Autor: Jelena Dedijer

Šljive su višegodišnje, drvenaste, listopadne biljke cvjetnice. Šljiva više nema toliki privredni značaj koji je nekada imala, ali je i dalje naša najrasprostranjenija i najvažnija voćka. Još i Stari Sloveni u svojim postojbinama gajili su šljivu. Među listopadnim voćkama šljiva se nalazi po proizvodnji na četvrtom mijestu, odmah posle jabuke, kruške i breskve. Najveći dio proizvodnje šljive ostvaruje se na brdsko-planinskim područjima. Relativno se lako brzo razmnožava izdancima i kalemljenjem. Šljiva sazrijeva od sredine juna do kraja septembra.

Kvalitetni svježi plodovi šljive, naročito ranih sorata, postižu visoku cijenu kako na našem tako i na inostranom tržištu. Suva šljiva i rakija šljivovica u Srbiji su najpoznatiji proizvodi od šljive.

Kina je najveći proizvođač šljive (2.652.000 t). Za njom dolaze SAD, Rumunija, Njemačka, Francuska. Nekadašnja Jugoslavija se nalazila na trećem mjestu (Mišić, 2000).

U svijetu se uzgaja čak oko 2000 sorti šljive. Generalno se svrstavaju u 6 kategorija: japanske, američke, „damson“, orijentalne, „divlje“ i evropske-baštenske. Šljive koje se uzgajaju u našoj zemlji uglavnom pripadaju posljednjoj grupi.

Najvažniji centri proizvodnje šljive su rejoni Valjeva i Zapadne Morave, a manji šljivarski rejoni su: šumadijski, homoljsko-krujinski, podunavski i ponišavski (Mišić, 2004).

Plodovi namjenjeni sušenju moraju biti zreli, zdravi, sa harmoničnim odnosom šećera i kiselina, što obezbjeđuje odgovarajuća senzorska svojstva u osušenom proizvodu. Plodovi takođe moraju biti i odgovarajuće veličine i bez mehaničkih oštećenja. Veličina plodova je mjerilo kvaliteta kod sušenih šljiva. Fiziološka oštećenja kao i oštećenja nastala usled bolesti ili insekata umanjuju vrijednost proizvoda.

Najkvalitetnijom sortom šljiva za sušenje smatra se požegača. U Francuskoj, Italiji i SAD-u uglavnom se suši, takođe poznata i za sušenje pogodna sorta aženka (Niketić-Aleksić, 1988).

Plod domaće šljive je sočna koštunica. Njegova masa se kreće od sedam do 100 g. Jestivi dio ploda (pokožica i meso) čini 94 – 96% mase, a ostatak koštica i sjemenka. Sastojci jestivog dijela ploda šljive su: voda, šećeri, organske kiseline, masne, azotne, opore, bojene i aromatične materije, vitamini, enzimi i mineralne materije (pepeo).

Voda čini 74 do 87% mase ploda. Najznačajniji šećeri u plodu šljive su: saharoza (4,3%), glukoza (4,0%) i fruktoza. Celuloza i pektini su srodni sa šećerima i sastavni su dio ćelijskog zida. Količina organskih kiselina opada u toku sazrijevanja ploda. U zrelom plodu se nalazi od 0,4 do 2,3% ukupnih organskih kiselina, a među njima je najviše jabučne i hinske kiseline. Azotne materije javljaju se u obliku aminokiselina (od 0,6 do 1,2%) i redovan sastojak ploda. Tanini (0,2 do 0,8%) su najvažnije opore materije u plodovima šljiva. Bojene materije plodova šljiva čine: hlorofil, karotenoidi i antocijanini. Hlorofil i karotenoidi uzrokuju zelenu, žutozelenu, žutu i narandžastu boju, a antocijanini crvenu, plavu i ljubičastu boju pokožice plodova šljiva. Najveći broj aromatičnih sastojaka nalazi se u etarskom ulju pokožice ploda (Mišić, 2000).

Tabela 1. Prosječni hemijski sastav šljive (Vujučić, 2009)

Sastojak	Šljiva (%)
SMS	21,20
SMR	19,50
Celuloza	0,42
Pepeo	0,37
Kiselost	0,66
PH	3,90
Proteini	0,95
Ukupan invert	14,15
Direktno redukujući šećeri	13,28
Saharoza	0,83
Vitamin C (mg%)	1,33
Ca-pektat	0,85
Pektinska kiselina	0,33
Protopektin	0,21

.
Vitamini A, B₁, B₂, B₃, B₆, C, E, H i PP su zastupljeni u malim količinama u plodovima šljiva. Veliki broj enzima učestvuje u razmjeni materije i energije u plodovima šljiva. Od mineralnih materija najzastupljeniji su kalijum, pa kalcijum i fosfor (Mišić, 2000).
.

