U posljednje vrijeme povećava se interes za jestive biljke koje slobodno rastu u prirodi. Spoznaja da živimo u sve zagađenijem i zatrovanijem svijetu mijenja neke ustaljene pristupe prehrani i postepeno nas orijentira prema zdravoj prirodnoj biljnoj hrani. kojom naše jelovnike možemo i osvježiti i obogatiti. Sve više maha uzimaju pokreti koji teže približiti suvremenog čovjeka prirodi, a širi se i vegetarijanstvo, koje će u bogatstvu naše flore naći velike mogućnosti za ostvarenje svojih ideja. Osim toga, sadašnje naše teškoće i sniženi standard života upućuju nas na prirodu, na neiscrpne i besplatne izvore biljne hrane. Napokon, neizvjesnost življenja u današnjem nemirnom svijetu, a i strah od izbijanja rata, navode nas da razmišljamo o rezervnoj hrani, koja bi nam olakšaia preživljavanje u svim okolnostima što bi nas mogle zadesiti.

Rezultate prvih istraživanja vitaminske vrijednosti 75 vrsta naših divljih jestivih biljaka objavio sam još 1952-54, a pokušaji sistematizacije takvog bilja datiraju od 1954-56, kada su izašle moje prve knjige s tog područja. U njima sam nastojao skrenuti pažnju na obilje novih, do tada kod nas nepoznatih izvora zdrave i ukusne hrane, što ih nalazimo u bogatoj i raznolikoj flori naše zemlje. Slijedila su mnoga istraživanja i publikacije naših vojnih stručnjaka, tako da o samoniklom jestivom bilju danas postoji već prilično opsežna domaća literatura.

Za više od 30 godina bavljenja tim područjem prikupio sam obilnu građu. Uz terenska i laboratorijska istraživanja, anketiranja te organoleptičke i kulinarske eksperimente, snimio sam više od 3000 fotografija jestivih biljaka na njihovim prirodnim staništima, a skupio sam i mnoštvo podataka proučavanjem strane i domaće literature. Smatrao sam korisnim srediti sav taj materijal, sažeti ga i objaviti u obliku popularnog, bogato ilustriranog priručnika. Budući da je moja knjiga Samoniklo jestivo bilje (1980) već duže vrijeme rasprodana, a kako se zanimanje za djelo takva sadržaja ne smanjuje, prihvatio sam se pripremanja ovog izdanja. Svjestan sam da naslov »Enciklopedija« obavezuje i da pretpostavlja što kompletnije, sistematski i pregledno obrađeno gradivo, u kojem će čitalac brzo i jednostavno doći do željenih informacija. U ovu knjigu, za razliku od prethodne, nisam uvrstio jestive gljive, jer su posljednjih godina kod nas objavljeni specijalizirani gljivarski priručnici. Ipak, ova je knjiga sadržajem opsežnija, već i zato što je sistematski dio proširen sa 140 novih, kod nas dosad neopisanih jestivih vrsta. Tako je ovdje u zasebnim člancima obrađeno ukupno 409 biljnih vrsta, a uz to je veći broj jestivih biljaka uzgredno opisan u člancima o njima srodnim vrstama. Tekstovi o ranije uvrštenim biljkama za ovu su enciklopediju temeljito revidirani, prošireni i dopunjeni. Sistematski dio knjige ilustriran je sa 490 odabranih fotografija, od kojih su više od polovice nove, ranije neobjavljene. Znatno je proširen i uvodni, opći dio, u koji su ušla neka nova poglavlja.

Biljke su i u ovoj knjizi obrađene po botaničkom sistemu, tako da je kao temeljna taksonomska kategorija uzeta biljna vrsta, a kao viša kategorija porodica. Tamo gdje su uvrštene po dvije ili više vrsta iz jedne porodice, iznijeta su i neka karakteristična obilježja te porodice. Pri morfološkom opisivanju i izlaganju ostalih podataka držao sam se za sve biljke istog redoslijeda, pa će čitaoci, nadam se, lako naći podatke koji ih budu zanimali. Novost je da su sve uvrštene biljke po značenju razvrstane u tri skupine (A, B i C), što će omogućiti lakše odabiranje.

U ovo izdanje uveden je i ilustrirani Rječnik stručnih pojmova, koji će čitaocima s nedovoljno stručnog znanja olakšati snalaženje u priručniku. Kalendar branja donosi pregled dostupnosti jestivih vrsta u pojedinim mjesecima. Indeksi botaničkih i narodnih naziva na kraju knjige također će omogućiti brzo pronalaženje podataka o pojedinim biljnim vrstama.

U odnosu na prethodnu knjigu iz 1980, smatrao sam korisnim ovdje unijeti i neke nomenklaturne izmjene. Čitalac će možda najprije zapaziti promjene u narodnim nazivima biljnih porodica, jer sam umjesto kod nas tradicionalnih imena uvrstio takva koja (analogno znanstvenom nazivlju) imaju drugačije nastavke od naziva odgovarajućih rodova (npr. ružovke umjesto ruže). Vjerujem da su takva imena logičnija i ispravnija, jer iako može zbuniti ako jagodu ubrojimo u ruže, hrast u bukve (mjesto u bukovke), jelu u borove (mjesto borovke). Takvo nazivlje već su primijenili neki naši autori, a u Sloveniji je uvedeno i u standardne botaničke priručnike.

