R E P U B L I K A S R P S K A
UNIVERZITET U ISTOČNOM SARAJEVU
TEHNOLOŠKI FAKULTET
ZVORNIK
Tel./faks: (056) 260-190; 261-072; 263-353
E-mail: tfzv@ rstel.net

FOOD TRACEABILITY

Predgovor

Tokom zadnjih 20 godina stanovništvo u cijelom svijetu je iskazalo zabrinutost u vezi sa bezbjednošću hrane koju jede. Prisustvo različitih bolesti kod životinja koje se mogu prenijeti na ljude ili prisustvo različitih hemikalija u stočnoj hrani i hrani za ljude, može ugroziti kvalitet i bezbjednost prehrambenih proizvoda.

Sljedivost je sistem koji sadrži alate za upravljanje rizicima. Preduzećima koja posluju sa hranom ili državnim vlastima sljedivost daje mogućnost da iz lanca snabdjevanja opozovu ili povuku proizvode, koji su identifikovani kao nebezbjedni (nesigurni) po ljude koji je konzumiraju. Sljedivost je kamen temeljac politike o bezbjednosti hrane.

Sistem praćenja hrane duž lanaca proizvodnje i distribucije u cilju identifikacije i otklanjanja rizika i zaštite zdravlja stanovništva poznat je kao sljedivost (sledljivost, traceability).

Definicije osnovnih pojmova vezanih za sljedivost

• Sljedivost (mogućnost praćenja) je mogućnost ulaženja u trag hrani, hrani za životinje, životinji koja proizvodi hranu, odnosno služi za proizvodnju hrane, sirovini ili materiji koja je namijenjena ugrađivanju ili se očekuje da će biti ugrađena u hranu ili hranu za životinje, kroz sve faze proizvodnje, prerade i distribucije
• Interna sljedivost je sposobnost da se slijedi put određene jedinice proizvoda i/ili šarže u okviru jednog preduzeća ili organizacione jedinice unutar preduzeća.
• Eksterna sljedivost podrazumijeva praćenje proizvoda, koji je fizički predat od strane jednog partnera drugom partneru u lancu snabdjevanja
• Nebezbjedna (nesigurna) hrana je hranu koja je štetna po zdravlje ili je nepodobna za ljudsku ishranu kako je opisano u članu 14 Uredbe (EC) No.178/2002 i Zakonu o hrani RS.
• Opasnost (hazard) je biološki, hemijski ili fizički agens ili stanje hrane ili hrane za stoku, koji potencijalno može imati negativan uticaj na zdravlje
• Rizik (risk) je vjerojatnost i težina štetnog djelovanja opasnosti na zdravlje ljudi
• Opoziv je procedura tokom koje se prehrambeni proizvodi povlače sa tržišta, u slučaju kada se posmatrani proizvodi ne nalaze pod neposrednom kontrolom preduzeća koje posluje sa hranom, a nisu stigli do krajnjeg potrošača.
• Povrat je procedura kojom se prehrambeni proizvodi povlače sa tržišta, kada se proizvodi ne nalaze pod neposrednom kontrolom proizvođača hrane i kada su proizvodi došli do krajnjeg potrošača.
• Lot je serija jedinica prehrambenih proizvoda, koji su proizvedeni ili upakovani pod istim uslovima i koji se zajedno prodaju.
• Proizvodna serija (šarža) predstavlja jasno identifikovanu količinu proizvoda koji se sastoji od jedne ili više jedinica koje se prodaju zajedno, a izrađene su od istih sastojaka i na identičan način proizvodnje, pakovani su u istu ambalažu i prodaju se korištenjem iste usluge.
• Poslovanje sa hranom podrazumijeva svaku aktivnost u vezi sa bilo kojom fazom u proizvodnji, preradi ili distribuciji hrane, bez obzira da li ona donosi profit ili ne, te da li se provodi od strane preduzeća u javnom ili privatnom vlasništvu.
• Preduzeća koja posluju sa hranom su fizička ili pravna lica odgovorna za ispunjenje zahtjeva iz važećih propisa o hrani u vezi bezbjednosti hrane, koja se nalazi pod njihovom kontrolom.
• Potrošač je entitet koji prima hranu, ali koji je neće koristiti za svoje svakodnevne aktivnosti ili poslovanje sa hranom.
• Tržište je svako mjesto u lancu snabdjevanja hranom na kojem hrana može biti izložena prodaji.

Uvod

Greškom radnika zaposlenih u preduzeću, koje se bavilo reciklažom dijelova starih automobila, u januaru 1999. u fabriku za reciklažu ulja u Valoniji (Belgija) isporučeno je ulje iz transformatora u kojem je bio prisutan dioksin u koncentraciji oko 1 g/kg. To ulje je dospjelo u rezervoare za skladištenje biljnog ulja, koje je inače korišteno kao sirovina za proizvodnju stočne hrane. Preko stočne hrane kontaminirani proizvod je ušao u lanac ishrane ljudi.

Nastali problem je bilo teško riješiti. Zbog nedostatka dokaza (postojalo je svega nekoliko zapisa o sastavu stočne hrane, datumu proizvodnje ili identitetu serije), opoziv ciljnog proizvoda nije bilo moguće provesti. Iz istih razloga nije bilo moguće utvrditi: da li su proizvodi iz drugih fabrika hrane bili uključeni u lanac prodaje stočne hrane; koji su poljoprivrednici kupili kontaminiranu stočnu hranu; koji su pojedinačni prehrambeni proizvodi kontaminirani i u koje zemlje su ovi proizvodi izvezeni. Prema tome, nije bilo moguće pokrenuti odgovarajući opoziv, zbog nedostatka koherentnih i adekvatnih informacija. Kao rezultat toga, velika finansijska sredstva su izgubljena na povlačenje i opoziv proizvoda, koji su bili savršeno bezbjedni, ali što se nije moglo dokazati, odnosno na proizvode za koje se u to vrijeme smatralo da predstavljaju veliki rizik za javno zdravstvo.

Poslije ovog i nekoliko sličnih događaja, primjena koncepta sljedivosti u lancu snabdevanja hranom je dobio veliku pažnju u EU, SAD i drugim državama u svijetu. Mnoge grane prehrambene industrije su suočene ili će biti suočene sa potrebom da izgrade sistem sljedivosti. Brošura ima za cilj da doprinese razvoju svijesti o ovom problemu i da da informacije zaposlenim u prehrambenoj industriji koje će im pomoći kod donošenja pravih poslovnih odluka. U brošuri će biti opisani uslovi, koji mogu uticati na implementaciju sistema sljedivosti i daće se preporuke kako se implementacija može najbrže i najefikasnije provesti. Brošura je usmjerena na top menadžment prehrambenog preduzeća bez obzira na mjesto preduzeća u lancu hrane/ishrane (primarni proizvođači, prerađivači, distributeri, skladišta, maloprodaja). Ona predstavlja vodič preduzećima iz prehrambene industrije u provođenju sistema sljedivosti, naglašavajući značaj sistema, probleme prilikom izrade i implementacije sistema i način dizajniranja i primjene sistema duž lanca snabdjevanja hranom.