Berba

Plodovi šljiva sazrijevaju, u zavisnosti od sorte i podloge, podneblja i vremenskih prilika, osobina zemljišta, nadmorske visine, položaja i načina njege u zasadu, od sredine juna do kraja septembra. Na vrijeme berbe šljiva utiču, pored pomenutih činilaca, i namjena plodova, udaljenost tržišta i način prevoza.

Najpovoljniji datum berbe šljiva određuje se na osnovu zbira srednjih dnevnih temperatura vazduha od punog cvjetanja do zrenja, boje pokožice ploda, čvrstine mesa ploda (penetrometrom), količinom rastvorljive suve materije u soku (refraktometrom) i ukusa ploda. Šljive treba po mogućnosti brati u nekoliko mahova, pošto svi plodovi na stablu ne sazrijevaju istovremeno.

Plodove šljiva za stonu upotrebu treba brati rukom neposredno u ambalažu za isporuku da bi im se očuvali peteljka i pepeljak. Ambalaža štiti plodove u toku berbe i prevoza. Treba da bude laka, čista, jeftina, čvrsta, otporna prema vlazi i pogodnih dimenzija. Obično se koristi drvena ili plastična ambalaža.

Šljive za sušenje i preradu u rakiju beru se tresenjem (ručno ili mehanizovano). Ručno tresenje šljiva je skup i loš način berbe, jer se plodovi ozljeđuju i prljaju. Najprimitivniji način berbe šljiva je mlatačima. Da bi plodovi šljiva mogli da se beru mehanizovano, korijen i kruna voćke moraju da budu snažni i elastični, rastojanja između stabala šljiva i visina debla treba da budu prilagođeni mašinama za mehanizovanu berbu, grane voćaka ne smiju da padaju ka zemlji kao kod sorte italijanke, a površina u šljiviku mora da bude ravna da bi mašine mogle lako da priđu voćkama. Plodove šljiva treba brati po suvom i tihom vremenu, najbolje u jutro (kada spadne rosa) i po podne kada prođe najtopliji dio dana. Stona šljiva bere se nešto prije pune zrelosti, a šljiva za preradu (sušenje, rakija, pekmez) u punoj zrelosti. Šljiva se transportuje u gajbicama manje zapremine, da pri transportu ne bi došlo do oštećenja (Mišić, 2000).

Uspjeh u postupku sušenja šljive najviše zavisi od izbora sirovine. Najpogodnija sirovina je u fazi zrelosti kada je sadržaj šećera zadovoljavajući a plodovi elastični. Pored toga mezokarp (mesnati dio) ploda treba lako da se odvaja od koštice što se može dobiti pravilnim izborom sorte šljive.

Prevoz plodova šljive od mjesta berbe do fabrike za preradu, je veoma značajna i osjetljiva operacija u nizu postupaka od berbe do upotrebe plodova. Stepen zrelosti u vrijeme berbe treba da omogući plodovima šljiva da podnesu prevoz i da stignu na odredište u dobrom stanju. Prevoz sirovine treba da bude brz, kvalitetan i jeftin.
.

Skladištenje do prerade

Posle branja preporučljivo je odmah pristupiti postupku dalje obrade. Obično se zbog ograničenih kapaciteta prerade šljiva do prerade skladišti u hladnim i suvim skladištima.

Budući da je svo voće kiselog karaktera, na njemu se veoma lako razvija veliki broj plijesni i kvasaca koji izazivaju kvarenje. Prirodna mikroflora voća je različita od vrste do vrste, uopšteno može se reći da prisutna mikroflora pripada bakterijama (najčešće rodova: Pseudomonas i Flavobacterium). Opasna štetočina za šljivu jeste grinja, pa se zbog toga moraju preduzeti posebne mjere predostrožnosti u pogledu sprečavanja njihovog razvića.

