Pčela je svojim proizvodima od pamtivjeka izazivala zanimanje čovjeka, a med je bez sumnje prvi pčelinji proizvod što ga je čovjek upotrebljavao u davnoj prošlosti. Pčele koje žive u prirodi biraju za svoja boravišta šupljine u drveću, šupljine u stijenama i pećine, a tamo gdje ih nema – rovove u zemlji. Ponekad se cijeli roj naseli u krošnji drveta, ali preko zime, naravno, ugine. Starogrčki je povjesničar Herodot napisao da se jedna pčelinja porodica naselila čak u lubanji vojnog zapovjednika, koju su pobjednici objesili iznad gradske kapije.

Pčele je u takvim boravištima pronašao i prvobitni čovjek, i njegov predak a i životinje kojima pčelinji proizvodi prijaju. Kad bi pronašao pčelinje gnijezdo, poskidao bi s njega sve što se moglo otkinuti – saće s medom, leglo, pelud i smolu, a zatim bi to u slast pojeo.

Prahistorijski zidni crtež, otkriven u pećini (Cuevas de la Arana) u istočnoj Španjolskoj u pokrajini Valenciji, što ga je prije 7000 godina, ili još ranije, naslikao čovjek kamenog doba, prikazuje takvo prirodno pčelinje prebivalište visoko u stijenju. Crtež prikazuje dva čovjeka kako se penju po konopcima, ispletenim najverovatnije od biljaka penjačica, prema pčelinjem gnijezdu. Prvi je već stigao do šupljine u stijeni. U lijevoj ruci drži predmet iz kojega se dimi, a u desnoj korpu. Nešto niže očekuje ga pratilac, pogleda uprta prema gore.

Sličan prizor iz života divljih Veda s otoka Cejlona dočarava njihova narodna pripovjetka čiji je sadržaj otprilike ovakav: Cejlon, džungla, noć. Oko vatre je okupljena grupa urođenika. Sve je obavijeno dimom. Visoko, u okomitim liticama džinovskih stijena, nalaze se šupljine u kojima se gnijezde planinske pčele, tzv. bambari. Urođenici su uznemireni. Pripremaju se za napad na pećine i pjevaju: „Pčele, pčele! Naloži vatru, naloži vatru! Ho, pčele odlijeću! Gidi, gidi, gidi, rung-rung, rung!“ U pjesmi oponašaju šum pčelinjeg leta. Zatim nastupa odlučujući trenutak. Krhke trščane ljestve s omčama od lijane, prislonjene su uz liticu. Njima se penje podrezivač medenog saća.

Čovjek je vremenom pripitomio neke životinje i počeo obrađivati zemlju. Sve mu je to osiguravalo dovoljno hrane te više nije morao lutati s jednog kraja na drugi. Napravio je sebi stalno boravište. Prilikom pražnjenja pčelinjih gnijezda utvrdio je da pčele kojima je pokupio med, ne napuštaju svoj dom, već počinju s poslom iz početka, naravno, ako prilikom pljačke nisu izgubile maticu i čitavo leglo.

Zato je počeo opreznije vaditi medeno saće, što znači da je od pljačkaša pčelinjih gnijezda postao pčelar.

Počeo ih je čuvati i braniti osobito od životinja – ljubitelja meda, npr. medvjeda, kune, lisice, ali i od drugih pljačkaša. Drveće, šupljine u stijenama i druga prebivališta divljih pčela označavao je posebnim znacima kako bi svima dao do znanja da su pčele u njima njegovo vlasništvo. Tako je tijekom vremena stvoreno neke vrste prirodno pčelarsko pravo koje je kasnije kodificirano. Naravno, prošli su vjekovi dok se odnos čovjeka prema pčelama nije toliko izmijenio, a potom još nekoliko vjekova, dok čovek nije počeo sam praviti pčelinja prebivališta i baviti se pčelarstvom kod kuće.
Dok nam je povijest orijentalnog pčelarstva manje ili više poznata otprilike 6000 godina prije naše ere, za Evropu, osim zemalja u Sredozemlju – za Grčku, Italiju i Španjolsku, gotovo da nema pisanih povijesnih izvora o pčelarstvu, sve do početka ovog stoljeća. Veoma su rijetki i šturi i u prvom tisućljeću našeg doba.
O pčelama u alpskim zemljama prije dolaska Slavena piše grčki historičar Herodot (rođen 484. godine prije n.e.). Tako su se, prema njegovim bilješkama, pčelarstvom bavili uz Dunav naseljeni Tračani, a za Gote, na lijevoj strani Dunava, kaže da su se među ostalim hranili i pčelinjim proizvodima. Pisac Strabo (rođen 63. g. prije n. e.) piše da su stanovnici koji su živjeli na teritoriju kasnije Kranjske, trgovali sa svojim južnim susjedima, robljem, kožom, stokom i medom, a u zamjenu su dobivali ulje, vino, ribe. Oko 400. godine prije naše ere, u istočnim Alpama, naselili su se Kelti i raširili prema jugu, u današnju Gorenjsku, gornji Jadran, Kras, istočne predjele Kranjske i zapadnu Panoniju. Navodno su poznavali košnice napravljene od kore drveta, a vjerojatno i pletene od pruća. To znači da su se već bavili domaćim pčelarstvom.

Sadržaj

Stane Mihelič
Pčele i pčelinji proizvodi u prošlosti
Damjan Ovsec
Pčele i pčelinji proizvodi prema narodnom predanju
Valentin Benedičič, Edi Senegačnik
Život u košnici
Andreja O. Adamič, Vera Vukmirović, Verena Koch
Pčelinji proizvodi i njihova uporaba
Janez Kromar, Jurij Senegačnik
Med i pčelinji proizvodi u medicini
Olga Bahar
Pčelinji proizvodi u kozmetici
Pepika Levstek

Recepti

Pčelinji proizvodi i njihova upor

Vrste meda i njihov sastav

Stari su narodi vjerovali da med stiže s neba. »Med pada s neba. To je znoj neba, nekakva zvjezdana pljuvačka ili suzenje atmosfere koja se čisti,« pisao je prirodnjak Plinije stariji (23.-79. n. e.). Aristotel (384.-322 prije n. e.) mislio je, na primjer, da pčele sakupljaju med već napravljen na cvijeću, a drugi su opet tvrdili da ga pčele prave od rose.

Pčele prave med od medljike (nektara), koju s cvijeća donose u košnicu. Većina biljaka najintenzivnije luči medljiku između 10 i 15 sati, u doba cvjetanja, naravno. Tijekom jednog ljeta pčela nakupi 50 do 60 mg medljike, od toga zadrži za sebe samo 10 posto, a ostalo daje mladim pčelama u košnici ili sama ostavlja u saće.

Nektar je vrlo vodenast i ubrzo bi se pokvario kad ga pčele ne bi prerađivale u svojim želučićima. Vodu ispare pulsiranjem krila. Time smanje postotak vlage na 20 posto. Za četiri do pet dana nektar je pretvoren u med. Potpuno zreli med, pčele u stanicama saća prekrivaju voštanim poklopcem. Osim medljike, pčele sakupljaju i slatke sokove koji se kao medena rosa pojavljuju na lišću raznog drveća i na četinjačama, a luče ih različite štitaste i biljne vaši. Taj med se naziva i medljikovac.

Med se razvrstava i po načinu na koji je dobiven. Razlikujemo med koji dobivamo cijeđenjem iz saća — iscijeđeni med (ponekad se naziva i samo tok); med koji prešamo iz saća pod tlakom − prešani med; i med koji centrifugiramo − centrifugirani ili vrcani med. Postoji i med u saću. To je med koji se ostavlja u prirodnom, nezaleženom saću i takav se zatim i uzima. Sladokusci vrlo cijene med u takvu obliku.

Različite vrste meda dobile su imena po biljkama na kojima pčele sakupljaju medljiku, odnosno slatke sokove. To su npr. bagrem, lipa, kadulja, kesten, smrča, jela, heljda i onda druge, ali budući da pčelari prevoze pčele na pašu i po drugim republikama, mogu se dobiti i druge vrste meda.

Svaka se pojedina vrsta razlikuje od drugih po boji, okusu i još ponekoj osobini. Razlikujemo svijetli, srednje svijetli i taman med. Poznate su vrste koje su gotovo bezbojne, svijetle i prozirne poput vode. Med tamne boje sadrži više mineralnih tvari i zato je za organizam korisniji. Vrsta se meda određuje i po mirisu. Neke vrste imaju vrlo blag, ugodan miris, a ima i meda neugodna mirisa, na primjer med s duhana. Međutim, većina prirodnih medova ima vrlo ugodan okus i miris.

Med određene vrste dobiva se tamo gdje je rasprostranjena jedna medonosna biljka, na primjer bagrem. S obzirom na to da pčele prilikom sakupljanja nektara obično obilaze biljke iste vrste, možemo dobiti čisti med jedne vrste. A ako pčele sakupljaju med na različitim biljkama, dobivamo miješani livadski med, koji je također značajna vrsta meda. Među svijetlim medom vrlo su cijenjeni bagremov, lipov, limunov i med voćnog drveća i djeteline, a među tamnim vrstama heljdin. Ovaj je tamnožute boje s crvenkastim preljevom, može biti čak i vrlo taman, a ima izrazit miris i oporo-gorak okus. Tamne su vrste još meda kestenov, jelov, med od borovnica, podbela i drugi. Meda medljikovca ima također više vrsta: od hrastove medljike je tamnocrvenkaste boje, od jelove tamnozelene, a od borove i smrčine medljike nešto svjetliji. U našim krajevima ima najviše miješanog meda (šumskog i livadskog), a upravo je taj med vrlo ljekovit. Neke su vrste meda otrovne i mogu izazvati vrtoglavicu, opijenost i povraćanje. Uzrok tome su otrovne tvari u biljkama, odnosno cvjetovima, u nektarima pojedinih biljaka: rododendrona, azaleje, andromede. U nas su takve biljke rijetke i zato otrovnog meda u evropskim krajevima nema.

