U opštoj žalopojci o krizi knjige, prodaje knjige, a naročito knjige namijenjene poljoprivrednoj proizvodnji, ova knjiga kao da demantuje to stanje: za kratko vrijeme doživljava šest izdanja! Bez publiciteta, bez bučne najave, bez javnih priznanja i nagrada, knjiga je našla puta do seoskih kuća, do pčelara amatera i profesionalaca, do đaka i studenata. Uzrok ovom svojevrsnom fenomenu nije lako shvatiti. Na našem jezičkom području postoji obilna literatura i bogata tradicija izdavanja pčelarskih priručnika. Prema tome, ova knjiga nije upala u „prazan prostor“ pa da bude tako razgrabljena. S druge strane, pčelarstvo kao privredna grana kod nas je već odavno u stagnaciji i opadanju, nije to više ona magijska djelatnost koja samo posvećenim obezbjeđuje nezamjenljive namirnice kao nekad. Bolesti i opšte zagađivanje okoline svakodnevno sve više sužavaju prostor ovom nježnom biću, oduvijek smatranim najvećim radišom u prirodi.

Ali, pored svega toga, kod nas se javlja nov interes za pčelarstvo, kome više nije cilj samo materijalna korist, nego je to više hobi, pasija, rekreacija u slobodnom vremenu, vraćanje prirodi, prirodnoj hrani i, naročito, prirodnim lijekovima.

Lagano pisana, riječju i funkcionalnom slikom ova knjiga na sažet i jednostavan način objedinjuje dosad naširoko opisivana opšta znanja o pčelama i pčelarstvu sa najnovijim spoznajama o još uvijek tajanstvenim stranama funkcionisanja pčelinjeg društva. Tu će svaki pčelar naći interesantno štivo, na primjer o tome kako pčele pronalaze pašu i međusobno se o tome obavještavaju, stručniji pčelar formule na osnovu kojih će utvrditi optimalne uslove iskorišćavanja svake pčelinje paše, a svaki praktičar detaljne i instruktivne crteže pomoću kojih će napraviti košnice. Autorova spremnost da u svakom novom izdanju iznova obradi ili jače osvijetli neki aktuelni pčelarski problem i da udovolji zahtijevima mnogobrojnih čitalaca, s kojima je u stalnom kontaktu od fakultetske katedre, preko pčelarskih udruženja, pa sve do pčelinjaka i u najzabačenijim krajevima, ogleda se i u ovom izdanju. Možda se i u tim činjenicama nalazi objašnjenje izvanrednog priprema kojim je ovu knjigu dočekala čitalačka publika. Uprkos ograničenosti obima knjige, autor je, i u ovom, šestom izdanju, ostao vjeran sebi: detaljnije je opisao najveću boljku savremenog pčelarstva — krpelj varou, koja ozbiljno prijeti da zatre mnoge pčelinjake, i iznio najnovija iskustva u borbi protiv nje. I to je u ovom času sasvim dovoljan razlog da i kod svojih starih čitalaca pobudi interes i za ovo izdanje, a o novim čitaocima ne treba ni govoriti, jer oni ovdje mogu naći mnoštvo interesantnog, korisnog i novog.

Dr Husnija Čerimagić

Sadržaj

Uvod (Definicija pčelarstva. Istorijat. Osobine pčelarstva kao poljoprivredne grane. Uslovi za pčelarstvo u SFRJ i SRBiH. Pčelarstvo u svijetu i kod nas

1. ŽIVOT PČELA

Sistematsko mjesto pčele
Stan pčela
Anatomija i fiziologija pčele
Kožni skelet
Tijelo pčele
Glava pčele (Oči. Pipci. Usni aparat)
Grudi pčele (Krila. Noge)
Trbuh. Organi za varenje. (Žlijezde koje su u vezi sa organima za varenje. Pretvaranje nektara u med. Hrana pčela)
Krvni sistem
Organi za disanje
Nervni sistem
Ostale žlijezde kod pčela (Voštane. Mirisna. Žaoka)
Polni organi (Polni organ matice. Polni organ radilice. Polni organ truta. Parenje matice. Oplodnja jajeta)
Razviće pčela
Pčelinje leglo (Stadiji razvića: jaje, savijena larva, ispružena larva. Lutka. Odrasla pčela. Razlike u ishrani)
Život odraslih pčela (Život matice. Život pčele radilice. Rad pčela sakupljačica. Sporazumijevanje pčela. Život truta)
Život pčelinjeg društva u toku godine (Period jeseni i zimovanja)
Period pojave legla. Period glavne pčelinje paše. Period rojenja pčelinjih društva. Period poslije rojenja i glavne paše) Razne pojave u pčelinjem društvu (Bezmatak i lažne matice. Tiha izmjena matica. Roj bjegunac. Krađa kod pčela)

2. KOŠNICE I PČELARSKI PRIBOR

A. Košnice (Dijelovi košnice. Odstojanja i prostori u košnici. Klasifikacija košnica)
Košnica sa nepokretnim saćem (Vrškare. Dubovine)
Košnice sa pokretnim saćem (Đerzonke. Pološke. Polunastavljače. Nastavljače)
B. Pčelarski pribor i alat. (Pribor: za rad sa pčelama, za prihranjivanje pčela, za umetanje satnih osnova u okvire, za oduzimanje i istresanje meda, za topljenje i cijeđenje voska)

3. MEDONOSNO BILJE (Pčelinja paša)

Lučenje nektara (Količina nektara)
Određivanje broja pčelinjih društava u odnosu na pčelinju pašu
Glavno medonosno bilje

