Krumpir je ukusan i hranjiv proizvod. On se u prvom redu iskorišćuje za jelo. Osim toga, krumpir služi kao odlična krma za životinje i domaću perad, pa čak i za ribe.
Gomolj krumpira sadrži 79% vode i oko 21% suhe tvari. Glavni sastavni dio suhe tvari je škrob. U krumpiru ima prosječno oko 17% škroba, 1% pepela i skoro 3% dušičnih spojeva. masti, belančevine itd.
U tvornicama škroba krumpir se gnječi u,. kašu iz koje se ispire škrob. skrob se uglavnom iskorišćuje u tekstilnoj industriji, kod proizvodnje kobasica i drugih produkata, a služi također u slastičarskoj produkciji u koju svrhu se koji put prerađuje u glukozu.
Iz krumpira se proizvodi žesta za alkoholna pića, za parfimerijske i tehničke svrhe, sintetski kaučuk, gorivo butilni alkohol za lakove, glicerin, mliječna kiselina i dr.
Februarski Plenum CK VKP (b) u svojoj odluci »O mjerama podizanja poljoprivrede u poslijeratnom periodu odredio je poduzimanje mjera za daljnje učvršćenje i razvoj krumpirsko povrćarskih i stočarskih baza oko Moskve i drugih industrijskih centara i velikih gradova.
Prirod se krumpira može povećati ne samo povećanjem površine pod kulturom krumpira.
Glavna se pažnja mora skrenuti na povećanje plodnosti krumpirovih polja.
Stanovnici poljoprivredne Moskovske oblasti dokazali su na praksi, da se na našim, moskovskim zemljama, može s uspjehom dobiti veliki prirod krompira.
Godine 1947. u kolhoz ma Uhtomskog rajona prosječni je prirod krumpira iznosio 1342 puda (pud = 16,38 kg, op. pr.) po hektaru, a u kolhozima Malinskog rajona — 3308 puda po hektaru sa površine od 5 hektara.
Borba se za stalno povećanje priroda sve više širi u cijeloj Moskovskoj oblasti. Da se dobije veliki prirod potrebno je:
U prvom redu poznavati što treba krumpirova biljka u razne periode svog rasta i razvoja; zatim valja stalno pratiti vanjske uslove i stanje biljke, te na vrijeme listanoviti kada ti uslovi postaju nepovoljnim za daljnje prikupljanje velikog priroda; konačno valja znati kako se mogu promijeniti vanjski uslovi da budu povoljni za biljku.
Sadržaj
Uvod
BIOLOGIJA KRUMPIROVE BILJKE
Klijanje, rast i razvoj krumpira
Uslovi stvaranja organskih tvari u lišću
Uslovi za primanje vode
Uslovi za primanje mineralne hrane
STVARANJE SORATA KRUMPIRA
STANDARTNE SORTE KRUMPIRA
BOLESTI KRUMPIRA
KLIMATSKE PRILIKE I TLO MOSKOVSKE
OBLASTI
AGROTEHNIKA KRUMPIRA
Zadaće agrotehnike i uslovi za njezinu primjenu
Mjesto krumpira u plodoredu i gnojenje
Obrađivanje tla
Pripremanje krumpira za sadnju i jarovizacija
Sadnja krumpira
Način njege krumpira
SPREMANJE PRIRODA
ĆUVANJE PRIRODA
Čuvanje krumpira u trapovima
Čuvanje krumpira u spremištima
NEKE POGREŠKE KOD KULTURE KRUMPIRA
NEKA ORGANIZACIONA PITANJA
Pogovor
Biologija krumpirove biljke
Klijan je, rast i razvoj krumpira
U jeseni, kada se krumpir vadi iz zemlje, njegova je ljuska obojena bjelkasto, ružičasto, crveno ili ljubičasto što zavisi od sorte. Boja se na gomolju izvađenom iz zemlje brzo gubi, a ljuska postepeno dobiva zemljastu boju.
Ako svakih pet ili deset dana vagnemo istu košaru krumpira, to ćemo opaziti. da se težina krumpira postepeno smanjuje. Tako je, na primjer, krumpir sorte Epikur u razdoblju od 20. augusta do 20. oktobra izgubio 2,9% od svoje težine. To se događa zbog toga što se gomolj krumpira na zraku suši, a u isto vrijeme diše i troši škrob za proces disanja. Škrob u gomolju ne ostaje bez promjena, on prelazi u šećer. Kod procesa disanja gomolja šećer se pretvara u ugljični dioksid i vodu. Kroz malene otvore ili pore na Ijusci, dolazi u gomolj kisik iz zraka te se izlučuje ugljični dioksid i vodena para. Što je veća temperatura gomolja, to je disanje u njemu jače, te zbog toga veći potrošak škroba.
Ostaje li gomolj dulje kod temperature ispod nule, može se on smrznuti te kao svaki živi organlzam poginuti. Smrznuti gomolji, koji se zatim otope, brzo trulili.
Ako je gomolj ostao dugo kod temperature od nule do 1 stupnja po Celjziju, nastavlja se u njemu pretvaranje škroba u šećer, a proces disanja, kod kojeg se troši stvoreni šećer, znatno se smanjuje. U takvom gomolju postepeno se sakuplja šećer, te on dobiva sladak okus. Da bi takav sladak krumpir ponovno dobio normalni okus, treba ga držati nekoliko dana kod temperature od 15 stupnjeva topline. Smrznuti i obamrli gomolji ne gube svoj slatkasti okus ni u toploj sobi. ‘
U proljeće, kod povećanja temperature, po* jacava se proces disanja, a prema tome i pretvaranje škroba u šećer.
Šećer, koji se sakupio u gomolju, počinje prelaziti po sudovima do pazušnih pupova gomolja, koji se nazivaju oka ili okašea. Oka nabreknu i počinju rasti. Stanice se, iz kojih su oni građeni, iz jele. Svaka nova stanica raste. Mlada se klica postepeno izdiže iznad površine gomolja. Na gornjem se dijelu klice stvaraju sitne Ijuskave kvržice — začeci lišća. Kod temelja klice izbijaju sitne ispupčane tačke — začeci buđućeg korenja.
Klice, ko.ie su se stvorile u tami su bjelkaste i žućkaste te su jako produljene. Na svijetlu se razvijaju kratke zelene klice s ljubičasto-plavim ili ljubičasto-ruž častim tonom, što ovisi od sorte. Svijetlo zadržava daljni razvoj klica.
Kod klijanja gomolja u tlu najprije raste korijenje, a kada se gomolj ukorjeni, na površinu izlazi klica i otvara svoje prvo jako srasteno lišće. Ako ne postoje uslovi za rast korijenja, ako je temperatura niža od 7 stupnjeva topline ili je tlo presuho, to klica ne može izbiti iz tla. U tom slučaju hranjive tvari iz matičnog gomolja prelaze u klicu i stvaraju novi gomolj bez cime. Budući da je za rast i za kretanje hranjivih tvari iz matičnog gomolja u mladi gomolj potrebna znatna energija za koju se troši škrob, to je prirodno da je težina mladih gomolja u cijelosti manja cd težine matičnih gomolja.
Sl. 1. Gomulji, koji su iznikli na svijetlu
Izostavljeno iz prikaza
Za normalni razvoj klica i daljnje stvaranje stabljika potrebni su osim topline i vlage još i kisik iz zraka. U mokrom tlu gomolji se zagušuju, ugibaju i gnjiju.
Što je veća temperatura, to je redovito brže klijanje gomolja. Kod temperature od 11°—12° klice izbijaju 23-ći dan, kod 14°—15° nakon 17 do 18 dana, kod 18°—25° nakon 12—13 dana. Međutim se kod daljnjeg povećanja temperature proces klijanja zadržava. Kod 27—28 stupnjeva klice se pojavljuju nakon 16—17 dana.
Najpovoljnija temperatura za klijanje krumpira u tlu je 18°—25°. Ako krumpir klija na zraku, kod takve temperature trunu vrškovi klica. Zbog toga se ne smije dopustiti da krumpir klije u prostoriji s temperaturom od 20 i više stupnjeva. Klijanje se mora provoditi kod 15°, te ne više od 18° kraj peći. Kod toga se mora računati s time da je temperatura u sobi pod stropom uvijek veća nego u srednjem sloju i dolje kod poda.
Kod stvaranja povoljnih uslova za rast i. razvoj biljke, mora se stalno paziti da ne nastupe povoljni uslovi za razvoj bolesti.
Kod normalnih prilika u tlu najprije se iz gomolja razvija mlado korijenje, a zatim kada se biljka ukorjeni, svinuta stabljika probija zemlju.
Prvo lišće, koje izlazi iz zemlje razlikuje se po formi od lišća odrasle biljke, ono je redovito srašteno. Kod daljnjeg rasta stabljike razvija se novo, već normalno lišće. Iz pazušca donjeg i srednjeg lišća razvijaju se nove stabljike s lišćem, t. j. stabljike se granaju.
Iz pazušca gornjeg lišća razvijaju se cvejtni izboj − s pupovima. Kod razvoja cvjetnih pupova iz čaške cvijeta izdvaja se vjenčić i pet žutih prašnika, a u sredini se razvija plodnica s tankim vratom koji ima malo odebljanje na vršku − njušku. Pelud koji se stvara u prašnicima kod njihovog pucanja dospijeva na njušku. Vjenčić cvijeta vene i otpada zajedno s posušenim prašnicima.
Plodnica se sve jače razvija te izlazi iz čaške cvijeta i poprima izgled zelenog ploda. Kada plod zori, on postaje bijeli i ugudno miriše po jagodama. U plodu zore male svijetlo žute sjemenke iz kojih se slijedeće godine može uzgojiti nove krumpirove biljke.
Sl. 2. Stabljika, cvjetovi i bobice krumpira
Izostavljeno iz prikaza
Međutim tek neznatan broj kulturnih sorti krumpira stvara plodove. Kod većine sorta cvijetovi otpadaju, a mnoge sorte gube zelene pupove prije nego se oni rascvatu. U Moskovskoj oblast: plod se razvija kod sorta Epron, Jubelj i Smislovskij.
Na početku stvaranja pupoljaka stabljika stvara podzemne bijele grane, koje se zovu stoloni. Na krajevima stolona pojavljuje se odebljanje iz kojih kasnije rastu mlad gomolji. Mladi gomolji su u početku vodenasti, ali postepeno rastu te se sve više pune škroboni. Prva. tanka kožica, koja se lako skida zamjenjuje se jačom ljuskom, koja se stvara, od plutastog tkiva.
Po završetku se cvatnje i stvaranja ploda rast cime zaustavlja, a donje lišće požuti i odumire. Nakon donjeg lišća požuti srednje, a zatim T gornje. Konačno i cijela stabljika postane smeđa te se osuši. Čim se stabljika počinje sušiti prestaju gomolji rasti, ali je ljuska na njima još u to doba veoma tanka. Kod potpunog su sušenja stabljike gomolji već pokriveni čvrstim plutastim tkivom ljuskum.
Zreli gomolji prelaze u stanje zimskog mirovanja.
Kod kasno zrelih, a koji puta i kod srednje zrelih sorta često se cima smrzava od ranih jutarnjih mrazeva. Kada se smrznuta cima otpali, ona se brzo suši, a kožica kod gomolja nedrzrelih zbog mraza ostaje dugo tankom, te se lako skida kod vađenja.
Uslovi stvaranja organskih tvari u lišću
Prvi životni procesi u klicama nastaju na račun vode i hranjivih tvari iz matičnog gomolja. Kada se stvori prvo korenjenje, ili mlada se biljka ukorjeni, ona prima vodu i u njoj rastopljesnu mineralnu hranu iz tla. Kada se pojavi prvi zeleni list, biljka počinje asimilirati, t. j. primati ugljični dioksid iz zraka te stvarati nove organske tvari, u prvom redu škrob.
Matični gomolji ostaju često cijeli s većim zalihama neiskorištenih organskih i mineralnih tvari u sušnim godinama čak i u doba vađenja. U vlažnim godinama matični gomolji istrunu redov to u tlu već u mjesecu srpnju. Gomolji, koji su prije sadnje rezani trunu znatno brže, često već pod konac mjeseca srpnja. Trulenje matičnih gomolja nastupa prije potpunog utroška svih zaliha za izraslo iz njega mlado gomolje. Od zaliha iz matičnog gomolja biljka dobiva dušika približno 83%, fosforne kiseline — 70% i kalija — 58%. Što više raste mlađa biljka, to se više smanjuje značaj zaliha hranjivih tvari iz matičnog gomolja, jer ona pomoću razvijenog korijenja i zelenog lišća, koje asimilira sve više i bolje prima hranjive tvari iz tla i ugljični dioksid iz zraka.
Životni procesi u biljci nisu jednaki po danu i po noći: proces disanja traje po danu i po noći, asimilacija pak samo po danu kod svijetla. Međutim i tokom dana asimilacija ne ide jednolično. Kod normalnog je sadržaja ugljičnog dioksida u zraku (0,03%) i temperature od 20° asimilacija jača. Ako se temperatura snižava si povećava, asimilacija se usporava, a kod 40° topline potpuno prestaje. Prirodno je, da je za vrućih đana asimilacija jača ujutro i navečer, dok se za vrijeme najjače vrućine ona usporava ili sasvim prestaje. Potrošak hranjivih tvari za rastanje biljke traje i za vrijeme najjače vrućine.
Što je veća temperatura, to je i disanje biljke jače, i zaustavlja se tek kod 50 stupnjeva, te biljka krumpira ugiba od vrućine.
Na taj način može biljka i u toku jednog dana u stanovite sate sakupljati hranjive tvari dok ih u drugo vrijeme samo troši.
Biljka prima iz zraka ugljični dioksid, te zbog toga jačina asmilacije ovisi također od sadržaja ugljičnog dioksida u zraku. Što je više ugljičnog dioksida u zraku, to ga biljka više prima i iskorišćuje.
U donjim se slojevima zraka količina ugljičnog dioksida stalno popunjava zbog raspadanja biljnih i životinjskih ostataka u tlu: starih korijenčića, gnoja, treseta. Rano ujutro’ iznosi sadržaj ugljičnog dioksida u donjim slojevima zraka koji put jedan postotak. U jutro, zorom, biljke primaju i iskorišćavaju ugljični dioksid razmjerno brzo. Proces se asimilacije često kasnije usporava zbog znatnog smanjivanja sadržaja ugljičnog dioksida u zraku. Kod podnevne vrućine, kada velika temperatura smeta jačoj asimilaciji, ponovno se u donjim slojevima zraka sakuplja ugljični dioksid, koji, u drugoj polovici đana, kada se temperatura snižava, biljka može primati.
Ako količina ugljičnog dioksida u zraku dosiže 1,22%, to asimilacija može teći za 2,5 puta brže od obične. Kod povećanja sadržaja ugljičnog dioksida u zraku mijenja se i granica u visini temperature za asimilaciju. Kod velikog sadržaja ugljičnog dioksida u zraku najpovoljnija temperatura za asimilaciju iznosi 30°, a ne 20° kao kod normalnog sadržaja ugljičnog dioksida. Kod 45° asimilacija se zaustavlja.
Na ovom primjeru vidimo ovisnost rasta i razvoja biljke od različnih faktora. Ako za vruć h dana nismo u stanju sniziti temperaturu zraka, to se mijenjanjem sadržaja ugljičnog dioksida u zraku djelomično može pretvoriti štetne temperafure u korisne te čak dvostruko povećati proces asunilacije. Drugim riječima, ako nema mogućnosti promijenitf jedan faktor rasta, moraju se moj dificirati drugi tako, da bi se ipak u granicama mogućnosti dobilo najveće povećanje priroda.
Iz navedenog smo se uvjerili, da tokom dana asimilacija ne teče jednolično. Raspodjela sakupljenih tvari u samoj biljci također je nejednolična. Tako, na primjer, ako se dnevni prirast lista uzme kao 100, to prirast po danu iz-nosi 43,2%, a po noći — 56,8%.
Šećer najjače dolazi te se pretvara u škrob u gomolju kod temperature od -17 stupnjeva. Kod viših se i nižih temperatura usporava taloženje škroba u gomolju. U sušna razdoblja događa se da plastične organske tvari prelaze iz mladih gomolja u cimu.
Uslovi za primanje vode
Za asilmilaciju ima često odlučni značaj vlažnost tla i zraka. Za vrijeme suše prestaje asimilacija čak i uz povoljne temperature te kod znatnog sadržaja ugljičnog dioksida u donjim slojevima zraka.
Iskustvo pokazuje da je za dobivanje jednog kilograma priroda gomolja sorte Lorh oko Moskve, potrebna slijedeća količina vode (u litrama):
- Na ilovasto-glinastom tlu u Njemčinovki u 1937. godini — 64,93
- Na ilovasto-glinastom tlu u Njemčinovki u 1938. godini — 75,75
- Na ilovasto-glinastom tlu u Marfini u 1936. godini — 104.16
- Na ilovasto-pjeskovitomu tlu Korenjevu u 1937. godini — 109,89
- Na ilovasto-pjeskovitomu tlu Korenjevu u 1940. godini — 123,46
- Na ilovasto-pjeskovitomu tlu Korenjevu u 1939. godini — 136,99
Na taj način treba za proizvodnju jednog kilograma priroda na ilovasto-pjeskovitom tlu znatno više vode, nego na ilovasto-glinastom.
Što je u tlu više hranjivih tvari i što mu je bolja sposobnost zadržavanja vode, to je imanja potreba vode za dobivanje dobrih priroda. Ovo se vidi iz ovog upoređenja:
| Tle | Prirodne sorte Lorh (u tonama po hektaru) | Oborine u srpnju i kolovozu (u milimetrima) | Oborine u svibnja do rujna (u milimetrima) | Godine |
| Černozjom | 33,53 | 95,2 | 240,99 | 1943 |
| Ilovasto-peskovito | 31,81 | 152,3 | 283,5 | 1937 |
| Ilovasto-glinasto | 28.10 | 98,0 | 287,0 | 1936 |
| Černozjom | 27.73 | 75.89 | 289.72 | 1942 |
| Ilovasto-pjeskovito | 25,85 | 128,2 | 264,0 | 1936 |
U razna razdoblja života biljka troši različne količine vode.
Kod iste agrotehnike (sadnja neproklijalog maiterijala, 18 tona gnoja, 60 kilograma aktivnih elemenata u mineralnom dušičnom gnojivu i po 47 kilograma aktivnog elementa u kalijevoj soli i superfosfatu prirod gomolja kod sorte Epikur ovisi od oborina u mjesecu srpnju, kako se to v di iz slijedećeg:
| Sorta Epikur | 1935. g. | 1934. g. | 1937. g. | 1936.g. |
| Oborine u srpnju (u milimetrima) | 142,5 | 126,4 | 105,1 | 55,1 |
| Prirod gomolja (u tonama po hektaru) | 28,1 | 27,4 | 17,4 | 12,4 |
| Postotak škroba | 15,2 | 15,5 | 14,4 | 15,0 |
| Prirod škroba (u tonama po hektaru) | 4,3 | 4,2 | 2,5 | 1,9 |
Kod sorte Lorh prirod gomolja kod iste agrotehnike ovisi od oborina u mjesecu srpnju i kolovozu.
| Sorta Lorlt | 1944. g. | 1940. g. | 1941. g. | 1943. g | 1942. g. |
| Oborine u srpnju i kolovozu (u mm) | 148,1 | 147,0 | 142,4 | 95,21 | 85,89 |
| Prirod gomolja (u tonama po ha) | 45,66 | 33,04 | 30,9 | 26,7 | 26,6 |
Prirod gomolja kod kasne sorte Voltman ovisi uz istu agrotehniku od oborina u mjesecima srpnju, kolovozu i rujnu.