Ugodna mi je dužnost spomenuti stručnjake koji su mi nesebično pomagali i svojim doprinosom i suradnjom obogatili ovu knjigu. Botaničari mr Stipe Hećimović i prof. Dragomir Brkić pružili su mi veliku pomoć pri otkrivanju, determiniranju i snimanju nekih biljnih vrsta. Mr Hećimović ustupio mi je i nekoliko kvalitetnih vlastitih snimaka. Prof. dr Takanobu Itai, prof. dr Vladimir Devide i gospođa Yasuyo Hondo snabdjeli su me nizom zanimljivih podataka o upotrebi pojedinih biljaka u Japanu, a dr Charles C. Fulton o njihovoj upotrebi u SAD. Osobito ističem dragocjen doprinos akademika prof. dr Vande Kochansky-Devide, koja je pažljivo pročitala rukopis i sugerirala mi mnoge korisne dopune i izmjene. Vrijedna zapažanja, primjedbe i savjete dali su mi recenzenti, profesori dr Zvonimir Deviđe i dr Mirko Filajdić. Velik je doprinos i Nele Krstić koja je izradila odlične crteže. Svima njima i ovdje srdačno zahvaljujem.

I mnogim čitaocima mojih prethodnih knjiga zahvalan sam na upućenim prijedlozima. Sigurno je da djelo ovakve vrste ne može biti bez nedostataka, pa će mi i ubuduće svaka objektivna primjedba dobro doći.

Zagreb, novembra 1985.

Sadržaj

I OPĆI DIO

Rasprostranjenost i značenje jestivog raslinja
Prednosti biljne hrane iz prirode
Čuvajmo prirodu
Upoznavanje jestivog raslinja
Podjela samoniklog jestivog bilja
Zeleno divlje povrće
Proklijale sjemenke
Jestivi cvjetovi
Korjenasto povrće
Divlji plodovi
Biljke krušarice i brašna
Začinsko bilje
Čajno bilje
Zamjene za kavu
Otrovno bilje

II SISTEMATSKI PREGLED BILJNIH VRSTA

Papratnjače (Pteridophyta)
Golosjemenjače (Gymnospermae)
Jednosupnice (Monocotyledones)
Dvosupnice (Dicotyledones)

III RJEČNIK STRUČNIH POJMOVA

IV KALENDAR BRANJA

Zeleno povrće
Korjenasto povrće
Plodovi

LITERATURA

KAZALO

Botanički nazivi
Narodni nazivi

Rasprostranjenost i značenje jestivog rastinja

Pračovjek, prije nego što je naučio loviti, bio je pretežno vegetarijanac i morao je poznavati raznoliki biljni svijet između kojeg je nalazio hranu. Naš davni predak bio je u stalnom, najužem kontaktu s biljem koje ga je okruživalo i hranilo, pa je i u snalaženju među divljim jestivim biljkama sigurno bio superioran današnjem civiliziranom čovjeku. Ostaci sjemenki u kasnijim nalazištima, iz kamenog doba, svjedoče o mnogim plodovima prirode koje je tadašnji čovjek poznavao i jeo. Divlja je flora jedini izvor biljne hrane koji je bio dostupan prehistorijskom čovjeku u toku njegovog dugog razvoja, pa mu se i organizam morao razvijati i prilagođavati upravo takvoj hrani.

Urođeni instinkt kojim je razlučivao jestivo raslinje od otrovnog čovjek je počeo gubiti vjerojatno od vremena kad je sam uspio uzgojiti prve žitarice. Razvojem civilizacije postepeno se otuđivao od golemog bogatstva biljnog svijeta koje mu je omogućilo da preživi u davnoj prošlosti. Međutim, sigurno je da je prehranjivanje divljim biljkama u nekoj mjeri pratilo sve etape čovjekova razvoja, pa se izvjesno znanje o jestivosti pojedinih samoniklih biljnih vrsta održalo i u civiliziranim društvima, sve do našeg vremena. Štoviše, ono se posljednjih godina, iz različitih pobuda, ponovno osvježava i produbljuje. Ne treba zaboraviti da je za jedan dio stanovništva Afrike, Azije i Latinske Amerike poznavanje samoniklog jestivog bilja i danas bitan preduvjet života i opstanka. Zanimljivo je i zapažanje da su mnoga primitivna plemena počela pobolijevati kad su svoju prirodnu hranu zamijenila hranom civiliziranog čovjeka.