4. GAJENJE PČELA (Apitehnika)

Pčelinjak
Pregled pčelinjih društava
Prihranjivanje pčela
Spajanje pčelinjih društava
Radovi na pčelinjaku u proljeće
Pripremanje pčelinjih društava za glavnu pašu
Vještačko rojenje
Izvođenje matice
Oduzimanje i istresanje meda
Prevoženje pčela na pašu
Pripremanje pčela za zimu
Čuvanje oplođenih matica u toku zime
Kontrola pčelinjih društava u toku zime

5. OPRAŠIVANJE POLJOPRIVREDNOG BILJA POMOĆU PČELA

Biološke osnove
Uloga insekata u oprašivanju bilja
Metode iskorišćavan ja pčela u oprašivanju poljoprivrednih kultura
Oprašivanje voćarskih kultura
Oprašivanje ratarsko-povrtarskih kultura

6. BOLESTI I ŠTETOČINE PČELA

A. Bolesti pčela
Nezarazne bolesti. (Prehlađeno leglo, trovanje hranom)
Hemijska trovanja
Zarazne bolesti pčelinjeg legla (Evropska trulež. Američka kuga. Mješinasto leglo. Krečno leglo. Kameno leglo)
Zarazne bolesti odraslih pčela (Nozematoza. Akaroza, Paraliza pčela. Ameboza)
Varoatoza (Varooza)

B. Štetočine pčela (Voskov moljac. Pčelinja uš. Miševi. Mravi. Ose i stršljeni. Žabe i gušteri. Štetne ptice)

Literatura

Uvod

Pčelarstvo je grana poljoprivrede u kojoj se uzgaja i iskorišćava medonosna pčela (Apis mellifica L.) za dobijanje direklnih i indirektnih koristi.

Direktne koristi se dobivaju u sljedećim proizvodima:

Pčelinji med je visokokvalitetna ljudska hrana, koja ima i ljekovita svojstva. Pošto nastaje uglavnom iz slatkih sokova cvjetova — nektara koga pčele prerade, med sadrži u prirodnom obliku: šećere (monosaharidi — glukoza i fruktoza), kiseline i metale (Ca, Fe, Mg, Co, P, Na i dr.), koje čovječiji organizam lako prima. Osim toga, u medu se nalaze, u znatnim količinama, fermenti (invertaza, dijastaza, katalaza i dr.) i vitamini, koji pospješuju biohemijske procese u čovječijem organizmu. Stoga med uz dobar ukus, ima ljekovita, dijetetska i kondiciona svojstva, te se primjenjuje kako u ishrani tako i u liječenju mnogih oboljenja.

Pčelinji vosak ima veliku primjenu u industriji (elektroindustrija, avioindustrija, precizna mehanika, metalurgija — za precizne otiske, industrija papira, stakla), te farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji. Ipak, najveći potrošač voska je samo pčelarstvo koje troši 3/4 proizvodnje.

Pčelinji otrov (ubod) se koristi za liječenje reumatizma, išijasa, poliartita i drugih bolesti. Koristi se direktno ubod pčela ili se od samog otrova spravljaju rastvori i masti.

Matična mliječ nalazi veliku primjenu u liječenju nekih bolesti (jetre, bubrega, srca), kao i u kozmetici.

Cvjetni prah (polen, pelud) primjenjuje se u spravljanju dijetetskih i kondicionih preparata za ishranu Ijudi, kao i za spravljanje raznih kozmetičkih preparata.

Propolis se upotrebljava za pripremanje nekih masti za liječenje rana i kao takav nalazi primjenu u medicini i veterini. Upotrebljava se i za spravljanje skupih lakova.

Rojevi i matice služe za reprodukciju u pčelarstvu.

Indirektna korist koju daje pčelarstvo oprašivanjem poljoprivrednog bilja, znatno je veća od direktne, za oko 100 do 150 puta, jer u prirodi oko 80% biljaka su entomofilne (biljke koje oprašivaju insekti). Intenzivnom obradom zemljišta (razoravanjem međa, privođenjem kulturi dosad neobrađivanog zemljišta) i sve većom upotrebom pesticida, u prirodi je sve manje insekata koji oprašuju kulturno bilje i njihov udio u oprašivanju svodi se na najmanju mjeru. Pčele, pošto prezirnljuju u velikim zajednicama — društvima, zbog svoje brojnosti, glavni su oprašivači poljoprivrednog bilja. Stoga intenziviranjem poljoprivrede pčelarstvo dobija sve veći značaj.

Kod nas oko 150 kulturnih biljaka zahtijeva oprašivanje pomoću pčela. Pravovremeno oprašivanje poljoprivrednog bilja je jedna od agrotehničkih mjera jer su plodovi pri takvom oprašivanju boljeg kvaliteta, a povećava se i kvantitet. Na primjer, ako je nepotpuna oplodnja u jabuke, zaostaje u razvoju ona strana ploda koja nije oplođena, čime se umanjuje njen kvalitet. Ogledima je utvrđeno da pčele oprašivanjem povećavaju prinos za oko 20—30% jabuke, trešnje, višnje, kajsije i drugog voća. Oprašivanje takođe ima efekta i u ratarskih kultura: prinos suncokreta se povećava za 15—20fl/o, uljane repice za 20°/o, kao i u proizvođnji sjemena lucerke, djeteline i drugih biljaka. Kada se ima u vidu da su za pravilno i pravovremeno oprašivanje potrebna 3 do 4 pčelinja društva po 1 ha, onda se vide i perspektive razvoja pčelarstva u intenzifikaciji poljoprivredne proizvodnje.