U slučaju dužeg skladištenja preporučuje se i dezinsekcija šljiva prije unošenja u skladište. To se obavlja na principu fumigacije, neškodljivim sredstvima kao što je metil-bromid. Kao opasni štetni insekti šljive pojavljuju se i: šljivina štitasta vaš, šljivine ose, šljivin smotavac, lisne vaši i majski gundelj. Posle branja preporučljivo je odmah pristupiti postupku dalje obrade (Mišić, 2000).
.

Tehnologija prerade

Tehnologija sušenja šljive obuhvata dvije faze: sušenje i završnu obradu. Prva faza obuhvata sljedeće tehnološke operacije: inspekcija → pranje → inspekcija → klasiranje → stavljanje na lese → sušenje.

.
Inspekcija. Iz gajbica preko prijemnog transportera šljiva se ubacuje u mašinu za pranje. Transporter mora biti podešen tako da se prije pranja obavi prva inspekcija radi uklanjanja trulih, plijesnivih, zelenih plodova i dospjelih stranih primjesa. Ova operacija se najčešće obavlja ručno.

Pranje. Plodovi se peru u hladnoj vodi uz barbotiranje i ispiranjem preko tuševa. Posle pranja obavlja se ponovo inspekcija, odnosno kontrola sada već čistih plodova koji idu na daljnju obradu.

Klasiranje. Probrani plodovi se upućuju na uređaj za klasiranje po krupnoći. Šljiva se klasira u tri klase. Prva i druga klasa se suše, a treća, sitni plodovi se koristi za druge proizvode (džem, pekmez, alkoholna pića). Svaka klasa se suši posebno, jer se ujednačenom krupnoćom plodova omogućava ravnomjernije sušenje (Cvejanov i sar., 2004).

Stavljanje na lese. Šljiva se na lese može stavljati ručno, ili automatski preko specijalno konstruisanog uređaja. Pri mašinskom punjenju lesa, ručno se samo kontroliše debljina sloja plodova. Na 1 m2 površine stavlja se oko 15 kg svježih šljiva. Na jedan vagonet sušnice „Cer“ stane 600–650 kg. Napunjene lese stavljaju se na vagonete, koji se preko šina ubacuju u sušnicu.

Sušenje. Kod kontinualnih sušnica plodovi se stavljaju postupno na pokretnu traku, preko koje se plodovi unose u sušnicu na sušenje. U sušnicama sa protivstrujnim kretanjem zagrijanog medijuma, sušenje traje oko 20 časova. Početna temperatura je od 75 do 78°C a krajnja od 50 do 60°C. Kod istosmjernih tunelskih sušara početna temperatura vazduha može se kretati od 85°C do 90°C, a krajnja 60 do 65°C, pri čemu sušenje traje od 16 do 18 sati (www.poljoberza.com).

Osušena šljiva treba da ima 22 do 26% vlage, što zavisi od načina dalje obrade (Cvejanov i sar., 2004).

Hlađenje. Prije unošenja u skladište šljiva treba da se potpuno ohladi. Za sladištenje osušene šljive koriste se čiste, promajne prostorije. Ove prostorije moraju biti specijalno pripremljene, dezinfikovane, okrečene, sa propisno obrađenim podom, kako bi se onemogućio razvoj bilo kakvih štetočina i insekata.

Ohlađena šljiva prihvata se u boks palete i unosi u specijalne komore da dezinsekciju. Tako fumigantima tretirana šljiva unosi se u skladište i čuva u rinfuznom stanju do dalje obrade. Skladištenje ne samo da omogućava korišćenje suvog proizvoda za duži period, već je neophodno radi izjednačavanja vlage u plodovima.

Kondicioniranje. Skladištenje u cilju izjenačavanja vlage naziva se kondicioniranje. Najmanji period kondicioniranja je desetak dana. Prinos suve šljive iznosi oko 30% (30 do 33%).

Klasiranje. Po obavljenom kondicioniranju šljiva se ponovo klasira u procesu završne obrade, u pet do šest klasa kako bi proizvod bio što ujednačenijeg kvaliteta. Klase se predstavljaju brojem plodova u pola kilograma na sledeći način (literatura):

• 50 do 60 plodova, prva, najkvalitetnija klasa, (šestica),
• 60 do 70 druga klasa (sedmica),
• 70 do 80 treća klasa (osmica),
• 80 do 90 četvrata klasa (devetka),
• 90 do 100 peta klasa (stotinka),
• 100 do 120 i preko 120 plodova poznata pod oznakom “merkantil“.