Na žalost, čovjek je svojim djelovanjem (sječom, krčenjem, paljenjem, izgradnjom naselja, prometnica i industrije, obradom i isušivanjem tla) izmijenio i osiromašio prvobitni biljni pokrov, koji je još u ne tako davnoj prošlosti zauzimao neizmjerna prostranstva. U naše vrijeme, površina Zemlje prekrivena divljim raslinjem počela se naglo smanjivati i mijenjati. Pogotovo zabrinjavajuće razmjere poprima uništavanje šuma bezobzirnom sječom. Prema jednoj procjeni, svake godine u tropima nestane više od 100 000 knršume, što odgovara približno površini jedne Bugarske. Golemi prostori srednjoevropskih šuma pred našim su očima izloženi propadanju od industrijskog zagađenja atmosfere. Osim toga, požari svakog ljeta unište velike komplekse mediteranskih šuma. Sve više maha zauzima i dezertifikacija tla, širenje neplodnih pustinjskih područja, posebno na afričkom kontinentu. Uz sve to, neumjerena primjena pesticida (herbicida, insekticida i dr.), deterdženata i mnogih drugih kemikalija počela je ugrožavati cijelu biosferu.

Svi nas ti podaci s pravom uznemiruju. Postajemo sve više svjesni koliko je tijesno i moderni čovjek povezan s biljnim svijetom. Ekološke katastrofe počele su nam ugrožavati goli opstanak.

Bogatstvo biljnog svijeta

Na sreću, biljni pokrov Zemlje i dalje zauzima golema prostranstva. Veliki dio kopnene površine naše planete, možda više od 50 milijuna kvadratnih kilometara, ostaje za sada prekriven divljim raslinjem. Svijet biljaka, odrazvojno najnižih oblika do cvjetnjača, izvanredno je bogat i raznolik i danas na Zemlji obuhvaća više od 350 000 poznatih vrsta, a pretpostavlja se da je velik broj biljnih vrsta još neotkriven i botaničarima nepoznat.

S druge strane, na stotine milijuna ljuđi u svijetu danas gladuje ili se nedovoljno i slabo hrani. Jedna između mnogih mjera koje se poduzimaju da bi se u budućnosti osigurala prehrana sve brojnijeg stanovništva svijeta sastoji se u traženju i otkrivanju novih izvora hrane među divljim biljkama. Takva su istraživanja u nekim zemljama dala vrijedne rezultate. Pokazalo se da se u samoniklom raslinju kriju goleme prehrambene rezerve. Vjeruje se da bi se čak jedna trećina svih biljnih vrsta mogla u nekom obliku upotrebljavati za jelo. Čini se da bismo na Zemlji teško mogli naći neobrađenu zelenu površinu od dvadesetak kvadratnih metara na kojoj ne bi rasla baš nijedna jestiva biljka.

Flora naše zemlje posebno je raznovrsna i osebujna. U Jugoslaviji se zbog njezinog položaja na granici Sredozemlja, srednje i istočne Evrope, na razmjerno malom prostoru susreću različite vegetacijske regije. Na našem primorju razvijena je zimzelena vegetacija mediteranske regije. Unutarnje kopneno područje prekriva veoma raznovrsna vegetacija eurosibirsko-sjevernoameričke regije. Na našim najvišim planinama raste poseban biljni svijet koji pripada vegetaciji alpsko-visokonordijskog područja. Napokon, u sjeveroistočnim krajevima Jugoslavije, u Podunavlju, razvijena je stepska i polustepska vegetacija iransko-kaspijske regije. Zastupljenost ta četiri vegetacijska područja, uz velik broj endemičnih biljaka, čini floru naše zemlje toliko mnogolikom, bogatom i zanimljivom.

Po našim šumama i planinama, po poljima, livadama i pašnjacima, uz grmlje, šikare i puteve, na zapuštenim mjestima u blizini naselja, uz rijeke i potoke, uz naše more, po našim otocima i grebenima, rastu na stotine vrsta biljaka koje imaju jestive plodove, listove, stabljike ili mlade izdanke, sjemenke, cvjetove ili cvjetne pupoljke, korijenje, podanke, lukovice ili gomolje. Sigurno je da u našoj zemlji uspijeva više od 1000 samoniklih vrsta viših biljaka koje bi se u nekom obliku mogle upotrebljavati za hranu.

Mogućnosti iskorištavanja

Uz svo to nepresušno prirodno bogatstvo, iskustva iz vremena ratova i oskudica pokazuju da su ljudi znali i umirati od gladi, ne osvrćući se na samoniklo raslinje i ne poznavajući izvore hrane što su im bili nadohvat ruke u slobodnoj prirodi. Iako u nekim našim krajevima postoji stoljetna trađicija prilagođavanja izvorima prirodne škrobnate hrane u vrijeme nerodnih godina, gladi i ratova, broj tako iskorištavanih biljaka, ako izuzmemo naš priobalni pojas, bio je vrlo ograničen. Najviše se spominje upotreba hrastovog i bukovog žira i podanka kozlaca.

