Ovu knjigu sam napisao iz više razloga. Najglavniji je taj što ovčarstvu pripisujem veliku važnost u životu naših malih posjednika stočara, kojih život i rad treba da najprije proučimo kako bismo ga mogli što bolje unaprediti. Ovca zaprema u pet južnih banovina između ostale stoke prvo mjesto. Ovcu s punim pravom naš narod drži blagoslovljenom životinjom, jer ga ona hrani i odijeva, pa ju je prigrlio svom dušom dobro poznavajući njenu mnogostruku upotrebu. I danas, kad stočarstvo nipošto ne cvate, ovca je važan faktor u životu našeg malog stočara. On bi od nje imao više koristi kad bi s njom razumnije postupao i kad bi bio upućen u novije tekovine razumnog ovčarenja. Dovoljno je da spomenem kolike bi koristi imao naš stočar kad bi ispravno postupao s vunom, jednoličnije kroz godinu hranio ovce, napustio slobodno parenje ovaca i dr. Kako u našoj literaturi još nemamo većeg djela u kojem bi bila iznesena dragocjena iskustva i upute u razumno ovčarenje, svrha je ove knjige da popuni tu prazninu te da našim ovčarima bude priručnikom i savjetnikom kod nastojanja da unaprede ovčarstvo i povise njegove mnogostruke koristi.

Unapređivanje pojedinih stočarskih grana ne da se zamisliti bez stručne suradnje agronoma i veterinara. Knjiga je iz razumljivih razloga namijenjena i njima, jer želim da im bude pri ruci kod davanja savjeta našim ovčarima. Ona je namijenjena i našim slušačima za vrijeme studija na fakultetu. Time sam udovoljio davnoj želji svojih učenika i iskupio obećanje, dano prvim posjetiocima ovčarskih tečajeva koje sam na poticaj ministarstva poljoprivrede održao u Novom Sadu i Sarajevu. Knjiga je namijenjena svakom rodoljubu koji vodi ozbiljnu brigu o vrlo aktuelnom pitanju unapređivanja seljačkog života.

Kako ovčarstvo zahtijeva specijalno poznavanje nekih radova, na pr. prigodom selekcije ovaca radi oplemenjivanja vune, morao je ući u knjigu prikaz nauke o vuni nešto opširnije, a tako i neke upute koje će u prvom redu poslužiti teoretski spremnim stočarima kod vođenja poslova oko unapređenja zemaljskog ovčarstva. Stoga je veći dio tih uputa složen sitnim tiskom. Iz područja nauke o vuni izneseni su samo osnovi. Nekoja poglavlja opet nisu mogla biti opširnije obrađena, a mnoga teoretska razmatranja morala su biti skraćena da opseg i cijena knjizi, koja je u prvom redu namijenjena praksi, ne bi bili preveliki.

Razumije se da su u knjigu ušla i mnoga saopćenja i opažanja kao plod vlastitih spoznaja i višegodišnjih istraživanja koja sam poduzeo u želji da što potpunije prikažem naše vlastite domaće prilike. Naročito sam težište položio na ono što se odnosi na naše domaće ovčje pasmine, uvjeren u ogromnu važnost koju one posjeduju u životu naših srednjih i malih posjednika.

Stranu literaturu upotrijebio sam tamo gdje je bilo potrebno da se prikaže iskustvo, rad i istraživanja naprednijih naroda koji mnogo više žrtvuju za svoje ovčarstvo negoli mi, pa uslijed toga raspolažu i brojnim podacima o svojim pasminama.

Pretežni dio slika su moje originalne fotografije, snimljene posljednjih 15 godina u raznim dijelovima države u želji da moje slušače i našu javnost upoznam s domaćim pasminama. I veći dio crteža izrađen je od pisca.

Prošavši posljednji decenij našu prekrasnu zemlju imao sam prilike da upoznam seljačka ovčarstva svih banovina. Ovaj pokušaj, da bar dio tih prilika prikažem, predajem javnosti s molbom da objektivna kritika pri ocjeni uzme u obzir teške okolnosti pod kojima danas, kod pomanjkanja sredstava za studij na terenu, radi svaki nastavnik, ako želi da njegove riječi budu i odraz naših vlastitih prilika. Svijestan sam toga da nije lako u isti mah pisati za seljaka i obrazovanog stočara.

Ugodna mi je dužnost da svim cijenjenim saradnicima koji su svojim prinosima obogatili sadržaj knjige, mnogo zahvalim za dragocjenu pomoć, a napose gosp. profesoru senatoru Dr. S. Ulmansky-u za mnoge savjete pri sastavu ove knjige. Ujedno dugujem veliku hvalu i Ministarstvu poljoprivrede koje je odobrenjem troškova za štampanje knjige omogućilo izdanje ovog „Ovčarstva“. Naročito se zahvaljujem za ukazanu pomoć gospodinu ministru poljoprivrede, Sv. Stankoviću, gosp. pomoćniku ministra M. Novakoviću i gosp. načelniku stočarskog odjeljenja B. Cvijanoviću. Konačno dugujem hvalu i gg. inž. I. Šmalcelju i J. Erpiću za saradnju kod čitanja korekture.

U Zagrebu, na Malu Gospu 1935.
Albert Ogrizek.

Sadržaj

I. NACIONALNO EKONOMSKA VAŽNOST OVČARSTVA

II. NEŠTO IZ POVIJESTI OVČARSTVA I PODRIJETLU OVACA

III. PASMINE OVACA

Pramenke
Cigaja
Solčavskojezerska
Karakulska ovca
Merino
Shire i down ovce
Leicester, lincoln, cotswold i druge

IV. PRODUKTIVNE SPOSOBNOSTI OVACA

Proizvodnja mlijeka
Proizvodnja mesa, plodnost, ranozrelost, živa i mrtva vaga
Ovčja vuna, ovčji gnoj

V. UZGOJ OVACA

Koštani ustroj ovčjeg tijela i prosuđivanje starosti ovaca
Izbor rasplodnih grla. Prosuđivanje vanjštine, mliječne i tovne sposobnosti ovaca
Kako treba mjeriti
Klasifikacija (razredba ovaca)
Označivanje ovaca: Tetoviranje, rovašenje
Sistemi ocjenjivanja (bonitiranja) ovaca
Punktiranje, tablica za ocjenjivanje
Parenje (mrkanje), ovaca. Kastracija, umjetna oplodnja
Jagnjenje. Postupak s janjetom, odbijanje, škopljenje
O uzgojnim metodama. Uzgoj u srodstvu, čisti uzgoj
Osvježivanje krvi, križanje Mendelizam i stočarska praksa

VI. HRANIDBA OVACA

Paša, listinac, ostala krmiva, hranidbene norme, ishrana janjadi, odraslih grla, tovljenje Načela razumnog pašnjarstva

VII. OVČARNICI, OVČARI I NJEGA OVACA

VIII. UPRAVNI SISTEMI OVČARENJA

Oblici ovčarenja, pokretna ovčarstva, zakupljivanje, udruživanje
Sastav stada, prirast i gubitak u stadu

IX. MJERE ZA UNAPREĐENJE OVČARSTVA

Općenito, ovčarske selekcijske stanice, ovčarske udruge
Matično knjigovodstvo. Matične i prigojne knjige, stajska knjižica, registri skokova, pripusna karta
Ispitivanje produktivnih sposobnosti ovaca. Mliječnost, proizvodnja mesa, vuna

X. RENTABILNOST OVČARSTVA

XI. BOLESTI OVACA

Zarazne: Bedrenica, hemoragična septikemija, bradzot, slinavka i šap, tuberkuloza, Parazitarne: Šuga, metilj, plućni crvi vitičnjaci, trakavica, ikričavost
Štetnici, ovčja muha, uš, krpelji, piroplazmoza
Raskuživanje

XII. NAUKA O VUNI

Građa i svojstva vunske niti
Sortimenti
Faktori koji uplivišu na finoću vune
Ovčje runo i prosuđivanje runa Sastav runa, savitak, pramenčić, pramen
Svojstva runa, oblici pramena, prosuđivanje elemenata i čitavog runa

XIII. O POSTUPKU S VUNOM PRIJE I NAKON STRIŽNJE

Njega, pranje, strižnja, sortiranje vune
Vunski masni znoj
Rendement, kondicioniranje vune
Vrsti vune

XIV. IZBOR OVACA RADI OPLEMENJIVANJA VUNE

Analiza vune, mikroskop, Hartmanovo, Kohlerovo i dr. mjerila, lanametar
Mikroskopiranje i biometričko iskorišćavanje dobivenih podataka
Nasljeđivanje finoće

XV. TEHNIČKA PRERADBA VUNE

Preradba vune u okolici Travnika i na otoku Pagu
Stupa valjalica
Zaključna riječ
Prilozi: Pravila ovčar. udruga
Tabela br. 5 o mjerama raznih sojeva pramenki
Tabela br. 6 o finoći vune domaćih pasmina ovaca
Literatura

Uvod

Ovčarstvo je dio specijalnog stočarstva. Zadaća je specijalnog stočarstva da spoznaje opće stočarske nauke primijeni na svaku pojedinu vrst domaćih životinja sa svrhom da se kod gajenja stoke postigne što jači ekonomski efekat. — Uspjeh gajača zavisi od velikog broja faktora. On mora, osim životinje koju uzgaja, poznavati i opće zakone koji utječu na organizam životinje, zatim načela po kojima treba da rukovodi izborom najvaljanijih rasplodnjaka, te pravila i mjere odgajivanja, ishrane i njege. Osim toga su potrebni i drugi preduslovi, od kojih smatram najvažnijim taj da javne upravne vlasti razumnom ekonomsko-finansijskom, naročito kreditnom politikom te brzom i ispravnom administracijom potpomognu i potaknu rad i nastojanja javnih i privatnih radnika da unaprede našu poljoprivrednu proizvodnju. Tek uz ovu pomoć moći će stočar svoje stručno znanje i svoje životno iskustvo iskoristiti u svrhu stvaranja stočarskih proizvođa, a sa ciljem da namiri svoje životne potrebe kao i potrebe svoje obitelji. Dobar dio njegova rada ići će u korist sveukupne privrede.

Najbolji će ekonomski uspjeh postići onaj stočar koji svoj rad usmjeri u pravcu proizvodnje zdrave i kvalitetne stoke. Pod kvalitetnom stokom razumijevamo takvu stoku koja uslijed svojih povoljnih morfoloških svojstava ne daje samo kvalitetnu robu za potrošak nego koja uslijed svojih fizioloških svojstava omogućuje i bitno skraćenje proizvodnog procesa. Ranozrela uzrasla ovca ne daje samo kvalitetno meso nego ona bitno skraćuje i proizvodni proces, ili drugim riječima, ona pojeftinjuje proizvodnju. — Pojeftinjenje proizvodnje i proizvodnja kvalitetne robe danas je glavni zahtjev naše poljoprivredne produkcije. — Naša stoka nalazi u pretežnom broju prođu na domaćim, a napose vanjskim tržištima jedino zato što se za nju uslijed lošeg kvaliteta na stočnoj pijaci plaćaju niže cijene. Polučene cijene često su ispod proizvodnih. Dok bude tako, biće i stočarske krize, koju niko ne želi, a najmanje naš seljak. Treba, dakle, nastojati da podignemo kvalitet našoj robi.

Ovčarstvom se bavi veoma velik broj baš naših malih i srednjih posjednika. Od njega crpu stočari i država velike koristi. Ovcu cijeni i sigurno najispravnije prosuđuje njezinu vrijednost naš seljak, čija je ljubav prema ovci legendarna. To je mnogo, no nije dosta sve dotle dok ostali faktori budu ovčarstvo smatrali pepeljugom naše poljoprivrede. Treba ukloniti glavnu predrasudu što kao mora leži na ovoj grani našeg stočarstva, a to je ova: »Ovčarstvo je grana ekstenzivne poljoprivrede, ovu treba što brže intenzivirati, a u intenzivnoj poljoprivredi ovčarstvu nema mjesta.

Taj je sud samo relativno ispravan. Kako pod ekstenzivnošću razumijevamo onaj proizvodni oblik u kojem prirodni faktor igra najvažniju ulogu, dok kapital i rad za njim osjetljivo zaostaju, prirodno je da u pretežnom dijelu naše države moraju danas još prevladavati one grane poljoprivrede kojima nauka pripisuje karakter ekstenzivnosti. To se temelji na nacionalno ekonomskim zakonima. Rijetko žiteljstvo, razmjerno niske cijene zemlje, udaljenost od prometnih središta, slaba potražnja i niske cijene proizvodima uvjetuju ekstenzivni način rada. Isto tako je opet intenzivni proizvodni oblik posljedica veće gustoće žiteljstva, veće potražnje, viših cijena itd. Doklegod, osim drugih, ti uvjeti traju, biće i ovčarstvu mjesta u našoj poljoprivrednoj proizvodnji, pa je naša dužnost da vodimo o njemu računa i onda kad ono služi poglavito za neposredno podmirenje potreba proizvađača i njegove obitelji.

