Već dulje vremena osjećali smo potrebu za pčelarskom knjigom koja bi našim pčelarima dala informacije o suvremenom načinu pčelarenja. Sve starije pčelarske knjige raznih autora (Antonioli, Peradin, Belčić, Henč i dr.) već su odavno rasprodane, pa je bilo krajnje vrijeme da se pojavi nova pčelarska knjiga.

Pčelarski Savez Hrvatske, uviđajući pomenutu potrebu, poveo je inicijativu u tom korisnom pothvatu. U njegovoj organizaciji okupilo se nekoliko naših pčelarskih autora, napravilo program knjige i podijelilo gradivo. Pošlo se od pretpostavke da će više autora bolje obraditi materijal nego jedan, jer će svaki dobiti onaj dio koji bolje poznaje i za koji ima više sklonosti. Sadržaj takve pčelarske knjige vrlo je raznovrstan i u sadašnjem vremenu na takvom stupnju razvoja da bi se teško našao autor koji bi u svim granama bio dovoljno upućen. Koliko se ta pretpostavka obistinila i koliko je gradivo sretno podijeIjeno, ostaje čitaocu da ocijeni.

Autori su se, istina, služili literaturom, popis koje se nalazi u Prilozima, ali je težište većine knjige bačeno na praksu autora, koji su praktični pčelari, odnosno svakodnevni radnici u svojoj struci.

Iako je knjigu pisalo šest autora, nastojalo se da ona bude jedna organska cjelina i da se radovi svih autora usklade, tako da čitalac ima dojam da je knjigu napisao jedan čovjek. Koliko je niže potpisanom, uredniku knjige, uspjelo gornje nastojanje, i opet će ocijeniti čitalac. Ako se negdje neka materija ponovi, neće biti štete jer je, kako stari davno rekoše, ponavljanje majka učenja.

Da bi se izbjeglo dojmu kao da je knjiga zbornik radova pojedinih autora, to oni nisu potpisivani, ali da bismo udovoljili radoznalosti čitalaca, a i reda radi, iznijet ćemo ovdje što je tko napisao:

Uvod: Filip Šimić

Postanak i razvoj pčele medarice, Gradnja pčelinjeg stana: Josip Katalinić
Anatomija i fiziologija pčele, Život i razvoj pčelinje zajednice: lvo Tomašec
Medonosno i peludno bilje: Filip Simić
Izbor košnice, Konstrukcija košnice: Josip Katalinić
Konstrukcija košnice AŽ: Dragutin Loc
Satne osnove, Uređenje pčelinjaka: Josip Katalinič
Pčelarski radovi: Lovro Peradin
Pčelarski radovi s AŽ košnicama: Dragutin Loc
Selidba pčela: Filip Šimić
Dobivanje vrcanog meda, Dobivanje meda u saću: Dobivanje voska : Dragutin Loc
Dobivanje pelud: Stevo Lončarević
Dobivanje matične mliječi: Filip Šimić
Med: Josip Katalinić
Vosak, Ostali proizvodi: Filip Šimić
Bolesti i štetnici pčela : Ivo Tomašec
U posljednjem poglavlju knjige, Prilozima, čitalac će naći koristan pomoćni materijal. Popis literature ne daje samo informaciju o knjigama kojima su se autori služili pri izradi ove knjige nego upućuje čitaoca na najbolju suvremenu pčelarsku literaturu koju može koristiti. Popis ilustracija pomaže da se lako nađe svaka željena slika u knjizi. Treći dio Priloga, Rječnik stranih riječi, neuobičajena je novost u ovoj knjizi. Rječnik je sastavljen i dan za upotrebu onim našim čitaocima koji nisu toliko upućeni u strane riječi, a nemaju pri ruci potreban rječnik. lako su autori izbjegavali upotrebu stranih riječi, ipak ih se nakupilo, pa će Rječnik mnogom čitaocu dobro doći. Posljednji dio Priloga, Indeks, pomoći će da se željeni pojam lakše nađe u knjizi.
Na koncu osjećam dužnost da se zahvalim: akademiku sveučilišnom profesoru dr Ivi Tomašcu, koji je pročitao gotovo cijeli rukopis i upozorio na neke pogreške i propuste, drugu Dragutinu Henču, koji je pročitao poglavlje Konstrukcija košnice i dao korisne savjete za izmjene i dopune: drugu Vladimiru Buclayu, koji je uložio mnogo truda radeći većinu crteža za knjigu, drugu Slavku Boroniću, koji je radio neke modele potrebne za izradu crteža, Pčelarskoj centrali u Zagrebu, koja je besplatno ustupila izvjestan broj crteža, Nakladnom zavodu Znanje, koji je uložio potrebna sredstva i stručnu radnu snagu, Grafičkom zavodu Hrvatske, za stručan i savjestan tiskarski rad, i svima ostalim, koji su pomogli da konačno izađe ova knjiga.
Posebna zahvalnost drugu Tihomiru Jevtiću i Zvezi čebelarskih društev za Slovenijo, za upotrebu slika, crteža i informacija za izvjesne dijelove poglavlja o konstrukciji košnica DB, pološki i AŽ košnica.

U Zagrebu, mjeseca kolovoza 1968.

Josip Katalinić

Sadržaj

Uvod (Pčelarstvo u prošlosti. Pčelarstvo u SFRJ)

ŽIVOT PČELA

POSTANAK I RAZVOJ PČELE MEDARICE

Položaj pčele u životinjskom svijetu (Sistematika)
Postanak pčele (Preci porodice pčela. Pojava pčelinje zajednice. Pojava radilice. Pojava partenogeneze)
Porijeklo pčele (Fosili. Domovina pčele)
Rasprostranjenost pčele i njezine rase (Rasprostranjenost pčele. Pčelinje rase. Pčela u našim krajevima. Pčela i okolina)

GRADNJA PČELINJEG STANA

Smještaj pčelinjeg gnijezda (Pčelinje gnijezdo. Zaštićen prostor. Uređenje stana. Uređenje gnijezda)
Gradnja (Materijal za gradnju. Kako pčele proizvode vosak. Kako pčele grade saće. Konstrukcija stanice. Konstrukcija satine. Nepravilnosti u gradnji)
Postanak i razvoj pčelinje gradnje (Postanak gradnje. Razvoj gradnje)

ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA PČELE

Skelet i aparat za kretanje (Kožni skelet. Noge. Krila)
Probavni sustav (Usta. Žlijezde koje su u vezi s probavnom cijevi. Probavna cijev)
Dišni sustav (Dušnici, Disanje pčela. Zrak u košnici)
Srce i krvni optok (Srce. Krvni optok)
Živčani sustav i osjetni organi (Živčani sustav. Oko. Ostali osjeti)
Ostale žlijezde (Voskovna žlijezda. Mirisna žlijezda. Žalac i otrovna žlijezda)
Spolni organi (Spolni organ matice. Spolni organ truta. Parenje matice. Stvaranje jaja u jajniku. Oplodnja jajeta i određivanje spola. Nošenje jaja)

ŽIVOT I RAZVOJ PČELINJE ZAJEDNICE

Pčelinje leglo (Razvoj u jajetu. Dalji razvoj legla. Plodište košnice)
Poremetnje u pčelinjoj zajednici u vezi s maticom (Matica trutovnjača. Tiha izmjena matice. Bezmatičnost i lažne matice)
Razmnožavanje pčelinjih zajednica (Općenito o rojenju. Pripreme za rojenje. Tok rojenja)
Pčele radilice (Podjela rada. Kućne pčele. Snalaženje pčela u okolini. Rad pčela sabiračica. Međusobno sporazumijevanje radilica. Oprašivanje bilja)
Zimovanje pčela (Priprema pčela za zimovanje. Pčelinje klupko. Hrana u zimi. Početak legla)

MEDONOSNO I PELUDNO BILJE

Hrana (Biljke i pčele. Nektar Medljika. Pelud. Uvjeti medenja. Koliko daleko pčele lete na pašu. Koliko košnica da stavljamo na jedno mjesto. Pretvaranje nektara u med) .
Kontinentalne biljke (Lijeska. Drijen. Jagorčevina. Visibaba. Divlji zumbul. Mirisna ljubica. Šafran. Joha. Vrbe. Kajsija. Breskva. Crni trn. Višnja. Trešnja. Šljiva. Jabuka. Kruška. Uljene repice. Obični maslačak. Jorgovan. Divlji Kesten. Orah. Dudovi. Breza. Topole. Žabljak Ijutić. Inkarnatka. Glog. Bagrem. Javori. Obična krkavina. Bijela loza. Obični grab. Hrastovi. Brijest. Gavez. Malina. Vrbolika. Kupina. Katalpa. Kebrajterija. Sofora. Biserak. Facelija. Grahorica. Esparzeta. Različak. Vodopija. Crvena djetelina. Lucerna djetelina, Žuta lucerka. Bijela djetelina. Hibridna djetelina. Kokotac. Dunjica. Livadna žalfija. Smiljka. Trputac. Divlja mrkva. Majčina dušica. Poreč. Kesten. Lipa. Suncokret. Bundeva. Krastavac. Korijandar. Anis. Bijeli bosiljak. Mrtva kopriva. Cigansko perje. Sljezovi. Drijenak. Metvica. Pčelinja metvica. Pamuk. Duhan. Heljda. Zlatnica. Crnica. Vrišt)
Biljke primorskog pojasa i krša (Badem. Ružmarin. Tilovina. Kadulja. Drača. Lavanda. Dubačac. Iva trava. Bijela trava. Biluč. Primorski vrijesak. Vrijes. Planika)

UZGOJ PČELA

IZBOR KOŠNICE

Košnice s nepokretnim saćem (Najstarija košnica. Naše košnice. Gospodarska vrijednost pletara)
Košnice s pokretnim saćem (Prvi počeci. Izum satonoše. Izum okvira. Prvi potpuno pokretan okvir. Prakopičev okvir. Langstrothova košnica. Košnice u našoj zemlji)
Izbor košnice (Važnost košnice. U čemu se pčelari slažu. Neslaganja. Prednosti Langstrothove košnice. Standard)

KONSTRUKCIJA KOŠNICE

Konstrukcija okvira (Važnost okvira. Unutarnja i vanjska mjera. Visina okvira. Širina okvira. Visina poluokvira. Sastavni dijelovi okvira. Satonoša. Bočne letvice. Donja letvica. Dimenzije Hofmanova okvira. Jednostavni okvir. Duljina letvica jednostavnog okvira. Američki razmaci. Upute za izradu)
Konstrukcija LR košnice (Unutarnje i vanjske dimenzije. Dimenzije nastavka. Sastavni dijelovi LR košnice. Podnica. Nastavak. Poklopac. Krov košnice. Upute za izradu. Još neke napomene. Dimenzije sastavnih dijelova LR košnice)
Izmjene na LR košnici (Razlozi za izmjene. Podnica. Nastavak. Poklopac. Hanemanova rešetka. Okvir s mrežom za selidbu. Krov. Hranilica. Dimenzije modificirane LR košnice)
Konstrukcija DB košnice (Dimenzije nastavka. Sastavni dijelovi DB košnice. Podnica. Tijelo ili plodište i polumedište. Zbježište. Krov. Dimenzija DB košnice. I DB jednostavnije)
Konstrukcija košnice pološke (Sastavni dijelovi. Tijelo košnice. Poklopac. Uokvirena žična mreža. Krov. Dimenzije pološke)
Konstrukcija košnice AŽ (Postanak košnice. Opis košnice. Dimenzije. Modifikacije)
Pomoćne košnice i nukleusi
Konstrukcija košnice od novih materijala
Zablude u gradnji košnica

SATNE OSNOVE

Postanak satnih osnova (Izum satne osnove. Preše. Dobre i loše strane preše. Valjci)
Izrada satnih osnova (Izrada na preši. Lučilo. Salijevanje ploča. Izrada na valjcima)
Stavljanje satnih osnova u košnicu (Pojačano saće. Kako se uvlači žica. Učvršćivanje satne osnove i utapanje žice)

UREĐENJE PČELINJAKA

Smještaj pčelinjaka (Kakvih ima pčelinjaka. Idealan smještaj. Pčelinjak uz pčelarevu kuću. Pojila. Pčelinjak udaljen od pčelara. Seleći pčelinjak)
Otvoreni pčelinjak (Potreban prostor. Raspored košnica. Postolje za košnice. Položaj leta. Održavanje reda)
Zatvoreni pčelinjak (Tri vrste zatvorenih pčelinjaka. Stalni pčelinjak. Gradnja stalnog pčelinjaka. Prozori i bježalice. Vanjština pčelinjaka. Jednostavan pčelinjak. Montažni pčelinjak)
Prostorije za rad (Adaptacija kućnih prostorija. Paviljon za rad na pčelinjaku. Montažni paviljon za seleće pčelarenje)

PČELARSKI RADOVI

Osnivanje pčelinjaka (Što treba naučiti prije osnivanja. Nabava košnica i rojeva. Još nekoliko savjeta)
Postupak sa pčelama (Pregled pčela. Alat i pribor za pregled)
Prvi pohod pčelinjaku (Pripreme u ranom proljeću. Prve aktivnosti pčela. Prvi najpotrebniji zahvati. Čišćenje košnica. Gladne valja nahraniti. Opasnost od tuđice)
Proljetni radovi (Prvi proljetni radovi. Dopunjavanje zaliha hrane. Spajanje zajednica. Izmjena saća. Čuvanje topline. Rezanje krila maticama. Čuvanje saća od moljaca. Zajednica za sve. Proširenje. Forsiranje razvoja. Izgled produktivne zajednice. Kako se uklanjaju uzroci rojenja)
Prirodno rojenje (Spremanje rojeva. Sprečavanje drugaka. Kako se sprečava rojenje)
Umjetno rojenje (Umnažanje bez sniženja prinosa. Nukleusi. Nukleusi u pološkama. Pelletov način izrojavanja. Izrojavanje zajednica s nepokretnim saćem. Somerfordov način. Običan način)
Glavna paša (Veličina medišnog prostora. Ograničenje leženja. Zalihe potrebne pčelama)
Pčelarenje sa dvije matice (Pomoćne zajednice iza pregrade. Pomoćne zajednice u medištu. Za bolje iskorištenje ljetno-jesenskih glavnih paša. Stvaranje vrlo jakih zajednica. Trajno pčelarenje sa dvije matice)
Uzgoj matica (Način uzgoja prema prilikama. Iskorištenje prirodnih matičnjaka. Prisilna izgradnja matičnjaka. Pritchardov način. Uzgajivačke zajednice. Presađivanje u matične osnove. Prijenos ličinki u matične osnove. Dvostruko presađivanje. Razdioba zrelih matičnjaka. Oplodnjaci uz osnovnu zajednicu. Rauchfussovi oplodnjaci. Samostalni oplodnjaci. Uvjeti za uspješno naseljavanje oplodnjaka. Naseljavanje oplodnjaka uz osnovnu zajednicu. Naseljavanje mladim pčelama oplodnjaka koji stoje posebno. Naseljavanje mladim i starim pčelama. Naseljavanje opijenim pčelama. Iskorištenje oplodnjaka. Održavanje oplodnjaka. Osjemenjivanje)
Izmjena matica (Izgled i vladanje matica. Samoizmjena matice. Uvjeti za primitak matice. Načini dodavanja. Dodavanje u kavezu. Skraćena izmjena matica)
Pravilno uzimljenje (Tri najvažnija uvjeta. Količina hrane. Pravilna ventilacija)
Pretjerivanje iz prostih košnica (Iskucavanje. Opijanje)
Neprilike na pčelinjaku (Grabež. Pročisni izlet od nužde. Štetočine)
Pčelarski radovi s košnicama AŽ (Poseban pribor. Otvaranje košnica. Prvi zimski radovi. Proljetni radovi. Otvaranje medišta i nastavljanje. Podizanje legla u medište (prevješavanje).
Nastavljanje pomoću rezervnih pčelaca. Sprečavanje rojenja. Vrcanje. Spremanje rojeva. Pravljenje umjetnih rojeva. Jesenski radovi. Uzimljenje. Zimsko prihranjivanje. Izolacija i završne upute)
Selidba pčela (Selidba u prošlosti. Zašto pčele selimo. Teškoće selidbe. Uvjeti selidbe. Zbježište. Pribor za učvršćivanje nastavaka. Pripreme za selidbu. Pripreme pološki i AŽ košnica. Zatvaranje leta. Prijevozna sredstva. Utovar košnica. Pomaganje pčelama na putu. Istovar i smještaj. Iskorišćivanje paše)

PČELARSKA PROIZVODNJA

Dobivanje vrcanog meda (Pripreme za vrcanje. Oduzimanje okvira s medom. Prostorije za vrcanje meda. Pribor za otklapanje saća s medom. Vrcaljka. Otklapanje saća i vrcanje meda. Postupak s medom poslije vrcanja. Najčešći uzroci vrenja i kvarenja meda. Kristalizacija meda)
Dobivanje meda u saću (Tržište za med u saću. Izrada okvirića ili sekcija. Satne osnove za med u saću. Pčelinje zajednice za izgradnju sekcija. Spremanje sekcija za tržište)
Dobivanje voska („Vječno saće“. Nedovoljna proizvodnja. Voština iz pletara i dubova. Voština od starog saća. Voština od mednih poklopaca. Voština iz građevnjaka. Voština od otpadaka. Topljenje voštine. Sunčani topionik. Topljenje vrućom vodom. Topljenje mednih poklopaca. Topljenje tamne voštine. Parni topionici. Tlačenje voštine kroz slamu. Završno kuhanje. Vrcaljke. Električni topionici)
Dobivanje peluda (Zašto se sakuplja pelud. Sakupljanje peluda rukom s biljki. Sakupljanje peluda pomoću hvatača. Čuvanje sakupljenog peluda. Dobivanje peluda iz starijeg saća)
Dobivanje matične mliječi (Pribor za proizvodnju mliječi. Proizvodnja mliječi u obezmatičenoj
zajednici. Dobivanje mliječi u zajednici koja ima maticu. Vađenje mliječi iz matičnjaka)

UPOTREBA PČELARSKIH PROIZVODA

Med (Definicija meda. Vrste meda. Izvori meda. O šećeru općenito. Sastav meda. Svojstva meda. Falsificirani med. Med za ljudsku hranu. Med za druge upotrebe).
Vosak (Kemijski sastav i svojstva voska)
Ostali proizvodi (Matična mliječ. Pelud)

BOLESTI I ŠTETNICI PČELA

BOLESTI PČELINJEG LEGLA

Američka gnjiloća pčelinjeg legla (Uzročnik. Znakovi bolesti. Prenošenje bolesti. Suzbijanje bolesti. Raskužba)
Mješinasto ili vrećasto leglo (Uzročnik)
Evropska gnjiloća pčelinjeg legla (Uzroci bolesti. Znakovi i tok bolesti. Postupak s bolesnom pčelinjom zajednicom)
Kiselo leglo
Lažna gnjiloća pčelinjeg legla
Bolesti legla uzrokovane plijesnima (Vapnenasto leglo. Kamenito leglo. Prehlađeno leglo)

BOLESTI ODRASLIH PČELA

Nozemoza (Uzročnik. Razvoj i znakovi bolesti. Širenje bolesti. Utvrdivanje bolesti. Liječenje. Ozdravljenje pčelinje zajednice pomoću izmjene saća. Suzbijanje nozemoze i zimovanje pčela. Raskužba saća i košnice)
Grinjavost (Uzročnik. Znakovi bolesti. Liječenje. Suzbijanje i sprečavanje)
Neke manje važne i nedovoljno proučene bolesti pčela (Ameboza. Pčelinja paraliza. Septikemija pčela. Začep crijeva peludom. Bolesti matice. Ugibanje pčela u toku zimovanja) Kukci — nametnici na pčelama (Pčelinja uš. Ličinke kokice. Ličinke nekih muha) Otrovanje pčela (Otrovanje medljikom. Otrovanje nektarom. Otrovanje peludom. Otrovanje kuhinjskom soli. Otrovanje dimom nekih tvornica. Otrovanje insekticidima)

ŠTETNICI U KOŠNICI I NEPRIJATELJI PČELA

Voskovi moljci (Veliki voskov moljac. Mali voskov moljac)
Ostali nametnici na saću (Slaninar. Ptinus fur. Pčelomorac)
Neprijatelji pčela (Leptir mrtvačka glava. Mravi. Miševi. Ose. Ptice)

PRILOZI

Literatura
Popis ilustracija
Rječnik stranih riječi koje se nalaze u ovoj knjizi
Indeks

Uvod

Pčelarstvo u prošlosti. Čovjek poznaje pčele još od najstarijih vremena. Loveći životinje i skupljajući razne plođove za svoju hranu, mogao je u šupljem drveću i pećinama da otkrije pčele i med. Do meda se nikad nije lako dolazilo. Pčele su uvijek branile svoja gnijezda. Kad je čovjek otkrio vatru, olakšao je i pljačkanje pčela.

