Grupa uljarica ima poseban značaj u poljoprivrednoj proizvodnji i prehrambenoj industriji kao izvor osnovnih namirnica u ishrani. Povećana potražnja diktira potrebu proširenja sjetvenih površina i intenziviranje proizvodnje ovih kultura. Posljednjih godina, međutim, mnogi faktori rizika doprinose da se površine pod šećernom repom i suncokretom smanjuju, dok se neznatno povećala sjetva uljane repice, a soja se tek uvodi u širu proizvodnju.

Među faktorima rizika značajno mjesto u proizvodnji zauzimaju bolesti i štetočine, što je naročito izraženo u smanjenju proizvodnje suncokreta kao posljedica epidemičnih pojava gljivičnih bolesti posljednjih godina. Većina parazita uljane repice i šećerne repe javlja se redovno i vrlo su agresivni. U praksi se dešava da repičin sjajnik u određenim uslovima može da smanji prinose repice i do 80%. Ništa manje nisu opasne štetočine šećerne repe koje mogu potpuno uništiti usjev. Takva pojava ispoljila se u proljeće 1983. godine u fazi nicanja kada je repina pipa uništila na stotine hektara šećerne repe, pa je presijan veliki dio već zasijanih površina. Najčešći uzroci niskih prinosa soje predstavljaju grinja, plamenjača i bakterioze, koje izazivaju prijevremeno sušenje i opadanje lišća, što uslovljava niske prinose.

Da bi se izbjegle štete koje nanose paraziti, potrebno je poznavati njihov način razvića, vrijeme pojave i primijeniti racionalni plan zaštitnih mjera. Šablonska primjena kalendara suzbijanja, kao uobičajenog načina zaštite, pokazala se neefikasnom zbog variranja ritma razvoja biljke i parazita pod uticajem naročito naglih vremenskih promjena. Pravovremenu i efikasnu zaštitu moguće je provoditi samo uz poznavanje elementa prognoze: vremena pojave, razvojnog ritma biljke i parazita, što predstavlja savremeni stručni pristup racionalnoj zaštiti.

U ovom priručniku materijal je obrađen u tri dijela. U prvom dijelu razmatraju se zajedničke štetočine uljane repice, soje, suncokreta i šećerne repe, koje oštećuju korijen i nadzemne dijelove tokom razvoja, kao što su grčice, sovice i dr. Poglavlje obuhvata i zemljišne parazite koji zaražavaju korijen i prizemni dio stabljike kao što su Pythium, Rhizoctonia, Fusarium i dr. parazitske vrste. U drugom dijelu razmatrani su pojedini specifični paraziti industrijskih biljaka koji ih napadaju tokom razvoja, kao što su repičina osica, repin moljac, grinja, plamenjače i pjegavost lista. Treći dio obuhvata izlaganje o najvažnijim grupama pesticida, kao i mjere, vrijeme i način izvođenja zaštite. Pregled mjera zaštite prikazan je tabelarno, što treba da olakša uvid u njihovu pravovremenu primjenu. Ovakav način izlaganja olakšaće prepoznavanje parazita i doprinijeti boljem razumijevanju mogućnosti njihovog suzbvjanja.

Priručnik je namijenjen poljoprivrednim stručnjacima u praksi, a može poslužiti kao udžbenički materijal učenicima srednjeg usmjerenog obrazovanja. Studentima poljoprivrednog fakulteta može biti dopunska literatura iz predmeta zaštite bilja. Ujedno će biti od pomoći i poljoprivrednim proizvođačima da upoznaju glavne bolesti i štetočine industrijskih kultura, kao i mogućnosti njihove zaštite.

Prof. dr Ljubica Radman i prof. dr Jelva Batinica

Sadržaj

Uvod

ZAJEDNIČKI PARAZITI INDUSTRIJSKOG BILJA

Zemljišni patogeni
pitium
plamenjača
fuzarium
rizoktonija
Zemljišne štetočine
žičnjaci
grčice
podgrizajuće sovice
rovac
Ostale zajedničke štetočine
metlica
stepski popac
stonoge
puževi
miševi