Najveća težina čine preko ljeta uz istu agrotehniku ovisi kod Epikura od oborina u mjesecu lipnju, kakve se to vidi iz slijedećeg:
| Sorta Epikur | 1934 g. | 1936 g. | 2935 g. | 1937 g. |
| Oborine u lipnju (u milimetrima) | 71,5 | 61,5 | 45,1 | 27,8 |
| Najveća težina cime (u tonama po ha) | 17,6 | 16,5 | 15,6 | 12.0 |
Kod sorta Lorh i Voltman najveća težina cime preko ljeta uz istu agrotehniku ovisi od oborina u mjesecu lipnju i srpnju. Kod jednake agrotehnike prirod u cijelosti ovisi od oborina i drugih vremenskih prilika, koji se svake godine mijenjaju.
Da se ne bi prirod vezao na hirove vremena, agrotehnika mora biti gibiva, da se prilagođuje promjenjivim prilikama vremena i tla.
Uslovi za primanje mineralne hrane
Za primanje otopljenih mineralnih tvari biljka zahtijeva dovoljne količine vode u tlu. U prvom razdoblju života krumpirova biljka prima manje količine mineralnih soli. Potreba se tih soli povećava u vezi s rastom cime. Najviše mineralnih soli i vode prima biljka u doba kada cima postigne najveći rast te kada nastaje jače taloženje hranjivih tvari u gomoljima. To doba pada redovito kod cvatnje (kraj Moskve — u srpnju i u prvoj polovice kolovoza). Kada cima počinje odumirati, dolazak minerainih tvari iz tla se smanjuje te potpuno prestaje na početku sušenja, stabljika. Mineralne tvari dolaze u gomolje do njegove zriobe iz zaliha koje su se sakupile u c ml.
Svakih 10 tona priroda krumpira uzima iz tla po hektaru (u kilogramima):
| Količina | Dušika | Kalija | Fosforne kiseline | Vapna | Magnezija |
| 10 tona gomolja | 32,0 | 60,0 | 14,0 | 3,0 | 6,0 |
| 4 tone cime | 12,0 | 34,0 | 6,4 | 32,0 | 8,4 |
| Ostaci nakon spremanja priroda | 4,4 | 9,4 | 2,0 | 3,5 | 1,4 |
| Cijeli prirod | 48,4 | 103,4 | 22,4 | 38,5 | 15,8 |
Prema tome prirod od 40 tona krumpira na hektaru uzima iz tla (u kilogramima):
| – | Dušika | Kalija | Fosforne kiseline |
| Teoretski prema navedenoj shemi | 193,6 | 413,6 | 89,6 |
| Praktički sorta Lorh je uzela | 178 | 404 | 81 |
Na taj način, kod teoretskog proračuna nešto se povećava potreba biljke na hranjivm tvarima. Ovo zavisi od toga što biljka kod manjih priroda prima razmjerno više hranjivih tvari, a kod velikih priroda ona bolje iskorišćava hraljive tvari.
Pojedine sastojine mineralne hrane prima biljka iz tla nejednolično.
Dušični spojevi dolaze u krumpirovu biljku uglavnom u početku njezinog razvoja, dok se stvara nova cima. Fosforno-kisele spojeve biljka uzima u manj m količinama. Krumpirova biljka treba najviše kalijevih spojeva. Na ilovasto-pjeskovitim tlu kraj Moskve najveće količine svih mineralnih tvari dolaze kod biljaka sorte Lorh u mjesecu srpnju, a na ilovasto-glmastom tlu u mjesecu kolovozu. što više prima biljka kalija, to razmjemo manje troši vapna. I, obratno, što više dolazi vapna, to krumpir prima manje kalija.
Količina mineralnih tvari, koju biljka uzima iz tla ovisi od sortnih osobina krumpirovih biljaka, od razvoja cime i od toga u kakvim se spojevima nalaze hranjive tvari u tlu.
Tako ranozrele sorte uzimaju u početku razvoja više hranjivih tvari, ali ranije sakupljeni prirod uzima iz tla ukupno manje mineralne hrane. Kod jakog razvoja cime potrošak mineralnih tvari iz tla je razmjemo veliki.
Iz 40% kalijeve soli biljke primaju slabije kalij nego iz sumpomo kiselog kalija. Tako, na primjer, prirod krumpira od 48,8 tona primio je iz sumporno kiselog kalija 678 kilograma kalija, a prirod od 58,8 tona primio je iz kalijeve sol: 483 kilograma kalija. Zbog toga je razumljivo, da je navedena shema potroška mineralnih tvari samo orijentacijona, jer u različnim prilikama ona znatno koleba.
Iz stajskog gnoja iskoristi biljka krumpira u najboljem slučaju .25,76% dušika, 60,45%’ kalija i samo 18,7% fosforne kiseline; iz umjetnih gnojiva — 98% dušika, 67% kalija i 26% fosforne kiseline. Svi drugi elementi mineralne hrane (vapno, magnezij, sumpor, željezo, bor i bakar) nalaze se u tlu u takvim količinama, koje su dovoljne za krumpirovu biljku. Za dobivanje velikog priroda mora se tek u iznimnim slučajevima nekoje od njih dodavati tlu. AnaHze su pokazale, da je na hektar vrtnog ilovasto-ghnastog tla u sovhozu »Marfino« god ne 1936. u obradivom sloju tla bilo do 6.966 kilograma dušika, do 4.504 kilograma fosfora, do 15.552 kilograma kalija, do 11.664 kilogrsma vapna i do 136.404 kilograma organskih tvari: Međutim sve te bogate zalihe hranjivih tvari bile su u takvim spojevima, da ih biljke n su mogle primati. Zbog toga se bogato tlo moralo ipak gnojiti da bi se zadovoljila razmjerno skromna potreba bilja na mineralnoj hrani.
Dušik, fosfor i sumpor potrebni su za izgradnju glavnog dijela bilja, na me protoplazme, koja se sastoji od bjelančevine. Željezo je potrebno za izgradnju zelene tvari-klorofila, koja asimilira ugljični dioksid. Kalij je potreban za prelaz škroba iz lišća u gomolje te zbog toga ima veliko značenje za stvaranje gomolja.
Ugljik, kisik i vodik su sastavni dijelovi svih organskih spojeva bilja.
Škrob, koji se stvara u lišću najprije se troši za rast stabljike, lišća i za cvatnju biljke, a tek zatim za stvaranje podzemnih stabljika (stolona) i mlađih gomolja.
Najpovoljnija temperatura za stvaranje gomolja je 17° topline. Kod temperature od 29″ stvaranje gomolja potpuno prestaje, a podzemne stabljike izlaze na površinu i povećavaju broj nadzemnih stabljika.
Kao voda tako i mineralni spojevi najprije dolaze u nadzemne stabljike i lišće i tek otuda prelaze zajedno s otopljenim organskim tvarima u podzemne stabljike (stolon ) i gomolje.
Vanjski uslovi utječu u prvom redu na rast cime. Utjecaj se vanjskih prilika manje i znatno kasnije odrazuju na rastu mladih gomolja. Čak i onda kada pod utjecajem nepovoljnih vanjskih uslova rast cime prestaje, mlađi gomolji nastavljaju rast na račun organskih spojeva, vode i mineralnih tvari, koji se nalaze u cime. Opće stanje krumpirove biljke najjasnije se odrazuje u jačini cime, stupnju uvenuča lišća, razgranatosti, promjene sjaja i boje lišća pa čak i ž lica u lišću i t. dJ
Kod stanovitih prilika, kod najpovoljnijeg aklopa faktora rasta i razvoja, krumpirove biljke mogu dati za 5 dana sa jednoga hektara površ’ne preko 11 tona cime ili preko 10 tona gomolja.
Kod nepovoljnih uslova može se sniziti prirast i smanjiti težina lišća i gomolja. Lišće može povenuti i otpasti. a gomolji koji puta venu i gub* dio svog škroba.
Krumpirove biljke jako vole svijetlo, ali od cjelokupne energije svijetla i topline zajedno iskorišćuju kraj Moskve tek jedan i pol posto.
Iz navedenog se vidi, da biljka kod običnih uslova iskorišćuje tek neznatni dio prirodnih rezerva, Uzrok je niskog prirasta i lošeg iskorišćivanja svijetla, topline, vlage i mineralnih hranjivih tvari taj, da pojedini faktori rasta i razvoja bilja mogu biti čas veći, čas manji od optimalnih. Uz to se i optimalni uslovi mi jenjaju 1 raznim razdobljima razvoja biljke; svaki se dan i svaki čas mijenjaju vremenske prilike j uslovi tla, a zajedno s time i faktori rasta i razvoja bilja. Opće promjene životnih uslova. koji nastupaju u prirodi, rijetko kada odgovaraju interesima biljke.
Zadaća agronomije se sastoji u tome, da upoznavajući najbolje uslove rasta i razvoja bilja u raznim momentima njihovog života, stalno prati stanje bilja, a također da prati vremenske prilike i uslove tla, koji se mijenjaju, te odgovarajućim agromjerama uklanja zapreke, koje smetaju biljci da daje najveći porast priroda.
Stvaranje sorata krumpira
Vidjeli smo, da se u bobici, koja se stvorila iz oplođene plodnice cvijeta, razvija sjeme. Razmnožavanje krumpira sjemenom naziva se spoln:m razmnožavanjem za razliku od vegetativnog razmnožavanja gomoljima, klicama, okašcima, dijelovima stabljika i sl. Razmnožavanje krumpira sjemenom se primjenjuje kod stvaranja novih sorta.
Kada se sjeme posije u stakleniku ili na toploj lijehi, kako se to radi sa sjemenom cvijeća ili povrtnog bilja. to se za 12—20 dana iz tla pojavljuju dvije male supke. Iz supka se razvija prvi nerasječeni. listić. iza njega drugi koji je već jače rasječen, zatim treći, četvrti i t. d. Uporedo s povećanjem broja lišća, ono je sve jače rasječeno. Budući da se sjeme u stakleniku sije blizu jedno do drugog, to već nakon tri četiri nedelje treba biljke pikirati u lonce. Nakon daljnjih tri-četiri nedjelje pikirane biljke se presađuju na otvoreno tlo. Kod drugog presađivanja kod mnogih biljaka ima već stolona pa čak i začetaka mladih gomolja. Presađene na otvoreno tlo sadnice se normalno razvijaju, djelomično cvatu, ali u većini slučajeva vrlo kasno dozrijevaju te ostaju zelene sve do mraza. Gomolji od prvog priroda kod pravilne kulture su skoro normalne veličina.
Sve kulturne sorte su hibridnog porijekla, što znači da su dobivene križanjem. Zbog toga se osobina sorta krumpira sastoji u tome, da se kod spolnog razmnožavanja one cijepaju, nejednako prenose svoja nasljedna svojstva na svaku sjemenku, te se redovito ne pojavljuju sva svojstva roditeljske biljke. Svaka nova biljka, koja je proizvedena iz sjemena, naziva se sijanac te se razlikuje od drugog sijanca ne samo vanjskim izgledom već ima također različna gospodarska kor sna svojstva. Zadaća selekcionera je da laboratorijskim, poljskim, a često i industrijskim ispitivanjem izabere iz ogromnog broja sijanaca najbolju novu sortu, koja dobiva i novi naziv.
Dok sijanci ne dobiju naziv, oni se samo označuju uvjetnim brojevima.
Dugogodišnje iskustvo pokazuje, da se najvrednije sorte krumpira dobivaju križanjem različnih sorta, jer se na taj način može najsigurnije dobiti nova kombinacija gospodaraki korisnih, svojstava.
Križanje se provodi prenašanjem peluda s prašnika jedne sorte na njušku druge sorte.
Kod takvog križanja sorte Smislovskog sa sortom Svitjez u Korenjevu kraj Moskve, godine 1922 dobilo se 257 sijanaca. Ovi sijanci su se ispitivali u Korenjevu, a zatim na preko stotinu pokusnih ustanova u cijelom SSSR. Kod ispitivanja se određivala plodnost, sadržaj škroba, okus i otpornost protiv bolesti Od svih sijanaca samo dva su se pokazali praktični vrijedni te dobili na izložbi 8. sepetmbra 1929. godine naziv: Korenjevski i Lorh. Godine 1944. sorta Korenjevski zauzimala je 6,6% od svih sortnih usjeva krumpira u SSSR, a sorta Lorh u isto doba — 50,9%.
Izdvojiti zaista vrijednu sortu uspijeva tek iz tisuća i desetaka tisuća sijanaca. Još u šestdesetim godinama prošlog stoljeća jedan od prvih selekcionera krumpira, Gudrić, dobio je svoju nekada znamenitu sortu Čilijski granat, sijanjem i proučavanjem 5.400 sijanaca krumpira. Od Čilijskog granata dobivena je godine 1861. sorta Rana roza.
Da bi se stvorilo savršenije sorte, Sovjetska vlada organizirala je nekoliko ekspedicija u otadžbinu krumpira, u Centralnu i Južnu Ameriku. Otada su nama dovezene stotine divljih, poludivljih, polukulturnih i kulturaih sorata krumpira. Ove sorte imaju nova svojstva, kojih nema kod star h kulturnih sorta. Postoji nada da će se križanjem s ovim novim sortama dobiti još vrednije sorte krumpira. Sada se radi na daijnijem stvaranju sorata, koje su otporne protiv fitoftore raka i mraza.
Dugogodišnja opažanja pokazuju, da zbog neustanovlienih uzroka koji put dolazi do naglih promjena vanjskog zgleda ili gospodarskih svojstva pojedinih gomolja i biljaka. što se kasnije nasljedno prenosi te se stvara nova sorta. Takve promjene se zovu — mutacije.
Na taj su se način stvorile od osnovne sorte Berlihingen sa crvenim gomoljem, sorta Berlihingen s bijelim gomoljem, od Voltmana sa crvenim gomoljem, Voltman s bijelim, od bijelog Lorha, crveni Lorh, od »Krasnoglazkk s bijelim gomoljem — »Ćugunka« s plavim gomoliem i t d. Na žalost, mi još ne znamo umjetno dobivati potrebne nam mutacije kod krump ra. Većina poznatih mutacija nema gospodarskog; značaja.
Sorta dobivena križanjem ili izborom uticaja iz gospodarske mješavine sorata ima u prvoj; godini postojanja svega jednu biljku, a po koji put samo jedan gomolj ili oko na gomolju. Vegetativno potomstvo jedne biljke selekcioneri nazvaju »klon«, a izbor boljih biljaka bez daljnjeg njihovog miješanja — izborom »klona«. Sa slekcionirane sorte se stvaraju u pravilu izborom »klona*.
U širokoj praksi redovito se sadi slučajna itnjesa sorta, koja se čestc naziva mjesnom ortom. Manjak takve smjese sastoji se u tome da u njoj nalazimo rane, srednje i kasne sorte, dok pojedini grmovi iz ove smjese tek počinju si varati gomolje, drugi već sazrijevaju. Zbog loga se kod ranijeg vađenja ne može redovito potpuno sakupljati prirod. Sitni, nedozreli gomolji kasnih sorta. brže se kvare kod čuvanja i kod zarazuju gnjiloćom drugi materijal. Kod kasnijeg vađenja smjese prezreli gomolji ranih Morta obole. još u tlu te zbog toga nastaje šteta kod čuvanja, a srednje i kasne sorte ipak ne daju uvijek potpuni prirod. Zbog toga, slučajne im jer se sorta redovito daju manji prirod, lakše izvode na polju i loše se čuvaju.
Kolhozi i sovhozi moraju poduzimati sve mjere zato da brže pređu od nesortne mjesne smjeste na zdravije i plodnije selekcionirane sorte krumpira.
Standardne sorte krumpira
Nakon dugogodišnjeg ispitivanja u različnim prilikama cijelog Saveza provedena je rejonizacija. Za Moskovsku oblast ostavljeno je dvanaest sorta: četiri rane, četiri srednje-rane otporne protiv raka, srednje-rana stolna sorta i tri industrijske od kojih su dvije kasne i jedna srednje-rana.
Sorta Rana roza proizvedena je 1861. godine. Gomolji su duguljasti. ružičasti, a cvijetovi su bijeli. Ova je sorta nježna, veoma ukusna, rano dozrijeva, sadrži dosta škroba i plodna je.
Krumpir sorte Rana roza strada na polju od fitofore te jako gnjile kod čuvanja. Zbog neopreznog rezanja krupnog gomolja prije sadnje kod sorte Rana roza često se pojavljuje bolest crna noga i prstenasta gnjiloća.
Na ilovasto-pjeskovitom tlu sorta Rana roza daje sigura ji prirod, dok na ilovasto-glinastom u vlažnim godinamft lako oboli i gnjije.
Sorta Epikur uzgojena je 1897. godine. Epikur ima krupne bijele gomolje bačvaste forme s dubokim okašcima. Kod ležanja gomolji poprimaju svjetlo ružičastu boju. Cima je zbijena, ravna s debelim smeđikastim i rebrastim stabljikama. Lišće je jako rasječeno i tamnozelene boje. Dijelovi lista su sitni. Cvijetovi su bijeli u zbijenim štitastim cvatovima.
Ova sorta je rodna, voli vlagu te je od ranih sorata najotpornija protiv fitofore i gnjiline, ali je neotporna protiv krastavosti. Ukus je grublji, a sadržaj škroba je manji nego kod sorte Rana roza. Ova sorta jako strada od vrućine i suše te se lako izrađuje. Može se preporučiti za hladnija tla.
Epron dobio je prof. I. A. Veselovski u 1928. godini. Gomolji i cima su slični sorti Epikur, ali kod ležanja gomolji mu ostaju bijeli. Stabljike su tanje, a cima je manje uspravna. Ova sorta je rodna i ranozrela.
Sl. 3. Sorta krumpira Rana roza
Okus je bolji od Epikura. Sadržaj škroba je mali. Od krastavosti strada manje nego Epikur, ali fitoftora i mokra gnjiloća napadaju ga jače nego Epikur, ali ipak manje nego sortu Rana roza. S obzirom na odnos prema vlazi zauzima to srednje mjesto između prve dvije sorte.
Sorta Voltman dobivena je 1895. godine. j Kasnozreli industrijski krumpir sa crvenim gomoljem i svjetloljubičasto-ružičastim cvijetovima. Okašca na gomolju su svijetla. Cima je jaka, s tamnim lišćem, koje je uže i uzdignuto. Ova sorta sadrži mnogo škroba, dosta je otporna protiv bolesti, dobro se čuva, ali nije naročito ukusna. Ona jako strada od suše te se 1938. do 1839. godine počela izrodivati, pa su se nakon toga. površine pod zdravim, vrijednim krumpirom sorte Voltman znatno smanjile, ali se ponovno povećale.
