Još od najranije mladosti zanimao me život bilja, ali tek od godine 1924, kad sam se počeo malo više baviti pčelarenjem, te su moje sklonosti postajale svakog dana sve jače. Sve sam više shvaćao životnu povezanost pčela i medonosnog bilja, o kojem zavisi njihov razvoj, napredak ili slabljenje, kad vremenski uvjeti postanu loši. Moje saznanje bilo je ograničeno samo na medonosne biljke jednog kraja, u Slavoniji, gdje sam pčelario, dok sam o onima iz udaljenih krajeva znao malo ili ništa.
Kad sam poslije rata, godine 1947, došao na rad u Pčelarsku centralu u Zagrebu, pružila mi se mogućnost da se upoznam s vrlo velikim brojem pčelara iz raznih dijelova naše zemlje, i da preko njih, u svakodnevnim susretima, upoznajem i one vrste medonosnih biljki i uvjete pčelarenja koji mi dotad nisu bili poznati. Na taj sam način stvorio znatan krug suradnika koji su me izvještavali o razvoju i medenju biljki njihovog kraja, iskorištavanju pčelinjih paša i svemu što je s tim u vezi. Tako sam ja učio od drugih pčelara, a i oni od mene. Tim još nisam bio zadovoljan, što sam više ulazio u tu problematiku, ona me je jače zaokupljala. Zbog mnogih nejasnoća češće sam morao odlaziti na teren, pogotovo u doba cvatnje biljki, da provjerim ono što mi nije bilo jasno.
Osiin običnog poznavanja medonosnih biljki i njihove rasprostranjenosti, mene je uvijek zanimala i njihova pčelarska, odnosno privredna vrijednost, šta i pod kakvim uvjetima može pčelar od njih najviše očekivati. Tim sam podacima nastojao što bolje dopuniti opis svake biljke, kako bi pčelari od pročitanog gradiva imali i neke koristi.
Za vrijeme rada u Pčelarskoj centrali, baveći se prometom meda, sakupio sam zbirku od preko stotinu uzoraka meda koji potječu gotovo iz svih dijelova naše zemlje. Ta zbirka postoji u Pčelarskoj centrali i ona predstavlja dragocjen dokumenat, potvrdu bogatstva naše zemlje na području pčelarske privrede. Na tom sam poslu i sam upoznao sve vrste meda koje se kod nas mogu dobiti.
Držim da je za svakog pčelara veoma važno, a pogotovo za one koji sele na paše, osim poznavanja pčelarskih radova, da što bolje poznaju i medonosno bilje, kao i uvjete pod kojirna može od njega biti koristi. O tom sam već i ranijih godina pisao u pčelarskim listovima, kao i u knjizi Pčelarstvo, a ovim djelom dajem jednu zaokruženu cjelinu svih medonosnih biljki koje kod nas postoje, pa i onih o kojima do sad kod nas još nije bilo ni govora.
Medonosne biljke primorskog pojasa i krša, zbog nekih njihovih osobina, izdvojene su od kontinentalnih. Jedne i druge donesene su nekim približnim redoslijedom cvatnje, držeći da je to prirodnije i da se tako lakše pamte.
Kalendar cvatnje po mjesecima i jačine medenja, zbog nekih osobnih stanovišta, ne donosim, ali oni pčelari koji žele to imati, mogu takav pregled sami lako sastaviti iz teksta, jer je kod svake biljke naznačen mjesec cvatnje i jačina medenja.
Odazivajući se želji mnogih pčelara da slike medonosnih biljki budu u boji, pripremio sam ih barem jedan dio, kad zbog razumljivih razloga nije moguće da budu sve, što bi bilo najidealnije. Tako će neke od tih biljki moći malo bolje upoznati i oni pčelari kojima nisu poznate.
