Predstavlja rezultat višedecenijskog intenzivnog rada na identifikaciji, prikupljanju i kolekcioniranju vecma bogatog i kvalitetnog fonda ovih vrsta voća na našem prostoru. Izuzetan napor učinio je autor za našu budućnost i spasio od propadanja i nestajanja biljnog materijala iz naše spontane i kultivisane sfere voćnog fonda Bosne i Hercegovine. Knjiga je iskazala autora ne samo kao znalca voćarstva nego i zaljubljenika u voćke a to je dalo nešto što će moći generacije koristiti ne samo u obrazovnom sistemu nego i u drugim oblastima življenja čovjeka na ovom prostoru.
Svakako da će ova knjiga autora Beširevića moći poslužiti istoričarima, geografima, biolozima, a posebno oplemenjivačima i genetičarima koristeći neke kao roditelje u procesu hibridizacije u cilju stvaranja novih genetskih potencijala. Autor Beširević kroz ovu knjigu dao je nepisani nalog stručnjacima voćarske struke da neke od ovih vrijednih sorata preporuči na dalje istraživanje i ocjenu njihove tehnološke vrijednosti za proizvodnju visokovrijednih prerađevina za razne segmente potrošača našega društva.
Bilo je zadovoljstvo čitati tekstove ove knjige, a posebno gledati ilustracije na veoma duhovit i kreativan način. Sve ovo sjedinjuje voćnu biocenozu sa ambijentom življenja naših porodica u prošlosti. Knjiga predstavlja jedan kolaž kazivanja o domaćoj jabuci i krušci sa veoma interesantnim nazivima i imenima. Međutim, mora se priznati da autor nije imao ni tehničke ni druge mogućnosti da identifikuje kariotip jabuka i krušaka naznačenih u ovoj knjizi, pa se može desiti da neke od imena za jabuku i krušku u drugim područjima nemaju isto ime.
Ova činjenica ni najmanje ne umanjuje vrijednost knjige jer po prvi put sveobuhvatno analizira i opisuje to ogromno bogatstvo jabuka i krušaka na našem prostoru. Ova knjiga govori o autoru kao čovjeku koji je prepoznao dubinu vrijednosti poduhvata koju je preuzeo. Da bi svojim kazivanjem potvrdio, koliko ljubavi, koliko znanja i potrebe za voćem kojeg ima u našoj prošlosti, imam osjećaj kao da je autor htio poslati jednu poruku „što više hrane sa grane“. Time je doprinio našem nastojanju za zdravom ishranom obogaćenom vitaminima, mineralima, organskim atocijanima, likopinima, a posebno voćnim šećerima.
Ove dvije voćne vrste uz šljivu, trešnju, kajsiju, breskvu predstavljaju prepoznatljivost Bosne i Hercegovine. Ove jabuke su ostale da svjedoče da je i na našem prostoru bilo proizvodnje hrane bez hemije da je od njih bilo poznato desetine proizvoda koji su bili korišteni od berbe do berbe bez rashladne tehnike. Autor je učinio značajan napor da ovo bogatstvo kazivanja približi nama koje ćemo znati ovo kazivanje pretočiti u dalje izučavanje spontane autohtone biocenoze a iz nje izvući vrijedne materijale jabuka i krušaka.
Autoru treba odati dužno poštovanje priznanje i podstaknuti ga na dalje aktivnosti u ovoj oblasti. Očekujemo da nam sačuva i objasni kakva je bila i kako danas živi populacija voćaka i da iz toga kazivanja mnogi mladi istraživači nadu oblast svog organizovanja. Ovo je početak i temelj budućih istraživanja posebno genetskih istraživanja. Autoru sve čestitke i duboka hvala s moje strane kao i njegovim saradnicima, da ova knjiga dode u ruke svih onih koji u njoj mogu naći dio naše prošlosti i veliki dio raznolikosti biocenoze Bosne i Hercegovine.