Ovčarstvo uvjetuju još i drugi faktori. Prije svega klimatske i terenske prilike stanovitog područja. U našoj državi imade velikih pašnjačkih površina, napose planinskih, koje se radi strmine, udaljenosti, oskudice na vodi i drugih razloga mogu najbolje iskoristiti izdržljivom, pokretljivom i čednom ovcom. Klimatske prilike vrućih, suhih i oskudnih južnih te primorskih područja traže da naš mali stočar u doba suše održi ovcu kao jedinu svoju hraniteljicu na dalekim suvatima sjevernijih i vlažnijih područja. Ovca kao životinja koja se lako drži u stadu na okupu, koja bez transportne hrane brzo prevaljuje velike daljine, zaštićena krznom manje je izložena vremenskim nepogodama i bolje iskorišćuje one oskudne paše koje govedu više ne dostaju. Što je paša oskudnija, to pokretljivija treba da bude stoka koja je iskorišćuje.

Kraj takvih prilika ostaće ovčarstvo u nekim područjima glavna stočarska grana, pa kao takva opet zaslužuje punu pažnju javne i privatne inicijative.

Za ovcu se veli da najbolje iskorišćuje t. zv. a p s o l u t n u ovčju hranu. — Pod tim se razumijeva voluminozna hrana, kao slama, lisnik, strništa, repišta, oskudne, težoj stoci teško pristupačne, strme planinske ispaše i dr. Ova se krmiva u stanovitim prilikama dadu najrentabilnije iskoristiti pomoću ovce. Ona će svojom uskom gubicom iz tih teže probavljivih krmiva spretno i s lakoćom izvući najhranljivije dijelove, što uslijed uštede na krepkoj krmi bitno pojeftinjuje ishranu. Baš ta sposobnost ovce osposobljuje je i za i n t e nz i v n a gospodarstva, koja odbacuju mnogo voluminoznih krmiva. Ova se iz gospodarsko tehničkih razloga često mogu bolje iskoristiti ovcom negoli govedom. U tom slučaju nije ovčarstvo glavna već dopunska grana stočarstva.

Ovčarstvo nalazimo i kao glavnu stočarsku granu u zemljama s naprednom ratarskom i travničkom kulturom. Tako je ovčarstvo, na pr., u Engleskoj najjače zastupano od svih evropskih zemalja (102 grla na km2), pa se tamo uzgajaju vrlo plemenite ovčje pasmine. U Istočnoj Friziji, jednoj od najnaprednijih pokrajina Njemačke, mliječna ovca je uspješno nadomjestila kravu kod malog posjednika.

Iz ovog slijedi da pojam ovčarstva ne mora biti uvijek istovjetan s ekstenzivnošću. No i tamo gdje je oblik ovčarenja, kao kod nas, još uvijek ekstenzivan, naša je dužnost da ga unapredimo, kako bi bolje poslužilo životnim ciljevima širokih slojeva naroda.

Ovca hrani, odijeva, obuva našega seljaka, brzo se uz mali uložak kapitala promeće u novac i tako podmiruje njegove dnevne potrebe. Iako je ovčarstvo u eksportu zastupano samo sa oko 10% ukupne vrijednosti izvoza stočarskih proizvoda, ipak je ono od ogromne važnosti u dnevnom životu našeg stočara. Ne valja zaboraviti da ovčarstvo ima veliku važnost i u obrani naše zemlje time što hrani i odijeva našu vojsku, kojoj daje u obliku kože jeftin i izvrstan materijal za izradu plinskih maski, odjeće i obuće za poslugu podmornica, aeroplana i dr.

I za našu tekstilnu industriju, koja je u doba prije krize u v oz i 1 a finije ovčje vune i vunskih prerađevina za tri četvrti mi1 i j a r d e, a 1934 još uvijek za 325 milijuna dinara, nastaje potreba da se što bolje snabdije domaćom vunom boljeg kvaliteta. Tu se otvara veliko i zahvalno područje rada u pravcu sustavnog oplemenjivanja naših izvrsno aklimatiziranih domaćih ovčjih pasmina, što mora uroditi značajnim uspjesima. Preduslov je da se ne postupa šablonski, nego oprezno i smišljeno. Najprije valja stvoriti uvjete za napredni selektivni rad, od kojih je najvažniji poboljšanje ishrane naše krupne i sitne stoke kroz čitavu godinu.

Ovo je sve dovoljno da nas uvjeri o potrebi jedne dobro organizirane akcije za unapređenje našeg ovčarstva, a time i naše privrede uopće. Ta akcija ne treba da bude toliko nagla koliko dobro smišljena, pripremljena i valjano provedena.

Ova knjiga može da bude samo jedan prilog toj akciji prema ovim Aereboe-ovim riječima:

»Pitanje produktivnosti poljoprivrede u prvom je redu pitanje odgoja i naobrazbe.«

III. Pasmine ovaca

Kako je proizvodnja vune jedno vrlo važno ekonomsko svojstvo ovaca, a kako osim toga postoje i stanovite razlike u sastavu vune pojedinih ovčjih tipova, to se razdioba ovaca u pasmine temelji na tim razlikama u vuni. Mi ćemo ih ovdje ukratko navesti.

Vuna naših ovčjih pasmina sastoji se uglavnom iz dviju vrsti vunskih elemenata: iz dugih, grubih osjastih i kraćih, finih vunskih niti. Osjaste niti obično sadrže srž, često imadu samo ostatke srži, a ima ih i bez srži. — Ako su bez srži onda su finije a razlikuju se od finih vunskih niti jedino po većoj đuljini, slaboj valovitosti i jakom sjaju. (Na pr. u vuni nekih engleskih pasmina). Grube osjaste niti slabo su ili nikako valovite te pokrivaju mekane, fine vunske niti koje su manje više valovite i većinom bez srži; fine vunske niti, pomiješane s osjastim nitima, sačinjavaju ovčje runo. Trećom vrsti đlaka, koje nisu sastavni dio vune, pokrivene su ovce na glavi, (licu), ušima i nogama. Te su dlake kratke (1—3 cm), glatke, ispružene te imadu pretežno sržni kanal, a nalaze se na svim domaćim životinjama.

Prema tome da li je u kojoj vuni zastupana jedna ili druga ili obje vrsti vunske niti, razlikujemo razne pasminske grupe ovaca:

1. Pasminska grupa ovaca s miješanom vunom, u koju spadaju naše pramenke, cigaja, solčavsko-jezerska ovca i dr., u kojih se vuna sastoji iz oba vunska elementa, t. j. iz grubih osjastih i finih pravih vunskih niti. U toj grupi zastupani su razni tipovi vune s različitim sadržajem pojedinih vunskih elemenata. Neke se miješane vune sastoje gotovo samo iz grubih osjastih, druge opet pretežno iz finih vunskih niti, pa je postotak posljednjih odiučan pri prosuđivanju kvaliteta vune. U ovu veliku grupu ubrajaju se i ovce s masnim repom (na pr. karakul) i masnim trticama te ovce nordijskih vriština; u nju spadaju ovce ogromnih područja.U ovaca s miješanom vunom još se opaža periodična izmjena vune iako ne više onako izrazito kao kod ovaca obraslih kratkom dlakom. — Sastav zimske vune je drukčiji negoli kod ljetne vune. Čini se da veći dio puha i manji dio osjastih niti postepeno ispada u toku zime, dok se izmjena posljednjih proteže kroz čitavu godinu. Ovo je sigurno utvrđeno kod karakula.
2. Pasminska grupa ovaca sa sjajnom vunom obuhvaća ovce koje imadu pretežno 20 i više cm duge osjaste vunske niti svilenog sjaja. Te su osjaste niti, ako prevlađuju u runu, finije i obično bez srži, pruženo ili slabo valovite; najčešća C-D do E finoća (sortiment, vidi str. 212). Ovamo spadaju engleska ranozrela Leicester, Lincoln, Cotswold i dr. pasmine. Amo ubrajaju neki autori i ovce njemačkih primorskih pašnjaka (»marša«), među njima i istočno frizijsku ovcu, Rhon i Leine ovcu. Mijenjanje vune kod ove pasminske grupe je usporeno i traje kroz dulji period.
3. Pasminska grupa ovaca sa srednje valovitom vunom prelaznog karaktera k finoj merino vuni. Ovoj grupi pripadaju pasmine kod kojih je upliv merino pasmine očevidan, što dolazi do izražaja u većem postotku finih vunskih niti. Oskudijevaju na masnom znoju. Kao najtipičniji zastupnici ove grupe važe engleske downovce, od kojih južnoengleske d o r s e t ovce imadu najgrublju, a shropshire i southdown − ovce najfiniju vunu. Amo spadaju još oxf ordshire, najveća od down-ovaca, hampshire i s u f f o l k-ovca. Karakteristike ove grupe pokazuje i njemačka wiirtenberška ovca.
4. Pasminska grupa merino ovaca posjeduje vunu koja se sastoji samo iz kratkih do srednje dugih, jače vijugavih finih, gustih vunskih niti. Mijenjanje vune kod ove i treće pasminske grupe je još jače usporeno, đjelomično i neprekidno. Izmjena se vrši kroz dulji period neopaženo, periodičkog mijenjanja više nema.
5. Pasminska grupa ovaca, obraslih pretežno kratkom dlakom, obuhvaća ovce koje su kao i ostale vrsti domaćih životinja pokrivene običnom kratkom dlakom ispod koje se nalazi fini pahuljasti puh. Razlika u debljini između obih je velika. Za razliku od ostalih 4 grupa, mijenjaju pripadnice ove grupe dlaku periodički u jesen i proljeće kao i druge domaće životinje. Ovamo spadaju neke afričke pasmine, kao Kamerun-, Niger-, Somali-ovca i dr.

Jasno je da radi velike variabilnosti u izgradnji runa nije lako prema ovom Kuhn-Wikkensovom sistemu tačno odrediti pripadnost stanovitih pasmina pojedinim grupama, pa nije čudo ako se mišljenja pojedinih autora u tom razilaze.

Od raznih ovčjih pasmina u prvom nas redu zanimaju n a š e domaće pasmine. 0 važnosti tih domaćih pasmina u privrednom životu naših malih stočara iznio sam svoje mišljenje u Agronomskom glasniku godišta 1930, u članku pisanom u obranu naših domaćih pasmina. Kao tada, tako i sada smatram potrebnim da mi te naše domaće pasmine što bolje upoznamo i prigrlimo, bar onoliko koliko ih pozna i u njih vjeruje naš mali stočar, jer ćemo ih onda više cijeniti, a rad oko unapređivanja našeg stočarstva drukčije udesiti. Potrebno je, dakle, da o njima iznesemo što više objektivnih podataka i tako potaknemo naše školovane i naše praktične stočare na daljno sistematsko ispitivanje produktivnih svojstava naših ovčjih pasmina u svrhu još boljeg upoznavanja našeg narodnog blaga.

Naše pramenke spadaju u prvu grupu, t. j. u pasminsku grupu ovaca s miješanom vunom. — Kako je pramenka u našem ovčarstvu najbrojnije zastupana, treba da se s njome pobliže upoznamo, Od ukupnog broja ovaca u državi otpada na pramenku oko 90%, Ostatak će otpasti na cigaju i solčavsko-jezersku ovcu. S obzirom na važnost pramenke u našem ovčarstvu neka mi bude dozvoljeno da o njoj iznesem nešto više podataka. Držim da je, iako je knjiga namijenjena praksi, ipak uputno da se u poglavljima o domaćim pasminama uklope i neka razmatranja naučnog karaktera. Njima je svrha da naše agronome i veterinare pobude na slična opažanja i tako s vremenom sakupe što više građe za upoznavanje našeg blaga.

Naša pramenka (rogulja, revulja u Slavoniji, u Srbiji reja) pripada skupu pramenki koje zapremaju veliko područje na jugoistoku Evrope: Besarabiju, Rumunjsku, čitavo Balkansko poluostrvo i Mađarsku, gdje dopiru do sjevernih izdanaka Karpatskog gorja. Ubrajamo ih među primitivne domaće pasmine, jer od davnih vremena jače potpadaju pod upliv prirodnih faktora negoli pod upliv čovjeka-gajača i jer su im slabije razvijena fiziološka svojstva. One su se vanredno prilagodile na svoju okolinu i stekle stanovitu stabilnost u obliku. Uzgajaju se na mlijeko, meso i vunu, dakle na kombinirana svojstva. Pramenke u raznim državama razno nazivaju, i to u Rumunjskoj czurkana, u Mađarskoj raczka, u Njemačkoj Zackl.

Pramenka je dugorepa ovca koja imade na repu do 24 kralježnjaka. Ima i kratkorepih sojeva u kojih je broj repnih kralježnjaka manji od 13. Broj repnih kralježnjaka je vrlo promjenljiv (varira). U naših dugorepih pramenki se prosječni broj kralježnjaka kreće između 16—20.