Istorijat pčelarstva

Pčelarstvo je staro koliko i Ijudski rod. Prvobitni čovjek nije uzgajao pčele već ih je tražio u šupljinama drveća i stijena. Pčele je uništavao, a oduzimao im med i vosak, znači »lovio« je pčele. Najstariji podatak o pčelarstvu potiče iz kamenog doba. Nađen je u špilji — špiljski crtež — kod Bakora u Španiji, star je oko 30 000 godina i na njemu je predstavljeno uzimanje meda iz stijene.

Stari Egipćani i Asirci su među prvim uzgajali pčele. Poznavali su i metodu oduzimanja meda a da ne unište pčele. U mnogim grobnicama nađeni su reljefi na kojima su naslikane pčele i med u saću.

Stari Grci primili su vještinu pčelarenja od Egipćana, a Rimljani od Grka.

U srednjem vijeku pčelarstvo je veoma važna grana. Med predstavlja glavni izvor slatkih materija. Istovremeno je crkva kao veliki potrošač voska za svijeće, odigrala važnu ulogu u razvoju pčelarstva. Radi toga su vlastela i manastiri imali velike pčelinjake i pčelara kao posebno zanimanje.

Na naučnim osnovama pčelarstvo se počinje razvijati tek krajem 18. i početkom 19. vijeka. Radovima je ističu mnogi istraživači: Adam Širah (1700—1775) konstatuje da u pčelinjem društvu ima samo jedna matica. Anton Janša (1734—1773) je ustanovio da se parenje matice obavlja isključivo u vazduhu. Petar Prokopovič (1775—1850) konstruiše košnicu sa pokretnim saćem, što ima praktičnu vrijednost. Lorenco Langstrot (1810—1895) i Baron Berlepš (1815—1877) konstruisali su košnice koje se i danas upotrebljavaju. Jan Đerzon (1811—1906) prvi je zapazio pojavu partenogeneze kod pčela. Johan Mering (1816—-1878) konstruisao je presu za proizvodnju satnih osnova (vještačkog saća), a Franjo Hrouška (1819—1889) konstruisao je centrifugu (vrcaljku) kojom se omogućuje oduzimanje meda od pčelinjih društava, a da se ne uništi saće. Ova istraživanja nastavljaju se do današnjih dana radi pronalaženja boljih rješenja za uzgoj pčela (apitehnika) i savršenije koiistrukcije pčelarske opreme, te pčelarstvo postaje rentabilna grana poljoprivredne proizvodnje. S tim ciljem mnoge zemlje u svijetu imaju specijalizovane institute za istraživanje pčelarske problematike.

Osobine pčelarstva kao poljoprivredne grane

Pčelarstvo, u odnosu na druge poljoprivredne grane, ima niz karakterističnih osobina. Osobine pčelarstva su sljedeće:

1. Rentabilnost. — Oprema za pčelarstvo (košnice, pribor i alat) nije skupa. Jedanput nabavljena, ako se čuva i održava, može trajati i do 50 godina. S obzirom da su proizvodi pčelarstva uvijek traženi i na cijeni, uloženi kapital se brzo vraća. Često je rentabilnost ograničena vremenskim uslovima, te je pčelarstvo podložno kolebanjima koja uslovljavaju klimatske prilike. Radi toga klimatski uslovi mogu dovesti u pitanje rentabilnost pčelarstva.
2. Neograničenost bavljenja pčelarstvom. — Za uzgajanje pčela nije potreban vlastiti zemljišni posjed, jer za postavljenje košnica ne treba veći prostor. Pčelarstvom se mogu baviti sva zanimanja, kako muškarci tako i žene. Ovo daje mogućnost da pčelarstvo mnogima bude glavno ili sporedno zanimanje.
3. Nevezanost za određeni prostor. — Pčele sakupljaju hranu u radijusu do 10 km, te S£ ne postavlja pitanje naknade vlasnicima za pčelinju pašu. Znači, pčele slobodno posjećuju cvjetove, bez obzira kome pripada zemljište na kome raste medonosno bilje. Ukoliko se ukaže bolja pčelinja paša u nekom drugom kraju, košnice sa pčelama se lako prenose sa jednog mjesta na drugo, a pri tome pčelinje društvo ne trpi štetu.
4. Pčelarstvo kao sport. — U radu sa pčelama nailazimo na veliki broj kombinacija (pčelinja paša, razvoj društva, uzgoj matica, zaštita pčela i dr.), te su radi toga momenti sporta jako naglašeni. Ove kombinacije zahtijevaju veliki broj raznih rješenja (kao u šahu). Iz tog razloga pčelarstvo ima veliki broj pristalica, koji u ovoj poljoprivrednoj grani nalaze i razonodu.

Uslovi za pčelarstvo u SFRJ i SRBiH

Jugoslavija ima naročito povoljne uslove za pčelarstvo iz sljedećih razloga:

1. U našoj zemlji klima je blaga te su pčele aktivne 7—8 mjeseci u godini. U nekim krajevima (Dalmacija, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i dr.) period mirovanja pčela traje svega 2 do 3 mjeseca. Ova okolnost povoljna je za pčelarstvo jer pčelinje društvo počinje ranije sa svojim razvojem i spremno dočeka ranu proljetnu pašu. S druge strane, pruža se mogućnost za proizvodnju ranih rojeva i matica koji su u proljeće traženi na tržištu.
2. U nas još uvijek ima dosta neobrađenih površina (prirodne livade i pašnjaci), kao i zemljišta koja se teško mogu privesti pod kulturu (područje krša). Ova zemljišta su od velike koristi za pčelarstvo, jer upravo na njima raste raznovrsno medonosno bilje. U nas je tradicija da se prave velike međe na kojima raste razno medonosno šiblje i drveće (kupina, bagrem i dr.), prvorazredna pčelinja paža. Osim toga, u našoj zemlji postoje velike površine zemljišta pod raznim -voćkama, zatim ratarskim kulturama (uljana repica, suncokret, djetelina, lucerka, smiljkita i dr.), a postoje i velike površine pod šumom gdje gornji sprat nije drveće već žbunje (malina, borovnica, kupina), koje je prvorazredno medonosno bilje.
3. Jugoslavija je pretežno brdovita zemlja. Reljef terena je raznovrstan i na kratkim odstojanjima su velike visinske razlike. Time se mijenja_fu ekološki uslovi i flora je raznovrsna na bliskim odstojanjima. Usljed visinske razlike, različito je vrijeme cvjetanja jedne iste međonosne biljke. Na nižim pozicijama počinje da cvjeta ranije a na višim kasnije, te se vrijeme cvjetanja produžuje.
4. Usljed visinskih razlika i kombinacije terena sa različitom klimom i medonosnim biljem, u nas postoje povoljni uslovi za seleće pčelarenje, tj. za prevoženje pčela iz jednog kraja u drugi, radi iskorišćavanja pčelinje paše. Tako je moguće iskoristiti više pčelinjih paša u toku jedne godine, pa pčelarstvo postaje znatno rentabilnije zanimanje.
5. Zimovanje pčela ima veliki značaj za gajenje pčela. U našoj zemlji zime su blage i gotovo uvijek u toku zime postoje 2—3 toplija dana (kad je temperatura iznad 12°C) kada pčele mogu da izlijeću iz košnice i da izbace izmet. Ovim izlijetanjem rasterete crijevni sistem, pa gubici pčela u toku zime su, u nas, neznatni. Blaga zima omogućava da košnice ostaju na otvorenom prostoru, za razliku od drugih zemalja sa jakim i dugotrajnim zimama, gdje pčele zimuju u specijalnim spremištima — zimovnicima.

Iz ovih razloga naša zemlja ima velike mogućnosti za razvoj i unapređenje pčelarstva, ali one do danas nisu iskorištene.

Pčelarstvo u svijetu i u nas

Pčele se uzgajaju u gotovo svim krajevima svijeta. U nekim zemljama (npr. skandinavske zemlje) usljed nepovoljnih klimatskih prilika prinosi su vrlo mali, ali se pčele uzgajaju radi oprašivanja bilja ili iz sporta. S druge strane, u većini zemalja gdje je pčelarstvo jako razvijeno (SSSR, SAD, Argentina, Meksiko, Kanada, Novi Zeland i dr.), postoji i dobro razvijena pčelarska industrija koja proizvodi košnice i drugu pčelarsku opremu. Svakim danom pronalaze se bolja tehnička rješenja radi racionalizacije rada u pčelarstvu. Ujedno postoje i specijalizovana preduzeća za otkup, preradu i prodaju pčelarskih proizvoda, te se na tržištu pojavljuju sa standardnim kvalitetom.

Prema statistici Ujedinjenih nacija najveći broj košnica je u sljedećim zemljama: SSSR 10 500 000; SAD 4 500 000; Etiopija 6 000 000; Meksiko 2 000 000; Turska 1 900 000; Poljska 1 250 000; Jugoslavija 1 200 000; ČSSR 1 070 000, itd.

Prema istim podacima, najveći proizvođači meda bili su: SSSR 125 000 tona, SAD 86 300 tona, Meksiko 40 000 tona, Kanada 18 600 tona, Argentina 22 700 tona, Australija 22 800 tona meda.

U našoj zemlji broj košnica po republikama i pokrajinama prema popisu iz 1969. godine (Popis poljoprivrednih gazdinstava 1969, St. bilten 624, juli 1970, Beograd) ) iznosio je:

Sljedeći popis poljoprivrednih gazdinstava (1981.) daće tačan pregled.

• Gazdinstva sa pčelama i broj košnica
  SFRJ 150 371 – 1 147 449
  SR Bosna i Hercegovina 30 984 – 189 126
  SR Crna Gora 6 234 – 46 237
  SR Hrvatska 25 018 – 150 551
  SR Makedonija 9 733 – 126 213
  SR Slovenija 8 228 – 108 276
  SR Srbija 70 171 – 527 046
  Uža Srbija 55 735 – 365 670
  SAP Vojvodina 8 800 – 126 118
  SAP Kosovo 5 636 – 35 258

Ne postoje tačni podaci koliki je odnos košnica sa pokretnim i nepokretnim saćem, ali se pretpostavlja da je sa nepokretnim oko 27 do 30% košnica. Iz tog razloga su u nas prinosi tako niski.

Pretpostavlja se da je povećan broj košnica u SFRJ, od prošlog popisa do danas, za oko 10—15%. Istovremeno je poboljšan odnos košnica sa pokretnim i nepokretnim saćem u korist onih sa pokretnim.

3. Medonosno bilje (pčelinja paša)

Medonosno bilje daje pčelinjem društvu nektar i cvjetni prah. Cvjetovi nekog medonosnog bilja luče samo nektar a drugog daju pčelinjem društvu isključivo cvjetni prah. Međutim, postoji medonosno bilje čiji cvjetovi daju i nektar i cvjetni prah.

Život i opstanak pčelinjeg društva, a time i prinos međa, ovisan je o postojanju medonosnog bilja. Pod uticajem prirodnih uslova, ovo bilje, u većini slučajeva, pojavljuje se spontano, kao samoniklo. I čovjek svojim radom, podizanjem parkova, voćnjaka, vinograda, aleja, gajenjem raznih ratarskih kultura, u dobroj mjeri poboljšava pčelinju pašu.