BOLESTI I ŠTETOČINE ULJANE REPICE

Bolesti:
plamenjača uljane repice
crna pjegavost repice
trulež stabljike repice
siva plijesan repice
Štetočine:
repičin sjajnik
repičin crvenoglavi buhač
mali buhači
surlaši na uljanoj repici
crna repičina pipa
stabljikin surlaš
surlaš mahune
repičina osa listarica

BOLESTI I ŠTETOČINE SOJE

Bolesti:
plamenjača soje
pjegavost lišća soje
virusi soje
pepelnica soje
bakterijalna plamenjača soje
mrka pjegavost lišća
antraknoza soje
bijela trulež stabljike
suha trulež korijena
Štetočine:
obična i atlanska grinja
stričkov šarenjak

BOLESTI I ŠTETOČINE SUNCOKBETA

Bolesti:
siva pjegavost stabljike
crna pjegavost suncokreta
plamenjača suncokreta
smeđa pjegavost suncokreta
siva pjegavost lista
bijela trulež suncokreta
siva trulež suncokreta
rđa suncokreta
Štetočine:
lisne uši
stjenice
siva repina pipa
suncokretov plamenac
lisni miner

BOLESTI I ŠTETOČINE ŠEĆERNE REPE

Bolesti:
pjegavost lista šećerne repe
siva pjegavost repe
plamenjača šećerne repe
pepelnica šećerne repe
rđa repe
trulež korijena repe
žutica šećerne repe
rak korijena šećerne repe

Štetočine:
lisne uši na šećernoj repi
repina korijenova uš
repin buhač
obična repina pipa
siva repina pipa
mali repin surlaš
kaside šećerne repe
atomarija
repin moljac
lisne sovice
repina muha
repina nematoda

PROGRAMI ZAŠTITE

karakteristike pesticida
otrovnost pesticida i mjere opreza
priprema pesticida
mješanje pesticida
ostaci pesticida
pregled pesticida
zaštita uljane repice
zaštita soje
zaštita suncokreta
zaštita šećerne repe

LITERATURA

Zajednički paraziti industrijskog bilja

U ovom dijelu obrađuju se grupe štetočina i bolesti koje oštećuju i zaražavaju sve četiri kulture: uljanu repicu, soju, suncokret i šećernu repu. Od uzročnika bolesti, ovoj grupi pripadaju zemljišni patogeni koji zaražavaju zrno, klicu i korijen, uzrokujući propadanje biljaka najčešće u vrijeme nicanja i razvoja mladog usjeva. Grupa zajedničkih štetoćina obuhvata prvenstveno vrste koje podgrizuju korijenje, a pojedine vrste oštećuju i nadzemne dijelove.

Zemljišni patogeni

Grupa zemljišnih patogena su paraziti koji dospijevaju u zemljište sa zaraženim biljnim ostacima iz berbe i žetve. Njihovo prenamnožavanje u zemljištu može biti posljedica uzastopnog uzgoja istog usjeva iz godine u godinu, kao i uskog, dvogodišnjeg plodoreda. Žive i razmnožavaju se na biljnim tkivima u raspadanju i zemljišnom humusu. Otpomi su na nepovoljne činioce, kao što su struktura, sadržaj humusa, vlaga, temperatura i stepen kiselosti pH zemljišta. U ovu grupu mikroorganizama uglavnom spadaju gljive kao uzročnici truleži korijena i prizemnog dijela stabljike. Pripadaju grupi fakultativnih parazita zbog mogućnosti da iz saprofitskog načina života u zemljištu pređu na parazitski. Zaražavaju biljke u fazi nicanja i razvoja mladog usjeva. Posljedice mogu biti masovno propadanje, što je čest slučaj sa šećernom repom.

Sl. 1. Izgled oboljelih sijanaca zdrave i oboljele biljke

Izostavljeno iz prikaza

Ovi paraziti zaražavaju biljke neposrednim dodirom prodirući kroz korijenove dlačice u epidermu ili u parehim kore, odakle se šire zahvatajući tkivo korijena, korijenovog vrata i prizemni dio stabljike. Neki prodiru kroz providne, sudovne elemente u nadzemne organe, pa je posljedica kržljavost zaraženih biljaka ili njihovo propadanje tokom razvoja.