Vrlo je vjerojatno da je kod formiranja bar jednog dijela naših balkanskih pramenki sudjelovao i spomenuti južnoevropski kratkorepi muflon (ovis musimon), koji je sigurno nekad bio raširen po čitavom Balkanskom poluostrvu, a i danas još živi u brdima Sardinije i Korzike kao jedini divlji zastupnik ovčjeg roda u Evropi.

Sl. 6. Lubanja ovna trogodca (pramenka) iz zbirke Zavoda za živinogojstvo polj. šum. fakult. kr. univerziteta u Zagrebu. Foto-Corso, Zagreb.

Izostavljeno iz prikaza

To mišljenje zastupa i prof. Mitrović u radu: »Rase ovaca u Srbiji«, te ističe znatnu razliku u građi lubanje i obliku rogovlja između dugorepih (sjenički, kosovski i lipski soj) i kratkorepih (šarplaninski, ovčjepoljski, krivovirski soj) ovaca Srbije. Te su razlike slijedeće:

Lubanja kratkorepog tipa I: je relativno malena, kratka i široka, profil glave ravan. Čelo je bez diferencijacije, kratko i široko. Orbitalni lukovi su ispod čeone površine; orbite nisu izvučene, suzne su jame široke i plitke. Rogovi trouglatog presjeka ali blagih ivica, na osnovi slabiji nego u tipa II, sa širokom međurožnom linijom, izbijaju u jače razvučenoj spirali u prostoru. Ovce su većinom bezrožne.

Lubanja dugorepog tipa II je relativno velika, dugačka i uska, profil glave jače ili slabije talasast i ispupčen. Čelo je jako diferencirano, usko i dugačko. Orbitalni su lukovi u istoj ravni ili čak viši od čeone površine; orbite su cjevasto izvučene, suzne jame uske i duboke. Rogovi su trouglatog presjeka i oštrih ivica, na csnovi snažni, s uskom međurožnom linijom te opisuju čas nešto zbijenu, čas razvučenu spiralu u prostoru. Ovce su češće rogate negoli u lipa I. lako radi jake inđiviđualne variacije u građi ovčje lubanje nije moguće oblik lubanje uzeti kao sigurnu podlogu za diferenciranje pasmina, ipak se iz gornjeg opisa može utvrditi očita razlika između oba tipa, od kojih tip I pokazuje sličnost s gradom lubanje balkanskog muflona, a tip II s građom recentne (današnje) divlje azijatske stepske ovce. — Vrlo je vjerojatno da je balkanska tresetna ovca, za razliku od dugorepe tresetne ovce švicarskih sojenica, bila kralkorepa i prema tome potomak muflona koji je kasnije križan sa dugorepom ovcom starih Kelta i drugih piemena, koja su nadirala na Balkan sa sjevera kao i kasnije Slaveni, također posjednici dugorepe ovce. — Napokon nema zasada razloga protiviti se mišljenju da je već u rano prethistorijsko doba došlo na Balkanu do križanja potomaka neolitske dugorepe ovce (ovis aries palustris) s kratkorepim potomcima muflona kao što je bila na pr. bakrena ovca iz bakrenoga doba (3000 god. prije Krista).

Detaljnije stuđije, provedene na velikom broju ovčjih lubanja, mogle bi tačnije obuhvatiti granice varijacije za pojedina osteološka svojstva balkanskih pramenki.

Dimenzije ovčjih lubanja dugorepih pramenki i njihovu varijaciju kod pojedinih sojeva vidimo iz slijedećih podataka po Mehmedbašiću. — U zaporki su mjere, reducirane na bazilarnu dužinu, izražene u %.

• Dimenzije lubanje Vlašički soj
  u milimetrima 4 m 5 ž
  Iiazilarna dužina lubanje 216 (100) 206 (100)
  Dužina čela 88 (40.7) 81 (39.6)
  Širina čela 116 (53.7) 111 (53.8)
  Dužina lica 133 (61.5) 128 (62.1)
• Dimenzije lubanje Gackanski soj
  u milimetrima 4 ž
  Iiazilarna dužina lubanje 198 (100)
  Dužina čela 75 (37.8)
  Širina čela 111 (55.5)
  Dužina lica 123 (62.1)
• Dimenzije lubanje Stolački soj
  u milimetrima 4 m 3 ž
  Iiazilarna dužina lubanje 199 (100) 185 (100)
  Dužina čela 76 (38.1) 73 (39.4)
  Širina čela 109 (54.7) 103 (55.5)
  Dužina lica 123 (61.8) 114 (61.6)

Sl. 7. Lubanja ž. pramenke u projilu (4 god.). Foto-Corso, Zagreb.

Izostavljeno iz prikaza

Čeona je kost lubanje u ovnova jače ispupčena negoli u ovaca. Orbitalni su lukovi u istoj ravni ili nešto viši od čeone površine. Nosna kost je razmjerno slabo konveksna. Žuti do smeđe žućkasti trobridni rogovi najjači su u Vlašičke pramenke te važu kod ovnova oko 850 grama, a najlakši u stolačke ovce (oko 200 gr). — Dužina roga iznosi u

Vlašičkog soja (m) 662 mm ili 306.4% dužine lubanje
Gackanskog soja (m) (m) 425 mm ili 180.8% dužine lubanje
Stolačkog soja (m) (m) 352 mm ili 176.8% dužine lubanje

Ovce su većinom bezrožne, a ako su rogate, onda su im rogovi kraći i slabiji. Rogovi izbijaju iz čeonih kostiju jedan blizu drugoga. Rjeđa je pojava da glava nosi više rogova. »Roge« su ovce s jakim rogovima. Seljacima su milije bezrožne (šute) ovce, jer manje oštećuju vunu i ne ozleđuju tuđu janjatl, ako želi tla siše.

U obujmu roga na bazi postoje također znatne razlike između ova tri soja. Najveći je u Vtačićkog soja = 186 mm ili 86.1%, srednji u Gackanskoga = 149 mm ili 63%, a najmanji u Stolačkog soja = 117 mm ili 58.7% dužine lubanje. Rogovi imadu kod Vlašičkih ovnova po 2, kod Gackanskih i Stolačkih po 1—1% zavoja. Težina lubanje varira u istraženih ovaca između 327—344 gr, a težina lubanje u ovnova bez rogova između 447—695 grama. Rogovi su obično na površini nabo rani i to jače na bazi, a sve slabije prema vršku. Uzduž roga opažaju se tamne pruge.

Sl. 9. Privorski ovan trogodac iz Svilića (Primor. banovina). Fot. Smaketj.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 8. Ovan vilaš, 3 god. iz Bara u Zetskoj banovini. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Ovdje je još interesantno spomenuti jedan drugi oblik rogovlja koji možemo naći u stadima naših pramenki, a to je svrdlasti. Takvi s»i rogovi umjetni proizvod naših čobana koji janjcima probuše mlade mekane rogove dajući im posebnom napravom pravac rasta u vis da izgledaju zavijeni poput svrdla, a uspravni kao vile. Narod takve ovnove zove vilaši.

Sl. 9. Privorski ovan trogodac iz Svilića (Primor. banovina). Fot. Smaketj.

Izostavljeno iz prikaza

Kod ovih vilaša, koje sam snimio na jednom pašnjaku u Baru (Crna Gora), ustanovio sam kretanje spirala onako kako je karakteristično za rogove svih ovčjih pasmina, t. j. u lijevog roga u smislu kazala, a u desnog protivno smislu kazala.

Pramenke variraju mnogo i u tjelesnim dimenzijama, te su tipično ogledalo lokalnih, terenskih, klimatskih i gospodarskih prilika pojedinog kraja. Gdje je ishrana stalnija, obilnija i bolja, tamo su i sojevi pramenke bolji.

Da uzmognemo bar donekle usporediti tjelesni razvitak raznih naših sojeva pramenki, iznosim kao prilog knjizi na str. 260 u tabeli 5. pregled mjera u cm (mjere su apsolutne u cm i relativne u % duljine trupa, mjerene po raznim autorima Lydtinovim mjerilom).

Kako sve mjere nisu uzete po istoj metodici i u isto vrijeme i kako je porast vune bio različit, nije moguća niti ispravna komparacija pojedinih mjera, no ipak nam pregled u nekim relativnim dimenzijama daje približnu sliku o tjelesnoj izgradnji raznih domaćih sojeva pramenki.

Sl 10. Privorski ovan, 2 god. iz Vrsja kod g. Vakufa. Vlasnik V. Sušić, Sarajevo, Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 11. Privorski ovan, 2% god. Vlasnik V. Sušić, Sarajevo. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Po prosječnoj visini do grebena mogli bi te sojeve svrstati kako slijedi:

• Vis. grebena u cm u % dužine trupa
• Pešterski soj 73 —83.9 cm 92.1—97.2%
• Pešterski soj 62 —64 91.8—94,2%
• Sjenički soj 78.5 111.9%
• Kosovski soj 74 111.6%
• Vlašićki soj 67 —73.2 m 94.3—95.4%
• Privorski soj 66.3 —68 94,8—88%
• Krivovirski soj 71 —65.5 112.3—82.3%
• Ovčje poijski soj 68.5 93.8%
• Lipski soj 66.3 95.5%
• Gackanski soj 63.6Ž—67.2 m 94.7—95.4%
• Primorski soj 60 —66.8Ž 93.7—98.5%
• Šarplaninski soj 62.4 117%
• Lički soj 55.8Ž—58.3 m 93.4—94.5%
• Stolački soj 52ž —57.3 m 94.7—96.4%
• Paški soj 53.6Ž 94.5%
• Krčki i sa Raba soj 51.2Ž 91.3%

Između dugorepih pramenki najuzraslija je sjenička, odnosno pešterska ovca, za kojom slijede kosovska i vlašićka, dok su najsitnije pramenke s otoka Krka i Raba. Između kratkorepih pramenki je najviša krivovirska, za njom slijedi ovčjepoljska, a najsitnija je šarplaninska ovca.

Mjere, iznesene pri kraju tabele 5. za svrljiški (gulijanski), pirotski, pešterski, lipski, šarplaninski, ovčjepoljski i kucovlaški (karakašanski) soj ovaca, a koje sam snimio Lydlinovim mjerilom u odnosnim predjelima prigodom mog putovanja po tim krajevima, uzete su od najboljih grla u odnosnim stadima.

S obzirom na omjer između visine i dužine tijela u pramenke, vidimo da je kod većine naših sojeva trup duži od visine do grebena koja kod ovih sojeva varira između 91.3—98.5% dužine trupa. Unutar tih sojeva relativno su najduže pešterska, krčka, sa Raba, lička i ovčjepoljska ovca, a najkraća, t. j. relativno najviša, stolačka i primorska. Prema mjerama Mitrovića izlazi da su sjeničke, kosovske, krivovirske i šarplaninske ovce relativno kratke, t. j. visoke, jer im se visina do grebena kreće između 116.6—117.— % dužine trupa. To se još bolje vidi iz visine lakta koja kod tih sojeva iznosi 55.5—58.4% visine grebena. Tačniju sliku o raznim omjerima dobićemo za pojedine naše sojeve tek na temelju mjerenja velikog broja grla. Ova mjerenja trebaće izvršiti Lydtinom po jednoj te istoj metodi. Grla bi morala biti iste starosti, neodabrana, a mjerenja bi trebalo izvršiti kratko vrijeme nakon strižnje.

Sl. 12. Ovan trogodac Paška Vicića na pla-nini Vranici kod Fojnice, Drinska banovina Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Mlade su ovce relativno uvijek više od starijih, u kojih relativna visina grebena, izražena u % dužine trupa, sa godinama opada, jer, kako je poznato, životinja prije završi rast u visinu negoli u dužinu i širinu.

Noge su razmjerno visoke, žućkasti papci vrlo čvrsti, što osposobljuje pramenku da prigodom sezonskih kretanja prevali daleke puteve i da se na strmim pašnjacima okretno kreće.

U širini prsiju pramenke ne odgovaraju, jer se kod većine širina prsiju kreće između 24.5—29.5% ili prosječno oko 27.5% dužine trupa, a bilo bi poželjno da širina prsiju iza lopatice iznosi bar 28% dužine trupa ili oko 30% visine do grebena. Najuža prsa nalazimo u krivovirskih (24.7) i lipskih (25.3%) ovaca, a najšira u privorske (29.5%), ličke (31.1%), kosovske (29.4%) i šarplaninske ovce.

Dubljina prsiju iznosi u izraslih pešterskih ovaca prosječno oko 44%, u vlašičkih, gackanskih, stolačkih 47—48.5% i privorskih 4G.6 do 49.4% visine do grebena. (Za ostale sojeve vidi priloženu tabelu br. 5).