Sl. 1. Spiljski crtež iz kamenog doba. Bicor, Španjolska. Pljačka meda iz duplja u stijeni (po Obermaieru)

Izostavljeno iz prikaza

Divljak nije jeo samo med, nego i saće s leglom. Kroz vijekove med je bio najveća poslastica i lijek, a mitologija nam priča da je bio hrana bogovima.

U nekadašnjim prašumama pčele su nalazile bogatu pašu, a u krupnom drveću na izbor šupljina za svoja prebivališta. To je sve bilo vrlo važno za njihov opstanak. U prostranim dupljima one su imale gdje da izgrade dosta saća na kojem su se mogle nesmetano razviti u jake zajednice i spremiti dosta meda za najoštriju zimu. Nestankom starih krupnih šuma ti su uvjeti prestali. U sitnim šumama ne može biti šupljeg drveća, a ono što se i nađe, ne pruža uvjete za razvitak pčela, pa nastupom prve jače zime one propadnu.

Još u starija vremena čovjek je naučio kako može pronalaziti pčele u šumi. On ih je pratio kad se vraćaju s paše, a i onda kad su đolazile na izvore i potoke na vodu. Slijedio ih je u povratku i tako đolazio do njihovih prebivališta. Poslije je pazio kad se roje pa spremao rojeve ili ih upućivao u šuplja stabla gdje mu je bolje odgovaralo. Da bi mu pčele bile što bliže na okupu, sam je u krošnjama živih stabala dubio prostrane udubine, na njihov otvor pričvrstio vrata s otvorom za leto, označio stablo svojim znakom da ga drugi ne prisvoje, i tim je stan za pčele bio pripremljen. Tako se razvijalo šumsko pčelarenje. Ono je bilo najraširenije u Rusiji, gdje su vjerojatno i uvjeti bili najbolji. One udubine u drveću na ruskom jeziku zvale su se »bort«, a pčelari koji su se tim poslom bavili zvali su se »bortniki«. Šupljine islcopane u drveću pred samo rojenje premazivane su zapaljenim saćem da miris primami pčele, pa su se rojevi rado u njih naseljavali.

Sl. 2. Šumsko pčelarenje (po Kriinitzu)

Izostavljeno iz prikaza

Kad su iskrčene stare šume i kad su se osnovala stalna ljudska naselja, pčele su prenesene iz šume i držane u izđubljenim panjevima. Dakle, u šumskim pređjelima prve su košnice bile udubine. Kasnije su pletene od pruća i omazivane blatom ili balegom. U kamenitim krajevima pčele su najprije živjele u pećinama. Nemajući drugog materijala, ljudi su prve košnice pravili od kamena. Tako se i na našim otocima Hvaru i Braču mogu još i danas vidjeti izdubljene »kamenice« u kojima su doneđavna držane pčele. U Sudanu, Egiptu, Palestini, a i još nekim zemljama Male Azije, gdje nema šuma ni pogodnih pećina, pčele su živjele u izdubljenoj zemlji. Kod njih su prve košnice izrađivane od pečene ilovače. To su bili začeci prvih primitivnih pčelinjaka.

Sl. 3. Košnice pletare pčelara Ivana Đurašina u Oborovu, Posavina, Hrvatska

Izostavljeno iz prikaza

U vjekovnoj borbi za svoj opstanak čovjek na niskom stupnju znanja nije mogao shvatiti i razumjeti prirodne pojave i njihove zakone, nego je svako zlo i nevolju pripisivao »višim silama« koje nad njim vladaju. Ziveći u neprestanom strahu, čovjek se klanjao svemu čega se bojao. Tako se razvilo prinošenje žrtve, vračanje i gatanje. I život pčela bio mu je zagonetan. Nastalo je vjerovanje da pčele stoje na vračkama. Pa još i danas mogu se čuti tvrdnje u zaostalim krajevima da pčele »idu za rukom samo onom tko oko njih znade gatati«. O nekadašnjim čarolijama oko pčela još i danas nam svjedoče konjske lubanje na starim zapuštenim pčelinjacima u nekim selima.

Za vrijeme feudalizma pčelarstvo je bilo primitivno, ali se brojčano razvijalo. Vlastelinu su pčelarili kmetovi. Na koncu 18. stoljeća Evropa je bila đostigla vrlo razvijenu manufakturnu proizvodnju i zamah inđustrije. Trgovački promet uključivao je sve veći broj artikala. Prije izuma šećera med je bio na visokoj cijeni i vrlo tražena roba. Zbog tog su ondašnji vlađajući krugovi od naroda tražili da se što više bavi uzgojem pčela. U tom je najdalje otišla austrijska carica Marija Terezija. Za njezina vladanja donesen je poznati »Patent o pčelarstvu«. U isto vrijeme naš Slovenac Anton Janša osnovao je i vodio prvu pčelarsku školu u Beču.

Sl. 4. »Trmke« (košnice od dasaka s nepokretnim saćem), Moslavina, Hrvatska

Izostavljeno iz prikaza

U 19. stoljeću došlo je do izuma i usavršavanja okvirnih košnica, na čemu su najzaslužniji P. Prokopović, I. Dzierzon i L. Langstroth. Gotovo istodobno I. Mehring je izumio kalup za izrađu osnova saća, a F. Hruška vrcaljku za vrcanje meda. Tim izumima bili su udareni temelji za razvitak pčelarske nauke i modernog pčelarenja.

Pčelarstvo u SFRJ. Zahvaljujući zalaganju i radu jednog dijela naprednije inteligencije, moderno je pčelarenje i u našoj zemlji do drugoga svjetskog rata postiglo dosta velik napredak. Uoči rata u cijeloj zemlji imali smo oko 800.000 košnica pčela, od čega je bilo približno 500.000 modernih, a ostalo košnice s nepokretnim saćem. U ratu je taj broj prepolovljen. Poslije oslobođenja trebalo je dopuniti nestale košnice i zamijeniti velik broj dotrajalih. U obnovi zemlje narodne vlasti pružile su veliku pomoć unapređenju pčelarstva time što su košnice i pčelarski pribor prodavani po nižim cijenama. Kasnije je regresom i povoljnim kreditima svakom bilo omogućeno da osnuje ili proširi pčelinjak. Na sličan su način velike povlastice pri selidbi pčela željeznicom na pašu utjecale na sve masovnije selidbe. Tako je preko 100.000 košnica pčela prevoženo na sezonske paše, a od toga velik broj na zimovanje u Dalmaciju i na otoke. Rezultat pomoći narodnih vlasti i zalaganja pčelarskih organizacija i stručnjaka ogledao se u tome što smo za nekoliko godina dostigli predratni broj košnica. Osim toga izmijenio se odnos primitivnih košnica u korist modernih, a poboljšao se i kvalitet rada s njima. Brojnim selidbama pčela na paše povećao se prinos meda, stjecana su dragocjena iskustva u selidbama na velike daljine, a pored svega upoznale su se mnoge bogate pčelinje paše i načini njihova iskorišćivanja.

Sl. 5. Pčelinjak Pčelarske zadruge u Subotici

Izostavljeno iz prikaza

Na zadružnim i poljoprivrednim dobrima nikli su mnogi veliki pčelinjaci. No što se kasnije s tim dogodilo? Kad su poljoprivredna gospodarstva počela poslovati na bazi rentabilnosti, morala je svaka grana privređivanja biti redovito aktivna. Pčelinjaci na društvenom sektoru to nisu bili, pa su u nekoliko godina likvidirani. Privatni pčelinjaci su ostali. Doduše, ukidanjem regresa i smanjenjem povlastica pri selidbi na paše, i privatni pčelinjaci su, pogotovo u lošijim godinama, proživljavali stanovite krize, ali se odnos prema pčelarenju nije bitno izmijenio.

Često se pitamo zašto kod nas pčelarstvo brže ne napreduje. Imamo li mi dovoljno uvjeta za tu granu privrede? Je li pčelarstvo rentabilan posao ili ono to nije? Po svojem geografskom smještaju, klimi i velikom broju raznovrsnih medonosnih biljki naša zemlja ima bolje uvjete za pčelarenje od bilo koje druge u Evropi. Istina, svi naši krajevi nisu u tom jednaki, sve godine ne mogu biti dobre, ali po dobro vođenim pčelinjacima možemo zaključiti da se pčelarenje bolje isplati nego druge grane poljoprivrede. Pa u čemu su teškoće pčelarenja? Jednim dijelom one leže u tomu što je to specifična grana privređivanja u kojoj uspjesi zavise o mnogo faktora. Pčele su insekti koji se u povoljnim prilikama vrlo brzo množe, a u lošima još brže propadaju. Za pun uspjeh u pčelarenju treba posebnog znanja, a osim toga volje da se svaki posao na vrijeme obavi. Rentabilnost zavisi o produktivnosti i povoljnoj prodaji robe na tržištu. Sadašnji naši pčelinjaci slabo su produktivni. Mi prihvaćamo dobre tipove košnica, ali s njima ne radimo na suvremen način. Na pčelinjacima trpimo prevelik broj slabića na glavnoj paši, dugo držimo stare matice, pčele uzimljujemo s premalim zalihama hrane. Pčelinjaci nisu kompletirani dovoljnim brojem nastavaka na paši. Tako su pčele prepuštene samo slučajnom uspjehu. Nama nedostaje dosljeđno stalno držanje samo jakih zajeđnica i primjena svih mjera da se od pčela postignu najveći prinosi meda. Proizvodnji voska također treba posvetiti veću pažnju.

Da nam bude jasnija slika niske produktivnosti, dat ćemo ovaj primjer. U sređnje dobroj godini u cijeloj zemlji proizveđemo tek oko 250, a samo u izuzetno najboljoj godini jedva nešto oko 500 vagona meda. To znači da je na 500.000 modernih košnica u srednje dobroj godini prosjek oko 5 kg, a samo u najboljoj godini jedva 10 kg meda po košnici. Uz malo više naprednijeg rada uspjeh bi mogao biti dvostruko veći. Poznato nam je da najveće prinose postižu neki seleći pčelari u Vojvodini i Dalmaeiji. Tako ima nekoliko vojvođanskih pčelara koji sele na rani, zatim na kasni bagrem, pa korijandar i suncokret; ti postižu do 100 kg meda po košnici. Dalmatinski pčelari sele na kadulju, lavandu i vrijesak. Oni su u nekim izvanredno dobrim godinama imali do 150 kg meda od pojedine zajednice. U takve uspjehe ranije se nije vjerovalo.

Sl. 6. Moderan pčelinjak doseljen na pašu

Izostavljeno iz prikaza

Pored koristi koju od pčela imamo u medu i vosku, još je neuporedivo veća ona koju dobivamo tim što pčele oprašivanjem voćaka i drugih kultura povećavaju prinos f kvalitetu plodova. U SSSR-u postoje veliki pčelinjaci koji prvenstveno služe za oprašivanje raznih kultura. U Americi i Zapadnoj Njemačkoj poljoprivrednici plaćaju pčelarima da u vrijeme cvatnje dosele pčele na njihove plantaže radi oprašivanja i oplodnje voćaka, a tako i drugih biljki. Naši poljoprivredno-industrijski kombinati proširivanjem zemljišnog fonda i stvaranjem velikih parcela pod raznim kulturama morat će za oprašivanje stanovitih biljki držati vlastite pčelinjake, jer će privatni pčelinjaci biti sve udaljeniji, pa neće moći, kao dosad, na velikim imanjima izvršiti oprašivanje i oplodnju raznih kultura.

Na velikim posjedima pčele treba planirati kao agrikulturnu mjeru, bez obzira na dobit u medu i vosku. Tako će one većom proizvodnjom voća i sjemenske robe postati produktivne. Pčelar na velikom imanju mora biti toliko sposoban da radi najmanje sa 200 košnica. Ukoliko radi s manjim brojem, treba preostali dio vremena da provede na drugom poslu.

Pčelarenje na mjestu, bez selidbe, vrlo je zgodan posao i za one osobe koje zbog zdravlja ili drugih smetnji nisu za teži rad. Ono je bilo i ostat će jedno od najljepših korisnih zanimanja i razonoda.

Pčelarska proizvodnja

Dobivanje vrcanog meda

Pripreme za vrcanje. Nektar unesen u saće još nije zreo med. To je slatka tekućina koju pčele treba da prerade u med. Nektar produžava svoju zriobu u košnici, a da je med zreo, pozna se po tome što je saće s medom poklopljeno za oko 50—75% s obje strane. No dešava se da i zreo med nije svaki put poklopljen jer stanice saća zbog slabe paše nisu sasvim ispunjene. Ako takav okvir s medom držimo u rukama pljoštimice prema zemlji, ustanovit ćemo da li je med zreo ili nije. Vidimo li da kapljice meda ispadaju iz saća i bez ikakva zamaha, znači da med nije zreo i da se mora još čekati, a ako ne curi, može se početi s oduzimanjem okvira za vrcanje. Isto tako ne treba čekati da med bude poklopljen ako se radi o medu od medljike koji se mora vrlo često vrcati jer se inače skruti u saću pa ga je nemoguće izvrcati. I ovdje ima izvjesnih izuzetaka. Tako npr. medljikovac s bjelogorice, pa i kad je saće poklopljeno, za toplog vremena može se lako vrcati, dok od većine crnogorice i u većini slučajeva mora se vrcati svakog trećeg ili četvrtog dana. Zapaženo je da se i crnogoričin medljikovac na nekim mjestima može bez teškoća vrcati i poslije dvadesetak dana, dok s iste vrste crnogorice, na udaljenosti od svega 6—8 km, nije moguće vrcati već poslije 4—5 dana. Uzroci ovoj prirodnoj pojavi nisu objašnjeni, ali se smatra da je glavni uzrok u sastavu zemljišta i u jakim zračnim strujanjima. No ni u kom slučaju nije baš preporučljivo čekati da saće bude potpuno poklopljeno jer bi se izgubio dio prinosa. Isto tako ni u kom slučaju ne valja vrcati med iz saća u kojem se nalazi leglo, pogotovo dok je leglo nepoklopljeno. No za vrijeme jakih paša desi se ponekad da se na nekom okviru nađe tek manja količina poklopljenog legla, a oskudica je prostora za unos novog nektara. U tom slučaju preporučuje se da se takvi okviri stave u medište i pričeka dok leglo izađe, pa se tek onda vrca.

Kad se ustanovi da je u većini košnica med zreo, tj. da je što više poklopljen — osim ako je medljikovac — treba pripremiti sve što je potrebno. Pri tom valja voditi računa da pčele imaju dovoljno prazna saća za unos nektara jer bi inače prinos podbacio. Ukoliko pčelar nema dovoljno saća da se doda na vrijeme, što se obično dešava početniku, a ponekad i starijim pčelarima, mora se vrcati da bi se pčelama omogućio prostor za nov unos nektara.

Košnicama nastavljačama, na dobroj paši, preporučuje se ispod punih medišta dodati nastavak, bilo s izgrađenim saćem, bilo — ako ga nema — sa satnim osnovama. Još je bolje da se okviri s izgrađenim saćem i satnim osnovama dodaju izmjenično, tj. između svaka dva izgrađena okvira po jedan okvir sa satnom osnovom. Na dobroj paši pčele, pored unosa nektara, istovremeno izdašno luče vosak i dograđuju satne osnove, čime se dobiva novoizgrađeno saće i prinos u vosku. Na ovaj način u gornjem nastavku med bolje zri i poboljšava mu se kvaliteta.

