Fotografska tehnika danas omogućava tako točno prikazivanje gljiva da ih mnogo puta možemo prepoznati prema fotografijama u boji, čak ako ih prvi put vidimo. U ovoj su knjizi prikazane fotografije u boji 253 različite vrste gljiva u njihovoj prirodnoj okolini, koje su u posljednjem desetljeću snimljene diljem naših krajeva. Namijenjene su gljivarima amaterima da bi bolje upoznali sve vrste otrovnih gljiva, na koje mogu naići prilikom branja, i one vrste jestivih gljiva s kojima ih najčešće zamjenjuju.

Istina je da smo u posljednjem desetljeću saznali mnogošta novo o otrovnim gljivama. Međutim, još i dalje se otkrivaju otrovne osobine gljiva koje smo dosad smatrali neškodljivima. Zato su u ovoj knjizi, prema novijim podacima, prikazane kao otrovne i neke vrste gljiva koje u drugim knjigama još nisu označene kao takve. Osim fotografija u boji otrovnih vrsta gljiva prikazane su i jestive i uvjetno jestive vrste gljiva koje su u nas česte i nalazimo ih u većim količinama. Dodali smo također, bez obzira da li su jestive, još nekoliko vrsta gljiva koje su, doduše, u nas rjeđe, ali su tako karakteristične da će ih svatko odmah prepoznati kad ih prvi put vidi.

Najviše zasluga za određivanje i imenovanje gljiva opisanih u ovoj knjizi imaju članovi Mikološkog društva Slovenije, koje je poslije preimenovano u Savez gljivarskih društava Slovenije, a osobito njegov sadašnji predsjednik dr Dušan Vrščaj, zatim predsjednik Gljivarskog društva Ljubljana inž. Stefan Erjavec i članovi Komisije za terminologiju i determinaciju.

Prikazanim vrstama gljiva željeli smo obuhvatiti sve naše kraieve. Za neke vrste koje ne rastu posvuda, kao što su gljive s Krasa i iz Primorja, nekoliko svojih najuspjelijih fotografija u boji dali su Milko Čebulec i inž.Andrej Piltaver. Zahvaljujemo im za pomoć i suradnju, a isto tako i brojnim prijateljima iz svih gljivarskih društava u Sloveniji, što su sudjelovali pri otkrivanju novih staništa na kojima su snimliene naše fotografije.

Zahvalni smo i Majdi Bevc-Vinder, koja je pomagala u pripremi rukopisa i Vladi Drnovšeku za izradu vinjeta.

Kad budu naši prijatelji gljivari listali po ovoj knjizi i svoje gljivarske trofeje uspoređivali s našim fotografijama, možda će ponegdje naići na manje nedostatke, bez kojih nema nijedne knjige. Bit ćemo zahvalni svakome tko nas na njih upozori. Nadamo se da će knjiga potaknuti i druge prijatelje prirode i fotografije da se povedu za njom.

Prof. dr Zlata Stropnik
Bogdan Tratnik

Sadržaj

Uvod
Kako rastu gljive
Kako beremo gljive
Kako raspoznajemo gljive
Otrovne gljive
Posebni dio
Literatura
Abecedno kazalo

I. Kako rastu gljive

Gljiva, koju vidimo u prirodi, odnosno ono što u svakodnevnom govoru nazivamo gljivom samo je dio — plodno tijelo — organizma gljive, što se razvija skriveno od naših očiju — pod zemljom ili pod korom drveta. Zajedno s gljivom iz zemlje često izvučeno i bijele niti ili vidimo bijeli splet niti kad oljuštimo koru što se odvaja od trula panja ili ako u šumi podignemo sloj mokra i napola trula lišća.

Brojne vrste gljiva, što ih poznajemo, spadaju u samostalno kraljevstvo Fungi. Od drugih se biljaka gljive razlikuju po tome što nemaju lisno zelenilo klorofil. One nisu sposobne pod utjecajem svjetlosti asimilirati cijeli niz tvari potrebnih za život. Moraju se hraniti tvarima koje su već preradili drugi, viši organizmi. Život gljiva ovisi, dakle, o drugim organizmima, pa kažemo da je heterotrofan.