Ovdje još valja napomenuti od Mitrovića naglašenu razliku u broju repnih kralježnjaka kod dugorepih i kratkorepih pramenki.

Normalno doseže rep pramenki preko skočnog zgloba. U bosansko-hercegovačke pramenke iznosi on po Mehmedbašiću oko 44—48 cm za vlašički i gackanski, 31.5—37.5 cm za stolački soj. Broj repnih kralježnjaka iznosi po Mitroviću za:

kratkorepe šarpl. ovčjep. krivov.
dugorepe sjenič. kosov. lipsk.
Dužina repa u cm
Broj kralježnjaka

Prosječni broj repnih kralježnjaka u srpskih dugorepih sojeva iznosi 16—17, a varijacije sežu do 20 u pozitivnom te 14—15 u negativnom smislu.

Uši su u pramenke više vodoravno položene, na vrhu zašiljene. Ima ovaca i sa zakržljalim vanjskim dijelom uha koji katkad i fali. Ovce s malim ili zakržljalim uhom narod zove ćule i pripisuje im prednosti; one lakše podnose zimu, živahnije su, pokretljivije i čvršće, te se u oskudici hrane za dugih zimskih perioda, iskorišćujući spretno rovila, najbolje uzdrže. Kod hranidbe i davanja soli one se prve proguraju.

Što se tiče specijalnih karakteristika i fizioloških svojstava navedenih sojeva pramenki biće dovoljno ako prema ciliranim autorima iznesemo najvažnije.

Ovce su, osobito kod kratkorepoga tipa, većinom bezrožne ili imadu kratke sploštene, poput polumjeseca zavijene male rogove.

Profil glave više je ravan kod kratkorepih, a jače ispupčen kod dugorepih pramenki. Jača ispupčenost osobito je izražena kod pešterskog soja. U dugorepe pešterske i sjeničke ovce nalazimo, počevši od ušiju, na licu i oko očiju, na gubici manje ili veće tamnosmeđe do crne pjege, koje su katkada spojene u veće pigmentne mrlje. Najčešće su t. zv. k a l u š e, t. j. ovce s crnim kolutom oko očiju (kolokaste, t. j. s naočalima) i crnom gubicom. Ovu pojavu smeđih do crnih pjega, osobito na glavi i nogama, nalazimo kod svih sojeva pramenki ali i kod drugih pasmina. Uši, obično tamno pigmentirane, ali često i sasvim crne, vodoravno su položene. Obraslost vunom nije najbolja, jer su trbuh, noge do lakta i koljena, glava i dio vrata obrasli kratkom dlakom. Dobiva se po grlu oko

Sl. 13. Trogod. pešterski ovan iz Bu-deva, Sandžak, Zetska banovina Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 14. Godišnja janjad sjenićkog soja iz Sjenice, Zetska banovina. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

1.5—2.5 kg vune. Težina žive životinje varira između 45—50 kg (vidi tab. 5.) kod ovaca a 50—75 kg kod ovnova.

Težina pešterskih ovaca iznosi po Pavliniću:

• starost spol
  8 mjes. m
  8 mjes ž
  20 mjes ž
  32 mjes ž
  42 mjes ž
• starost broj grla
  8 mjes. 8
  8 mjes 25
  20 mjes 12
  32 mjes 15
  42 mjes 3
• starost tež. u kg
  8 mjes. 36.1
  8 mjes 32.7
  20 mjes 39.8
  32 mjes 45.2
  42 mjes 47.3

Izrasli škopci mogu se utoviti i na 75—80 kg, te 3—4 godišnji dobro utovljeni škopac daje oko 45 kg čistoga mesa, t. j. oko 55% žive vage.

Dugorepa kosovska ovca bitno se razlikuje od sjeničke po crnoj glavi (gara) i vodoravnim do slabo nagnutim crnim ušima i crnim nogama. Ona je povisoka bez rogova ili s malim rogovima i malim širinama tijela, žive vage od 30—50 kg. Daje oko 2 kg neprane bijele vune (ima i cmih ovaca).

Dugorepa lipska ovca, nazvana je tako po selu Lipe kraj Smedereva, na domaku Godominskog polja koje se nalazi između Dunava, Morave i Jezave. — Ovce su bezrožne ili s malim rogovima, glava i dijelovi nogu obrasli kratkim crnim dlakama. Od fizioloških svojstava najbolje je zastupana mlječnost, jer dobro hranjene daju do 2 1 mlijeka na dan ili prosječno % litre za vrijeme laktacije od 3—4 mjeseca. Neprane vune daje 154— 2 kg.

Od kratkorepih ovaca najveća je krivovirska. Ona prema podacima D. Rosića u dužini repa varira između 26—38 cm (40 individua), što potječe sigurno od češćeg ukrštavanja s dugorepim sojevima. Prosječna je težina ovaca 40, ovnova 50 kg.

Ovčjepoljski soj karakterizira manje ili više ispupčeni profil glave koja s obje strane lica imade od ušiju do vrška gubice i preko očiju široku cmu do tamno smeđu pjegu. Ako su bočne strane glave crne boje, mještani ovci vele k a 1 e š; ako su svijetlo do tamno mrke boje, onda k a r a b aš . Vune daje 2—2.5 kg, ovce važu oko 40, ovnovi 40—50 kg.

Sl. 15. Ovčjepoljske ovce na zimovanju u Erđeliji na Ovčjem Polju. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Šarplaninske ovce imaju najkraći rep (oko 11 kralježnjaka). Većinom su bjeloglave lako ispupčenoga profila, vodoravnih bijelih ušiju te su do iznad prednjeg koljena i skočnoga zgloba obrasle vunom. Ovce su bezrožne.

Ovdje valja još spomenuti kucovlašku ili karakašansku pramenku, raširenu u našoj Makedoniji. Uzgajaju je nomadski kucovlasi Karakašani (Sarakačani) o kojima je riječ na str. 160. Kako ova pramenka još nije pobliže istražena mogu ovdje dati samo približan opis onih ovaca koje sam vidio u jeseni 1929 na Ovčjem Polju (vidi slike br. 19 i 77).

Te su ovce bile sitne, težine 25—40 kg, grube, svijetlo do tamno smeđe, ali i bijele vune koja se u šiljastim pramenima spuštala niz tijelo. Ovnovi imadu u polukrugu ili u spirali zavinute rogove, ovce su većinom bezrožne. U većine su noge bile obrasle kratkom vunom ili je vuna dopirala do skočnog zgloba i prednjeg koljena. Glava je obrasla vunom do linije koja spaja oba oka; lice i gubica obrasli su s kratkom dlakom. Runo je otvoreno.

Sl. 16. Ovan šarplaninskog soja u Debreštu kod Gostivara. Vard. banovina. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 17. Sarplaninske ovce iz Andrijcva kod Tetova. Vard. banov. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 18. Pramcnka s otoka Paga. 3 god. ovan. Primorska banovina. Fot. Paialić.

Izostavljeno iz prikaza

Visina grebena bila je u izmjerenog boljeg ovna 65, ovce 58 cm te nije mnogo zaostajala za đuljinom trupa (68 cm m., 59 cm ž.).

Ostale mjere i težinu vidi u tabeli na str. 263. Karakašanske (također crnovune) ovce su vrlo živahne i plahe pa ih nije lako uhvatiti. Osobito su tvrde i otporne pa lako podnose daleka putovanja makedonskih nomada.

Sl. 19. Kucovlaški ovan s Ovčjeg Polja. Vard. banov. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Težina pramenki vrlo varira te zavisi od klimatskih, terenskih, ishranbenih i drugih prilika odnosnih područja. Prema tabeli na str. 38. iznosi prosječna težina ovaca pešterskog soja u starosti od 20—42 mjeseci između 39.8 i 47.3 kg. Mehmedbašić je za izrasle ovnove i ovce uzgojene na jesenskoj paši utvrdio slijedeće težine:

• Vlašićki ovnovi 51—55 kg,
  Gackanski ovnovi 45-51 kg,
  Stolački ovnovi 32—38.5 kg,
• Vlašićki ovce 38.5—45 kg
  Gackanski ovce 38.5-41 kg
  Stolački ovce 25.5-32 kg

Najlakši sojevi pramenki važu ispod 30 kg. Šmakelj je za privorsku ovcu utvrdio slijedeće prosječne težine: ovnovi 68.7 kg, ovce 39.8 kg. Zdanovsky je za primorsku ovcu utvrdio 37.18 kg a ovnove 57.2 kg.

Muznost pramenki se u laktacijonoj periodi od 5K—6 mjeseci za vrijeme ispaše računa sa prosječno 40—60 litara po ovci, o čem pobliže na str. 68.

Vuna pramenki. Pramenka je na licu, donjoj čeljusti i nogama (redovito do koljena i skočnog zgloba) pokrivena kratkim dlakama, trup joj je obrastao vunom. Usnice su kao i prostor ispod korijena repa do polovice repa goli.

Vuna se sastoji od dugih grubih osjastih i kraćih, tanjih i finijih pravih vunskih niti. Količina osjastih niti u pojedinom uzorku vrlo varira pa može iznositi 70 i više %>. Prema tome se ravna i količina finijih niti.

Pramen je obično šiljastog oblika a runo otvoreno. Dugačka, oštra i gruba vuna tamnog .sjaja visi u uskim i zašiljenim slabo valovitim snopovima koje narod zove b i č e v i, s obje strane hrpta spuštajući se niz tijelo.

Prema istraživanjima od 62 vunska uzorka, uzeta s plećke ovaca, iznosi dužina u jednoj godini izraslih osjastih niti po Mehmedbašiću u cm:

Vlašić Gacko Stolac

kod 4-godišnjih ovnova i ovaca soja 24.7—20.3 20.6—18.7 19.8—17.1 dužina pravih vunskih niti 9.7—11.1 8.0— 9.5 6.8— 8.5

Ovnovi predvođnici, kod kojih se katkad po starom običaju ne striže vuna na vratu i lopatici, imadu dužu vunu, koja dosiže 45 i više cm.

Finoća vune, mjerena na bazi vunske niti (vidi tabelu na str. 264) kreće se za sva tri soja između 59.9—72.1 fi. Vlašićka i Gackanska vuna ima veći promjer niti negoli stolačka, koja je od ovih finija za oko 10 mikrona. Broj vijuga (valova) na 25 m/’m dužine, mjerenih na finim vunskim nitima, iznosi u prosjeku kod Vlašićke ovce 11.0 (var. 5—18), Gackanske ovce 10.3 (var. 7—16), Stolačke ovce 10.3 (var. 6—17).

Od spomenutih bosanskih sojeva, za koje su u tabeli 6, str. 264 izneseni prosjeci debljine osjastih, prelaznih i finih vunskih niti napose, vlašićki i gatački soj imaju grublju vunu od stolačkog; sva tri soja, sudeći po karakteru prelaznih niti, mogli bismo ubrojiti u E—F i grublje sortimente, t. j. kvintu, sekstu itd. (tumač naziva vidi na str. 212). Međutim već prema % sastavu pojedinih vunskih

Pod prelaznim nitima razumijeva Mehmedbašić takve koje stoje u pogledu dužine, debljine i valovitosti između osjastih i finih niti. Kako u tom pogledu ne postoje jasne granice ne upotrebljava se danas više takva doba elemenata u runu, od kojih prema Mehmedbašiću variraju fine niti. između 41—79% a osjaste između 14—55%, nalaze se medu ovim pramenkama i rijetki individui boljih sortimenata, koje bi trebalo pomnjivo odabirati za daljno oplemenjivanje.

Od istraženih srpskih ovčjih sojeva najgrublju vunu imaju krivovirske ovce s 52.8//. (kvinta), zatim šarplaninski soj tipa I s 44,u (kvarta), dok šarplaninski soj tipa II s 33.9// kao i ovčjepoljski soj s 31.92// idu među tercija-vune. Ovi brojevi označuju prosjek mjera uzetih na bazi, sredini i vršku istraženog uzorka. Prosječna finoća vune seljačkih gojidbi svih sojeva mnogo je slabija, jer se ovce ne odabiraju u tom pravcu.

Prosječna dužina pruženog ali nerastegnutog pramena najveća je u pramenki šarplaninskog soja I zbog jačeg prisustva dugih osjastih niti, te se kreće između 17—25 cm kod jednogodišnje, a doseže i do 45 i više cm kod trogodišnje vune, koju neki ovčari obićavaju ostavljati na vratu i plećki kod nekolicine uškopljenih ovnova u stadu. U šarplaninskog soja II, krivovirskog i ovčjepoljskog iznosi ta dužina 13.8—16.4 cm.

Ako dužinu pramena izrazimo u % visine, (dužina pramena u nerastegnutom normalnom stanju), upućuje nas dobivent broj (indeks) na jaču ili slabiju vijugavost, valovitost pramena koja je relativno najjača u ovčjepoljskog soja (indeks 143.5, ili prosječno do 4 vijuga na cm), slična u šarplaninskog tipa II (I = 131 i 1.5 vijuga). Najslabija je vijugavost u šarplaninskog tipa I i krivovirskog soja i ostalih sojeva pramenki kojih vuna obiluje osjastim nitima, zbog čega je runo pruženo i nevalovito.