Oduzimanje okvira s medom. Kao što je spomenuto, ne smije se propustiti vrijeme za pravovremeno oduzimanje i vrcanje meda. Zato za vrijeme glavne paše valja paziti na unos nektara i zrenje meda u košnicama. Zakašnjenje s ovim poslom smanjuje unos nektara zbog pomanjkanja praznog prostora. Isto tako — kao što je već naglašeno — ne smije se s tim ni preuraniti, jer nezreo med nije ni za domaću upotrebu, a za trgovinu ne dolazi uopće u obzir. Da se u tom poslu ne bi ni zakasnilo ni preuranilo, dobro je da se češće pogleđaju medišta svake desete košnice i to pred večer, Ne moraju se pregledavati svi okviri u medištima, nego samo podići malo jedan krajnji i srednji okvir, tek toliko da se vidi koliko su popunjeni i koliko je površine saća poklopljeno. Pri tom treba voditi računa od kojih biljaka potječe med. Ako se radi o nekoj crnogoričinoj medljici (medljikovcu), ili o medu od vrišta (Calluna vulgaris), koji se brzo skrućuju i teško vrcaju, ne bi se trebalo čekati s poklapanjem saća iznad meda, nego ga vrcati čim se vidi da pri pregledu ne kaplje iz saća. No, kao što je već spomenuto, ako je unos od cvjetnih vrsta biljaka, svakako je važno da med bude potpuno zreo, tj. da su satine najmanje do polovice poklopljene.

Ako se radi o slaboj a dugotrajnoj paši, može se u istom medištu naći pored potpunog zrelog meda i kapljice tek unesenog nektara na istom okviru. U takvom slučaju potrebno je odabrati okvire sa potpuno zrelim medom i njih oduzeti, a na njihova mjesta staviti druge prazne između okvira s još nezrelim medom. Pri tom je značajna i veličina okvira i tip košnice. Lakše se snaći s nastavljačama nižih okvira nego s košnicama visokih okvira.

Prilikom oduzimanja meda za vrcanje potrebno je povesti računa o dobu dana kad je najbolje vaditi okvire s medom za vrcanje. Znamo da svako uznemirivanje pčela, naročito za vrijeme glavnih paša, mnogo ometa rad pčela pa s tim u vezi opada i prinos u medu. Ako pčele uznemirujemo prije podne, one čitavog dana slabo rade i prinos se smanjuje. Zato se preporučuje da se za glavne paše med oduzima oko 5—6 sati po podne.

Kad se med oduzima iz horizontalnih košnica (pološki), u kojih se medišta nalaze na stranama plodišta košnice, tj. lijevo i desno, treba paziti da se okviri sa zrelim medom oduzimaju samo do prirodne granice koju su pčele same sebi postavile. To je okvir s peludom, bilo da ima po jedan takav okvir, bilo po dva sa svake strane plodišta. To je prirodna granica preko koje pčelar ne bi smio prijeći, jer je uneseni pelud potreban za uzgoj legla. Obično se na tako velikim okvirima nalaze i veći vijenci meda iznad legla koji ne dolaze u obzir za vrcanje. Izuzetak je samo med od nekih šumskih paša (međljikovac) koji nije podesan za zimovanje pčela.

Praksa je pokazala da je najbolje izvađene okvire s medom i pčelama staviti najprije u prvu okvirnjaču da se pčele nasišu meda. Dok se posljednji okvir izvadi iz medišta, dotle su se pčele na prvom izvađenom okviru dovoljno nasisale meda. Tad se najprije vadi prvi izvađeni okvir iz okvirnjače i pčele s njega stresu nazad u košnicu. Nasićene pčele ne vraćaju se više na okvir na kojem su bile, a jer su site, ne bodu, te se može lako raditi bez dima i zaštite lica. Stresaju se lakim udarcem desne ruke po lijevoj u kojoj se drži okvir. Manja količina pčela, što ostane, omete se nekom mirisnom travom koje uvijek ima u blizini pčelinjaka. A ako nema, pčele se ometaju guščijom peruškom umočenom u čistu hladnu vodu. Ako je na pčelinjaku bilo pčelinjih zajeđnica zaraženih opakom gnjiloćom pčela (vidi Bolesti), treba za svaku košnicu imati posebno pero, a ruke treba prati poslije svake radnje oko pčela jedne košnice.

Za nastavljače, umjesto sipaonika, može se upotrijebiti prazan nastavak koji se stavi namjesto punog i u njega stresaju pčele. Čisti okviri, bez pčela, stavljaju se u drugu praznu okvirnjaču, ili ako imamo nastavljače, u nastavak koji se zatvara i odnosi u prostoriju za vrcanje. Na prvi pogled čini se da je ovakav rad sporiji, ali kad se uzme u obzir kako nenasisane pčele često bodu vraćajući se iz košnice na okvir s medom i kako time i druge pčele usmjeravaju na obranu, čime se čitava dotična pčelinja zajednica uznemiruje i mnoge pčele izgube, onda je svakako bolje a često i brže uzeti okvirnjaču za spomenutu svrhu. Ništa ne smeta ako nešto pčela ostane u okvirnjači jer se na svršetku rada lako stresu na platno ispred košnica. Okvirnjače se obično danas izrađuju od lesonita i kostura od letvica, pa su lagane. Nastavci su nešto malo teži, ali za nastavljače u ovu su svrhu preporučljivi.

Da se pčele ne bi dva puta uznemirivale, preporučuje se — ukoliko nema neke zaraze na pčelinjaku — da se namjesto oduzetih okvira za vrcanje odmah stave prazni na njihova mjesta. A ako ima zaraze, ne smiju se miješati okviri iz raznih košnica, nego najprije izvrcati iz zdravih, pa onda iz zaraženih ili sumnjivih na zarazu. Isto tako ne smije se miješati ni med iz takvih košnica, nego sve odvojeno, te kasnije temeljito oprati i raskužiti (o tome više u poglavlju o bolestima).

Obično početnik nema toliko rezervnog saća da ga može odmah staviti namjesto izvađenog za vrcanje. Znamo i to kako je teško rezervno saće čuvati od moljaca za toplih dana, pa i za starije pčelare nije lako imati svaki put toliko rezervnog saća da bi ga mogli odmah dodavati namjesto oduzetih okvira. Zbog toga će se u najviše slučajeva morati raditi tako da se izvrcano saće — na zdravom pčelinjaku — dodaje kasno navečer istog ili slijedećeg đana u prazna medišta. Pri tom je poželjno da prazno saće bude dodano na svoje mjesto odakle je i uzeto. To se postiže uz vrlo malo pažnje time, što se okviri prije oduzimanja označe brojem svoje košnice.

Dešava se da na jakoj paši dio plodišnih okvira bude ispunjen medom, tako da matice nemaju mjesta za odlaganje jaja. Ako bismo ih tako ostavili, te bi pčelinje zajednice vrlo oslabile, što bi se negativno odrazilo u slijedećoj godini. U takvom slučaju potrebno je okvire sa mnogo meda a malo poklopljenog legla prenijeti u medišni dio košnice, a na njihovo mjesto staviti druge okvire s pravilno izgrađenim saćem ili, ako ih nema, sa satnim osnovama. A kad iz tih premetnutih okvira sve leglo izađe, valja i njih slijedeći put izvrcati. Tako ćemo postupiti i ako se u plodištu nalazi med koji nije dobar za zimovanje pčela (med od repice i druge vrste koje se brzo kristaliziraju ili med medljikovac od kojeg pčele obole, dobiju grižu i uginu).

Isto tako često se dešava nepažljivim pčelarima koji pčelare nastavljačama ili lisnjačama da su im medišta puna meda i oni, ne pazeći šta je u plodištu, ovakav med oduzmu od pčela, a u plodištu ne bude ni kapi meda, osim nešto peluda. Zbog toga treba prije oduzimanja meda za vrcanje pogledati plodišni dio košnice pa ćemo, ako u njemu nema barem 15 kg meda, toliku količinu ostaviti u medišnim okvirima za zimu pčelama. No na ovo će utjecati i paša u dotično vrijeme, jačina pčelinje zajednice itd. Inače je uvijek bolje ostaviti više nego manje, jer se pčele opljačkane vrcanjem u nesigurnim pašama i nestalnim vremenskim prilikama ne mogu kasnije tako brzo razviti u jake pčelinje zajednice.

Upotreba bježalice. Pčelari koji pčelare nastavljačama mogu sebi olakšati i ubrzati rad prilikom oduzimanja okvira s medom za vrcanje pomoću tzv. bježalice, spravice koja pčele udalji iz punih medišta u plodište, pa je okvire s medom bez pčela lakše i brže oduzeti iz medišta. Slika prikazuje kako izgleda bježalica. Dugačka je oko 80 mm, a široka oko 30 mm. U sredini s jedne strane ima okruglu udubinu s otvorima na lijevu i desnu stranu. Na ovim se stranama nalaze učvršćena dvostruka vrlo tanka elastična čelična pera koja su na svojim krajevima toliko razmaknuta da pčela uz mali dodir tijela lako prođe, a povratiti se ne može. Bježalica se stavi u otvor na poklopcu koji se nalazi ispod krova košnice. Poklopac se s umetnutom bježalicom stavi između plodišta i medišta oko 2 dana prije oduzimanja meda, što zavisi o vremenskim prilikama. Ponekad pčele ostave medište već nakon 12 sati, a nekad to može trajati i do 48 sati. Sve zavisi o vremenu i o jakosti pčelinje zajednice. Pri tom je važno znati da se bježalica uvijek stavlja pred večer, a ne ujutro, jer bi se za jače sunčane pripeke pčele mogle ugušiti. Medište se poklopi drugim poklopcem ili krovom košnice bez ikakvih pukotina.

Sl. 222. Bježalica

Izostavljeno iz prikaza

Pčele na ovaj način ubrzo osjete da su bez matice i odmah se počnu provlačiti kroz bježalicu iz medišta u plodište, a kako se ne mogu vraćati, to se medište postepeno oslobađa od pčela. Pri tom je važno znati da na medišnom dijelu košnice ne smije biti otvoreno leto. Slijedećeg dana pred večer, prilikom oduzimanja okvira iz medišta, nađe se još ponešto pčela pri dnu središnjih okvira, ali se one mogu lako očistiti i bez upotrebe dima.

Upotreba karbolne kiseline. Na velikim pčelinjacima u SAD i nekim drugim zemljama za izgon pčela iz medišta upotrebljavala se ranije karbolna kiselina, Na okvir od laganih letvica, koji je širok i dugačak koliko je i otvor košnice, nategne se i pribije jedan ili više slojeva prostog platna ili vreće. To se platno poškropi karbolnom kiselinom i njim poklopi otvor košnice. Pčele ne podnose miris karbolne kiseline i brzo se povlače u plodište i tako medište ostane bez pčela.

Budući da je karbolna kiselina žestok otrov od kojeg pčelar može, nepažnjom, dobiti opekline na koži, a i med može primiti miris po karbolu ako se karbolna kiselina prolije po saću ili ako se upotrijebi u prevelikoj količini, to su pčelari napustili njezinu upotrebu iako je bila vrlo djelotvorna za izgon pčela.

Upotreba propionske kiseline. Američki pčelari preporučuju sad novo sredstvo, jeftinije, djelotvornije i bez opasnosti. Zove se propionska kiselina. To je bezbojna tekućina koja se prije upotrebe razrijedi jednakom količinom vode.

Ovo novo sredstvo djeluje tako da se pčele tiho i mirno povuku iz medišta u plodište već u roku od 1—2 minute. Med ne prima nikakav neugodan miris, a i same pčele ne trpe nikakve štete. Ovo je sredstvo osim toga vrlo ekonomično jer se količinom od oko pola kilograma može osloboditi od pčela oko 1000 nastavaka. Puna jedaća žlica propionske kiseline pomiješa se s isto toliko vode, dobro izmiješa i jednolično poprska preko nategnutog platna. Nakon 2 minute medište je već bez pčela i nastavci s medom mogu se skinuti, odnosno okviri puni meda odnositi u okvirnjačama u prostoriju za vrcanje. Za manje pčelinjake dovoljno je imati nekoliko okvira i pomoću njih može se med ođuzeti vrlo lako i brzo.

Naročita prednost ovog novog sredstva pokazuje se kad prestane paša i kad navaljuju tuđice. Američki velepčelari nikad ne vrcaju med na pčelinjaku, nego pune nastavke s medom tovare na kamione, a prazne odmah đodaju na košnice. A da pčele ne bi navaljivale na medišta, oni ih pokriju platnom poprskanim ovim sredstvom uz dodatak nešto vode, od čega tuđice bježe i ne navaljuju na okvire s medom. Ova se metoda može vrlo dobro primijeniti za pregled košnica, pokrivajući pregledani dio okvira u slučaju napada tuđica.

Okvirnjača za prijenos okvira. Osim za prijenos punih okvira s medom od pčelinjaka do prostorije za vrcanje, okvirnjača se koristi i za razne druge poslove na pčelinjaku: prilikom pregleda pčela potrebno je prvi krajnji okvir izvaditi i staviti privremeno u okvirnjaču, a nikako pored košnice, zatim za prijenos praznih okvira iz skladišta do pčelinjaka, za privremeno držanje okvira na kojem se nalazi matica sa pčelama, bilo za zamjenu matice, bilo za označivanje.

Okvirnjača je, kao što se na crtežu vidi, sandučić koji ima poklopac i ručke za prenošenje. Veličina joj se određuje prema tipu košnice kojom se pčelari, odnosno prema veličini okvira. Izrađuje se za 8—10 okvira. A da bi bila što lakša, može se izrađivati od tankih daščica mekog drveta ili od lesonita. Ako se izrađuje od lesonita, treba najprije prema mjeri izraditi od tankih letvica tzv. kostur, na koji se onda pribije lesonit sa svih strana. Pri tom se na užim gornjim stranama pribiju letvice koje će služiti za vješanje okvira kao u košnicama. Poklopac se pričvrsti pomoću šarnira, pazeći da dobro pokriva okvirnjaču da se spriječi ulazak pčela. Za manje okvirnjače može poslužiti jedna pokretna ručka od željezne šipke učvršćena na stranama na pojačanoj dasci koja, radi ugodnijeg nošenja, treba da bude na sredini obložena drvetom, odnosno željezna šipka prije savijanja treba biti provučena kroz uzduž provrtanu drvenu ručku.

Za veće okvire, kojima visina iznosi 30 i više cm, potrebne su po dvije ručke, učvršćene na stranama. Na većim pčelinjacima, osobito onim koji se nalaze daleko od prostorije za vrcanje, dobro je da se izradi veći broj okvirnjača, ili za nastavljače treba imati višak nastavaka s pribijenim podovima od lesonita. A da bi se rad još više olakšao i ubrzao, dobro je imati specijalna kolica sa dva točka pomoću kojih se prevoze okviri s medom.

Na manjim pčelinjacima i s nastavljačama manjih đimenzija mogu se za prenošenje okvira upotrijebiti i prazni nastavci, a da med pri nošenju ne bi curio i padao na zemlju, potrebno je ispod nastavka pribiti komad lesonita ili podmetnuti poklopac. Ako napadaju tuđice, treba pokriti pun nastavak komadom čista platna nakvašena u čistoj vodi ili poklopcem.

Limeni sipaonik. Sipaonik je vrlo važno pomagalo, i to ne samo za oduzimanje meda nego i za neke druge poslove: korištenje iskucanaca za pojačavanje slabića, za uzgoj matica itd. Sipaonik služi uglavnom za lisnjače, pa i za pološke, dok za nastavljače nije uvijek potreban. Za lisnjače su drugačije izvedbe, a za pološke su obični. (Vidi slike u poglavlju Pčelarski radovi s košnicama AŽ). Izrađuju se od lima, okrugli ili četvrtasti, ali se mogu izraditi i od lesonita. Kroz sipaonik se pčele stresaju s punih okvira u prazni dio košnice, što je naročito potrebno na svršetku paše ili pri pojavi tuđica. Nikako se ne preporučuje pčele stresati ispred košnica kad se među pčelama može stresti i matica i zauvijek izgubiti. Prilikom oduzimanja okvira s medom iz nastavljača može se umjesto sipaonika upotrijebiti prazan nastavak. Najprije se skine pun nastavak s medišnim okvirima i postavi na preokrenuti krov košnice. Zatim se vadi okvir i pčele stresaju iznad praznog nastavka, postavljenog namjesto punog. A da bi se pčele što više nasisale meda prije stresanja s okvira, dobro je da se — ukoliko još paša traje — skinu najprije 2—3 nastavka s medom na preokrenute krovove košnica i pokriju čistom mokrom tkaninom. Preostali dio košnica pokrije se poklopnim daskama. Zatim se na prvu stavi prazan nastavak i počnu stresati pčele.

Sl. 224. Okvimjača, služi za prijenos okvira

Izostavljeno iz prikaza

Prostorije za vrcanje meda. Prostorije za vrcanje meda mogu biti izrađene od raznog materijala: zidane, od dasaka ili od lesonita. Seleći pčelari obično imaju montažne kućice izrađene od tanjih dasaka ili od lesonita. Služe im ne samo za stanovanje nego i za vrcanje meda. Za stacionirano pčelarenje, tj. kad se pčelari na jednom mjestu, može se upotrijebiti neka prostorija u kući: ljetna kuhinja, ili specijalno za tu svrhu izgrađena prostorija od bilo kojeg spomenutog materijala.

Sl. 225. Vilica za otklapanje saća

Izostavljeno iz prikaza

Važno je da prostorija za vrcanje bude potpuno čista, svijetla i nepristupačna za pčele, ose i druge kukce. Ukoliko je med zgusnut, potrebno je da se prostorija zagrije na 25—30°C, pa kad se dovoljno ugrije, počne se s vrcanjem.

Pribor za otklapanje saća s medom. Prema veličini pčelinjaka i raspoloživoj radnoj snazi za otklapanje saća s medom služimo se raznim priborom. U najviše slučajeva naši se pčelari s manjim brojem košnica služe obično vilicama ili noževima. Vilice se izrađuju od specijalnog materijala, a imaju oko 20 čeličnih igala, dugačkih oko 30 mm. Prednost rada vilicama u tome je što se vilice ne moraju grijati u vrućoj vodi, ali se mora znati njima raditi. Obični nož ima oštrice s obje strane. Dugačak je 20—25 cm a širok oko 25—30 mm. On je, osim toga, s obje strane na vrhu zašiljen radi lakšeg rada. No praksa je pokazala da je rad pri otklapanju voštanih poklopaca lakši i čistije se odvija nožem kojemu su oštrice nazubljene sitnim zubićima, okrenutim prema dršku. Inače su za svakog radnika potrebna po 2 noža koji se naizmjenično griju u vrućoj vodi. Hladnim običnim nenazubljenim nožem rad je gotovo nemoguć, dok se nazubljenim nožem voštani poklopci lako odvajaju, a stanice saća se ne kvare. Osobito je praktičan nazubljen nož za izravnavanje debljeg saća nakon vrcanja.