Preduzeća u oblasti prehrambene industrije imaju različite ciljeva za primjenu sistema sljedivosti. Ove razlike proizilaze iz različite uloge preduzeća u lancu snabdjevanja (na primjer, proizvođači, distributeri, prevoznici), od raznovrsnosti proizvoda i industrijskih sektora, od razlika u propisima i poslovnom okruženju i od različite strategije koju imaju preduzeća u odnosu na troškove i benificije od implementacije sistema sljedivosti.

U mnogim zemljama, učesnici u lancu snabdjevanja hranom imaju ograničeno razumijevanje zahtjeva koji se odnose na sljedivost i nemaju kapital za investiranje u alate sljedivosti, ali pokušavaju da proizvode isporuče na sofisticirana tržišta gdje je sljedivost potrebna.

Važeći propisi, generalno posmatrano, ne preciziraju formu sistema sljedivosti i alate koje je potrebno koristiti tom prilikom. GS1 standard, kao jedan od velikog broja sistema koji se koriste u praksi, dalje dovoljno podataka za opis procesa koji omogućava saradnju među partnerima u lancu snabdjevanja, ali istovremeno svakom učesniku u lancu daje mogućnost da sam dizajnira svoj sistem sljedivosti u pogledu širine, dubine i preciznosti i da tako podrži sopstvene poslovne ciljeve.

Upravljanje sljedivošću podrazumijeva istovremeno praćenje toka proizvoda i toka informacija (slika 1). Svaki učesnik može da obavlja različite uloge u lancu, ali svi učesnici moraju da slijede osnovne korake sljedivosti, koje su unaprijed dogovorili. Sljedivost unutar lanca snabdjevanja je moguća samo ako svi partneri u lancu ostvare svoju internu i eksternu sljedivost (slika 2).

Interna sljedivost se treba implementirati u praksi u slučaju da neki od partnera istovremeno ima više inputa različitih materijala – sirovina. Ove sirovine se podvrgavaju određenim promjenama u unutrašnjem procesu, nakon čega ovaj partner jedan ili više proizvoda šalje drugom partneru u lancu kao svoj output (slika 3). Opisani tok slijedi niz relevantnih događaja za prikupljanje podataka sljedivosti.

Eksterna sljedivost podrazumijeva praćenje proizvoda, koji je fizički predat od strane jednog partnera (izvor praćenog proizvoda – DOBAVLJAČ) drugom partneru u lancu snabdjevanja (PRIMALAC praćenog proizvoda) (slika 4).

Svaki partner u lancu snabdjevanja treba biti u stanju da se može vratiti nazad do izvora praćenog proizvoda i otići korak naprijed do prvog (sljedećeg) primaoca proizvoda u lancu snabdjevanja (jedan korak unazad i jedan korak unaprijed).

Primjena sljedivosti

Praćenje materijala, sirovina i proizvoda u oba smijera (unapred i unazad) duž lanca snabdjevanja sve više postaje sastavni dio poslovanja preduzeća u prehrambenoj industriji. Tradicionalno, praćenje proizvoda se primjenjivalo kako bi se identifikovali i locirali rizični prehrambeni proizvodi i uklonili iz prometa. Kasnije, sistemi ulaženja u trag su se koristili za provjeru prisustva ili odsustva karakteristika proizvoda važnih za potrošače (na primjer, prirodno gajena hrana, hrana bez alergena i sl). Sljedivost je takođe postala bitan alat u borbi protiv falsifikovanja proizvoda i zaštite brendova. Od nedavno, sljedivost prehrambenih prizvoda je postala obavezujući dio zahtjeva propisa koji se odnose na zaštitu od bioterorizma.
Sljedivost se može koristiti za specifične ciljeve i kao alat u okviru drugih poslovnih procesa, kao što su:

• upravljanje kvalitetom
• upravljanje rizikom
• upravljanje informacijama
• logistički tokovi
• komercijalne prednosti
• razvoj upravljačkih zahtjeva.

Ciljevi sistema sljedivosti hrane

U razvoj i implementaciju sljedivost je uključeno više odjeljenja unutar preduzeća. Pored odjeljenja za kvalitet (i/ili bezbjednost hrane), u aktivnost su uključena odjeljenja za logističku podršku i IT odjeljenje. Odjeljenja za marketing i reviziju, takođe, mogu imati koristi od sistema sljedivosti.

Sistem sljedivosti može da služi u različite svrhe. U suštini, on funkcioniše kao sredstvo za komunikaciju, obezbjeđujući informacije duž lanca snabdevanja hranom. Ove informacije se mogu koristiti u različite svrhe. U sistemu bezbjednosti hrane, informacije mogu da se koriste za praćenje unazad kako bi se utvrdilo šta je izvor i uzrok problema, da se zaustavi problem ili spreči da se on ponovi. Sistem se može koristiti za pronalaženje proizvoda koji su već proslijeđeni, u slučaju da je neophodno njihovo povlačenje ili opoziv.

Postoje dva osnovna cilja uspostavljanja sistema sljedljivosti hrane:

• jedinstvena identifikacija serije hrane i serije sirovina koje su korištene u proizvodnji, na način koji omogućava praćenje fizičkog toka hrane unaprijed duž lanca hrane/ishrane (lanca snabdjevanja hranom) do neposrednog korisnika i praćenje fizičkog toka sirovina unazad da neposrednog isporučioca.
• izgradnja i održavanje tačne evidencije sljedljivosti koja se može obezbijediti u kratkom vremenskom periodu u cilju rutinskog ispitivanje ili na zahtjev nadležnih organa

Scope (Obim)

Sistemem sljedivosti obuhvata sve vrste hrane i sličnih proizvoda u cijelom lancu hrane/ishrane (lanca snabdjevanja hranom) i utiče na poslovanje preduzeća koja posluju sa hranom od dobavljača sirovina do prodavca gotovih proizvoda (slika 5). Pored hrane za ljude, u sistem su uključeni stočna hrana i drugi poljoprivredni proizvodi neophodni za proizvodnju hrane, kao što su materijali u kontaktu sa hranom i ambalaža.

Propisi koji se odnose na sljedivost

U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini u primjeni su odgovarajući propisi iz ove oblasti, koji su usaglašeni sa propisima Evropske unije (Food Law, EU 178/2000):

• Zakon o hrani Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske, 49/09)
• Zakon o hrani Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 50/2004)

Odgovornost subjekata u poslovanju sa hranom

Subjekti koji posluju sa hranom su odgovorni za uspostavljanje sistema sljedivosti hrane u skladu sa navedenim propisima.