Valovitost stoji u pozitivnom odnosu (korelaciji) s finoćom, pa je redovno to veća što je vuna finija. U naših domaćih ovčjih pasmina ima razmjerno često individua s boljom valovitosti, koja na pr. u šarplaninskom soju II i ovčjepoljskom doseže 4—5 vijuga na cm. To opažamo u svim boljim gojidbama gdje se ovce odabiru radi poboljšanja kvaliteta vune.

Boja runa je pretežno bijela, no ima i crnih i smeđih ovaca. Glava i noge obično su pjegave, crno do smeđe obojene (pigmentirane). Prema smještaju tog pigmenta narod prepoznaje i naziva ovce posebnim imenima (vidi str. 58).

Pramenke strigu jedanput (rjeđe dvaput) u godini, i to na Vlašiću oko polovice jula, a ako je hladnije, kasnije. Strigu posebni vještaci nožicama, a mogu ostrići oko 150 i više ovaca na dan. Na Glamočkim planinama striže se nešto ranije, obično koncem juna, početkom jula, što zavisi od klimatskih prilika. U julu se striže i janjad koja se ostavlja za priplod (Štrodl). Na srednjebosanskim planinama Vranici, Zec, Bitovnji, Matorcu i Ščitu, a tako i na Zelengori (fočanski i gatački srez) strigu ovce mnogo ranije, već oko katol. Jurjeva (23 IV. po nov.) ili Đurđeva (6 V.) tako da vuna opet poraste do polaza na planinu koji usljeduje početkom juna. Janjci se ovdje strigu istom o Ilindanu (2 VIII.). Na Pešteru strigu ovce između Vidovdana i Petrova, janjad na Ilindan.

Količina ostrižene neoprane vune iznosi za Vlašićku ovcu oko 2 kg po izraslom ovnu, oko 1 Vi-—1.2 kg po ovci, za gackansku ovcu l^—2 kg m., 1 kg ž., za stolačku oko 1 kg m. i % — % kg za ovcu. Kod neoprane vune otpada od prilike polovina na masni vunski znoj i na nečistoću (radi otvorenog runa), tako te se rendement računa s 50%. Rendement vune znači čistu vunsku masu, povećanu za normalni postotak vode (17—18%), svojstven opranoj vuni nakon dužeg ležanja (vidi pobliže str. 229).

Često, osobito za duge zime, znade uslijed pomanjkanja hrane otpasti s ovce vuna koja, inače, ne podleže izrazitom periodičkom mijenjanju.

Vunu i krzno utroše seljaci u kući za izradu odjeće, kabanica, prsluka i raznih kućnih potrepština koje izrađuju žene (čarape, ćilimi, tozluci, gunjevi, ćebad, pokrivači, priglavci i dr.). Janjeću vunu rabe za punjenje pastuka i dušeka. Vunu prerađuju žene.

Vuna se, u koliko se u kući ne potroši, prodaje trgovcima. Nažalost, naš narod nije upućen u ispravan postupak s vunom, pa se ona mnogo oštećuje i slabi u njezinim fizikalnim svojstvimai Runa se miješaju bez obzira na spol i godište ovaca, a prije prodaje drže se na nepodesnim, nezračnim, često i vlažnim mjestima. 0 valjanom postupku s vunom govorimo na str. 223.

Naš narod razlikuje ovčju vunu od jarine ili janjeće vune. Jarina je finija, te se troši za punjenje dušeka i jastuka, finije čarape i dr. Po finoći razlikuje tri vrste vune: Kabu, reju i riidu. Kaba je gruba oštra vuna, bez valova, puna dugih debelih osjastih niti, sposobna za gruba tkiva, naročito ćilime i ćebad. R e j a je mekša i lakša nego kaba, s manje osjastih niti, te slabo valovita. R u d a je fina valovita vuna u kojoj prevlađuju fine vunske niti;

Ruda vuna je svojstvo plemenitih ovčjih pasmina, prije svega merino ovaca, pa križančad s merino ovcom pokazuje karakteristiku riide vune.

Struževina ili guljevina je vuna koja se dobiva od zaklanih životinja struganjem s kože.

O vuni peštersko sjeničke ovce imademo podatke od Dr. P. Pavlinića, koji je istražio 63 uzoraka vune uzgojnog područja Buđevo i Vapa i utvrdio prosječnu finoću od 42.3,« (min. 33.1, max. 51.5/i). Sortiment C zastupan je sa 6, D sa 43, E sa 14%, dakle prevlađuje D sortiment ili kvarta koja dolazi do izražaja i u srednjoj vrijednosti od 42.3fi. Postotak osjastih niti je razmjerno velik i varira između — 55%, znak da je vuna pešterskih ovaca još vrlo neizjednačena. (a = 6-15.5, v = 14.8-34.5).

Vuna pešterskih ovaca pretežno je bijela, no ima individua kojih je vuna mjestinice pigmentirana. Računa se po ovci oko 2, po ovnu 2% oke (= 2.5—3.2 kg) neoprane vune. Prije strižnje običava se runo janjadi prati »u živo«.

Cigaja pasmina je kod nas najviše raširena u Dunavskoj te djelomično u Savskoj banovini, a poznata je na Balkanu radi razmjerno fine vune. Od ukupnog broja ovaca u državi otpada na cigaju oko 6%. Područje cigaje izvan granica naše države vrlo je veliko, naročito u Rumunjskoj, te dopire na jugu do Balkanskog gorja, a na sjeveru preko Karpata i Sedmogradske (Transilvanije) sve do u ugarske nizine i Čehoslovačku. Na sjeveroistoku je cigaja raširena u Besarabiji i dopire do Dnjepra i Dona, a po Richardsu, vjerojatno i do Kavkaza.

Podrijetlo cigaje još nije istraženo. Richarđs iznosi da prema podacima rumunjskog autora Ditescua cigaju prikazuju već reijefi jednoga rimskog spomenika u Dobrudži. Prvi se put spominje riječ cigaja godine 1781. Sulzer navodi u povijesti o transalpinskoj Daciji da Transilvanci uzgajaju domaću cigaju radi njezine kratke i fine vune. Neki rumunjski i ruski autori (Ditescu, Kulešof) zastupaju mišljenje da cigaja potječe iz Prednje ili Male Azije, odakle je preko Kavkaza ili Bospora doprla u jugoistočnu Evropu. Adametz smatra ovu pretpostavku vrlo vjerojatnom i drži da je već vjerojatno pred petsto godina prije Krista u zapadnom i sjevernom dijelu Male Azije bilo ovaca s finijom vunom, odakle su se brzo širile u susjedne zemlje. Tursku (anatolsku) kivirdzik ovcu smatra Adametz potomkom tih starih nosioca finije vune (predmerino ovaca). Mišljenje Freitaga, po kojem je cigaja produkt križanja balkanske pramenke s Merino ovcom, pobija Richards na temelju fakta da su kratkoi finorune cigaje bile u Rumunjskoj već davno prije negoli su uvezene merino ovce. Vjerojatnije je da je cigaja samostalna pasmina koja je kao i anatolska kivirđzik pasmina nastala iz starih maloazijskih predmerino ovaca.

Sl. 20. 3 god. cigaja ovan iz Veternika kraj N. Sada. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 21. i god. cigaja ovca iz Veter-nika kraj N. Sada. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Cigaja nastupa u dva varijeteta: bijela i crna, zapravo crvenkastosmeđa. Rijeli varijetet ima pretežno tamnu glavu i noge od lakatnog do koljenog zgloba, no ima i iznimaka, t. j. cigaja s tamnom glavom i bijelim nogama kao i bijeloglavih cigaja s tamnim (žutim, smeđim do crnim) pjegama u licu (brnjicom, naočalima u području očiju, pjegama na nogama, repu i dr.). Koža i sluznica su tamno pigmentirane, vime katkad pjegavo.

Crna cigaja ima crvenkastu do tamnosmeđu vunu. U nje su rjeđe domestikacijske pjege na glavi. Ona je manja, otpornija, čednija i jače konstitucije, ali slabija u muznosti i ima grublju vunu negoli bijela cdgaja. — Između obadvaju varijeteta dolazi do čestog križanja, a uslijed toga i do raznih varijeteta s obzirom na boju runa i domestikacijske oznake (Richards).

Prema podacima bivšeg univ. profesora, senatora Dr. S. Ulmansky-a, koji je istraživao i podvrgao stručnoj selekciji cigaju rumskog vlastelinstva, iznosi prosječna visina do grebena kod odraslih ovnova 67, a kod ovaca 64 cm. Richards je za ovce rumunjske cigaje u Dobruđi utvrdio ove prosječne tjelesne mjere:

• bijela cigaja
  cm % duljiue trupa
  Dužina glave 24.2 37.4
  Visina grebena 59.9 92.7
  Dubljina prsiju 30.5 47.2
  Širina prsiju 15.2 23.6
  Objam prsiju 84.4 —
  Dužina trupa 64.6 100.—
  Dužina zdjelice 21.8 33.8
  Širina zđjelice (kuk.) 17.3 26.8
  Dužina repa 35.8 55.5
• crna cigaja
  cm % duljine trupa
  Dužina glave 21.7 35.8
  Visina grebena 57.8 95.3
  Dubljina prsiju 28.3 46.6
  Širina prsiju 14.2 21.9
  Objam prsiju 81.9 —
  Dužina trupa 60.6 100.—
  Dužina zdjelice 20.4 33.6
  Širina zđjelice (kuk.) 16.2 26.6
  Dužina repa 33.1 54.5

Prema ovim mjerama je crna cigaja u svim dimenzijama slabija od bijele. Ovnovi imadu često vrlo snažne rogove, u 1K spiralnih okretaja prema strani zavinute, a ovce su većinom bezrožne. Profilna linija glave je lako ispupčena, lični dio lubanje uzak i dugoIjast, uši prema vani nagnute ili malo spuštene.

Glavna ekonomska vrijednost cigaje leži u vuni, ali je i tovnost vrlo dobra, razvitak brz, meso tečno. U rumske cigaje utvrđene su po Ulmansky-u slijedeće težine:

Odrasli ovnovi 57—75 kg, (prosj. 64 kg), mladi ovnovi 34—43 kg, (38), odrasle ovce 37—54 kg, (46.5), mlade ovce 33—49 kg, (39.1).

Mlječnost je sređnja, za 6 mjesečne laktacije oko 50—60 litara. U Rumunjskoj ima gojidbi koje daju 80 i više, dapače i preko 120 litara mlijeka, što znači da bi se sustavnom selekcijom i boljom ishranom u cigaje mogla postići vrlo dobra mlječnost (Richards). Cigaja je otporna protiv nevremena i bolesti, čedna u pogledu ishrane, srednjeg dozrijevanja, te je vrlo poželjan tip za naše nizinske krajeve.

Godišnja količina neprane vune iznosila je u rumske cigaje kod jednokratne strižnje 3.8 kg kod ovnova, 3.6 kod ovaca, uz rendement od 52.5%, što daje čiste vune 1.8 kg kod ovnova i 1.7 kg kod ovaca. Vuna se sastoji pretežno od pravih vunskih niti te od istraženih uzoraka rumske cigaje ima 52.3% uzoraka velike valove, 31.5% srednje i 16.2% male. Prosječna je dužina niti u normalnom položaju 73, ispruženo 81 mm. Prosječna je rastegljivost 32.1%, debljina na bazi 38.7, u sredini 35.9,M. Lice, donja čeljust i noge u cigaje su obrasle kratkom dlakom. Prosječna finoća vune iznosi prema mojim istraživanjima 38 mikrona u sredini pramena. U istraženim uzorcima prevlađuju C i D sortimenti (vidi str. 212) koji zajedno iznose 73% ukupnog broja vunskih niti, dok na finije sortimente, B i A, otpada oko 13%. Pružena dužina pramena = 8.5 cm.

U Rumunjskoj, toj domovini cigaje, ustanovili su pojedini autori ove finoće vune: Maior 29«, Filip 31«, Odaisky 34.4/z, Dinescu i Teodorianu 34.4/u I u našoj državi, gdje je cigaja raširena osobito po Dunavskoj banovini, može se postići ova finoća ako se sustavno provede selekcija u pravcu poboljšanja kvaliteta vune, kako je to đokazao Ulmansky kojemu je uspjelo da sustavnom selekcijom cigaje rumskog vlastelinstva za 5 godina snizi prosječnu finoću stada od 39.7% na 30%, dakle za gotovo 10 mikrona. Time je jasno označen put kojim treba da pođemo ako želimo popraviti kvalitet vune naših ovčjih stada.