Na koncu donosimo i fenološke karte kadulje, vrijeska, ružmarina i vrijesa (Erica). Na njima je označena geografska rasprostranjenost tih biljki u granicama onoga što ja o njima znam. Imajući na umu složenost i teškoće oko tog posla, ispričavam se za moguće nepotpunosti i greške. Kako je ovo samo početak u izradi fenoloških karata kod nas, one i ne mogu odmah biti savršene i točne, zato molim pčelare koji te krajeve bolje poznaju, da me o propuštenom obavijeste, kako bi nedostaci u slijedećim izdanjima mogli biti uklonjeni. Daljnju izradu ovakvih karata, kao i njihovo usavršavanje, morat će preuzeti veći broj ljudi, samo, takav rad zahtijeva prilično truda i troška.
Ovom prilikom najljepše zahvaljujem na pomoći prof. dru Josipu Kovačeviću, koji mi je pomogao u determinaciji nekih manje poznatih biljki, izvršio recenziju knjige i dao najljepše mišljenje o njoj. Isto tako zahvaljujem drugu Josipu Kataliniću, s kojim sam u mnogim razgovorima o medonosnom bilju i pčelarenju dolazio do pravilnijih stavova i zaključaka. Zatim i zbog toga što je uložio mnogo truda da ovo djelo što bolje izgleda.
Veliku zahvalnost izražavam i mojim drugovima i prijateljima Petru Pavloviću iz Korčule, Ivi Turatu iz Rijeke, Luki Lazariću iz Medulina, Stanku Panianu iz Petrovaradina, Filipu Perunoviću iz Danilovgrada, Crna Gora, Dragi Kovaču iz Sota, Josipu Marbahu iz Karlovca, te Branku Nikolišu iz Beograda, koji su me godinama izvještavali o medonosnom bilju i svemu što je s tim u vezi. Svi su oni, kao i još mnogi drugi, svaki pomalo, na neki način pridonijeli da ovaj rad postane bolji i potpuniji.
Ovom prilikom, ne mogu zaboraviti ni svoje drage suradnike i prijatelje, pokojnog Antu Plenkovića iz Hvara, pokojnog Ivana Petrovića iz Rijeke, Petra Živanovića iz Lenovca (Srbija) i Ivu Karamatića iz Rogatina (Dalmacija) koji su mi, kao dugogodišnji suradnici, ostali u vrlo lijepoj i dragoj uspomeni.
Filip Šimić
Sadržaj
PREDGOVOR
I. dio
BILJKE I PČELE
OPRAŠIVANJE ILI OPLODNJA BILJA
UVJETI MEDENJA
SAKUPLJANJE NEKTARA
NEKTAR
PRETVARANJE NEKTARA U MED
MEDLJIKA
PELUD
PROPOLIS
SPORAZUMIJEVANJE PČELA
DRESURA PČELA
KOLIKO DALEKO PČELE LETE NA PAŠU
POBOLJŠANJE PČELINJE PAŠE
OD KOJIH JE BILJKI MED NAJBOLJI
NEKE VRSTE MEDA
TRŽIŠTE I UKUS POTROŠAČA
KRISTALIZIRANI MED
II. dio
KONTINENTALNE BILJKE
BILJKE PRIMORSKOG POJASA I KRŠA
LITERATURA
NARODNA IMENA
LATINSKA IMENA
BILJNE PORODICE
SLIKE U BOJI
FENOLOŠKE KARTE
Prvio dio
Medljika
Medljika, medna rosa, medun ili mana javlja se u povoljnim godinama na šumama bjelogorice i crnogorice u golemim količinama. Medljika se stvara i na mnogim travama, pa i na žitaricama. Pčele unose medljiku u košnice, kao i nektar. Od nje proizvode med i hrane leglo. Medljike zna biti najviše na hrastovim šumama u Slavoniji. Češća je medljika na hrastu na nižim vodoplavnim terenima u Posavini, naročito u spačvanskom šumskom bazenu, kod Morovića, u Prašniku, u okolici Jasenovca i Siska, a mnogo rjeđe se javlja na hrastu brdskih predjela. Naročito je poznata česta pojava medljike na hrastu u okolici Lekenika i Turopolja, gdje su rijetke godine kad se ne pojavi.