Kako bi pčele u zavisnosti od klimatskih uslova, u sezoni pčelinje paše mogle dati veće (viškove) prinose meda, potrebno je da medonosno bilje postoji na većim površinama u masi i da je raznovrsno. Nepovoljna je okolnost kada na jednom području postoji samo jedna vrsta medonosnog bilja. Zbog nepostojanja stalnosti u cvjetanju, dolazi do prekida paše i pčele nisu u mogućnosti da prikupe veće viškove meda. Ukoliko se jedna vrsta medonosnog bilja rasprostire na većim površinama, to pruža mogućnost dobijanja meda jedne vrste u većoj količini, dok postojanje nekoliko vrsta bilja koje cvjeta istovremeno uslovljava da pčele stvaraju miješane medove. Medonosno bilje se najbolje iskorištava kada jedna vrsta u cvjetanju smjenjuje drugu. Postojanje dvije ili više glavnih paša (kada jedna vrsta medonosnog bilja cvjeta u masi) na jednom području predstavlja povoljnu okolnost, jer u slučaju da podbaci jedna, prinosi se mogu nadoknaditi drugom pčelinjom pašom.

Lučenje nektara

Lučenje nektara kod medonosnog bilja zavisi od mnogih uslova sredine u kojoj ono raste. Lučenje nektara kod iste vrste medonosnog bilja pokazuje kolebanja u toku dana ili y toku jednog sata, a isto tako na jednoj biljci svaki cvijet ima i svoja odstupanja.

Temperatura vazduha ima veliki uticaj na lučenje nektara. Svaka vrsta medonosnog bilja ima posebne temperaturne zahtjeve pri kojima luči najviše nektara. Najpovoljnija temperatura za lučenje nektara za većinu biljaka je od 20 do 25°C, ali se luči i pri temperaturi od 16 i 20°C, samo je tada sadržaj šećera u nektaru za dva do tri puta manji. Baldvin je, ispitujući lučenje nektara kod krastavaca, ustanovio da se male količine nektara luče na temperaturi od 20°C, a da je optimalno lučenje na temperaturi između 20 i 27°C, dok je najmanje na temperaturi od 17°C.

Dnevno odstupanje temperature ima uticaja na lučenje nektara. Ukoliko se topli dani smjenjuju sa hladnim noćima, lučenje nektara može prestati, jer se tada smanjuje jačina fizioloških procesa u biljci.

Jačina sunčevog osvjetljenja utiče na medonosno bilje prilikom lučenja nektara. Ovo je uočio još Darvin. Pčelinje društvo aktivnije posjećuje medonosno bilje po sunčanom vremenu. Fomih je ustanovio da crvena djetelina i grahorica daju 2 do 3 puta više nektara ukoliko je biljo jače osvjetljenje, dok je crvena djetelina koja je bila zasjenjena šumom, dala 2,5 puta manje nektara. Ovu činjenicu možemo tumačiti tirne da je asimilacija jača pri boljem osvjetljenju, pa je i lučenje nektara povećano.

Vlažnost vazduha ima uticaja na lučenje i sadržaj šećera u nektaru. Usljed svoje higroskopnosti, nektar upija vlagu iz vazduha, a pri većoj temperaturi, izlučivanje je manje od isparavanja, pa je stoga nektar nedostupan pčelama. Ustanovljeno je da je povećanjem vlažnosti od 65 na 98%, pri temperaturi od 15CC, vrijesak povećao lučenje nektara od 18,5 mm’ na 41,5 mm3. Kada je vlažnost vazduha iznosila 510/0, lipa je lučila 72% šećera u nektaru, a pri 100% vlažnosti, sadržaj je pao na 22%.

Gluhov navodi da je najbolja vlažnost za lučenje nektara od 60 do 80%, isključujući slučajeve pojedinih-vrsta medonosnog bilja koje imaju posebne zahtjeve.

Vlaga zemljišta, pored toplote i vlažnosti vazduha, utiče na lučenje nektara. Umjereno kišna ljeta obezbjeđuju obilnu pčelinju pašu, dok sušne godine dovodg do smanjenja proizvodnje meda, sa katastrofalnim posljedicama i ’po samo pčelinjedruštvo. S druge strane, pretjerane kiše spiraju nektar ili stvaraju pretjeranu bujnost biljke, tako da je sadržaj šećera u njoj mali.

Vjetar je nepovoljan i za medonosno bilje i za pčelinje društvo. Za medonosno bilje i lučenje nektara su nepovoljni hladni sjeveroistočni vjetrovi i topli južni vjetrovi. Čim oni počnu da duvaju, nektar iz nektarija isparava ili prestaje lučenje. Lučenje nektara se smanjuje za 2 do 3 puta dok, na kraju, potpuno ne prestane.

Vjetar nepovoljno djeluje i na pčelinje društvo. Ako je vjetar slabije snage, pčele slabije posjećuju cvijet i kada se snaga vjetra poveća, onda im potpuno onemogući da posjećuju medonosno bilje.

Svi navedeni uslovi utiču zajednički na lučenje nektara, pa prema Gluhovu bi najbolji uslovi za visoke prinose meda bili — toplo, umjereno-vlažno vrijeme, bez vjetra.

Hemijski sastav nektara kao i sadržaj šećera u njemu različiti su kod raznog medonosnog bilja. S obzirom da svaka vrsta medonosnog bilja ima specifičan rfcktar, to uslovljava da se i medovi razlikuju među sobom. Pri tome važnu ulogu imaju soli i aromatične supstance u nektaru, koje su nosioci karakterističnog mirisa i ukusa medova.