Sl. 226. Noževi za otklapanje saća

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 227. Ručni parni nož za otklapanje saća (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 228. Električni nož za otklapanje saća (Kovaljev)

Izostavljeno iz prikaza

Parni nož sličan je običnom, sa nešto debljom oštricom u kojoj se nalazi šupljina za dovod pare pomoću gumene cijevi iz posude s vrućom vodom. Posuda u kojoj se grije voda treba da stoji iznad špiritne ili kakve druge lampe i voda ne mora biti odviše vruća.

Električni nož sličan je parnom, nešto je tanji i umjesto vruće pare grije se pomoću električne struje. Prednost je tih noževa u tome što se ne mora imati za svakog radnika po 2 noža, da se jednim radi dok se drugi grije, nego samo po 1 nož koji je stalno ukopčan za grijanje.

Za još brži rad pri otklapanju voštanih poklopaca postoje i male blanje koje se također moraju grijati jer se hladnima ne može raditi. U novije vrijeme i ove se blanje griju pomoću električne struje.

Velika pčelarstva u Americi i u nekim drugim zemljama imaju poseban uređaj za skidanje voštanih poklopaca. Uređaj se sastoji od vodoravno pomičnog noža i rezervoara. To je tzv. vibracioni nož na električni pogon pomoću kojeg se vrši mehaničko skidanje voštanih poklopaca. Za 1 radni dan mogu se otklopiti voštani poklopci i izvrcati med iz 100— 110 medišta. Tim uređajem rad je lagan, čist i brz, ali to su strojevi za velika pčelarstva kojih mi za sada, na žalost, nemamo.

Sl. 229. Sprava za otklapanje s pomičnim nožem na električni pogon (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Kanta sa sitorn za voštane poklopce. Da bi se rad oko otklapanja i vrcanja meda lakše i brže odvijao, potrebno je za veća pčelarstva imati posebno izrađene kante, koje pri dnu imaju slavinu za ispuštanje ocijeđenog meda. S unutarnje strane treba da ima uložak od lima, izbušen sitnim rupicama, i to ne samo na dnu nego i na stranama, sve do vrha. Uložak služi za primanje voštanih poklopaca i kao cjedilo za ispuštanje meda iz tih poklopaca. Uložak visi na gornjem rubu kante. Uži je od okomitih krajeva kante za oko 3 mm i plići za oko 10 cm.

Preko kante učvrsti se drvena letvica na koju se s donje strane udari čavao; vrh treba da mu je visok na gornjoj strani letvice za oko 2 cm. Pri radu stavi se okvir na vrh čavla da se ne omiče i da se lako okreće bez dizanja za otklapanje druge strane okvira.

Sl. 230. Kanta sa sitom za voštane poklopce (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Kanta treba da ima 3 noge da bi se na kraju ispod kante mogla staviti posuda za ispuštanje meda pomoću slavine.

Za manja pčelarstva umjesto spomenute kante može se upotrijebiti neka manja limena ili drvena posuđa. Važno je da i ona ima s unutarnje strane uložak u obliku širokog cjedila ispod kojeg se nalazi prostor za sakupljanje meda. Preko ovog uloška stavi se također letvica sa žlijebom ili čavlom za naslon okvira prilikom rada.

Sl. 231. Posuda sa sitom, za manja pčelarstva (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Stalak za otklopljene okvire. Za pčelare koji imaju nastavljače nema potrebe da izrađuju posebne stalke za vješanje otklopljenih okvira prije vrcanja. Dovoljno je da naruče ili izrade veću limenu posudu u obliku dublje tepsije na koju može stati nastavak s okvirima. Ova tepsija treba da je duboka oko 10 cm. Sa svake strane treba da se na dno posude stavi letvica debela oko 5 cm da nastavak ne leži na dnu posude i da okapani med iz saća ne dotiče nastavak. Iznad prvog nastavka može se staviti njih i više, već prema potrebi i veličini pčelinjaka. Dobro je imati i više takvih limenih posuda da se u njih mogu slagati izvrcani okviri prije nego se vrate u košnice.

Pčelari koji pčelare drugim tipovima košnica mogu izrađiti posebne stalke za vješanje ili slaganje okvira u nekoliko redova. Njihova je veličina prema okvirima. Za sakupljanje kapljica meda ispod stalka treba da se nalazi također limena posuda.

Sl. 232. Stalak za otklopljene okvire

Izostavljeno iz prikaza

Vrcaljka. Vrcaljka služi za vrcanje meda iz saća. Med se vrca tako da se saće s medom stavi u koš vrcaljke, koš se okreće oko svoje osi, a med djelovanjem centrifugalne sile izlazi iz saća. Izvrcan med pada na okomite stijenke vrcaljke a zatim na dno, odakle se ispušta pomoću slavine.

Vrcaljka se sastoji od valjkastog bubnja izrađenog od aluminija ili jačeg pocinčanog lima kojemu dno ima oblik konusa i sredinu okrenutu gore. U sredini se nalazi vertikalna osovina na kojoj je učvršćen koš od jače žičane mreže. Na strane koša postavljaju se okviri s otklopljenim mednim saćem. Osovina koša leži na uzvišenom konusnom dnu s udubinom u koju se stavi čelična kuglica, a služi za ležaj osovine. U svom gornjem dijelu osovina je pričvršćena za tzv. spiralni pogon sa svojom horizontalnom osovinom, na čijem se kraju nalazi ručka za pokretanje. Koš vrcaljke se pomoću spiralnog pogona okreće na početku sa 125 okretaja u minuti, a na svršetku sa 375 okretaja u minuti. Pri dnu vrcaljke nalazi se poniklovana slavina koja služi za ispuštanje izvrcanog meda.

Veličina vrcaljke zavisi o veličini okvira iz kojih se vrca med. Kod nas izrađuju vrcaljke sa 3 ili 4 veća okvira, u kojima se mogu vrcati i dva puta veći broj manjih okvira. Od osobite je važnosti da žičana mreža na košari vrcaljke bude jaka i što bolje nategnuta, kako bi okviri s medom mogli što bolje prileći uz samu mrežu, jer u protivnom saće će se kidati pri vrcanju.

Dobro je da je vrcaljka obložena izvana tankim letvicama da je štite prilikom selidbe. Naše vrcaljke obično imaju po 3 noge, dok američke nemaju jer Amerikanci smatraju da je stabilnija bez nogu prilikom vrcanja.

Do danas su konstruirane razne vrcaljke, ali se sve dijele u 2 osnovne grupe: na obične sa 3—4 okvira i radijalne sa po 20—60 manjih okvira. Manje obično imaju ručni pogon, a veće, radijalne pokreću se elektromotorom. Kao što znamo, u običnim vrcaljkama saće se mora okrenuti da bi se mogla izvrcati druga strana, a radijalne vrcaju med iz saća istovremeno s obje strane.

Sl. 233. Vrcaljka za 4 okvira

Izostavljeno iz prikaza

Tipovi vrcaljki uglavnom zavise o veličini pčelinjaka. Za manje pčelinjake i u krajevima sa srednje jakom pašom dovoljna je obična vrcaljka sa 4 okvira na 100—150 košnica, a za veće pčelinjake i na jačim pašama, s dnevnim unosima od preko 8 kg nektara, potrebna je veća, radijalna, vrcaljka s većim brojem okvira na 300—400 košnica. Samo se po sebi razumije da je prema broju košnica i izdašnosti paše potrebna i radna snaga i dobro organiziran rad prilikom vrcanja meda.

Sl. 234. Pogon na vrcaljku

Izostavljeno iz prikaza

Posuda i cjedilo ispod slavine. Posuda koja prima med iz vrcaljke treba da stane ispod slavine na vrcaljki. Da bi se med lakše izlijevao, dobro je da na jednom kraju ima manju izbočinu koja olakšava pražnjenje posude.

Pčelari s manjim brojem košnica i na slabijim pašama cijede med odmah prilikom vrcanja i za to imaju dvostruka cjedila koja se stave iznad posude za primanje meda. Gornje je cjeđilo rjeđe i od deblje žice, a donje je gušće i od tanke žice. Gornje služi za zadržavanje čestica saća i slično, dok kroz donje, gušće, prolazi čist procijeđen med. No da se ne bi gubilo vrijeme čestim čišćenjem cjedila, preporučuju se po dva takva cjedila. Čim se jedno toliko zatvori da med ne može da prolazi, slavina se zatvori, puno cjedilo brzo stavi iznad neke posude da se ostaci meda ocijede, a zatim se drugo stavi ispod slavine. Kad se vidi da je većina meda prošla, prvo se cjedilo očisti od ostataka i opere u toploj vodi da se može ponovo podmetnuti ispod slavine.

Sl. 235. Posuda sa sitoma ispod vrcaljke

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 236. Sito za med

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 237. Slavina za vrcaljku

Izostavljeno iz prikaza

Ako se vrcaju veće količine meda, nema vremena baviti se tim cjedilima, nego se izvrcani med jednostavno ispušta kroz slavinu u posudu. Budući da med ima veliku specifičnu težinu, to iz meda za neko vrijeme isplivaju sve čestice voska, trunja i pjena. Nakon nekoliko dana sve se to splavi s površine meda i med ostaje čist.

Otklapanje saća i vrcanje meda. Prilikom vrcanja meda pčelar mora strogo voditi računa da prostorija za vrcanje bude potpuna čista, zračna i sa dovoljno svjetla, a isto tako i odjeća da je čista, ruke i sav pribor kojim se služi za vrijeme vrcanja. Unesene okvire s medom treba najprije sortirati po starosti saća, po težini meda u saću, te po mogućnosti i po sortama meda. Opranu i osušenu vrcaljku treba postaviti vodoravno i učvrstiti je da se pri radu ne pokreće. Kad vrcaljka ne bi bila vodoravno postavljena, đolazilo bi do njenog oštećenja, a i sam rad ne bi bio pravilan. Današnje naše vrcaljke odignute su na nogama obično toliko da se ispod njene slavine može postaviti posuda za primanje meda.

Voštane poklopce skidamo najviše nožem ili vilicom. Taj se pribor mora držati u vrućoj vodi jer se hladnim priborom ne može čisto i brzo raditi. Pri samom otklapanju saća treba nastojati da se što manje zahvaća u đubinu saća s medom, jer je lakše i brže da su voštani poklopci, koji se odvajaju, što tanji i suši. Tako se postupa i sa jače izvučenim, debljim saćem s medom, pa kad se med izvrca, onda se oštrim nazubljenim nožem izravna saće na normalnu širinu odnosno debljinu prema letvicama okvira. Na taj se način dobije više izvrcanog meda, a komadi izrezanog suhog saća mogu se odmah staviti na stranu, te ih kasnije odnijeti u sunčani topionik.

Za vrijeme otklapanja saća treba voditi računa da med ne kapa po podu i da se komadići saća ne raznose na nogama izvan prostorije jer bi se takvom neopreznošću mogao izazvati grabež na pčelinjaku. Ponekad se dešava da pokoja pčela bude unesena na saću. Te pčele navaljuju onda na prozore ili na postavljenu mrežu. U tom slučaju treba postupiti kao što je već naprijed spomenuto, tj. omogućiti im izlaz pomoću postavljene bježalice.

Otklopljeno saće dodaje se drugom radniku koji ga stavlja u koš vrcaljke, pazeći da suprotne težine punog saća s medom budu približno jednake. U protivnom, tj. ako bi težine bile nejednake, vrcaljka bi se pri radu pokretala i igrala. Isto tako treba paziti da je saće približne starosti, da se vrca posebno starije a posebno mlađe saće, jer je tako lakše regulirati brzinu okretaja. Kad bismo u vrcaljku stavljali, ne pazeći, starije i mlađe saće s medom, dolazilo bi do loma mlađeg saća, čime se čitav rad usporava i trpi materijalna šteta. Isto tako treba paziti da se okvir stavi u vrcaljku tako da donja letvica okvira bude prilikom okretanja prva, a satonoša zadnja, zbog toga što stanice saća imaju nagib prema gore za oko 4°, tj. prema satonoši, pa prilikom okretanja koša vrcaljke med lakše ispada unazad nego kada bi saće bilo okrenuto u obrnutom smjeru. Također treba nastojati da saće bude naslonjeno uz sam koš vrcaljke jer bi se inače lomilo.

U početku se koš vrcaljke okreće lagano, dok iz vanjske strane okvira ne iziđe jedan dio meda, a nakon kraćeg vremena s okretanjem se prestane i okviri okrenu na drugu stranu, pazeći da se stavljaju u koš vrcaljke onako kako je već spomenuto. Sad se s okretanjem nastavi malo brže, što zavisi o starosti i jakosti saća. Kad se vidi da med više ne izlazi iz saća — što se poznaje po prestanku šuma koji podsjeća na padanje kiše — onda se ponovo okrene prva strana satine koja se sad potpuno izvrca bržim okretanjem koša. Svaki put se zaustavlja okretanje postepeno. Novi ručni pogoni za vrcaljke građeni su tako da se može prestati s okretanjem ručke kad se jednom postigne dovoljna brzina, slično kao u bicikla, a i zaustavljanje je slično.

Kad je nekoliko okvira izvrcano, otvori se slavina da med prolazi u podmetnutu posudu kroz cjedilo ili bez njega. Kao što je već spomenuto, cjedilo se može koristiti na manjim pčelinjacima, ali na većim ne bi bilo vremena jer se cjedilo ubrzo začepi česticama saća. Zato se na većim pčelinjacima vrca bez cjedila, pa se med nakon taloženja procijedi što će biti kasnije opširnije opisano.

Ako se vrca dok još paša traje, i ako na pčelinjaku nema nikakve zaraze, izvrcano saće može se odmah vraćati u košnice u svako doba dana. U tom slučaju, pošto se med izvrca iz nekoliko košnica, može se izvrcano saće prilikom oduzimanja meda iz slijedećih košnica odmah stavljati na mjesto oduzetih okvira s medom. No prije toga treba izvrcano saće obrezati nazubljenim nožem prema širini satonoše. Zatim tako priređeno saće treba pokvasiti u čistoj hlađnoj vodi, otresti, te u okvirnjačama ili u nastavcima odnositi na pčelinjak i stavljati u košnice. Na taj se način pčele ponovo ne uznemiruju, a i rad je mnogo brži. Ali ako je paša već prestala, da se ne bi izazvala tuđica, prazno saće treba vraćati kasno pred večer da bi ga pčele preko noći mogle očistiti.

Postupak s medom poslije vrcanja. Izvrcani med još nije sposoban za trgovinu. Potrebno ga je razliti u veće posude, pokriti čistim platnom i povezati, te tako ostaviti 3—4 dana, što sve zavisi o temperaturi prostorije u kojoj se med nalazi. Prostorija treba da je suha, čista i zračna, s temperaturom od oko 25°C. Nakon nekoliko dana s površine meda obere se pjena u kojoj ima peludnih zrnaca i raznog trunja. Obiranje se ponovi više puta, sve dotle dok površina meda ne ostane potpuno čista i dok ne prestane stvaranje pjene.

Kad prestane stvaranje pjene, pristupa se cijeđenju meda kroz trostruku gazu, koja se prije pokvasi u čistoj vodi, a zatim voda ocijedi. Ovako priređena gaza stavi se iznad druge čisto oprane veće posuđe u kojoj će se med dalje taložiti. Gaza se sa strane poveže špagom da jedan radnik može sam lakše raditi. Ukoliko je med topao, cijeđenje teče dosta brzo, pa je radi toga potrebno da je dotična prostorija zagrijana jer se inače hladan med brzo zgusne i ne može se brzo procjeđivati. Umjesto gaze može se upotrijebiti i obična rjeđa pamučna tkanina u tri sloja, koja se također pokvasi u čistoj vodi, a zatim dobro ocijedi da ne ostane ni najamnje vode.

Osim toga vrlo je važno da med prilikom cijeđenja ne pada s visine u malim gustim kapljicama jer, prolazeći kroz zračni prostor, stvara na tisuće malih zračnih mjehurića koji med zamute. Da kapljice meda, prolazeći kroz cjedilo, ne bi stvarale ove zračne mjehuriće, potrebno je da se ispod razapetog trostrukog platna nalazi lijevak kroz koji prolazi procijeđeni med. Iz lijevka, sa suženim otvorom na donjoj strani, med treba da teče niz koso postavljenu izdubljenu čistu daščicu.

Donji dio ove daščice oslanja se koso na jedan kraj dna posude, dok je gornji spojen s otvorom lijevka, nalazeći se iznad sredine posude.

Za cijeđenje i taloženje meda mogu dobro poslužiti temeljito očišćene bačve koje treba prije upotrebe dobro impregnirati parafinom.

Sortiranje i pakovanje meda. Kad se med ocijedi i izbistri u većim posudama, preostaje još da se izvrši sortiranje meda po porijeklu, tj. od kojih biljaka med potječe, a i po sadržaju vode u njemu. Poslije toga med se razlijeva u posuđe za transport i prodaju ili za daljnje čuvanje. Potpuno zreo med sa 18—20% vode ima specifičnu težinu između 1,412 —1,430, što znači da 1 litra takvog meda važe 1,412 —1,430 kg a nekad i više.

Posuđe za med. Dobro očišćen i sortiran med ulijeva se u druge čiste posude u kojima će se otpremiti za prodaju. Za spremanje meda na veliko upotrebljavaju se razne posude: drvene, aluminijske, emajlirane i druge. Ukoliko se upotrebljavaju drvene posude, najbolje je da su građene od lipe, jasike i platane, a ako tih nema, može se upotrijebiti bijela vrba, topola, pa i bukva. Crnogoričino i hrastovo drvo nije dobro za tu svrhu jer od crnogoričnih dužica med navuče miris od smole, a od hrastovih pocrni zbog sadržaja tanina.

Kako med ima svojstvo da upija vlagu, to je potrebno da su dužice za izradu posuđa za med potpuno suhe, jer ako bismo ih izrađivali od nedovoljno suhog materijala, med bi iz njih upijao vodu, dužice bi se rasušile i med bi curio. Za spremanje meda najbolje odgovaraju okrugle kante sa širokim grlom koje zapremaju 37 litara i u koje stane 50 kg meda. Da se zaštite od oštećivanja, dobro ih je obložiti drvenim letvicama. Samo se po sebi razumije da posuđe za med mora biti potpuno čisto i bez ikakvih stranih mirisa. Uzalud bi bila sva briga oko dobivanja dobrog meda ako bismo ga spremili u nedovoljno očišćene posude ili s nekim stranim mirisima, jer takav med ne bi bio nikako za upotrebu, osim eventualno za pečenje rakije ili slično.