Etiviranje. Pri etiviranju plodovi se najprije potapaju u vrelu vodu vrlo kratko vrijeme, radi pranja, a onda vade i pakuju u drvene sandučiće ili u kartonske kutije presvučene sa unutrašnje strane sa plastičnim materijalom (zapreminom 12,5 do 25 kg). Upakovana šljiva u zatvorenoj ambalaži stavlja se u komore-etivaže, koje se zagrijavaju indirektnim putem preko ugrađenih kalorifera. Kaloriferi mogu da budu izdvojeni pa se preko ventilatora ubacuje topao vazduh u komoru. Temperatura komore iznosi 100 do 110°C , a vrijeme zagrijavanja je 10 do 12 časova.

Etiviranje je u stvari sterilizacija, pri kojoj plodovi gube izvjestan dio vode, o čemu mora da se vodi računa pri sušenju. Sušena šljiva koja će se obrađivati postupkom etiviranja suši se do nešto većeg sadržaja vlage u odnosu na procenat koji treba na kraju da sadrži.

Na ovako visokoj temperaturi dolazi do karamelizacije šećera, osobito plodova koji se nalaze na površinskim slojevima. Ovim načinom sterilizacije sušena šljiva dobija poseban ukus i tamnu boju, što se negdje cijeni i posebno zahtjeva. Iako stariji ovaj način se zadržao do danas.

Postupak završne obrade uključuje operacije: inspekciju → klasiranje → pranje → pasterizaciju → odstranjivanje površinski zadržane vode → dodavanje konzervanasa → pakovanje (punjenje ambalaže i zatvaranje).

Završna obrada klasiranih sušenih šljiva može da se obavi na dva načina: suvim načinom ili sterilizacijom i vlažnim postupkom tj. vlažnom pasterizacijom. Ranije primjenjivani, može se reći klasični način, završne obrade sušene šljive sastojao se u izlaganju upakovanog proizvoda visokoj temperaturi (iznad 100°C) u toku nekoliko časova. Ovim postupkom sušena šljiva dobija poseban ukus i tamnu boju (zbog karamelizacije šećera), što se negdje cijeni, pa se primjenjuje ako je to poseban zahtjev kupca.

Nakon odstranjivanja plodova neodgovarajućeg kvaliteta i klasiranja plodovi se peru hladnom vodom i transportuju u uređaj za pasterizaciju.

Pasterizacija. Oprana šljiva pada u pasterizator u kome je ugrađen kofičasti transporter, pomoću kojeg se proizvod kreće kroz vodu. Voda se zagrijava parom, do temperature 85-90°C. Temperatura kao i vrijeme zadržavanja plodova mogu da se podešavaju prema potrebi, a što zavisi od kvaliteta i stepena osušenosti. Najčešće je to jedan do tri minuta. U toku vlažne pasterizacije postiže se i rehidratacija. Stepen rehidratacije se kontroliše i određuje prema načinu pakovanja, a plodovi ne smiju sadržati više od 27% vode (Cvejanov i sar., 2004).

Odstranjivanje površinski zadržane vode. Posle pasterizacije na vibrirajućem uređaju odstranjuje se površinski zadržana voda. Ovdje se obavlja još jedna inspekcija, radi odstranjivanja nekvalitetnih raspadnutih plodova. Ovi plodovi mogu da se koriste za dalju preradu ili se njima pune plodovi sa odstranjenim košticama.

Dodavanje konzervansa. Konzervans se dodaje neposredno pred punjenje u ambalažu, prskanjem rastvorom određene koncentracije preko atomizera. Kao konzervans se upotrebljava kalijum-sorbat ili mješavina kalijum-sorbata i natrijum-benzoata. Potrebna količina konzervansa može da se obezbjedi i potapanjem plodova u 5%-ni rastvor kalijum sorbata, pri čemu se na površini plodova zadrži potrebna količina koja služi kao zaštita s obzirom na povećani sadržaj vode.

Pakovanje. Za pakovanje ovako pripremljene suve šljive koriste se plastične kese od 250 do 500 g, kao i kartonske kutije od jedan kg i 12,5 kg. U mnogim zemljama u poslednje vrijeme kvalitetnijom suvom šljivom smatra se ona šljiva koja pored ostalih odlika ima i nešto veći sadržaj vode (oko 30%). Zbog toga se šljiva sa većim procentom vode mora da pakuje u hermetički zatvorenu ambalažu (Niketić-Aleksić,1988). Granica sadržaja vode odrađena je Pravilnikom.
.