Zakon o hrani Republike Srpske (član 25):

• u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije hrane mora biti obezbijeđena sljedivost
• subjekat u poslovanju hranom je dužan da identifikuje svaki drugi subjekat od kojeg nabavlja i kojem isporučuje hranu i koja kao repromaterijal služi za dalju proizvodnju hrane ili bilo koju supstancu koja se dodaje ili se očekuje da će biti ugrađena u hranu
• subjekat iz stava 2. ovog člana dužan je da uspostavi sistem i procedure koje obezbjeđuju transparentnost podataka o sljedivosti
• hrana koja se stavlja u promet u Republici Srpskoj ili za koju postoji vjerovatnoća da će biti stavljena u promet, mora da bude na odgovarajući način evidentirana, deklarisana i označena radi identifikacije da bi se obezbijedila mogućnost njene sljedivosti
• subjekti u poslovanju hranom dužni su da podatke iz stava 2. ovog člana čuvaju tri godine i na zahtjev nadležnih organa blagovremeno ih učine dostupnim

Zakon o hrani Bosne i Hercegovine (član 28):

• mogućnost sljedivosti mora biti uspostavljena u svim fazama proizvodnje, prerade, obrade i distribucije hrane, sirovina biljnog i životinjskog porijekla, životinja koje proizvode hranu ili služe za proizvodnju hrane, kao i sljedivosti bilo koje druge supstance koja je namijenjena ugradnji ili se može očekivati da će biti ugrađena u hranu
• subjekti u poslovanju sa hranom dužni su uspostaviti sistem evidencija, odnosno baze podataka i osigurati postupke koji će im omogućiti da u svakom trenutku mogu identifikovati svaku pravnu i fizičku osobu koja ih je opskrbljivala hranom, životinjama koje proizvode hranu ili služe za proizvodnju hrane ili bilo kojim drugim supstancama koje su namijenjene proizvodnji ili se može očekivati da će biti upotrijebljene u proizvodnji hrane
• subjekti u poslovanju s hranom dužni su uspostaviti baze podataka i osigurati postupke koji će im omogućiti da u svakom trenutku mogu identifikovati druge subjekte u poslovanju sa hranom kojima su isporučivali hranu
• subjekti u poslovanju sa hranom dužni su podatke iz st. 2. i 3. ovoga člana čuvati tri godine, te ih na zahtjev u svakom trenutku učiniti dostupnim mjerodavnim tijelima
• hrana koja je stavljena na tržište ili je vjerojatno da će biti stavljena na tržište mora biti deklarisana ili na drugi način identifikovana putem odgovarajuće propisane dokumentacije ili drugih informacija, da bi se osigurala mogućnost sljedivosti
• detaljne uslove koji se odnose na zahtjeve sljedivosti iz ovog člana propisuje Vijeće ministara na prijedlog Agencije za bezbjednost hrane, u saradnji sa mjerodavnim organima entiteta i Brčko Distrikta

Odgovornosti nadležnih organa

Nadležni organi u smislu Zakona o hrani su: Agencija ba bezbjednost hrane, Ured za veterinarstvo Bosne i Hercegovine, Uprava za zaštitu zdravlja bilja Bosne i Hercegovine, ministarstva entiteta i Brčko distrikta. Aktivnosti koje provode nadležni organi se nazivaju „službena kontrola“. Službena kontrola se provodi radi provjere da li subjekti koji posluju sa hranom rade u skladu sa Zakonom o hrani.

Standardi o bezbjednosti hrane

Kao dokaz o bezbjednosti proizvodnje, kupci od proizvođača hrane sve češće zahtijevaju da izvrše certifikaciju proizvoda. Standardi o bezbjednosti hrane se primjenjuju kod svih vrsta prehrambenih proizvoda.

• ISO 22000
• ISO 9001
• The BRC Global
• EFSIS
• SQF 2000 Code

Upotreba standarda može doprinijeti smanju mogućnosti za nastanak krizne situacije sa hranom i kasnije potrebe za povlačenjem ili opozivom proizvoda.

Zahtjevi za sljedivost

U standardima se od snabdjevača zahtijeva da razviju i održavaju odgovarajuće procedure i sisteme kako bi:

• u svakom momentu, preko oznaka na kontejneru i proizvodu, identifikovali svoje proizvode, identifikovali izvore od kojih potiču proizvodi, sastojci ili usluge,
• obezbijedili zapise od kupaca i destinaciju isporuke za sve isporučene proizvode.

Implementacija sistema sljedivosti

Svi subjekti koji posluju sa hranom moraju imati implementirane sisteme koji im omogućavaju da dobiju informacije o sljedivosti, koje su zahtijevane u Zakonu o hrani BiH i Zakonu o hrani Republike Srpske, koji su usaglašeni sa Zakonom o hrani EU. Pored toga, ovi sistemi moraju biti u stanju da obezbijede sve informacije koje zahtijevaju nadležni organi.

Ključne faze u razvoju sistema sljedivosti hrane

Faza 1. definisanje scope sistema sljedivosti
Faza 2. donošenje odluke u vezi sa optimalnom veličinom šarže (serije) proizvoda
Faza 3. identifikovanje potrebnih informacija sistema sljedivosti, što uključuje i:

• informacije koje prate sastojke hrane (sirovine) upotrijebljene od strane subjekta, koji posluju sa hranom
• informacije o internom procesu proizvodnje, koje su potrebne za održavanje sljedljivosti kroz proces prerade ili pripreme hrane, gde je to primjenjivo
• informacije koje moraju pratiti distribuciju hrane proizvedene od strane subjekata koji posluju sa hranom

Faza 4. uspostavljanje sistema za čuvanje zapisa i njihovo pronalaženje kada to bude potrebno
Faza 5. uspostavljanje procedure za reviziju i testiranje sistema sljedivosti
Faza 6. izrada i čuvanje dokumenata sistema sljedivosti

Faza 1.

Sistem sljedivosti mora da obuhvati jedan ili sve od sljedećih tri elementa: sljedivost dobavljača, sljedivost u procesu i sljedivost kupaca. Prilikom razvoja sistema sljedivosti, kako bi sistem funkcionisao kao cjelina, posebna pažnja se treba posvetiti vezi između ovih elemenata.

Faza 2.

Sistem sljedivosti je dizajniran tako da prati sastojke korištene u izradi posmatrane serije hrane i prati seriju kroz poslovanje preduzeća do sljedećeg kupca. Važno je pravilno definisati veličinu serije. Većina korisnika seriju sastojka (sirovina) određuje preko datuma prijema, mada drugi proizvođači ili isporučioci seriju definišu kao manji broj pakovanja proizvoda koji imaju neke zajedničke karakteristike.

Faza 3.

Preduzeća koja posluju sa hranom treba da identifikuju informacije, koje su neophodne za efikasno funkcionisanje njihovih sistema sljedljivosti. Treba odredi koje informacije o isporučenim i pakovanim proizvodima se trebaju čuvati. One treba da sadrže detaljne informacije koje slijede sirovine i ambalažu kroz proces i informacije koje prate serije hrane do kupca.

Preduzeća koja posluju sa hranom treba da vode evidenciju o primljenim sirovinama i ambalaži od dobavljača sa svim potrebnim informacijama za održavanje sistema sljedljivosti. Svaki prerađivač hrane treba da bude sposoban da za sve sastojke i primarna pakovanja, koji su korišteni u procesu prerade hrane, obezbijedi sljedivost unazad prema vlastitim dobavljačima. Proizvođači, koji ponovno pakuju proizvode za tržište, treba da obezbijede sljedljivost hrane do originalnog prerađivača/dobavljača. Važno je da se može ući u trag neusaglašenim proizvodima, kao dijelu ukupnog sistema sljedivosti.

Faza 4.