Sl. 238. Kanta za med

Izostavljeno iz prikaza

Pakovanje i etiketiranje meda. Sortirani med razlijeva se u posude određene za tu svrhu: drvene, metalne, staklene ili papirne. Kristalizirani med može se sipati, odnosno spremati i u drvene sanduke, kojih unutrašnjost treba biti obložena pergamentnim papirom. Med se može transportirati samo za hladnijih dana, s temperaturom ispod 10°C. Ako se med pakuje u drvene bačve, dobro je bačve prije upotrebe impregnirati tankim slojem parafina ili voska uz dodatak kolofonija.

Posuda, napunjena medom, vagne se i na nju stavi etiketa na koju se neizbrisivom bojom označi težina i vrsta meda. Prilaže se obrazac za etiketiranje posuđa s medom:

• Adresa proizvođača:
• Težina bruto tara netto
• Godina proizvodnje:
• Posuda broj:
• Porijeklo (vrsta) meda: bagrem, kadulja, livadni itd.

Osim ovih podataka, može se na drugoj strani etikete staviti još i adresa kupca itd.

Čuvanje meda. Prostorija za čuvanje meda mora biti suha, čista i prozračna. U njoj ne smije biti ništa što izlučuje neugodne i oštre mirise: petrolej, benzin, katran, kiseo kupus ili repa, kolomaz itd. Osobito se mora paziti da prostorija za čuvanje meda ne bude vlažna, jer i najzreliji med u vlažnoj prostoriji navlači vlagu iz zraka pa se pokvari, provri i ukiseli se.

Posuđe napunjeno medom mora biti dobro zatvoreno. Preporučuje se najprije staviti čist pergamentni papir, pa onda poklopac, jer med mora biti dobro zatvoren bez pristupa zraka. Osim toga med ne smije biti izložen neposrednim sunčanim zrakama jer se time uništavaju njegove dobre sastojine.

Najčešći uzroci vrenja i kvarenja meda. Med se kvari najviše zbog suvišne vlage u prostoriji u kojoj se med čuva. Vrenje meda uzrokuju razne vrste gljivica koje dolaze u med na različite načine: ili s peludom koji pčele unose u košnice, ili gljivice padaju u med neposredno iz zraka, ili se prenose posuđem, žlicom ili nekim drugim priborom. Vrenju meda pogoduje suvišan postotak vode u medu, zbog čuvanja meda u vlažnoj prostoriji, i previsoka temperatura u prostoriji u kojoj se med čuva.

Najpovoljnija temperatura za vrenje meda smatra se između 15° i 19°C, dok se med pri temperaturi ispod 10° može čuvati dugo vremena da ne dođe do vrenja i kvarenja. Smatra se da je najpovoljnija temperatura za čuvanje meda, pri kojoj uopće ne dolazi do vrenja, od plus 5°C. Ni preniske temperature za čuvanje meda nisu dobre jer se često dešava da staklenke u kojima se čuva med popucaju.

Isto tako i med u saću može se ukiseliti ako ga držimo u vlažnim prostorijama. U tom slučaju popucaju poklopci na stanicama saća, nastaju mjehurići iznad međa te med curi po saću i dobiva kiseo okus. Takav se med ne bi smio dodavati pčelama, jer bi im oboljeli probavni organi pa bi i uginule.

Početak vrenja meda može se zaustaviti tako da ga grijemo 30 minuta na temperaturi od oko 70°C, a zatim ga što brže ohladimo. Posuda s medom ne smije biti neposredno iznad vatre, nego se mora staviti u drugu veću posudu s vođom. Iznad označene temperature med se ne smije grijati jer mu se kvaliteta znatno pogoršava, uništava se ferment đijastaza, a mijenja mu se i okus i prirodna boja. No iako grijanjem zaustavljamo daljnje vrenje meda, ipak se kvaliteta ne može popraviti, nije više za prodaju, nego se mora upotrijebiti u kućanstvu za preradu.

Postupak s kristaliziranim medom. Opće je poznato da se svaki prirodni med ranije ili kasnije kristalizira, skrutne ili ušećeri. To je njegova prirodna osobina po kojoj se pravi med razlikuje od falsificiranog. Njome se kvaliteta meda ne pogoršava, ali ona mijenja izgled i konzistenciju meda. Neupućeni potrošači nemaju povjerenja u kristalizirani med, pa ga naša trgovina povlači iz prodaje čim se kristalizira. Bilo bi dobro kad bi se na bocama s pakovanim medom na etiketi istakla ta osobina pravog meda i kako se med može vratiti na najlakši način u tekuće stanje. O uzrocima kristalizacije i o pojavama u vezi s njom bit će govora u poglavlju o upotrebi meda, a ovdje ćemo donijeti samo neke savjete o čuvanju meda a tiču se kristalizacije.

Kristalizaciju meda teško je spriječiti i to se obično i ne radi. Kristalizirani med podložniji je vrenju i kvarenju od tekućeg. Zato se naročita pažnja mora obratiti kristaliziranom medu. Vrenje počinje odozgo, s površine, pa ga je, prema tome, lako spaziti i spriječiti. Daljnje vrenje najlakše ćemo spriječiti otapanjem. Poznato je da mnoga poduzeća koja se bave prometom meda imaju specijalne uređaje za otapanje krutog meda. Da bi se takav med mogao lakše puniti u staklenke za maloprodaju, potrebno ga je otopiti, pazeći pri tom da temperatura ne prijeđe 40°C. To su uređaji na struju koji se mogu regulirati na poželjnu temperaturu preko koje se ne smije med grijati. Pregrijani med nije više nikad tako dobar kao što je bio prije grijanja. Zbog toga upućeniji potrošači radije kupuju kristalizirani med.

Manje količine kristaliziranog meda mogu se povratiti u tekuće stanje i na jednostavniji način. U veću posudu uspe se voda da se malo ugrije na tihoj vatri. Na dno ove posude treba staviti komad daske ili višeslojni komad tkanine, pa na to posuđu napunjenu kristaliziranim medom. Vrijeme potrebno za otapanje meda zavisi o količini meda u posudi i o temperaturi vode u kojoj se med otapa. U svakom slučaju bolje je da se vrijeme otapanja meda i produži nego da se pregrije. Temperatura i na ovaj način otapanja ne bi smjela prijeći 40°C jer, kao što je već spomenuto, pregrijan med gubi prirodnu aromu i hranljivu i ljekovitu vrijednost.

Dobivanje meda u saću

Tržište za med u saću. Iz strane pčelarske literature poznato nam je da je vrlo mali broj pčelara u Evropi koji se bavi proizvodnjom meda u saću onako kako to rade pčelari u SAD, Australiji i Novom Zelandu. Na koncu prošlog stoljeća u SAD su se pojavile u prodaji razne vrste umjetnog meda zbog čega su potrošači počeli sumnjati i u potpuno prirodne vrste pčelinjeg vrcanog meda. Da bi tome doskočili, napredniji pčelari u SAD počeli su proizvoditi med u saću, u tzv. boksesima ili sekcijama. Iako je ovakav način proizvodnje meda mnogo skuplji, pa prema tome i cijene takvog meda gotovo za 100% više, potrošači su takav med uzimali ipak radije nego vrcani u koji su sumnjali. No s vremenom je u mnogim zemljama posebnim zakonskim propisima zabranjena proizvodnja i prodaja umjetnog meda. Ipak ima i danas zemalja u kojima je dopuštena takva proizvodnja umjetnog meda, ali se prilikom prodaje mora na etiketama posuđa s takvim medom staviti oznaka da se vidi o kakvom se medu radi. Cijene umjetnom medu — razumije se — mnogo su niže nego pravom prirodnom pčelinjem medu, pri čemu se potrošačima pruža prilika da biraju ono što žele, prirodni — ali skuplji, ili umjetni — jeftiniji. Svaka zloupotreba ili prijevara u tom pogledu strogo se kažnjava.

Vjerojatno bi se i kod nas našlo potrošača koji bi kupovali med u saću, bez obzira što mu je cijena najmanje za 100% viša nego vrcanom medu. Ima dosta ljudi kojima je med sa saćem slađi i ukusniji od vrcanog meda.

Izrada okvirića ili sekcija. Za proizvodnju meda u saću potrebno je imati pored ostalog pribora i male okviriće, tzv. sekcije. Oni se izrađuju od mekog drveta najbolje od lipova ili topolova koji kod savijanja ne pucaju. Dobro ćemo učiniti ako u tom pogledu iskoristimo američka iskustva, ukoliko to odgovara našim prilikama. Oni izrađuju sekcije od jednog komada čiste lipove letvice, čija je debljina 3 mm, a širina 48 mm. Ova letvica ima na krajevima 8 zubaca i 8 ureza koji služe za sklapanje letvice u okvirić. Letvica ima na jednoj strani 3 poprečna izreza u obliku slova »V«. Osim toga na dvije suprotne strane (drugoj i četvrtoj) nalaze se na rubovima izrezi dugački 6 cm, a duboki 6 mm. Kada je okvirić sastavljen, ovi izrezi služe pčelama za prolaze iznad sekcije i ispod nje. Potpuno izgrađena i napunjena sekcija s medom teži oko 44 dkg, odnosno jednu američku funtu. Visina je i širina sekcije 108 mm, a đebljina pune satine 36 mm. U jedno polumedište standardne Langstroth-Rootove košnice može se smjestiti 28 sekcija u 7 redova, tj. po 4 komada u svakom redu. No, prema veličini nekih drugih tipova košnica, sekcije mogu biti i veće ili manje, ali treba težiti da pune sekcije s medom ne budu teže od pola kilograma.

Sl. 239. Okvirić ili sekcija za proizvodnju meda u saću (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 240. Prva slika odozgo: sekcija za proizvodnju meda u saću, nesastavljena, sastavljena bez umjetne satne osnove i s postavljenom satnom osnovom Druga slika (odozgo): kalup za krojenje satnih osnova. Svaka sekcija ima satnu osnovu u dva dijela, prvi veći dio, gore, i drugi, manji, dolje. Tako pčele pravilnije i ravnije izvuku saće. Satne osnove najprije se skroje u komade koji su dugački koliko obadva dijela, veći i manji. Komadić drveta, koji se na slici vidi u kalupu, služi za poravnanje satne osnove u kalupu. Zatim se nožem za rezanje kruha ureže satna osnova u dva dijela, veći i manji. Treća slika odozgo pokazuje dasku sa šablonima za učvršćivanje satne osnove u tri reda sekcija, svaki sa četiri sekcije. Na šablonima se vidi metalna lopatica kojom se, ugrijanom, lijepe i učvršćuju satne osnove u sekciji.

Izostavljeno iz prikaza

Četvrta, donja slika pokazuje kako se lijepljenjem učvršćuju satne osnove. Kad se prilijepi manji dio osnove u svim okvirićima, daska sa šablonima se okrene pa se zatim lijepi veći dio isto tako kao i manji.

Sekcije u polumedištu leže na posebnim nosačima kojih oblik odgovara oblicima sekcija s donje strane. Letvice za nosače debele su 8—10 mm, te svaka na sebi drži po 4 sekcije. Nosači leže na dvjema limenim trakama koje su pričvršćene ispod kraćih strana polumedišta. Još su bolji ležaji za sekcije od jačeg pocinčanog lima, premotanog u obiiku preokrenutog slova »T«, pričvršćeni na donje rubove dužih strana polumedišta.

Sl. 241. Sekcije s prorezom. Sekeije su prorezane na tri strane već u tvornici. Kad se sekcija sastavi, kao obično, uvuče se u prvu sekciju cijela ploča satne osnove kako se to vidi na drugoj slici. Radi se u hladnoj prostoriji da osnova bude čvrsta. Onda se sekcija s pločom satne osnove stavi u držač sekcije (treća slika) i uvuku ostale tri sekcije na satnu osnovu kako se to vidi na četvrtoj i petoj slici. Nosači s tako postavljenlm sekcijama stvaljaju se tada u polumedište. Satna osnova između sekcija razreže se kad se sekcije. napunjene i zatvorene, vade iz košnice.

Izostavljeno iz prikaza

Satne osnove za razred u saću. Za umetanje i zalijevanje tanke satne osnove sekcije treba da imaju po dužini unutarnje strane mali žljebić, ili da su pri izradi razrezane po sredini i na bočnim stranama. To omogućuje umetanje veće satne osnove u sve četiri sekcije odjednom. U gotove izrađene sekcije umeću se satne osnove koje treba da su što tanje. One moraju biti izrađene od najboljeg svijetlog pčelinjeg voska i tako tanke da ih u 1 kilogram stane oko 250 komada. U sekcije koje nisu pri izradi razrezane i koje su bez spomenutih žljebića satne se osnove lijepe na drugi način. Najprije se osnove izrežu prema nutarnjoj širini sekcija, a visina treba da je kraća za 3 mm. Zatim se kistom umočenim u otopljeni vosak, lijepi za sekciju gornji rub osnove s obje strane, a oba bočna ruba samo s jedne.

Sl. 242. Nosači za sekcije (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 243. Nosači za sekcije u obliku slova T (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 244. Tanke pregrade između sek-cija (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 245. Polumedišta sa sekcijama, pregradama i čeličnim perima (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Prilikom smještaja sekcija u polumedište dobro je da se u početku stave u svako 2 do 4 prazna već izgrađena okvirića koji će služiti za »mamac«, da ga pčele što prije zaposjednu. No prije nego se polumedište stavi na plodište, potrebno je utvrđene sekcije premazati toplim parafinom da ih pčele ne umažu propolisom. Parafin treba da je što bolje ugrijan da se izbjegne predebela presvlaka na letvicama. Kist kojim se premazuju sekcije treba da se stalno drži u vrućem parafinu.

Da bi se osigurala pravilnija sekcija, dobro je da se između redova sekcija stave tanke pregrade od furnira debele 2—3 mm. A da bi sekcije bile što bolje učvršćene u polumedištu, preporučuje se da se između stijene polumedišta i krajnje furnirske pregrade stave po tri čelična pera koja tijesno drže sve sekcije. Na užim stranama polumedišta, između stijena i bočnih letvica sekcija, utisnu se dvije tanje letvice, tako da su sekcije učvršćene sa svih strana. Da bi pčele mogle slobodno prolaziti, dobro je na pregradama između sekcija provrtati rupice s promjerom od 10 mm, koje treba da su što gušće, čime se istovremeno osigurava i ventilacija između sekcija.

Sl. 246. Pune sekcije u polumedištu

Pčelinje zajednice za izgradnju sekcija. Samo se po sebi razumije da za ovaj način proizvođnje meda moramo imati vrlo jake pčelinje zajednice. Pomoću 2 matice one se mogu do glavne paše brzo razviti. Na početku glavne paše ukloni se starija matica i pčele se pomoću novinskog papira spoje s drugom pčelinjom zajednicom. Polumedište se stavi iznad dvostrukog plodišta LR košnice sa po 10 okvira njene mjere. (Po istom principu, uz malu preinaku, ovaj se način može primijeniti i za druge tipove košnica.)

Jake pčelinje zajednice mogu do početka glavne paše zapremati i treće plodište LR košnice sa oko 240—250 dm2 saća. Zato se, kad se stavljaju polumedišta sa sekcijama, mora treće plodište ukloniti i dodati nekoj drugoj pčelinjoj zajeđnici određenoj za proizvodnju meda za vrcanje, ali bez pčela.

Neki američki pčelari preporučuju da se na početku glavnih paša u proljeću kad je i sezona rojenja, postave po 2 polumedišta sa sekcijama, i to jedno privremeno između dva plodišta, a drugo iznad gornjeg plodišta, kako bi se izbjegla tjeskoba u plodištu. Nakon nekoliko dana — što zavisi o jačini paše — polumedište, koje se nalazi između dva plodišta, postavi se iznad onog koje je već ranije bilo postavljeno.

Na boljim i dužim pašama, čim se vidi da je prvo polumedište zauzeto pčelama, potrebno je staviti i drugo iznad prvog. Kad je i drugo polumedište izgrađeno i napunjeno, a paša još traje, postavi se i treće, i to ispod pređašnjih. Pri tom se prvo najpunije stavi iznad ostalih.

Kad su sekcije dobro izgrađene, napunjene i poklopljene s obje strane po čitavoj širini, treba ih vaditi iz polumedišta, jer ako bismo takve sekcije predugo držali u polumedištima, onda bi bijela boja finih voštanih poklopaca od mnogog hodanja pčela prelazila povremeno u prljavosmeđu, što nije lijepog izgleda. Pčele se pri tom ne smiju grubo ometati, nego po mogućnosti pomoću bježalice ili na drugi način ukloniti izvan polumedišta. U svakom slučaju potrebno je košnice, određene za proizvođnju meda u saću, zaštititi od prevelike sunčane pripeke.

Za proizvodnju meda u saću u obzir dolaze krajevi u kojima su glavne paše od kadulje, vrijeska i bijelog bosiljka, tj. paše koje dugo traju i koje daju med koji se brzo ne kristalizira. Boja meda nekih mješovitih paša nešto je tamnija, pa se smanjuje i kvaliteta takvog meda u saću. Naročito se ne preporučuje proizvodnja meda u saću od paše koje daju tamne vrste meda, jer je takav med neugledan za tržište, i kupci ga baš ne kupuju rado kao svijetle vrste meda. Ni bagremova paša nije podesna za tu svrhu jer, iako daje fin proziran med, zbog kratkoće cvatnje često bi se dobile nedograđene sekcije, pa bi svrha bila promašena.

Spremanje sekcija za tržište. Prilikom vađenja sekcija iz košnica mora se strogo paziti da se nježni voštani poklopci na sekcijama ne ozlijede. Na svaku i najmanju pukotinu ili ozljedu med curi čime se prljaju ostale sekcije, što sve estetski umanjuje vrijednost takve proizvodnje.

I čišćenje propolisa sa sekcija mora se brižljivo obaviti jer mnogi kupci, koji ne poznaju i ne znaju šta je propolis, njegove ostatke na sekcijama smatraju nekom prljavštinom.

Prilikom svih spomenutih radova pčelar mora imati čiste ruke i odijelo kako bi se izbjeglo onečišćavanje sekcija, jer bi se svaki trag nečistih ruku poznao na sekcijama. Osim toga, kad bi kupci vidjeli pčelara nečistih ruku i u nečistom odijelu, izgubili bi svaku želju da od njega ponovo kupuju med ili neke pčelinje proizvode.