Sl. 4. Sorta krumpira Epikur
Izostavljeno iz prikaza
Lorh je dobiven godine 1922. na Korenjevskoj stamci. Ova sorta je srednjezrela, te je najviše raširena radi velike rodnosti i dobrog ukusa. Gomolji su bijeli, okrugli, ali kod pomanjkanja kalija i fosfora postaju dugoljastim.
Sl. 5. Sorta krumpira Voltman
Izostavljeno iz prikaza
Cima je razgranata, a lišće je svijetlo-zeleno. Cvijeće je svjetlo-ljubičasto-ružičasto. Čuva se dobro. Ova sorta je dosta otporna protiv fitoftore i krastavosti. Dijelovi lista su često srašteni.
Sorta Heroj uzgojena je 1895. godine ce− je vrlo sl čna Voltmanu, ali lišće kod te sorte ;,e šire, te na krajevima redovito srašteno. Ova
Sorta je proširena u okolici Lotošinske tvornice žeste.
Ona je industrijska i kasnozrela, te je nešto ukusnija od Voltmana, a gomolji su više okrugli.
Otporna protiv raka sorta Berlihingen uzgojena je 1923. godine, ima crvene gomolje s tamno crvenim okašcima. Ova sorta voli vlagu, te od suše jače strada nego Lorh. Ljuska kod sorte Berlihingen je gruba, mrežasta, gomolji su okrugli. Ukus i sadržaj škroba je dobar. Čuva se dobro, ali gomolji u prolijeće brzo kliju. Plojke lista su okrugle, a boja lišća je tamnija nego kod Lorha. Cvjetovi su ljubičasto-crvene boje. Zori nešto ranije od Lorha. Prirod ove sorte često ne zaostaje za sortom Lorh. Pripada grupi srednjeranih sorti.
Otporna protiv raka sorta Jubelj uzgojena je 1908. godine s bijelim, krupnim gomoljem, dugoljaste forme. Cvjetovi su ljubičastoružičasti. Cima je srednje visine te dugo ne poliježe. Peteljke lista su oblika duge, a plojke su okrugle i sitne. Ova je sorta srednjekasna te zori ranije od Berlihingena. Otporna je protiv krastavosti. ali često strada od bakterijalne gnjiloće, naročito ako se krupno gomolje neoprezno reže prije sadnje. Rodnost je dobra, ukus srednji, a čuva se također osrednje.
Otporna protiv raka sorta Eberdin favorit uzgojena je 1932. godine. Sredmierana stolna sorta s bijelim gomoljem i bijelim cvjetovima. Ukus je srednji, sadržaj škroba je mali, a rodnost je velika. List je svjetlo-zelene boje, jako je rasječen. Bus je širok, a cima rano poliježe.
Sl. 6. Sorta krumpira Lorh
Izostavljeno iz prikaza
Oktjabrjonok — relativno ranozrela sorta uzgojena je kod Petrovske selekcione stanice godine 1928. te daje znatni prirod škroba, već koncem mjeseca srpnja. Gomolji su bijeli. Ukus je osrednji. Čuva se dobro. Klice i cvjetovi BU ljubičasto-ružičasti, cvate obilno i stvara bobe. Lišće je krupno, a plojke su okrugle.
3398 — srednje zrela, otporna protiv raka. Sorta dobre rodnosti i s dobrim sadržajem škroba. Ovu sortu je uzgojio Institut za krumpirsko gospodarstvo u 1927. godini. Gomolj su ružičasti i ovalni. Ukus je dobar te se dobro čuva. Klice su ljubičasto-ružičaste. Cvjetovi su crveno-ljubičasti. Cvate obilno. Stabljika je smeđe pigmentirana. Lišće je tamno zeleno.
18883 — ranozrela, između ranih sorta, najotpornija protiv fitoftore, uzgojena je kod Instituta za krumpirsko gospodarstvo godine 1935. Gomolji su bijeli, okrugli, a kožica mu je ljuskava. Klice su plavo-ljubičaste. Cvjetovi bijeli. Obilno cvate.
Bolesti krumpira
Opći uslovi razvoja bolesti. Prilikom osiguravanja povoljnih prilika za rast krumpirove biljke treba se čuvati, da ne bi ujedno nastale povoljne prilike i za razvoj bolesti krumpira. Zbog toga treba dobro poznavati kako biologiju bilja koje se uzgaja (sorta krumpira), tako i uvjete života gljiva i bakterija — uzročnika raznih bolesti.
Ako krumpirova biljka na polju ili u spremištu dospije u nepovoljne prilike, ona se najprije aktivno bori protiv njih. a zatim slahi u borbi i počinje propadati. Na takvu biljku lakše napadaju i na njoj se razvijaju parazitarne gijive i bakterije, koje ju najprije polagano, a kasnije sve brže uništavaju.
Ako u početku na krumpir napada samo jedan parazit, to kasnije nastupaju deseci vrsta gljiva i parazita. Zbog toga kod jako zarazene biljke teško se može utvrditi prvotni uzrok njezinog ugibanja.
Događa se da i na zdravu bljku napadaju paraziti, ali u tom slučaju potrebno je određeno stanje, kada je biljka osjetljiva na mikroorganizam, koji je napada. Kod nas u SSSR nije bilo uzročnika bolesti raka krumpira. Tu bolest donijeli su na naša polja njemački okupatori, pa se moraju pođuzimati posebne mjere za borbu protiv raka krumpira i za sprečavanje njegovog širenja.
Kada krumpirova biljka dođe u dodir s parazitarnim m:krooi’ganizmcm, nastaje zaraza, ako je taj mikroorganizam u stanju napasti krumpirovu biljku. Konačno, u času susreta krumpirove biljke s mikrooganizmom moraju biti povoljni uslovi da bi se zaraza održala. Na pr., za zarazivanje račica od fitoftore potrebna je temperatura od 25° C topline, a za razvitak fitoftore unutar rajčice potrebna je temperatura od 18° C. Ako u momentu napadaja fitoftore na biljku postoji druga temperatura, zaraza ne nastupa. Iz toga se vidi da zaraza biljke bilo kojim mikroorganizmom nije toliko jednostavna, te zbog toga nije beznadna borba protiv njega.
Međutim mikroorganizmi za svoje razmnožavanje stvaraju miljarde spora, koji mogu izdržati vrlo nepovoljne vanjske utjicaje te ne ugibaju, već godinama zadržavaju svoju sposobnost za daljnji razvoj. Ove se spore mogu prenijeti iz vrlo dalekih područja s vjetrom, životinjama, pticama i t. d.
Poznavajući povoljne i nepovoljne vanjske uslove za razvoj mikroorganizma, mora se svestrsno otklanjati sve razloge koji uzrokuju zarazu bilja i razvoj bolesti.
Fitoftora se s pravom smatra najopasnijom bolesti krumpira. Međutim temeljito proučavan je bolesti dokazalo je, da uzrok gubitka priroda nije samo bolest, već u velikoj mjeri neznanje kako se mora s tom bolesti boriti, — a koji puta i nebriga gospodara.
U Moskovskoj oblasti fitoftora je počela jače izbijati na krumpiru koncem mjeseca srpnja i početkom kolovoza. Razvoju bolesti pogoduje kišovito i maglovito vrijeme. Kada nema kiša, fitoftora zarazuje krumpir za vrijeme jutarnjih magla i jutarnje rose. Kodsuhogvremei na fitoftora se ne razvija.
Kada spore fitoftore dospiju na mokar list krumpira, one počinju rasti i dospijevaju u puči lista. U listu se’ zoospore razvi ja ju u jednostanično tkivo, koje se naziva gljivača (micelij).
Na površinu izlaze grančice na kojima se stvaraju posebne spore — konidiji. Najpovoljnija lemperatura za razvoj konidija je oko 20—21˚ C topline. Kod temperature ispod 5° i preko 25° topline konidije se ne razvijaju. Najpovoljnija temperatura za stvaranje zoospora je 12—13° topline, a kod temperature ispod 2—3° i preko 24° topline zoospore se ne razvijaju.
Sa cime konidije dospijevaju na gomolje za vrijeme vađenja ili s kišom preko pukotina na tlu. Zbog toga u vlažnim godinama biljke moraju biti dobro ogrnute, jer se na taj način odstranjuje suvišna Vlaga te zadržava prodiranje konidija fitoftore do mladih gomolja. Zaraženu od fitoftore cimu treba pokositi i odstraniti s poIja 5—7 đana prije vađenja krumpira. Ako je cima ofurena od mraza, ona se ne mora kositi, jer mraz ubija fitoftoru. Temperatura preko 33° topline također ubija fitoftoru.
Kod bolesti biljke krumpira od fitoftore na lišću se pojavljuju smede mrlje. Na rubovima smeđih mrlja kod vlažnog vremena vidi se sa donje strane lišća bijela naslaga, koja se sastoji od razgranatih grančica na krajevima kojih se nalaze jajolike konidije. Konidije mogu dospjeti na zdravo lišće, a preko pukotina u tlu na gomolje. Na zaraženim gomoljima izbijaju smeđe mrlje u drugoj—trećoj nedjelji nakon zaraživanja. Kod toga se može pratiti kako se ove mrlje sa površine proširuju u dubinu gomolja. Kod jake zaraze krompir se mora temeljito prebirati rukama nakon tri nedjelje iza vađenja te odstraniti bolesni i sumnjivi gomolji.
Fitoftora u gomolju stvara gljivaču. Najpovoljnija temperatura za razvoj gljivače u gomolju topline; Kod temperature ispod 31 preko 31—32° topline gljivača u gomolju se ne razvija. Zbog toga kod čuvanja krumpira, kop je zarazen fitoftorom, temneratura u spremistu ne smije biti veća od 3°C topline, a relativna vlaga najviše od 80—85%.
Fitoftora zarazuje uglavnom i najviše rane sorte, naročito Ranu rozu, ali u povoljnim prilikama za razvoj bolesti ona može zaraziti (ali u manjoj mjeri) srednjerane pa čak i kasne sorte. u rajonima s vezanim tlom ne treba u vlažnim godinama uzgajati sortu Rana roza. Uputno je ranije vaditi tu sortu čak i na individualnim vrtovima, da se ne stvore u blizini rasadišta fitoftore.
U borbi s fitoftorom selekcioneri su uzgoijli otporan sijanac No. 8670, ali našalost srednje zrele sorte. Da bi se fitoftora uništila, potrebne | su rane sorte, koje su otporne protiv te bolesti. u današnje vrijeme uzgojena je sorta 18883, koja je među ranim sortama najotpornija protiv fitoftore.
Prskanje bordoškom tekućinom i prašenje I preoaratoin »-A. B« pomaže u borbi s ovom bo-
Suha gnjiloća se pojavljuje na gomolju u obliku mekane smeđe mrlje, na kojoj se stvaraju bijele, ružičaste i zelenkaste izbočine. Gljiva, koja uzrokuje suhu gnjiloću, naziva se tularium. Razlikuje se nekoliko vrsta ove gljive, koje se međusobno razlikuju po boji izbočina i prema prilikama života, Gljiva se u prvom ređu hrani dušičnim spojevima gomolja. U suvim spremištima bolesni gomolji se pretvaraju u suhe i tvrđe grudve, koje se sastoje u glavnom iz škroba. Bolesni gomolji ako se sade na polje često ne izniknu, ili :m stabljika prije vremena obumire, a prirod se znatno smanjuje.
Sl. 7. Smeđe mrlje na lišću
Izostavljeno iz prikaza
Fuzarium napada u prvom redu oštećene gomolje, naročito na mjestima udarca, poreza i ogrebotina. Godine 1932./33. na izgled nepovređeni gomolji za vrijeme čuvanja pokazali su do proljeća 3% oboljenja, rezovi gomolja 14%, ogrebotine 20%, polovice 40% i udarci 41% oboljenja.
Zbog toga se već za vrijeme vađenja priroda mora pobrinuti da se odstrane uzroci mehaničke ozlijede gomolja. Gomolji se ne smiju bacati, — na korpama ne smije b ti oštrog pruća, a u sanducima oštrih rubova i čavala. Gomolji se moraju oprezno sipati u spremišta, te ih se ne smije bacati sa visine preko 25 cm. Po krumpiru se ne smije hodati. Ljeti se mora spremište dobro osušiti, dezinficirati i okrečiti vapnom. Po zimi spremište ne smije biti suviše vlažno, jer se u vlažnoj prostoriji zajedno sa suhom gnjiloćom razvija i mokra gnjiloća.
Mokra gnjiloća se izaziva mnogim bakterijama. Ove se bakterije nalaze na gomolju, koje se stradalo od mraza ili vrućine, te redovito brate fitoftoru, fuzarimn i prstenastu gnjiloću. Gomolji. koji su nanadnuti od bakterija mokre gnjiloće, trunu, dobivaju. smeđu boju te se pretvaraju u smrdljivu sluzavu masu.
Bakterije se najbrže razv jaju kod temoerature od 30—35° C tqpline. Kod gnjilenja bakterije izlučiju toplmu. Kada se gnjili krumpir u trapovima ili spremištima »zapali«, tiastaje za nekoliko dana pa čak i sati gubitak većih količina krumpira.
Niska temperatura i suhi zrak zadržavaju razvoj procesa gnjilenja. Za borbu s gnjiloćom treba u prvom redu poduzeti mjere da se u spremištu snizi temperatura do 1—3° topline, zatim treba odstraniti iz gornjeg vlažnog sloja sve bolesne gomolje i gomolje oko njih. Ako se prilikom pregleda ustanovi, da se bolest jako proširila i da je oštećeno mnogo krumpira u većoj dubini sloja, to se mora prebrati cijelu zalihu u skladištu. Kod toga se mora poduzeti niz mjera opreza, da se zaraza ne prenosi na zdrav krumpir. Zdravi se gomolji ne smiju stavljati u sanduke ili korpe gdje su ležali bolesni gomolji, a kod prebiranja se moraju odstraniti ne samo bolesni gomolji već i oni koji su poprimili vlagu od bolesnih itd.
Da se spriječi pojava mokre gnjiloće, važno je da se krumpir osigura od smrzavice i suvišne topline, od mehan ckih povreda, da se pravovremeno odabiru gomolji napadnuti od fitoftore, fuzariuma i prstenaste gnjiloće.
Mokra gnjiloća se pojavljuje i na polju. Dok je krumpir još na polju, treba ga odmah odabirati u dvije korpe, da potpuno zdravi, neozlijeđeni i najbolji gomolji ne dođu već na početak u dodir s bolesnim i ozlijeđenim, koje treba. stavljati u drugu korpu zajedno s izlučenim krum-1 pirom. Defektni, djelomično bolesni i jako sitnih gomolj: se izlučuju. Ako se prirod ne može ođ-l mah otpremiti te ga se mora ostaviti preko noći na polju, treba krumpir pokriti da ne pokisnejica kiši i ne strada od jutarnje smrzavice. Krumpir se pokriva slamom, a nipošto cimom od krumpira, jer od cime mogu spore gljivica ili bakterije dospjeti na gomolje.
Crna noga. Ova bolest počinje na korijenju u donjem dijelu stabljike. Nakon toga požuti i smota se donje lišće, a zatim i gornje. Konačno] stabljika odozdo istmne te se može lako istrgnu-1 ti iz zemlje. Bolest se š ri od jednog busa na susjedne, koji prije vremena ugibaju. Ako se ne zarazi bus, to se na njemu ne stvara gomolje. Kada se zarazi bus kod kojeg su već počeli stvarati gomolji, bolest prelazi i na gomolje, koji se l pretvaraju u sluzavu masu. Bolest prelazi u go-! melje, a gnjilenje nastupa unutar gomolja, zbog j čega je bolest često neprimjetna izvana. Bolest ] se jače razvija na teškim glinastim tlima i černoj zemlji, nakon lošeg čuvanja preko zime.
Na oranicama gdje se proširila bolest crne i noge ili pak na mjestima sa kojih se krumpir l loše čuvao i jače trunuo, ne smije se saditi rezani krumpir, a također ga se ne smije saditi j uzastopne svake godine.
Prvi zahtjev za borbu protiv crne noge je j uvođenje pravilnih plodoreda, poboljšanje strukture tla, temeljito izdvajanje zdravih gomolja, izbacivanje u sjemenskim kulturama bolesnih buseva, poboljšanje prilika čuvanja te nedozvoljavanja da se za sadnju režu gomolji među kojima ima veći postotak oboljenja.
Sl. 8.Biljka obolela od tzv. »crne noge«
Izostavljeno iz prikaza
Bolesti uvenuća su vezane na razvoj posebnih gljivica i bakterija. Najčešće je uzročnik uvenuća gljivica, koja se naziva verticillium. Bolest izbija na zaraženom bilju tek nakon cvatnje. Početak bolesti se očituje uvenućem pojedinih listova, a nakon toga vene i cijela stabljika. Rabovi listića postaju smeđi, a stabljika se postepeno suši. Za jednom stabljikom suše se i ostale stabljike biljke. Gljiva prezimljuje u tlu i na suhoj cimi se drži 1—2 god ne. Ako se krum-1 pir sadi uzastopce svake godine na istom mjestu, bolest se jako razvija i može sniziti prirod za 30—50%. Gnjilenje gomolja u polju ili kod čuvanja se kod ove bolesti ne opaža.
Budući da je glavni izvor zaraze tlo, može se kao osnovna mjera borbe preporučuje uvođenje pravilnog plodoreda u kojem se kultura krumpira vraća na isto polje najranije za tri godine. Usjeve treba čistiti od bolesnog bilja odmah nakon cvatnje.
Prstenasta gnjiloća. Bakterijalno uvenuće krumpirove cime prati prstenasta gnjiloća gomolja. Bakterije se jako razvijaju u sudovima j stabljika i gomolja te se šire od zaraženih mjesta na zdrava. Zaraza bakterijama može nastupiti na mjestima mehaničkih povreda cime i gomolja. Kasnije bolest prelazi od posađenog gomolja na mladu biljku.
Prije cvatnje se znaci bolesti teško opažaju. Kod ranih sorata uvenuće počinje koncem cvatnje, a kod kasnih sorata nakon dvije-tri nedjelje i po svršetku cvatnje.
U početku se prstenasta gnjiloća opaža samo na prerezu gomolja, nakon čega se ona širi i uništava cijeli gomolj. Izabirati se mogu tek očito bolesni gomolji. Zbog toga se ne može potpuno osloboditi bolesti biranjem bolesnog bilja i bolesnih gomolja na polju. Kod jačeg širenja bolesti mora se cijelu zaraženu partiju krumpira iskoristiti za jelo i za preradu. Za sjeme se mora uzimati samo krumpir sa nezaraženih polja.
Prstenasta se gnjiloća često miješa s pojavom smeđe boje u sudovima gomolja, što nastaje zbog neispravne ishrane, a isto tako s potamnjelom bojom, koja nastaje zbog udarca. Da ne nastane zabuna, mora se pamtiti, da kod prstenaste gnjiloće gnjilenje gomolja nastupa u obliku prstena.