Dodirna površina razgranatog korijenovog sistema iz zaraženog zemljišta omogućuje uspješne i redovne infekcije ove grupe parazita. Kao najčešći uzročnici propadanja su vrste iz roda Pythium Rhizoctonia, Fusarium, Phytophthora, Phoma, Botrytis, Verticillium, Macrophomina i Sclerotinia. Vrste ovih rodova imaju sposobnost da se razvijaju na velikom broju kulturnih biljaka udaljenih po botaničkoj klasifikaciji, kao što je jedan od primjera: uljana repica, soja, suncokret i šećerna repa. Neke od njih mogu se održati i sačuvati u zemljištu svoju životnu sposobnost više godina. Zbog toga su ograničene mogućnosti zaštite korijena biljaka od infekcije. Na velikim površinama ne može se provoditi dezinfekcija zemljišta, već je jedna od mogućih mjera zaštite širi plodored. U daljem tekstu navode se pojedine vrste zemljišnih parazita koje su najzastupljenije i najčešći uzročnici propadanja mladog usjeva.

Pythium debaryanum Hesse

Vrste roda Pythium (Phycomyceteae, Phthiaceae) su patogeni zemljišta. Među njima je, pored P. ultimum, P. arrhenomanes, P. trachephilm. najštetnija P. đeberyanum. Zaražava mnoge vrste kulturnih biljaka koje su vrlo osjetljive na ovu gljivu u stađiju klijanja zrna i razvoju mladog usjeva, naročito šećerne repe. Prodire u sočno i nježna tkiva biljčica u zoni korijenovog vrata. Zaraza je moguća sve do formiranja mehaničkih elemenata, što odgovara dužini uzrasta biljke do 10 cm. Gljiva može nanijeti štete soji i uljanoj repici, dok je rjeđa u usjevu suncokreta.

Simptomi. Pojava »golih« mjesta i prorijeđeno nicanje usjeva su prvi znaci koji ukazuju da je u pitanju posljedica zaraze P. debaryanum. Gljiva zarazno djeluje svojim toksinima i encimima, razarajući ćelije, što dovođi do posmeđenja i razmekšavanja zaraženog tkiva u zoni korijenovog vrata i prizemnog dijela biljke.

Sl. 2. Propadanje biljaka u fazi nicanja uslijed zaraze raznim zemljišnim palogenima (Pythium, Phytophthora, Fusarium, Phoma, Rhizoctonija)

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 3. Pythium debaryanum: micelija i spore

Izostavljeno iz prikaza

Posljedica je žućenje i venuće listića, što dovodi do pojave »padavice« ili paleži biljaka.

Na oboljelom tkivu gljiva razvija bjeličastu micelijarnu skramu, sličnu nitima pamuka. Micelija razvija spore kojima se parazit širi od zaraženih na zdrave biljke. Razvoju parazita pogoduju kiselost i temperatura zemljišta ispod 12°C te vlaga do 70%, što ]e vrlo često u fazi nicanja šećerne repe. U ovakvim uslovima gljiva se vrlo brzo širi, pa se javljaju ognjišta i plješine u usjevu na mjestu propalih biljaka.

Mjere suzbijanja gljive su dezinfekcija sjemena živinim :li organskim prašivima. Dvogodišnji plodored i primjena drugih agrotehničkih mjera doprinose bržem nicanju i razvoju usjeva kako bi biljke izbjegle infekciju. U težim zemljištima obavlja se plića sjetva i izbjegava primjena gnojiva, koja doprinose stvaranju pokorice, a ova usporava i produžuje nicanje i razvoj usjeva. Preporučuje se sjetva žitarica, jer su pokazale otpornost prema ovoj parazitskoj gljivi.

Phytophtora parasitica Dast.

Gljiva (Phycomyceteae, Peronosporaceae) je vrlo proširena i poznata kao uzročnik truleži korijena i prizemnog dijela mnogih povrtnih biljaka. Posljednjih godina sve je češća kao parazit korijena mladog usjeva šećeme repe i uljane repice u uslovima vlažnog i toplijeg zemljišta.

Simptomi. Zaražene biljčice brzo venu i suše se (palež šećerne repe) slično kao i u slučaju zaraze Pythium debaryanum. Na prizemnom dijelu biljke nastaje posmeđenje tkiva i razmekšavanje. Sve biljčice koje su zaražene, ne propadaju, tako da bolest postaje hronična, biljke se sporije razvijaju i ostaju kržljave kroz cijelu vegetaciju. Gljiva stvara spore kojima se širi i održava u zemljištu duži niz godina (oospore i hlamidospore).