Umatanje i pakovanje sekcija s medom. Amerikanci, glavni proizvođači meda u sekcijama ili meda u saću uopće, umataju sekcije u celofan. Neki od njih imaju i svoje natpise jer tamo vlada velika konkurencija na tržištu. Radi toga se svi natječu kako i na koji način da svaki sebi pribavi što veći broj kupaca i potrošača meda u saću.

Med u saću, umotan u celofan, potpuno je zaštićen od svakog onečišćenja. Umotane sekcije slažu se u jake kutije od dvostruke valovite ljepenke po 12—24 komada u svaku. Ako se roba otprema na udaljena tržišta, spomenute kutije stavljaju se u sandučiće napravljene od tanjih letvica. A da bi zaštita bila još sigurnija, dodaje se i slama između letava i papirne kutije. Težina takve pune kutije od letava ne bi smjela biti veća od 50 kg. Preostaje još da se na gornji dio stavi natpis velikim slovima: Ne bacaj, lomljivo, i ne drži na suncu.

Budući da naši pčelari nemaju neku značajnu pčelarsku praksu, to smo se prilikom sastavljanja ovih uputa držali američke prakse, najveće i najuspješnije. Iz te prakse su i ove ilustracije.

Dobivanje voska

»Vječno saće«. U industrijskim zemljama razni izumitelji pokušavali su da saće od pčelinjeg voska zamijene drugim tvarima radi štednje, smanjenja uvoza, suzbijanja voštanog moljca i bolesti. Dobivanjem »vječnog saća« htio se osim toga izbjeći velik posao oko pravljenja okvira, žičanja i umetanja osnova i njihova stavljanja u košnice. U Americi su izrađene osnove od aluminija i plastike, uronjene u vosak, pa i počeci medišnog saća. U Njemačkoj je prije dvadesetak godina počela uvjerljivom komercijalnom propagandom već i tvornička proizvodnja vrlo lijepo izrađenog saća od plastike. Svi ti vrlo privlačni ciljevi dosad nisu dostignuti. Pčele su ga odlučno odbijale i na njemu napadno zaostajale. Osim tog sukoba s fiziološkim potrebama i zakonima pčela, uspjeh isključuje i cijena toga saća. Za cijenu takve gotove satine, doduše bez potrebe okvira, pčelar može kupiti 7 do 8 osnova od voska iste veličine, a još će jeftinije proći ako vosak proizvede sam.

Nedovoljna proizvodnja. Danas sve razvijene zemlje, pa i naša, uvoze znatne količine pčelinjeg voska radi sve većih potreba tehnike. I dok potrebe rastu, proizvodnja nazadovanjem prostokošničarstva naglo opada. Pčelarstva s pokretnim saćem morala bi pak, koju godinu nakon osnutka, ne samo vratiti ulog u vosku i namirivati dalje vlastite potrebe nego i stalno davati viškove. Umjesto toga ona su često na tržištu istaknuti kupci voska. Sve to zato jer goleme količine voštine uništi svake godine voskov moljac, a mnogo voska gubi se i zbog neprikladnog pribora ili loših postupaka otapanja. Očito je stoga da će se kriza voska i dalje zaoštravati, a pčelarima sve više isplaćivati sakupljanje i čuvanje voštine, povećana proizvodnja voska na pčelinjacima i topljenje voštine.

Sirovinsku osnovu za proizvodnju pčelinjeg voska čini kod nas voština iz pletara i dubova, staro saće iz košnica s pokretnim saćem, vosak od mednih poklopaca, vosak iz građevnjaka i razni otpaci iz košnica.

Voština iz pletara i dubova. Kad prostokošničari istjeruju ili guše u jesen veći dio svojih pčelaca, oni obično najprije izlučuju bezmatke, trećake i drugake, ako nisu izgradili saće ni do polovine koša, zatim najteže prve rojeve i konačno najteže starce s tamnijim saćem. Kako starci, drugaci i trećaci imaju mlade matice, a iduće će se godine sigurnije rojiti pčelci koji nisu pretrpani medom, treba za »sjeme« ostaviti lakše starce sa svjetlijim saćem i drugake i trećake kojima koš srednje veličine teži svega 10—12 kg ili im razliku do te težine treba dođati prihranjivanjem.

Med neki cijede grijanjem ili tlačenjem. To su lošiji postupci jer se grijanjem kvare ljekovita svojstva meda, a pri tlačenju zaostaje dosta meda u voštini. No ako se ostaci od tlačenja dobro isperu redom u 2—3 hladne vode, pa ta voda zatim koristi za pravljenje medne rakije ili mednog octa, ništa nije izgubljeno, a voština je već usitnjena i oprana za topljenje. Mnogi to saće i vrcaju, ako pri vađenju paze da ga ne izlome. Dobre su i rasklopne kazete s krupnijom mrežom u koje se poslažu nakon otklapanja komadi saća i vrcaju uz pravilno okretanje, a zatim se voština ispire. Tko uz pletare ima i košnice s pokretnim saćem, najbolje će učiniti da na litru te zaslađene vode nakon blažeg zagrijavanja doda 1,50 kg šećera, i to uz najveći oprez prihrani pčelama. Iz voštine će se, naime, isprati dosta peluda koji bi se brzo pokvario ili ukiselio, a ovako će biti vraćen pčelama.

Voština od starog saća. Satinu, prezrelu za otapanje, osjetit će iskusan pčelar već po težini. Ona je prazna teška kao da je napola puna meda. Isto tako treba za otapanje izlučiti saće kroz koje se, podigavši ga prema suncu ili svjetlu, vidi vrlo slabo ili nikako. Ako takvo saće zbog zaliha u njemu ostaje u košnici preko zime, treba ga pomaknuti na rubove gnijezda i izlučiti u proljeću prilikom širenja gnijezda. Korist je višestruka: crno saće zimi ne spada usred klupka, u proljeću pčele će dobiti nadoknadu baš kad najradije grade, jače zaposlene gradnjom manje će težiti rojenju, a živom izmjenom saća povećava se i proizvodnja voska. Tko rijetko otvara košnice radi štednje vremena u radu, treba da se za to pripremi pri svakom otvaranju. U načelu saće u svakoj košnici treba posve obnoviti unutar 5—6 godina, tako da npr. u košnicama sa 20 okvira treba svakog proljeća zamijeniti 4 okvira. Uzorna pčelarstva označuju nekim jednostavnim znakom godinu stavljanja osnove i mijenjaju saće po čvrstom redu. Pri valjanom otapanju dobiva se od jedne satine oko ploča i po satne osnove iste površine.

Voština od mednih poklopaca. Prije vrcanja meda skidaju se s poklopljenog meda nožem ili vilicom voštani medni poklopci koji se sastoje, osobito nakon dobre naglije paše, od kvalitetnog svjetlijeg voska. Saće s dubljim stanicama i izđancima treba vještim rezanjem poravnati u ravninu letvica, a može se ođrezati i koji milimetar dublje. Na taj način uvećava se prinos voska, a pčelama samo olakšava posao oko ponovnog punjenja. Kad pune saće, pčele imaju fiziološku potrebu da proizvode vosak i produbljuju saće, pa tako obnovljeno i vrlo crno saće dobiva lijep izgleđ. Kako je rečeno u praktičnom dijelu, taj se vosak najprije ocijedi od meda na mrežicama i zatim ispire u 2—3 hladne vode, a slatka voda i voština upotrijebi, kako je naprijed spomenuto, kao i pri ispiranju voštine iz pletara.

Voština iz građevnjaka. Građevnjaci su okviri sa posebno dodanom uzdužnom letvicom usred okvira u kojima se jedna polovina ispuni satnom osnovom a na drugoj stavi samo početna traka od 1 cm. Ako se želi cijela površina okvira ostaviti za građevnjak, treba također sredinom dodati letvicu i staviti dvije početne trake, jer će pčele brže i potpunije graditi dvije polovine površine. No kako radi građevnjaka valja košnicu često otvarati, bolje će se isplatiti trud ako se stave 3 polugrađevnjaka, i to jedan u sređinu, a dva na oba kraja gnijezda. Donje su polovine cijele ispunjene satnom osnovom. Pčele će u povoljnim uvjetima na sve početne trake izgraditi za 2 do 3 dana trutovsko saće. Izuzetak čine pčelci koji imaju mlađu maticu od te godine. Oni većinom i u slobodnom prostoru grade radiličko saće. Matica će za daljnja 2—3 dana trutovsko saće zaleći, pa stoga, radi dobivanja voska, treba najkasnije za 5—7 dana otvoriti košnicu, podići satonoše, otresti pčele i odrezati saće, tako da se ostavi oko 1 cm debela traka na kojoj će pčele brže ponavljati gradnju. Nije uputno da se građevnjak ostavi duže i pčele troše mliječ na trutovsko leglo koje će se izrezivati. Naprotiv, ako pčele poletno grade, može se rezati i svaka 2—3 dana i time bitno povećati prinos voska. Ako u izrezanim trakama ima mlađog meda, treba ih položiti na poletaljku i pred leto da ih pčele obližu. Zatim se šakama stisnu u kugle i spremaju dok se toga dosta ne skupi za kuhanje.

U lisnjačama se građevnjaci stavljaju straga poprijeko u okvirić za ventilaciju pošto se ovaj okrene. Na tom mjestu izvan gnijezda pčele ne grade tako poletno, osobito u medištu, ali u tim skučenim košnicama građevnjaci su svagdanja potreba u rojevno vrijeme, a pčelaru mogu da posluže kao barometar za približno očitavanje raspoloženja u pčelcu a da ne otvara košnicu. Ako gradi rađiličko saće, ne pomišlja na rojenje, a ako gradi trutinu, sklonost rojenju nađolazi, ali rojenje još nije nastupilo. Ako počnu trutinom pa nastave radiličkim, sklonost rojenju se budila, ali je prestala. Ako uopće ne građe, a pčelac je jak i paša dobra, pčelinja zajednica sprema se za rojenje i roj tek što nije na grani.

Ako pčelar ne može češće đolaziti na pčelinjak radi izrezivanja građevnjaka, a medišta su od plodišta odijeljena matičnom rešetkom, on može građevnjak, popunjavanje medišta saćem i zamjenu crnog saća spojiti, tako da lijevo i desno, kao predzadnje, stavi 2 prazna okvira među izgrađene, u povoljnim prilikama i 3—5 naizmjence. U tom slučaju ne treba okvire žičiti, ali je korisna početna traka ili ostatak saća na satonoši. Ako mu je pak stalo do zamjene starog saća, treba izvući odabrane okvire, izrezati staro saće osim oko 3 cm visokog početka na satonoši, na kojem se s obje strane prema dolje iskrešu malene kosine, pa okvire vratiti među izgrađene u medište, pretežno prema krajevima. Pčele će u tim praznim okvirima izgraditi trutinu, a ako je izgrade, i napuniti medom, pa će se ona vaditi i izrezati prilikom vrcanja.

Voština od otpadaka. Ovamo ubrajamo voštano trusje s podnica, zaperke, mostove i labirinte iznad okvira, ispod okvira, među okvirima i među nastavcima. Kad ponese paša, jake zajeđnice grade tzv. »divlje« saće na svakom palcu slobodnog prostora pa i inače imaju izrazitu potrebu da saće pojedinih nastavaka spoje mostovima. To dosta smeta pri otvaranju košnica, osobito ako je paša minula pa prijeti grabež, no s druge strane trud nagrađuje voština koje se tu u priličnoj mjeri može nastrugati. Poznati su brojni primjeri, osobito za medljikove paše u našim nizinskim krajevima, da su pčele izgradile saće izvan koševa na zidu kuće ili ispod svojih pođnica pa ga napunile medom, a isto tako i među okvirnjačama. Velik je propust pčelara ako to na vrijeme ne uoči i ne iskoristi, jer to su u dugom nizu godina rijetke prilike. Prostokošničar tada treba brzo da stavi što veće vijence od daščica pod koševe, a pčelar čitave nastavke. Ako ih nema, treba ih ma kako sklepati od dasaka, pa makar i bez okvira staviti na zadnji nastavak i na njih poklopac, te pustiti pčele da grade na poklopcu. Sa nešto pažnje i strpljenja to se kasnije da lako pokupiti i ukloniti, a lijepa nagrada u medu i vosku isplatit će trud.

Trus je s podnica košnica, što ga iz njih stružemo pri proljetnom pregledu, daje neznatne količine voska. Pa ipak ga treba savjesno vući iz košnica i baciti u neku kutiju s grubom mrežicom. Vosak se prosije u kutiju, a mrtve pčele, ličinke i drugo smeće u poveći novinski papir s kojim će se odmah spaliti. To trusje na podnici pravo je sklonište za razne nametnike koji odavde počinju svoj podmukli napad na zajednicu, a ako bismo ih s trusjem bacali iz košnica na zemlju, omogućili bismo dijelu žilavih nametnika ili njihovu zametku da se kasnije vrati u košnice.

Topljenje voštine. Mnogo je pčelinjaka na kojima još i danas ne zadovoljava topljenje voštine. Voština se dugo skuplja, od proljeća do ljetnih vrućina kad je najviše ugrožava moljac. Zbog drugih poslova i neprikladnog pribora taj je posao otežan, pa se odgađa, i tako dobar dio voštine na koncu ipak dohvati moljac. U ostacima površno topljene voštine ima još mnogo voska, a dobiven vosak često je loše kakvoće. Prostokošničari ne iscijede onoliko voska koliko bi mogla dati prosječno visoka kakvoća njihove voštine.

Bezbrojni su načini i pomagala za topljenje voštine. U Africi je tope na vrućem kamenu ili kraj vatre hvatajući vosak u posude. U Italiji se saće stavljalo u poveće sito na lonac i na njemu gurnulo kraj hljeba u krušnu peć. Za pećnice i usputno topljenje na kućnoj peći načinjeno je bezbroj topionika, no najviše pažnje, po vremenu upotrebe, kakvoći dobivena voska i jeftinoj energiji, još i danas zaslužuju sunčani topionici. Kakvoća voska ne dolazi toliko od samog sunca koliko odatle što se voština topi bez upotrebe vode. Topionike pomoću vruće vode i pare, kojima vrve radionice i pčelarstva u svim zemljama, u novije vrijeme zabacuju svi istaknutiji stručnjaci. Što je vosak duže u dodiru s kovinama, koje brže ili sporije oksidiraju, on biva sve lošiji, a kad se u takvim sudovima još kuha u vodi ili pari, od oksida, voštine i vode stvaraju se emulzije koje ga naglo kvare. Dobiveni je vosak mekan, katkad gnjecav, povećan mu je talog, a tamno žutilo prelazi u zelenkasto sivilo. Ne može se preporučiti ni za saće ni za tehničku upotrebu, osim u posebno opremljenim tvornicama koje ga obrađuju kiselinama ili izdvoje dugim kuhanjem u uljnim kupkama.

Sunčani topionik. Sunčani topionik može se kupiti gotov ili se može, ako to iziskuju posebne želje i mjere saća, načiniti uz pomoć stolara i limara. To je plići sanduk, dubok oko 15 cm (vidi sliku) u koji se stavlja, odignut oko 9 cm od poda, uložak od pokositrenog lima. Krajevi su na tri strane u kosom kutu povinuti gore oko 4 cm, a na donjem kraju dolje, tvoreći jezik preko ruba koritanca. Ispod uloška natrpa se izolacija od pepela, perušine ili pozđera, a na nj stavi uokvirena žična mreža br. 8, koja je podignuta oko 1 cm iznad uloška. Ona je na donjem kraju povinuta oko 3 cm gore i priječi da voština ne klizne u koritance. Dolje je koritance, dugačko koliko je širok topionik. Ono je visoko oko 9 cm i široko oko 10 cm. Gore se topionik zatvara prehvatnim okvirom-prozorom od letava u koji su umetnuta 2 stakla uz razmak među njima od 1 cm. Na rub sanduka treba odozgo pričvrstiti brtvilo od pustenine, fitilja ili platnenih traka. Tako će se u topioniku pomoću svih tih izolacija đobro zađržati vrućina, pa će temperatura u njemu doseći za jarkog sunca i preko 120°C. Za prozor se predvidi poklopac od lesonita koji treba da je od stakla udaljen oko 1 cm i koji će štititi staklo kad topionik nije u upotrebi.

Sl. 247. Sunčani topionik

Izostavljeno iz prikaza

Za topionik se odabere sunčano mjesto u zavjetrini i, ako se mnogo upotrebljava, pripremi u zemlji gredica s okruglim čepom i na nj tijesno natakne križ s rupom na koji se postavi koso prema suncu topionik. Uz topionik treba pripremiti i sandučić ili kakvu staru bačvicu za istresanje preostale voštine, pa ravnu lopaticu od tvrdog drveta, strugač ili žičnu kefu za čišćenje mrežice uloška. Na svakom pčelinjaku topionik treba da stoji od proljeća do jeseni pripravan, pa ako ne može pčelar, neka ga poslužuju i drugi ukućani, starci, razboritija djeca. On radi sporo, ali pouzdano; još i danas ga za svaki pčelinjak preporučuju vrhunski pčelarski zavodi u Americi i Sovjetskom Savezu. Čim se nađe ma koja količina otpadaka, komada saća ili starih satina, treba otkriti topionik, skinuti u stranu prozor i položiti saće na mrežicu pa vratiti prozor i okrenuti topionik prema suncu. Koliko će trajati topljenje, zavisi o voštini i jačini sunca. Treba povremeno zagledati sa strane da li niz jezik uloška još kaplje vosak u koritance. Kad prestane, prozor se otvori i nekim žičnim kukicama digne mrežica s ostacima voštine iz topionika dok je još vruća, okrene i lagano udari na podlogu od lesonita da otpadne voštani trop. Ostaci se brzo očiste lopaticom, strugačem ili žičnom kefom. Drvenom lopaticom očisti se i limena podloga od grumenja voštine koja je možda kliznula kroz mrežicu, vrati mreža, na nju stavi druga satina i topionik opet prekrije prozorom. Što se brže i spretnije obavlja ta izmjena, dok je sve još vruće, to će se bolje i lakše savladati posao. Vosak može ostati u koritancu dok se ne završi posao ili koritance ne napuni, pa se pri posljednjem topljenju izlije u emajliranu posuđu s hladnom vodom i ukrućeni vosak skuplja za završno kalupljenje. Istreseni voštani trop skuplja se u sandučić ili bačvicu i sprema za naknadno iskuhavanje s tlačenjem, jer ovaj topionik može iz voštine izvući do 50% voska, a najbolja mehanička pomagala izvlače 75—80%. Ostatak se može izvući samo kemijskim sredstvima, ali je tako dobiven vosak samo za tehničku upotrebu. Kod nas za sad još nije organiziran otkup te otpadne voštine, pa je pčelari bacaju u gnoj ili se nakon sušenja može koristiti za pčelarske dimilice.