Prema važećim propisima, preduzeća koja posluju sa hranom moraju čuvati sve relevantne zapise sljedivosti u periodu koji je određen propisima o hrani.

Faza 5.

Sistem sljedivosti treba da se revidira najmanje jednom godišnje. Potrebno je osigurati održavanje zahtijevanog nivoa sljedivosti i pribavljanje precizne evidencije sljedivosti u kratkom vremenskom periodu (ne dužem od jednog radnog dana). Procedura za reviziju treba da budu uključena u dokumentaciju sistema sljedivosti.

Faza 6.

Prema Zakonu o hrani, sva preduzeća koja posluju sa hranom treba da razviju svoj sistem sljedivosti i da u njega uključe sve elemente koji su navedeni prethodno, kao i da odredi ulogu i odgovornost osoblja u proizvodnji i održavanju sistema. Ova dokumentacija treba da bude dostupna u brojnim slučajevima.

Opoziv i povrat hrane

Kad god se utvrdi da hrana nije bezbjedna ili da nije pod neposrednom kontrolom, ona mora biti uklonjena sa tržišta. Ako predmenta hrana nije stigla do potrošača, ali je i dalje u lancu distribucije, ona se mora povući, o čemu se moraju obavijesti nadležni organi i trgovci. Međutim, ako je nebezbjedna hrana došla do potrošača, pored uklanjanja predmetne hrane iz distributivnog lanaca i obavještavanja nadležnih organa i trgovaca, preduzeće koje posluje sa hranom mora o tome da obavijesti potrošače i ako je potrebno, hranu mora opozvati i od krajnjih potrošača, osim ako instutucije za zaštitu javnog zdravlja nisu preduzele drugačije mjere.

Svaki incident u vezi sa bezbjednošću hrane, koji zahtijeva da o tome budu obavešteni potrošači, smatra se opozivom hrane bez obzira da li je/nije hrana vraćena od potrošača.

Cilj opoziva/povrata hrane je da se zaštite zdravlje i interesi stanovništva: putem efikasne proizvodnje, brze identifikacije i uklanjanja nebezbjedne hrane sa tržišta i gde je potrebno, od potrošača i da se na odgovarajući način obavijeste nadležni organi, druga preduzeća iz prehrambenog sektora i potrošači.

Odgovornosti preduzeća koja posluju sa hranom i nadležnih državnih tijela u vezi sa opozivom i povratom hrane definisana su u odgovarajućim zakonskim propisima (Zakon o bezbjednosti hrane BiH i Zakon o hrani RS).

Sistem za opoziv i povrat hrane

Kroz ovaj sistem preduzeća koja posluju sa hranom treba da, u skladu sa zakonskim obavezama, uspostave proceduru za opoziv/povrat predmetne hrane sa tržišta na efektivan i efikasan način. Kao dio ovog sistema, preduzeće treba da uspostavi pisanu politiku o opozivu/povlačenju hrane i upozna zaposlene o ovoj politici. Politika treba da bude podržana od strane dokumentovanih procedura, sadržaja i testiranja, koje treba da se rukovodi elementima ovog uputstva.

Subjekati koji posluju sa hranom, u vezi sa opozivom hrane, trebaju preduzeti sljedeće:

1. planirati (Plan se fokusira na razvoj i dokumentovanje procedura, koje su neophodne za efikasan opoziv/povlačenje hrane, što svi subjekati u poslovanju sa hranom trebaju preduzeti prije pojave incidenta sa hranom)
2. upravljati (Upravljanje se fokusira na važna pitanja na identifikaciji nebezbjedne hrane i njeno efikasno i efektivno uklanjanje sa tržišta tokom opoziva/povlačenja hrane).

Korak 1: Planiranje

Planiranje uključuje:

• razvoj i dokumentovanje politike za opoziv/povlačenje hrane
• razvoj i dokumentovanje planova za opoziv/povlačenje hrane
• ocjena i testiranje planova za opoziv/povlačenje hrane

Kroz Politiku za opoziv/povlačenje hrane preduzeće koje posluje sa hranom dokazuje posvećenost za zaštitu javnog zdravlja i pridržavanje zakonom propisanih obaveza u vezi sa opozivom/povlačenjem hrane.

Plan za opoziv/povlačenje hrane se sastoji od niza dokumentovanih procedura i materijala za podršku, koji su dizajnirani da olakšaju djelotvorno i efikasno uklanjanje hrane sa tržište i obezbjede tačne informacija preduzećima, potrošačima i nadležnim organima (slika 6). Plan treba da bude razvijen od strane multidisciplinarnog tima formiranog za incidentne situacije sa hranom.

Primjeri dokumenata koji mogu biti dio Plana:

• Reference iz Politike za opoziv/povlačenje hrane
• Spisak članova tima za incidentne situacije
• Uloge i odgovornosti učesnika
• Imena i podaci za kontakte u incidentnim situacijama
• Definicije opoziva i povrata hrane
• Stablo odlučivanja za opoziv/povrat hrane
• Mehanizmi obavještenja tokom opoziva/povlačenja hrane
• Izvještaj o incidentu sa hranom
• Reference iz sistema sljedivosti preduzeća
• Upustvo za kontakt sa sredstvima informisanja
• Templet za pres konferencije
• Templet za vođenje zabilješki tokom opoziva/povlaćenja hrane
• Procedura za reviziju plana opoziva/povlačenja
• Procedura testiranje plana opoziva/povlačenja

Prema zakonu, preduzeća koja posluju sa hranom moraju da obavijeste nadležne organe kada postanu svjesna ili imaju razloga da vjeruju da posjeduju uvezene, proizvedene, prerađene ili distribuirane nebezbjedne prehrambene proizvode, gdje je predmetna hrana napustila neposrednu kontrolu. Potreba da se o ovome obavijeste nadležni organi proistekla je iz činjenice da zaposleni u preduzećima nemaju dovoljno znanja da na adekvatan način provedu analizu rizika, pa ponekad proizvodi koji nisu bezbjedni mogu doći na tržište.

U slučaju opoziva ili povlačenja namirnice, preduzeće koje posluje sa hranom o tome treba da obavijestiti ostala zainteresovana preduzeća. Obavještenje podrazumijeva i odgovarajuću komunikaciju sa kupcima i dobavljačima.

Prema važećem zakonu, kada je hrana identifikovana kao nebezbjedna u smislu Zakona o hrani, a da je isporučena potrošačima, preduzeće koje posluje sa hranom mora efikasno i tačno obavijestiti potrošače o razlozima za uklanjanje sa tržišta datih proizvoda. Potrošači moraju biti informisani u svim slučajevima kada je nebezbjedna hrana stigla do njih.

Plan opoziva/povlačenja hrane u određenom vremenskom periodu mora biti podvrgnut reviziji od strane osposobljenih osoba.

Korak 2. Upravljanje postupkom opoziva hrane

Važno je da je preduzeće koje posluje sa hranom tokom opoziva ili povlačenja hrane u stanju da identifikuje hranu koja nije bezbjedna, kao i da utvrdi kada hrana iz drugih razloga nije u skladu sa odredbama Zakona o hrani. Dalje treba slijediti plan za opoziv/povlačenje hrane i sve aktivnosti treba da budu istovremeno zabilježene u evidenciji incidenta hrane.