Sl. 22. Stado cigaja na drž. dobru Bclje u Vojvodini. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Runo cigaje je poluotvoreno ili zatvoreno, pramen cilindričan do ljevkast što zavisi od stepena uzgoja s obzirom na oplemenjivanje vune. Cigaja je mnogo križana s domaćom pramenkom pa ima više tipova u pogledu vune. Sjaj vune je svijetao do svilast a vuna sad mekša sad grubija.

Ovdje iznosim rezultate vlastitih istraživanja, provedenih u Hannoveru na vuni rumske cigaje. Mjereni su poprečni presjeci velikog broja niti u sredini pramenčića te izračunate srednje vrijednosti i druge biometričke veličine, iz kojih se razabire izjednačenost vunskih uzoraka. Mjereno je metodom mikroprojekcije ukupno 10.626 za cigaju i 10.388 niti za solčavsku pasminu.

Rezultate drugih metoda mjerenja kao i biometričke velićine naći će čitalac u radovima autora, navedenim u popisu literature.

Solčavsko-jezerska ovca dravske banovine pretstavlja soj dugorepe koruške ovce koja se po svojim karakterističnim pasminskim svojstvima bitno razlikuje od naših pramenki. — Od ukupnog broja ovaca u državi otpada na ovu pasminu jedva oko 1%.

Ona spada u grupu bezrožnih dugorepih ovaca sa spuštenim velikim ušima (Ovis catotis) i srednje valovitom vunom, oskudnom na masnom znoju. Koruška je ovcia raširena u području Karavanka, Karnijskih i Kamničkih Alpa, gdje ima više sojeva koji su dobili ime po dolinama i mjestima rasprostranjenja. (Kanalski ili ukviški, tuhinjski, solčavski, jezerski soj). Koruška je ovca nastala križanjem domaće primitivne ovce sjajne slabo valovite vune sa bergamaškom i paduanskom ovcom, od kojih je posljednja imala kod izgradnje veći udio.

I ove pasmine vuku podrijetlo od dugorepe divlje azijske stepske ovce (Ovis arkar). — Do križanja koruške ovce s paduanskom i bergamaškom dolazilo je češće u doba dok je Lombardija spadala pod Austriju, te su trgovačke veze sjeveme Italije bile vrlo živahne s alpskim austrijskim zemljama. Glavni prometni putevi išli su, kao i danas, preko Koruške. U svrhu poboljšanja vune već su za vrijeme Marije Terezije poduzete mjere da se uvozom plemenitijih finorunih pasmina ovaca poboljša kvalitet alpskih ovčjih pasmina. 0 tom nalazimo vijesti u stranoj ali i u našoj starijoj literaturi. Tako nam Adam Blagojević od Valpova u svom djelu »Nauk o ovčarstvus štampanom 1774 u Požunu, saopćuje da je odlukom austrijske carice Marije Terezije na Karolinskoj cesti u Mrkopalju (Gorski Iiotar) osnovana (1771) uzgojna stanica za plemenite španjolske i pađuanske ovce koje su u drugoj godini sa stanice besplatno razaslane među gojitelje. Osim na španjolske ovce upozoruje pisac još na ovce iz Apulije, osobito iz okoline Taranta, i na ovce iz područja Padove u Lombardiji.

S paduanskim ovnovima križao je Blagojević sam domaću primitivnu pasminu i, navodno, već u četvrtoj generaciji postigao vunu koja je bila podesna za fabrikaciju najfinijeg sukna i »od koje je vune prodavao cent za 100 forinti razumnom tvorničaru u Celovcu, gospodinu v. Thyseu.«

I Ignacije Jablanczy, »požeške varmeđe notar« upozoruje u svom »priručniku za slavonsku seljansku mladež« iz god. 1772 na izvrsni kvalitet vune paduanskih ovaca, koje su se po austrijskom vilajetu jako razmnožile i kojih se vuna po »80 forinti cent prodaje«. Prema pođacima iz literature čini se da je u ono doba uvoz merino ovaca bio ograničen na nekoliko veleposjeda, dok se je paduanska ovca radi finog runa upotrebljavala više u seljačkim gojidbama. Istom za Josipa II počeo je jači uvoz merino ovaca u bivšu Austriju (1786) . Svakako koruška ovca u sebi nosi i merino krvi. Plemenitija vuna koruške, pa prema tome i solčavsko-jezerske ovce potječe od ukrštavanja s pretežno paduanskom, a u manjoj mjeri i s merino ovcom, dok uzraslost imamo u prvom redu pripisati utjecaju bergamaške pasmine.

Solčava i Jezersko su dvije susjedne općine u Kamničkom Gorju koje dijeli veliki masiv Grintovca, tako da je prilaz k Jezerskoj općini iz Kranja, a Solčavskoj iz Celja. Obje općine gaje posve isti tip ovaca.

Solčavsko-jezersku ovcu mogli bismo karakterizirati kako slijedi:

Mjere sađržane u tab. 1. potječu od izraslih solčavskih ovaca {ukupno 20), a uzeo sam ih u vrijeme planinske paše (u julu 1921) na planinama solčavskih posjednika.

Solčavska se ovca odlikuje uzraslim, dobro razvijenim lijelom, snažnih i punih oblika, zbog čega odaje na prvi pogled sposobnost uzgoja na meso. Kraj današnjega primitivnog uzgajanja iznosi prosječna težina izraslih ovaca 50—60 kg, dok se težina izraslih rasplodnih ovnova kreće oko 70—80 kg. Kod naprednijih gojitelja koji ne drže više ovaca negoli ih mogu zimi prehraniti, nailazi se na teže primjerke obojega spola. Pojedine mjere o kojima ovdje govorimo, odnose se na ženska grla a izražene su u % horizontalne dužine trupa, što označujemo skraćeno sa h. d. t.

Bezrožna, prosječno 26.6 cm duga glava solčavske ovce s karakterističnim konveksnim ispupčenim profilom iznosi 33.5% h. d. t. te je u razmjeru prema snažnom tijelu srednje veličine.

Prosjek širine čela iznosi 13.2 cm (16.6% h. d. t., odnosno samo 49.6% dužine glave), pa je prema tome glava relativno uska i dugoljasta ako uzmemo u obzir da širina kod bosanske pramenke iznosi oko 57% dužine glave.

Bezrožnost je pasminsko svojstvo koruške, odnosno solčavske ovce. Uši su duge i spuštene te koso od glave prema vani i naprijed nagnute; nepce i jezik su mesnate do tamno rumene boje. Vrat u lošijih gojidbi je tanak i splošten, kod boljili pun i mišičav.

Horizontalna dužina trupa iznosi prosječno 79.3 cm, dok visina do grebena 66.1 cm, dakle jedva 83.3% h. d. t., t. j. solčavska je ovca razmjerno niska i dugačka sa dobro razvijenim oblim i dugim tijelom. Belativna se visina do grebena kod primitivnih, kasno dozrelih pramenki kreće oko 95% i više h. d. trupa, t. j. ovce su relativno visoke. U apsolutnoj visini do grebena (66.1 cm) solčavska se ovca približuje gotovo sasvim pramenki s Vlašić planine (67 cm).

Dubljina prsiju (33.2 cm) iznosi 41.8% h. d. t. trupa; prsa su prema tome relativno duboka, kod primitivnijih pasmina kao što je pramenka još i dublja (42.3—47.5%). Belativni broj za širinu prsiju (26.4%) pokazuje nam da su razmjerno duboka prsa uska, što’ opažamo kod primitivno držanih pasmina.

Kukovlje i bočine dobro su razvijene, te širina u kukovima {27.6 cm = 34.8% h. d. t.) daleko nadvisuje pramenku kao i salzburšku ovcu (25—28%). Osobito upada u oči kod gotovo svih ovaca dobro razvijena bubrežna partija. Čvrst i širok hrbat je ravan, a široka krsta opadaju prema repu nešto strmije. Na ravnu hrptenu liniju gojitelji osobito paze te im izlučivanje sedlastih individua dobro polazi za rukom, jer se u današnjim stadima opaža već priličan broj izjednačenih individua.

Unutarnja širina sjednih kostiju (11.5 cm = 14.5% h. d. t.) vrlo je povoljna s obzirom na porod. (Kod pramenke 9.4—13.4 cm).

Visina lakta (olecranon) iznosi 56.3% h. d. t., a visina skočnog zgloba 39% h. d. t., poradi čega nam životinje izgledaju povisoke. Ali dok relativna visina lakta zaostaje za onom kod primitivnih pasmina (60% i više h. d. t.), rel. visina skočnog zgloba je veća negoli kod bos. pramenki (37—38%). Ova okolnost izvrsno osposobljuje solčavsku ovcu kod penjanja po klisurama Kamniških Alpi. Stav nogu je normalan, snažna dobro razvijena pleća kao i puna bedra s jakim mišičjem daju tijelu zaobljen i izjednačen oblik.

Obujam prednje cjevanice od prosječno 90 mm pokazuje, s obzirom na veličinu i težinu solčavske ovce, finoću čvrstih i žilavih nogu što joj omogućuje spretno traganje za hranom na mjestima pristupačnim jedino još divokozi.

Čvrsti papci svijetle do tamnožute boje na prednjim su nogama viši nego na stražnjim, a na vanjskom su rubu oštri.

Dužina repa (preko 40 cm) seže ispod skočnoga zgloba; u običaju je kupiranje repa već kod 14 dana starih janjaca obojega spola na taj način da se rep zavije i 2—3 cm iznad skočne kosti otrgne. Kastrati se ne kupiraju.

Prevlađuje bijela boja vune, rjeđa su smeđa i crna grla kod kojih gotovo uvijek nalazimo bijele lise na pojedinim dijelovima tijela, kao na čelu, nosu, njuški, trbuhu, a osobito na stražnjim nogama i repu. Kod bijelih su individua karakteristični crni kolobari oko očiju i crne pjege na licu, u području suzne kosti. Lice i donja čeljust prosti su od vune i obrasli samo kratkom dlakom koju opažamo i na nogama.

Solčavska ovca prema navedenom predstavlja alpski ovčji soj snažne konstitucije, krepkog uzrasta s dobro razvijenim tijelom, podesan u prvom redu za uzgoj na meso.

Tabela br. 1. Tjelesne mjerc Soleavske ovee po Ogrizekn.

Izostavljeno iz prikaza

• Starost ovce
• Bazilama duljina
• Duljina čela šestilom
• Duljina čela vrpcom
• Duljina nosnih kostiju
• Duljina lica
• Duljina tjemenih kostiju
• Širina čela na očnim kolutima
• Širina lubanje kod jugularnih nastavaka
• Duljina od foramena occip. — prednjeg ruba choana
• Prednje choane — incis.
• Duljina maksimalnog reda zubi
• Duljina mandibularnog reda zubi
• Duljina donje čeljusti
• Visina donje čeljusti
• Težina lubanje u gramima

Kako sam potanje istražio i građu koštane lubanje solčavske ovce, izmjerivši na 10 lubanja 37 karakterističnih mjera, đonosim poglavito radi obavještenja školovanih stočara kratku karakteristiku izraslih solčavskih lubanja, a radi pomanjkanja prostora samo pregled najvažnijih mjera (str. 54).

Lubanju odiikuje napadna ispupčenost (konveksitet) čela i nosnih kostiju koja je jača nego u naših pramenki. Čitava je lubanja uska i duguljasta. Bezrožnost je pasminsko svojstvo solčavske ovce. Dužina lubanje na bazi iznosi u prosjeku 224 milimetra kod ovnova i 217 mm u ovaca, đakle više nego kod pramenki. Širina čela iznosi 54.5% dužine lubanje. Lični dio lubanje je snažno razvijen te iznosi u prosjeku 68—69% čitave dužine lubanje. Prosječna je težina lubanje u ovnova 492 grama, u ovaca 393.7 grama.

Sl. 24. Lubanje u profilu. Gore solčavski ovan 4 god., lijevo karakul ovca 3 god., desno cigaja ovca 2 god. Foto-Corso, Zagreb.

Izostavljeno iz prikaza

Što se fizioloških svojstava tiče možemo ukratko reći slijedeće: za rasplod dozrijeva solčavska ovca s 15 mjeseci, no često se pripušta već sa 8—12 mjeseci, što osobito važi za jesensku janjad koja se slijedeće godine na alpskoj paši prerano pari s mladim jesenskim ili čak proljetnim ovnovima. I ovnovi se u nerazumnim gojidbama upotrebljavaju prije navršene godine dana, te ostaju najviše do 5 godine u rasplodu, dok ovce drže 8—10 godina. Ovce su potpuno izrasle istom sa 3—3,5 godine.

Težina ovaca prosječno 55, ovnova 70 kg, mrtva vaga iznosi kod životinja, hranjenih na paši, prosječno oko 55%. Janjad važe kod poroda 2.5—4 kg, brzo napreduje, te s 3—4 mjeseca važe oko 30, sa pol godine 40, a kao godišnja 50 kg. Meso ima nježna vlakanca, svijetle je boje i finog ukusa. Plodnost je vrlo dobra, blizanci česti, te se na dvije matere godišnje računa troje janjadi.