Medljiku s jele najviše dobivamo u Sloveniji, Gorskom kotaru, Lici i Bosni.
Prvu medljiku na hrastu u mjesecu svibnju proizvode štitaste uši (Coccidae). One izgledaju poput malih štitova, razmještenih po grančicama drveća. U toku razvoja dostignu promjer od 3 mm. Kad uš dozri, izleže mnoštvo malih sitnih jajašaca. Zatim stara uš ugine. Pod njezinim oklopom jajašca prezime do idućeg proljeća. Onda se iz njih izlegu mlade uši i raziđu po mladicama i listu krošnje. Uši svojim rilcem sišu sok i pomoću posebnih organa proizvode medljiku. Prema tome, medljika ne prolazi kroz probavne organe kukca. Razvitak ušenaca traje oko 25 dana. Za to vrijeme ima i medljike.
Pored štitastih uši na hrastovim šumama nekih godina medljiku u lipnju proizvode lisne uši (Lachnidae). Ta se medljika češće javlja na hrastovim šumama niskih vlažnih područja.
Na vrbi medljiku proizvodi vrbova uš (Lachnus viminalis). Na prostranim vrbacima pored Dunava i Drave može biti medljike ljeti, a i kasno u jesen. Ona se zna vrlo brzo skrutiti još na grani, pa tako i u saću. Za pčele je zimi vrlo pogibeljna.
Pčele se na medljici dobro razvijaju, roje i grade saće. Medljika na hrastu može dati jedno do dva vrcanja. Lučenju pogoduju tople noći i lijepi dani, kad je što manja razlika između noćne i dnevne temperature, uz dovoljno vlage u zraku. Medljiku najčešće prekine i uništi kišno vrijeme. Kad vlada suša, medljika se suši još na grani, pa je pčele teško ili nikako ne mogu sabirati. Ta se pojava najčešće opazi na vrbi i jeli, ali nije isključena ni na ostalim vrstama drveća. Za suhog vremena unos s medljike jako je smanjen. Nekih godina nema ušenaca, pa ni medljike. Ali kad se ušenci namnože, jednom u sedam ili više godina, medljika zna biti vrlo bogata. Na dobroj hrastovoj medljici jaka zajednica može sabrati do 50 kg meda po košnici.
Dugo se mislilo da je medljika zapravo sok koji biljka luči pod stanovitim uvjetima. Međutim, kemijskom analizom je dokazano da nije tako. Pored toga, medljike ima samo onih godina kad se ušenci namnože, a nikad u godinama kad ih nema.
Po Garbachu med od medljike odlikuje se većom količinom dekstrina, trščanog šećera i melecitoze. Melecitoza je vrlo složena vrste šećera koja nije sadržana u biljnom soku, nego nastaje od trščanog šećera samo u tijelu kukaca.
Prema kemijskoj analizi hrastovog soka i hrastove medljike dobiveni su po Garbachu i Michelu ovi rezultati:
- Hrastov sok po Garbachu
invertni šećer 17,9%
trščani šećer 44,7%
melecitoza 4,0%
dekstrini 37,5%
dušik 0,3% - Hrastova medljika po Michelu (metoda Garbacha)
invertni šećer 19,1%
trščani šećer 25,9%
melecitoza 44,3%
dekstrini 6,6%
dušik 0,6%
Poslije bogate medljikove paše događa se zimi masovni pomor pčela kad zimuju na ušećerenom medu. Zimi pčele uginu od proljeva, pa ako se duže vrijeme ne mogu izvan košnice očistiti, zaprljaju saće i uginu. Ranije se vjerovalo da medljika sadrži neprobavljivih smolastih tvari, pa da zbog toga dolazi do bolesti. Garbach dovodi proljev pčela u vezu s velikim postotkom melecitoze u medu od medljike, koja je vrlo teško probavljiva. Zbog spore probave kristalizira se u zadnjem crijevu pčele u sitne kristale oštrih bridova. Ovi kristali opterećuju i ozlijede stijenke crijeva, što konačno dovodi do pogibanja pčela.