Rak krumpira uvezen je iz Njemačke u Poljsku i Finsku (u rajone koji graniče s nama), a za vrijeme rata se je proširio u pograničnim rajonima našeg teritorija, Zbog toga, moramo znati raspoznati ovu bolest i s njom se boriti. Rak krumpira uzrokuje posebna gljivica. Zimske spore gljivica pokrite su tamnocrvenom opnom, te se pod mikroskopom lako razlikuju od drugih vrsta spora. Zaraza se zadržava u tlu tokom mnogo godina (18 i više). Spore koje dospiju na mlađu klicu ili gomolj, prodiru u nutrinu biljke i uzrokuju stvaranje najprije bijelih, a kasnije ružičastih izraslina. Kod jakog razvoja izraslina one mogu zahvatiti cijeli gomolj te ga pretvoriti u jednu izraslinu, koja pod jesen pocrni i posuši se, te se raspada na miljarde spora, koji ponovno zarazuju tlo za deset-osamnaest godina. Bolest se najčešće prenosi bolesnim gomoljim, koje se sadi, ali se može također širiti i zemljom, kao i sanducima i korpama i t. d. Kod jake pojave bolesti na krompirovom polju prirod skoro sasvim propada.
Sl. 9. Rak krumpira
Izostavljeno iz prikaza
U borbi s rakom krumpira sve zemlje Evrope i Amerike uzgajaju danas samo one sorte krumpira, koje su otporne protiv raka. Kada se takve sorte krumpira sade na zaražena polja, ipak uspjeva uzgojiti potpuno zdravi prirod.
Računajući s mogućnošću da će i kod nas doći :z inozemstva rak krumpira, još 1925. godine oko Moskve se počelo razmnožavati otpornu protiv raka sortu Jubelj, koju je kasnije djelomično zamjenila rodnija i ukusnija te otporna protiv raka sorta Berlihingen. Zadnjih god na uz ove sorte se proširila sorta Eberđin-favorit otporna protiv raka. Danas se između sorta otpornih protiv raka iskce sorta 3398. koju je uzgojio Institut kmmpirskog gospodarstva. Ove sorte treba razmnožavati naročito u zapadnim i jugozapadnim rajonima oblasti, koje su bile privremeno okupirane po Nijemcima. U slučaju da se ustanovi ralt krumpira, treba to odmah saopćiti preko agronoma Karantenskoj upravi Ministarstva poljoprivređe SSSR. da se poduzmu hitne mjere za likvidaciju unešene zaraze.
Prašna krastavost se stvara na površini gomolja kao nateklina koja se raspukne kad sazori a iz nje se istresu spore u obliku crnog praha. Uzročnici se bolesti nazivaju spongospore. Spongospore žive u tlu i zarazuju najprije mlado korijenje, a zatim gomolje u rastu. Uzročnik boIesti voli vlagu te jače napada krumnirove biljke samo u vlažnim godinama. Gomolji koji su oboljeli od prašne krastavosti, lakše gnjile. Bolest se mora sprečavati zamjenom za sadnju bolesnog krumpira zdravim sa nezaraženih parcela, a isto tako uvođenjem pravilnih plodoreda.
Obična krastavost povređuje površinu gomolja te stvara na ljusci kraste različne veličine i forme. Zbog tih rasta može nastupiti daljnje terapije gomolja. Različne sorte krompira različito su otporne protiv obične krastavosti. Sorta Jubelj je relativno više otporna, dok Epikur naročito jako strada od krastavosti. Krastavost se brže razvija u tlu, koje se vapni. Dodavanje treseta i fiziološki kiselih gnojiva — superfosfata, amonijevog sulfata i t. d. sprječava se razvoj krastavosti.
Bolesti izrođivanja krumpira. U grupu bolesti izrođivanja spadaju bolesti, koje se prenose gomoljima. Ove bolesti ne uzrokuju gnjilenje gomolja, već su one vezane s promjenama, a često i raspadanjem bjelančevinastih tvari te se mogu izazvati visokom temperaturom koja je štetna (prema opažanjima T. D. Lisenko) , a također drugim uzrocima, koji poremećuju normalni životni proces u protoplazmi. Bolesti izrođivanja jako snižavaju prirod krumpira.
U prilikama Moskovske oblasti kao i u južnim oblastima, bolest; izrođivanja su redovito vesane na sušu i vrućinu. To se naročito jasno opažalo kod sorte Epikur godine 1936. i kod sorte Voltman u 1938. i 1939. godini.
Prema vanjskim pojavama bolesti izrođivania se dijele u nekoliko grupa: 1. mozačne boiesti, 2. uvijenost lišća i dr.
Mozaične bolesti najčešće se susreću u Ukrajini, Sjevernom Kavkazu i u južnom Zavolžju. U Moskovskoj oblasti ove su se bolesti pojavile tek u jako sušnim godinama kao sto su: 1932., 1936., 1938. i 1939. Ako ove bolestf zahvate cijela poka, prirod se jako snižava. Razlikuje se nekoliko oblika mozaične bolesti. Svaka forma bolesti je samostalna te ne prelazi u drugu, ali štete koje one nanose su različne.
Slaba mozaika karakteristična je nejednoličnom bojom lista. Na listu se naizmjence vide tamno i svjetlozeleni dijelovi. Naročito jasno se opaža mozaičnost lista kada se on osvjetljuje odozdo, na primjer, kada se drži iznad bijelog papira. U hladnije vrijeme mozaičnost se vidi jasnije. Kod temperature od 23—24° mozaicnost se gubi, ali se nastupom hladnijeg vremena ponovno pojavljuje.
Naborana mozaika osim mozaičnosti na listu pojavljuju se nabori, te on postaje na rukovima. kovrčav i valovit. Kod bolesnih biljaka stabljika ranije polegne. Prirod se kod te bolesti jako snižava! Kod jednih se sorata krumpira ova bolest javlja jače, dok kod drugih prolazi u lakšoj formi. Kod teške forme bolesti na donjoj se strani lista uzduž žilica pojavljuju tamne mrljo, koje se postepeno povećavaju i obuhvataju cijeli list, pa se on suši ali ostaje na stabljici. Na stabljici se u to vrijeme pojavljuju smeđe pruge zbog kojih se ova bolest naziva prugastom mozaikom. Gomolji kod bolesnog bilja su sitni, ali u početku su na izgled zdravi. Kada lišće postane smeđe, često potamne i okašca gomolja te zbog toga gube klijavost.
Sadržaj je škroba u bolesnom gomolju veoma nizak. Škrob se zaustavlja u lišću i ne prelazi u gomolje. Zeleno lišće je krhko i lako se lomi. Kod jače forme bolesti smanjuje se broj gomolja, koji ostaju sitni i leže oko same stabljike. Biljke postaju sve manje te se izrođuju a do sada. ih nije uspelo obnoviti ni na kakav načni.
Uvijanje lišća na krumpiru u Moskovskoj oblasti susreće se veoma rijetko. Uvijanje počinje na donjem lišću, koje postaje tvrdo. Bolesne biljke ostaju niska rasta. Na izgleda zdravi gomolji daju koji put nitaste klice. Uvijanje se lišća pojavliuie i kod bolesti cme noge i kod mehaničke ozlijede podzemnog dijela stabljike. Kod čupanja bolesnih stabljika lako se razliku ju bofesti izrođivanja od drugih razloga uvijanja, bod kojih se vide ozimi jede donjeg dijela stabljike.
Kovrčavost se ne ubraja među bolest izrođivanja. Kovrčavost nije zarazna, ali gomolji sa kovrčavog grma daju slijedeće godine ponovno kovrčavost. Kovrčavoet se izražava time da bilje ka tma mnogo tankih. stabljika, list skoro nikako rasječen te koji se često sastoji iz jednog srednjeg dijela. Prirod gomolja je smanjen, jer makar ih ima mnogo, oni su sitni. Kovrčavost se širi kod sadnje sitnih gomolja. Uzrok pojave do sada nije poznat.
Osnovni načini borbe s bolestima izrođivanija i kovrčavošću su stvaranje povoljnih uslova za rast i razvoj krumpirove biljke. Tako, na površinama gdje je blizu podzemna voda biljke su godine 1938. dale ne samo veći prirod već su i njihova sjemenska svojstva bila bolja nego na suhim ilovasto-pjeskovitim tlom. Ljetna sadnja po metodi akademika T. D. Lisenka, a naročito u kombinaciji s polijevanjem, može osigurati krumpir u Moskovskoj oblasti od izrodlvanja.
Kod manjeg broja bilja s bolešću izrođivanja i kovrćavošću ono Se odstranjuju sa polja u doba cvatnje krumpira, a prazna mjesta, koja ostaju između busova posipavaju se slojem treseta zrelog gnoja ili zemlje sa ledine u debljini 5—8 centimetra. Budući da bolesti izrođivanja napadaju i nekoje korove, to je vrlo važno pravovremeno pljevljenje. Kod jakog širenja bolesti izrođivanja zdrave biljke se označuju u ljetu količinima te ih se u jesen posebno vadi za sjeme. Kod jakog širenja virusnih bolesti na polju sav se zaraženi materijal mora iskoristiti za jelo, a za sijanje uzimati krumpir sa nezaraženih površina.
Klimatske prilike i tlo moskovske oblasti
Ovdje dajemo karakteristiku klimatskih prilika i tla u Moskovskoj oblasti, koji određuju smjer agrotehničkih mjera kod kulture krumpira.
Klima ove oblasti potpuno odgovara za kulturu krumpira, kako se to vidi iz slijeđeće uporedne tabele:
| Godine istraživanja | Snijeg je nestalo sa oranica | Početak poljskih radova | Dan sadnje krompira | Zadnja smrzavica u proleće | Početak izbijanja mladica | Prva smrzavica u jeseni | Smrzavica od koje se osušila cima | Priroda asimilacije cime (dana) | Od sadnje do sušenja cime (dana) |
| 1934 | — | 20. IV. | 18. V. | 16. V. —5.7° | 4. VI. | 12. IX. -2° | 2. X. —5.7° | 120 | 137 |
| 1935 | — | — | 10. V. | 4. VI. | 4. VI. —1.7° | 13. IX. -1° | 2. XI. —3° | 151 | 176 |
| 1936 | 20. IV. | 27. IV. | 13. V. | 26. V. —0.4° | 31. V. | 11.IX. — 1.6° | 15. X. —5.6° | 137 | 155 |
| 1937 | 29. III. | 7. IV. | 5. V. | 7. V. —3.7° | 26. V. | 18. IX. —0.9° | 10. X. | 137 | 158 |
| 1938 | 26. III. | 28. III. | V. 16.—17. | 24. V. —2.1° | 2. vi. | — | 19. X. | 109 | 126 |
| 1939 | 17. IV. | 19. IV. | 20. V. | — | 1. VI. | 11. IX. | 27. IX. | 119 | 131 |
| 1940 | 5. IV. | 10. IV. | 10. V. | 15. VI. — 1.5° | 21. V. | 2. X. | 13. IX. —8.0° | 145 | 156 |
| 1941 | 16. IV. | 27. IV. | 24. V. | 11.VI. | 9. VI. | 16. IX. | 10. X. —4.5° | 123 | 139 |
Dok je u rajonima gdje su dobiveni svjetski rekordi priroda krumpira, srednja temperatura ljeti iznosila 15 do 16,4°, a vegetaciona perioda krumpira trajala od 115 do 132 dana, srednja temperatura oko Moskve ljeti je bila 15,8°, a vegetaciona perioda krumpira od 126—176 dana.
Količina oborina u Korenjevu oko Moskve je nejednolična. što se vidi iz ove tabele:
| Količina oborina (u milimetrima) | Prihod u tonama (po hektaru) | ||||||||
| Godina istraživanja | maj | jun | jul | avgust | septembar | Svega tokom leta | Epikur | Lorh | Voltman |
| 1934 | 17.1 | 71.5 | 126.4 | 98,4 | 29.4 | 343 | 27,35 | — | 0.24 |
| 1935 | 33,6 | 45,1 | 142.5 | 101,0 | 122,6 | 444.8 | 28,06 | — | 6.08 |
| 1936 | 20,7 | 61,5 | 55,1 | 73.1 | 53,6 | 264,0 | 12.44 | 25 85 | 19.01 |
| 1937 | 53,3 | 27,8 | 105,1 | 47.2 | 50.1 | 283.5 | 17.40 | 31,81 | 21,45 |
| 1938 | 53,0 | 76.9 | 15,6 | 6,7 | 25.0 | 177,2 | — | 19.912 | 2,44 |
| 1939 | 73.9 | 52,3 | 26 2 | 9,2 | 33,4 | 195.0 | — | 6,77 | — |
| 1940 | 1,0 | 39,0 | 99.15 | 36.85 | 83,0 | 259.0 | — | 36.85 | — |
| 1941 | 84,1 | 61,2 | 38,9 | 64,4 | 73,2 | 321,8 | — | 24,92 | — |
| Prosječno za 8 g. | 41,97 | 54,4 | 76,12 | 54,61 | 58,15 | 285,9 | — | — | — |
1 Kod sorte Lorh, a zadnje dvije godine kod sorte bila je pojačana agrotehnika.
2 Godine 1938. sorta Lorh posađena je na najplodnijoj površine plitkom podzemnom vodom.
Dugogodišnje srednje temperature, trajanje vegetacione periode i prosječne mjesečne oborine u Moskovskoj oblasti vrlo su povoljne za kulturu krumpira. Međutim kolebanje svih ovih faktora u pojedinim god nama toliko je veliko, da se prema prosečnim podacima ne može unaprijed predvidjeti sistem agrotehničkih mijera.
Tako, na primjer, u mjesecu svibnju 1940. godine uz 1 m/m oborina moralo se tlo obrađivati i krumpir sad ti tako da se tlo nije rahlilo radi očuvanja vlage, t. j. obrađivalo se bez okretanja plasta, dok u svibnju 1941. godine sa 84,1 m/m oborina na istoj oranici naročito na vezanom ilovasto-glinastom tlu, moralo se zbog oborina granicu preorati dva i tri puta. Kada je u proIjeće bilo malo obor na, moralo se saditi krumpir pod lopatu ili pod plug, a kod oborina od 84.1 m/m u svibnju 1941., veći prirod je postignut sadnjom pod ogrtač na prethodno markiranoj oranici. Kod toga se brazda ostavljala otvorena nekoliko sati pa čak i cijeli dan, da bi se tlo zagrijalo i posušilo.
Suša je kroz 27 dana u mjesecu srpnju i početkom kolovoza godine 1936. zaustavila rast krumpirovih biljaka na ilovasto-pjeskovitom tlu. Kod rane nejarovizirane sorte Epikur, cima je skoro potpuno izumrla, te je Eoikur završio svoj razvoj i sazorio do 25. srpnja. Kiše u mjesecu kolovozu nisu obnovile njegov rast. Srednjezrela sorta Lorh također se zaustavila u rastu te u svom razvoju dospjela do zrobe, a pupoljci i cvjetovi su mu opali, cima je uvenula ,donje lišće počelo je žutjeti i čak odumirati. Međutim nakon kiša početkom kolovoza biljke sorte Lorh su oživjele, cima je počela ponovno rasti, krumpir ponovno procvao te se počelo ponovno stvaranje gomolja.
U razdoblju suše mladi gomolji Lorha počeli su također dozrijevati, sadržaj škroba se u njima povećao, a tanka ljuska je odebljala. Nakon kiša počele su dolaziti organske tvari za cime te su gomolji, koji su počeli dozrijevati, ponovno stali rasti. Na mjestima gdje su busevi zasjenjivali i ohlađivali tlo, na krajevima novih stolona stvorili su se novi naknadni gomolji. Tamo gdje su busovi bili rjeđi zbog ugibanja pojedinih biljaka, tlo se ugrijalo te zbog visoke temperature stoloni nisu mogli stvoriti nove gomolje već izbijali na površinu i stvarali nadzemne stabljike.
Kod kasne sorte Voltman u toj sušnoj godini gomolji skoro nisu rasli, ali se kod te sorte produljila vegetacija te ona nije dozrijela do mrazeva, a prirod je bio nepotpun.
Na dubokom černozjomu na Altaju suša je u toku od 43 dana otprilike u isto doba godine 1943. uzrokovala polagano snižavanje prirasta, »li nije bio nikakvog rasta kod sorte Lorh. U razdoblju suše prirast priroda na černoziomu iznosio je 13.7 tona, a na ilovasto-pjeskovitom tlu samo 3,34 tone po hektaru.
Prema tome zbog velike sposobnosti černozjoma da zadržava vlagu, sušna razdoblja su ovdje manje štetna nego na ilovasto-pjeskovitom tlu. U Moskovskoj oblasti treba poboljšati svojstva tla dodavanjem treseta i zrelog gnoja i na taj način postići veliki prirod čak i u sušnoj godini.
Sušna se razdoblja oko Moskve ponavljaju svake godine. ali u raznim mjesecima, kako se to vidi iz tablice mjesečnih oborina u toku niza godina. Naročito se snižava prirod neprorašćene sorte Epikur za suhih perioda u mjesecu srpnju (godine 1936. prirođ se snizio za 15 tona), za sortu Lorh u mj. srpnju i kolovozu (godine 1939. prirod se snizio za 30 tona).
Razumljivo je, da se borba protiv snižavanja priroda u sušna razdoblja mora voditi u onim redu stvaranjem dubokog sitno-mravičastog tla, bogatog organskim tvarima, koje može lako upijati i dugo zadržavati proljetnu i kišnu vlagu.
Proljetno obrađivanje tla i s:stem njege ljeti mora se mijenjati prema oborinama kao što je na primjer rahlenje nakon kiše kad je malo oborina, ranije zagrtanje u godinama s obilnim oborinama i t. d. Ako u tlu ima obilje minerahrh hranjivih tvari, koje su u takvom obliku da ih biljka ne može primiti, mora se tlo obrađivati i gnoj ti tako, da se aktiviraju zalihe hraniva za bilje u tlu i da one postanu pristupačni za korijenje.
Ne smije se raditi prema jednom utvrđenom sistemu. Rutinirani način u ratarstvu je nedopustiv.
Mora se shvatiti osnovnu zadaću agronomije: povećanje kakvoće i količine priroda ne na račun stvaranja apsolutno umjetnih uslova za rast i razvoj bilja, već uglavnom na račun potpunog iskorišćivanja prirodnih zaliha. Samo se na taj način može dobiti veliki prirod te sniziti proizvodne troškove.
Agrotehnika krumpira
Zadaće agrotehnike i uslovi za njezinu primjenu
Zadaća agrotehnike je dobivanje po mogućnosti što većeg priroda najbolje kakvoće. Za izvršenje ove zadaće mora se postići da krumpirova biljka što potpunije iskoristi prirodne zalihe. Mali postotak iskorišćivanja svijetla, topline. vlage i mineralne hrane ovisi od toga što pojedini od ovih faktora rasta i razvoja nisu dovoljni ili ih ima previše u pojedinim momentima razvoja.. Agrotehnika nastoji stvoriti optimalne uslove za rast i razvoj bilja na taj način da se ukloni štetan za prirod višak ili manjak pojedinih faktora rasta i razvoja.
Krumpirova biljka jako voli svijetlo, te se u pomanjkanju svijetla snižava porod. Svako zasjenjivanje od drveća, grmlja ili građevina izaziva jače porast cime u visinu i rano polijeganje. Stanoviti višak svijetla u Moskovskoj oblasti opaža se tek u drugoj polovici mjeseca lipnja, kada su dani najdulji, a noći najkraće.