Med je sastavljen od raznih šećera (do 76%), vode (oko 18%) i drugih tvari (oko 6%). Šećeri ga čine slatkim, voda tekućim, dok su ostale tvari uzrok različitosti između pojedinih vrsta meda: boja, miris i okus. Te se tvari u medu nalaze u manjim količinama, a to su: mineralne tvari, vitamini, encimi, hormoni, inhibini (supstancije što sprečavaju razvoj bakterija), kiseline, bjelančevine i flavonidi (biljne boje).

Šećeri su u medu lako probavljivi, jer ih većina spada među takozvane jednostavne šećere (monosaharide). U medu ima i disaharida i polisaharida (sastavljenih šećera). Odnos je šećera u medu sljedeći:

• voćni šećer ili fruktoza (38^4-2%)
• grožđani šećer ili glukoza (30-32%)
• uobičajeni trščani ili repičin šećer − saharoza (6-7,5%)
• maltoza i drugi disaharidi (1-2%)
• polisaharidi (0-1,5%).

Glukoza i fruktoza su jednostavni šećeri (monosaharidi), lako su probavljivi i prelaze izravno u krv. Obični šećer, saharoza, dvostruki je šećer (disaharid) i mora se prije razgraditi u jednostavne šećere prije nego što se uključi u metabolizam. To znači da je metabolizam meda lakši i brži od metabolizma običnog šećera. Istraživanja meda medijikovca pokazala su da on, osim ostalih šećera, sadrži i rijetku vrstu šećera, nazvanu melecitoza, trisaharid, koji se teško rastvara u vodi i zato se vrlo brzo kristalizira. Sve vrste meda sadrže i više ili manje dekstrina (škrobnih šećera). U svijetlim vrstama meda postotak dekstrina je malen (0,5-1%), a u tamnima je veći. U medljikovcu ih ima čak više od 10%. Dekstrini daju medu ljepljivost i gustoću. Voćni je šećer (fruktoza) u medu slađi od saharoze, a ona je opet slađa od glukoze. Okus i aromu medu daju eterska ulja, ali zbog pogrešnog skladištenja mogu se ubrzo izgubiti.

Organizam mora svakodnevno u hrani dobiti male količine elemenata prijeko potrebnih za opstanak: željezo, bakar, mangan, kobalt, molibden, cink, silicij, jod, fluor. U medu su uvijek pronalaženi bakar, željezo i mangan, a u šumskom medu čak više elemenata, osobito fosfora i željeza. Poznato je da mineralne tvari, koje se u organizmu nalaze u vrlo malim količinama, igraju veliku biološku ulogu jer zajedno s encimima, vitaminima i hormonima, djeluju na razvoj organizma.

Osim mineralnih tvari, med sadrži i encime. Pojedini istraživači tumače izuzetne osobine meda upravo tim encimima koji u organizmu igraju vrlo važnu ulogu. Ako se u vrlo malim količinama dodaju nekim spojevima, omogućuju da se inače vrlo složeni procesi odvijaju brzo i bez problema. Najvažniji je encim u medu invertaza, značajna za sazrijevanje meda, a u čovjekovu organizmu pretvara običan šećer u jednostavne šećere. Prilikom dužeg zagrijavanja na 45 °C ili kraćeg na 70 °C, dolazi do njegova razgrađivanja.

Encimi u medu potječu djelomično iz nektara, djelomično iz cvjetnog praha, a većinom iz pčelinjih žlijezda.
U medu je dokazan i hormon acetilholina, za život vrlo važna tvar. Djeluje čak i razrijeđen u razmeru jedan prema više milijardi! To je kemijski transmiter nadražaja u živčanom sustavu. U medu se dobro održava i ne uništava ga ni dugotrajno zagrijavanje. U livadskom medu ga ima više nego u šumskom.

Inhibini su tvari što sprečavaju razvoj bakterija ili ih čak uništavaju, a također se nalaze u medu. Mogu se nazvati i antibakterijskim tvarima ili baktericidima. Budući da je med tisućama godina korišten u liječenju rana, istraživači su sustavno ispitali djelovanje meda na kulture bakterija. Radili su paralelne eksperimente s prirodnim i prokuhanim livadskim i umjetnim medom. Dokazano je da samo prirodan nezagrijan med ometa razvoj niza opasnih klica i da ih ponekad i uništava. Pedesetih je godina naučnik Whitev našao u medu encim glukoze, oksidazu koju su izolirali i iz pljesni i nazvali je penicilin B. To je jedan od antibiotika, osjetljiv na visoku temperaturu.

Sve vrste meda sadrže solnu i fosfornu kiselinu, kao i organske kiseline: octenu, jabukovu, limunsku, mliječnu, maslenu, jantarnu, pirogroždanu, glukonsku i druge. Kiseline uglavnom potječu iz pčelinje pljuvačne žlijezde, a vrlo malo iz biljaka. Medu daju osobit okus i miris.

U medu postoje i aromatične tvari, prije svega alifatski alkoholi, aldehidi i ketoni. U različitim vrstama meda te se tvari nalaze u različitim količinama.

Vrlo značajne tvari za čovjekov organizam što ih med sadrži, bez sumnje su i vitamini, iako ih nema u velikim količinama. Više ih ima u matičnoj mliječi i peludu, ali i količina iz meda veoma je važna jer dopunjava onu koju čovjek dobiva s ostalom hranom. Količina vitamina u medu ovisi o biljci s koje je pčela skupila nektar, dakle, od cvjetnog praha koji med sadrži. Med sadrži malo vitamina C i vitamina grupe B. Bjelančevine čine sastavni dio meda i u njega prelaze iz nektara i peludi. Osim bjelančevina, u medu nalazimo i njihove sastavne dijelove − aminokiseline, ali je količina svih bjelančevina u medu vrlo mala i zato se med ne može koristiti kao izvor bjelančevina. Među bjelančevinske komponente ubrajaju se i ranije spomenuti encimi. Med sadrži i biljne boje, među kojima su važni flavonoidi. To su tvari fenolne prirode, raširene po čitavom biljnom svijetu, osim među algama i gljivama. Biološki su aktivne u malim koncentracijama i za ljudski organizam također značajne.

Med kao posebna prirodna tvar ima svoje fizičke i kemijske osobine. Najupadljivija je pojava kristalizacija, što je kod meda prirodna pojava, a nastaje kad glukoza više nije tekuća, već stvara kristale. Zato med postaje čvrst. Fruktoza ostaje u tekućem stanju i čini tanak tekući sloj oko kristala glukoze. Med promijeni boju, više nije proziran, a mijenja i okus. Sklonost meda kristalizaciji ovisi o odnosu glukoze i fruktoze. Što ima više glukoze, brže nastupa kristalizacija. Kristalizaciju podstiču niža temperatura, strane čestice u medu (koloidi, zrnca cvjetnog praha, zračni mjehurići), miješanje i trešnja meda. Najpovoljnija je temperatura za kristalizaciju od 10 do 20 °Ć. Na temperaturi iznad 27 °C nema kristalizacije, kao ni pri stalnim niskim temperaturama. Ako med koji je zagrijavan, ipak kristalizira, kristali su veliki, med je tvrd i nije pogodan za upotrebu. Zato neki pčelari kristalizaciju ne sprečavaju, već je čak usmjeravaju. U tekući med umiješaju sitne kristale glukoze, a zatim med stave na hladno mjesto. Takav med kristalizira, a da ne postane tvrd, već je pogodan za mazanje. Najbrže kristalizira suncokretov i repičin med, a najteže bagremov, višnjin i kaduljin.

Što med sadrži više vode, manje su mogućnosti da dođe do kristalizacije, ali takav med može lakše »provreti«. Vrenje je posebna pojava, kemijska promjena izazvana mikroorganizmima. Gljivice se kvasca razmnožavaju u šećernom rastvoru, odnosno u medu, zato se šećer razgradi na C02 i alkohol. C02 ispari, a alkohol se pod djelovanjem gljivica dalje razgrađuje u octenu kiselinu i vodu. Tako se med pokvari i prokisne.

Gljivice kvasca u medu ne mogu djelovati sve dok je koncentracija šećera dovoljno velika. Ali, i med koji zadovoljava sve propise u pogledu gustoće, može provreti ako prethodno kristalizira. Prilikom kristalizacije, glukoza zadržava u kristalima samo 10 posto vode i zato se povećava postotak vode u onom dijelu meda koji nije kristalizirao. Taj dio postaje prerijedak i povoljna je podloga za razmnožavanje gljivica kvasca, dakle za vrenje.

Med može vreti i kad se nalazi u vlažnim prostorijama, jer je izuzetno hidroskopičan (upija vlagu iz zraka). Na površini se razrjeđuje, što je opet povoljno za razvoj gljivica kvasca koje s površine sve više prodiru u dubinu. Na vrenje utječe i temperatura. Med ne vri ako je temperatura niža od 10 °C, a vrlo rijetko ako je veća od 27 °C. Osim nepoželjnog i nekontroliranog vrenja, ono se može izazvati i namjerno, a tada nastaje alkoholno piće ili ocat.

Postotak vlage u medu tijesno je povezan sa specifičnom težinom meda. Specifična težina jedne tvari jest odnos njezine težine prema težini iste količine vode. Jedna litra vode teži jedan kilogram, a litra meda više od kilograma, jer u vodi ima šećera. Ako je med rjeđi, onda je i lakši, a što je gušći, postaje teži. Specifična težina kvalitetnih vrsta meda prelazi 1,42.