Količina nektara. Kao posljedica cijelog niza vanjskih uticaja (klimatskih, agrotehničkih i dr.), postoje velika odstupanja u lučenju nektara kod raznih vrsta medonosnog bilja. Zato je od posebnog značaja za pčelarstvo da se ispita, za svaku biljku koja daje pčelinju pašu, količina izlučenog nektara. Pošto se utvrdi količina nektara, a zatim i postotak šećera u nektaru kod jednog cvijeta, ta se količina preračuna na med po 1 ha, tj. koliko određena vrsta medonosriog bilja pri povoljnim uslovima može dati meda po 1 ha.

Na osnovu ispitivanja mnogih autora, u sljedećoj tabeli date su količine nektara i šećera za neke medonosne biljke.

Količina izlučenog nektara kod različitih vrsta medonosnog biija prema Batleru (B), Batleru i Šontagu (BŠ), Batleru i Valu (BW), Betjusu (Boe), Evertu (E 1936, 1938, E 1940), Fanu (F), Hasleru i Mauricijevoj (HM), Kleberu (K), Mauricijevoj (M).

Tabela 2.

• VRSTA BILJA Autor Sadržaj šećera u % i količina šećera koju izluči cvijet za 24 časa u mg
• Bagrem (Robinia pseudacacia L.) (BS) 55 – 1,00
• Bob (Vicia faba L.) (BS) 22 – 4,20
• Boražina (Borago officinalis L.) (B) 53 – 1,30
  Boražina (Borago officinalis L.) (Boe) 42 – 1,10
• Esparzeta (Onobrychis sativa lam.) (E 1940) 22—35 – 0,54—1,38
• Crvena ribizla (Ribes rubrum L.) (Boe) 31 – 0,70
  Crvena ribizla (Ribes rubrum L.) (E 1940) 16—31 – 0,04—0,50
• Divlji kesten (Aesculus Hippocastanum Pavia) (B) 69 – 1,10
  Divlji kesten (Aesculus Hippocastanum Pavia) (Boe) 59 – 2,08
• Djetelina bijela (Trifolium repens L.) (BS) 40 – 0,04
  Djetelina bijela (Trifolium repens L.) (Boe) 44 – 0,14
  Djetelina bijela (Trifolium repens L.) (M) 26 – 0,012
  Djetelina crvena (Trifolium pratense L.) (BS) 23 – 0,08
  Djetelina crvena (Trifolium pratense L.) (Boe) 35 – 0,192
  Djetelina crvena (Trifolium pratense L.) (M) 38 – 0,029
  Djetelina hibridna (Trifolium hybridum L.) (M) 43 – 0,011
  Djetelina inkarnatka (Trifolium incarnatum L.) (BS) 31 – 0,07
  Djetelina inkarnatka (Trifolium incarnatum L.) (M) 38 – 0,029
• Esparzeta (Onobrychis sativa Lam.) (BS) 45 – 0,24
• Gorušica bijela (Sinapis alba L.) (Boe) 44 – 0,40
  Gorušica poljska (Sinapis arvensis L.) (Boe) 17 – 0,05
• Heljda (Fagopyrum esculentum Moench) (BS) 46 – 0,10
• Jabuka (Pirus malus L.) (BS) 27 – 0,70
  Jabuka (Pirus malus L.) (Boe) 87 – 1,37
  Jabuka (Pirus malus L.) (E 1940) 9—59 – 0,03—1,94
• Kajsija (Prunus armeniaca L.) (E 1940) 5—22 – 0,31—0,84
• Kruška (Pirus communis L.) (BS) 16 0,30 –
  Kruška (Pirus communis L.) (Boe) 28 – 0,09
  Kruška (Pirus communis L.) (E 1940) 5—48 – 0,05—0,16
  (Brassica Napus L.) (BS) 47 – 0,50
• Kupusnjače (Brassica Napus L.) (Boe) 46 – 0,79
  (Brassica Napus L.) (HM) 55 – 0,53
• Lavanda (Lavandula spica L.) (Boe) 21 – 0,26
  Lavanda (Lavandula spica L.) (K) 48 – 0,09
• Lipa brdska (Tilia cordata Mill.) (B) 30 – 0,90
  Lipa brdska (Tilia cordata Mill.) (BW) 40 – 0,35
  Lipa brdska (Tilia cordata Mill.) (Boe) 37 – 3,06
  Lipa brđska (Tilia cordata Mill.) (E 1936, 1938) 23—74 – 0,10—3,57
  Lipa brdska (Tilia cordata Mill.) (K) 42 – 0,80
  Lipa holandska (Tilia vulgaris Hayne) (BW) 32 – 1,04
  Lipa kavkaska (Tilia euchlora Koch.) (BW) 31 – 0,42
  Lipa kavkaska (Tilia euchlora Koch.) (E 1936, 1938) 12—80 – 0,12—2,31
  Lipa velikolisna (Tilia platyphyllos Scop.) (BW) 32 – 0,82
  Lipa velikolisna (Tilia platyphyllos Scop.) (K) 47 – 1,10
  Lipa velikolisna (Tilia platyphyllos Scop.) (E 1936, 1938) 25—94 – 0,16—7,70
  Lipa srebrna (Tilia tomentosa Mch.) (BW) 26 – 0,71
  Lipa srebrna (Tilia tomentosa Mch.) (E 1936, 1938) 11—77 – 0.07—5,00
• Lisičina (Echium vulgare L.) (Boe) 25 – 1,64
• Malina (Rubus idaeus L.) (BS) 55 – 1,00
  Malina (Rubus idaeus L.) (Boe) 36 – 3,80
  Malina (Rubus idaeus L.) (E 1940) 41—70 – 0,18—1,13
• Ogrozd (Ribes grossularia L.) (BS) 24 – 1,00
  Ogrozd (Ribes grossularia L.) (Boe) 28 – 4,11
  Ogrozd (Ribes grossularia L.) (E 1940) 10—82 – 0,13—5,41
• Različak (Centaurea cyanus L.) (BS) 34 – 0,20
• Ružmarin (Rosmarinus officinalis L.) (K) 62 – 0,50
• Smiljkita (Lotus corniculatus L.) (BS) 40 – 0,08
• Suncokret (Helianthus annuus L.) (BS) 38 – 0,30
  Suncokret (Helianthus annuus L.) (F) 60 – 0,12
• Trešnja (Prunus avium L.) (B) 21 – 0,50
  Trešnja (Prunus avium L.) (E 1940) 21—58 – 0,08—0,79
  Trešnja (Prunus avium L.) (Boe) 21 – 1,50
• Trnošljiva (Prunus insititia L.) (E 1940) 12—72 – 0,13—1,47
• Višnja (Prunus cerasus L.) (BS) 15 – 1,20
  Višnja (Prunus cerasus L.) (Boe) 24 – 1,27
  Višnja (Prunus cerasus L.) (E 1940) 9,7—72 – 0,15—1,31
• Vrbolika (Epilobium angustifolium L.) (Boe) 58 – 0,62
  Vrbolika (Epiiobium angustifolium L.) (K) 44 – 0,02
• Vrijes veliki (Calluna vulgaris Hill.) (Boe) 24 – 0,12
• Žalfija poljska (Salvia pratensis L.) (M) 52 – 0,60
  Žalfija vela (Salvia splendes Ker-Gawl.) (M) 13 – 0,70