Gljiva nastaje iz mikroskopski sitne stanice od tek nekoliko mikrona. Nazivamo je truska ilispora. Na povoljnoj podlozi i u primjerenim okolnostima iz truske najprije isklija sitno vlakno gljive, jednojezgreni micelij. To se vlakno razrašćuje, grana, prepliće i povezuje te spaja s drugim vlaknima. Kad se spoje dva jednojezgrena vlakna različitih spolova, nastaje dvojezgreni micelij koji se sve više razrašćuje. Tek iz dvojezgrenog micelija u povoljnim okolnostima izbije mali vlaknati izrastak (primordij), osnova za plodno tijelo odnosno gljivu, koja će iz njega izrasti u nekoliko dana ili tjedana. Gljiva je, dakle, plod i njena je glavna zadaća da stvori truske kojima se organizam razmnožava i održava vrstu.

Slika 1. Razmnožavanje gljiva stapčara
Izostavljeno iz prikaza

Gljiva je plod (plodno tijelo), a dijelovi koji je prehranjuju (gljivača, micelij) rastu pod površinom zemlje ili pod korom debla Hi korijenja drveta. Iz truske u prikladnoj podlozi najprije isklija micelij, sastavljen od jedno jezgrenih vlakana. Nakon spajanja dvaju jedno jezgrenih vlakana nastaje dvo jezgreni miceiij koji se razrašćuje. U povoljnim okolnostima iz dvojezgrenog miceiija izrastu plodna tijela — gljive. Trusište na donjoj strani klobuka dio je gljive najvažniji za rasplod. U trusištu su posebni organi — bazidiji u kojima se nakon diobe oblikuju četiri jezgre i dozrijevaju u truske. Dozrele truske otpadaju kao otrusina i omogućavaju nastajanje novog micelija, a time i rast gijiva.

Gljive, gdje se god pojavile, pobuđuju našu pažnju raznolikošću oblika i boja. Sve su gljive sastavljene od međusobno isprepletenih mikroskopski sitnih vlakana. U to ćemo se uvjeriti pogledamo li pod mikroskopom mali komadić gljive. Također, uzmemo li s donje strane klobuka mali dio listića, u sredini listića vidjet ćemo jednaki splet vlakana, a s obje strane pravokutno na vlakna složene stanice koje čine trusište ili himenij. Neke od tih stanica nisu plodne i u zrelih su gljiva samo uporište za bazidije na kojima nastaju truske. Takav je način razmnožavanja karakterističan za više gljive stapčare (Basidiomycetes).

Slika 2. Poprečni presjek listića (povećano 100 puta)
Izostavljeno iz prikaza

Srednji stoj (trama), sastavljen od vlakana, s obje je strane prekriven trusištem (himenij), gdje na bazidijima dozrijevaju truske.

Svaka je truska samostalna stanica, Obično okrugla, ovalna ili nepravilna oblika, s glatkom ili hrapavom površinom, bezbojna ili obojena, u svakom slučaju karakteristična za rod ili vrstu gljiva. Sve gljive stapčare, kojima truske nastaju na bazidijima, obično po četiri zajedno, šire truske kao otrusinu koja u zrelih gljiva ispada iz trusišta. Gljive stapčare imaju trusište na donjoj strani klobuka — na listićima, bodljikama ili u unutrašnjosti cjevčica. U tu skupinu gljiva spadaju i grmolike gljive, kojima truske zru na površini grančica, i puhare s trusištem u 11 unutrašnjosti plodnog tijela.

Od velike skupine gljiva stapčara razlikuju se gljive mješinarke (Ascomycetes). Njihovetruske nastaju u mikroskopski malim mješinicama, obično po osam ili više zajedno, i raspu se kad se zrela mješinica otvori. Na taj se način razmnožavaju smrčci, hrčci, tavice i gomoljače.

Plodno je tijelo, dakle, gljiva, samo jedna karika u razvojnom krugu određene vrste gljiva, čiji rast i razmnožavanje ovise o brojnim činiocima okoline, među kojima su najznačajniji: stalno dovođenje potrebnih hranjivih tvari, primjerena toplina i vlažnost. Svi ti činioci moraju u pravilnom omjeru djelovati u određeno vrijeme kad iz truske počne izbijati micelij — gljivača ili kad iz nje počnu izbijati plodna tijela — gljive.

Gljive često rastu više godina zaredom na istim mjestima. Istrošena gljivača polako odumire, a na njenu se rubu razvija mlada; godišnje poraste za 20 do 100cm. Gljivača nekih vrsta gljiva širi se od sredine na sve strane. Ostane li neoštećena, naredne godine iz rubnih iz boja gljive izrastu u zatvorenom krugu.