Ukorijenjene prehrambene navike i predrasude o upotrebljivosti pojedinih biljaka za jelo teško se i sporo mijenjaju, a o divljem bilju kao o mogućem izvoru hrane uglavnom razmišljamo tek u vezi s kritičnim situacijama koje nas mogu zadesiti. Ipak, posljednjih godina i u nas prodire spoznaja o tome da se od mnogih raširenih biljaka, koje u prirodi lako nalazimo i prepoznajemo, mogu prirediti dobra i ukusna jela, koja ni po čemu ne zaostaju za konvencionalnim jelima priređenim od kultiviranog bilja. Mnoge rasprostranjene vrste divljeg povrća i šumskog voća, zajedno s brojnim biljnim začinima koje nalazimo u prirodi, mogu nam obogatiti dnevne obroke potrebnim vitaminima, osvježiti ih i učiniti ukusnijim i raznovrsnijim.

I vegetarijanstvo, koje se u posljednje vrijeme naglo afirmira i širi, otkrit će u bogatstvu naše flore široke mogućnosti za ostvarenje svojih ideja o zdravom, bezmesnom načinu prehrane.

Budući da nam znatne količine hrane iz prirode propadaju neiskorištene, ne treba zanemariti ni činjenicu da bismo branjem i industrijskom preradom nekih od tih prirodnih rezervi (posebno šumskih plodova) mogli postići nemale uštede u nacionalnoj ekonomiji.

Prirodna rezervna hrana dobro će doći svima koji se izlažu opasnosti da se izgube ili ostanu bespomoćni u prirodi, npr. planinarima, izviđačima, šumskim radnicima. Svijest o tome da će moći preživjeti u svakoj situaciji, gdje god se zatekli, pružit će im potrebnu sigurnost i samopouzdanje. Razumljivo je da će rezervna hrana iz prirode biti najvažnija u slučajevima teških elementarnih nepogoda, masovnih katastrofa, rata, gladi i oskudice na drugoj hrani.

U partizanskom ratovanju borci su često bili prisiljeni da se posluže jestivim biljem koje im je nudila šuma. Divlja im je zelen služila ne samo kao vitaminska nadopuna hrani, već ponekad i kao jedina hrana. Međutim, prema raspoloživim podacima, u prošlom se je ratu upotrebljavao tek ograničen broj takvih biljnih vrsta. Zabilježeni su i slučajevi trovanja zbog nepoznavanja i zamjene jestivih biljaka sa srodnim ili sličnim otrovnim vrstama.

Posljednjih godina kod nas je poraslo zanimanje za izvore biljne hrane koje nalazimo u slobodnoj prirodi. Održavaju se predavanja i rasprave, tečajevi i seminari, snimaju se i filmovi o samoniklom jestivom bilju. Kao i u nekim drugim zemljama, i kod nas su organizirana opsežna istraživanja prehrambene vrijednosti samoniklih biljaka koje bi u slučaju potrebe mogle poslužiti kao rezervna hrana. Dobiveni rezultati obogatili su iskustva i saznanja o našim prirodnim prehrambenim rezervama. Poduzimaju se i takve akcije u kojima se skupine učesnika nastoje snaći i preživjeti hraneći se samo onim što im nudi »divlja priroda«. Uspjesi postignuti u tim akcijama dobili su preko masovnih medija široki publicitet. Smatra se da bi vještinu preživljavanja u prirodi trebali savladati što širi krugovi stanovništva.

Prednosti biljne hrane iz prirode

U usporedbi s vegetabilnim namirnicama dobivenim kulturom. jestivi dijelovi samoniklog raslinja imaju mnoge prednosti. Biljke u slobodnoj prirodi rastu izvan neposredne intervencije čovjeka. One nisu u tolikoj mjeri zaprašivane, zalijevane i zatrpavane pesticidima, umjetnim gnojivima niti otpacima naše tehnološke civilizacije. Pribrojimo li tome konzervanse, sintetska bojila, emulgatore, antibiotike i druge aditive prisutne u današnjim prehrambenim proizvodima, vidimo da nam je hrana u mnogočemu izgubila svoja prirodna svojstva i da je mnogostruko onečišćena kemikalijama koje nam ugrožavaju zdravlje. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, danas se hrani dodaje čak oko 4000 različitih više ili manje štetnih kemijskih spojeva, a oko 100 000 ljudi u svijetu godišnje umire samo od slučajnog trovanja poljoprivrednim zaštitnim kemikalijama. Sve više siivaćamo da je i »zelena revolucija«, koja je dovela do povećanih prinosa u poljoprivredi, plaćena visokom cijenom. Ipak, čovječanstvo je došlo do takvog stupnja razvitka da mu je daljni opstanak bez upotrebe spomenutih otrova nemoguć. U svijetu se danas godišnje proizvede oko milijun i po tona pesticida. Budući da ih stalno, hranom, vodom i udisanjem zraka unosimo u organizam, na njihovu se prisutnost moramo priviknuti. Ipak njihov utjecaj na zdravlje možemo ublažiti povremenom orijentacijom na izvore biljne hrane iz prirode.