Upravljanje opozivom/povlačenjem hrane treba da prati jasan slijed događaja:

• prikupljanje početnih informacija za upravljanje
• primjena stabla odlučivanja i identifikacija nebezbjedne hrane ili hrane koja nije u skladu sa Zakonom o hrani iz drugih razloga
• prikupljanje informacija o distribuciji hrane
• uklanjanje hrane sa tržišta i komunikacija u vezi sa time
• završetak procesa opoziva/povlačenja hrane
• odlaganje nebezbjedne hrane
• revizija plana opoziva/povlačenja hrane

Tim formiran za rješavanje incidenta sa hranom u svojim planovima treba da slijedi stablo odlučivanja za opoziv/povlačenje hrane (slika 7). Ovo zahtijeva da preduzeća koja posluju sa hranom preduzmu početne mjere predostrožnosti i da identifikuju pravni status predmetne hrane sprovođenjem procjene rizika.

Procenu rizika treba da se sprovodu kompenentne osobe, koje poznaju tehnologiju proizvodnje i karakteristike proizvoda. Po ovom pitanju, preduzeće koje posluje sa hranom treba da traži savjet od nadležnih stručnih konsultanta i da na odgovarajući način uključi nadležne organe. Međutim, savjet od nadležnog organa je dobar samo kao činjenica kojom preduzeće raspolaže i kada predmetna hrana predstavlja rizik po javno zdravstvo. Od preduzeća koje posluje sa hranom se očekuje da preduzme odgovarajuće mjere za upravljanje rizikom na sopstvenu odluku, a u skladu sa svojim zakonskim odgovornostima. Shodno tome, preduzeće koje posluje sa hranom ne bi trebalo da traži od nadležnog organa da donese odluku o tome da li da povuče ili opozive nebezbjedne proizvode. Međutim, ako se nadležni organ ne slaže sa aktivnostima preduzetim od strane preduzeća, on ima zakonsko ovlašćenje da interveniše radi zaštite javnog zdravlja.

Kada se desio incident sa hranom, a hrana više nije pod neposrednim nadzorom preduzeća koje posluje sa hranom, o tome se odmah mora obavijestiti nadležni organ. Obavještenje upućeno nadležnom organu treba da bude urađeno prije izvršavanja opoziva/povlačenja hrane. Obavještenje treba da bude provedeno u skladu sa planom za opoziv/povlačenja i sastoji se, između ostalog, od opisa predmetne hrane, načina distribucije i predloženih mjera.

Tim za incidentne situacije, izvršavajući proceduru za opoziv/povrat hrane, treba da ukloni predmetnu hranu sa tržišta bez odlaganja. Ovo uključuje i davanje obaveštenja kontakat-osobama u trgovačkim preduzećima i, u slučaju da je hrana stigla do potrošača, obavještavanje potrošača o tome. U slučaju da je hrane stigla do potrošača, preduzeće koje posluje sa hranom na malo, mora obavijesti potrošače na adekvatan način.

Poslije opoziva/povlačenja hrane, preduzeće koje posluje sa hranom, ako je potrebno, mora nebezbjednu hranu staviti u karantin. U ovom slučaju, predmetna hrana mora biti uništena ili spaljena pod nadzorom uprave preduzeća i/ili relevantnog nadležnog organa, gdje je to zakonski potrebno. Preduzeće koje posluje sa hranom, po pitanju odlaganje nebezbjedne hrane, treba da se konsultuje sa nadležnim organom.

.

GS1 Standard sljedivosti

Ujedinjenjem američkog UCC-a i EAN International (2005) nastala je GS1 međunarodna organizacija, koja promoviše proces internacionalizacije tržišta putem standardizacije procesa i poboljšanja efikasnosti preduzeća. Sistem GS1 je usvojio jezički standard, koji dopušta preduzećima da „razgovaraju“ o komercijalnim temama u međunarodnom okruženju putem barkodova. Svaka trgovačka jedinica (potrošačka, ambalažna ili logistička jedinica) se identifikuje putem samo jednog koda i svakom kodu odgovara samo jedna trgovačka jedinica u svim zemljama koje primjenjuju GS1 standard. Barkod otisnut na jedinicu proizvoda ili na naljepnicu na proizvodu omogućava optičkim čitačima automatsku identifikaciju proizvoda.

GS1 standard za sljedivost definiše pravila poslovanja i minimum zahtjeva kojih se treba pridržavati tokom kreiranja i implementacije sistema sljedivosti. On daje matricu uloga i odgovornosti za svaki korak u procesu sljedivosti.

• GS1 je doprinio stvaranju globalnog poslovnog sporazuma o opštim zahtjevima i zajedničkom načinu opisivanja procesa sljedivosti, uzimajući u obzir razlike koje nameću različiti poslovni, pravni i tehnološki zahtjevi.
• GS1 standard za sljedivost omogućava dosljedan pristup sljedivosti duž cijelog lanca snabdjevanja hranom.
• GS1 je definisao sljedivost kao poslovni proces i razvio globalni standard za sljedivost koji se zasniva na naprednim tehnologijama i relevantnim alatima GS1 sistema.
• GS1 standardi omogućavaju da se slobalno, jedinstveno identifikuju trgovinske jedinice, sredstva, logističke jedinice, poslovni partneri i lokacije.
• GS1 standard je omogućio da sve strane unutar lanca snabdjevanja sistematično povežu fizički tok materijala (sirovina, poluproizvoda i gotovih proizvoda) sa tokom informacija o njima.
• GS1 je prihvaćen širom svijeta za projektovanje i implementaciju sistema sljedivosti.
• GS1 organizaciji, koja ga koristi kao osnovu za proces sljedivosti, daje mogućnost da pokaže visok stepen korporacijske odgovornosti.

GS1 standard za sljedivost je standard poslovnog procesa koji opisuje sljedivost nezavisno od izbora tehnologije. On definiše minimum zahtjeva koje treba da ispune preduzeća svih veličina i privrednih grana i odgovarajuće GS1 standarde koji se koriste kao alat za upravljanje poslovnim informacijama.

Standard zahtijeva upotrebu globalno utvrđenih i primjenjenih alata GS1 sistema koji jedinstveno identifikuju bilo koju “sljedljivu jedinicu”, opisuju formiranje preciznih zapisa o transakcijama i obezbjeđuju brzu razmjenu informacija o praćenoj jedinici između trgovinskih partnera.

poslovne potrebe da bi se trgovinska jedinica mogla ekonomično slijediti unazad (“jedan korak unazad”) i unapred (“jedan korak unapred”) u bilo kojoj tački, duž cijelog lanca snabdjevanja, bez obzira na to koliko je trgovinskih partnera i faza poslovnih procesa uključeno i koliko se državnih granica prelazi.

Ovaj standard omogućava da svako preduzeće kreira svoj sopstveni sistem sljedivosti, a u skladu sa sopstvenim mogućnostima, potrebnom preciznošću i primjenjenom automatizacijom, kako bi zadovoljila svoje komercijalne ciljeve.