Kako se gljivača svake godine širi u krugu prema van, a stara gljivača propada, krug od gljiva svake je godine veći. Ostaci stare gljivače gnoje zemlju i na tim mjestima često naraste viša trava. Tokom godina krugovi se toliko prošire da njihov promjer bude po deset i više metara. Ako prilikom širenja micelij naiđe na prepreku ili ako se ošteti, krug se na tim mjestima prekida. Od velikih krugova ostaju samodijelovi — kružni lukovi za koje se ponekad još može ustanoviti kojem krugu pripadaju.

Slika 4. Presjek kroz polumjer kruga gljiva
Izostavljeno iz prikaza

Na mjestu gdje truska padne u podlogu (1, sredina kruga) počne se na sve strane širiti gijivača (2). iz neoštećene i bujno razrašćene gljivače izrastu plodna tijela gijiva (3) i to ukrug. Budući da miceiij iz zemlje uzima prilično hranijivih tvari, on koči rast trave na površini (4). Naprotiv, gijivača koja vene pospješuje rast trave na površini (5). Kako se gijivača širi od sredine van, polumjer se kruga povećava i gljive svake godine rastu u većem krugu. Na mjestima gdje se gljivača ošteti krug se prekida. a ostaju samo njegovi dijelovi kao lukovi.

Među živim organizmima gljive imaju posve određenu, za biološku ravnotežu u prirodi vrlo značajnu ulogu. Neke od njih mogu iskoristiti ostatke umrlih organizama i mnogo pridonijeti uklanjanju organskih otpadaka u prirodi. Njihova je uloga saprofitna. U odnosu prema okolini one su korisne. Nalazimo ih u zemlji i na različitima organskim otpacima. Suprotno tome, neke su vrste gljiva zraziti paraziti. Ne mogu se razvijati ako nisu u bliskoj vezi sa živim organizmima od kojih dobivaju hranljive tvari. Kao paraziti naseljavaju se na biljkama i u tkivima životinja i čovjeka, izazivajući bolesti. Treću su mogućnost za opstanak gljive pronašle u simbiotičkom odnosu s biljkama. Nazivamo ga mikoriza. U tom je odnosu korist obostrana. Korist ima gljiva, koja isprepliće svoja vlakna oko korijenja drveta ili druge biljke, a ova od gljive dobiva dušik, fosfor, kalij i kalcij, koji pospješuju njen rast.

Za rast nekih vrsta gljiva potrebne su određene hranjive tvari, što ih gljive mogu dobiti samo od određenih vrsta biljaka. Zato neke vrste gljiva nalazimo samo uz određenu vrstu drveta ili uz srodno drveće, a ne mogu uspijevati u drukčijim okolnostima, niti kao saprofiti niti kao paraziti.

Sitna vlakna (hife), od kojih se sastoji gljivača, a šire se pod samom površinom zemlje, vrlo su nježna i izuzetno osjetljiva na mehanička i kemijska oštećenja. Prekidaju se zbog gaženja, pod težinom vozila i prilikom kopanja zemlje.

Mnogima škode kemijska sredstva što se upotrebljavaju u poljoprivredi i različiti industrijski otpaci. U gljivama se gomilaju olovo, bakar, arsen, kadmij i drugi elementi, tako da su gljive postale pokazateljem zagađene okoline industrijskih i rudarskih središta. Zdrave i u prehrani upotrebljive gljive rastu samo daleko od zagađene okoline, jer samo u zdravoj zemlji može rasti zdrav micelij i samo iz zdrave gljivače mogu izrasti zdrave gljive. Bez obzira na to da li je gljiva jestiva, nejestiva ili otrovna za čovjeka, ona ispunjava svoju ulogu kad prospe truske ondje gdje je izrasla. Time se zatvara životni krug gljive, omogućen je nastavak njene vrste, kao kod svakoga drugoga živog organizma u prirodi.