Mjere suzbijanja su trogodišnji plodoređ i dezinfekcija sjemena živinim prašivima, kao i sve mjere koje su navedene u suzbijanju Pythium debaryanum.

Fusarium oxysporium Schl.

Ovaj parazit (Fungi imperfecti, Tuberculariaceae) jedna je od mnogobrojnih vrsta koje zaražavaju ne samo korijen i prizemni dio stabljike već prodiru u provodne sudove nadzemnih organa biljke i uzrokuju naglo venenje i sušenje mladog usjeva šećerne repe i starijih biljaka suncokreta.

Sl. 4. Micclija i spore Phytophtohora, parasitika

Izostavljeno iz prikaza

Simptomi. Lišće zaraženih biljaka suncokreta počinje da žuti od prizemnog dijela. U početku zaraze uvelo lišće preko noći se oporavi. Ukoliko su uslovi nepovoljni za razvoj parazita, biljka ne propada već zaostaje u porastu slično znacima zaraze suncokreta plamenjačom. Tek u doba cvjetanja biljka ispoljava jače znake venuća, žućenja i ne dozrijeva.

Gljiva zaražava biljke preko korijena, naročito ako je vlažno zemljište topline 25—30°C. Na propalim biljkama razvijaju se spore u forme makro i mikrokonidija za širenje i održavanje gljiva. Trajne hlamiđospore mogu se održavati u vitalnom stanju i više od 5 godina u zemljištu. Na ovaj način zemljište se progresivno zaražava i pokazuje znake »umornosti«, a usjev propada.

Mjere zaštite su četverogodišnji plodored i dezinfekcija sjemena.

Sl. 5. Fusarium spp., konidije (a, b) i hlamidospore (c)

Izostavljeno iz prikaza

Rhizoctonia solani Kuhn

Gljiva Rh. solani (Bosidiomyceteae, Cortiaceae) je vrlo proširena kao zemljišni patogen. Može zaraziti veliki broj ratarskih i povrtnih biljaka, čime se može objasniti njena velika zastupljenost. Utvrđena je kao uzročnik propadanja usjeva šećerne repe, soje, suncokreta i uljane repice. Najveće štete nastaju u vlažnim i kiselim zemljištima.

Simptomi. Na zaraženim mladim biljčicama nakon 8 —10 dana iza nicanja zapaža se žućenje lišća i kržljavost stabljike, zatim se suše. Ako je zaražen veći broj biljaka, stvaraju se u usjevu ognjišta, odnosno gola mjesta, koja se mogu proširiti na veće površine. Na korijenu i prizemnom dijelu nastaje posmeđenje tkiva, koje prekriva svijetlosmeđa micelija, koja sačinjava splet končastih hifa. Na miceliji se razvijaju sitna crna okruglasta tjelašca, veličine makovog zrna do 1 cm promjera. Ova tjelašca su organi gljive — sklerociji, kojim se gljiva održava više godina u zemljištu i zaraženim biljnim ostacima. Iz sklerocija se ponovo razvijaju hife, koje zaražavaju korijen i prizemni dio biljke. Povoljne prilike za razvoj gljive i zarazu su temperature zemljišta od 15°—17°C, povoljna vlaga, aeracija i povišena kiselost zemljišta. U suhim zemljištima opasnost od ove gljive je neznatna. U našim uslovima zabilježene su zaraze šećerne repe u težim zemljištima, ako su za vrijeme nicanja češće olujne kiše.

Sl. 6. Khizoctonia, hife (1,2) i sklerociji (3)

Izostavljeno iz prikaza

Mjere suzbijanja su provodenje trogodišnjeg plodoreda, primjena zelene gnojidbe (lupina). Preporučuje se sjetva žitarica koje su manje osjetljive prema ovoj gljivi. Trulež korijena i prizemnog dijela stabljike uljane repice, soje, suneokreta i šećerne repe najčešće uzrokuju Pythiam debaryanum, Phytophthora parasitica, Fusarium oxysporium i Rhizoctonia solani, pa su ove vrste opširnije prikazane u prethodnom izlaganju. Ovoj grupi pripadaju i druge vrste koje mogu zaraziti navedene industrijske kulture i koje zaražavaju veliki broj ostalih poljoprivrednih biljaka, kao što su: Sclerotinia, Phoma, Alternaria, Botrytis, Verticillium i druge vrste.