Prof. dr. Dževad Jarebica, profesor emeritus Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu
Prof. dr. Senaid Memić
Predgovor
Stogodišnja tradicija porodice Beširević u proizvodnji voća zasnovana je na ljubavi prema ovim divnim biljkama, a tu ljubav prihvatio sam ja od mojih predaka. Kao rezultat te ljubavi jeste i moj rad više od pet decenija kolekcionisanja i posmatranja, praćenja i opisivanja preko stotinu sorti jabuka i krušaka, koji su proizvod naše voćne biocenoze ili introdukcije iz raznih krajeva, prevashodno sa istoka. To se lijepo prati kroz nazive koje u sebi sadrže dio opisa ili kvaliteta pojedinih jabuka i krušaka: ružmarinka, budimka, lubeničarka, prijedorska zelenika, slavonska srčika, buzduhanlija, huseinbegovača, karamut, kantaruša, jeribasma i druge. Uspio sam da na vlastitom posjedu kolekcioniram najveći dio ovog divnog autohtonog i introdukovanog materijala jabuka i krušaka da pratim i izučavam njihove biološke posebno pomološke osobine te njihovu upotrebnu vrijednost bilo u stonoj potrošnji ili preradi. Ovo je samo dio za koje sam uspio napisati kratak opis te ih fotografisati za trajnu upotrebu proizvodačima stručno naučnim radnicima te učenicima i studentima u našoj zemlji. Moje zadovoljsto ovim radom povećava se sa saznanjem da ovo što je opisano jabuka i krušaka neće nestati nego će se vjerovatno još više proširiti u sve krajeve Bosne i Hercegovine a neke od njih će sigurno moći da posluže u procesu hibridizacije. Nadam se da će biti još dovoljno snage i motiva da nastavimo ovaj započeti posao i tako doprinesemo da se bar djelimično sačuva ogromni voćni fond, koji je produkt jedinstva naše ekološke sredine i autohtone voćne biocenoze.
Autor
Vahid Beširević
Sadržaj
Recenzije
Predgovor
O značaju starih sorti, kao dijelu prirodno-kulturnog naslijeda
O imenima i nazivima starih sorti voća
JABUKE
Bjelina
Bobovec
Bravina
Budimka
Car Konstantin
Crvena petrovača
Dobrić
Funtača
Gorka
Grehotulja
Habikuša
Kanjižka
Konjuha
Kožara-Francuska renata
Limunka
Litrenjača-baščovanka
Ljepocvjetka
Masnjača
Osmićka
Ovčiji nos
Pamuklija
Paradija
Pašinka
Petrovača – bijela
Prijedorska zelenika
Ramićka
Rebrača
Ružica
Samoniklica
Sarija
Senabija
Sladija
Sofija
Staklara
Sumatovka
Šarenika
Šadićka
Šimširka
Švabica
Tetovka
Tičinka
Tufekčićka
Vukovija
Zelenika
Zlatna parmenka
Žuja
KRUŠKE
Ahmetova
Alatuša
Alibegovača
Aliđunka
Avraška
Batva
Budaljača
Bijela kajzerica
Bijela urumenka
Buzduhanlija
Citronka
Crna urumenka
Čađavica
Čadavka
Ćipeklija
Debelkora
Dolkrohan
Dobojka
Dugopalica
Dugulja
Hambarka
Hasanagićka
Huseinbegovača
Izmirka
Jagodnjača
Jeribasma
Ječmenka
Kaluđerka
Kantaruša
Kanjuška
Kaurka
Karamut
Lubeničarka
Lubeničarka krupna
Ljeskovača
Mesnjača
Mednica
Miholjača
Minđušica
Mirisavka
Mirišavka Mirišljivka
Okrugljača
Pjegavka
Sarajka
Savka
Sijerkovača Stambolka
Takiša
Tikvenjača
Turundžija
Zelenkora
Zimnjača
Zrnka
Žetvenjača
Žutavka
O značaju starih sorti, kao dijelu prirodno-kulturnog naslijeda
Svaki narod (narod u smislu stanovništva koje naseljava neko područje), u zavisnosti od podneblja i drugih prije svega prirodnih faktora razvija svoje navike u obrađivanju zemlje i gajenju određenih kultura. Iako na ovom širem području živi više naroda u etničkom smislu, načini obrade zemlje i gajenje određenih kultura se uglavnom ne razlikuju. Sva tradicija u tom pogledu je uglavnom ista. Postoje različiti nazivi za neke pojmove, ali je suština zajednička. Ovi naši prostori, uključujući zemlje bivše Jugoslavije pa i šire imaju mnogo zajedničkog u tom smislu. Ova tema se odnosi uglavnom na to područje.