Prilikom kupovine meda često se pitamo je li potvoren ili nije. To sami vjerojatno nećemo moći utvrditi, ali postoje metode kojima se može pouzdano dokazati kakav je med u pitanju. Med se može potvoriti na dva načina: pomoću pčela ili bez njih. Najjednostavniji je način kad se običan šećer rastvori u vodi, napravi gust sirup i pomiješa s prirodnim medom. Ta se potvorina može otkriti polarimetrom i kemijskom analizom na reduktivne tvari. Teže je ako je za falsificiranje meda upotrijebljen industrijski invertni šećer, ali i taj se način može otkriti s pomoću anilinskog klorida. Potvoreni se med u tom slučaju oboji u crveno. Med sadrži mineralne tvari, a invertni šećer ih nema. Pčelari ponekad daju pčelama šećerni sirup koji pčele samo djelomično invertiraju i odnesu u saće. Dokaz je veći postotak saharoze u medu koju pčele nisu uspjele invertirati. U takvu medu nema mineralnih materija ili ih ima znatno manje.

Med − naša svakodnevna hrana

Dok ljudi nisu znali za šećer, koji se tehnološkim postupkom dobiva iz šećerne trske i šećerne repe, med je bio više cijenjen. Međutim, proizvodnja meda nije bila dovoljno velika da zadovolji potražnju. Zato je med upotrebljavan u manjim količinama i samo prilikom velikih praznika. U novije vrijeme, med opet zauzima mjesto koje mu u prehrani pripada, jer je obogaćuje tvarima kojih u šećeru nema. Da bismo pravilno procijenili vrijednost meda, pogledajmo njegovu vrijednost u odnosu prema drugim šećerima. Stare drvene posude za med.

Med je namirnica velike energetske vrijednosti jer sadrži mnogo šećera i dekstrina, glavnih nosilaca energije. Druge tvari nemaju energetskog značenja, ali imaju izuzetnu fiziološku vrijednost. Razvoj analitičke kemije, osobito fizičko-kemijskih metoda rada, omogućio je preciznije proučavanje kemijskog sastava meda i njegove karakteristične osobine. Osim većih količina šećera, med sadrži i mineralne tvari, bjelančevine, kiseline, vitamine, encime i eterska ulja. Šećer je izvor energije, potrebne za stvaranje topline i za rad mišića u organizmu, za procese sinteze i drugo, dok ostali sastojci nemaju energetske vrijednosti.

Prednost meda u odnosu prema drugim šećerima krije se u njegovu sastavu. Med je glavni invertni šećer (sastavljen je od monosaharida glukoze i fruktoze). Monosaharidi, jednostavni šećeri, u našem organizmu izravno prelaze u krv glukoza s krvlju stiže u sve dijelove tijela i tamo se troši, a fruktoza se u jetri pretvara u glikogen, koji organizam troši kao rezervnu hranu prilikom obavljanja fizičkih poslova, kad u mišićima nema dovoljno glukoze. Glikogen se tada počinje pretvarati u glukozu, a ona s krvlju stiže do stanica i svojim sagorijevanjem daje potrebnu energiju. Glukoza nastaje i pri metabolizmu drugih šećera, ali u krv prelazi znatno sporije nego iz meda.

Med daje toliko energije da bi se jednim kilogramom meda mogle podmiriti dnevne potrebe za energijom u odraslog čovjeka. Uzimanje meda omogućuje i temeljnije iskorištavanje i upijanje nekih mineralnih tvari i vitamina. Eksperimenti su pokazali da su djeca, čija je hrana zaslađivana medom umjesto šećerom, imala u stolici i mokraći manje soli kalcija i magnezija. Istodobno se pokazalo da je i iskorištavanje vitamina D iz hrane zaslađene medom veće nego u hrani bez meda. Bolje se iskoristi i bjelančevinska hrana. Budući da je med lakše probavljiv nego običan šećer, neki ga lječnici preporučuju i za slađenje čaja za bebe mlađe od tri mjeseca.

Vrhutega je tudi koncem julija in začetkom avgusta v nekaterili krnjili se precej paše na otavi, koštanju in drugih cvetkah. Ocbcle zastavijo pren-j zalege, ki se izleže v dobrih letili koncem avgusta, v slabejšili pa okoli Malega JSraarna. Ce pustimo torej čebele dalje časa v paši, letajo tuđi mlade čebele na pašo in se silno obrabijo, da pridejo že oneraogle v zimo. Vsled tega ima spomladi obilo rarličev in oslabljenih čebcl, ki prehitro pomrd in ne raorejo več spomladanske paše izrabiti. V ajdovi paši vpliva namreč med tako na čebele, da mladice ne počakajo še nekaj dni v panju, temveč izlete na pašo; ajdov med jih tako razdraži, da prej izlete, zato pa tuđi prej ostare. To premišljevanje Margiolovo, katero sem posnel po „Cebelarskem mesečniku’, priporočam vsem našim čebdarjem, ki prepeljavajo čebele v pašo, v preraislek. Vsem želim pa o Maleni Smarnu polne piskre strdi!

Posude za držanje meda. Oglas iz Usta »Slovenski čebelar« 1902.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 176. Posudica za med iz pločevine, zunaj vernirana (pozlaćena):
a) za pol kg;
b) za 1 kg

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 177. Keblica za med iz pozlaćene pločevine:
a) za pol kg;
b) za 1 kg

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 178. Posoda za med iz pločevine, zunaj vernirana:
a) za 2 kg;:
b) za 5 kg. z obročki za plorabirani«

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 179. Posoda za med iz pločevine, zunaj vernirana, za 5 kg, z dvojnim pokrovom na vijak in obročki za plombiranje.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 180. Posoda za med iz močne bele pločevine za 25 kg. V isti oblik kot št. 178b, toda z železnim obročem ob spodnjem robu.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 181. Posoda za med za 25 kg. Enotna pločev.nasta društvena posoda, zunaj in znotraj vernirana:
a) brez lesenega oboda
b) sa lesenim obodom

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 182. Posoda za med iz zelo moćne belc pločevine, v lesenem obodu. za 50 kg.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 183 Kozarci za med. Enotcn društveni kozarece z zapuro Bavoi

Izostavljeno iz prikaza

Toda med naj bo pa tudi okusno prirejen. Ne samo. da ga točimo še le tedaj, kadar je polovica ali nekaj več luknjic zadelanih, pustimo ga tuđi v posodi stati na suhem in gorkem prostoru, da se različna nesnaga nabere, katero vsakih par dni posnamemo.

Medna posoda s palento van im zapalio m. Medna posodica za po skušnjo (50%). Tako dobimo lep in čist med, katerega pa moramo spraviti v ukusne posode, če ga hoćemo dobro spečati. Slike nekaterili posod priobčujemo dimes. Stolno posuđe za med. Iz lista «Slovenski čebelar«, 1902.

Zahvaljujući rezultatima istraživanja, med u svakodnevnoj prehrani opet zauzima sve istaknutije mjesto. Dokazano je da med povoljno djeluje već na razvojni stadij djeteta i zato se preporučuje trudnicama i majkama koje doje. Pojedini autori pripisuju medu, kao dopunskoj prehrani i nosiocu mineralnih tvari i nekih još nepoznatih tvari, utjecaj na brži rast dojenčadi i male djece. Budući da se zbog uzimanja meda povećava resorpcija vitamina D iz mlijeka, preporučuje se i kao zaštita djece od rahitisa, pa i za povećavanje apetita, što je vjerojatno posljedica prisutnosti organskih kiselina i eterskih ulja u medu. Aromatski sastojci meda djeluju umirujuće, tako da će nervozno dijete uvečer laške zaspati, ako se prethodno osladi medom.

S obzirom na to da med djeluje i kao blago sredstvo za čišćenje, preporučuje se dojenčadi i djeci koja pate od zatvora. Dokazano je da su djeca na čijem se svakodnevnom jelovniku nalazi i med, jača i otpornija na uzročnike različitih bolesti.

U prehrani odraslih, med je nezamjenljiv zbog sastojaka koji održavaju fizičku kondiciju zdravog organizma. Osobito se preporučuje osobama izloženim fizičkim naporima, kada treba brzo nadoknaditi izgubljenu energiju, a osobito u rekreativnom i vrhunskom sportu.

S godinama se potreba za energetskim tvarima zbog smanjenja bazalnog metabolizma smanjuje, a smanjuje se i fizička aktivnost, dok se svakodnevnom upotrebom šećera postupno povećava količina šećera u krvi i duže vremena ostaje povećana. Stariji ljudi teže podnose uobičajeni trščani šećer nego glukozu i zato je za njih bolje da koriste med. Osim toga, med igra značajnu ulogu u poboljšavanju probave koja je u starijih osoba obično lošija. Osobito je pogodan u slučajevima kad lijekovi mogu štetno djelovati na čovjekov organizam. Med se koristi i u dijetama protiv upale želučane i crijevne sluznice, za umjereno slađenje napitaka i kompota.

Na osnovi analiza kemijskog sastava meda, vidimo da je to izuzetno dragocjena hrana, prije svega u prehrani starijih osoba, djece i osoba koje se oporavljaju. Kao lako probavljiva namirnica vrlo je pogodan u prehrani sportaša i fizičkih radnika jer vrlo brzo nadoknađuje izgubljenu energiju.

Pelud

Pelud, cvjetni prah, od pamtivjeka je privlačio pažnju ljudi, ali njegova uloga u košnici nije bila dovoljno poznata. Mislilo se da je pčelama potreban za razmnožavanje. Danas se zna da je pelud za pčele glavni izvor bjelančevina, bez kojih ne bi bilo ni legla niti života pčelinjeg društva.

Bez peluda pčele ne bi mogle hraniti porod, ni lučiti vosak. Osim meda i vode, pelud je najvažnija pčelinja hrana. Pčele sakupljaju pelud i nose ga u košnicu. Zato imaju na zadnjim nogama posebne organe za sakupljanje − korpicu i četku, obrasle dlačicama. Kad pčela sakuplja pelud, vlaži ga pljuvačkom, nektarom ili medom iz svog mjehurića za med i izvalja ga u male grudice.