Slika 5. Kopernke rado rastu u lukovima
Izostavljeno iz prikaza

II. Kako beremo gljive

Slika 6. U mješovitim šumama u Dolenjskoj bogata su staništa gljiva
Izostavljeno iz prikaza

Posljednjih desetljeća gljivarstvo je u nas dobilo vrlo velik zamah. Za mnoge je postalo omiljenom djelatnošću u slobodno vrijeme, nekom vrstom rekreacije ili čak sporta. Radni Ljudi iz prenapučenih gradskih naselja sve se češće sklanjaju u slobodnu prirodu. U prirodi rado provode i zasluženi godišnji odmor. Tako sve više Ljudi dolazi u neposredan dodir s darovima što ih priroda nesebično nudi, pa tako njihovu pažnju privlače i gljive, jer je naša zemlja još razmjerno vrlo bogata njima. Ako sretnu i novog znanca koji je oduševljeni prijatelj gljiva i prirode, uskoro počnu i sami brati gljive.

Svako branje gljiva popraćeno je velikom opasnošću da jestive gljive zamijenimo s otrovnima. Budući da se neki ljudi boje trovanja, načelno odbijaju jesti gljive koje samoniklo rastu. Nazivamo ih mikofobima. Za druge je, naprotiv, jedenje gljiva što su ih sami nabrali poseban užitak. Ima među njima i takvih koji idu u krajnost i ponekad suviše hrabro jedu gljive raznih vrsta, pa čak ako ih i ne poznaju dobro. Za njih kažemo da su mikofagi. Mikofobima ne prijeti opasnost da bi se otrovali gljivama. Međutim, ekstremisti među mikofagima često su premalo kritični i upravo su zato krivci za nezgode zbog uživanja otrovnih gljiva. Srećom, većina je naših Ljudi po naravi dovoljno oprezna, pa za jelo beru samo one vrste gljiva što ih zaista dobro poznaju kao pouzdano jestive i ne upuštaju se u lakomislenu pogibelj.

Pravi gljivar danas ne gleda na gljive samo kao na potrošačko dobro. Za nj je izlet u prirodu opuštanje, povezano s divljenjem prirodnim ljepotama. S obzirom na važnost gljiva za održavanje ravnoteže u prirodi, upotrebljivost gljiva za prehranu Ljudi i životinja drugorazrednog je značaja. Na gljivarskom pohodu upoznajemo gljive kao živi dio prirode, nužno potreban za održavanje biološke ravnoteže, što je i za čovjeka prvi zakon prirode. Dakako, gljivari odlaze u šume zbog vrlo različitih pobuda. Najviše berača gljiva želi napuniti košaricu određenom vrstom jestivih gljiva koje obično rastu u to vrijeme. Beru samo one dobro poznate vrste gljiva, koje su već kušali kao jestive, a druge ostavljaju u miru. Iza sebe ništa ne uništavaju i ne škode okolini.

Međutim, već time što smo gljive istrgnuli iz njihove okoline možemo načiniti nepopravljivu štetu. Zato nije svejedno kako ih beremo. Razuman gljivar ne gleda ograničeno samo na trenutnu korist, već čini sve što je moguće da bi i ubuduće osigurao rast gljiva. Gljive, što ih dobro poznajemo, npr. vrganje, lisičice, trubače, koje nisu duboko u zemlji, prstima nježno uhvatimo za donji dio stručka i sasvim ih lagano zakrenemo. Gljiva nam ostaje na dlanu i možemo je pregledati sa svih strana. Mjesto gdje smo je otkinuli zaspemo zemljom i pokrijemo lišćem i iglicama da bismo osetljive niti gljivače zaštitili od isušivanja.

Gljive obično već u šumi očistimo od zemlje, lišća i iglica. Najbolje je da to uradimo nožem. Sluzavim gljivama odmah skinemo sluzavu pokožicu s klobuka i zamotamo ih u čisti papirni ubrus da se ne prilijepe na druge gljive. Procesi raspadanja počinju najprije u trusištu. Ako je ono već suviše zrelo i meko toliko da se raspada, ostavit ćemo ga na mjestu gdje je gljiva rasla. Tamo je najprikladnija okolina za klijanje novih truski koje ispadaju iz trusišta. U šumi uvijek ostavljamo i gorke, nejestive bodljike ježeka.

Slika 7. Staništa vrganja u visinskima smrekovim šumama u Gorenjskoj
Izostavljeno iz prikaza

Prilikom branja većih količina dobro poznatih jestivih gljiva možemo se poslužiti 15 oštrim nožem. Puze možemo odrezati tik uz drvo, a druge gljive tik iznad zemlje.