Definisanjem minimuma zajedničkih zahtjeva i utvrđivanjem postupaka koji se zahtijevaju od trgovinskih partnera, GS1 standard za sljedivost omogućava maksimalnu kooperativnost između sistema sljedivosti duž cijelog lanca snabdjevanja, pri prilagođavanju specifičnim komercijalnim i regulatornim zahtjevima privrednih grana.

Primjena standarda u sistemima sljedivosti namirnica

Sistemem sljedivosti može da služi u različite svrhe, a onaj ko ga primjenjuje može da ima različite koristi:

 

• obezbjeđenje brzog povlačenja ili opoziva proizvoda i brze zaštite potrošača
• smanjenje uticaja opoziva proizvoda, ograničavanjem obima „sumljivih“ proizvoda i pružanjem alata sljedivosti, na snabdjevenost tržišta datim proizvodom. Finansijski uticaj na proizvod ili brend na bazi specifičnog grupisanja proizvoda (na primjer, lot ili šarža) može biti veliki
• pružanje mogućnosti kompaniji da pokaže da njen proizvod nije uključen u povlačenje proizvoda, tako što će osigurati jasnu identifikaciju i izdvajanje proizvoda na tržištu
• utvrđivanje posljedica koje se odnose na terorizam hranom ili postojanje neovlašćenog lanca snabdjevanja hranom
• jačanje povjerenje potrošača, kroz sposobnost industrije da odmah identifikuje i opozove potencijalno nebezbjedne proizvode
• pružanje interne logističke podrške u vezi sa kvalitetom informacija i poboljšanjem efikasnosti
• uspostavljanje povratne petlje informacija i njen uticaj na poboljšanje kvaliteta proizvoda, uslova i isporuke
• obezbjeđenje transparentnosti u raspodjeli puteva i poboljšanju efikasnosti lanaca snabdijevanja i saradnje između partnera u trgovini hranom
• pružanje pouzdanih informacija

o preduzeća prema preduzeću
o preduzeća prema kupcima
o preduzeća prema državnim inspekcijskim tijelima
o preduzeća prema finansijskim ili tehničkim auditorima

• utvrđivanje odgovornosti i obaveza za određeni problem
• pružanje zaštite kompaniji i/ili brand name proizvoda.

U zavisnosti od stepena implementacije i infrastrukture koju je izabrala firma, procesi sljedivosti proizvoda mogu zahtijevati značajna ulaganja. Koristi i uštede nisu odmah vidljive. Rashode, koji su uključeni, treba posmatrati kao dugoročno strateško ulaganje jer su povezani sa percepcijom potrošača, imidžom kompanije i povjerenjem koje potrošači prikazuju kada kupuju proizvod.

Veoma je važno:

• odrediti tačnu specifikaciju proizvoda
• odrediti veličinu šarže (ili lota).

Šarža se može zasnivati na datumu proizvodnje, na količini ili na datumu tokom kojeg ističe rok održivosti.
Generalno, mogućnost da se uđe u trag na nivou proizvoda ili male serije će povećati troškove u sistemu sljedivosti. Odlučivanje o velikim serijama verovatno će učiniti sistem jeftinijim, ali će povećati rizik ako se pojavi problem, kada će više proizvoda biti uključeno u opoziv, nego što bi inače bilo potrebno. Na osnovu analize odnosa troškovi/koristi, idealan odnos treba tražiti između sadašnjih i budućih troškova. Ova analiza treba biti uzeta u obzir tokom izrade sistema.

Teško je preporučiti odgovarajući model sljedivosti za prodavce na malo i proizvođače hrane posmatrajući najviše isplativ proces i pouzdanost veza duž lanaca. Situacija se razlikuje od slučaja do slučaja. U slučaju opoziva, trgovac često sa police ne uklanja samo najmanju moguću količinu obavezne šarže, već će često povući sve slične proizvode, bez obzira da li pripadaju ili ne pripadaju sumljivoj seriji. To je efikasnije za prodavce, jer mogu izbjeći greške i potrošači će biti sigurniji da je sve pod kontrolom.

Mnoge kompanije u praksi imaju efikasne interne sisteme sljedivosti. Da bi se on još više unaprijedio, sljedeći korak je da se postigne sljedivost i u cijelom lancu snabdjevanja. Glavni zahtjevi tokom procesa povlačenja i opoziva duž lanca snabdevanja se osnose na pouzdanost podataka, mogućnost za razmjenu podataka i pravilno mapiranje poslovnih procesa. Dobar interni sistem sljedivosti je preduslov za sistem sljedivosti u cijelom lanacu. Dobar softver, koji se koristi u lanacu sljedivosti. treba da bude u stanju da se lako integriše na svaki interni sistem.

Gledano iz tačke upravljanja informacijama, primjena sistema sljedivosti u lancu snabdjevanja zahtijeva od svih strana uključenih u sistem, da na sistemski način povezuju fizički tok materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda sa protokom informacija o njima. To se najbolje postiže primjenom zajedničkog poslovnog jezika – EAN*UCC standarda. Njegov globalni domet i univerzalno prihvatanje od strane potrošača, preduzeća i vlada stavilo ga je u jedinstvenu poziciju da može dati pravi odgovor na zahtjeve sistema sljedivosti.

Zbog svoje sposobnosti da obezbijedi globalno jedinstvenu identifikaciju trgovinskih jedinica, logističkih jedinica, serija i lokacija, EAN*UCC sistem je posebno pogodan u svrhu sljedivosti. EAN*UCC standardi obezbjeđuju globalni poslovni jezik, koji se koristi za osiguranje precizne i brze komunikacije između različitih internih sistema sljedivosti, koje koriste dobavljači, proizvođači i trgovaci širom svijeta.

Primjena EAN*UCC standarda je preduslov za usklađivanje sisteme sljedivosti. Kompanije koje sprovode zajedničke prakse i EAN*UCC standarda treba da podstaknu svoje partnere da urade istu stvar.

Kao oznake sljedivosti i/ili jedinstvene identifikacione oznake koriste se: alfanumetričke oznake, barkodovi (linearni ili dvodimenzionalni), logističke naljepnice, tagovi i „inteligentne naljepnice“. Bar-kodiranje se često koristi kao sredstvo za prenos informacija. GTINTM (Global Trade Item NumberTM – Globalni broj trgovačke jedinice) se koristi za jednoznačnu identifikaciju trgovačke jedinice na svjetskom nivou, a može imati GTIN-8, GTIN-12, GTIN-13 ili GTIN-14 numeričku strukturu.

Radio frequency identification (RFID) je rastuća tehnologija koja koristi radio frekvencije za identifikaciju proizvoda (trgovinske jedinice), palete (logistička jedinica) i/ili proizvode opozvane u lancu snabdjevanja. Tag (transpoder) omogućava jednoznačno i univerzalno prikupljanje informacija na daljinu sadržanih u memorijskom čipu. Prenos podataka se vrši putem radiofrekvencije. RFID oznake imaju raspoloživu memoriju za bilježenje velikog broja različitih informacija o sirovinama, proizvodima i poluproizvodima.. Sadašnji razvoj EAN*UCC standarda u oblasti RFID je međunarodno poznat kao Electronic Product Code (EPC) Network.