Jedan uzorak sunčanog topionika s tlačilom izrađen je u češkoj još prije više desetljeća, a nedavno u Njemačkoj poboljšan dvostrukim vijcima na krajevima tlačila. To je bliži zadatak pčelarske tehnike i talijanski stručnjak Alber, koji se posljeđnjih godina dosta bavio topljenjem voštine bez vode, smatra da bi sunčani topionici s tlačilom mogli u toplim krajevima služiti izvrsno i s dobrim kapacitetom, a njihova skuplja izrada brzo bi se isplatila uštedom goriva, otpadanjem dvokratnog topljenja voštine i dobivanjem dvostruke količine kvalitetnog voska.

Topljenje vrućom vodom. Saće iz građevnjaka i sve svijetlo nezaleženo saće može se topiti bez posebnih pomagala. U poveći emajlirani lonac ulije se trećina lonca meke vode (kišnice ili potočne, a bunarskoj daje se na 5 litara vode jedna žlica octa), pa kad zavri, u vodu se redom spuštaju kugle stisnutog saća iz građevnjaka, svijetle voštine i otpadaka. Lonac se pokrije i kraj njega pričeka dok voda s voštinom zavri, zatim se digne s peći, postavi negdje u kut gdje se više neće micati i ostavi pokrivena da se ohladi, što, prema količini voštine, traje 3—8 sati. Kad se voda iz lonca izlije, s površine će izaći tanjur čista voska, koji će samo izuzetno imati nešto svjetlijeg taloga. Takav talog može se, kad se vosak osuši, ostrugati i vratiti u običnu voštinu za iskuhavanje.

Topljenje međnih poklopaca. Nakon već spomenutog ispiranja i oni se tope na jednostavniji način, ali kako sadrže netopljive sastojine od tamnijih poklopaca i dubljeg rezanja pri otklapanju, treba ih s vodom lijevati kroz finije sito od pocinčane mreže za ventilaciju ili se u trgovini kupi poveće poluokruglo uokvireno sito s drškom za lonac, kakvo nam neprestano treba za cijeđenje meda i voska na pčelinjaku. Ova voština, kojoj se mogu za isti postupak dodati i svi svjetliji dijelovi saća, otpaci, zaperci i divlja gradnja, također se kuha u emajliranom loncu. Kad zavri, lijeva se kroz mrežicu u drugu emajliranu posudu. Vosak će protjecati zajedno s vodom dok se sito do vrha ne začepi netopljivim tropom. Lonac se tad vrati na vatru, a voština u situ lagano miješa aluminijskom ili niklenom žlicom dok isteče voda i topljiva voština, a na situ ostane netopljiv trop. On se, dok je još topao, izvadi sa sita i baci u tamnu voštinu koja će se posebno topiti uz tlačenje. S peći se opet đonese lonac i nastavi cijeđenje kroz sito dok se lonac ne isprazni i trop ne ukloni sa sita. Ako ima još takve voštine, ona se opet stavlja s mekom vodom u još topao lonac i nastavi topljenje. Ona se nastavlja brže ako se na istoj vatri unaprijed grije voda ili topi voština u više posuđa. Kad je voština ljepša, ovakvo cijeđenje ujedno je završno kuhanje i kalupljenje, i s dobivenih voštanih koluta treba samo dobro ostrugati talog. No većinom se ti koluti skupljaju za još jedno, završno kuhanje, uz dodatak nešto octa vođi, kako bi se dobili koluti veći i ljepši, bez taloga.

Topljenje tamne voštine. Tamna voština mora se za topljenje pripremiti rezanjem ili kidanjem u orašaste komade i močenjem u više voda 2 do 4 dana prije kuhanja, ponajbolje u kišnici ili potočnoj vodi. Nije uputno, osobito za toplijeg ljetnog vremena, ostaviti voštinu u vodi duže od 8 dana, jer iako u njoj odmah propadnu zameci voštanog rnoljca, ona se dugim stajanjem rastvara i usmrdi, te se u njoj pojave drugi crvi. Hrpe voštine ne valja ostaviti ni vani na zemlji ili travi jer će ih ubrzo prožeti gliste i drugi kukci, pa ih radi ispiranja na kiši treba raširiti na kosini od betona, ili dasaka, odnosno staviti u kakav propusni sud pod žlijeb. Vođa će isprati nečist i gnojnicu i smekšati voštinu, pa će i topljeni vosak biti ljepši.

Na manjim pčelarstvima vosak se ponajviše topi u lanenim vrećicama. Kako one nakon 3 do 4 tlačenja puknu, dobro ih je sašiti od zdravih komada starih vreća. Vrećice neka budu široke koliki je promjer lonca. Voština se u vrećici zaveže špagom i kuha u emajliranom loncu. Pri tom se gnječi i prevrće kuhačom, a vosak obire žlicom i sipa u hladnu vodu. Zatim se vrećica izvadi kuhačama i brzo stavi u procijep od jakih dasaka ili greda i tlači kako bolje može. Vrećice se vraćaju na kuhanje i tlačenje ponavlja još 2 do 3 puta dokle god izlazi vosak. Cijeđenje će biti to bolje što je promjer grumena manji, a pri tlačenju podešena uz vrećicu neka drvena rešeta da vosak može otjecati na sve strane.

Na većim pčelarstvima voština se iskuhavala na otvorenoj vatri u velikoj limenoj bačvi. Na dno se stavilo drveno rešeto, na nj tanak sloj slame i vrećica s voštinom, na nju slama pa opet rešeto i tako redom do gore više vrećica. Zatim se na zadnje rešeto stavio tanjur tlačila,. nalila se do vrha voda pa kad bi voda zavrela, stezao bi se vijak ili drukčijim nekim tlačenjem istiskivao vosak koji bi se obirao ili odlijevao s površine. To bi se ponavljalo popuštanjem tlačila, dodavanjem vode i ponovnim tlačenjem. Tako bi se obavio odjednom velik posao, ali tlačenje je razmjerno slabo i vosak se ipak ponešto kvari zbog dodira s kovinom.

To donekle vrijedi i za manje posebne topionike s tlačilom. Oni imaju u visokouskoj posudi smješten nešto uži cilindar od lima s rupicama od 2 mm na dnu, na stranicama i na tanjuru tlačila. Cilindar se do vrha ispuni voštinom, malo uvuče tanjur tlačila, nalije do vrha cilindra voda, zatvori gore poklopac i stavi na peć. Kad voda zavri, okretanjem vijka postepeno se tlači voština do kraja, posuda nagne i kroz poseban grlić odlijeva s površine vosak, pa ponovo uspravi, odvrne tlačilo i dolije kroz poseban otvor vode. Kad zavri, ponovo se tlači i lijeva. To se ponavlja sve dok odlivena voda sadrži voska. Zatim se topionik otvori, izlije voda i istrese trop pa ponovo puni i kuha. Takvi topionici rade prilično dobro, ali je topljenje sporo, jer na malenom podu treba grijati mnogo vode, potroši se dosta goriva, a s vremenom i kositrene površine dobivaju patinu, stvaraju emulziju i kvare vosak.

Sl. 248. Američka preša (Root). Voština se isitni i kuha s vodom u kotlu dok se dobro ne raskuha. Onda se grabi i sipa u prešu u koju se najprije prostre krpa od vreće. Voština se zamota u krpu i preša. Iz malog bojlera ulazi voština u prešu i podržava toplinu. Preša se nekoliko puta otpušta i steže da izađe što više voska. Kad je gotovo, lonac s voštinom izvuče se iz preše, nagne i vosak s vodom istrese u podmetnutu posudu (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Parni topionici. Oni se od topionika s vrućom vodom razlikuju po tom što pri dnu sadrže samo 3 do 5 1 vode, iznad vode stoji posuda na kracima ili je prilemljen iznutra vijenac sa čunjem u sredini i natkrivenim otvorima za prolaz pare. Iznad toga je do vrha posuda sa dnom od rupica ili fine mreže i topionik zatvoren poklopcem sa brtvilom. Na najnižem mjestu donjeg vijenca nalazi se grlić za vosak koji strši iz topionika. Kad voda u topioniku zavri, para kroz natkrivene otvore dolazi do voštine u gornjoj posudi, topi vosak i on kaplje kroz rupice ili mrežu na vijenac i teče kroz grlić iz topionika. Bojazni od eksplozije nema, jer nešto pare ipak prođe kroz brtvilo, a kad nastane mali tlak, prođe i kroz grlić za vosak. Topljenje, prema kakvoći voštine i topionika, traje 40 do 60 minuta i ono je gotovo kad na grlić teče samo voda i para. Ima parnih topionika i s tlačilom koji su dosta skupi, ali brže rade. Kad popusti tečenje voska na grlić, polako se priteže tlačilo i istisne ostatak. Otpuštanje i ponovno stezanje nešto pomogne, ali para stisnutu voštinu ne prorahli kao kipuća voda.

Jeftiniji je i dobro radi njemački parni topionik. On ima na loncu, širokom 25 cm, učvršćenu poprijeko parnu komoru s istim promjerom i dugačku oko 50 cm, a u njoj oko 3 cm uži valjak od bušenog lima ili uokvirene pocinčane mreže. U valjak se naspe usitnjena voština, zatvori poklopcem i valjak uvuče u komoru, gdje na zatvorenoj strani ima ležište. Valjak na drugom kraju ima malo izduženu osovinu preko koje se natakne drugi poklopac na komoru. Kad voda u loncu zavri, para kroz vijenac prolazi u komoru, topi voštinu i vosak kaplje na vijenac i teče kroz grlić iz lonca. Od vremena na vrijeme valjak se okretanjem osovine s utaknutim čavlom malo okrene, voština promijeni položaj i opet je prožima para, pa zaostale kapljice voska nađu put do rupica ili mreže. Kako nema tlačenja, vosku se nikad ne zatvori izlazak iz kožica i grumena. Topljenje također traje dugo i završeno je kad vosak više ne teče iz grlića.

Sl. 249. Njemački parni topionik (Rietscheov)

Izostavljeno iz prikaza

Tlačenje voštine kroz slamu. To je medičarski način tlačenja koji su pčelari potpuno zaboravili. Radi očitih pređnosti, kao što su jednostavnost rada i pribora te brzi rad i dobra kakvoća dobivenog voska, unazad nekoliko godina opet ga preporučuju pčelarima neki naši stručnjaci. Za tlačenje se priredi manja vinogradarska ili voćarska preša koja se nađe ili može posuditi, a baš i ne preskupo napraviti od letvica 20 X 20 mm i dva jaka željezna obruča oko njih. Gdje nema tlačila na vijak, podesi se uz dobar oslonac na kladice i tlačenje nekom jačom gredom. Na dno preše i prema gore naokolo priredi se razgrtanjem oko tri prsta debeo sloj slame kao gnijezdo za kvočku. Voština se kuha u emajliranom loncu. Za vrijeme kuhanja nekoliko se puta dobro promiješa drvenom kuhačom i vrela lije u slamu. Ne smeta ako se neke vlati i uruše, jer pomažu klizanju voska iz voštine. Na vrh se također stavi i zapreta dobar sloj slame, navuče tanjur i tlači koliko najbolje može. Vosak s vodom navire sa svih strana kroz letvice i dno na nagnutu podlogu i podmetnutu emajliranu posuđu. S malim stankama zatezanje se za koji navoj nastavlja. Tako izlazi najljepši vosak, a kad posve zapne, digne se vijak, tanjur i gornja slama, iznese letvara i istrese stisnuta voština. Pri tom se od nje odgrće slama s djelićima voska. Slama se može iznova koristiti za više tlačenja. I ovu prešu treba prazniti dok je voština još vruća. Dok se to radi, na peći se već grije druga voština. Rezultat je rada to bolji što se, uz isti utrošak radnog vremena, češće griju i tlače maje količine voštine, pa stisnuti sloj voštine u preši nije deblji od 2 cm.

Završno kuhanje. U veći emajlirani lonac ulije se vode za jednu trećinu lonca, doda 1 do 2 žlice octa i, kad se zagrije, redom se u nju spuštaju raznoliki komadi voska od raznih tlačenja. Kuhanje traje podugo, ali ipak treba paziti jer čisti vosak može prekipjeti kao mlijeko. Otopljeni vosak lijeva se ponovo kroz mrežicu u visoku, dolje užu, emajliranu kantu (amper, kofu), radi manje površine taloga. Odozgo se pokrije i ostavi na miru 5 do 8 sati, zatim izlije i osuši. Sa dna se ostruže talog sve do čistog voska. Da bi se dobio kotur bez taloga, pokrije se sud s ulivenom voštinom i ostavi na umjereno toploj peći. Kad talog sjedne na dno, što se jasno vidi kroz žitki vosak, sud se posve mirno digne i vosak lijeva oprezno, da se ne uzmuti talog, u drugi sud s nešto vruće vode na dnu. Lijeva se tako dugo dok do ruba ne stignu počeci taloga. Tako punjena posuda dat će kotur bez taloga i jednako lijep s obje strane, proizvod kojim se može ponositi svaki pčelar. Vosak s talogom ostavlja se za dalja završna kuhanja, pa se tako, pored toga što se dobije uzoran kolut, prištedi i naporno struganje.

Vrcaljke. U Njemačkoj poznata tvornica pčelarske opreme Rietsche radi vrcaljke za vrcanje posebno kuhane voštine, s kapacitetom od 100 kg čistog voska na dan, a najveće pčelarstvo na svijetu »Miel Carlotta« u Meksiku izradilo je vrcaljku u koju se stavlja u zvjezđoliku košaru od mreže 50 okvira sa starim saćem i vosak topi i izvrca za 5 minuta, tako da u okvirima ostanu samo žice koje treba nategnuti pa se mogu iznova koristiti za umetanje satnih osnova.

Električni topionici. Na njihovu usavršavanju radi se u raznim zemljama. To su topionici za suho topljenje između dviju ploča trajno grijanih elektrikom, među koje se stavi stara satina i vruće ploče stisnu. Čist vosak iscuri dolje, a među pločama, kad se rastvore, ostaje netopljiv ostatak, tanak kao list papira. Voština se izvadi i topljenje nastavlja. Neki naši pčelari takve su topionike već i nabavili iz Njemačke i vrlo su zadovoljni, pa će se vjerojatno u dogledno vrijeme i kod nas izrađivati, što nije odveć težak tehnički zadatak. Po Alberu, ploče se griju do srednje temperature od 150 °C, što valja ispitati za trajan rad, da ne bi pržile vosak. Ploče mogu biti od lijevanog aluminija i zatim brušene pa, iako se topi satina po satina, jednostavna posluga i brz rad čine spravu podesnom za svakog pčelara ili organizaciju.

A ni ondje gdje nema struje ni savršenih pomagala ne treba prepustiti dragocjen vosak gnojištu i moljcu. Sunčani topionik još i danas preporučuju za svaki pčelinjak vodeći pčelarski instituti u Americi i Sovjetskom Savezu, tlačenjem kroz slamu služe se opet sa zadovoljstvom već mnogi naši pčelari, pa ako se poradi na povećanju proizvodnje i korištenju svakog truna voštine, ne može biti ni nestašice voska ni izrazitih gubitaka u lošim godinama.

Dobivanje peluda

Zašto se sakuplja pelud. U proteklih nekoliko godina pčelari mnogih zemalja počeli su sakupljati pelud radi prihranjivanja pčela u onom vremenu kad u prirodi nema peludne paše ili je zbog lošeg vremena ne mogu pčele koristiti. Isto tako sakupljene i sačuvane zalihe peluda koriste se u ljekovite svrhe i za dijetalnu prehranu.

Pelud se može sakupljati na tri načina: 1. ručno, neposredno s biljaka, 2. pomoću hvatača peluda i 3. ručno iz saća.

Sakupljanje peluda ručno s biljki. Za vrijeme najveće cvatnje peludnih biljaka (lijeske, johe, jasike, topole) beru se zrele rese, osuše se na čistu papiru u toploj prostoriji, pa kad se dobro osuše, stave se na gusto sito, zdrobe i prosiju na drugi čist papir. Za vrijeme tihog i toplog vremena mogu se rese s peludom stresti neposređno s drveća na prostrto čisto platno.

Sakupljanje peluda pomoću hvatača. Pomoću hvatača ili kidača rad se mnogo pojednostavljuje i kvaliteta je peluda bolja. Hvatač je manja kutija koja nema prednje i stražnje stijenke. Kroz dva otvora bočnih stijenki uvučena je okomita ili dvostruka žična mreža ili limena rešetka kojoj otvori imaju promjer 4,5—5 mm. Horizontalno ispod rešetki ili žične mreže nalazi se gušća žična mreža kroz koju upada pelud s nogu pčela. Ispod horizontalne mreže paralelno nalazi se mala ladica koja služi za sakupljanje peluda. Da se pčele ne bi sretale na izlazu iz košnice s onima koje dolaze u košnicu prolazeći kroz rešetku, na nekim starijim tipovima hvatača predviđen je otvor iznad same kutije. No praksa je pokazala da i one pčele koje đolaze u košnicu ulaze kroz te gornje otvore jer im je lakše nego da se provlače kroz guste rešetke. To je bio razlog da se đobivalo malo peluda i mnogi pčelari odustali su od takva načina.

Sl. 250. Hvatač peluda. A opći izgled sprijeda, B izgled sa strane (položaj hvatača na prednjoj strani košnice); 1 prednja strana košnice, 2 dno košnice, 3 leto, 4 hvatač peluda, 5 ladica za pelud, 6 okvir sa đvostrukom mrežom, 7 tavan hvatača, 8 krov, 9 horizontalna mreža, 10 poletaljka (Vinogradov)

Izostavljeno iz prikaza

Ovdje će biti prikazan nov tip hvatača peluda koji se donekle razlikuje od svih dosadanjih. Izlaz pčelama omogućio sam sa strana a ne odozgo, i to tako da sam s lijeve i desne strane kutije, koja se objesi ispred leta košnice, pričvrstio žičnom mrežom produžene izlaze. Oni su dugi oko 7—8 cm sa svake strane i kroz njih pčele izlaze slobodno iz košnice, a one koje ulaze nikako ne nalaze te kamuflirane izlaze, nego su prisiljene da se provlače kroz postavljene rešetke.