Na žalost, čini se da je upravo u našoj zemlji, zbog neracionalne i nestručne upotrebe kemijskih sredstava, a i zbog premalog ulaganja u zaštitu životne sredine, proces degradacije prirode osobito vidljivo uznapredovao.

Bioaktivni sastojci

Prisutnost kemikalija uništila je i u samim biljkama sposobnost biološke samozaštite, poremetila im biološku ravnotežu, zamijenila prirodne tokove i procese. Tretiranje zemljišta i usjeva kemikalijama biljnu je hranu ne samo zatrovalo, nego i istrošilo i osiromašilo, pa nam ona postaje manje vrijedna i s higijensko-prehrambenog stanovišta.

S druge strane, samoniklo se bilje, suprotno od kultiviranog, razvija u za njega optimalnim ekološkim i prirodnim uvjetima, bez umjetnog prihranjivanja i umjetne zaštite od parazita. Zato su samonikle biljke biološki vrednije, otpornije i manje ugrožene od bolesti i nametnika, a njihovi su proizvodi bogatiji bioaktivnim sastojcima od biljnih namirnica dobivenih kulturom. U samoniklom bilju redovno ima više vitamina, enzima i za prehranu važnih mineralnih sastojaka, i to u takvoj količini i omjerima koji čovjekovu organizmu najbolje odgovaraju. I ne samo to. Takvo je bilje bogato upravo onim sastojcima koji uspješno neutraliziraju otrove što ih svakodnevno unosimo u organizam zrakom, vodom i hranom. Prema tome, ono nam ne omogućava samo to da izbjegavamo zatrovanu hranu, već nam svojim sastojcima jača otpornost i osposobljava nas u borbi protiv zatrovanog okoliša. Dodajmo i to da su novija istraživanja utvrdila da prirodna biljna hrana sadrži neke faktore što sprečavaju nastanak raka, a kojih nema u uzgojenim biljkama.

Poznato je da se u nekim zapadnim zemljama, a u zadnje vrijeme i kod nas, mogu nabaviti »čiste« i »zdrave« vegetabilne namirnice, proizvedene na »biološki« način, bez primjene pesticida i umjetnih gnojiva. Divlje jestivo bilje biološki je vrednije i od takvih mnogo reklamiranih i skupih »čistih« proizvoda, dobivenih kulturom. Samoniklo povrće i šumsko voće sigurno nije »biološki degenerirano« kao odlike pojedinih vrsta voća i povrća razvijene kulturom i dugotrajnom selekcijom pod patronatom čovjeka, koji se trudio da uzgoji ukusne i plodne sorte lijepog izgleda, ne obazirući se na njihovu smanjenu prehrambenu vrijednost.

Besplatna, nezagađena hrana

Bilje koje smo sami ubrali za jelo ima i tu prednost da ga možemo prirediti i konzumirati istog dana, svježeg, s maksimalno očuvanim originalnim okusom i sastavom vitamina i drugih labilnih Li bioaktivnih sastojaka. Konačno, ne treba sasvim zanemariti ni ekonomske razloge u prilog orijentaciji prema upotrebi samonikog raslinja za jelo. Moguće je da će korisnicima ove knjige danas, u doba odricanja, štednje i smanjene kupovne moći, besplatna hrana iz prirode biti zanimljiva upravo s tog aspekta.

Flora naše zemlje nudi nam obilje besplatne, prirodne, zdrave i nezagađene hrane, koja može biti posebno korisna stanovnicima gradova, jer im je organizam, zbog zagađenosti urbane sredine najizloženiji mnogostranim trovanjima. Zbog toga prehrana samoniklim raslinjem može imati važnu ulogu u zaštiti zdravlja suvremenog gradskog čovjeka. Već samo traženje, pronalaženje i berba bilja mogu mu pružiti veliko zadovoljstvo i relaksaciju. Branjem, priređivanjem i konzumiranjem takve hrane gradski će čovjek ne samo osvježiti i osnažiti svoj organizam, nego će i uspostaviti izgubljeni kontakt i komunikaciju s prirodom i postati svjestan zagovornik čuvanja i unapređenja naše flore i prirodne sredine.

Zato, ako se suprostavljate današnjoj postindustrijskoj i potrošačkoj ideologiji i prihvaćate ideje ekološkog pokreta ili pokreta za alternativni životni stil, ako smatrate da treba približiti čovjeka i prirodu i razvijati svijest o univerzalnoj povezanosti živog svijeta, možda će vam i sadržaj ove knjige dati poticaja da ustrajete u vašem nastojanju i želji za novim, pravednijim i ljepšim smislom življenja.