U mjesecu svibnju, a koji puta i u mj. lipnju te u jesen u mjesecu rujnu i listopadu nedostaje topline. U isto doba se opaža suvišno ugrijavanje po danu. U sušna razdoblja u mjesecu julu i augustu često se opaža preveliko ugrijavanje tla. Oborine postaju nejednolične, kako se to vidi iz prije navedenih dodataka. Kiše se izmjenjuju sa sušom.
Kod jakih kiša u pjeskovito-ilovastom tlu voda lako prodire u tlo te ispari izlučune lako topive hranjive tvari. Radi toga na pjeskovitoilovastom tlu kod jakih kiša biljke često gladuju zbog pomanjkanja mineralnih hranjivih tvari. Uz takve je prilike prirast priroda mali, a gomolji su vodeni sa malo škroba. Nastupom suhog vremena vraća se jedan dio hranjivih tvari u gornje slojeve tla, gdje se najjače razvija korijenje. Dio mineralnih hranjivih tvari pretvara se u topivo stanje te nastupa kratak period, koji puta samo od nekoliko sati, povoljnih uslova rasta. Kod daljnjeg »e sušenja tla prirast bilja ponovno zaustavlja zbog pomanjkanja vlage.
Na plitkom ilovasto-glinastom tlu biljke se nakon jakih kiša lako poplavljuju. Kada je oranieni sloj potpuno ispunjen vodom, to se višak vode ne može brzo upiti, ona se slijeva u kanale i potoke. Kod jakog slijevanja vode može se izgubiti do 83% oborina. U kišovito razdoblje nastaje suvišak vlage, te gomolji krumpira stradaju zbog pomanjkan ja klasika iz zraka i posuše se i gnjiju po koji put. U suha razdoblja, koja nastupaju nakon obilnih kiša, tlo se zbija i brzo se suši. Za vrijeme sušenja tla nastupa kratko povoljno razdoblje, kada biljka prima dovoljno zraka i vlage. Međutim tlo brzo postaje presuho, i biljke stradaju zbog pomanjkanja vlage.
Na plitko-ilovasto-glinastom tlu povoljni su uslovi kratkotrajni, a prirodi su mali.
Na dubokim ilovasto-glinastim tlima, višak vlage u tlu pojavljuje se nešto rjeđe, vlaga se iakše zadržava u tlu te ju biljka bolje iskorišćuje, a na dubok m kultumim ilovasto-pjeskovitim tlima hranjive tvari se rjeđe ispiru. Zbog toga na dubokim kultumim tlima biljke u kišovita razdoblja normalno rastu i razvijaju se, povoljne prilike traju dulje, prirodi su veći, a gomolji su zdravi.
Iz toga je jasno. da radi boljeg očuvanja i iskorišćivanja vlage tre> ba stvarati đuboka kulturna tla.
U razdoblje jakih kiša naročito u ilovasto-pjeskovitom tlu, premda postoji obilje mineralnih tvari ima malo topivih hranjivih tvari, a te tvari biljka ne može potpuno iskoristiti.
Korijenje krumpira prima hranjive tvari iz mnogih mineralnih spojeva teže nego drugo bilje. Zbog toga kod organizacije plodoreda treba nastojati, da se postigne ne samo jednolični raspored radne snage i zadovolji godišnje organizacione potrebe gospodarstva, već i da se u isto vrijeme stvori mogućnost, da se svake godine iskoriste mineralne zalihe tla. Tako, na primjer, korijenje lupine rastvara i prima takve kalijeve i fosforne spojeve, koje ne mogu iskoristiti druge biljke. U isto vrijeme lupina, kao i druge lepinjače uz pomoć kvržica na korenju može sakupiti iz zraka preko ljeta oko 65 kg. dušika po hektaru. Pomoću jakog korijenja, koje prodire u dubinu od 1,33 do 2,84 metra, lupina može iskoristiti hranjive tvari iz onih slojeva tla do kojih korijenje krompira, koje je dugo od 1,1 do 1,6 metra, ne dostiže.
Mineralne tvari ostaju u organskim spojevima kratko vrijeme te ih kod raspadanja korijen kmmpirove biljke lako prima.
Za vrijeme jake suše ili kod dubokog smrzavania tla. ugiba znatan dio mikroorganizama, a dušik, sumpor, fosfor i t. d., koji ostaje nakon njihovog rasnadanja, prelazi u otopine tla. Ova pojava je već odavno poznata u praksi, te se utvrđilo da jarine nakon sušne godine ili jake zime daju uz druge povoljne prilike veći prirod. Smrzavanje osim toga znatno poboljšava strukturu tla.
Procesi raspadanja organskih tvari u tlu mogu se djelomično regulirati odgovarajućim obrađivanjem i gnojenjem tla. Na primjer, vapnjenje ili dodavanje fiziološko kiselih gnojiva — superfosfata, amonijevog sulfata i dr.
Uvađanje smjese lepimjača i slatk h trava u plodorede na ilovasto-glinastom tlu, te lupine na ilovasto-pjeskovitom tlu, olakšava iskorišćivanje zaliha mineralnih tvari i2 tla i dušika iz zraka te stvara sitno mrvičastu strukturu tla. Dugogodišnji travopoljni plodoredi pomažu u borbi s mnogim bolestima krumpira. Eto, zbog čega treba uvoditi pravilne plodorede i ne dopuštati uzastopnu kulturu krumpira.
Mjesto krumpira u plodoredu i gnojenje
Zaliha topivih hranjivih tvari u tlu, koje prima krumpir, ovisi od svojstva tla, od kulture koja je prethodila krumpiru, vremenskih prilika, plodoreda, prethodnog gnojenja, obrađivanja tla i t. d. Eto zbog čega se ne može unaprijed odrediti konkretne količine gnojiva za različna tla i za pojedine oranice. Međutim se može sigurno kazati da će se dobiti to veći prirod, što se više gnoja izveze na kolhozna polja. Isto je tako pomakno, da se domaćinske paralele, naročito individualnog iskorišćivanja često gnoje i preko mjere. Zbog toga je za praksu važno daj se proračunaju i određene potrebne količine gnoja i za oranice.
U poglavlju o uslovima primanja mineralne hrane bilo je već prikazano, koje prosječne količine dušika, kalija i fosfora uzima iz tla po hektaru oko Moskve prirod od 10 tona krumpira. 1 Godine 1934. i 1935. neproklijani krumpir sorti Epikur sađen je nakon zobi. Gnojen s 18 tona stajskog gnoja, 2 mtc. amonijačne salitre, 31 mtc. sunerfosfata i 1,5 mte. kalijeve soli on jel dao od 20.—25. kolovoza na ilovasto-pjeskovitona tlu 27,3 tone gomolja po hektara. Istih godina iz isto gnojenje Voltman je dao u najmanje 30.2 i 20,1 tona gomolja po hektaru. Sorta Lorh sađena nakon zobi na istom ilovasto-pjeskovitomi tlu dala je godine 1936., uz gnojenje sa 60 tona stajskog gnoja, 6 mtc amonijevog sulfata, 6 mtcl superfosfata i 2 mte. kalijeve soli, — 25,8 tona krumpira. Godine 1937. sađen nakon krumpira uz gnojenje sa 60 tona stajskog gnoja, 4 mtc amonijskog sulfata,. 8,4 mtc. superfosfata. 4 mtc. kafijeve soli, 1 mte. amonijačne salitre (kao prihranjivanje 4. srpnja) dao je 31,8 tona priroda.
Godine 1940. krompir, koji je sađen nakon lupine uz jesensko gnojenje sa 60 tona stajskoga gnoja, 40 tona treseta i 5 mte. kalijeve soli, a u proljeće još sa 3 mtc kalijeve soli, 8 mtc. superfosfata i 2 mtc. amcnijevog sulfata dao prirod od 36,8 tona po hektaru.
Na ilovasto-gllnastom tlu sorta Lorh dala % godine 1937. nakon povrća, uz gnojenje sa 60 tona stajskog gnoja, 8,4 mtc. superfosfata, 3 mtc. amonijevog sulfata i 2 mtc. kalijeve soli prirod od 49,2 tone gomolja. Iste 1937. godine na ilovasto-pjeskovitom tlu sorta Lorh nakon jarih žitarica uz gnojenje sa 60 tona stajskog gnoja, 10 mtc. superfosfata, 3,6 mtc. montan salitre, t.e 0,9 mtc. montan salitre za prihranjivanje, a u proljeće još 2,5 mtc. kalijeve soli dala je 51 9 t tona gomolja sa 16,2% škroba, t. j. 8,4 tone škroba po hektaru. Još je veći prirod bio u nekojim kolhozima i sovhozima.
U kolvozu »Truženik« (Lenjinski rajon, Moikovske oblasti) S. I. Moloekok dobivao je na teškom ilovasto-glinastom tlu 73,2 tone gomolja po hektaru uz gnojenje sa 130 tona stajskog gnoja i otpadaka, 8 mtc. superfosfata. 6 mtc. imonijevog sulfata i 5 mte. kalijeve soli.
U sovhozu »Demjanovo«, Klinskog rajona, A., Rižečkina na ilovasto-gllnastom tlu gnojila je s 90 tona stajiskog gnoja, 5,5 mtc. superfosfata. i 5,5 mtc. kalijeve soli te je kod prihranjivanja sa 0,5 mtc. superfosfata i 1,4 mtc. kalijeve soli i dobila prirod krumplra od 70,6 tona po hektaru. M. P. Zabrođin u kolhozu imena Vorošilova, Uhtomskog rajona, na ilovasto-pieskovitom tlu gnojio je sa 70 tona stajskog gnoja, | 6 mtc. superfosfata, 5 mtc. kalijeve soli te je 1 kod prihranjivanja s 1,2 mtc. amijačne salitrel dobio 50,2 tone krumpira po hektaru. A. P. Ilju-1 hina u sovhozu »Boljševik« na poplavnom tere-J nu gnojila je s 80 tona pregorjelog stajskog gnoja, 20 tona stajskog gnoja, 6 mtc. superfosfata, 1 10 mtc. pepela te je kod prihranjivanja sa 2,5 mtc. montan salitre u dva obroka dobila 60,41 tone krumpira sorte Lorh.
Heroj Socijalističkog Rada V. I. Dianova go-j dine 1948. dobila je 537 mtc. krumpira na sva-j k ,m od 5 hektara ilovaste gline. Ona je gnojila j s 55—80 tona stajskog gnoja po hektaru te kod prihranjivanja sa 1.5 mtc. kalijeve soli, 0,5 mtc. i pepela, 2 mtc. superfosfata te kod sadnje po jednu šaku pregorjelog stajskog gnoja.
Iz ovih se prhnjera vidi da su u Moskovskoj j oblasti na ilovasto-pjeskovitom i ilovasto-glinastim tlima dobiven prirodi od 50—70 tona poj hektaru nakon raznih predusjeva, ali uz veće količine gnojiva. Mora se naglasiti da su 1934.,j 1935., 1937. i 1940. godine u mjesecu srpnju bile dobre kiše te je prirod dobiven bez polijevanja.| U godinama 1936.. 1938. i 1939. kod polijevanjai prirodi su bili veći.
Što je tlo više iscrpljeno prethodnim kulturama. to se za dobivanje većeg priroda mora davati više gnojiva. Bolja pretkultura za krumpir je smjesa trava. Lepirnjače svojiro korije.ujem obogaćuju tlo đuš’kom te se nakon lepirnjača snižava količina dušičnih gnojiva.
Suvišak stajskog gnoja i mineralnih dušičnih gnojiva pojačava rast cime, a prema tome povećava površinu lišća i sparivanje. Bilje kod toga treba više vode. Ako u tlu nedostaje vode, velika cima polegne, lakše vene te se snižava prirod gomolja. Takav se bujan rast cime, koji se opaža na domaćinskim parcelama, mora sprečavati.
U poglavlju o uslovima primanja vode vidjeli smo da je kod sorte Epkur prirod bio manji kad je težina cime iznosila 17,6 tona nego kod težine cime od 15,6 tona po hektaru.
Ako se promatra prirast priroda za 5 dana po hektaru, to se vidi da je veći prirast kod sorte Epikur od 7,18 tona gomolja i 1,33 tone škroba dobiven kod prosječne težine cime za 5 dana od 14,9 i 14,8 tona. Kod sorte Lorh na ilovasto-pjeskovitom tlu prirast od 6,75 tona gomolja i 1,08 škroba dobiven je uz 33,3 tona cime po hektaru bez polijevanja. Uz polijevanje ista je sorta dala prirast od 8,93 tona gomolja i 1,3 tcne škroba po hektaru uz cimu od 25,4 tone. Na ilovasto-glinastom tlu kod sorte Lorh dobiven je bez polijevanja prirast od 10,37 tona gomolja sa cimom od 39,29 tona, a s poljevanjem .— 10,19 i 10,12 tona gomolja sa 43 i 42,6 tona cime. Kod Voltmana je za šest dana prirast iznosio 5,8 tona gomolja i 1,32 tone škroba uz 30,9 tona cime po hektaru.
Kod sadnje na ilovasto-glinastom tlu dobiveno je 1937. godine 77 tona cime po hektaru, ali je prirod gomolja na jesen iznosio samo 59 tona, Godine 1938. uz cimu od 48,6 tona po hektaru dobiven je u jesen prirod od 78,4 tone gomolja.
Lepirajače su povoljni prethodnici za krumpir, kultura okopavina jača uništava stvorenu strukturu tla. Eto, zbog toga je akademik V. P. Viljams priznavao svrsishodnost sadnje krump ra nakon lepimjača u zoni oko grada, ali se protivio takvom plodoredu u drugim kolhozima i kolhozima saveza.
Za krumpir su dobri prethodnici povrćarske kulture. U Leninjskom se rajonu oko Moskve krumpir sadi nakon kupusa ili korenjača.
Kod kulture se krumnira, nakon ozimih žitarica, organska gnojiva daju pod ozimine i pod krumnir.
Nakon jarina — zobi i naročito lana — količina se gnojiva mora znatno povećati.
Primiena stajskog gnoja i mineralnih gnojiva daje bolji rezultat nego sam stajski gnoj. U pomanjkaniu stajskog gnoja i mineralnih gnojiva treba što temeljitije sakupliati sva raspoloživa gnojiva te ih u cijelosti iskoristiti. Što je dublje oranje i što je tlo bosratije na hranjivira tvarima, to se sigurnije može povećavati količina. gnojiva. Na plitkim malo kulturnim tlima gnojenje sa 60 tona i više stajskog gnoja može uzrokovati bujan rast cime u visinu te Izgaranje usjeva. U takvim prilikama povoljnije je uzimati 30—40 tona stajskog gnoja i 20—30 tona treseta. Bolje rezultate daje trfiset, koji se kompostira zajedno sa stajskim gnojem, ili pak treset, koji služi za prostirku u staji. Treset-gnoj i treset-fekalin se daje tlu u istim količinama kao i stajski gnoj.
Veliki značaj ima vrijeme gnojenja. U proljeće i u jeseni daju se osnovna gnojiva, a prihranjivanjem se reguFra rast cime i stvaranje gomolja. Količine gnojiva i vrijeme za prihranjivanje određuje se prema sthnju biljke i s obzirom na oborine kako je to podrobno prikazano u poglavlju »Načini njege krumpira«.
Najbolje je davati sva organska gnojiva na jesen ili kod prvog ranog proljetnog oran ja. Ako se na jesen ne uspije provesti gnojenje, to se stajski gnoj, otpaci i treset izvoze po zimi na polje te se slažu kraj puta u velike kamare s najmanje 30—40 tona u svakoj. Na dno kamare se polaže treset, a odozgo se kamara dobro ugazi i pokriva slojem treseta i zemlje.
Kod razvažanja i razbacivan ja gnoja treba baziti da se gnoj jednolično razbaca po cijelom polju. U tu svrhu polje se dijeli na kvadrate te se gnoj razvaža po krvadratima.
Ako se gnoj razbacuje nejednolično. busovi krumpira rastu nejednako i zore u različno vrijeme, a polje izgleda šareno. lako se korijenje krumpira može širiti do 75 cm. od busa, praktički kod guste sadnje ono ne dolazi dalje od susjednog busa, te zbog toga gnoj koristi samo bliži do njega bus. Da se gnoj jednolično razbaca i da se ne posušiv treba ga uzimati najmanje 38—20 tona po hektaru.
Istovremeno s razbacivanjem provod: se oranje da se gnoj ne posuši.
Mineralna se dušična gnojiva na glinastom tlu dodaju prije sadnje za vrijeme brananja. Na pjeskovitom tlu ona se daju u dva obroka i to polovica pod branu, a druga polovica prije sadnje.
Superfosfat se daje u proljeće i to na glinastom tlu prije prvog ili drugog oranja, a na pjeskovitom prije proljetnog oranja.
Pepeo je bolje davati u prolječe prije razbacivanja organskog gnoja, te zaoravati zajedno sa stajskim gnojem. Drveni pepeo ima više kalija te se daje u količini od 0,5 do 2 tone po hektaru. Pepeo od treseta ima manje hranjivih tvari te ga se daje četiri do šest puta više.
Kalijeva sol se daje kod drugog oranja.
Ako se za krumpir iskorištava silvinit, on se daje pred jesensko duboko oranje ili (na glinastim tlima) u proljeće prije prvog brananja. Na pjeskovitom se tlu silvinit ne daje u proljeće.
Oko Moskve se, naročito na ilovasto-pieskovitu tlu, često opažaju smeđe mrlje na stabljikama zbog nepravilne ishrane. Zbog toga cima prije Vremena ugiba te se snižava prirod. Ova bolest nastaje zbog toga što kiša ispire iz tla vapno i magnezij, a u vezi s time znatna količina željeza prelazi u takav oblik, da ga biljka lako prima. Suvišak željeznog oksida izaziva jaču oksidaciju u klorofilnom tkivu te ga uništava i snižava prirod. Da se spriječi ova bolest, treba u proljeće dodavati 1 do 2 tone mljevenog vapnenca ili lapora. Vapno pretvara željezo u tlu u takav oblik da ga biljka ne može primati te dalje normalno raste. Laporenje se mora provoditi istovremeno s davanjem većih količina organskih gnojiva. Dušična gnojiva povećavaju stvaranje šećera u bilju te snižavaju štetno djelovanje jačih procesa oksidacije. Zbog toga dušična gnojiva pomažu u borbi sa smeđim mrljama stabljike. Veće količine kalijevih gnojiva bez laporenja pojačavaju razvoj smeđe mrljavosti.
Gnojiva treba temeljito miješati sa zemljom i dobro ih pokrivati. Tek u slučaju kad :ma malo gnojiva treba ih dodavati kod sadnje neposredno pod gomolj ali i u tom slučaju između gomolja koje se sadi i gnoja treba da bude sloj zemlje.
Za reguliranje rasta i razvoja cime u jesen i proljeće daje se uglavnom organsko gnojivo, a mineralna gnojiva, naročito dušik i nešto kalijeve soli, obavljaju se za prihranjivanje preko ljeta.
U suhoj godini prihranjivanjem se ne povećava prirod. U vlažnoj godini kada se iz tla s kišom ispire dušik, može se prihranjivanjem sa dušičnim gnojivima povećati prirod 2a 2—7 tona po hektaru. Kada se opaža nagli rast cime u visinu, poduzima se gnojenje sa 1 mtc. Ralijeve soli što zaustavlja rast cime i pojačava stvaranje gomolja.