Sušenje šljive bez koštice

Priprema za sušenje plodova bez koštice obuhvata je slična pripremi plodova za „standardno“ sušenje šljiva. Razlika je u dodatnoj operaciji kojom se odstranjuju koštice iz ploda kao i kasnijoj inspekciji kojom se ručnim prebiranjem uklanjaju plodovi sa košticom, značajno oštećeni plodovi kao i zaostalih dijelovi koštice.

U cijelom postupku pripreme plodova za sušenje svakako najveći problem je mehanizovano vađenje koštica iz plodova. U svijetu postoji nekoliko sistema kojima se ostvaruje operacija „izbijanja koštica“ a neke od njih se mogu naći i u domaćoj proizvodnji. Princip funkcionisanja uređaja za izbijanje koštica se zasniva na postavljanju svakog ploda u određeni položaj nakon čega nailazi „alat“ kojim se obavlja izbijanje koštice. Položaj ploda treba da je uspravan, što je veoma teško postići s obzirom da je plod šljive po uzdužnoj osi asimetričan. Veoma je značajna i odgovarajuća kalibracija da bi se veličina plodova podesila prema dimenzijama radnih dijelova uređaja gdje se postavljaju plodovi pri izbijanju koštica (www.poljoprivreda.info).

Sušena šljiva bez koštice je takođe veoma poznat i cijenjen proizvod na tržištu. Ovaj vid sušenja kod nas sreće se u takozvanoj domaćoj radinosti i to u veoma maloj količini namjenjenoj najčešće za lične potrebe. Primitivan način proizvodnje malih količina suvih šljiva bez koštice je stara kao i proizvodnja suve šljive sa košticom.

Postoje dvije vrste proizvoda suve šljive bez koštice: šljive dobijene vađenjem koštice nakon sušenja i suve šljive dobijene sušenjem plodova kojima je koštica izvađena u svežem stanju. U savremenoj tehnologiji oba načina dobijanja proizvoda imaju svoj značaj.

Proizvodnja suvih šljiva vađenjem koštica nakon sušenja predstavlja tehnološki složeniji postupak. Vađenjem koštica iz ploda dobija se sirovina sa nešto izmjenjenim osobinama, koje su značajne za proces sušenja, od plodova sa košticom. Sušenjem ovako pripremljenih plodova dobija se proizvod koji se suši značajno brže od šljiva sa košticama. Osušen proizvod ima ukus i miris sličan svježim plodovima što predstavlja poseban kvalitet.

Plod bez koštice drugačije ponaša prilikom sušenja. Plodovi se suše na nešto nižim temperaturama Svakako da temperatura sušenja zavisi i od sistema sušenja (protivstrujno ili istostrujno). Kod istostrujnog sistema početna temperatura ne bi trebalo da prelazi 71 a krajnja do 55°C. Pri protivstrujnom načinu strujanja te vrijednosti su oko 65 početna a krajnja oko 50°C. Ostali parametri agensa sušenja su uglavnom slični kao kod sušenja plodova sa košticom (www.poljoprivreda.info).

Jedna od značajnijih razlika u procesu sušenja plodova bez koštica je znatno kraći vremenski period sušenja. Adekvatnim izborom plodova i dobrom pripremom vrijeme sušenja može se smanjiti za oko 2/3 u odnosu na vrijeme sušenja šljiva sa košticama, što znači da se vrijeme sušenja kreće oko šest časova. Ovim se povećava kapacitet sušare i smanjuje potrošnja energije.

Osnovni parametar kvaliteta osušenih plodova je prisustvo koštice u sušenom proizvodu. Pored toga plod mora imati određenu vlažnost kao i odgovarajući hemijski sastav u pogledu suve materije, direktnog i indirektnog inverta, saharoze, ukupne kiselosti, odgovarajuću vlažnost, lijep spoljašnji izgled sa očuvanim prirodnim ukusom i mirisom. Maksimalno dozvoljeno prisustvo koštice u osušenim plodovima je od 1 do 2 %, što zavisi od zemlje koja se pojavljuje kao kupac.

Pošto su ovi plodovi u našoj proizvodnji, namjenjeni izvozu kao polufabrikat pakuju se najčešće u kartonske kutije, što omogućuje djelimičnu rehidrataciju kako bi se postigla zadata vlaga u gotovom proizvodu (www.poljoprivreda.info).