Jestive biljke kao lijek

Paralelno sa širenjem svijesti o zdravoj vegetabilnoj prehrani i s povećanim zanimanjem za jestive biljke, u svijetu i kod nas naglo raste i interes za ljekovito bilje. Djelatne tvari ljekovitih biljaka bez sumnje su manje agresivne i prilagodljivije čovječjem organizmu od sintetskih lijekova. Značenje fitoterapije u posljednje se vrijeme reafirmira i znanstveno potvrđuje otkrivanjem novih ljekovitih sastojaka u biljkama. U mnogim zemljama proizvode se novi djelotvorni lijekovi iz biljnih sirovina, pojavljuju se brojne publikacije o ljekovitom bilju, otvaraju se biljne apoteke, osnivaju se društva koja populariziraju upotrebu ljekovitih biljaka. Te tendencije, na žalost, kulminiraju u pretjeranom povjerenju u travare i njihove recepte, pa nisu rijetki ni stavovi da su savjeti nestručnjaka to vredniji što ih suvremena znanstvena medicina više ignorira.

Poznavaoci i sakupljači ljekovitog bilja lako će utvrditi da je mnogo ljekovitih biljaka u nekom obliku i jestivo, pa će im ovaj priručnik biti dvostruko koristan: među opisanim vrstama prepoznat će i otkriti i hranu i lijek. Ljekovito djelovanje ne moraju posjedovati samo biljni čajevi, tinkture i ekstrakti, nego i neka jela koja se mogu prirediti od istih tih biljaka. Već i prisutni vitamini, enzimi i mineralni sastojci čine samoniklo jestivo bilje i ljekovitim, jer te supstancije općenito jačaju otpornost organizma, djeluju povoljno na izmjenu tvari i na poboijšanje općeg zdravstvenog stanja. Uz to, ima jestivih biljaka s antikancerogenim djelovanjem, zatim takvih koje djeluju povoljno kod ateroskleroze, kod nekih bolesti dišnih, probavnih ili mokraćnih organa, kod šećerne bolesti, raznih infekcija itd. Mnoge začinske samonikle biljke izazivaju apetit, pospješuju probavne procese i djeluju povoljno kod želučanih smetnji. Nema neke oštre granice između fitoterapije i dijetoterapije. Obje su grane medicine povezane i stare gotovo koliko i čovječanstvo. Važnost biljne hrane u liječenju različitih bolesti uočili su i opisali još antički liječnici Hipokrat, Asklepijad i Galen, a suvremena ju medicina u punoj mjeri potvrđuje. Alternativni pokreti kojima je glavni cilj približavanje čovjeka i prirode ne protuslove, kako se to pogrešno vjeruje, znanosti i znanstvenoj medicini. Oni upravo u dometima modernih znanosti nalaze svoju potvrdu i svoje opravdanje.

Čuvajmo prirodu!

U nastojanju da hranom iz prirode nadoknadimo organizmu ono što gubi zbog izlaganja toksičkim sastojcima i otpacima suvremene civilizacije, ne bi se smjelo dogoditi da prijeđemo u drugu krajnost. Bogatstva prirode nisu neograničena. Zato ćemo ih uvijek iskorištavati racionalno, što nam neće biti teško ako prirodu zaista volimo, jer je u naravi čovjeka da štiti ono što poznaje i cijeni.

Nikada ne treba pobrati svu količinu jestivih dijelova neke biljke, nađenu na jednom mjestu. Kod berbe listova trajnih biljaka (osim ako su u obliku prizemne rozete) treba od mnogih primjeraka uzimati tek ponešto, kako bi individualne biljke preživjele našu berbu i nadoknadile je kasnijim tjeranjem novih listova. Nipošto ne valja brati više od one količine koju mislimo upotrijebiti. Pri berbi jestivog bilja valja štedjeti i okolnu vegetaciju koja nam stoji na putu. Ukratko, kod branja za jelo nećemo biljke prekomjerno i bez potrebe uništavati, jer bismo neracionalnom eksploatacijom mogli pospješiti narušavanje prirodne ravnoteže i degradirati samu prirodu. Osobito valja štedjeti biljke s jestivim podzemnim dijelovima; njih, uz neke iznimke, smijemo upotrebljavati samo u krajnjoj nuždi, kad nam presahnu drugi dostupni izvori hrane.

Nemilosrdnim uništavanjem samoniklog jestivog raslinja mogli bismo čak dovesti u pitanje daljnji opstanak nekih lijepih i korisnih pripadnika naše flore. U ovoj je knjizi posebno upozoreno na biljke kojima prijeti opasnost istrebljenja i koje treba smatrati najviše ugroženim. Ipak, za najveći dio ovdje opisanog bilja nema takve opasnosti. Štoviše, branjem nekih raširenih vrsta divljeg povrća istovremeno možemo trijebiti najčešće i najupornije korove na kultiviranom tlu i time postići dvostruku korist. Ni pažljivom berbom šumskog voća, čajnih i začinskih biljaka nećemo ugroziti njihov opstanak.

Vjerujemo da će ovaj priručnik pomoći, posebno mladim čitaocima, ne samo da upoznaju dio naše flore kao bogati rezervoar hrane, nego i da zavole veličanstveni i čudesni biljni svijet koji ih okružuje. Kad jednom upoznaju radosti druženja s prirodom, sigurno je da će se prema svijetu biljaka odnositi pažljivo i brižno i da će nastojati da se one očuvaju.