Prednjim ih nogama premjesti na zadnje i odnese u košnicu. Tamo ih skine s pomoću prednjih nogu i spusti u ćelije saća, gdje ih potiskuje glavom, da bi što više stalo, a i da istisne zrak. Ćelije napuni samo do dvije trećine i pokrije medom. Na taj je način pelud zaštićen od kvarenja. U povoljnim uvjetima pčela odjednom prenese 16 do 24 mg peluda što čini jednu desetinu njezine težine; to je približno 3 do 4 milijuna peludnih zrna. Za sakupljanje jednog tovara peluda potrebno joj je 30 do 40 minuta. Za to vrijeme može obletjeti oko 580 cvjetova bijele djeteline ili sličnih cvjetova. Kad pčela sakuplja pelud, izlijeće 4 do 6 puta dnevno. U čitavom svom životu ona pelud sakuplja tijekom 14 do 17 dana i za to ga vrijeme u košnicu donese oko 60 puta. U čitavoj sezoni jedno društvo donese i potroši oko 30 kg peluda, a ponekad još jednom toliko. Pčele najintenzivnije sakupljaju pelud u proljeće i rano ljeto, kad gaje ličinke, jer iz njih nastaje nov roj kojem su potrebne bjelančevine, masti i vitamini. Pelud sadrži tvari koje podstiču rast ličinki i omogućuju im da za samo nekoliko dana višestruko povećaju svoju težinu. Postoje velike razlike u hranjivoj vrijednosti raznih vrsta cvjetnog praha. Pelud biljaka što se razmnožavaju preko insekata, sadrži više masnoća i ugljikohidrata nego onih čije sjeme raznosi vjetar. Vrijednost peluda mjeri se po sadržaju bjelančevina.

Dobar pelud daju voćke, divlji i pitomi kesten, divlja djetelina, crvena djetelina, heljda, repica, njivska slačica, vrba i druge.

Pelud srednje kvalitete imaju maslačak, hrast, brijest, javor, joha, topola, bukva, lijeska, različak i tako dalje.

Četinjače imaju slabiji pelud. Pčele hranjene takvim cvjetnim prahom, žive kraće i manja im je i sposobnost za razvoj potomstva, vjerojatno zato što pelud četinjača ima tvrd, teško probavljiv omotač. Promatranje zrna peludi livadske kadulje daje drukčiju sliku: već nakon kratkotrajnog potapanja u vodi, zrnca prvo nabubre, zatim puknu, a sadržaj se prospe u vodu, što se pod mikroskopom sasvim dobro vidi. Pelud različitih biljnih vrsta razlikuje se po veličini, boji i obliku. Ako zrnca peluda, uzeta iz tijela pčele ili iz meda, pogledamo ispod mikroskopa, možemo na osnovu njihove veličine i oblika utvrditi na kojim cvjetovima je pčela bila, odnosno s kojih biljaka potječe med. Najmanja zrnca cvjetnog praha promjera 2,5 mikrona (mikron je tisućiti dio milimetra) ima planinski spomenak (Myositis alpina), a najveća zrnca, jedna vrsta šljive (Mirabilis jalapa) 250 mikrona. Prosječna veličina zrna peluda jedne biljke vrlo se razlikuje od vrste do vrste. Tako maslačak, na primjer, sadrži 243 000 zrnaca, lijeska 4 milijuna, a cvijet kukuruza 50 milijuna.

Boja peluda tipična je za svaku vrstu i na osnovi nje se određuje njegovo podrijetlo: bijele boje je malina, žućkaste − jabuka, tamnocrvene − breskva i kesten, crvenožute − kruška, zlatnožute − suncokret, boje cimeta − bijela djetelina i hrast, blijedozelene − lipa i tako dalje.

Zrnca peluda mogu biti različitih oblika: okrugla, ovalna, nepravilna oblika. Površina im može biti glatka, naborana, nazubljena, s različitim krivinama, izraslinama ili dlačicama, da se lakše uhvate za insekte. Kemičari su utvrdili da pelud sadrži mnoge hranjive tvari. Možemo reći da sadrži sve što je organizmu potrebno za život: bjelančevine, slobodne aminokiseline, šećere, masti, minerale, vitamine, antibiotike i neke hormonima slične supstancije i mirise. Sadrži, zapravo, sve što se može naći i u medu, samo u drukčijim količinama i odnosima.

Budući da su znanstvenici otkrili kakve izuzetne osobine ima pelud, pčelari su ubrzo našli načina da pčelama oduzmu jedan dio nakupljenog i ostavljenog peluda. Pčelar može oduzeti jednu desetinu zaliha peluda, a da time ne šteti razvoju pčelinjeg društva. Može ga dobiti na tri različita načina:

• sakuplja ga pomoću rešetke,
• iskopava iz stanica saća,
• sakuplja neposredno s biljaka.

Pelud što ga pčela donosi u košnicu na svojim zadnjim nogama, skida se s pomoću posebne naprave za hvatanje peluda. Ima ih više vrsta, ali sve se upotrebljavaju na isti način.

Pčela mora do ulaska u košnicu proći kroz male otvore. Na taj se način postiže da s nje otpadne gotovo 60% cvjetnog praha što ga nosi. Taj prah zatim pada kroz metalnu mrežicu u posudu za sakupljanje peluda.

Iskopana pelud jest cvjetni prah koji je pčelar izvadio, odnosno s pomoću posebne naprave »iskopao« iz saća gdje ga je pčela položila.

Otresanjem cvjetova i grana i hvatanjem na čist papir ili platno sakuplja se otreseni pelud.

Prve dvije vrste peluda već su djelimično obrađene, pomiješane s pljuvačkom i encimima pčela, s nektarom i medom i zato se nazivaju fermentirani pelud. Encimi što djeluju na njega dovode do kemijskih promjena, na primjer, invertaza razgrađuje saharozu, povećava se postotak mliječne kiseline i tako dalje. Sve tri, na različite načine dobivene vrste cvjetnog peluda, treba najprije pravilno obraditi i ostaviti, jer se kao i sve organske tvari, brzo kvare. Treba ga držati u dobro očišćenim i suhim staklenim posudama ili polivinilskim vrećicama, na suhom, hladnom i tamnom mjestu. Najvažniji čimbenik što odlučuje o kvaliteti peludi jest postotak vode. Svježe skinut pelud sadrži od 18 do 23 posto vode. Kemijski sastav praha povoljna je podloga za razvoj mikroorganizama, koji se pri takvu postotku vlage i povišenoj temperaturi aktivno razmnožavaju i izazivaju kvarenje peludi. Pod utjecajem nekih gljivica kvasca može nastupiti vrenje i cvjetni će prah prokisnuti. Namnožene pljesni mogu izazvati grčeve u probavnom traktu čovjeka i zato je prijeko potrebno osušiti pelud tako da sadrži samo 8 posto vlage.

Zašto treba uzimati pelud? Novijeg su datuma nego saopćenja o upotrebljivosti i ulozi meda u prehrani, rezultati istraživanja drugih pčelinjih proizvoda. Istraživanja, čiji su rezultati ukazali na izuzetno vrijednost cvjetnog praha, stara su tek nekoliko desetljeća i vjerojatno upravo iz tog razloga pelud ni do danas u prehrani čovjeka ne zauzima mjesto što mu pripada.

Već smo rekli da pčela osim meda sakuplja i pelud − muške oplodne stanice biljaka u cvatu. Pčele ga upotrebljavaju kao izvor bjelančevina u prehrani poroda i za opskrbu žlijezda koje luče sok za hranjenje, eneime i vosak. Za pčele je pelud jedini izvor bjelančevina i osim meda i vode, njihova je glavna hrana. Upravo zbog te hranjive i fiziološki značajne osobine, stručnjaci u posljednje vrijeme posvećuju peludu sve veću pažnju. Znamo da pelud sadrži bjelančevine, slobodne aminokiseline, masti, encime, razne stearole, flavonoide i vitamine.

Uzimanjem cvjetnog praha, u organizam se mogu unositi prilične količine bjelančevina, odnosno aminokiselina, što je prijeko potrebno za normalnu funkciju organizma.

Velika vrijednost peluda potječe i od mnoštva vitamina i mineralnih tvari u njegovu sastavu. Pojedini autori čak tvrde da je cvjetni prah najkoncetriranija prirodna hrana.

Na međunarodnom pčelarskom kongresu, održanom u Kopenhagenu 1954. godine, znanstvenici su objavili da samo jedna žličica cvjetnog praha dnevno jača obrambene sposobnosti organizma i povećava težinu tijela, poboljšava apetit i probavu. Kasnije je dokazano i da povećava postotak hemoglobina u krvi i otpornost na zaraze.

Pelud mora biti svjež, jer su istraživanja dokazala da već nakon tri mjeseca gubi 20 do 30 posto svoje vrijednosti, dok je nakon dvije godine potpuno beskorisan.

Budući da pčele sakupljaju pelud na različitim biljkama, on ima različitu boju i okus. Neke su vrste peluda slatke, a druge gorke. Tako možemo birati između neprerađenog peluda, peluda pomiješanog s medom i drugim pčelinjim proizvodima, tablete peluda ili kapsula. Kao što je širok izbor proizvoda na osnovi peluda, raznovrsna mu je i upotreba. Pelud se može miješati sa sokovima od svježeg voća, s voćnim salatama, jogurtom, medom ili džemovima za mazanje na kruh, jer je odličan dodatak u prehrani bolesnika u kojih je sposobnost sinteze bjelančevina smanjena, tako da meso u hrani samo djelomično iskorištavaju.

Količina vitamina i bjelančevina svrstava pelud, odnosno daje mu prednost u prehrani liječenih alkoholičara, jer upravo pelud s uspjehom ublažuje apstinencijski sindrom. Pelud svojim antibiotičkim osobinama djeluje na crijevnu mikrofloru i regulira djelovanje crijeva.

Iskustva su stručnjaka pokazala da ova, biološki i fiziološki značajna tvar, dodana prehrani, olakšava umni rad, pomaže bolesnicima s bolesnom prostatom i zato se preporučuje kao dodatak u dijetama pri raznim bolestima. Tako je pelud, osobito u kombinaciji s medom i ostalim pčelinjim proizvodima, osnova mnoštva dijetnih proizvoda na našem tržištu.