Iz tabele je uočljivo da jedna vrsta medonosnog bilja izlučuje različitu količinu šećera iz cvijeta, što je posljedica vanjskih činilaca u kojima ono raste. Na primjer, u toku višegodišnjih osmatranja kadulje (Salvia oflicinalis L.) koja raste uz jadransku obalu, uočeno je da slabo luči nektar u toku cvjetanja (vjetrovi, niska rel. vlažnost i dr.). Istovremeno na udaljenosti 10 km (vazdušne linije) od mora i na 150—350 m nadmorske visine, kadulja obilno izlučuje nektar. I kod drugih medonosnih biIjaka uočljiva su kolebanja u lučenju nektara na kraćim rastojanjima. Dok na nekom lokalitetu jedna biljka obilno luči nektar, samo 5—6 kin dalje od tog lokaliteta, ista biljka luči nektar znatno slabije ili nikako. Pri lučenju nektara, spoljni činioci djeluju kompleksno. Dovoljno je da samo jedan od njih (vjetar, vlažnost vazduha, vlažnost zemljišta, itd.) nije optimalan za biljku pa da se količina izlučenog nektara smanji, a poslije i poptuno da prestane.

Za ispitivanje količine nektara u cvijetu postoji više metoda, kao:

1. metoda kapilarne cijevi;
2. metoda upijanja preko filter-papira;
3. metoda spiranja nektara;
4. metoda intenziteta posjećivanja pčela cvjetovima.

Metodom kapilarne cijevi utvrđuje se količina nektara u cvijetu tako što se prethodno na analitičkoj vagi tazira tanka cjevčica sa suženim (kapilarnim) krajem. Zatim se krajem kapilarne cijevi dotakne žlijezda u cvijetu koja izlučuje nektar (nektarija). Djejstvom kapilarnog pritiska nektar biva uvučen u cijev. Odmah se cijev sa nektarom izmjeri na analitičkoj vagi i oduzimanjem težine prazne cijevi, dobije se težina izlučenog nektara. Količina nektara koju izluči cvijet mjeri se u tri navrata tokom 24 časa (u 6, 14 i 18 sati). Prosječna težina od tri mjerenja predstavlja prosječnu dnevnu količinu izlučenog nektara. Zbir prosječnih dnevnih količina u periodu dok cvijet luči nektar, predstavlja količinu izlučenog nektara u toku vegetacije. Na površini od 1 ha vrši se mjerenje istovremeno na 30—40 cvjetova na raznim mjestima. Cvijet koji se osmatra izoluje se gustim tilom da se spriječi posjeta kako pčela tako i drugih insekata.

Metoda upijanja pomoću filter-papira slična je prethodnoj. Umjesto kapilarne cijevi upotrebljava se traka filter-papira duga 20—25 a široka 1—2,5 mm. Papir se prethodno izvaga (tarira) a zatim prisloni uz nektariju da upije nektar. Odmah poslije upijanja nektara papir se vaga i oduzimanjem tare, dobije se količina izlučenog nektara. Postupak je isti kao i u prethodnoj metodi. Potrebno je da se rad obavi brzo kako bi se izbjeglo isparavanje nektara.

Pri metodi spiranja nektara cvijet se potopi u čistu posudu (pehar) sa destilovanom vodom. Poslije izvjesnog stajanja cvijeta, uz mućkanje, voda se izlije u drugi pehar. Zatim se kvantitativnom hemijskom analizom izvrši određivanje količine šećera u nektaru, što se poslije preračuna na med.