Solčavska-jezerska ovca, koju sam pobliže istražio, imade slićnu finoću vune kao i cigaja, t. j. u sredini pramena 38.68/n U istraženim uzorcima također prevlađuju C i D sortimenti, no oni su zajedno zastupani samo sa cca 50—60%, dok na finije sortimente, B i A otpada 27—31%. Prisutnost finijih sortimenata u vuni ove pasmine temelji se na nekoć provedenim križanjima s paduanskom ovcom i merino pasminom. Pojedine gojidbe u kojima se posvećuje veća pažnja selekciji vune, imadu bolju finoću. — Izjednačenost (vidi str. 221) vunskih elemenata u pramenu je u istraženim uzorcima manja negoli u cigaje. U vuni imade još razmjerno veliki broj nepoželjnih, sa sržnom tvari snabdjevenih grubih osjastih niti (od 0—25%) koje vrlo snizuju kvalitet vune. Runo je zatvoreno ili poluotvoreno, prameni cilindrički do ljevkasti, sjaj vune svijetao do svilast. Gojidbe nisu izjednačene pa ima velik broj raznovrsnih tipova.

Iz vlastitih istraživanja iznosim na str. 49 srednju vrijednost i broj istraženih niti s obzirom na finoću vune solčavske ovce. Istraženo je ukupno 60 uzoraka i to 20 mikroprojekcijom poprečnih presjeka u sredini pramenčića, a 40 mjerenjem od 100 kratkih odrezaka na bazi pramenčića. Mjerio sam ukupno 10.388 niti.

Prosjek iz 40 uzoraka, mjerenih na bazi, iznosi 35.24/t.

S plećke uzeti i istraženi uzorci imadu na jedan cm dužine pramena 1.5—4 nejednolična vala; normalna visina pramena iznosi 6.8—7.2 cm, pružena visina 7.5—8.4 cm.

Količina ostrižene i na hrptu oprane vune iznosi kod izraslih grla prosječno oko 1.5—2 kg kod ovaca i 2.5—3 kg kod ovnova. Strižnja se obavlja u aprilu ili maju prije izgona na planinu, a po drugi put u septembru odmah nakon silaža u zimovnike, da se vuna u stajama ne onečisti. Ima slučajeva da se vuna striže i treći put, obično oko ili poslije Božića. Rendement iznosi prosječno oko 60%, jer vuna solčavsko-jezerske ovce nema mnogo masnoga znoja, a dan prije strižnje se pere na leđima i čisti od najgrubljih nečisti. — U Lučama ispod Ojstrice kupaju ovce u rječici Lučnici, u kojoj je to zbog termalnih vrela moguće i u septembru bez pogibli za ovce.

Obraslost vunom počinje na vratu iza ušiju, zaprema čitavo tijelo, a najčešće i donji dio prsiju. Trbuh je obično pokriven finim nitima, prednje noge nose vunu do sredine radiusa, stražnje do skočnoga zgloba. S obzirom na obraslost vunom postoje prilične razlike kod raznih gojidbi.

Mlječnost ovaca nije velika te iznosi oko 45—55 litara uračunavši i mlijeko koje janje posisa. Proljetna (mart, april) janjad siše obično čitavo ljeto na paši, jesenska se odbija nakon 3—4 mjeseca. Pripust je u oktobru i novembru ili u aprilu, maju. Jagnjenje je prema tome u februaru, martu, ili u augustu, septembru.

Sl. 25. Orig. imp. karakul ovca vlaste-linstva Futog-Ćerević, Vel. Irmova, Vojvodina. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 26. Karakul janje, 12 dana. Kri-žanac (F±) iz Cigaja ž. X karakul m. Vlastelinstvo Futog-Čerević, Vel. Irmova. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

U grupu ovaca sa miješanom vunom, i to pod skupinu masnorepih ovaca, ubrajamo i karakul ovcu. Ona potječe iz Bohare (ruski Turkestan), a odlikuje se od ostalih ovčjih pasmina time što janjad, oko 3—5 dana stara, ima sjajno crno krzno finih kovrča, u trgovini poznato pod imenom perzijanac. Karakuli se uzgajaju radi proizvođnje tih dragocjenih krzna. Iz njihove domovine Bohare eksportirana je ta pasmina u Evropu i druge kontinente. — U naše krajeve je prvi transport stigao 1894 iz Besarabije, 1896 i 1907 izravno iz Bohare, i to u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Pokušaj da se gojidba karakula udomaći u tim krajevima, nije iz mnogih, uglavnom tehničkih i higijenskih razloga uspio, što ne znači da kod nas ne postoje uvjeti za uspješan racionalni uzgoj karakula. U posljednje su vrijeme opet nabavljeni karakuli i uređene gojidbe, kao na pr. kod Novog Sada, i kraj Zagreba u Hrvatskom Zagorju. Kako su uslovi gajenja povoljni, ima izgleda za bolji uspjeh. Vrlo povoljni klimatski uslovi za gajenje karakula nalaze se u Vardarskoj banovini. Tamo bi za križanje s karakulima dobro odgovarale i tamnosmeđe do crnorunate karakašanske ovce. Težina karakulskih ovaca varira između 35—45 kg, ovnova 50 i više kg.

Pri kraju opisa naših domaćih pasmina donosim narodne nazive za ovce* kojima se služi naš narod:

Brav (bravče) je općeniti naziv za ovčje grlo. Žensko janje = ovčica, muško = ovnićak. Šilježe je odbijeno i ostriženo janje. Kad stupi u drugu godinu, onda je dvizac iii dviska.

• Ovca od 2 godine je prvojanka, ovan = namlećak
• Ovca od 3 godine je drugojanka, ovan = preodnjak
• Ovca od 4 godine je trećojanka, ovan = drugopreodnjak

Prazovi su rasplodni, a čkulji (ugiči) škopljeni ovnovi.

• Gara je bijela ovca crne glave
• Bleka (bika) je bijela ovca Bijele glave
• Maca je bijela ovca zelenkastih obraza
• Žuća (žuka) je bijela ovca žutih obraza
• Vranooka je ovca bijelih obraza, oko očiju crna
• Meda je ovca bijelih obraza, oko očiju žuta
• Kaluša je ovca crnih obraza, ali i samo crnih koluta oko očiju
• Graša je ovca bijelih pjega po obrazu
• Kružoka je ovca bijelih obraza, oko očiju crni koluti
• Suzoka je ovca bijelih obraza, ispod očiju ima crne tačkice kao suze
• Zrnja je ovca bijelih obraza sa crnim većim tačkama
• Lisa, obrazi crni, niz nos bijela pruga (također Ljuba)
• Kaleš, bočne strane glave su crne boje.
• Karabaš, bočne strane glave su svijetlo do tamno-mrke boje Klempa ovca velikili ušiju Ćiila, ovca malih ušiju.
• Reja ovca srednje fine slabo valovite vune.
• Kaba, ovca grube osjaste vune.
• Ruda, ovca finovalovite plemenite vune.
• Crnjka je crna, šara je bijela i crna ovca.
• Griva je bijela ovca s crnim vratom.
• Cuba je ovca s dugim pramenom vune na čelu.
• Vuneška je ovca na nogama obrasla vunom.
• Bilješka, je bijela ovca s crnom oznakom na trupu.
• Cizma bijela ovca crnih nogu.
• Bjelogriva i bjelogola je crna ovca s bijelim vratom ili grlom.
• Vilja, viljaš, ovca s rogovima poput vila.
• Krnja, ovca bez jednog roga.
• Srporoga, ovca s rogovima sličnim srpu.
• Kutloroga, ovca s rogovima izvrnutim kao pervaz kod kotla.
• Kozoroga, ovca s rogovima kao u koze.
• Cipa, ovca s malim sisama na vimenu.
• Trubosa, ovca s velikim sisama na vimenu.
• Tvrda i meka ovca (teško ili lako se muze).
• Kaćmasta je ovca bijela u licu s crnim obručem na vratu Vrba je ovca s crnim prugama po licu.

Od velikog broja ovčjih pasmina koje su raširene po čitavom svijetu, navešću po Heyneu i Golfu ukratko samo najvažnije, zatim one koje su i u našem ovčarstvu igrale, iako samo prolaznu ulogu, ili se pak i danas još iskorišćuju.

1. Pasminska grupa merino ovaca. Merino ovce na daleko su poznate radi svoje fine, usko valovite, izjednačene vune. Domovina
im je Španjolska. Vjerojatno je da je izvorna pasmina iz koje je u Špjiniji. Ovca je ranije zrela pa se može upotrebiti za rasplod već sa 18 mjeseci. U gojidbama gdje se polaže veća važnost na uzgoj fine vune u tipu A/AA, ovce su kasnije zrele te dozrijevaju istom sa 254 godine. Od njih se traži 4.5—6.5 kg, od ovnova 7—9 kg vune. Dok je u ovim gojidbama obraslost vunom jača, a vrat ima nabranu kožur. dotle su merino-mesne gojidbe gole u licu i na donjem dijelu nogu, p vuna doseže do čela. Trup merino mesnog soja je zbijen, dubok i naoko vuna 7.5—10 cm duga u kvalitetu A/B. Ovce su bezrožne a vuna također i ovnovi. Težina ovaca iznosi 60—70 kg a ovnova koji kg. Razne tipove merino ovaca uzgajao je kod nas velegrla u i najbolja ovaca u druge zemlje, po svoj prilici najprije u Francusku i Englesku. 1765 godine dolazi prvi veći transport u Sasku, a 1771 u Mrkopalj (Gorski Kotar). U većem opsegu stizavaju merino ovce na područje bivše austro-ugarske monarhije za Josipa II (1786), gdje su se u Češkoj, Moravskoj, Šleskoj i Mađarskoj vrlo dobro udomile. Interesantno je spomenuti da merino ovce najbolje uspijevaju u izrazito kontinentalnoj klimi, dok u vlažnoj primorskoj kao i planinskoj klimi, unatoč izdašne ishrane na sočnim i bujnim pašnjacima, nisu postignuti dovoljni uspjesi. U našoj državi uzgajao je veleposjed s uspjehom merino pasminu naročito u Savskoj i Dunavskoj banovini. Ona traži dobru hranu i njegu, jer je osjetljivija negoli domaća ovca.

Od merino sojeva koji su prigojeni u Njemačkoj i bivšoj Austriji, najpoznatiji su bili slijeđeći:

a) Elektoral merino soj, uzgojen u Saskoj i Šleskoj od 1765 do cca 1860. Vuna je vanredno mekana, fina i izjednačena s kratkim pramenom od 1.2—2.8 cm, uslijed čega ta ovca nije davala više od 1—1.5 kg vune. Ovce su bile sitne, vrlo fine u kostima, visoke i uske građe, teške oko 25—30 kg. Zbog pretjerano jednostranog uzgoja na vunu, a na štetu tjelesnog razvitka, pojavile su se i teške degenerativne oznake u stadima, pa se danas ovaj soj više ne uzgaja.
b) Negretti merino soj koji je prvotno nastao u Austriji, a kasnije se raširio i u Njemačkoj, bio je jači u tijelu, (30—40 kg), koje je bilo na glavi, nogama i trbuhu obraslo gustom vunom. U svrhu što veće

• Ovca od 2 godine je prvojanka, ovan = namlećak
• Ovca od 3 godine je drugojanka, ovan = preodnjak
• Ovca od 4 godine je trećojanka, ovan = drugopreodnjak
• Gara je bijela ovca crne glave
• Bleka (bika) je bijela ovca -bijele glave
• Maca je bijela ovca zelenkastih obraza
• Žuća (žuka) je bijela ovca žutih obraza
• Vranooka je ovca bijelih obraza, oko očiju crna
• Meda je ovca bijelih obraza, oko očiju žuta
• Kaluša je ovca crnih obraza, ali i samo crnih koluta oko očiju
• Graša je ovca bijelih pjega po obrazu
• Kružoka je ovca bijelih obraza, oko očiju crni koluti
• Suzoka je ovca bijelih obraza, ispod očiju ima crne tačkice kao suze
• Zrnja je ovca bijelih obraza sa crnim većim tačkama

Sl. 27. Merino ovnovi za jino sukno. (Kronacher, Allg. Tierzucht, Bd I sl. br. 263).

Izostavljeno iz prikaza

Proizvodnje vune odabirale su se životinje sa što jače nabranom kožom ne samo na vratu nego po čitavom tijelu. Vuna je u tog soja (nazvanog i Infantado) duža (2—4 cm), puna teško topivoga masnog vunskog znoja, a nastriženo je do 2lA kg. Ove su ovce loše iskorišćavale hranu. Da se združe dobre osebine elektoral i negreti soja, dobiven je križanjem:

c) Elektoral-Negreti soj ili Eskurial-ovca koju je osobito propagirao znameniti Albrecht Taer, preporoditelj njemačke poljoprivrede.