Zbog bogatog bjelančevinskog sastava, pelud bi se mogao koristiti u hiperbjelančevinskim dijetama (prehrana bogata bjelančevinama), dijetama za održavanje tjelesne težine i dijetama za mršavljenje.

Matična mliječ

Izlučine ždrijelnih žlijezda koje leže uz pčelinju glavu: u neposrednoj blizini mozga, jest matična mliječ. Njome mlade pčele hraniteljice, stare između 5 i 12 dana, prvih dana hrane ličinke pčela radilica, trutova i matica. Nakon trećeg dana tu hranu dobiva samo ličinka matice, dok ostale dobivaju samo pelud i med.

Matična mliječ je bijele do bljedožućkaste boje, gusta i tekuća, karakteristična mirisa i kiselkastog, malo ljutog okusa. Kemijski sastav matične mliječi vrlo je raznovrstan, jer osim vode sadrži i do 18% bjelančevina, 5,5% masti i 10 do 17% ugljiko hidrata u obliku glukoze, fruktoze, saharoze i drugih vrsta vitamina grupe B, vitamine D, E, A i C, kao i mineralne tvari u obliku soli (željezo, mangan, kobalt, silicij, krom i druge).

U matičnoj mliječi posve izuzetno značenje ima jedna kiselina za koju se pretpostavlja da mu daje antibakterijsko djelovanje.

Izuzetna uloga matične mliječi u pčelinjem društvu, kao i fiziološki aktivni spojevi koje sadrži, još su prije nekoliko desetljeća naveli stručnjake na pomisao da bi se matična mliječ mogla korisno upotrijebiti za oslabljen čovječji organizam.

Matična se mliječ dobiva tako što se porodici bez matice daju ličinke matica koje su se tek izlegle, stare od 20 do 36 sati. Ćelije u kojima se nalaze te ličinke, pčele ubrzo napune matičnom mliječi, jer žele da odgoje novu maticu; 48 do 52 sata poslije prijenosa ličinki pčelar povadi okvire s matičnjacima, oštrim nožem odsiječe prazan dio punih matičnjaka, ukloni ličinke i posebnom žličicom ili vakumskom crpkom pokupi matičnu mliječ. Matičnjake iz kojih je izvađena mliječ, pčelar ponovo kalemi mladim ličinkama.

Matična mliječ je zbog svog sastava vrlo osjetljiva. Štete joj vlaga, toplina, svjetlost i kemijska sredstva. Na zraku se matična mliječ suši, postaje ljepljiva, a zatim se stvrde i dobije tamnožutu boju.

Matičnu mliječ treba držati na niskim temperaturama, do najviše + 4 °C.

Matična mliječ je zbog svojih fiziološki aktivnih sastojaka vrlo pogodna za prehranu, ali njezina je važnost mnogo veća sa stajališta humane medicine.

Propolis − pčelinja smola

Propolisu, toj »svestranoj« smolastoj tvari, još je u antička vremena posvećivana izuzetna pažnja. Po Aristotelovu mišljenju, prva briga pčelinje zajednice, kad se useli u košnicu, jest da iznutra začepi sve pukotine s tvari koju pčele sakupljaju »iz suza cvijeća i nekih vrsta drveća«. Osim toga upotrebljavaju i neku tamnu mirisnu tvar za sužavanje ulaza u košnicu, ako je preširok. Sve se to potom prekriva i trećim slojem smolastog voska. Neprijatelji pčela: osa mrtvoglavac voštani moljac.

Plinije razlikuje ljepilo, smolasti vosak i propolis. Prirodnjak Dioskurid je mislio da ga pčele sakupljaju na drveću koje luči posebnu smolu.

Svaki pčelar zna da opisane tvari nisu ništa drugo do različite vrste propolisa, jednog od sporednih pčelinjih proizvoda, ali koji igra značajnu ulogu u pčelinjoj zajednici. Riječ propolis grčkog je podrijetla, sastavljena od riječi pro — ispred i polis − grad, što znači da je u košnici namijenjen njezinoj obrani.

Pčele ga upotrebljavaju za premazivanje unutrašnjih stijenki košnice, za začepljenje pukotina i otvora, za popravak saća, za pojačavanje tankih stijenki u saću i za obradu leta (ulaza u košnicu) koje tako postaje otpornije na vremenske neprilike. Zbog svih tih funkcija propolis se naziva i pčelinja smola. Pčele upotrebljavaju propolis i kao sredstvo za balzamiranje. Njime prekrivaju leš nametljivca koji je prodro u košnicu. Nametljivce, kao što su moljci, leptiri, ose i mrtvoglavci, pčele pobiju, a kako tijelo ne mogu uvijek izvući iz košnice, one ga prekriju propolisom na dnu ili na stijenci košnice. Tako se sprečava proces truljenja, a time i širenje zaraze i bolesti. Propolis je, dakle, materijal koji štiti, odnosno sprečava prodor vlage i vjetra u košnicu i time omogućuje nesmetan rad pčelinje zajednice, a s druge strane, obavlja higijensko-sanitarnu funkciju zahvaljujući svojim baktericidnim i bakteriostatskim osobinama. Još od Aristotela naovamo istraživače je pčelinjih porodica zanimalo od čega pčele proizvode propolis. Danas je usvojena teorija da je propolis pčelinji proizvod sastavljen od različitih biljnih smola koje pčele nakupe na topolama, brezama i drugom drveću. Tim smolama one dodaju i izlučine svojih pljuvačnih žlijezda. Pčele sakupljaju smolu u toplim danima, između 10 do 15 sati, kad se masa lakše gnječi, a teret lakše prenosi. Smola se sakuplja na sljedeći način: pčela prvo sakuplja i mijesi djeliće smole, dodaje izlučinu žlijezda, zatim mijesi prednjim nožicama, a dobivenu masu prenosi s prednjih nogu na srednje, a potom do korpica na zadnjim nožicama. Pčelama je potreban pun sat da bi napunile obje košarice. Svoj tovar pčela odlaže u košnici, na mjestu gde ima najmanje pčela i odmah pristupa poslu, sve dok druge pčele ne preuzmu njezin posao. I preuzimanje propolisa traje otprilike jedan sat. Zatim pčela koja ga je donijela opet ode sakupljati smolu. U međuvremenu, pčele u košnici, starije od 20 dana, zatvaraju pukotine.

Pčele dodaju smolama i vosak i time čine masu ljepljivijom. Količina voska koju dodaju ovisi o temperaturi, mjestu nanošenja i još ponečega. Boja propolisa može biti od zelenožute do tamnosmeđe, što ovisi o podrijetlu i starosti. Na višim je temperaturama propolis ljepljiv, a na niskim krhak i pri lomljenju se mrvi. Točka topljenja propolisa nalazi se između 64 i 69 °C. Površna kemijska analiza pokazala je da propolis sadrži oko 55% smola i balzama, do 30% voska, oko 10% eterskih ulja i do 5% peluda. Suvremenim fizikalno-kemijskim metodama dokazano je da propolis sadrži više od 60 različitih supstancija, od kojih su najkarakterističnije grupe flavona i flavonoida, razne organske kiseline, aldehidi (vanilin) i drugo.

Pčelar obično sakuplja propolis redovitim čišćenjem onih dijelova košnice na kojima ga najviše ima. Intenzivna proizvodnja propolisa zasniva se na biološkim osobinama pčela, jer one najintenzivnije zatvaraju pukotine kroz koje puše u gnijezdo. Tako pčelar umjetnim putem pravi propuh u košnici, a pčele žure da pukotine što prije začepe.

Utvrđeno je da intenzitet zatvaranja pukotina propolisom ovisi o njihovu položaju i širini. Prilikom pravljenja umjetnog propuha, pčelar mora voditi računa da pčele mogu donositi i stvarati propolis samo kad je dovoljno toplo, dakle, kad je temperatura izvan košnice jednaka kao u košnici, gdje se ta smola upotrebljava. Po hladnom vremenu pčele ne sakupljaju propolis.

Propolis izvađen iz košnice ne može se odmah upotrijebiti, već ga treba odgovarajuće obraditi rastvorom alkohola. U manjim količinama to rade sami pčelari, a za veće količine potrebni su specijalni aparati. Snimka peluda obične bundeve, napravljena elektronskim mikroskopom.

Primjena propolisa poznata je od davnina, kada je najčešće korišten zbog svoje ljepljivosti. Na osnovi njegove upotrebe u narodnoj medicini i spoznaja suvremene znanosti, propolis danas zauzima istaknuto mjesto u kozmetici i preventivnoj medicini.

Pčelinji vosak

Vosak također igra značajnu ulogu u životu pčela, jer ga upotrebljavaju kao građevinski materijal kojim prave saće, a zatim ga voštanim nastavcima pričvršćuju na strop i stijenke košnice; voštanim poklopcima pokrivaju med u saću i u satovima učahureno leglo.

Dugo se mislilo da pčele sakupljaju vosak na cvijeću, ali danas znamo da je vosak produkt posebnih žlijezda, oblika malih, snježnobijelih ljuski. Te žlijezde leže na donjem dijelu zatka, na površini četiri zadnja obruča, na svakom obruču po jedan par. Iz njih se vosak luči kroz sićušne pore.

Kad se pčele pripremaju za lučenje voska a time i za gradnju saća, objese se na stropu košnice i uhvate jedna za drugu u obliku lanca ili čak zavjese. Tako vise u toploj košnici ne mičući se i do punih 38 sati; i čekaju da počnu lučiti vosak.

Saće što ga pčele grade, sastavljeno je od šestostranih stanica koje su pravilno raspoređene jedna uz drugu. Susjedne stranice imaju zajedničke stijenke, tako da površina saća ima izgled pravilne mreže. Svaki sat ima stanice s obje strane. Debljina jednog sata iznosi od 21,50 do 25,50 mm.