Dušična gnojiva znatno povećavaju prirod, ali u pomanjkanju kalija i fosfora gomolji postaju dugoljasti. Kod pravdne ishrane gomolji sprte Lorh rastu normalno te imaju okruglu formu.
Gnojiva, koja se daju za prihranjivanje treba unositi duboko, da hranjive tvari brže dostignu do korijenja biljke.
Obrađivanje tla
Osnovna zadaća obrađivanja, tla je stvaranje rahlog sloja zemlje oko posađenog gomolja, da se korijen može slobodno razviti, da se sačuva vlaga i da se stvore povoljni uslovi za biološke procese u tlu, koji su vezani na rastvaranje organskih gnojiva i pretvaranje mineralne hrane za biJje u takvo stanje da ih bilje može primiti.
Ako se za krumpir iskoriščuje polje nakon žitarica, to se obrađivanje počinje prašeniem stmišta. Nakon toga, ali ne kasni je od 20. rujna, provodi se duboko jesensko oranje kod kojeg se na teškim glinastim tlima oranjeni sloj pomaknjuje za 3—4 cm, a na lakim pjeskovitim tlom za 5—6 cm. uz dodavanje stajskog gnoja ili drugih organskih gnojiva.
Postepenim produbljivanjem oraničnog sloja mora on za nekoliko godina dostići 25—30 cm.
U proljeće, čim se ukaže mogućnost za poljske radove, tlo se brana, da se u njemu zadrži zimska viaga i priječi sušenje.
Nakon brananja se pristupa oranju.
Na teškim ilovasto-glinast m tlima prvo se proljetno oranje poduzima na dubinu od :;4,dubokog jesenskog oranja, ali se mora paziti da se ne iznosi na površinu stajski gnoj. Ako se u jeseni nije gnojilo sa stajskim gnojem, to se gnoj u proljeće zaorava na cijelu dubinu oraničnog sloja.
Na laganim pjeskovitim tlima kod slabijeg proljetnog gnojenja <20—30 tona po hektaru) gnoj se zaorava u proljeće na cijelu dubinu oraničnog sloja, dok se produbljivanje oraničnog sloja poduzuna kod dubokog jesenskog oranja.
Odmah nakon prvog proljetnog oranja tlo se brana. Teška glinasta tla redovito se moraju još jednom orati. Ako je stajski gnoj zaoran u jesen, a pivo proljetno oranje provedeno na SA dubine dubokog jesenskog oranja, to se po drugi put ore na punu dubinu. Ako se gnoj zaorao u proleće na cijelu dubinu, to se po drugi put ore za 5 cm. pliće nego kod prvog oranja.
Laka tla se po drugi put oru tek za kišovitog proljeća, kada se tlo nakon kiše slegne.
Kad je proljeće suho, a tlo nije zbijeno, drugo se oranje zamjenjuje dubokim kultiviranjem kultivatorom, ali tako da se gnoj ne iznosi na površinu.
Nakon drugog oranja polje se odmah brana.
Na teškim glinastim tlima, kada ima grubih plastova, provodi se tanjuranje, a nakon toga odmah brananje.
Kad je proljeće vlažno, oranje se naročito na glinastim tlima ponavlja još jednom s time da oranica u času sadnje bude svježe rahla.
Nakon svakog oranja polje se brana.
Kad je proljeće veoma suho, tlo se prije sadnje samo brana i obrađuje kultivatorom, a organska gnojiva se daju prije sadnje pod plug ili pod lopatu (na domaćinskim parcelama).
Nakon sadnje polje se brana.
Usprkos temeljite jesenske i proljetne obrade podzolasta tla u kišovitim godinama lako se zbijaju, te se gomolji guše i gnjile zbog pomanjkanja zraka u tlu. Zbog toga se mora tlo između redova dobro rahliti, a busovi na vlažnom ilovasto-glinastom tlu duboko osipavati. Korisno je dodavati tlu treset, pregorjeli stajski gnoj pa čak i pijesak čime se poboljšava propustljivost gornjeg sloja tla.
Priprema krumpira za sadnju i jarovizadja
Sjemenski se materijal prije sadnje temeljito izabire. Ako je krumpir u spremištu dobio duge klice, treba ih pokidati. Dok dane klice treba uredno složiti u slojevima u malo vlažnu dobru zemlju, a svaki sloj posipati istom zemljom. Takve klice se mogu kasnije posaditi na domaćinskim parcelama i vrtovima. Biljke, koje su se slabo ukorijenile treba zalijevati. Godine 1943. kod pokusne sadnje u vlažno kulturno tlo klica sorte Berlihigen dobilo se bez ikakvog polijevainja do 30 tona gomolja po hektaru.
Koji put, ako se krumpir izabire u mračnom spremištu, ne izdvaja se sav bolestan krumpir. U takvom se slučaju izabrani gomolji ponovno kontroliraju kada se iznose iz spremišta na posebnim stolovima.
Daska na stolu se pravi iz letvica širokih 5 cm. a između tih letvica se ostavlja razmak od 1,5 cm. Sa tri strane stola su pričvršćeni rubovi u visini od 5 cm. Na onoj strani stola gdje nema ruba postavlja se spust od letava po kojima se krumpir sipa u korpu, sanduk ili vreću. Stol nije visok. Među gomoljima na stolu se b raju oni, koji ne odgovaraju za sadnju, a sve što .je dobro rukom se skida u korpu, sanduk, vreću. Dvije radnice na takvom stolu mogu za 1 sati izabrati 2—3 tone krumpira.
Ponašanje i otpremu materijaia od etola više drugi radilici.
Gomolji se za jarovizaciju izabiru u prvoj polovici mjeseca travnja, a za proklijavanje koncem travnja i početkom mjeseca svibnja.
Obično se gomolji za jarovizaciju slažu u dva tri sloja na stelažama ili u korpama u toploj i svijetloj prostoriji. Kod proklijavanja u prostoriji se održava temperatura od 16—18° i vlaga zraka od 80—85%. Ako je zrak suši, gomolji brzo venu. Temperatura se prostorije regulira zračenjem kroz prozor i loženjem peći, a za vlaženje zraka polažu se ili objese kraj vrata mokre vreće. Jarovizacija sorte Lorh traje 30—35 dana.
Ako nema tople prostorije, jarovizacija se može zvršiti u starim vrtlarskim lijehama, koje se preko noći pokriva ju slamnatim pokrivačima. Kod takve jarovizacije biljke preko dana imaju više svijetla, ali su temperatura i vlaga manje sigurne.
Za proklijavanje gomolja n mračnoj ali toploj prostoriji oni se slažu u 2—3 reda u korpe, te se posipavaju piljevinom. Proklijavanje u mračnoj prostoriji traje 10—12 đana uz 16 do 18 stupnjeva.
Piljevina, koja se odozgo suši periodički se kvnsi.
Ako je temperatura u prostoriji znatno manja od norme, to klice izrastu tanke te se kod sadnje kidaju, a prirod se snižava.
Kod proklijavanja. na gredicama stajskog gnoja temperatura i vlažnost su jednoličniji. Za taj se način skida sloj ledine te izravnava površina gredice. Zatim se slažu 20 cm vrućeg gnoja na koji se nasipava zemlja, a na to se slažu gomolji u tri reda i posipavaju zemljom. Gomolji se zatim pokrivaju pokrivačima od slame i zemljom, a gredica je široka 1 metar (površina bez pokrova). Proklijavanje se provodi 10—12 dana prije sadnje.
Kod sadnje krumpira bez gomolja po metodi profesora I. V. Jakuškina, koncem mjeseca travnja izrezuju se okašca prosječne težine od 1.5 grama svako. Izrezana se okašca odmah sađe u sanduk sa zemljom, duboko 1—2 cm, a na 1 m* se sadi najmanje 3 tisuće okašca. Sanduk se zatim stavlja u staklenik. Kada se pojave klice, one se 1—2 puta dnevno posipavaju zemljom. Zemlja se periodski polijeva. Bolesna se okašca izbacuju. Presađivanje se na polje provodi polovicom mjeseca svibnja do početka mjeseca lipnja, a presada se čuva od jutarnje smrzavice.
Ovaj način ubrzava izbijanje biljaka na poIju, a proljetna vlaga i rane ljetne kiše bolje se iskorišćuju, te se kod suhog vremena u drugoj polovici ljeta prirod povećava za 35%.
Po metodi akademika T. D. Lisenka vršci s goniolja spremaju od jeseni i tokom čitave zime te se u proljeće proklijavaju u vlažnom tlu za sadnju se izabiru samo dobro prorašćeni iršci, a izbacuju se oni koji nisu proklijali ili su se posušili ili sagnjili.
Izbor vrškova, koji nisu prorasli provodi se nekoliko sati prije sadnje, da se ne posuše druge Hice, kada se skine vlažni pijesak ili zemlja. Kod transporta klica i vrškova iz spremišta na pilje, naročito na veću udaljenost, treba h pokivati mokrim vrećama i čuvati da se ne posuše neuspjeh kod sadnje vršcima i klicama često nastaje zbog sušenja materijala prije sadnje.
Rezanje vrškova i vađenje okašca omogućuje ekonomiju materijala za sadnju. Gomolje preostalo kod obrezivanja služi za hranu.
Sadnja krumpira
Za dobivanje vel kih priroda krumpira za sadnju treba uzimati samo aprobiranu1) standardnu selekcioniranu sortu. Ni jedan kolhoz lije mogao dobiti visoki prirod krumpira kod sadnje neselekcioniranog domaćeg materijala.
Usjev, koji je kontrolirao aprobator i koji je dobio prethodne godine svjedodžbu od odjela poljoprivrede.
Moskovska je oblast prije rata s fašističkim okupatorima gotovo potpuno prešla na sadnju sortnog krumpira, imajući u vidu veliku važnost sortimenta, zdravlja i kakvoće materijala za sadnju. Neprijatelj je poremetio naš miran rad. U kolhozima oslobođenim od okupatora moralo se privremeno saditi krumpir, koji se nalazio na zalihama. Ali u kolhoze gdje nema selekcioniranog krumpira, mora ga se uvoziti, makar u manjim količinama radi razmnožavanja i brže zamjene nesortnog krumpira s određenim sortnim materijalom.
Krumpir se sađi, kada se zemlja ugrije do 7—8°. To nastupa redovito kada se pojavljuje prvo lišće kod breze.
U prvom se redu sade jarovizirane rane sorte krumpira, zatim se sadi nejarovizirani krumpir srednjezrelih sorta. Najkasnije se sadi nejarovizirani rani krumpir za sjeme. Na prijedlog akademika T. D. Lisenka u svrhu uzgoja zdravog sjemenskog krumpira primjenjuje se ljetna sadnja. Na dobro obrađenom i pripravljenom u proljeće tlu, krumpir ranih sorta za ljetnu sadnju dolazi u zemlju koncem mjeseca lipnja, a srednjezrele sorte polovicom mjeseca lipnja.
Godine 1940. dobilo se u Kurovskom rajonu na površini od 11,78 hektara kod ljetne sadnje sorte Lorh prosječno 16,2 tone gomolja po hektaru, dok je kod proljetne sadnje na površini od 14.6,5 hektara prirod iznosio 11 tona po hektaru. Epikur je dao kod Ijetne sadnje prirod od 10,3 tone po hektaru, dok je kod proljetne sadnje prirod iznosio 8,8 tona po hektaru.
Kod ljetnje je sadnje također u krumpiru veći postotak škroba.
Kod sorte Lorh gomolji iz ljetnje sadnje imali su 22% škroba, a u gomolju iz proljetne sadnje — 21%. Gomolji Epikur iz proljetne sadnje imali su 17,5%, a iz Ijetne sadnje 18,5% škroba. Ovi su prirodi postignuti uz ove uslove.
U proljeće 1940. godine bilo je vrlo suho, a od početka mjeseca lipnja padale su dobre kiše. U 1939, godini kod veoma suhog vremena u drugoj polovici Ijeta i vlažnog proljeća prirod kod Ijetne sadnje bio je manji nego u 1940. godini. Iz toga se vidi, da nije važno kako se dugo biljka nalazi u tlu, već su važni povoljni uslovi za rast i razvoj, kada biljka može u kraće vegetaciono razdoblje sakupiti veliki prirod i dobar sadržaj škroba. U poglavlju o uslovima klime i tla Moskovske oblasti navedeni su rokovi proIjetne sadnje u toku od osam godina.
Za sadnju treba uzimati gomolje koji su teški najmanje 40 grama. Kod toga na jedan hektar treba preko 16 mtc krumpira. Kod sadnje gomolja koji su teški 80—100 grama, za hektar treba 3—4 tone krumpira. Povećanje veličine goanolja za sadnju daje znatni prirast priroda.
U pomanjkanju materijala za sadnju akademik T. D. Lisenko preporučuje saditi vrškove od krupnih gomolja koji se iskoršćuju za jelo što je bolje nego sadnja cijelih sitnih gomolja. Sitni gomolji često potječu od izrođenih biljaka zbog čega sadnja sitnog gomolja uzrokuje snižavanje priroda izrođivanje sorte.
Na žalost, rezanje gomolja bez stanovitih mjera opreza uzrokuje u širokoj praksi širenje bolesti kako je to prikazano u poglavlju o bolestima. Eto zbog toga se na površinama za proizvodnju sjemena moraju saditi cijeli gomolji u težini od najmanje 50 grama. Krumpir za sjeme treba uzgajati u naročito povoljnim prilikama, kao stalni i sigurni fond za buduće prirode,
Krumpir se za jelo može saditi na oranici i nakon krumpira, dok kulturu krumpira za sjeme treba uvrstiti u plodored nakon drugih kultura, te mu osigurati najbolju agrotehniku. jer prema uputama akademika T. D. Lisenka, upravljanje uzgojem bilja ima odlučni značaj za prirod slijedećih godina.
Kod sadnje po formi zabranog dijelog gomolja sa strojem određuje se razmak od 70 cm između brazda, a u brazdi 30, 40, 46 ili 52 centimetra.
Kod sadnje s konjskom zapregom razmak između brazda je najčešće 60 cm. Vrše i krumpira se sade u brazdu na razmak od 20 i 30 centimetara, a gomolji na razmak od 40 i 50 centimetra. Na bogatim, dobro obrađenim tlima gomolji se mogu saditi rjeđe, a na slabijim gušće. Rane sorte koje dozrijevaju u mjesecu kolovozu, sade se gušće nego kasne sorte.
U borbi za visoki prirod pokušavalo se saditi na. hektar preko 50 tisuća busovia, ali takova gusta sadnja nije dala pozitivan rezultat. Bolje rezultate daje sadnja od 35 do 48 tisuća busova po hektaru na dobro gnojenom tlu.
Kod plitke sadnje na humcima biljke se brže zagrijavaju i brže kliju, ali sredinom ljeta, naročito u suhoj godini, više stradaju od suše i ugrijavanja tla.
Kod duboke sadnje na ravnoj površini tla, biljke polaganije niću, ali daju bolji prirod u sušnim godinama.
Zbog toga se u suho proljeće, naročito na laganom tlu, gomolji sade na ravnoj površini na dubinu od 10—12 centimetra, a na teškom, vlažnom tlu u*kišovitim godinama na humcima na dubinu od 7—9 centimetra.
Sadnja se na ravnoj površini vrši pod plug. Dobro branano polje treba povaljati, a nakon toga izmarkirati na krst. Kod kratkih razmaka između buseva polje se markira popreko, a zatim uzduž traga od pluga. Po tragu markera plugom se otvara brazda. Kad je vrijeme suho, dovlači se u brazdu grabljama organski gnoj. Gomolji »9 sade u mekanu stranu brazde tako da ne dodiruju gnoja. Nakon toga drugi plug pokriva posađene gomolje. Nakon sadnje polje se brana ne dublje od 6 centimetara.
Sl. 10. Marker
Izostavljeno iz prikaza
Kod sadnje na humke polje se također prije sadnje brana, valja i markira na krst, ali markiranje mora b ti duboko najmanje 7 cm, t. j. na cijelu dubinu sadnje. Gomolji se stavljaju na mjesta gdje se crte sijeku u stvorene udubine, i malko se pritišču nogom. Nakon toga se posađeni materijal pokriva pomoću okopača, te polje rahli branama na dubinu od najviše &—6 cm.
Način njege krumpira
Njega se krumpira sastoji uglavnom u tome, da se održe optimalni uslovi za cijelo razdoblje rasta i razvoja krumpirove biljke.
U proljeće uporedo s rastom krumpirove biljke jače raste i korovno bilje, pa je zbog toga jedna od prvih zadaća uzgoja krumpira borba s korovima.
Zapravo je svrha cijelog obrađivanja tla uništavanje korova i stvaranje rahlog i vlažnog zemljišta. Za borbu s pir kom već u jesen nakon dubokog oranja treba oranicu branati branama na pera te izvlačiti korijenje pirike na površinu, zatim ga sakupljati običnim branama na međe te spaljivati kada se osuši. Brananje odmah posle je sadnje ima svrhu ne samo da očuva od vlage već da uništi iz boje korova. Branati se mora plitko da, ne bi zupcima brane izvlačili posađeni krumpir, koji se još nije ukorijenio. U pomanjkanju brana s kratkim klincima, uzimaju se obične brane, te se klinci opleću vrbovim šibama da ne ulaze u tlo dublje od 4—5 cm.
Zbog toga se brananje poduzima čim se nakon kiše kod sušenja tla počne stvarati kora. Branan je se provodi jedan, a koji puta dva i tri puta godišnje. Krumpir izbija na površinu u različno vrijeme, što ovisi od temperature tla i od stupnja jarovizacije biljke. Krumpir izbija nakon 17—25 đana kod sadnje neproklijalog gamolja te nakon 11—17 dana kod sadnje proklijalog i jarov ziranog gomolja. Neproklijali krumpir niče manje jednolično, a izbijanje se rasteže za deset i više dana.
Čim se ustanovi, da se usjev ne može više branati zbog porasta biljaka, pristupa se rahlenju između redova kultivatorom KUT-28, konjskim kultivatorom KOKS ili spravom za rahlenje vlastite izrade — »jež«.
Ova sprava predstavlja trouglastu branu na kojoj su klinci rašireni u obliku lopatica, te za 5—8 cm uži od razmaka između redova. Produktivnost konjskog kultivatora je 0,15 hektara na sat. U samim redovima rahlenje i plijevljenje se mora provoditi ručnim načinom.
Kada je krumpir iznikao, treba pregledati gdje ga nema te na tim mjestima posaditi novo busove. U tu se svrhu sadi krumpir na zadnjoj brazdi oranice dvostruko gušće. Na primjer, ako se krumpir sadio na razmak od 30 cm gomolj od gomolja, to se u zadnjoj brazdi on sadi na razmak od 15 cm. Iz ove se brazde vade rezervne biljke te se sade na mjesta gdje krumpir nije iznikao. Ako se popunjavanjem praznih mjesta ustanovi da se u tlu nalazi bolestan ili neproklijali gomolj, on se odstranjuje sa polja. Obično se mora popunjavati naknadnom sadnjom 2—3% biljaka.