Za izletnih dana pčele se oslobode ove vrste šećera, ali za dugačku zimu medljikov med predstavlja stalnu opasnost, pa ga treba zamijeniti šećerom.
Hrastova medljika daje med tamno-crvenkaste boje. Gust je i rastezljiv, pa se teško vrca iz saća. Slabog je mirisa po soku hrasta. Oporog je okusa i pali u grlu. Tražen je u izvozu. Kod nas je manje cijenjen. Medljikov je med bogatiji od cvjetnog jer ima u sebi željeza i velikog broja drugih mineralnih tvari, zbog čega mu se pripisuje ljekovita vrijednost; to, međutim, nije dobro proučeno.
Medljika na jeli i drugoj crnogorici može doći u lipnju, srpnju, kolovozu, pa i kasno u jesen kad je pčele više ne mogu iskoristiti. Proizvode je lisne uši (Lachnidae). Smrekova medljika zna ponekad doći već na početku svibnja. Ovu medljiku u prvom redu proizvodi uš Lecanium hemicryphum, a nekad i Lachnidae. Lučenju medljike na jeli pogoduju malo prohladne noći i vrući dani. Vrlo su utjecajna zračna strujanja i još neki nepoznati faktori. U pojedinim je krajevima česta, a negdje je rijetka ili je nema gotovo nikad. Poznata su mjesta gdje je medljika uvijek tekuća, a i mjesta gdje se odmah kristalizira. Takav je slučaj s medljikom u Fužinama, Liču i Driveniku i još nekim mjestima u Gorskom kotaru. Zato je taj med vrlo pogibeljan zimi za pčele, pa se mora sav izvrcati. Naprotiv, u drugom dijelu Gorskog kotara, od Delnica prema Vrbovskom, medljika ostaje duže tekuća, te ne predstavlja takve teškoće za vrcanje kao u predjelima prema moru, gdje se već za dva-tri dana kristalizira još u saću, pa se mora brzo vrcati.
U vrlo dobrim godinama, kad medljika na jeli dugo traje, može dati velike prinose, do 50 kg meda po košnici, a i više. Na dugotrajnim pašama na jelovoj medljici, kad nema peluda, zajednice donesu dosta meda, ali oslabe i imaju mnogo starih pčela, koje otrcaju dlačice, zavlačeći se između iglica po granama crnogorice.
U našoj zemlji med od medljike s crnogoričnih šuma smatra se lošijim od cvjetnog meda, ali za izvoz dolazi na prvo mjesto. U Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj cijenjen je više od svih drugih vrsta meda, pa mu je i cijena znatno veća.
Po boji je med od jele tamnozelenkast, poput nafte. Miriše po smoli crnogorice. Ugodan je za jelo. Smrekov i borov med je svjetliji, zbog čega je sličniji cvjetnom medu.
Od kojih je biljki med najbolji
Potrošači meda često pitaju koji je med najbolji, očekujući da će dobiti odgovor da je najbolji od nekih poznatih medonosnih biljki: lipe, bagrema, kadulje (žalfije), vrijeska, livadnog meda ili kojih drugih vrsta koje se obično nalaze na tržištu.
Jedna narodna poslovica kaže da ljudi vole jesti ono šta su naučili. Prema tome, u Dalmaciji najviše cijene kadulju i vrijesak, u Srbiji i Vojvodini lipu i bagrem, u Sloveniji »hojev« med (medljika jele i bora), a u Hrvatskoj je najviše tražen bagrem i livadni med. Posljednjih godina i kestenov je med, otkad su mu priznata ljekovita svojstva, došao među najtraženije, pa mu je i cijena dobra.