Pčela pravi tri vrste saća: matične, trutovske i pčelinje. U pčelinjim stanicama, rijetko u trutovskim, pčele drže i med i pelud. Trutovske stanice i stanice pčela radilica imaju oblik šestostranih prizmi, samo što su trutovske nešto veće, a razlikuju se i po obliku voštanih poklopaca kojima zatvaraju pune stanice. Matičnjaci se od druge dvije vrste stanica razlikuju po obliku i položaju. Mnogo su veći i imaju oblik žira. Pčele ih obično grade na saću pčela radilica, a vrlo rijetko na saću trutova.

Za lučenje voska pčelama je potrebno mnogo hrane. Kad je paša dobra, kad, dakle, ima dovoljno hrane, a zajednica je snažna, gradnja brzo napreduje, osobito noću, kad u njoj sudjeluju i pčele koje danju izlijeću. Vosak luče samo pčele radilice, jer matica i trutovi nemaju žlijezde za lučenje voska. Te su žlijezde najrazvijenije u mladih pčela, starih od 12 do 18 dana.

Pčelari olakšavaju pčelama posao tako što u košnice stavljaju okvire sa satovima napravljenim od pročišćenog pčelinjega voska u obliku ploča, kojima su s obje strane utisnute osnove pčelinjih ćelija.

Kao sirovina za proizvodnju pčelinjeg voska pčelaru služe voštine, kako se zajedničkim imenom nazivaju otpaci voska, kao što su stara saća, voštani poklopci i drugo. Pčelar prikuplja voštine preko cijele godine, isijecanjem, obrezivanjem i čišćenjem saća i nastavaka.

Po svome kemijskom sastavu, vosak je smjesaestera, masnih kiselina i viših alkohola, kao i ugljikovodika visoke molekularne težine. Sadrži i mineralne tvari, boje i vitamin A.

Pčelinji vosak je tvrd, zrnatog prijeloma i ugodnog mirisa. U vodi se ne topi, u alkoholu djelomično, dok se dobro topi u etru, benzenu, terpentinu i kloroformu. Gnječenjem vosak postaje plastičan, ali pod prstima se ne smije razmazivati. Budući da je vosak skupocjena sirovina, na tržištu ga često potvore dodavanjem loja, mineralnih voskova, sa stearinskom kiselinom, smolama, kalofonijom i dr. Strane se primjese teško otkrivaju i zato se za kontrolu voska koriste naročite fizikalno-kemijske analize.

Na tržištu se, osim žutog pčelinjeg voska (Cera flava), nalazi i bijeli pčelinji vosak (Cera alba). To je u biti izbijeljen žuti vosak. Može se izbijeliti na suncu ili kemijskim putem, u posebnim uređajima.

Pčelinji vosak ima svestranu primjenu. Najčešće se upotrebljava za preradu u satove. Žuti vosak se uglavnom upotrebljava u kemijskoj industriji za različite paste, dok se bijeli upotrebljava prije svega u farmaciji i kozmetici. Topljenje voska s pomoću sunčanog topionika.

Pčelinji otrov

Pčela za obranu ima žalac koji je skriven na donjem dijelu zatka. Imaju ga samo pčele radilice i matica, a povezan je s otrovnom žlijezdom ispod crijeva u zadnjem dijelu zatka. Žlijezda se proširuje u otrovni sabirni mjehurić gdje se nakuplja otrov. Sasvim mlade pčele još ne proizvode otrov, a količina otrova u mjehuriću se do 20. dana života pčele povećava. Nakon toga pčela prestaje proizvoditi otrov, ali on ostaje očuvan u sabirnom mjehuriću do trenutka upotrebe. Pčela ubode čovjeka ili životinju, a ponekad i neki predmet, pod utjecajem različitih nadražaja. Nadražaji mogu biti zvuci, udarci, vibracije ili čak neki specifični miris. Pčele vrlo lako napadaju u blizini košnice, ali inače to čine samo u slučajnom dodiru s nekom životinjom ili čovjekom. Na ubodeno mjesto mogu stići i druge pčele, uznemirene mirisom otrova. Matice se obično koriste svojim žalcem samo u borbi s drugom maticom.

Pčelinji otrov spada među jake otrove, jer pčela može jednim jedinim ubodom usmrtiti mnoštvo raznih insekata, dok manji sisari, kao što su miševi, uginu nakon nekoliko uboda. Pčelinji otrov je po svom djelovanju srodan opasnim zmijskim otrovima, ali njegova je količina mnogo manja. Otrov je jedne pčele sićušna kap, mase 0,2 do 0,3 mg. Pčele izlučuju otrov s pomoću električne aparature.

Reakcija na pčelinji ubod u čovjeka vrlo je različita i najviše ovisi o broju uboda, starosti pčele, mjestu uboda i individualne osjetljivosti organizma. Pčelinji ubod obično izaziva relativno jaku bol, praćenu peckanjem, a mjesto uboda pocrveni i otekne bez težih posljedica.

Više istodobnih uboda može dovesti do trovanja organizma, praćenog karakterističnim znacima, kao što su otežano disanje, povraćanje, ubrzan puls, grčevi i oduzetost, što se može završiti i smrću ako je broj uboda velik. U nekih je osoba osjetljivost na pčelinji otrov tako velika da je dovoljan samo jedan ubod, pa da se pojave malaksalost, glavobolja, osip na koži, tako da treba odmah potražiti pomoć liječnika.

Uopće uzevši, ljudski organizam može nakon više uboda steći otpornost i da na otrov reagira slabo ili da uopće ne reagira. Tako i pčelari, koji se duže vremena bave pčelarenjem, podnose pčelinji ubod bez ikakvih tegoba.

Za 1 gram pčelinjeg otrova potrebno je otprilike 3000 do 5000 pčelinjih uboda. Prikupljanje pčelinjeg otrova bilo je dugo vremena na vrlo primitivnoj razini i ograničeno, jer je pčela ubodom gubila i život. U suvremenom pčelarstvu se za dobivanje pčelinjeg otrova upotrebljava specijalna električna aparatura. Staklena pločica, inače sastavni dio aparature, stavi se na leto. Na njoj su žice kroz koje prolazi jednosmjerna struja. Kad pčela doleti i dodirne žice, laki je udari električne struje uznemire. Žalcem udari u staklo i automatski ispusti kap otrova koji se na staklu odmah osuši, a pritom izgubi do 70 posto težine. Pritom je najvažnije da pčela ne izgubi žalac i da ostane neozlijeđena. Osušeni se otrov sastruže sa staklene pločice, a zatim drži u tamnim staklenim posudicama, na suhom i hladnom mjestu. Bez obzira na to što se još prije stotinu godina sustavno ispitivalo djelovanje pčelinjeg otrova u liječenju reume, kemijski sastav mu je relativno kasno ispitan. Danas je dokazano da pčelinji otrov sadrži mnogo bjelančevinskih supstancija, fermente, kiseline, eterska ulja i razne elemente u obliku spojeva.

Sam pčelinji otrov je prozirna, gusta tekućina, prodornog mirisa i jakog, gorkog okusa, a daje kiselu reakciju.

Osušeni pčelinji otrov je kristalast prah koji se dobro topi u vodi. Ta je osobina iskorištena u pripremanju otrova za dalju upotrebu, na primjer, u izradi masti protiv reume, injekcija i slično.

Med i pčelinji proizvodi u medicini

Narodna medicina

Med je od pamtivjeka korišten u svim medicinama svijeta. To dokazuje i egipatski papirus, star više od tri tisuće godina, koji je odgonetnuo George Ebers. Naslov papirusa glasi »Knjiga o pripremanju lijekova za sve dijelove čovjekova tijela«, a navodi niz lijekova od meda koji liječi rane, bolesti organa za probavu, bubrega, očiju i drugih, u obliku masti, melema, obloga, toplih zavoja, odvaraka i pilula. Kao lijek za ranu na nozi, na primjer, taj zapis preporučuje u medu natopljen mozak soma, a protiv potresa glave − u ulju, med i vosak potopljenog mladog štakora.

U ondašnjoj je kirurgiji med mnogo korišten kao sredstvo za brže zarastanje rana, a cijenila ga je i kozmetika.

Yadjour-Veda, stari zapis o hinduskoj medicini, tvrdi da se čovjekov život može produžiti na pet stotina godina ako se čovjek hrani medom, mlijekom i nekim eliksirima. Spominje i napitke besmrtnosti od meda. I u kineskoj je medicini med korišten od davnina.

Dioskurid je preporučivao upotrebu kuhanog meda s prahom kamene soli. Tako pripremljen med navodno je liječio rane i boli u ušima, uništavao uši i drugu gamad, ubrzavao odrastanje dječaka i zrelost djevojčica, jačao vid i spolne organe. Taj je preparat preporučivao i kao odličnu pastu za zube, jer povoljno djeluje na zube i desni, liječi bolesti usta i žlijezda slinovnica. Osim toga, djeluje i kao afrodizijak za odrasle i starce, ali i kao sredstvo za čišćenje.

I grčki su sportaši trošili mnogo meda i nikada nisu stupili na stadion ili u arenu, a da prije toga nisu uzeli malo meda.