Upoznavanje jestivog rastinja

Da bismo imali što veće koristi od branja i upotrebe samoniklih jestivih biljaka, valjalo bi prethodno savladati neka osnovna znanja i pravila. Kao prvo, jestivu biljku treba znati sa sigurnošću identificirati. Valja znati i to gdje se, na kakvim mjestima i u koje doba godine može naći, zatim koje dijelove i kako sakupljati, što s njima učiniti, kako ih prirediti.

Ako se polazi u berbu neke određene vrste, potrebno je znati na kakvom staništu raste. Redovito veći broj biljnih vrsta raste zajedno na određenim tipovima staništa, tvoreći biljnu zajednicu (fitocenozu). Rjeđe ćemo neku vrstu naći kako raste na neočekivanom, za nju nekarakterističnom mjestu.

Biljke je najlakše prepoznati dok cvatu, pa je za početnika korisno da najprije obrati pažnju na izgled cvijeta, unatoč činjenici da većina biljaka u stanju cvjetanja nije jestiva (iznimka su čajno i začinsko bilje). S vremenom valja nastojati da se biljke upoznaju u svim razvojnim stadijima, od sasvim mladih izdanaka ili prizemnih listova (koji obično služe kao povrće) do plodova, koji se često također jedu. Biljke s jestivim podzemnim dijelovima treba prepoznati pri kraju vegetacijskog perioda, jer se ti dijelovi iskorištavaju za jelo većinom u jesen ili zimu.

Uz morfološke karakteristike, za prepoznavanje je često važno utvrditi i miris biljke, koji većinom potječe od eteričnog ulja što se izlučuje u žljezdastim dlakama. Međutim, mnoge vrste (npr. većina krstašica) razvijaju specifičan miris tek kad enzimi pospješe razgradnju stanovitih tvari, pa je zbog toga prije utvrđivanja mirisa potrebno listove rastrljati prstima.

Kod upoznavanja jestivih biljaka ne valja odmah ići u širinu. Korisnije je dobro upoznati desetak ili petnaest jestivih vrsta, nego površno na stotine njih. Tek kad jednom temeljito upoznamo izgled, jestive dijelove, miris i okus nekoliko najvrednijih i najpristupačnijih vrsta, treba poći dalje i eksperimentirati s novima. Sakupljači jestivog bilja mogu pronađene manje poznate vrste osušiti i spremiti u herbarije. Tako će ih najbolje upoznati i zapamtiti, a u tom ih obliku mogu pokazati i stručnjacima radi botaničkog determiniranja. Takav će pristup najviše pomoći mladim izletnicima i ljubiteljima prirode da prošire svoje znanje o našoj jestivoj flori. Razumljivo je da ne treba skupljati ni spremati rijetke biljke (jer bi se među njima mogle naći i zaštićene) već samo primjerke vrsta koje rastu u većem obilju.

Nekoliko napomena o sistematici i o znanstvenim i narodnim imenima biljaka koja su usvojena u ovoj knjizi. Kao osnovna taksonomska kategorija uzeta je ovdje biljna vrsta (species), a kao šira kategorija biljna porodica (familia). Tamo gdje su uvrštene dvije ili više vrsta iz jedne porodice, iznijeta su i neka karakteristična obilježja dotične porodice. Još od velikog švedskog prirodoslovca Linnea (1707-1778) svaka se vrsta u znanstvenoj (latinskoj) nomenklaturi označuje sa dva imena: nazivom roda i vrste. To je tzv. binarna nomenklatura. Vjerujemo, ipak, da će većina korisnika ove knjige lakše pamtiti biljke po njihovim narodnim imenima. Međutim, treba upozoriti da narodni nazivi imaju i nedostataka, jer, s jedne strane, za istu biljku često postoji više narodnih imena (u svakom kraju drugo), a s druge strane, neke posve različite biljne vrste narod naziva istim imenima. U ovu smo knjigu pokušali uvrstiti što veći broj provjerenih narodnih naziva. U složenost narodnog nazivlja biljaka naši su botaničari pokušali uvesti red, usvajajući, po uzoru na latinska imena, binarnu nomenklaturu i u narodnim imenima. Tako bi se npr. ljubica (Viola odorata L.) trebala zvati »mirisava ljubica«, a podbjel (Tussilago farfara L.) vjerojatno »obični podbjel« (iako je jedina vrsta toga roda) itd. Takva binarna narodna nomenklatura nije u ovoj knjizi dosljedno provedena, već i zato što bi u mnogim slučajevima doista zvučala kruto i nezgrapno, a vjerujemo da je i čitaocu jednostavnije npr. maslačak zvati »maslačkom«, a ne »običnim maslačkom«. Zato je u naslovima članaka u pravilu uvršteno ono narodno ime koje je kod nas najčešće ili opće prihvaćeno. Ponegdje je ipak, radi razlikovanja vrsta istog roda, usvojeno u naslovima i dvostruko narodno ime.