Broj okopavanja među redovima ovisi o kišama, stvaranju kore i nicanja korova. Dok se cima ne spoji u redovima, što se događa u mjesecu srpnju, krumpir se okopava dva ili četiri puta. Na zbijen m vlažnim tlima krumpir se zagrče ranije, te se u tom slučaju broj okopavanja smanjuje, ali se povećava broj zagrtanja. U suhe godine, kada se cima kod rasta ne spaja, krumpir se ne zagrče već se samo tlo rahli. Prije nego što se cima spoji, krumpir se zagrče za slučaj dalnjih oborina i radi jačeg rasta cime.
Nakon svakog rahlenja ili zagrtanja, cima se popravlja rukama. Prva se okopavanja provode plitko, a što je rast cime jači, okopavanje i zagrtaji se produbljuju, jer kod zbijanja tla nakon kiša sve veći značaj ima stvaranje uslova za pristup zraka do mladog gomolja u rastu.
Stvaranje gomolja kod sorte Epikur, koji nije prije sadnje proklijan, nastupa za 20—22 dana nakon nicanja iz zemlje u isto vrijeme kada v se na busu stvaraju pupoljci cvijeta. Kod sorte Lot-h gomolji se stvaraju, ako se sadilo bez proklijavanja, 23—27 dana nakon nicanja krumpira iz tla te za 3—10 dana prije stvaranja pupoljaka cvjetova. Kod sadnje proklijanog i jarovizirancg materijala stvaranje gomolja počinje 15—25 dana nakon n canja krumpira. Kod sorte Voltman gomolji se stvaraju 25—36 dana nakon nicanja te 5 dana prije početka stvaranja pupoljaka cvijeta.
U suhim godinama prihranjivanje nema efekta, jer je potrebna kiša ili polijevanje da bi otopljene hranjive tvari dospjele do korijena. Pepeo se naročito zadržava u gornjim slojev ma tla. Za sada još ne znamo upravljati rastom i razvojem bilja u suhoj godini bez polijevanja, te se sve mjere ograničuju uglavnom na borbu s korovima i na maksimalnom očuvanju vlage od prošlih kiša u tlu.
U vlažnoj se godini može pratiti rast i stanje cime te odgovarajućim prihranjivanjem i obradom tla pomagati maksimalnom sakupljanju priroda.
Što je veća površina za hlapljenje cime, što je cima jača, to joj treba više vlage. U suhoj godini kod nedostatka vlage jaka c ma snižava konačni prirod.
Tako je sorta Voltman, uz maksimalnu težinu cime od 20 tona dala na pjeskulji 19 tona gomolja sa 19,9% škroba, t. j. 3,78 tone škroba po hektaru.
U isto je vrijeme, uz cimu od 34,64 tone, prirod po hektaru iznosio 17 tona gomolja sa 15,6% škroba, t. j. 2,05 tona škroba.
Uzimajući ovo u obzir mora se kod jesenskog i. proljetnog gnojenja dati toliko dušika, da ga bude dovoljno za izgradnju 20—25 tona cime u suhoj godini (za sortu Voltman 60 kilograma aktivnog pooela u mineralnom gnoju, ne računajući dušik koji se nalazi u 18 tona stajskog gnoja). U vlažnijoj se godini za jači rast cime uvijeik može dodati prihranjivanjem jedan mtc sumpomo-kiaelog amonija po hektaru, a koji puta kod slabog rasta cime dati čak dva ili tri prihranjivanja.
Kod previše bujnog rasta cime, kada ona naglo odlazi u visinu, treba dodati prihranjivanjem 1 mtc kalijeve soli po hektaru. Ako se prihranjivanje vrši na pjeskulji, a prije toga nije provedeno laporenje, korisno je dodati 10 kilograma sumporno kiselog magnezija po hektaru, da ne bi prihranjivanje kalijem, koji zaustavlja rast cime i pojačava rast gomolja, izazvalo pojavu smeđih mrlja i stvaranje smeđih kvrga u gomplju.
Novi se prirast cime nakon prihranjivanja dušikom vidi već slijedeći dan nakon kiše. Mlado lišće, a naročito žilice na mjestu pojačanog rasta lista kod peteljke postaju svjetilji, ali već idućih dana poprimaju tamniju normalnu boju.
Na žalost se zalihe vlage ne čuvaju dugo u moskovskim podzolastim tlima. Nastupom suhog vremena rast se na ilovasto-glinastom tlu zaustavlja za 7—10 dana, a na ilovasto-pjeskovitom tlu za 3—5 dana. Zbog toga je polijevanje krumpira u području oko Moskve vrlo važna mjera borbe za stalni i visoki prirod, za povećanje priroda iz godine u godinu, te za stalnost priroda u sušnim godinama. Za polijevanje su potrebne znatne količine vode. Polja, koja se polijevaju, treba uvrstiti u specljalni krumpirsko-povrtni plodored na površinama u blizini rijeka ili oko izvora vode: jezera, ribnjaka i t. đ.
Količina vode, koja je potrebna za polijevanje, ovisi o količini prirodnih oborina: što je više kiša, to se manje mora zalijevati. Kol ko se vode davalo u pojedinim osobinama na ilovastopjeskovitim tlima kod polijevanja krumpira umjetnom kišom. vidi se iz sledećeg pregleda:
| Godine ispitivanja | Mjeseci | Oborine (u mm) | Polijevanja (u mm) |
| 1938 | Lipanj | 76,9 | 1,6 |
| 1939 | Lipanj | 52,8 | 48,0 |
| 1940 | Lipanj | 39,0 | 86.45 |
| 1940 | Srpanj | 99,15 | 0,65 |
| 1941 | Srpanj | 38,9 | 71,69 |
| 1939 | Srpanj | 26,2 | 129,0 |
| 1938 | Srpanj | 15,6 | 147,9 |
| 1941 | Kolovoz | 64,4 | 62.44 |
| 1940 | Kolovoz | 36,8 | 80,5 |
| 1939 | Kolovoz | 9,2 | 192,0 |
| 1938 | Kolovoz | 6.7 | 214,6 |
| 1941 | Od svibja do rujna | 321,8 | 184,03 |
| 1940 | Od svibja do rujna | 259,0 | 254,85 |
| 1989 | Od svibja do rujna | 195,0 | 429,0 |
| 1939 | Od svibja do rujna | 177,2 | 478,5 |
Svaki milimetar oborina ili polijevanja iznosi 10 kub. metara. ili tona vode po hektaru. Kod dovoda vode više od 10—15 m/in na jedan put, voda se slijeva po brazdama u niža mjesta polja te ga zamuljuje. Na ilovasto-pjeskovitom tlu takve količine vode mogu ispirati hranjive tvari, naročito nitratni i amonijev dušik. Ilovasto-glinasta tla mogu primiti kod običnog oranja do 20 m/m oborina. Ako se daje više vode, to se kvari struktura tla i nastaje ispiranje tla te se pogoršava pristup zraka za gomolje u rastu.
Kod zalijevania se po brazdama čak na ilovasto-glinastom tlu mora davati najmanje 25 m/m vode kod jednog zalijevanja, a na ilovavastoj pjeskulji još i više, jer zemlja upija vodu samo kod prvih busova, te vlaga ne dospijeva do kraja brazde.
Kod polijevanja umjetnom kišom može se točnije resrultirati količinu vode i norme zalijevanja te lakše prihranjivati i upravljati rastom i razvojem bilja. Uređaji za umjetnu kišu »KDU« su teški, oni se teško prenose, cima se kod toga lomi te se polje nakon polijevanja gazi. Zbog toga »KDU« nisu prikladni. Najbolji uređaj za polijevanje krumpira umjetnom kišom je konzolni agregat, koji daje 3 m/m vode kod jednog prelaza poljem te poslužuje tokom ljeta 120 hektara usjeva. Jedan konzolni agregat može polijevati u sušna razdoblja povrtno-krumprska polja od nekoliko susjednih kolhoza. Kod dugotrajne suše polje se mora polijevati na ilovasto-pjeskovitom tlu najmanje svakih 5—7 dana, a na ilovasto-glinastom tlu svakih 7—10 dana.
Polijevanje daje znatno povećanje priroda. Godine 1939. sorta Lorh je zbog suše dala na ilovasto-pjeskovitom tlu tek 6,8 tona gomolja, a kod pol jevanja i prihranjivania — 45,9 tona. Na ilovasto-glinastom tlu u 1938. godini sorta Lorh dala je bez polijevanja 19,4 tone gomolja, dok s polijevanjem i prihranjivanjem — 78,4 tone.
Polijevanje u mjeseeima lipnju, srpnju i u početku kolovoza ubrzava sazrijevanje, povećava sadržaj škroba, poboljšava ukus i sposobnost čuvanja gomolja. Kasnije polijevanje može sniziti ova svojstva ali ipak povisuje ukupni prirod s polja.
Prihranjivanje dušikom u početku rasta također ubrzava sazrijevanje i poboljšava kakvoću gomolja, kao i rano polijevanje. Kasnije prihranjivanje dušikom zadržava sazrijevanje, smanjuje sadržaj škroba. pogoršava ukus i sposobnost čuvanja gomolja.
Kod polijevanja gradskim otpadnim vodama krumpirskih polja oko Moskve. često se čuju žalbe na loši ukus i slabo čuvanje gomolja Ali ako se polijevan.je otpadnom vodom provodi rano, može se.uz visoki prirod dobiti ukusan, škrobasti i dobar krumpir za čuvanje. U mjesecu rujnu ne smije se polijevati krumpir otpadnim vodama.
Od početka stvarania cviejetnih pupova a naročito u periodu cvatnje, provodi se pročišćavanje semenskih nasada od stranih primjesa drugih sorata i bolesnih biljaka. Pročišćavanje se sorte Epikur poduzima od 20—25 lipnja te 25. do 31. srpnja, sorte Lorh od 22. Hpnja do 25. srpnja, a u pojedinim godinama do 20. kolovoza, sorte Voltman od 5. srpnja do 5. rujna. Strogo pročišćavanje sjemenskih nasada nekoliko puta preko ljeta ie glavni način borbe za zdrave i čiste sorte. Ovaj rad treba provoditi naročito to meljito, te specijalno naučiti tom poslu sve radnice grupa, koje rade na krumpirovom polju. Ako se ne provodi pročišćavanje, kakvoća se slijedećih priroda stajno pogoršava, te po prilici za tri godine treba ponovno uvoziti u kolhoz sortni krumpir.
Da se izbjegne štetno preveliko zagrijavanje tla na mjestima gdje su se kod pročišćavan ia izvadili busovi, treba nasipati treset ili kompost u debljini od 5—8 cm.
Kakvoću sortnih nasada svake godine kontroliraju agronomi-aprobatori, koji za površino sortnih usjeva sastavljaju aprobacione zapisnike.
Spremanje priroda
Krumpir se mora vaditi po mogućnosti u što kraćem razmaku vremena. Kod preranog vađenja gomolji n su dozorili, te je prirod niži, dok kod prekašnog vađenja zrelog krumpira gomolji u zemlji gube na težini dva puta više nego u spremištu. Tako je godine 1935. sorta Epikur izgubila na težini u spremištu 2,9%, a na polju — 7,6%. Osim toga je kod kasno spremljenih gomolja c jela ljuska bila napadnuta običnom krastavošću. Krumpir, koji dulje ostaje u zemlji, lošije se čuva.
Vađenje ranih jaroviziranih sorta počinje kad prirod na hektaru površine dostiže 2—5 tona.
Kod sorte Lorh, koja je sađena jaroviziranim gomoljem ,doba za vađenje je 10.—15. srpanj, a kod sorte Epikur još ranije. Rane sorte koje su određene za sjeme spremaju se, kada se c ma potpuno posuši, na primjer, sorta Epikur, koja je sađena neproklijalim gomoljen, sprema se 5. rujna. Vađenje srednjezrelih sorta počinje kada se osuši lišće i počinje sušiti stabljika.
Kasne i srednjezrele sorte, kod kojih se vegetaciona perioda produžuie zbog suše ili velike količine dušičnog gnojiva, počinju se vaditi 15. rujna, s time da se do 10. listopada potpuno završe svi poljski radovi.
U slučaju da se krumpir mora spremati, dok je cima još zelena, ona se kosi dva-tri dana prije vađenja gomolja, te se iskorišćuje za silažu. Ako je cima bolesna od fitoftore, ona se također prije vađenja krumpira sakuplja na polju i pali.
Vađenje se krumpira provodi konjskom spregom sa strojem za vađenje V-9, traktorskim strojem T E K-2 ili plugom. Produktivnost sprežnog stroja s tri konja je 0,13—0,15 hektara, a traktorskog stroja — 0,4—0,5 hektara na sat.
Na traktorskom stroju, osim traktorista radi jedan radnik. Kod vađenja plugom krumpir sakupljaju 13—15 ljudi rukama, za konjskim strojem V-9 treba 20 ljudi, a za traktorskim strojem TEK-2 35—40 ljudi. Što je veći prirod, to je bolja produktivnost rada.
Krumpir se sakuplja u isto vrijeme u dvije korpe. U jednu se slaže najbolji po kakvoći materijal, dok u drugu tako zvani tehnički krumpir, koji se mora što prije utrošiti, i to sitni, bolesni , ozlijeđeni i defektni gomolji.
Mora se nastojati da se sav krumpir, koji se izvadi u jednom danu, isti dan prevozi u spremište. Ne smije se ostavljati gomolje na polju preko noći, jer čak i mala jesenska smrzavica može naškoditi sjemenskom krumpiru, te će on iduće godine dati znatno manji prirod. Osim toga takav se krumpir lošije čuva.
Ako za vrijeme spremanja krumpira na gospofarstvu nema dovoljno transportnih sredstava, krumpir se slaže na polju u privremeni trap, koji se pokriva slamom i zemljom, da smrzavica ne naškodi krumpiru.
Trapovi se ne smiju pokrivat cimom od krumpira, jer se time mogu povećati bolesti gomolja.
Kod vađenja se i prevoza mora čuvati krumpir od mehaničkih ozljeda, kako je to navedeno u poglavlju o bolestima krumpira.
Nakon vađenja krumpira polje se brana, preostalo gomolje se sakuplja, a nakon brananja još jednom se preorava i kod toga se ponovno sakuplja izbačeno gomolje. Kod takvog naknadnog sakupljanja dobiva se 5—10% od količine prvog vađenja.
Sl. 11. Stol za sortiranje (rešetka s podom)
Izostavljeno iz prikaza
Međutim se često ne dospije preorati polje nakon vađenja krumpira, pa je zbog toga vrlo [važno da se vađenje provodi što temeljitije. Zato kod jako razvijene i ne potpuno suhe cime treba tu cimu prije oranja prenijeti na međe, jer se ispod cime gubi mnogo gomolja. Da se olakša izabiranje gomolja iz zemlje, upotrebljavaju žeIjeznu »ruku«, koja ima četiri zavinuta prsta sa zavojima na krajevima i ručkom od 25 cm duljine.
Krumpir, koji se doveze sa polja sortira se na uređaju za sortiranje, a u pomanjkanju se tog uređaja dobar krumpir iz košare kontrolira na stolovima za prebiranje.
Čuvanje priroda
Čuvanje krumpira u trapovima
U slučaju da za krumpir nema dobro uređenih spremišta, on se čuva u trapovima.
Mjesto za trap mora biti ravno, suho i ne smije se poplavljivati vodom za vrijeme kiše te proljetnih i jesenskih poplava. Kod planiranja površine za trapove ostavlja se između njih prostor za prijevoz. Trapovi se razmeštaju u parovima, a između dva trapa ostavlja se razmak od 3 m. Između dva para trapova ostavlja se put za kola u širin’ od 6 m. Na prostoru između trapova kopa se zemlja za pokrivanje trapa.
Širina trapa za stolni i siemenski krumpir je 2 m a za industrijski 3—4 m. Veličina trapova se određuje tako, da se krumpir kod otvaranja trapa po zimi može u jedan dan prebrati i prevesti u spremište, u tvornicu za preradu ili na mjesto gdje se krumpir predaje.
Pravokutnik se na mjestu određenom za trap I mora iskočiti i markirati užetom. Sa površine I skida sloj ledine od 20 cm, a zatim se zemlja temeljito izravnava. Svaka izbočina ili uvala na toj I površini ometa uredno slaganje krumpira i pogoršava čuvanje. Skinuta ledina se slaže pokraj i trapa te kasnije služi za pokrivanje.
Krumpir se dovozi do mjesta gdje se uređuje I trap, te oprezno presipava košarama ili vrećama. Kod tog posla ne smije se gaziti po krumpiru i oštećivati gomolje. Sipati se mora oprezno i da se krumpir jako ne udara o zemlju.
Kada je krumpir zasipan, pa se oprezno poI ravnava na stranicama trapa i vrhu te se popunjavaju prazno mesto.
Vrh i stranice se moraju poravnati da se i smanji vanjska površina trapa.
Gomolji, koji se zasipaju oko trapa, a naročito oni koji su ozlijeđeni, posebno se izabiru se i oni ne dolaze u trap.
Uspjeh čuvanja ovisi u prvom redu od kakvoće krumpira, koji se sprema u trap.
I Kod spremanja po kišovitom vremenu mora I se mokar ali temeljito izabrani i zdravi krumpir, 1 koji je složen u trap, pokriti suhom slamom i u tankim slojem zemlje. Kada prođe kišovito razdoblje skida se sa trapa zemlja i mokra slama te se zamjenjuje suhom, a nakon toga trap se ponovno pokriva zemljom za zimu.
Bolesni krumpir, a isto tako njezne sorte kao što je Rana roza ne valja spremati u trapove. U trapovima nastupa jače gnjilenje bolesnog krumpira kad je topla jesen i u proljeće. Bolesni gomolji mogu se u trapu »upaliti«, te zbog toga u roku od tri-četiri dana propada cijeli trap.
Kod čuvanja velikih količina krumpira u trapevima godine 1934./35. bilo je 0,33% krumpira bolesnog od mokre gnjiloće. 0,36% cd suhe gnjiloće, 1,14% krumpira koji se smrzao na dnu trapa sa sjeverne strane, 2,06% klica otrgnutih sa gomolja na vrhu trapa. Osim toga za disanje je utrošeno 6,33%. Svega je bilo gubitka 10,22 posto. Zdravih gomolja je ostalo 89,19% te 0,59% krumpira koji je preostao nakon obrezivanja bolesnog gomolja. Ako se uzme kao 100% sav škrob u krumpiru, koji. se spremao u trap u jeseni, to je za disanje preko zime utrošeno 12,2%.
Relativno veći gubitci nastaju u jeseni, a zatim u proljeće u vezi s većom temperaturom. Što prije nastupa u jeseni mraz, to su manji gubici u trapovima.
Temperatura u trapovima nije svuda jednaka.
Smrzavanje trapa naičešće se opaža odozdo kod temelja od strane vjetra. Klice u trapu izbijaju redovito samo sa vrhu i na onoj statusu, koja se najviše grije od sunca. Gnjilenje gomolja se pojavljuje u gnijezdima kod čega su u gornjem dijelu trapa ta gnijezda veća. Što su bliže temelju trapa, gnijezda su manja zbog toga što je kod temelja trapa temperatura redovito najniža. Na stranicama trapa ima najmanje gomolja, te oni zbog toga izlučuju manje topline i lakše se smrzavaju. Na tim mjestima trap se mora pokrivati debljim slojem zemlje. Temperatura se prema vrhu trapa povećava, te zbog toga izbijanje klica počinje na vrhu. Tamo gdje je toplije i vlažnije, nastaje i jače gnjilenje bolesnog gomolja. od gomolja koje je bolesno od jeseni, prelazi gnjilenje za vrijeme čuvanja na susjedne zdrave gomolje.