U novije vrijeme, otkad je počeo rasti opći društveni standard, raste i potrošnja meda. U tom je pogledu i propagiranje potrošnje od strane pčelarskih organizacija dalo dobre uspjehe. Još se dobro sjećamo kako je prije rata potrošnja meda bila mala. Poslije oslobođenja također. Med se povremeno kupovao samo »za lijek«, pretežno zimi kad su prehlade, a rijetki su bili pojedinci koji su gastalno uzimali. Na taj način sav proizvedeni med nije mogao biti potrošen u zemlji, nego se izvozio na strana tržišta, pretežno u Austriju i Zapadnu Njemačku. Najveći izvoz imali smo godine 1958, koja je ujedno bila jedna od najboljih na medljici, a upravo je ona imala dobru prođu i cijenu. Kasnije je izvoz stalno opadao, a rasla domaća potrošnja do te mjere da pojedinih loših godina nismo imali dovoljno meda ni u zemlji, pa smo ga morali uvoziti. Sad se meda dosta uvozi iz istočnih zemalja i iz Grčke. Na taj smo način od izvoznika postali uvoznici meda.
Neke vrste meda
Da se bolje upoznamo s razlikama pojedinih vrsta, navest ćemo kakav med daju one naše biljke koje najviše i najbolje mede. Budući da med razlikujemo uglavnom po boji, bistrini, gustoći, mirisu, okusu i kristalizaciji, zadržat ćemo se samo na tomu.
Vrbe. U tekućem stanju vrbov med je zatvorenožut, malo se prelijeva na zelenkasto. Čim se izvrca, odmah se kristalizira u fine sitne kristale i poprimi sivkastu boju. U ustima podsjeća na vrbov sok. Ide među loše vrste.
Voćke. Med voćkovac je zatvorenožut. Po okusu je gorak, a po mirisu i okusu podsjeća na koštice nekih voćaka. Nakon vrcanja odmah se kristalizira u sitne kristale. Ide među kvalitetne vrste meda, ali rijetko kad se dobije čist. Najčešće dođe u sastavu drugih vrsta, naročito bagrema.
Repica. Med je svijetložut. Nakon vrcanja odmah se kristalizira i postane malo sivkast. Po okusu podsjeća na repičino ulje. Ide među loše vrste.
Bagrem. Čist bagremov med, bez drugih primjesa, vrlo je svijetao, staklasto proziran, gotovo bezbojan. Slabog je mirisa. Po okusu malo podsjeća na sok bagrema. Vrlo je blag i ugodan. Zreo bagremov med je gust. Na niskoj temperaturi ljepljiv je i isteže se poput tijesta. Sadrži više voćnog nego grožđanog šećera, pa se vrlo dugo drži u tekućem stanju. Tako zna ostati po godinu dana tekuć, da se ne kristalizira. U bagremovom medu često bude primjesa drugih vrsta, najčešće voćnog meda, koji dođe ranije. Bagremov med je prvorazredna stolna vrsta.
Lavanda. Od lavande med je svijetložut, bistar i proziran. Ugodnog je ali malo preoštrog okusa i vrlo jakog mirisa po biljci, zbog kojeg ga osjetljivi potrošači ne podnose, jer podsjeća na parfem. Miješan s drugim vrstama vrlo je fin. Smatra se boljom vrstom. Ostane do dva mjeseca tekuć.
Malina. Malinov med je svijetložut, specifičnog je mirisa i okusa po kojem se može raspoznati. Ostane do tri mjeseca tekuć. Može se staviti među najfinije vrste.
Kupina. S kupine se rijetko kad dobije čista vrsta meda, jer u to vrijeme cvate i livade. Međutim, kad se dobije, odlikuje se izvanredno ugodnim mirisom i okusom. Svijetložut je i bistar. Može se staviti među najfinije stolne vrste.
Vrbolika, kiprovina. Daje svijetao, vodenastoproziran, bistar med, izvanredno blagog i ugodnog okusa. Pogodan je za najosjetljivije osobe i za bolesnike. Dolazi među najfinije stolne vrste.
