Voda je bila matičnica svijeta i svih njegovih stvorenja… Baš kao što najplemenitije i najnježnije boje niču iz te crne, prljave zemlje, tako su i različita stvorenja iznikla iz te praiskonske tvari koja je u početku bila tek bezlična gadost. Pogledajte samo element vodu u njegovu neizdiferenciranom stanju! A onda shvatite da su iz njega izvedene sve kovine, sve stijene, svi blistavi rubini, sjajni granati, kristali, zlato i srebro; tko bi u svemu tomu mogao prepoznati u vodi?

Paracelsus, (oko 1531.)

Neke su tvari postale mitske. One su nadišle svoju fizikalnu i kemijsku materijalnost te se našem umu prikazuju kao simboli, kao kvalitete. U kolektivnoj nesvjesnosti kulture, njihov materijalni sastav postaje podređen njihovoj simboličnoj vrijednosti. Zlato je za alkemičare bilo više od kovine – ono je bilo savršenstvo, cilj duševnog traganja. Za vatru nije dovoljno reći da je svijetleći plin, a u krvi je nešto životno i neopozivo, zbog čega ona i nije tek puka koloidna suspenzija. Općenito govoreći, znanstveni opis mitskih tvari nužno će nas razočarati.

U slučaju vode, međutim, to i ne mora biti tako. Jer čak i kad s nje maknemo sav nakit simbola, uklonimo svu njezinu povezanost s čistoćom, dušom, materinstvom, životom i mladošću, pa čak i kad je svedemo samo na kemijsku i geološku pojavu, voda će nas nastaviti zadivljivati. Ta na prvi pogled jednostavna molekula pred znanost i dalje postavlja duboke izazove.

No zašto baš biografija? Zato što voda, baš kao i čovjek, posjeduje neposredno opaziva, sasvim očita i svima poznata svojstva koja se dadu – kad se dadu – shvatiti samo kroz razmatranje njezinog dubljeg ustrojstva, kroz razumijevanje skrivenih činilaca koji određuju njezino ponašanje. Zato ću morati istražiti njezinu unutrašnju narav, fiziku i kemiju njezine jedinstvene osobnosti. Izmodelirana tako fizikalnim silama, voda vodi osebujan život u širokom svijetu. Zato ću razmotriti utjecaj što ga voda ima na život, na planetarni okoliš Zemlje, kao i ostalih svjetova i zvijezda, pa čak i na naše predrasude 0 mogućnostima znanosti.

To traganje za mjestom vode u stvaranju od nas traži da istražimo njezino podrijetlo u dvije sfere: materijalnoj i idejnoj. Jer se život uvijek može ispričati na više načina. Tako, primjerice, imamo priču o javnoj ličnosti, kao i alternativnu fabulu o stvarnim činjenicama (koje će, u svakoj biografiji, uvijek biti mutne, slabo određene, poznate samo subjektu, a i to nesavršeno). Zatim se tu pojavljuje i pitanje genealogije i, želimo li u tome biti temeljiti, pitanje rasnog podrijetla, pa čak i postanka same vrste. Zatim je tu i priča o mjestu tog čovjeka u kulturi – možemo li, primjerice, ispričati život Henryja Forda, a da ne ocrtamo kulturnu evoluciju našeg odnosa prema automobilu? Slično tome ne možemo izbjeći ni zaključak da je voda za ljudski rod izvor društvenih promjena – dragocjeni resurs koji se pažljivo čuva, njeguje i razborito troši, jer su alternativa tome oskudica, bolest, kvarenje okoliša, sukobi i smrt.

S vodom, međutim, imamo barem tu dobru sreću da nam naš impersonalni predmet istraživanja dopušta izvanredno jasno razdvajanje stavova od činjenica. Naše vjerovanje o tome što voda zapravo jest, kroz povijest je doživjelo dramatične revizije – pa je skoro nepotrebno dodati da i naše, kao i sva druga doba, vjeruje da je baš njegovo viđenje ono pravo. To je priča koja drži zrcalo pred nama samima, te nam daje vidjeti kako je naša percepcija tvarnoga svijeta radila salta kroz stoljeća. Pa ipak je voda, kroz sve to vrijeme, bila isto što je i danas: H20, jedan osebujni kemijski spoj s privatnom poviješću. Neki su dijelovi te povijesti dosad rekonstruirani; drugi i dalje ostaju tajna. No ispričali je kako nam drago, uvijek će vrijediti da je voda došla iz svemira, i da je i dalje u njemu.