Nakon spremanja krumpira u trapove, on se odozgo pokriva suhom ozimom slamom, jer se u ovoj slami najčešće zadržavaju miševi. Suhi se sloj slame zbija u debljini od 30 em. Slama se odmah zasipava zemljom, da ju ne može odnijeti vjetar. Ako se u trapu od jeseni održava temperatura preko 2° C, to ,se vrh trapa ostavlja otvoren da se brže ishlapi vodena para, i krumpir posuši.
Prvi se sloj zemlje sipa u debljini od 20 em u donjem dijelu i 10 cm pa vrhu.
Kada se temperatura u trapu svi su ispod 2° C te u isto vrijeme nastupi mraz, sloj se zemlje povećava do 50 cm dolje i do 35—40 cm u gornjem dijelu trapa. Sa strane jakih vjetrova sloj se zeml.ie na trapu još povećava za 5—10 cm.
U jesen se ne smije sipati zemlju odmah na cijelu debljinu, jer se u tom slučaju gomolji u trapu teže suše i ohlađuju, gube više škroba za disanje i lakše gnjile.
Kod nasipavanja zemlje ,ona se jednolično nabija i poravnava okrenutom stranom lopate.
Za povremeno mjerenje temperature stavljaju se kod slaganja trapa male cijevi s nutarnjim promjerom od 4 X 4 cm. Kod mjerenja temperature u svaku cijev se spušta štap s toplomjerom. Cijevi se stavljaju sa strane trapa na svakih 5 metara. Kraj cijevi izlazi na sredini kose stranice trapa. Kada se temperatura ne mjeri, kraj cijevi se čvrsto zatvara drvenim čepomK krpom ili slamom.
Ako se temperatura u trapovima po zimi diže preko 10° C, trap se mora otkriti izabrati gnjilo gomolje, a krumpir otpremiti u spremište.
Ako se opaža jako povećanje temperature samo u jednoj cijevi, to se krumpir izabire na tom mjestu te se iz jednog trapa pravi dva, a krajevi se jednako pokrivaju slamom i zasipavaju zemljom koja je ostala na krajevima novih trapova. Ako se temperatura jako poveća u cijelom trapu, on se mora cijeli otvoriti, krumpir prebrati i otpremiti u spremište.
Po zimi se trapovi ne slažu, jer bi se u takvom trapu krumpir brže pokvario.
U jesen i u proljeće mjeri se temperatura svaki dan, a po zimi svakih 5—10 dana.
Čuvanje krumpira u spremištima
Da se dnevno može paziti na materi jal nesiguran za čuvanje i da se mogu prebirati manje količine krumpira za jelo ili ishranu stoke, čuva se krumpir u posebnim podzemnim, a djelomično nadzemnim spremištima ili podrumima pod stambenim zgradama.
Što je spremište za krumpir dublje, to je temperatura u njemu jednoličnija, i krumpir se bolje čuva. Međutim blizina podzemne vode često onemogućuje produbljivanje spremišta u zemlju.
Drveni dijelovi spremišta za krumpir obično su vlažni te zbog vlage, pristupa zraka i temperature iznad točke smrzavanja drvo razmjerno brzo trune. Zbog toga se udubljeni dijelovi spremišta, koji dodiruju zemlju, prave od opeke ili klesanog kamena.
Spremište se sastoji iz hodnika s predelima po stranama. Ulaz u spremište ima dvostruka ili trostruka vrata. Pred ulazom je korisno urediti zatvoreni predprostor. Za vrijeme mraza u tom se predprostoru loži peć, i tu se suše vreće. Ako predprostor ima male prozore tu se može provoditi temeljito izabiranje bolesnih gomolja.
U samom spremištu svijetlo je potrebno samo za vrijeme izbora ili prebiranja krumpira.
Na svijetlu kao što je poznato gomolj pozelene, te se u njima stvara alkoloid solanin, a krumpir postaje gorak i štetan po zdravlje. Gomolji, koji su pozelenili na svijetlu nisu za jelo te se mogu iskoristiti samo za sadnju ili za tehničku preradu.
U spremištu se za krumpir ne prave prozori, a prebiranje se vrši kod umjetnog svijetla.
Spremišta za krumpir su bolja ako se grade sa stropom i krovom. Tamo gde je nema stropa, krov se mora radi topline pokrivati drvom, zemljom, tresetom ili slamom. Takav se krov ne smije smrzavati i propuštati vodu.
Nije teško osigurati toplinu stropa. Hladan se strop po zimi znoji, a u kutevima se stvara inje dok na mjestima gdje je topli.je kapa voda. Krumpir na koji dolazi voda brzo gnjije.
Da se iz spremišta odstrani suvišna vlaga, iznad hodnika se uređuju jednostavne ventilacione cijevi. U hladno vrijerne godine cijevi se za ventilaciju čvrsto zatvaraju. Ventilacione cijevi funkcioniraju uglavnom u jesen i tek dijelomično u proljeće. Od jeseni se nastoji temperatura spremišta što prije dovesti do normalne za čuvanje krumpira, t. j. do 2° C.
U tu se svrhu vrata i ventilacione cijevi ostavljaju otvoreni da, a radi očuvanja od krađe prave se samo jednostavna vrata od letava. Po ljeti se spremište suši, obnavlja i kreči vapnom.
Predjeli se u spremištu prave sa sadržajem po prilici jednog vagona ili 16 tona krumpira. Težina jednog kubnog metra krumpira iznosi oko 675 kg.
Podovi u predjelima se prave od dasaka koje su zbijene u štitove tako da ispod njih dolazi svježi zrak. Po ljetu se štitovi od dasaka vade i suše na dvorištu, a zemlju ispod njih se čisti od zemlje, ljuska, sitnih gomolja i smeća.
Zbog disanja krumpir izlučuje ugijičnu kiselinu i vodenu paru, koja se polagano diže između gomolja. Gornji su slojevi krumpira u spremištu od prilike za jedan stupanj topliji od drugih.
Ako je u cijelom spremištu temperatura ispod jednog stupnja, to se zbog ohlađivanja najgornjeg sloja krumpira, toplija para vode diže iz donjih slojeva te se taloži u kapljicama na gornji sloj krumpira. Takvo znojenje pogoduje razvoju bolesti.
Kod znojenja gornjeg sloja, krumpir se pokriva slamnatim pokrivačima. Krumpir u gornjem sloju se zagrijava i suši se, a slama upija vlagu. Vlažne slamnate pokrivače treba povremeno zamjenjivati suhima, a vlažne prosušiti.
Gomolji, koji u spremištu počiniu gnjiliti, oprezno se izabiru i odstranjuju iz spremišta. Redovito je dovoljno periodički odstranjivati pojedine gnjile gomolje iz gornjeg sloja. Masovno prebiranje krumpira izbjegava, jer se kod toga lakše prenosi zaraza od bolesnih na zdrave gomolje.
Nježne, manje otpome sorte na bolesti, kao što je na primjer Rana roza, a također rezani vršci krumpira čuvaju se u sloju od najviše 0,5 m, kod čega se vršci zasipavaju vlažnom zemljom. Srednjezrele sorte, koje lako kliju kao što je Berlihingen, slažu se u sloju od najviše 1—1,5 m. Takve sorte kao Lorh i Voltman u sloju do 1,5 m, a kod kratkog čuvanja čak i do 2 m. U 1942./43. godini sorta Lorh izgubila je preko zime 5,36% vode, 1,62% škroba, 0,46% bolesnih gomolja, a svega 7,44%. Sorta Epron izgubila je 6,98% vode, 1,45% škroba i 0,53 bolesnih gomolja, a svega 8,96%. Sorta Berlihingen — 7,46% vode, 2,02% škroba i 0,10% bolesnih gomolia, a svega 9,58%; sorta Rana roza — 8,88% vode, 2,76% škroba i 0,72% bolesnih gomolja, a svega 12,36%.
U spremištu za krumpir gomolji ne smiju biti u dodiru s kamenom i željezom, pa se zbog toga zidovi spremišta oblažu daskama.
Neke pogreške kod kulture krumpira
Iako se poznaju uslovi kulture krumpira, u praksi se često opetuje niz pogrešaka. a posljedica toga je znatno snižavanje priroda.
Najčešće pogreške su u vezi s aljkavošću izvršioca te se mogu odstraniti bez naročitih naknadnih troškova.
Često se ne vodi briga u jesen o snižavanju temperature u spremištu do 2°C. Zbog topline gomolji jače dišu, gube na težini i počinju prije klijati. Kada se stvore klice, one se trgaju. Gomolji nogu ponovno pustiti klice pa ih se ponovno trga, a po koji put klice se mora trgati i treći put. Svako trganje klice nanosi velike štete budućem prirodu. Računa se da se jednim trganjem klica prirod smanjuje za 6%; kod drugog trganja klica prirod pada za 17%, a kod trećeg za 30%. Snižavanje priroda ovisi također od temperature u spremištu, od sorte krumpira 1 od veličine klica. Radi toga je gore navedeni postotak snižavanja priroda približan te u pojedinim slučajevima može biti veći ili manji. Naročito jako klije u toplini sorta Berlihingen, a manje Epikur i Lorh.
Da se spriječi ova pojava, treba u jesen kontrolirati temperaturu u podrumu i vani. Ako je u podrumu toplije nego vani, treba otvarati ventilaciju, prozore i vrata. Ako je vani toplije nego u podrumu, treba ih zatvarati. Na taj se način može preko noći, a naročito pred jutro sniziti temperatura u spremištu. U proljeće, kada vani postaje toplije nego u podrumu, treba preko dana zatvarati ventilaciju, prozore i vrata, te ih otvarati samo preko noći i pred jutro. Kada nastupi toplo vrijerne, treba obustaviti ulaz u spremište, a temperaturu mjeriti toplomjerom za trap ili pomoću toplomjera, koji se pričvrsti na letvu. Takav toplomjer se stavlja kroz mali otvor od 4 X 4 cm koji se napravi u vratima ili prozoru. Nakon mjerenja temperature ovaj se otvor zatvara zaslonom. Ako u spremištu ima električno svijetlo, razvoj klica i plijesoti na gornjem sloju krumpira može se vidjeti kroz staklo na vratima. Ako je stanje krumpira nesigurno treba ga prebrati, otkinuti predugačke klice te smjest ti krumpir na jarovizaciju na svijetlo. Svijetlo sprečava stvaranje dugačkih klica.
Farovizirati krumpir najbolje je tako, da se on složi u jedan sloj na stelaže ili u specijalne plosnate sanduke ili korpe. Ako se slaže više slojeva donji se gomolji slabije osvjetljavaju i stvaraju dugačke klice, koje se kod slaganja, pri prevoza i sadnje lako kidaju. Kod slaganja gornije treba stavljati tako, da gornja oka budu okrenuta prema gore i prema svijetlu. Najprije kliju oka na vršku, pa ih zbog toga treba na prije osvjetljavati. Osim. toga kod takvog načina slagan ja može se u jednom sloju smjestiti više gomolja.
Pokušaj da se gomolji preslažu odozdo gore i obratno radi boljeg osvjetljavanja nisu dali dobrih rezultata. Klice, koje izbiju iz oka već za 2—3 dana probiju između gomolja na svijetlo, te se kod preslaganja gomolja lome ili povređuju. Zbog toga se u širokoj praksi ne prakticira preslaganje gomolja koje se jarovizira, ali se primjenjuje okretanju sanduka i korpa s krumpirom.
Proklijavanje se mora provoditi kod temperature od 15—18° C. Ovo se međutim često propušta. Ako se temperatura prostorije povećava preko 20° C., vršci klica pocrne od nekroze, a kasnije se klice granaju i daju tanke i slabe stabljike. Češće se proklijavanje provodi kod temperature ispod 10° C. Ovo je također nepravilno. Kod niske temperature rastu tanke i krhke stabljike, koje se lako lome kod sadnje gomolja. Takav načina proklijavanja oslabljuje materijal za sadnju, te ne ubrzava već usporava stvaranje gomolja, a prirod se dobiva manji nego od jaroviziranog materijala. Zbog toga je veoma važno da se neprestano pazi na temperaturu kod jarovizacije te pravovremeno prozračuje ili pri je prostorija te održava potrebna vlaga zraka uklijalištu na taj način što se polijeva pod i što se na zidove i vrata vešaju mokre vreće. Jarovizacija se ne smije prepuštati da ide sama od sebe. Treba imati odgovorno lice za rad po jarovizaciji krumpira za sadnju te osigurati ogrjev za prostoriju.
Kod jarovizacije u udubljenim lijehama mora se sa hladnih dana i po noći krumpir dobro pokrivati slamom. Hladni zrak jače struji u jame i udubine pa se zbog toga u lijehama bez okvira ili s razbijenim staklom povrće lakše smrzava nego na otvorenoj površini. Udubljene lijehe treba pokrivati ne samo odozgo već i sa strane.
Zadnjih se godina, naročito na individualnim vrtovima, sadnja provodila u hladno tlo (na primjer godine 1945.). Takva sadnja snižavala je prirod i usporavala stvaranje gomolja. Sadnja u hladno tlo s temperaturom ispod 7° C. je nedopustiva. Ako se želi ranije posaditi krumpir treba tlo ugrijati na taj način što se krumpir sađi na vrh humka i gnoji svježim konjskim gnojem. Kako je već navedeno, u hladnom tlu se stvaraju mali sitni gomolji bez cime.
Preko polovice pisama, koja su slali vrtlari, govore o jakom porastu cime u visinu. Ova je pojava vezana na suvišak dušika koji biljka prima i na manjak u tlu fosfora i kalija. S ovim se mora računati kod gnojenja u jesen i proljeće te prema potrebi povećavati količine fosfora i kalija te smanjivati količine dušika u mineralnim i organskim gnojivima.
Rast se cime može regulirati prihranjivanjem i polijevanjem. Kada cima poraste do 70 cm, treba zaustaviti rast dodavanjem kalija i fosfora ili pepela.
Godine 1940. se prihranjivanie kalijem na slabo gnojenom tlu provodilo djelomično prekasno.
Na primjer u Korobovskom, Jegorjevskom i drugim rajonima takvo je prihranjivanje izazvalo smeđe mrlje na stabljikama. Zbog toga je kalijevu sol najbolje dodavati u jesen U rano u proljeće. Vrlo je važno povećavati količinu treseta, pregorjelog stajskog gnoja, ali oprezno gnojiti običnim stajskim gnojem i izmetom ptica.
Kod pojave smeđih mrlja treba dodati za prihranjivanje 1 mtc dušičnog gnojiva, a još bolje dodati po hektaru od 10—30 kilograma sumporno kiselog magnezija. Na tlu gdje se već prije opažalo smeđe mrlje, treba pod krumpir dodati 10—15 mtc mljevenog vapnenca Uilapora. Na individualnim se vrtovima kalijevo i fosforno prihranjivanje provodi tako. da se oko svakog busa iskopa lopatom prosjeklima duboka 15—20 cm, te se u nju sipa rukom šaka pepela ili čajna žlica smese kalijeve soli i superfosfata.
Prihranjivanje se ne smije provoditi šablonski već prema potrebi u vezi s rastom i razvojem bilja te prema stanju cime i gomolia.
Trganje se cvjetova može preporučiti za sorte koje stvaraju bobe (Epron i Oktjjibrjonok) dok kod sorata sa kojih cvjetovi padaju (Lorh, Voltman i dr.) triganje cvjetova nema efekta.
Razumni odnos prema agrotehnici poljoprivrednog bilja je karakteristika rada naprednih poljoprivrednika kolhoznih polja. Njihove metode moraju primiti svi uzgajači krumpira.
Neka organizaciona pitanja
Dobivanje velikih priroda krumpira uz najmanji trošak je moguće samo uz pravilnu organizaciju rada.
Za povećanje produktivnosti rada potrebna je organizacija stalnih grupa u brigadi.
Još 16. lipnja 1933. godine CK VKP (b) i Sovnarkom SSSR (Savjet narodnih komesara, op. pr.) predložio je primijeniti u praksi izdvajanie u brigadama posebnih grupa od 5—10 ljudi za sve radove oko obrađivanja i spremanja krumpira i povrća na određenoj parceli.
Prirod se krumpira mora evidentirati ne samo u brigadi, već i u svakoj grupi.
Parcele se pojedinih grupa raspoređuju popreko cijele parcele brigade, okom to prema smjeru kretanja strojeva. U tom slučaju mašina će kod svakog prolaza saditi, rahliti između redova, ili vaditi krumpir na parcelama svih grupa. Kod mehaniziranog je rada takav raspored grupa najracionalniji.
U kolhozu im. Staljina, Ramensikog rajona nosilac ordena E. E. Kamišenska raspoređivala je između pojedinih članova grupe ručno plijevljenje, okopavanje i popravljanje busova kod ogrtanja. Površina je svake kolhoznice bila označena na polju koičićima. Onima, koji su zaostajali u radu, pomagali su članovi iste grupe, a rad se na pomaganju obračunavao posebno.
Kod takvog individualnog rada uspjelo je ubrzati i pravovremeno završiti rad oko njege, što je znatno povećalo prirod i dvostruko povisilo naplatu trudodana.
Često se zakašnjenje kod spremanja i veliki gubici krumpira tumače pomanjkanjem radne i vučne snage.
Najvažniji je pak uzrok u takvim slučajevima nepravilna organizacija rada a u vezi s time niska produktivnost Kod individualnog naplaćivanja rada kod vađenja krumpira može se povisiti produktivnost za 47—64%.
Evidencija se sabranog krumpira provodi prema broju predanih korpa kod čega kočijaš koji preuzima krumpir, daje svakoj radnici toliko blokova ili brojeva, koji su već prije pripravljeni. koliko mu korpa ona preda. Po svršetku rada voda grupe ili brigadir uzima ove biokove ili brojeve od radnica te ih posebno upisuje svakoj kolhoznici.
Načini i mjere, koji su navedeni u ovoj knjizi pokazuju kako velike mogućnosti postoje kod nas u Moskovskoj oblasti za dobivanje sigurnih i velikih priroda krumpira. Napredni kolhozi i bolji kolhozniei-stahanovci svestrano koriste ove mogućnosti i godišnje uzgajaju mnogo krumpira visoke kakvoće. Iskustvo stahanovaca mora se stalno proučavati te što više širiti.
Moskovska oblast može i mora imati visoke i stalne prirode krumpira.
Pogovor
Ova knjiga istaknutog sovjetskog naučenjaka A. G. Lorha iznosi najvažnije momente uzgoja krumpira s posebnim obzirom na prilike moskovske oblasti. Premda se u knjizi rasprarvlja o posebnim sortama krumpira na području moskovske oblasti, veliki dio njena sadržaja može korisno poslužiti i našim poljoprivrednicima. Naročito se to odnosi na poglavlja o sadnji njezi krumpira, obrani protiv bolesti, spremanju i čuvanju priroda i dr. Primjenjivanjem agrotehničkih mjera navedenih « ovoj knjizi možemo znatno povisiti prirod krumpira.