Sistematsko prikazivanje biljnih vrsta i porodica u ovoj knjizi olakšat će čitaocu da uoči srodnost unutar pojedinih taksonomskih kategorija. Vrlo će brzo moći raspoznati, na osnovu zajedničkih obilježja, pripadnike velikih porodica, kao što su štitarke, krstašice, usnatice, leptirnjače, glavočike, lobodnjače, dvornjače, ljiljanke i ružovke, a te uključuju i najveći broj (više od 60%) jestivih vrsta. Služeći se ilustracijama, opisima i promatranjima na terenu, postepeno će, ne opterećujući se suviše botaničkim ključevima i specijaliziranom botaničkom terminologijom, upoznati najvažnije jestive biljke, a to su one koje u ovom priručniku nose oznaku @. (Objašnjenje oznaka (B)i ©nalazi se u idućem poglavlju, a dodatna uputstva u vezi s upoznavanjem biljaka treba potražiti na str. 26, u poglavlju o otrovnom bilju).

Podjela samoniklog jestivog bilja

Prema namjeni i načinu upotrebe samonikle jestive biljke mogu se razvrstati u više skupina. Najveću sačinjava raslinje koje služi kao zeleno povrće. Važno mjesto zauzimaju biljke s jestivim plodovima (uglavnom šumsko voće) i biljke s jestivim podzemnim dijelovima (korjenasto povrće). Njima treba dodati još i začinsko i čajno bilje. Ima divljeg bilja s jestivim sjemenkama, pa i s jestivim cvjetovima ili cvjetnim pupoljcima. U posebnu skupinu mogli bismo izdvojiti biljke krušarice, čiji se osušeni podzemni dijelovi, plodovi ili sjemenke mogu samljeti u brašno, koje se može miješati s krušnim brašnom ili poslužiti namjesto njega. Zarezivanjem stabala ili stabljika nekih biljaka dobivaju se hranjivi, slatki sokovi. Opsežnu skupinu sačinjavaju jestive gljive, dok primjena drugih nižih biljaka (algi i lišajeva) kod nas nema većeg značenja. Budući da ova knjiga obrađuje samo više bilje, u nju nisu uvrštene jestive gljive, alge ni lišajevi.

Dostupnost pojedinih skupina jestivog bilja raspoređena je tako, da se hranom iz prirode možemo snabdijevati tokom cijele godine. Glavna sezona za branje zelenog divljeg povrća je u proljetnim mjesecima (mart-juni). Mnoge čajne i začinske biljke mogu se nabrati za upotrebu i tokom ljeta. Divlje voće sazrijeva od početka ljeta do kasne jeseni, a to je i glavna sezona za branje jestivih gljiva. Pođzemne biljne dijelove najbolje je sakupljati za jelo od sredine jeseni do kraja zime. Valja dodati da u našem priobalnom pojasu vegetacija nije zimi prekinuta, pa su tu i u toku zime pristupačne mnoge vrste divljeg povrća.

Treba još spomenuti da množina i urod pojedinih jestivih biljnih vrsta može od godine do godine znatno varirati. Poslije bogatog godišnjeg uroda nekog šumskog voća može slijediti manje obilna, pa i nerodna godina, u kojoj ćemo to isto voće jedva naći. Posebno su takvim periodičkim razlikama izložene jednogodišnje i dvogodišnje biljke. Takva su variranja uvjetovana ne samo meteorološkim prilikama, već i cikličkim procesima općenito karakterističnim za živu prirodu i biološkim zakonitostima čiji je mehanizam djelovanja vrlo složen i ne još sasvim razjašnjen.

Nisu, naravno, sve samonikle jestive biljke jednako vrijedne, ukusne, izdašne ni pristupačne. Postoje između njih velike razlike. Da bi se čitalac lakše snašao u tom opsežnom gradivu, sve biljne vrste opisane u sistematskom dijelu ove knjige razvrstane su u tri skupine i označene sa

Oznakom (A) obuhvaćene su najvrednije i nakorisnije vrste. To su ukusne i zdrave biljke, mahom takve koje rastu u velikom obilju i koje je lako skupljati. Jestivim dijelovima tih biljaka možemo obogatiti naše svakodnevne obroke i u njima nipošto ne treba gledati tek rezervu u slučaju oskudice na drugoj hrani. Dakako, poznavanje biljaka iz ove skupine osobito će nam dobro doći u slučaju nužde i oskudice.

Oznaka (C)odnosi se na biljne vrste koje bi se mogle iskorištavati tek kako rezervna hrana u izvanrednim okolnostima izazvanim glađu, elementarnim katastrofama ili ratom. Ovdje su svrstane biljke koje su nedovoljno ukusne ili neizdašne, a i takve koje su teže pristupačne ili se rijetko nalaze i čijim bismo pretjeranim iskorištavanjem osiromašili i degradirali našu floru.

Pod oznaku (B) svrstane su biljke koje po svojim karakteristikama stoje između skupina