Kesten pitomi. Med je tamnožut, vrlo jakog i oštrog mirisa po samoj biljci. Slatkog je trpko-gorkog okusa, zbog kojeg ga mnogi potrošači ne vole. Tvrdi se da pomaže u liječenju bolesti jetre i želučanih oboljenja, pa je posljednjih godina dosta tražen. Ostane do mjesec dana tekuć. Kristalizira se u srednje krupne kristale. U oštrim zimama pčele na njemu redovito stradaju.
Lipa. Lipov med je iz nepoklopljenog saća oštrog, a dozreli, iz poklopljenog, blagog je mirisa po lipi. Svijetložut je do malo zelenkast. Finog je do malo gorkog okusa. Smatra se da je ljekovit. Nakon dva-tri mjeseca počne se kristalizirati u srednje čvrste kristale. U krutom je stanju žut do malo sivkast. Dolazi u red finih stolnih vrsta.
Suncokret. Med je jantarnožut. Slabog je mirisa po biljci, slatkog do trpkog okusa. Poslije vrcanja odmah se kristalizira u čvrste kristale. Dužim stajanjem u kristaliziranom stanju postaje tvrđi od svakog drugog meda, što u trgovini čini velike teškoće.
Metvica. Od metvice med je tamnocrvenkast. Ide u red tamnijih vrsta. Vrlo jakog je mirisa po mentolu i oštrog slatko-kiselkastog okusa. Poslije vrcanja brzo se kristalizira i promijeni boju u tamnožutu. U saću ostane dugo tekuć. Dolazi u red srednje kvalitetnih vrsta.
Ružmarin. Med je svijetao, proziran i bistar, kao ulje. Bez mirisa je, ugodnog i blagog okusa. Brzo se kristalizira u fine sitne kristale. U čvrstom stanju postane potpuno bijel. Ide u red finih vrsta.
Kadulja. Kaduljin med je svijetložut do malo zelenkast. Finog je do malo gorkastog okusa. Ima izrazit miris po cvijetu biljke. Ostaje dugo u tekućem stanju, tako da se kristalizira nakon tri-četiri mjeseca u srednje krupne kristale, ali ni onda ne postane pretvrd. Smatra se da pomaže u liječenju bolesti dišnih organa, zbog čega je mnogo tražen. Boja kaduljinog meda prilično varira zbog prisutnosti peluda s vinove loze, koja istodobno cvati. Stolna je vrsta.
Primorski vrijesak. S bijelog vrijeska med je svijetložut i malo zelenkast, a sa crvenog tamniji. Jedan i drugi jakog je mirisa po biljci. Vrlo je ugodnog okusa. Kad je bez primjesa drugog meda, može ostati do godinu dana tekuć. Ide u red najfinijih stolnih vrsta.
Veliki vrijes (Erica). Sa svih vrsta vrijesa med je približno jednak, zatvorenožut do tamnožut. Bez mirisa. Slabo bistar. Nekad malo, a nekad vrlo gorkog okusa. Čim se izvrca, odmah se kristalizira. I u saću se kristalizira do zime, ali u mediteranskoj klimi pčele na njemu dobro zimuju.
Livadni med. Livadnim medom zovemo sav onaj koji pčele saberu s raznovrsnog cvijeća, kao što su razne vrste djetelina, dunjice, smiljke, graholike (grahor) i mnoge druge biljke. U njemu se može, manje ili više, naći medljike, lipe, unosa s raznih korova ili čega drugoga što u isto vrijeme cvati. Po boji livadni med varira od svijetle do tamnožute, a i kristalizira se brže ili sporije, prema biljkama s kojih je sabran. Upravo zbog toga što je sakupljen s mnogih vrsta biljki nosi u sebi sve osobine dobrog i vrijednog meda. U trgovini se prodaje pod nazivom cvjetni med. Stolna je vrsta.
Med od medljike, šumski med. Od hrastove medljike razlikujemo dvije vrste meda, onaj koji nastaje u svibnju i onaj u lipnju. Med je od medljike koja nastaje u svibnju tamnocrvenkast. Bez mirisa je i pali u grlu, pa ga zato mnogi potrošači ne vole. Kristalizira se za mjesec dana u tamnožute kristale. Med s hrastove medljike koja nastaje u lipnju također je tamnocrvenkast, ali je nešto rjeđi i ima blaži okus. U tekućem stanju drži se duže od prvoga.