Pa ipak, koliki će među nama (pustimo sad kemičare), pri spomenu vode u misli dozvati tu molekulu nalik na bananu? Jer umjesto nje mi vidimo rijeke, potoke, klokotava vrela i široke oceane. I vidimo tekućinu, taj arhetip (kako ga zamišljamo), svega što teče. Ne zove se uzalud znanost o tečenju baš /zzdrodinamika. Voda, dakako, nije jedina tvar iz koje su sazdane tekućine – no vrlo ih je malo kod kojih je to tako pri temperaturnim i tlačnim uvjetima pri kojima život udobno nastavlja trajati. Zbog toga će nas jedva iznenaditi tvrdnja da su drevni prirodoslovci smatrali da metali pri taljenju poprimaju kvalitete same vode. Jedinstvenost vode odnosi se ponajviše na njezino tekuće stanje, zbog čega ću i morati zadrijeti u zanemareni svijet fizike tekućina – samo da bih otkrio kako temeljito voda razara teorijski krajolik.

Svaka slavna ličnost privlači mitove, a s vodom ih je zaista povezano čitavo obilje. Drevni su nam mitovi svima dobro znani – mitovi o tome kako je svijet bio dozvan iz praiskonskog oceana, mitovi o biblijskom potopu. U 10. i 11. poglavlju ja ću, međutim, istražiti mitove dvadesetog stolječa, mitove o pravoj prirodi vode, čudne ideje i priče iznikle iz vodine istinske osebujnosti. U njima ćemo naći digresiju koja kroz pseudoznanost vodi do skoroznanosti, pa čak i do kocekin-zdrave znanosti koja je naprosto nešto shvatila krivo, ili samo traljavo obavila svoj posao. Želimo li pohvatati konce vode u svim njezinim kostimima, morat ćemo stalno biti na oprezu.

O vodi bi se dalo reći još koješta, pa ova biografija nije iscrpna. Izvan nje su ostala još velika područja istraživanja, pa bismo se tako mogli pozabaviti vodom u pjesništvu, njezinim utjecajima na književnost, baš kao što bismo mogli reći i nešto više o njezinoj društvenoj, povijesnoj i tehničkoj ulozi. Vodi bi trebali mnogi biografi, zato što ona u biti i nije osoba, nego više nalik čitavoj jednoj kulturi, s njezinim zakonima, svim njezinim umjetnostima, kulturi s jedinstvenom poviješću i geografijom. A moja je namjera samo ispričati o središnjoj tajni njezine naravi – objasniti zašto je to tako izvanredna tvar, i zašto je, sukladno tome, baš ona matičnica (matrica) života.

Oduvijek sam bio silno dojmljen velikodušnošću s kojom su znanstvenici i kolege nudili savjete, počesto i vrlo detaljne, za nagradu ne veću od moje zahvalnosti. A ljudi kojima ona u tome pripada jesu Peter Atkins, William Brock, Marie-Clare Bellissent-Funel, David Chandler, Chris Chyba, Pablo Debenedetti, Chris Doake, Jan Engberts, John Finney, Peter Fisher, Felix Franks, Laura Garwin, Michael Gratzel, Jim Kasting, John Rowlinson, Gene Stanley, John Stednick, Allerd Stikker, Chris Surridge, Warren White i David Williams. Knjigu su uvelike poboljšali razboriti savjeti i strpljiva pažnja mog urednika Tobyja Mundyja. A hvala i tebi, Julia, za poticaj, savjete, podršku i sve ostalo.

Philip Ball U Londonu, veljača 1999.

Sadržaj

Predgovor

Dio prvi: Kozmički sok

1. Prvipotop
2. Krv Zemlje
3. Skladišta tuče
4. Oceani na nebu

Dio drugi: Dvije ruke, dvije noge

5. Otvoren elementima
6. Između Neba i Zemlje
7. Hladne istine

Dio treći: Matičnica života

8. Stvarni eliksir života
9. Unutrašnji prostor

Dio četvrti: Čudna tekućina

10. Ponos, predrasude i patologija
11. Kap nečeg žešćeg

Epilog
Modro zlato
Bilješke
Literatura
Kazalo