Pored parazitskih, u zemljištu živi grupa mikroorganizama koja čine saprofitsku fazu, a mineralizirajući biljne ostatke, obogaćuje zemljište. Istovremeno, štetno djeluju na zemljišne patogene svojim antibiotičkim supstancama. Iz ove grupe poznate su vrste Trichoderma virida, Penicillium terrestre, P. intricatum, P. expansum, Rhizopus elegans, Aspergillus flavipes, Cladosporium herbarium, Cylindrocarpon didymum, Bacillus subtilis i dr. Neke od ovih vrsta naseljavaju miceliju i spore zemljišnih patogena djelujući na njih ne samo svojim antibiotičkim tvarima već i direktnim razaranjem talusa. Najčešće napadaju Rhizoctonia colani i Fusarium vrste.

Zemljišne štetočine

Ova grupa obuhvata štetočine koje uglavnom žive u zemlji, odakle napadaju i oštećuju u prvom redu podzemne dijelove, a pojedine vrste oštećuju uz to prizemne i nadzemne biljne organe. Oštećenja od zemljišnih štetočina su veoma značajna, jer izazivaju djelomično ili potpuno propadanje biljaka, što se negativno odražava na prinose i kvalitet proizvoda.

Najčešće i najznačajnije zemljišne štetočine su žičnjaci, grčice, podgrizajuće sovice, rovac, zatim neke vrste stonoga. Prilikom opisa izgleda i načina života spomenutih štetočina, iznose se samo neophodni podaci za prognozu opasnosti, ocjenu štetnosti i poduzimanje zaštitnih mjera.

Prognoza opasnosti od štetočina zasniva se na podacima iz njihove biologije, brojnosti, vremenskih uslova, razvoja vegetacije i drugo. Za izvođenje racionalne zaštite veoma je važno poznavati prag štetnosti ili kritični broj koji predstavlja takvu brojnost štetočine koja prijeti da na usjevu izazove gubitke prinosa ili kvaliteta u vrijednosti većoj od troškova zaštite.

Kritični broj ili prag štetnosti treba odrediti za svaku vrstu štetočine za svaki proizvodni rejon, što predstavlja obiman, dugoročni posao. U nas za, sađa ima malo štetočina za koje je u našim uslovima određen kritični broj, već se pretežno koriste vrijednosti usvojene iz prakse drugih zemalja. S ciljem korišćenja elemenata prognoze i kritičnog broja neophodno je raspolagati podacima o prisustvu i brojnosti štetočina. Za prikupljanje ovih podataka primjenjuju se sljedeće metode:

Pregled zemljišta uzimanjem uzoraka (proba) obavlja se prije sjetve ili sadnje, najbolje u septembru ili oktobru, a izvodi se ručnim kopanjem jama ili primjenom specijalnih bušilica. Pri ručnom kopanju primjenjuju se zemljišni uzorci veličine 0,25 m2, tj. sa površine 50 x 50 cm ili 25 x 100 cm, a u dubinu do 25 ili 40 cm. Plića kopanja koriste se za podgrizajuće sovice, metlicu, stonoge itd., a dublja za grčice — hrušteve, žičnjake — skočibube. rovce i dr. Na površini manjoj od 1 ha pregleda se 5 jama. Jedna jama po hektaru uzima se na površini do 10 ha, na 20 ha uzima se 15, na 100 ha 50 jama itd. Raspored jama mora pružiti uvid sa rubova i sredine parcela, a s ciljem dobivanja što tačnijih podataka o stanju na cijeloj parceli. Iskopana zemlja se pregleda mrvljenjem grudvi, upotrebom sita ili ispiranjem vodom. Analiza uzoraka vrši se odmah i izračunava prosječna brojnost po kvadratnom metru.