EAN je definisao ključne principe sljedivosti i izgradio mrežu za implementaciju, koja je povezana sa tehnologijama i relevantnim EAN*UCC alatima.

• Jedinstvena identifikacija: Bilo koji proizvod kojem se treba ući u trag ili koji se treba pratiti, mora da bude jedinstveno identifikovan. EAN*UCC globalni jedinstveni identifikatori su ključevi koji omogućavaju pristup svim raspoloživim podacima o istoriji, primjeni i lokaciji proizvoda.
• Identifikacija mjesta: Jedinstvena identifikacija lokacije je obezbijeđena kroz dodeljivanje EAN*UCC Global Location Number – GLN, za svaku lokaciju i funkcionalnu cjelinu.
• Identifikacija trgovinskih jedinica (GTIN): Za svrhe sljedivosti, GTIN se kombinuje sa serijskim brojem ili brojem partije (Serial Number or Batch Number), kako bi se identifikovali određeni element.
• Identifikacija lota/šarže: Sljedivost lota/šarže je obezbijeđena kroz dodjeljivanje EAN*UCC Global Trade Item Number – GTIN i lot/šarža broja (Lot/Batch Number) svakom proizvodu (npr., potrošačkoj jedinici).
• Identifikacija serije: Sljedivost serije je obezbijeđena kroz dodeljivanje EAN*UCC Global Trade Item Number – GTIN i rednog broja (Serial Number) svakom proizvodu (potrošačkoj jedinici).
• Identifikacija proizvoda preko organizacije/hijerarhije: GTIN treba da bude dodijeljen svakom od tri nivoa hijerarhije (organizacije) proizvoda i to: potrošačkoj jedinici, trgovačkoj jedinici i paleti.
• Identifikacija logističkih jedinica (paleta): Identifikacija i sljedivost paleta obezbijeđena je kroz dodeljivanje EAN*UCC Serial Shipping Container Code – SSCC. Bilo koja paleta, nezavisno od tipa (mješovita ili uniformna), treba da nosi SSCC. Novi SSCC mora da se dodeli svaki put kada je je kreirana nova paleta (logistička jedinica).

Prikupljanje podataka i zapisivanje
Proizvodi, Standardne trgovinske jedinice i Palete identifikovane sa važećim EAN*UCC standardima moraju biti kodirani sa relevantnim EAN*UCC bar code simbolima.

Upravljanje linkovima sljedivosti
U većini lanaca snabdjevanja, proizvodi se prate i može se ući u trag njihovim proizvodnim serijama, koje su bile podvrgnute identičnoj transformaciji (proizvodni proces) i identičnom načinu transporta/skladištenja (distribucije).

Prijmeri korištenja EAN*UCC sistema

Upravljanje identifikacijama u fazi proizvodnje

1. palete sa materijalom (SSCC 1-4) dolaze sa nekoliko lokacija dobavljača (GLN 1-3)
2. nakon prijema, materijali se čuvaju i/ili su naručeni za proces proizvodnje
3. potrošačke jedinice (GTIN 1) se proizvode u odvojenim serijama (svaka identifikovana sa različitim broj partije – Batch Number) na mestu proizvodnje (GLN 4)
4. potrošačke jedinice (GTIN 1 i njihovi brojevi partije) se pakuju u standardne grupne jedinice (GTIN 2) u fazi pakovanja
5. palete se formiraju (SSCC 5-7) i šalju na adresu kupca (GLN 5-6) tokom skladištenja i pripreme za isporuku

Primjena EAN*UCC standarda za sljedivost u proizvodnom okruženju – koraci (slika 8):

1. Prijem: SSCC na paletama koje dolaze se evidentiraju i povezuju sa GLN dobavljača. Svaki put kada se paleta pomjeri, bilježi se njegova SSCC i povezuje se sa GLN nove lokacije (na primjer, za skladištenje ili proizvodnju)
2. Proizvodnja: Pod idealnim uslovima SSCC sa paleta i/ili GTIN + Batch Number of materials, koji se koriste u proizvodnom procesu, se evidentiraju i povezuju sa GTIN izrađenog proizvoda i njegovom proizvodnom šaržom. Na kraju proizvodnog procesa, pravi se standardna trgovinska jedinica od pojedinačnih proizvoda. Dodeljuje se novi GTIN i povezuje sa brojem proizvodnje serije (Batch Number).
3. Pakovanje, skladištenje i ekspedicija: GTIN standardno grupisane trgovinske jedinice se povezuje sa SSCC palete na kojoj je upakovan. SSCC paleta, koje se otpremaju, putem skeniranja se povezuje sa GLN odredišta proizvoda. GLN odredišta ne mora nužno biti prikazan na etiketi.

Upravljanje identifikacijama u fazi distribucije

1. dobavljači šalju palete gotovih proizvoda (identifikovane sa SSCC 1-4) sa nekoliko lokacija (identifikovanih sa GLN 1-3)
2. nakon prijema, u distributivnom centru (GLN 4), palete se skladište i šalju u proces komisioniranja
3. u fazi prijema narudžbi i otpreme, nalozi se izvršavaju tako što se uniformisane palete pripremaju za prodaju, pretovar ili stvaranje mješovitih paleta. One nose ranije date nepromijenjene (uniformisane palete identifikovane sa SSCC 1) ili novonastale oznake (mješovite palete identifikovane sa SSCC 5-7) sa proizvodima koji potiču iz različitih paleta (SSCC 2-4)
4. u toku skladištenja i pripreme za otpremu, uniformisane (SSCC 1) i miješane (SSCC 5-7) palete se otpremaju prema potrošačima/mjestu prodaje (identifikovanim sa GLN 5-6)

Primjena EAN.UCC standarda za sljedivost u fazi distribucije – koraci (slika 9):

1. Prijem:
SSCC sa dolazećih paleta se evidentira i povezuje sa GLN dobavljača. Kod svakog pomjeranja palete, bilježi se njegov SSCC i povezuje sa GLN za novu lokaciju (na primjer za skladištenje, odabir prema narudžbi ili distribucija).

2. Pakovanje prema narudžbi i distribucija:
a) Neizmijenjen SSCC palete izabran za distribuciju u samom skladištu ili palete koja je prošla kroz skladištenje bez zadržavanja evidentira se i povezuje sa GLN odredišta.
b) Novoformirane palete sadrže standardne trgovačke jedinice, a nastaju grupisanjem jedinica iz različitih paleta. U tom slučaju, paleti se dodjeljuje nova SSCC, koja je povezana sa SSCC brojevima svih paleta korištenih u njenom formiranju i/ili, ako je moguće, GTIN i broj partije (Batch Number) svake standardno grupisane trgovačke jedinice koja je korišćena. SSCC se evidentira i povezuje sa GLN destinacije.