Za praksu je najpristupačniji metod intenziteta posjećivanja pčela cvjetovima. Ovaj metod se zasniva na vremenskom zadržavanju (u minutama) pčele na cvjetovima. Ako neki cvjetovi izlučuju više nektara, pčela se na njima zadržava kraće vrijeme i obrnuto. Prema Gluhovu, zavisno od vremena zadržavanja pčele na cvijetu, sam cvijet izlučuje odgovarajuću količinu nektara.

Kad se ustanovi prosječna količina izlučenog nektara po jednom cvijetu, pristupa se brojanju cvjetova. Kod medonosnog bilja na livadama se izbroji broj cvjetova na 1 m2, kod žbunja na 10 m2 a šumskom medonosnom bilju na 100 m2 i preračuna na 1 ha.

Nektar koji izluči medonosno bilje po 1 ha ne predstavlja istovremeno i količinu meda. Usljed manjeg sadržaja šećera u nektaru u odnosu na med, izvrši se i hemijska analiza dobivenog nektara. Preračunavanje se izvodi na osnovi da u medu ima 80%> suhe materije a 20% vode. Npr., kod heljde (Polygonum fagopyrum L.) jedan cvijet izluči dnevno 0,10 mg šećera, a prosječno na 1 ha ima oko 1,2 miliona biljaka. Na svakoj stabljici prosječno ima oko 600 cvjetova. Tako će 1 ha imati oko 72 miliona cvjetova (1,200.000×600) koji će zlučiti 72 kg šećera (72,000.000×0,10). Pošto u medu ima najmanje 80% vode, sa 1 ha heljde dobiće se 90 kg meda (72×100 / 80).

Na osnovu ovakvih ispitivanja, došlo se i do prosječnih količina meda koje daju različite vrste medonosno bilja po 1 ha.

Za praktično pčelarstvo od posebnog je značaja da se poznaje pčelinja paša u poluprečniku od 3 km u svim pravcima od pčelinjaka. Na tom prostoru, prethodno se odrede vrste medonosnog bilja te koju pašu ono daje pčelama (nektar ili cvijetni prah), a zatim i rokovi “(kalendai)“ početka cvjetanja, te količina meda po 1 ha za svaku vrstu. Ovisno od veličine površine i sastava vrsta medonosnog bilja, te rokova cvjetanja za pojedine vrste, određuje se i broj pčelinjih društava na jednom pčelinjaku kao i međusobni raspored pčelinjaka na nekoj teritoriji.

Pri uzgoju pčela na stalnom mjestu (stacionarno pčelarenje), potrebno je u poluprečniku od 3 km da bude zastupljeno što više medonosnih biljnih vrsta na značajnim površinama koje u cvjetanju smjenjuju jedna drugu, tj. da postoji sukcesivna pčelinja paša. Neophodno je da postoji medonosno bilje koje cvjeta u rano proljeće i daje pčelinjim društvima cvjetni prah, a zatim da postoji i bilje koje pčelama daje nektar do jeseni. Na osnovu rasprostiranja vrsta medonosnog bilja, utvrdi se koju približnu količinu meda može dati određeno područje. Na primjer, u poluprečniku 3 km od pčelinjaka, površina sa koje pčele sakupljaju nektar iznosi 2826 ha. Na toj površini se nalazi:

• Vrsta medonosnog bilja – Površina ha koje daje kg meda što ukupno kg
• Voćke (jabuka) 15 ha 20 kg meda 300 ukupno kg
• Bagrem 100 ha 500 kg meda 50 000 ukupno kg
• Lipa 10 ha 500 kg meda 5 000 ukupno kg
• Bijela djetelina 40 ha 50 kg meda 2 000 ukupno kg
• Ukupna površina 165 ha 57 300 ukupno kg

Dakle, ukupna količina izlučenog meda iznosila bi 57 300 kilograma. Prema Gubinu, pčele iskoriste samo 1/3 paše ili 57 300: 3) = 19 100 kilograma.

S cbzirom da je veoma teško izvršiti vremensko razgraničenje između pojedinih pčelinjih paša (kada jedna vrsta medonosnog bilja počinje da cvjeta, a druga prestaje), to se one međusobno u cvjetanju nadopunjuju. Istovremeno, površina na kojoj raste medonosno bilje nije u potpunosti obrasla tim biljem, već se nalaze i prazna mjesta. Zbog toga od ukupne površine pod medonosnim biljem smatra se da je samo 1/3 paše pristupacna pčelama. Za vlastitu ishranu tokom vegetacije i za rezervu u toku zime, pčelama je potrebno oko 90 kg meda po društvu. Pretpostavimo da se od svakog društva oduzme po 40 kg meda, na jednom pčelinjaku postoji mogućnost da se uzgaja 19 100 : 130 = 147 pčelinjih društava. Ovo se odnosi na optimalne uslove u lučenju nektara (Gubin).

Međutim, ako u neposrednoj blizini (200—300 m) postoji i drugi pčelinjak (ili više njih), i pčele iz svih košnica sakupljaju nektar sa istih površma pod medonosnim biljem, prinosi se znatno smanjuju. Na primjer, ako sa tih površina sakuplja nektar 200 pčelinjih društava, onda se i prinos meda po društvu smanjuje, jer je za vlastitu ishranu i rezervu za sva društva potrebno (200×90) = 18 000 kg meda. Ostaje na raspolaganju za sva pčelinja društva 1 100 kg meda ili 5,5 kg po jednom društvu. Sličan je odnos i kod sakupljanja cvjetnog praha.

U ovom slučaju, pčelinja paša pojavljivala se sukcesivno, tj. jedna vrsta medonosnog bilja smjenjivala je drugu: voćke (IV mjeseca), bagrem (V), lipa (VI—VII), bijela djetelina (VI—IX) i pčele su unosile nektar od aprila.