Suva šljiva bez koštice ima veliki značaj kao poluproizvod u konditorskoj industriji za dobijanje raznih slatkiša. U našoj voćarskoj praksi ovi proizvodi imaju značajnu perspektivu kao izvozni artikl koji zbog kvaliteta polazne sirovine može biti vrlo konkurentan.
.

Parametri kvaliteta

Pored krupnoće, kao osnovnog mjerila kvaliteta razvrstavanja, sušene šljive treba da imaju i odgovarajući hemijski sastav. U komponente hemijskog sastava ubrajaju se: sadržaj šećera, sadržaj kiselina i vode. Sadržaj šećera ne bi trebao da bude ispod 35%, a sadržaj kiseline, izražen kao ukupne kiseline, najviše 2%. Odnos šećera i kiselina formira ukus, koji treba da je slatko- nakiseli.

Za sortu požegača je karakteristično da ima vrlo pogodan odnos šećera i kiselina, što joj daje vrlo prijatan na ukus. Tkivo ploda treba da bude elastično, spolja sjajno-tamne pokožice, negdje se primjenjuje pred pakovanje potapanje u slabi rastvor glukoznog sirupa, saharoze ili glukozno-fruktoznog sirupa.

Kristalizacija šećera na površini ploda se uzima kao nepoželjna pojava. Bjeličasta navlaka na pokožici može da dovede potrošača u sumnju, da se radi o razviću grinja, pri čemu se isto tako stvara površinska bijelo-siva navlaka (Niketić-Aleksić, 1988).
.

Deklarisanje proizvoda

Osušena šljiva deklariše se prema Pravilniku o deklarisanju i označavanju upakovanih namirnica i Pravilniku o kvalitetu proizvoda od voća i povrća. Pored podataka propisanih Pravilnikom o deklarisanju deklaracija za sušenu šljivu mora sadržati i podatke o kvalitetu i vrsti, o veličini plodova i broju komada u pola kilograma. Deklaracija za tehnološki dorađenu vlažno pasterizovanu suvu šljivu mora da sadrži i podatak o količini vlage i vrsti upotrebljenog konzervansa, kao i podatak da je za neposrednu upotrebu. Primjer deklaracije za suvu šljivu dat je u tabeli 2.

Tabela 2. Primjer deklaracije suve šljive

Sušena šljiva bez koštice. 1 klasa
Tehnološki dorađena za neposrednu upotrebu
Napomena: Koštica se iz šljive odstranjuje mašinski, tako da su mogući ostaci koštice
Neto masa: 200 g.
Upotrebljivo do datuma nazanačenog na ambalaži
Vlaga do 35%.
Konzervans: E202
Zemlja porijekla: Srbija
Za Metro Cash and Carry proizvodi: Agranela d.o.o. Mirka Obradovića bb 14000 Valjevo, Srbija
Za Merto Cash and Carry d.o.o. uvozi: F. I. Food International d.o.o. Brezovec Zelinski 18, 10382 Donja Zelina, Hrvatska
Čuvati na suhom i hladnom mjestu

.

Literatura

1. Cvejanov S., Tošić B., Gavrilović M., Pejin D., Grujić O., Ružić N.: Prehrambena tehnologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd (2004)
2. http://www.poljoberza.net/br29_2.aspx
3. http://www.poljoprivredainfo.com/sušenje šljiva bez koštice
4. http://zdravlje.krstarica.com/l/hrana/naša-domaća-šljiva
5. Marković, V.: Suva šljiva: sušenje, skladištenje, prerada i pakovanje, Phipo, Šabac (1986)
6., Izdavačka kuća Draganić, Beograd (2000)
7. Niketić-Aleksić G.: Tehnolgija voća i povrća, Poljoprivredni fakultet, Beograd (1988)
8. Pantelić M.: Proizvodnja i prerada šljive, Zajednica za voće i povrće dd, Beograd (1993)
9. Vujičić, B.: Predavanja iz Tehnologije proizvoda od voća i povrća (2009)
10. Pravilnik o deklarisanju i označavanju upakovanih namirnica (”Sl. list SCG«, br. 4/2004)
11. Pravilnik o kvalitetu proizvoda od voća, povrća i pečurki i pektinskih preparata („Sl. list SFRJ”, br. 1/79)
12. Vereš, M.: Principi konzervisanja namirnica, Poljoprivredni fakultet, Beograd (2004)