Sposobnost za preuzimanje podataka sljedivosti na brz i precizan način duž lanca snabdijevanja može biti kritična. Ovo zahtijeva da se vezama između onoga što je zaprimljeno, proizvodeno, upakovano, uskladišteno i isporučeno kroz cijeli lanac snabdevanja upravlja na uspješan način.
Ako jedan od partnera u lancu snabdjevanja ne uspijeva da upravlja ovim vezama, to će dovesti do prekida u lancu informacija i kao posljedica toga dolazi do gubitka sljedivosti. Nemoguće je postići potpunu sljedivost proizvoda bez pravilne identifikacije proizvoda sa svim njegovim karakteristikama u svakoj tački u lancu snabdevanja.

Prenos podataka
Sljedivost zahtijeva povezivanje fizičkih tokova proizvoda sa tokovima informacija o njima. Da bi se obezbijedio kontinuitet protoka informacija, svaki učesnik u lancu snabdijevanja mora da koristi unaprijed definisane ključeve sljedivosti prema sljedećem učesniku u lancu, omogućavajući mu da i on kasnije primijeni principe sljedivosti. Za brz, precizan i isplativ prenos podataka sljedivosti preporučuje se upotreba EDI.

Primjena EAN*UCC sistema: primjer povlačenje proizvoda

1. Potrošač – Potrošač signalizira neusaglašenost u transakciji prodaje
2. Distributer – Distributer prenosi žalbu svom dobavljaču, odnosno proizvođaču proizvoda, navodeći referentne stavke (Global Trade Item Number – GTIN) i ako je moguće, Batch Number.
3. Fabrika za izradu proizvoda – Proizvođač identifikuje sirovine koje su povezane sa neusaglašenosti i identifikuje odgovarajućeg dobavljača (Global Location Number – GLN)
4. Dobavljač:
a) analizira uzroke neusaglašenosti i identifikuje proizvodnju seriju povezanu sa njim
b) identifikuje sve jedinice isporučene iz ove proizvodne serije (Serial Shipping Container Code – SSCC)
c) informiše kupce o prirodi neusaglašenosti i Batch Number “problematične” sirovine
5. Fabrika za izradu proizvoda (Proizvođač):
a) donosi odluku u vezi sa povučenjem proizvodima koji su povezani sa neusaglašenosti
b) kroz svoj sistem sljedivosti, proizvođač traži zapise koji se odnose na serije gotovih proizvoda tokom čije izrade je korištena “problematična” sirovina
c) identifikuje SSCC kutija i paleta koje sadrže serije gotovih proizvoda, u cilju povlačenja (oni mogu biti u fazi isporuke i/ili se nalazi u eksternom skladištu i/ili su već isporučeni kupcima)
d) stavlja u karantin kutije i palete, koje su još uvijek prisutane u skladištu
e) identifikuje korisnike (GLN) i pruža im informacije vezane za proizvode koji su stavljeni u karantin i vraćeni (SSCC, GTIN, Batch Numbers).
6. Maloprodajni distributivni centar:
a) identifikuje kutije i palete (SSCC) radi njihovog stavljanja u karantin i vraćanja iz skladišta ili zone prodaje i kutije i palete (SSCC) koje su već isporučene na maloprodajna mesta
b) uklanja i vraća oštećene proizvode koji se i dalje nalaze u njihovim prostorijama (SSCC)
c) daje informacije maloprodajnim objekatima o SSCC, GTIN-a i Batch Number stavki koje se uklanjaju
7. Maloprodajni objekat: stavlja u karantin sumljive proizvode (GTIN i Batch Number).

Literatura

1. Alfaro A.J., Rabade A.L. (2009): Traceability as a strategic tool to improve inventory management: A case study in the food industry, Int. J.Production Economics ,118: 104-110
2. Dabbene F., Gay P. 2011. Food traceability systems: Performance evaluation and optimization, Computers and Electronics in Agriculture 75 (2011) 139–146
3. Dupuy C., Botta-Genoulaz V., Guinet A. 2005. Batch dispersion model to optimise traceability in food industry, Journal of Food Engineering 70 (2005) 333–339
4. EAN, (2001). Barcode definitions and symbologies. Electronic citation from www.ean-int.gov.
5. Fugel R., Carle R., Schieber A. (2005): Quality and authenticity control of fruit pure´es, fruit preparations and jams—a review, Trends in Food Science & Technology, 16: 433–441
6. Grujić R., Bošković G., Grujić I. 2011a. RAZVOJ SISTEMA SLJEDIVOST U PRERADI HRANE, Zbornik radova drugog Međunarodnom Kongresu „Inženjerstvo, ekologija i materijali u procesnoj industriji“, Jahorina, 09-11. Mart 2011; Tehnološki fakultet Zvornik,
7. Grujić R., Pejović B., Vujadinović D., Došić A., Mićić V., Krsmanović I. 2011b. Modeliranje sistema sljedivosti u industriji prerade mesa, 6. Savjetovanje o proizvodnji i preradi hrane sa međunarodnim učešćem „Agroteh“, Gradačac, 01-02. Septembar 2011, Tehnološki fakultet Tuzla
8. Grujić Slavica, Novaković B. Grujić R. Odžaković Božana. 2011b. Razvoj sistema za identifikaciju i praćenje voćnih sokova u lancu proizvodnje i snabdjevanja, International Scientific Symposium of Agriculture „Agrosym“, Jahorina, novembar 2011
9. Karlsen K.M., Sørensen C.F., Forås F., Olsen P. (2011b) Critical criteria when implementing electronic chain traceability in a fish supply chain, Food Control 22: 1339 -1347
10. Moe, T. 1998. Perspectives on traceability in food manufacture. Food Science and Technology, 9, 211–214.
11. Regattieri A., Gamberi M., Manzini R. (2007): Traceability of food products: General framework and experimental evidence, Journal of Food Engineering 81: 347–356
12. Regulation (EC) No 178/2002 of the European Parliament and of the Council laying down the general principles and requirements of food law, establishing the European Food Safety Authority and laying down procedures in matters of food safety (OJ L 31, 1.2.2002, p. 1). EC. 2010. Guidance on the implementation of articles 11, 12, 14, 17, 18, 19 and 20 of regulation (EC) n° 178/2002 on General food law
13. Sarig, Y. (2003): Traceability of food products. CIGR Journal of Scientific Research and Developments, 5(12): 54–65.
14. Smith I., Furness A. 2006. Improving traceability in food processing and distribution, CRC/WP, Cambridge
15. Verdouw C.N., Beulens A.J.M., Trienekens J.H., Wolfert J. (2010): Process modelling in demand-driven supply chains: A reference model for the fruit industry, Computers and Electronics in Agriculture 73: 174–187
16. Zakon o hrani, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 50/2004.
17. Zakon o hrani, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 49/09

Web sajtovi

1. CIES- The Food Business Forum www.ciesnet.com
2. Food Marketing Research and Information Center. www.fmric.or.jp/trace/tebiki/tebiki_rev.pdf
3. GS1 Global Traceability Standard. http://www.gs1.org
4. Food Safety Authority of Ireland. www.fsai.ie
5. The Rapid Alert System for Food and Feed. http://ec.europa.eu/food/food/rapidalert/index_en.htm
6. Guidelines on the Implementation of Traceability. http://ec.europa.eu/food/food/foodlaw/guidance/index_en.htm
7. TRACES. http://ec.europa.eu/food/animal/diseases/animo/index_en.htm