Godine 50. n. e. prirodnjak Plinije je napisao: »Postoji bezbroj načina za upotrebu meda, ako samo pomislimo na sve mješavine koje ga sadrže. Med ima tu osobinu da sprečava truljenje, jer je blag, a ne oštar, sasvim drukčiji od soli. S uspjehom se koristi protiv bolesti grla, krajnika, angine i za njegu usta, pa i kad je jezik od temperature isušen. Kuhan se daje pri upali pluća i plućne maramice, a stavlja se i na rane, mjesta pčelinjih uboda i pri trovanju gljivama. Paralitičarima se daje kao medeno vino koje inače ima izuzetno dobre osobine. U kombinaciji s ružinim uljem lijeva se u uho, protiv upale. Ali, istodobno napuhava, povećava količinu žuči, smanjuje apetit i po mišljenju nekih, šteti vidu.«

Jedna od najpoznatijih odlika što se medu pripisuju jest produžavanje života. »Oni koji u starosti jedu samo kruh i med, dugo žive,« zabilježio je Diofan. Demokrit iz Abdere je na pitanje, što treba činiti onaj tko želi biti zdrav i dugo živjeti, dao sljedeći odgovor: »Med iznutra, ulje izvana.«

Neki antički lijekovi s medom bili su vrlo omiljeni: žuč orla (zbog orlova oštrog oka), pomiješan s medom s Atike, stavljana je na oči čovjeka kojemu je vid oslabio.

Mješavina jednakih dijelova morske vode, meda i kišnice (»thalassomeli«) služila je kao sredstvo za čišćenje. Napitak od octa, meda i vode (»oxymel«) uzimao se za ublažavanje bolesti grla, usta i uha. U kuhinji je korišten za ostavljanje nekih vrsta povrća za zimnicu. Vrlo su bili omiljeni i ljubavni napici od meda, jer su se držali snažnim afrodizijacima.

U srednjem vijeku i u doba renesanse, med je i dalje korišten u medicini, a mnoštvo recepata je sačuvano. Uglavnom su slični antičkim receptima jer su prenijeti iz ondašnjih zapisa.

Po Dioskuridu (čije djelo nosi naslov »De materia medica«, O medicini, a potiječe iz 77. godine), med pomaže kad se uzme suviše opijuma, ako se neko prejeo gljiva, ako ga je ubola pčela ili ugrizao bjesan pas.

Medicinske rasprave iz raznih perioda, na Zapadu i na Istoku, otkrivaju mnogo takvih lijekova. Na početku 14. stoljeća bile su vrlo omiljene »latverge«, mješavine raznih praškova i meda. Med od kojeg su pripremani lijekovi, morao je biti veoma svijetao i čist. Bilo je poznato više vrsta meda različite kvalitete, od onog koji je jednostavno ocijeđen iz saća, pa do žutog, prešanog i zagrijanog.

Godine 1473. u Evangeliju ženama je dan sljedeći savjet: »Kažem vam još i to, da žena koja dobije groznicu, prvi četvrtak kako se razboljela namaže svoje organe za disanje medom i znajte da će biti spašena.«

Gotovo dva stoljeća kasnije, godine 1740., u jednoj apotekarskoj knjizi napisano je ovo: »Med jača želudac, to je lijek za bolesti grudi, podstiče iskašljavanje, smanjuje količinu sluzi, opušta trbuh, odupire se zlu otrova, poboljšava i obnavlja krv i ubrzava lučenje mokraće.«

U istom razdoblju, francuski kemičari Pomet i Lamery, autori najboljih farmaceutskih traktata onog doba, bavili su se i medom. Pomet drži da špirit od dobro destiliranog meda rastvara zlato i olovo. To nas podsjeća da su ga alkemičari mnogo upotrebljavali u traženju kamena mudraca. Lamery opisuje »destilaciju meda koja izdvaja vodu, špirit i ulje iz njegova zemaljskog dijela«. Medna voda (prvi destilat) ubrzava rast kose, ako se njome svakog jutra pokvasi češalj i ako se korijen kose navlaži spužvom pokvašenom u toj vodi. Medno ulje (drugi destilat) dobar je aperitiv koji se dodaje sirupima, također od meda, i dobivamo ugodan kiselkast okus. Ako se »dobiveni špirit popravi« (treći destilat), dobit ćemo još jedno ulje koje se upotrebljava za čišćenje čireva, za uklanjanje ožiljaka i protiv truljenja kostiju.«

A. Lonicer je godine 1770. u svojoj knjizi »Krauterbuch«, napisao da su moć meda i njegova upotreba pri mnogim tegobama vrlo dragocjeni. On nabraja sljedeće:

Med podstiće lučenje mokraće; pomiješan s vodom i dobro zapjenjen daje napitak koji stolicu čini mekom. Vinjeta iz knjige A. Lonicera, Krauterbuch, 1770.

Za stare i malaksale osobe med je prikladniji nego za mlade, jer starima održava, jača i osvježava krv, hranjiv je, omekšava kašalj i tjera na mokrenje. Mladi treba da uzimaju med samo kad je to potrebno, a i tada ga moraju pomiješati s vodom, inače sam med napuhava, izaziva kašalj, a ako se pojede suviše, nadražuje želudac i tjera na povraćanje. Med koristi pri tegobama u vratu, ublažuje boli i omekšava čireve, čisti rane i ubrzava zarastanje. U takvim je slučajevima najbolji livadski med. Ako se topao med, pomješan sa solju, stavi u uho, uklanja zujanje i umiruje boli. Ako se tom mješavinom namaže koža, uši i gnjide bit će uništeni.

Med je dobar za rane svake vrste, ispucalu kožu i mrlje na koži, jer čisti i prikuplja ranjeno tkivo. Odličan je i kod prijeloma.

Od meda se prave različiti preparati, »latverge«, medni ocat i još štošta.

Medno ćete vino dobiti ako pomiješate jedan dio meda i pet dijelova vina, i to kuhate tako da ključa.

Vino i ocat možete upotrijebiti same ili s drugim sredstvima za čišćenje, a pomažu protiv zatvora.

Lonicer spominje i mednu vodu koja se dobiva destilacijom meda. Da bi se med mogao destilirati, treba ga pomiješati sa čistim, bijelim i opranim voskom, a vatra mora u početku biti tiha, ne suviše jaka. Tom vodom (dobivenom destilacijom meda) treba prati i masirati glavu, jer podstiče rast kose. Dobro je tom vodom umivati i oči; takva voda čisti zagađene rane i stare ozljede; umivanjem u takvoj vodi jednom ili dva puta dnevno ubrzava se zarastanje. Dobro je od te vode napraviti oblog i staviti ga na ranu. Mnoge stvari što ih je Lonicer zabilježio, prihvatio je i Kneipp.

Taj slavni homeopat nije se suviše zauzimao za med jer je smatrao da nije za omladinu, ali u njegovim se bilješkama može vidjeti da ga je preporučivao kod mnogih bolesti. Razgledajmo neke od njegovih uputa.

Med je izrazito blagotvoran kod bolesti (upala) pluća i za jačanje. Najbolje je ako se pomiješa s vodom. Može se upotrijebiti i kod bolesti praćenih visokom temperaturom (šarlah), jer med rashlađuje, pa i liječi. Kod zatvora i plinova u crijevima treba uzimati aloju s medom. Ako netko ima gliste, neka pije prvo med u vodi, a onda čaj od pelina. Med je vrlo koristan pri upali očiju. Čireve treba mazati mašču od meda i bijelog brašna. Za mast treba dobro izmiješati pola meda, pola brašna, a treba dodati i malo vode. Takva je mast bolja od drugih domaćih lijekova, dobro se održava i nije tekuća.

Među ljekovitim napicima vrlo je cijenjena medovina, a Knajpova uputa za pravljenje medovine glasi: u bakrenom kotlu zagrijati 60 do 65 litara meke vode. Kad se zagrije, dodati otprilike šest litara meda. Mješavina treba da ključa sat i po. Prljavu pjenu treba neprestano skidati. Kad vreme ključanja istekne, tu mednu tekućinu treba preliti u odgovarajuće posude. Dok je tekućina topla poput vode koja se grijala na jakom suncu, treba je preliti u dobro oprano i čisto bure. Čep treba samo prisloniti, ne začepiti. Ako je u podrumu dovoljno toplo, piće će početi vreti poslije pet do deset dana. Nakon otprilike četrnaest dana, tekućinu treba pretočiti u drugo bure. Džibru treba odstraniti. U drugom buretu vrenje se nastavlja još deset do četrnaest dana. Kad se vrenje umiri, što se u buretu dobro čuje, bure se može dobro začepiti. Nakon tri do četiri tjedna tekućina se izbistri i može se piti. Ako se pretoči u čiste boce koje se stave u hladan podrum na pješak, tekućina ojača i snažno kipi.

Takav napitak djeluje osvežavajuće i zato odgovara i onima koji imaju temperaturu. Prija i zdravima, ali treba ga piti umjereno. Knajp spominje i »met«, napitak vrlo sličan medovini, samo što je gušći i slađi. Kaže da ako je napravljen od dobrih sastojaka, ne može škoditi, ali neku osobitu korist ne treba očekivati.

Kako se »met« pravi, napisao je u svojoj knjizi još Lonicer: uzeti jedan dio meda i osam dijelova vode. Mješavina treba polako da ključa. Tako se dobiva slatka medna voda. Pogodna je za starije ljude, nesposobne da zadrže mokraću, da ih ojača, osvježi i održi.

U 19. st. med je i dalje bio čudotvorna droga. Bio je univerzalan lijek, uklanjao je potištenost, ljutnju, liječio »pokvarenu krv«. Pomagao je onima koji su patili od sipljivosti i upornog kašlja, bolovi u kuku, uloga, išijasa, vjetrova. Smirivao je uznemirenost, ublažavao staračku malaksalost, glad i bolest.

Na selu se med držao u gotovo svakoj kućnoj apoteci. Za unutrašnju upotrebu uzimali su ga pri bolesti usta, grla, organa za disanje i probavu, protiv nazeba i nesanice, a za vanjsku kod opekotina, rana, čireva, reume. Korištenje meda samo u liječenju bilo je tako rašireno da je jedan seljak, kad je poslužen čajem zaslađenim medom, upitao: »Zašto s medom, pa nisam bolestan!«

I u narodnoj veterini postoje bilješke o upotrebi meda. Seljaci su stoci obično davali tekući med, za unutrašnje bolesti. Protiv napuhavanja su, na primjer, konjima davali rastvor od 500 grama meda u litri mlakog vina. Za vanjsku upotrebu imali su kreme, tople obloge ili masti. Ispucalu kožu, čireve i sve vrste rana mazali su mješavinom brašna, zelenog sapuna, terpentina i velike količine meda. I samim medom liječili su kugu na njuškama stoke, bolesne oči, ozljeđena kopita, »vodu u nogama«, upalu vratnih žlijezda, kihavicu, kašalj, katare, gliste u konja, zastoje u otjecanju mokraće, zatvor, proljev i nedostatak apetita.