Biljni mamci i lovne biljke koriste se za privlačenje i registrovanje rasprostranjenosti raznih vrsta insekata, npr. žičnjaka i grčica. U tu svrhu za žičnjake se koriste dijelovi krompira, mrkve ili repe, a za podgrizajuće sovice lišće šećerne repe, mlade lucerke i sl. Mamci se stavljaju u jame veličine 20 x 20 cm, dubine do 5 cm, a raspoređuju se na desetak mjesta jedne parcele koja se obilježe. Mamci se pregledaju nakon 2 do 3 dana, a osušeni mamci se zamjenjuju svježim. Površine za utvrđivanje žičnjaka i grčica moraju biti čiste od korova, pa je oranje potrebno obaviti prije postavljanja mamaca.

Lovne posude. Služe za praćenje leta leptira, a posebno su korisne za kontrolu leta podgrizajućih sovica. U nas su se pokazale prikladne (prema Jovanoviću) glinene posude prečnika 30 cm, dubine 10 cm. Posude se postavljaju na 1 metar iznad površine i u njih se sipa do oko 2 cm ispod ruba razrijeđena melasa u vrenju. Melasa se razblažuje vodom u omjeru 1:1 ili 1:3, zavisno od gustine. Da bi se ubrzalo vrenje, melasi se dodaje kvasac. Na 1 litar vode đoda se 50 g kvasca, pa kad otpočne vrenje, uspe se u melasu koju nakon toga treba 1—2 dana držati u toplim prostorijama. Melasa se obično mijenja svakih 10—15 dana. Posude se drže uz rub polja od aprila do oktobra. Privučeni mirisom, leptiri slijeću u posude i ostaju u ljepljivoj melasi. Sakupljanje i pregled upalih leptira obavljaju se svakodnevno, utvrđuje prisustvo i brojnost pojedinih vrsta Melasa u vrenju dobro privlači ozimu, povrtnu i kupusnu sovicu.

Svjetlosni mamac — lovne lampe. Koriste se prvenstveno za hvatanje sutonskih i noćnih insekata, prvenstveno leptira sovica, zemljomjerki, plamenaca i sl., ali mogu poslužiti za lovljenje hrušteva, cikađa i drugih insekata. Za lovne lampe se mogu koristiti obične sijalice jačine 100—150 W, iako se mnogo bolji efekat postiže sijalicama koje ispuštaju ultraljubičaste zrake. Lampe se postavljaju na visinu od 4 m, pale se uveče i gase ujutro, i to od aprila do septembra. Sakupljeni materijal treba redovno pregledati i ođrediti brojnost po vrstama.

Pregled nadzemnih dijelova biljaka. Koristiće za praćenje odlaganja jaja i prisustva gusjenica, sovica i dr. Za suncokret, šećernu repu i druge okopavine koristi se pregled 100—200 čitavih biIjaka ili pojedinih dijelova, idući dijagonalno po polju gdje se, na 10 ravnomjerno raspoređenih mjesta pregleda 10—20 biljaka. Za guste usjeve (soju, repicu, strna žita i dr.) pregledaju se biljke na 10—20 probnih površina od 50 x 50 cm, ili 50 x 100 cm ili 100x 100.

Pregled podzemnih dijelova biljaka. Za okopavanje obavlja se pregled 100 biljaka, na 10 mjesta po 10, a na gustim usjevima pregleda se 10—20 probnih površina veličine od 0,25 m2 ili 0,5 m2 ili 1,0 m2. Pregledom se obuhvataju korjen i okružujuća zemlja na prisustvo štetočina kao žičnjaka, grčica, gusjenica, sovica.

Sl. 8. Lovna lampa

Izostavljeno iz prikaza

Žičnjaci — skočibube ili klisnjaci (Elateridae)

Žičnjaci su česte i značajne štetočine na vlažnim zemljištima, napadaju i oštećuju razne biljne vrste u toku cijele vegetacije. Ima ih više vrsta, a svima im je zajeđnička osobina da podsjećaju na komadiće bakarne žice po čemu i nose naziv. Tijelo im je usko izduženo, dužine 20—25 mm, čvrste građe, žućkastosmeđe boje.

Razvoj žičnjaka odvija se u zemlji i traje 2—5 godina. U toku proljeća na temperaturi iznad 11°C nalaze se bliže površine, na dubini do 10 cm, ođnosno nalaze se u nivou podzemnih biljnih organa koje upotrebljavaju za hranu. U sušnom periodu, tokom ljeta, žičnjaci se zavlače dublje u zemlju, ukoliko je zemljište rahlo i vlažno ili se uvlače u stabljike, gomolje i korijenje.