U gljivama je 82—92% vode, a u mokrim gljivama još i više. Zbog velike količine vode gljive se brzo kvare, u njima se mikrobi vrlo naglo razmnožavaju. Zato nije potrebno da svježe gljive, namijenjene za jelo, još posebno močimo i peremo. Ako smo ih očistili još u šumi, prije pripremanja samo ćemo ih lagano obrisati ovlaženom krpicom.

Bit će najmanje štete budemo li nabrali samo onoliko gljiva koliko ih uistinu možemo potrošiti. Svježe se gljive ne mogu dugo čuvati. Ako ih ne možemo odmah upotrijebiti, treba ih osušiti, zamrznuti ili konzervirati. Sunčanice i druge meke gljive mogu se čuvati u hladnjaku 24 sata, a mladi čvrsti vrganji, lisičice, krasnice i slične gljive sa suhim mesom mogu ostati u hladnjaku do 48 sati. Najbrže dozrijevaju gnojištarke, koje se već za nekoliko sati pretvore u tekućinu.

Ubrane gljive stavljamo u prozračnu košaricu od pruća, obloženu lišćem i paprati, da gljive ne bi dodirivale jedna drugu i da se ne bi prevrtale. Plastične vrećice nisu prikladne za nošenje gljiva, jer su nedovoljno prozračne. U njima su gljive suviše stisnute i ne dišu, a za topla vremena još se više pregrijavaju i znoje. Vrećice s gljivama s unutarnje su strane uvijek mokre i raspadanje počinje još brže nego na zraku. Gljivama se mijenjaju konzistencija mesa, boja i druge osobine, karakteristične za raspoznavanje, i kad ih donesemo kući, često više nisu upotrebljive.

Neki berači ne zadovoljavaju se samo branjem već poznatih vrsta gljiva. Posvuda traže nepoznate gljive i kod kuće ih pokušavaju prepoznati sami, služeći se knjigama, ili u gljivarskim društvima i kružocima, uz pomoć stručnjaka. Za proučavanje je dovoljno da otrgnemo dva primjerka, po jednu zrelu i jednu mladu gljivu iste vrste. Zamotamo ih posebno u čist papirni ubrus i pobrinemo se da se ne pomiješaju s drugim gljivama. Ako su možda otrovne, ne smiju se pomiješati s gljivama namijenjenima za jelo. Želimo li proučiti otrusinu, ne smiju se dodirivati s drugim gljivama, jer bi nam to otežalo raspoznavanje. Za savjetovanje sa stručnjakom moramo imati cijelu gljivu, sa svima njenim dijelovima, te eventualni ostatak ovoja, koji je dublje u zemlji, a od zrele gljive može se poslije dobiti i otrusina.

Prilikom branja svih vrsta gljiva nadasve je važno da imamo na umu ulogu gljiva u prirodi, da ih nepotrebno ne trgamo te da ih ne uništavamo čak ako znamo da su i otrovne. Možda će netko otrovnu gljivu što smo je otrgnuli i odbacili ipak pobrati, baš kao što pobere gljivu koja raste. Time ipak prekidamo životni krug gljive koja se mogla pridonijeti prirodnoj ravnoteži svoje okoline. Zbog istog razloga nikad nećemo pobrati svega ljives nekoga staništa. Nije nam teško ostaviti stare, crvljive, načene i trule gljive kako bi one na tom istom mjestu otrusile na zemlju svoje truske Često je teže poštedjeti mlade, još nezrelegljive, a upravos njima ponekad moramo biti osobito oprezni, jer bismo ih lako mogli zamijeniti sa sličnima, otrovnima. Budemo li se prilikom branja gljiva svjesno brinuli da osiguramo nove selekcije gljiva, naše će gljivarstvo imati novu perspektivu koja će se isplatiti u budućnosti.

Kad gljivar ima na umu zaštitu gljiva u prirodi, on više nije isključivo sakupljač niskih plodova već postaje sve svjesnijjm zaštitnikom prirode i čuvarom prirodne okoline. Kao što se lovci brinu da ne istrijebe divljač, kao što ribiči nastoje da naše vode ne ostanu bez riba, tako i gljivari danas nastoje da očuvaju prirodno bogatstvo šuma za one koji dolaze poslije nas. Kad idemo na izlet u prirodu, povedimo i djecu i objasnimo im kako rastu gljive i kako ih beremo da bi smo što manje narušili prirodnu ravnotežu.