Francuska »Apotekarska knjiga za veterinare« spominje dva lijeka: »bakarni medni sirup« ili »egipatsku mast« i »bakarnu latvergu od kartuzijanskog praška i ekstrakte velebilja« kao sredstvo za iskašljavanje i umirenje.

Vosak, koji je manje univerzalan lijek nego med, među liječnicima nije uživao takav ugled. I osim toga, o njegovoj primeni tijekom stoljeća nalazimo mnoge bilješke.

U Egiptu u doba faraona, u antičkoj Grčkoj i Rimu, med je korišten kao lijek za unutrašnje bolesti, a za vanjsku upotrebu u obliku melema i obloga. Isparavanjem meda liječene su bolesti organa za disanje.

Kasnije ga je preporučivao i Plinije: »Svaka vrsta voska umiruje i zagrijava i podstiče obnavljanje tijela; najbolji je svjež vosak. Kao juha daje se osobama s proljevom, a ponekad se saće skuha u juhi od pržene pšenice. Vosak pomaže i pri lošoj probavi mlijeka, a deset pilula veličine zrna prosa spriječit će da se mlijeko u želucu usiri.«

Perzijski liječnik Avicena u svom je Medicinskom zakoniku pisao o vosku kao o osnovnom sastojku hladnih ili toplih obloga. »Omekšava čireve, izvlači otrove. Zato treba njime kao kremom premazati ranu izazvanu vrhom strijele i otrov tada neće škoditi.«

Sredinom 18. st. pojavili su se novi proizvodi: »voštana mast« i »voštani maslac«. Pravljeni su s pomoću više destilacija zaredom. »Od voska dobivamo gusto, bijelo ulje, slično masti, zato ga nazivamo voštana mast. Od te masti dobivamo ulje bistro kao voda. I jedno i drugo je odlično sredstvo protiv ozeblina,« pisalo se u ono vrijeme. I zaista, ispucala koža, ragade na dojkama, ispucale usne i ruke, lišajevi i opekotine, znatno su se poboljšali.

Vosak je u farmaciji mnogo upotrebljavan sve do 19. st. Većina melema i masti pravljena je s voskom, kao i neki balzami i napose voštane kreme, blagi lijekovi za vanjsku upotrebu. Ti su lijekovi upotrebljavani i u veterini.

U isto vrijeme su za liječenje živčanih bolesti koristili »mušji talog« koji je povoljno djelovao na živce. Ta je tvar dobivana »od otpadaka koji ostaju u saću nakon što se iscijedi med«. »Mušji talog« korišten je i u veterini, osobito za bolesti konja.

Taj »talog« bio je, naravno, propolis, čije su ljekovite osobine vrlo rano upoznate. Još u Varova i Plinijeva vremena bio je u Rimu veoma tražen, gdje se na hodočašću prodavao skuplje od meda. Svaki rimski legionar nosio ga je sa sobom na ratni pohod. Plinije je rekao »da izvlači žaoke i sve što se zabolo u kožu, smanjuje ote kline i omekšava tvrdu kožu, ublažava živčane boli i liječi inače neizlječive čireve i nagnojena mjesta.« Početkom stoljeća neki su autori pisali da se opet upotrebljava umjesto »galbanuma«, lijeka pravljenog od biljne smole, koji je dugo važio kao univerzalan lijek.

U muslimanskom svijetu, u Perziji, bila je poznata »mumija« (mumiyay), crna materija snažnog mirisa, vrlo slična vosku. Po mišljenju Avicene, to je jedan od najboljih, vrlo rijetkih lijekova koji izvlači trnje i metalne vrhove iz tijela i čisti i omekšava tkiva.

Propolis su dobro poznavali i Inke, mnogo prije nego što su španjolski konkvistadori oko godine 1600. osvojili njihovu zemlju. Upotrebljavali su ga kod zaraza, praćenih groznicom.

Kako je propolis korišten tijekom vjekova, zapravo, nije pouzdano utvrđeno. Znamo da su ga pčelari oduvijek upotrebljavali za liječenje uboda, izvlačenje trnja, za posjekotine, pa i žuljeve, ali teško je naći podatke o tome kako je u narodnoj medicini primjenjivan u razdobljima između antike i 20 st.

U Gruziji ga medicinske knjige spominju već u 12. stoljeću. Jedna od njih preporučuje ga za liječenje bolesti usne šupljine i karijesnih zubi, pripremljenog na sljedeći način: »Propolisu treba dodati malo arsena, crvene leće, hajdučke trave i gavranova kuka. Mješavinu samljeti i propasirati, dodati žlicu maslinova ulja i žlicu meda. Sve dobro promješati i staviti na bolesni zub.« U ruskoj su narodnoj medicini neke bolesti liječene melemima od propolisa. Mnogo je upotrebljavan ne samo zbog iskustava vidara s njim, već i zato što su ga pčelari mnogo proizvodili, jer pčele na Kavkazu daju mnogo propolisa.

Knjiga iz 19. st. preporučuje propolis i u slučaju bacanja krvi: »Nekoliko dana zaredom treba tri puta dnevno, ujutro i uvečer, pojesti tri zrnca, ne veća od glavice pribadače.« Navodi i neke narodne lijekove. Mali komadić propolisa obično je stavljen na pupak novorođenčeta. Dječje su igračke također trljane propolisom. Topao oblog od propolisa stavljen je na bolne dijelove tijela, ako su bolovi bile posljedica nazeba ili reume. Kod furunkuloze, na čireve su stavljani komadići zagrijanog propolisa. Žuljevi su iskidani tako što bi se stopala najprije neko vrijeme držala u toploj vodi, da žuljevi omekšaju, a zatim su ih premazivali tankim slojem zagrijanog propolisa i uvijali.

Nema sumnje da su u nekim zemljama, Rusiji i Njemačkoj, na primjer, osobine te tvari bile bolje iskorištene nego u drugim.

Krajem 19. st. u Rusiji se propolis mnogo prodavao kao sredstvo za glačanje i za upotrebu u vidarstvu. I u Njemačkoj su od propolisa izrađivani lijekovi, o čemu svjedoči sljedeća reklama iz jednog velikog berlinskog lista onog doba: »Mast za rane ili pčelinji propolis pouzdano liječi razne vrste raka, čireve, ekceme, osipe. Kutija 2 DM.«

U Francuskoj je smatran univerzalnim lijekom i upotrebljavan je u različitim oblicima: kao oblog, balzam ili sredstvo za inhaliranje. Balzam ili melem korišten je u različite svrhe, za ublažavanje boli, uklanjanje tumora. Najvažnija osobina bila mu je ta što je ubrzavao sazrijevanje čireva i zarastanje rana (zbog flavonoida). Sastav mu je bio jednostavan: jednaki dijelovi propolisa i maslinova ulja. Mast sličnog sastava upotrebljavana je za kurje oči i tvrdu kožu na nogama, kao i za hemeroide. Inhalacije su ublažavale čak i »uporan kroničan kašalj«, a navodno su bile odlično sredstvo i protiv bolesti dišnih organa i zubobolje.

U staroj medicini, propolis koji se žvakao ili dodavao raznim lijekovima, važio je kao sredstvo za podsticanje probave. Sastav o medu i propolisu. Iz knjige A. Lonicera, Krauterbuch, 1770. (Na slijedećoj stranici).

Početkom ovog stoljeća popularnost mu je iznenada porasla, s obzirom na to da je u Burskom ratu (1899-1902) bio gotovo jedini lijek za liječenje rana. Antibiotici tada nisu postojali i bez propolisa, koji se stavljao izravno na rane, mnogi bi ranjenici umrli od zaraze. Tom destilatu, nazvanom propolizen, u ono su vrijeme podavali vazogene ili masti. Iako su mu pripisivane pretjerane vrline, ova tvar neosporno posjeduje dobre osobine, od kojih je najočiglednija zarastanje rana.

U veterini je u prošlosti korišten za lečenje kravljih vimena (verovatno zapaljenja), a preporučivan je i za liječenje kokošjih očiju, rana kod konja, krvarenja zbog prijeloma kravljih rogova i tako dalje.

I pčelinje su žaoke oduvijek imale značajnu ulogu u narodnoj medicini. Pčelari su s pomoću pčela liječili reumatizam, artritis i neuritis. Širom Evrope bila je uobičajena praksa da bolesnik prilikom prvog posjeta bude dva puta izložen ubodu pčele, a kasnije se broj uboda povećavao. U nas, u Istri, pčela je stavljena u bocu sa širokim grljkom, koji je zatim prislanjan na bolesni dio tijela, gdje je zatim pčela ubola. Nakon što oteklina od uboda splasne, treba da nestane i reumatizam. Takvo je liječenje još i danas vrlo rašireno.

Med u našoj narodnoj medicini

I u našoj narodnoj medicini med je bio vrlo cijenjen, a savjeti za njegovu upotrebu bili su slijedeći:
U slučaju gubitaka glasa preporučivana je mješavina meda, usitnjenog sjemena slačice i maslaca.

Kašalj je ublažavan mješavinom usitnjenog korijena omana i meda. Dobro je bilo piti taj korijen kuhan u vinu, s dodatkom meda i cimeta. Taj je lijek trebalo uzimati svakog jutra. Za kašalj se uzimala i mješavina meda, rogača i smokava.

Kašalj i sve grudobolje liječio je med kuhan u vinu. U to su se dodavale vranilova trava, rutvica i smokve. Kašalj je ublažio destilat korijena kopitnjaka, s dodatkom meda i vina.