Iz ovih triju sojeva nastala je oko 1830 današnja njemaeka merino ovca za fino sukno, koja je u manjim stadima raširena i u Poljskoj, Austriji, Mađarskoj i dr. Pramen je 3—5 cm dug, finoća vune 3— 5 A (vidi str. 212). Za rasplod se upotrebljava istom sa 2% godine.

Osim ovog soja koji se uzgaja radi proizvodnje što finije vune kratkog pramena postoji još merino sojs dužom vunom, sposobnom za izradu češljane vunene pređe (Kammwollmerino).

Ovaj je soj nastao poslije 1860, uglavnom križanjem elektoral i negretti ovaca s ovnovima ranozrele francuske merino rambouilletpasmine, uslijed čega je postao snažniji, otporniji i nešto ranije zreo^ Tijelo je obraslo vunom i na glavi, nogama i trbuhu, runo je dobro zatvoreno, pramen dug 6.5—8 cm. Finoća 2 A-A/B, što zavisi od uzgojnoga cilja koji je danas obično kombiniran, t. j. uzgaja se ovca na vunu i meso. Ako se jače uzgaja na meso, vuna je grublja, ali je široko i duboko tijelo snažnije sa dobro razvijenim mesnim partijama. Ovca je ranije zrela pa se može upotrebiti za rasplod već sa 18 mjeseci. U gojidbama gdje se polaže veća važnost na uzgoj fine vune u tipu A/AA, ovce su kasnije zrele te dozrijevaju istom sa 2Yr godine. Od njih se traži 4.5—6.5 kg, od ovnova 7—9 kg vune. Dok je u ovim gojidbama obraslost vunom jača, a vrat ima nabranu kožur dotle su merino-mesne gojidbe gole u licu i na donjem dijelu nogu, a vuna doseže do čela. Trup merino mesnog soja je zbijen, dubok i širok, vuna 7.5—10 cm duga u kvalitetu A/B. Ovce su bezrožne a većinom također i ovnovi. Težina ovaca iznosi 60—70 kg a ovnova 70—100 kg. Razne tipove merino ovaca uzgajao je kod nas veleposjed.

Francuska Rambouillet pasmina je tipični zastupnik ranozrele, na meso i vunu uzgojene, merino ovce. Nastala je na državnom dobru Rambouillet iz materijala, 1786 uvedenog iz Španjolske. Uzgaja se ovca jakih kostiju i mekane duge vune, sposobne za izradu češljane vunene pređe. Ovu su ovcu u svrhu križanja mnogo upotrebljavali vlasnici nježnih merino ovaca, uzgojenih na vunu. Radi toga su te ovce postale snažnije i otpornije.

Od francuskih pasmina poznata je još Merino-precoce pasmina koju Francuzi uzgajaju u dva tipa: veći i teži S o i s s o n a i s (ž. 60 do 75 kg) i lakši Chatillonnais tip. Vrlo je obljubljena i u inostranstvu, jer brzo raste, dozrijeva i dobro se tovi.

Od francuskih merino pasmina valja ovdje spomenuti Dishlevmerino ovcu koja je oko 1830 nastala križanjem engleske Dishley ovce s francuskom merino ovcom. Dishley-ovcu je polovinom 18 stoljeća uzgojio poznati engleski gajač Bakewell, i to iz engleske Leicester ovce. Dishleymerino ovce se izvrsno tove, vrlo su ranozrele, vuna A/B do B, ali stavljaju velike zahtjeve na hranu i dosta su osjetljive.

2. Pasminska grupa ovaca s valovitom vunom prelaznog karaktera k merino vuni obuhvaća uglavnom engleske crnoglave down ovce. U Engleskoj vrlo pogoduju uzgoju ovaca klimatske i terenske prilike. Osobito blaga i vlažnim morskim zrakom zasićena klima i vrlo bujni pašnjaci omogućuju ovčarstvu lijep razvitak. I konzum ovčjeg mesa koje Englez vrlo cijeni pogoduje razvitku ovčarstva. Engleski stočari uzgajaju uglavnom ovce u svrhu proizvodnje mesa i vune. Uslijed povoljnih terenskih i klimatskih prilika i intenzivnog rada engleskih stočara nastao je tamo velik broj pasmina i sojeva od kojih ćemo ovdje navesti samo najpoznatije iz grupe crnoglavih bezrožnih dovn ovaca s razmjerno kratkom vunom. Ove ovce potječu uglavnom iz valovitih brđskih predjela južne Engleske.

Na prvom mjestu ističemo Hampshire ovcu, jer se ona uzgaja i na nekim veleposjedima u našoj državi. Hampshire ovca je kao i sve cngleske down ovce duboka i široka u trupu i prsima, kratkih mesnatih nogu i vrlo masivne građe. Lice i noge su tamnosmeđe do crne hoje. Profil je glave ispupčen (konveksan), vuna dopire na čelu do međuočne linije. Runo u C kakvoći je dobro zatvoreno, izjednačeno. Ovce su vrlo ranozrele, brzo rastu, đosta su otporne i za tov vrlo podesne. Težina ovaca kreće se između 70—90 kg, a daju oko 5%—6 kg vune s rendementom (čista vuna) od 50—60%. Ovce se janje zimi. Prirast janjadi, koja kod poroda važe 6 i više kg, iznosi kraj intenzivne ishrane preko 300 grama dnevno, te janje već nakon 5 mjeseci važe preko 50 kg (mrtva vaga = 60% žive). Hampshire ovca je nastala početkom 19 stoljeća križanjem domaće primitivne ovce u grofovijama Hampshire, Wiltshire i Berkshire s ovnovima Southdown pasmine.

Southdown ovca nastala je 1778 u južnoengleskoj grofoviji Sussex iz tamošnje male ali finorune domaće ovce. Ova je bezrožna ovca inače malog rasta, ali okruglog valjkastog tijela. Kao najranozrelija i najtovnija od svih down ovaca poslužila je kod stvaranja Hampshire, Shropshire i Oxfordshire pasmine. — Niske noge i mala, kratka glava smeđesive su boje. Daje 1.5—2 kg kratke vune (do 10 cm) u B sortimentu. Dosta je osjetljiva.

Shropshire ovca je nastala križanjem rogate gorske domaće ovce u pokrajini Shropshire i Staffordshire sa Southdown i Leicester ovcom. Uslijed velike prilagodljivosti i otpornosti brzo se raširila po Evropi i Americi. Srednje je veličine (60—70 kg); gusta vuna (3—6 kg) je u BC i C sortimentu.

Oxfordshire ovca je nastala križanjem Hampshire i Southdown ovaca s ovnovima Cotswolđ pasmine grofovije Oxford. Lice, uši i noge su tamnosmeđe boje. Glava ima ravan profil. Vuna (oko 3—4 kg) uCiD sortimentu. Smatra se najvećom down-ovcom. Utovljena godišnja janjad polučuje 70 i više kg.

Suffolk ovca je produkt križanja domaće rogate Norfolk-ovce sa Southdown ovcom. Vrlo je otporna, plodna i ranozrela, a u hrani čednija negoli ostale down ovce. U težini ne zaostaje za Hampshire i Oxfordshire ovcom, a vuna se uzgaja u C sortimentu.

Sl. 29. Godišnja hampshire janjad u Gložanima. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 28. 2Y god. hampshire ovan iz Gložana u Vojvodini. Vlasnik Dr. G. Dunđerski. Fot. Ogrizek.

Izostavljeno iz prikaza

Križanjem njemačkih gojidbi Oxford i Hampshire pasmine nastala je njemačka crnoglava mesnata ovca sličnih svojstava kao u izvornih down-ovaca.

3. U pasminsku grupu ovaca sa sjajnom vunom ubrajamo velike bjeloglave dugorune ovce u nizinskim predjelima Srednje Engleske i to: Leicester, Lincoln, Cotswold, Cheviot i dr. Njihova je vuna 20 i više cm duga te posjeduje svileni sjaj, a slabo je valovita. Duge ali finije osjaste niti svilastog sjaja u CD-E sortimentu su bez srži. Od down ovaca razlikuju se ovce ove grupe prije svega po tom što su visoke, vrlo uzrasle, bijele glave i nogu, teže od njih i navikle na vlažnije nizinske paše. Inače su također ranozrele, dobro se tove, ali traže obilnu hranu te su manje otporne negoli down ovce.

Leicester ovca (Dishley) u ovoj grupi najprije dozrijeva, vanredno iskorišćuje obilnu hranu i daje velike težine kod tova. Poslužila je Bakewellu za uzgoj Dishley ovce. Daje oko 6 kg sjajne, 20 i više cm duge bijele vune, a ovce dosežu prosječnu težinu od 60—701 kg. Plođnost nije najbolja, a prilično je osjetljiva. Bijela, konveksna bezrožna glava je gola, noge su do iznad koljena obrasle kratkom dlakom. U Njemačkoj je Leicester ovca križanjem s merino dala bastard Me-le, nazvan po početnim slovima izvornih oblika.

Lineoln i Cotswold ovce slične su po vanjštini Leicester ovci, od koje se razlikuju po vunenoj čupi na čelu. Lincoln ima nešto finiju vunu, a Cotswold je snažnija i otpornija od Leicester ovce; ima grublju vunu, kasnije dozrijeva i ne tovi se tako kao Leicester ovca.

Cheviot ovca se uzgaja na granici Škotske i Engleske, a poznata je radi svoje finije vune iz koje se izrađuje Cheviot sukno. Uslijed križanja s Leicester ovcom postala je vuna grublja i slabije valovita, pa se danas u trgovini pod imenom Cheviot razumijevaju Lincoln i Leicester vune.

Sl. 30. Tipičan ranozreli southdoum ovan (po Adametzu, Allg. Tierzucht sl. 153. Verlag I. Springer, 19 Wien).

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 31. Ovan Border-leicester pas-mine (po Kronacheru, Allg. Tier-zucht, Bd IV sl. 8).

Izostavljeno iz prikaza

Križanjem domaće nizinske ovce u Oldenburgu i Holsteinu sa Leicester, Southdown, Hampshire i Oxforddown, a osobito sa Cotsw7old ovcom, uzgojili su Nijemci i vlastitu bjeloglavu mesnatu ovcu .sličnih svojstava kao što su izvorne pasmine.

Od njemačkih pasinina, koje bi po karakteru vune mogli ubrojiti u istu grupu, možemo spomenuti još Istočnofrizijsku ovcu. Nju uzgajaju Nijemci na primorskim nizinskim pašnjacima najviše na mliječnost, a u posljednje vrijeme nastoje podignuti i kvalitet mesa i vune. Istočnofrizijska ovca je visoka, dugog i razmjerno dubokog trupa. Velika bezrožna glava konveksnog profila i dugih tankih ušiju gola je do zatiljka. Prosječno daje u godini oko 500 litara mlijeka s 30 kg masti, no neke gojidbe su polučile i preko 1000 litara sa 60 kg masti. Vrlo je ranozrela te se pripušta već sa 7 mjeseci. Poznata je njena velika plodnost, jer daje redovito blizance, a trojke češće nego jedno janje. Daje 3—4 kg bijele vune u C—CD sortimentu. Izrasla važe 70—80 kg, a ovnovi 100 i više kg. Prenesena u neke naše krajeve nije se mogla aklimatizirati, iako je u njenoj postojbini u vlažnoj primorskoj klimi prilično otporna. Uslijed jednostranog uzgoja na mliječnost postao joj je organizam osjetljiv na veće promjene, pa ona, po mom mišljenju, danas još nije podesna za ukrštavanje s našim pasminama zato da se ovima popravi mliječnost. Upoznavši tu pasminu ovaca u Istočnoj Friziji uočio sam velike razlike između tamošnjih i naših gojidbenih prilika.

Crnoglava Rhon, bjeloglava Leine i Franken ovca su razumnim uzgojem dotjerane njemačke provincijske pasmine. Vrlo su čedne i otporne i za ekstenzivno držanje podesne. Imadu vunu u C sortimentu.

U vuni je najbolja (A—BC) wiirtenberška ovca, koja je primila mnogo merino krvi. Raširena je najviše u Južnoj Njemačkoj gdje je još u običaju i jedna vrst nomadskog stočarenja.

Nakon ovog kratkog opisa raznih pasmina donosimo t a b e l u I sliku o rasprostranjenosti pasmina i sojeva u našoj državi u godini 1933. Tu se radi samo o približnim brojevima koji su dobiveni od pojedinih nadieštava i sređeni u ministarstvu poljoprivređe. Podatke je sakupio i sredio inž. D. Nikolić, sekretar minist. poljopr., za što mu se ovdje najljepše zahvaljujem. Pod b i r k o m se razumijevaju križanci pramenke s cigaja ili merino pasminom, t. j. ovce s plemenitijom vunom.