Od jelove medljike med je tamnozelenkast do sivkast, poput nafte. Miriše po smoli od crnogorice. Od jele i bora med je svjetliji, ali nosi sve osobine svojstvene medljici sa crnogoričnih šuma. Od svih vrsta medljike, kako hrastove tako i jelove, med sadrži više mineralnih tvari nego što ih ima u cvjetnom medu, zbog čega mu neki daju prednost. Tražen je za izvoz.
Tržište i ukus potrošača
Kad bismo nekoj grupi potrošača ponudili sve spomenute vrste, najviše bi bilo onih koji bi uzeli svijetli med, s blagim mirisom i ugodnim okusom. Manje bi ih bilo koji vole jak miris i oštriji okus, dok gotovo nitko ne bi uzeo med gorak ili onaj koji pali u grlu. I reklama utječe dosta da kupci uzmu ovaj ili onaj med, koji inače ne bi uzeli. Samo ona mora biti poštena i temeljiti se na istinskim saznanjima i iskustvu, što uvijek nije slučaj.
Ljudi u prvom redu uzimaju med radi njegove ljekovite vrijednosti, da im pomogne protiv neke bolesti ili u jačanju organizma. I s punim pravom. Kad već u ljekovitost biljki nitko ne sumnja, nego ona u današnje vrijeme dobiva sve veću potvrdu, zašto se onda ne bi moglo vjerovati u ljekovitost meda, odnosno nektara, koji je njihov najvredniji dio. Od meda se očekuje da bude ljekovit, ali i ugodan za jelo. Istina, podnio bi se i onaj najneugodniji, kad bi se doista znalo da liječi bolje od drugih.
Kristalizirani med
Općenito je poznato da je kristalizacija prirodna osobina meda, te da se otapanjem u mlakoj vodi med može dovesti u tekuće stanje a da ništa ne izgubi od svoje vrijednosti. Pa ipak, teško da bismo našli nekog pčelara koji nije imao neprilika u prodaji kristaliziranog ili ušećerenog meda. Čudno je kako potrošači odreda vjeruju da je u ušećereni med stavljen šećer. Cijelog života dokazujemo da je to zabluda, ali uzalud. Zbog toga kristaliziran med pravi velikih teškoća u prodaji, pa se uvijek mora otopiti i prodavati samo u tekućem stanju. Tako rade pojedinci, pčelari, a tako isto moraju raditi i privredne trgovačke organizacije koje se bave prodajom meda. Kad se med stavi u prodaju, onda one vrste koje mogu do mjesec dana da ostanu u tekućem stanju, za to vrijeme budu prodane i potrošene. Ali šta se sve događa onda kad u prodaju dođe med koji se za 5-6 dana kristalizira? Ne stigne još ni do kupca, a već se ušećeri. Taj med se onda, kao manje vrijedan, mjesecima povlači u trgovini, dok se nekako ne proda. Nažalost, bilo je i takvih slučajeva da su neke trgovinske, pa čak i sanitarne inspekcije, zabranjivale prodaju kristaliziranog meda, jer da nije prirodan. Eto i zbog toga se svaki onaj med koji se brzo kristalizira drži lošijom vrstom od onoga koji duže može stajati u tekućem stanju. I šta se tu može? Proći će još dosta vremena dok se oslobodimo tih zabluda.
Da ne ostanem dužan odgovora koji med je najbolji, reći ću samo svoje mišljenje. Ne potcjenjujući ni jednu vrstu, ja najviše volim livadni med, prvenstveno s planinskih livada. Osim toga, moja je preporuka da treba uzimati i trošiti sve vrste meda do kojih se može doći, jednu za drugom, jer se u svakoj može naći nešta vrijedno, a ipak drukčije. Dakako, tu će opet odlučivati različiti ukusi potrošača, ali o ukusima se ne raspravlja.