Na ovom području se odavnina uzgajalo voće. Jedan od razlogaza to je vrlo povoljna klima i pogodan režim padavina. Iako je u brdsko-planinskom području bilo dominantno stočarstvo. a u ravničarskom ratarstvo, na svim područjima je bilo zastupljeno i uzgajanje voća. Naročito pogodno područje za uzgoj voća su bili brežuljkasti tereni, kakvih na ovom širem području ima vrlo mnogo.
Dugo vremena uzgajanje voća je bilo zastupljeno na ovom širem prostoru. U prošlosti je ishrana bila jednolična, vrlo često nije bilo ni dovoljno hrane za preživljavanje. Osnovna hrana se sastojala od žitarica, mliječnih proizvoda i mesa. U krajevima gdje se moglo uzgajati voće, ono je bilo vrlo koristan izvor dodatnih komponenti u ishrani, prije svega šećera i vitamina. U većini naših krajeva je stvaran kult uzgajanja voća.
Poznata je izreka: „Gdje god nadeš zgodno mjesto, tu drvo (voćku) zasadi“.
Dobri domaćini su se trudili da imaju što više voća i što više različitih vrsta. Voće se koristilo za upotrebu u svježem stanju, moglo se sušiti i preradivati u pekmez. Pekmez je bio vrlo tražen proizvod. Bio je vrlo trajan proizvod, a pravilno napravljen mogao se koristiti čak i poslije desetak godina. Dobri domaćini su uzgajali veliki broj sorti jabuka i krušaka prije svega za proizvodnju pekmeza. Uglavnom su se uzgajale slatke sorte jabuka za pekmez, a kisele za stonu upotrebu. Kruške su se sušile za hošaf ili se pravio pekmez.
Takvo stanje je trajalo dugo vremena. Uglavnom su se uzgajale tradicionalne stare sorte. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka dolaze neke nove sorte jabuka i krušaka, one se rado prihvataju i postepeno odomaćuju, tako da i one postaju kao domaće sorte.
Poslije Drugog svjetskog rata dolazi do velikih promjena na čitavom sektoru agrara. Veliki broj radno sposobnih ljudi ubrzano prelazi sa sela u grad. Sve je manje ljudi koji mogu raditi, a poslovi na selu u to vrijeme traže veliku količinu ljudskog rada. Radilo se primitivnim sredstvima i uglavnom je sve moralo proći kroz ljudske ruke, a njih je bilo sve manje.
Stari voćnjaci se zapuštaju i postepeno izumiru. Starih sorti je sve manje po voćnjacima i baštama. Samo istinski zaljubljenici i ljudi koji znaju da nema ni budućnosti bez prošlosti i dalje okaleme po neku staru sortu. Ali toga je sve manje i manje. Val modernizacije napreduje u svim oblastima i nosi sve pred sobom.
Sve ove sorte o kojima je govoreno i pisano mi ih nismo izmišljali, one su davno i dosta dugo postojale na ovim našim prostorima, one su stvarane i umnožavane bez naučnih institucija: Zavoda za oplemenjivanje biljaka, instituta poljoprivrednih fakulteta i drugih ustanova koje se bave selekcijom.
Za ovako veliki broj vrijednih autohtonih sorti mi moramo da damo priznanje i dužno poštovanje našim precima koji su ljubomorno čuvali i očuvali i stvarali tako ogromno bogatstvo starog sortimenta predali ih nama u amanet da ih i mi ljubomor-no čuvamo za neke druge generacije koje će doći poslije nas. Mi to nismo ispunili brzo smo ih napustili i zaboravili i skoro sve uništili.
Da se u potpunosti ne bi zaboravile odlučili smo da ih sakupimo, vratimo ih ponovo na naše prostore: voćnjake, bašče i avlije. Damo im njihova izvorna i lokalna imena i nazive i promovišemo skoro čitav taj sortiment i pretočimo ga u knjigu domaćih i odomaćenih sorti jabuke i kruške.
Za sav ovaj rad utrošeno je mnogo vremena i još više truda, koji se ne može ničim nadoknaditi izuzev našeg zadovoljstva. To nam je i najveća nagrada što smo uspjeli na ovom projektu da se sačuva i očuva to ogromno bogatstvo sa posebnim okusom i mirisom: šarenika, senabija, huseinbegovača, buzduhanlija i jeribasma i mnogih drugih koje su nadaleko poznate i u pjesmi opjevane.