Prilikom stavljanja ovog hvatača ispred leta košnice mora se poletaljka ukloniti jer sam hvatač peluda dolazi na njeno mjesto i on ima svoju poletaljku. Da bi se pčele priučile ulaziti kroz postavljeni hvatač peluda, potrebno je najmanje 3 dana ukloniti okomitu rešetku. A kad se pčele nauče na novi oblik ulaza, onda se uvuče i spomenuta rešetka. Ustanovio sam da se pčele dosta lako provlače kroz postavljenu rešetku sa 4 reda prolaza i da nema nikakve gužve među pčelama. Isto tako tvrdim da su bolje rešetke sa 4 reda prolaza od plastične mase nego limene sa jednim redom. Pčele koje izlaze iz košnice, videći da im je izlaz kroz rešetku mnogo teži, ubrzo pronađu prolaze na stranama i na taj način nastave s radom. Nisam zapazio da pčele ulaze kroz izlazne prolaze.

Sl. 251. Novi tip hvatača peluda. Pčele mogu izlaziti sa strana. Konstruirao S. Lončarević

Izostavljeno iz prikaza

Ipak manje tovare peluda pčele unesu kroz rešetkaste otvore, a to je i dobro jer peluda treba pčelama za uzgoj legla. Praksa je dalje pokazala da se upotrebom hvatača pčele pobuđuju na energičnije sakupljanje peluda. Oko 60—80% unesenog peluda zadrži se u lađici hvatača, a ostatak od oko 20% pčele unesu u košnicu i izruče u stanice saća.

Zapaženo je da je najveći unos peluda do 10 sati ujutro, što opet zavisi i o vremenskim prilikama, bogatstvu peludnih paša i snazi pčelinjih zajednica. Jaka pčelinja zajednica za vrijeme dobre peludne paše može dati na dan i do 150 grama peluda.

Upotrebom hvatača peluda ne nanosi se pčelama nikakva šteta, osobito u krajevima gdje ima dovoljno peludnih paša. Samo se po sebi razumije da ovaj način dobivanja peluda ne dolazi u obzir u krajevima gdje pčele oskudijevaju u peludu. Ali ima krajeva gdje nekih godina pčele nanesu toliko peluda u saće da dolazi do blokade i u plodištu i u medištu. U tom slučaju matice nemaju gdje odlagati jaja, a sabiračice nemaju mjesta za unos nektara. Baš u takvim krajevima potrebno je služiti se hvatačima peluda. No da se ne bi hvatači držali samo na jednim košnicama, potrebno ih je svakih 6—7 dana premetati na druge košnice. Na taj način, već prema trajanju peludne paše, može se svakih desetak dana ponovo staviti hvatač na istu košnicu.

U dobroj godini jaka pčelinja zajednica može dati 2—3 kg peluda. Neki pčelari u Francuskoj i Kanadi, koji su se specijalizirali za sakupljanje peluda, mogu dobiti u toku sezone i do 5 kg peluda po košnici. A velepčelari s većim brojem košnica dobiju i po nekoliko tona peluda u toku godine.

Čuvanje sakupljenog peluda. Tek sakupljeni peluđ, bilo neposredno s grana biljaka, bilo pomoću hvatača, sadrži oko 18% vode. Ako bismo ga ostavili u tom stanju, on bi se brzo pokvario. Radi toga mora se svake večeri vaditi iz ladice i natanko razasuti na čist papir da se u suhoj i toploj prostoriji dobro osuši. Suši se u hladu, a nikako na suncu.

U Francuskoj se pelud suši ili pomoću infracrvenih zraka ili pomoću električne struje. Pomoću infracrvenih zraka može se pelud sušiti i u debljem sloju. Sušenje pomoću električne struje u termostatima mora se regulirati automatski na 45 °C. Viša temperatura uništila bi sve hranjive tvari u peludu te se na to mora strogo paziti. Ne smije se zaboraviti da je pelud živa, nježna tvar koju treba čuvati od suvišne topline i vlage.

Kad je pelud osušen, treba ga još jednom dobro očistiti prosijavanjem kroz fino svileno sito. Pelud se po francuskom receptu najbolje čuva u aluminijskim ili staklenim posudama, na suhom i tamnom mjestu, gdje se može čuvati i po nekoliko mjeseci bez ikakvih štetnih posljedica.

Da bi se očuvale hranjive tvari u peludu, J. Svoboda (ČSSR) predlaže način konzerviranja sličan načinu na koji pčele konzerviraju pelud u saću: na 150 g meda doda se 0,25 1 vrele vode, dobro izmiješa da se med otopi u vodi. U ovaj rastvor doda se 1 kg suhog peluda i to miješa tako dugo dok se ne dobije jednolična masa. Na taj način dobivena smjesa stavi se u čistu, prokuhanu staklenku i na vrh čist komadić daščice i ona se optereti da se zrak što više istisne iz staklenke. Tako se ostavi 4—6 dana na toplom mjestu, zatim se kamen ukloni, a daščica čvrsto zalije smjesom voska i parafina u omjeru 1:3. Nakon toga konzerviran pelud čuva se u hladnoj i suhoj prostoriji. Zbog fermenata, mliječne kiseline i bakterija na ovaj način konzerviran pelud postaje sličan onom u saću i može se dugo čuvati bez izmjene prirodnih osobina.

Za prihranjivanje pčela ovako konzerviranim peludom treba na 2—3 dijela peluda dodati 1 dio vrele vode i 1 dio meda, izmiješati i tu smjesu dodavati u hranilicama ili je namazati na obje strane saća i takav okvir dođati neposredno uz leglo.

Dobivanje peluda iz starijeg saća. Poznato je da mnogi naši pčelari prilikom pretapanja starog saća često pretapaju i saće s peludom. Dobiveni vosak loše je kvalitete jer se pelud spoji s tekućim voskom, te takav vosak nije za preradu u satne osnove.

Ima više načina odvajanja peluda od saća. Jednostavan način sastoji se u tome da se redovi stanica s peludom režu što bliže stijenki saća i tako se dobivaju uske trake i svaka stanica s peludom bude razrezana. Iz razrezanih stanica pelud se vadi. Ovo je dosta spor posao, ali može zadovoljiti manje potrebe.

Drugi je način brži i, bolji. Okviri s peludom stave se u neku veću posudu, pazeći da se ostavi normalan razmak između saća. Zatim se vrlo lagano sipa topla voda (25—30 °C) između okvira sa saćem, sve dotle dok sve saće ne bude ispunjeno vodom. Da saće ne bi plivalo na površini vode, treba staviti iznad okvira komad čiste daske i nju opteretiti opranim ciglama ili kamenom. Mlaka voda pelud u saću omekša, i on se kasnije lako odvoji iz stanica saća, a da saće može i dalje biti u upotrebi, koliko je inače ispravno. Poslije 12—24 sata saće se izvadi iz vode i izvrca pomoću vrcaljke. Ako i nakon toga djelomično ostane -čestica peluda u saću, operaciju treba ponoviti i poslije 24 sata ostatak izvrcati. Ako se to radi za hladnijeg vremena, dobro je ohlađenu vodu češće izmijeniti toplom. Dobiveni pelud odvoji se od vode, prosuši na već opisani način i spremi do upotrebe.

Treći način može se koristiti samo zimi pri temperaturi ispod nule. Saće se poslaže u posudu s hladnom vodom i optereti da ne pliva. Da bi svaka stanica saća s peludom bila bolje natopljena, potrebno je i u ovom slučaju ostaviti normalne razmake između saća. Tako se drži 24 sata, a zatim iznese na mraz da se čestice vode zajedno s peludom smrznu. Slijedećeg dana saće se unese u toplu prostoriju gdje se iznad neke posude udara po letvici okvira, držeći ga horizontalno, i pelud istresa iz stanica saća u podmetnutu posudu. Dobiveni pelud ispere se u čistoj vodi i osuši.

Dobivanje matične mliječ

Matičnu mliječ treba proizvoditi onda kad su uvjeti najpovoljniji. To je vrijeme rojenja ili doba glavne paše. Ako paša naglo prekine ili ako se vrijeme promijeni, zajednice koje proizvode mliječ treba obilato prihranjivati. Mliječ proizvedena u lošim uvjetima sumnjive je vrijednosti. U proizvodnji mliječi potrebno je najveću pažnju obratiti čistoći. Pribor koji služi za proizvodnju mora se prije i poslije upotrebe oprati u vreloj vodi, zatim namočiti u čistom alkoholu.

Pribor za proizvodnju mliječi. Za proizvodnju mliječi može poslužiti onaj pribor koji se upotrebljava i za uzgoj matica, odnosno može se za nju prilagoditi. Za to su potrebni okviri za presađivanje matičnjaka, kalup za pravljenje matičnjaka, matičnjaci, igla za prenošenje ličinki, lopatica za vađenje mliječi i bočice u koje ćemo mliječ spremiti.

Sl. 252. Okvir s letvicama za pričvršćivanje matičnjaka

Izostavljeno iz prikaza

Za presađivanje matičnjaka može poslužiti svaki prazan okvir koji ide u košnice. U njega treba postaviti 3 jednako razmaknute letvice na koje ćemo stavljati matičnjake. Te letvice treba da budu 25 mm široke, 10 mm debele, a toliko dugačke da vodoravno lako stanu po duljini u unutrašnjost okvira. Svaku letvicu potrebno je s čela pribiti jednim čavlićem da se može prema potrebi zakretati. Po sredini s jedne strane dobro je letvicu prožlijebiti cijelom dužinom. Potrebno je da žlijeb bude 6 mm širok, a 2 mm dubok. U ovaj ćemo žlijeb nakapati tekućeg voska i na njega odmah slagati matičnjake. Za proizvođnju mliječi treba mnogo više matičnjaka nego za uzgoj matica. Zato ćemo za pravljenje matičnjaka napraviti onakav kalup kakav je opisan u poglavlju za uzgoj matica, samo ga valja napraviti poput malih grabljica sa 5 zubaca. Tim će nam pravljenje matičnjaka teći pet puta brže. Matičnjake pravimo od najljepšeg čistog voska. U ernajliranoj posudi od 11 otopimo vosak, a u drugu pripremimo hladnu v odu. Kad se vosak otopi, potrebno ga je ostaviti da se donekle ohladi tako da se o zamočen predmet vosak hvata. Zatim se pristupi pravljenju matičnjaka. Najprije se kalup, odnosno grabljice, zamoče u hladnu vodu, izvade i malo otresu, a iza toga sve zupce zajedno zamočimo 2—3 puta u topli vosak oko 10 mm duboko. Nakon toga izvadimo i uronimo u hladnu vodu i matičnjake brzo skinemo. Tako se rad nastavlja dok je vosak tekuć. Za pravljenje matičnjaka može dobro poslužiti malo električno kuhalo.

Sl. 253. Letvice za matičnjake

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 254. Kalup za salijevanje početaka matičnjaka za pet zubaca kojim se najednom dobije pet matičnjaka. Isprekidana crta pokazuje dokle se kalup zamoči. Sa strane gotov početak matičnjaka

Izostavljeno iz prikaza

Matičnjaci se u okvir prvi put stavljaju tako da se najprije u žlijeb na letvice žlicom pomalo ulijeva tekući vosak i odmah slažu matičnjaci na razinak 2—3 cm jedan od drugog. Tako se u jedan okvir na 3 letvice može staviti 40—50 matičnjaka, a to je dosta za jednu zajednicu. Kad rad uspješno teče, pčele će obično primiti i napuniti 30—40 matičnjaka iz kojih se može dobiti 10—15 g mliječi. Neki proizvođači stavljaju jednoj zajednici po 2 okvira sa 80—100 matičnjaka. Tako imaju dvostruko više posla, a rezultat je gotovo isti.

Igle za prenošenje ličinki prave se od metala, drveta ili od guščijeg pera. Igla od guščijeg pera vrlo je prikladna, lako ju je napraviti, pa se može prvenstveno preporučiti. Onaj dio pera koji je bio u mesu zareže se tako da je na vrhu oko 1 mm širok. Vrh je dobro malo zavrnuti da se ličinka lakše može pothvatiti. Lopatica za vađenje mliječi mora biti od drveta ili plastike. Bočice za spremanje mliječi najbolje su od tamnog stakla, sadržine 10—15 g. Dobro je da budu uskog grla da se mogu lako začepiti i zapečatiti.

Sl. 255. Igla za prenošenje ličinki

Izostavljeno iz prikaza

Proizvodnja mliječi u obezmatičenoj zajednici. Mliječ se može uspješno proizvoditi u svim sistemima košnica, ali su za to najpogodnije one košnice, bez obzira na sistem, koje imaju jednake okvire u plodištu i u medištu. Mliječ možemo proizvoditi u obezmatičenoj zajednici, a možemo i u onoj zajednici koja ima maticu. Kad hoćemo obezmatičiti zajednicu, maticu ne trebamo ubiti, nego ćemo je umjetno izrojiti. To ćemo napraviti na ovaj način:

Kad je zajednica razvijena i puna pčela, a još nije dobila nagon za rojenje, prenijet ćemo iz plodišta u nastavak 6 okvira sa pretežno poklopljenim leglom, te 2 okvira meda sa svim pčelama koje se na tim okvirima nalaze. Stavit ćemo i jedan prazan okvir, u koji ćemo uliti vode. U plodište ćemo umjesto izvađenih okvira metnuti prazno saće ili ploče umjetnog saća. Tu je ostala matica s preostalim leglom i pčelama. Ona će nastaviti s leženjem. Rojenje je najbolje napraviti onda kad je većina pčela u košnici. Obadvije ćemo zajednice ostaviti pod istim krovom na taj način da roj dođe odozgo, a onda jednu od druge odijelit ćemo poklopcem na kojem je urezano malo leto. Da ne bi stare pčele mogle napustiti leglo u nastavku, treba roj 4 dana držati zatvoren. Kad ga 5. dan otvorimo, stare će se pčele priučiti i ulaziti na gornje leto. Da se roj ne zaguši dok bude zatvoren, poklopit ćemo ga žičnom mrežom koja služi za ventilaciju pri selidbi. Preko mreže dobro je metnuti 2 letvice a na njih krov košnice. Na taj će način roj imati dovoljno zraka dok bude zatvoren.

Ovako će pripremljena zajednica ostati na miru 7 dana, 4 dana bit će zatvorena da u njoj zadržimo stare pčele, a 3 će dana pčele izlijetati i saobraćati s okolinom. Za to vrijeme pčele će na otvorenom leglu izvuči matičnjake. 8. dan treba pažljivo isjeći sve započete matičnjake i odmah u sredinu zajednice staviti okvir s presađenim jednodnevnim ličinkama. U proizvodnji mliječi ličinke se prenose na jednak način kako je preporučeno u uzgoju matica. Ako su isječeni svi »divlji« matičnjaci, pčele će na dodanom okviru primiti i uzgojiti oko 40 matičnjaka. Ukoliko je ostao neisječen samo jedan matičnjak, pčele će primiti jedva 3—4 dodana matičnjaka. Da budemo potpuno sigurni da smo sve matičnjake isjekli, potrebno je prilikom isijecanja pčele stresati sa saća da nam bude preglednije. Dodani matičnjaci moraju ostati na punjenju 2 dana i 3 noći ili ukupno 60—65 sati. Kad je to vrijeme proteklo, okvir s matičnjacima moramo izvaditi, a na njegovo mjesto ponovo metnuti okvir s presađenim jednodnevnim ličinkama. Prvi put zajednica ne primi velik broj matičnjaka, ali kod daljnjeg uzgoja prima sve više. U one matičnjake iz kojih smo izvadili mliječ možemo ponovo presaditi ličinke, dok neprimljene moramo izrezati i staviti nove.

Dokle god ima bilo kakvog otvorenog legla, pčele pored onih na okviru izvučenih matičnjaka znaju i na saću napraviti po koji matičnjak. Zbog njih će dodavani matičnjaci biti slabo primani. Kad pčele više nemaju otvorenog radiličkog legla, onda i na trutovskom grade matičnjake. Razumije se da se iz takvih matičnjaka ne mogu izleći matice, ali i oni zbunjuju pčele, pa nerado primaju i pune dodane matičnjake. Ovako pripremljenoj obezmatičenoj zajednici možemo 4 puta dati matičnjake na punjenje. Poslije toga postoji opasnost da ?e pojave nazovimatice. Ukoliko želimo nastaviti s proizvodnjom mliječi, možemo zajednicu pojačavati zrelim leglom i držati sposobnu da mliječ proizvodi 2—3 mjeseca, dokle god vanjski uvjeti odgovaraju. Budući da mliječ proizvode samo mlade pčele prvih 10—14 dana, mi ćemo zajednicu koja proizvodi mliječ održati sposobnu za proizvodnju ako joj poslije 4. dodavanja presađenih matičnjaka svaki tjedan dodamo po 2 okvira zrelog legla. To leglo treba uzeti iz drugih jakih zajednica.

Pored dodanog zrelog legla, koliko god pazili, naći će se ponešto i otvorenog legla, na kojem će pčele izvlačiti po koji »divlji« matičnjak. To neće smetati, jer će ti okviri biti usred košnice, pored okvira s dodanim matičnjacima, pa će ih biti lako uništiti. Ako zajednicu budemo na spomenuti način pojačavali, moći ćemo za 2 mjeseca iz nje dobiti oko 200 g mliječi.

Dobivanje mliječi u zajednici koja ima maticu. Mliječ se može proizvoditi i u zajednici u kojoj matica normalno nosi jaja, samo je moramo prethodno pripremiti da postane sklona izvlačenju i hranjenju matičnjaka. Priprema se sastoji u tomu da maticu ostavimo u plodištu, a veći dio legla zajedno s pčelama odvojimo iz plodišta u medište i pregradom smanjimo dodir jednih s drugim pčelama. Kad je zajednica razvijena, prenijet ćemo 4 okvira poklopljenog i 2 okvira svježeg legla iz plodišta u nastavak, odnosno medište. S jedne i druge strane stavit ćemo po jedan okvir s medom, a ostali prazni prostor ispuniti praznim saćem. U plodištu, odakle smo uzeli leglo, također moramo prazni prostor popuniti izgrađenim ili pločama umjetnog saća. Plodište se od medišta pregradi poklopcem na kojem je napravljen otvor veličine 20 x 10 cm. Na ovaj se otvor stavi Hanemanova rešetka. Kroz nju će pčele prolaziti iz plodišta u medište. Na okviru pregradne daske mora biti leto kroz koje će moći iz medišta trutovi i jedan dio pčela da izlaze napolje.

Ako je zajednica potpuno razvijena u 2 nastavka, kakav slučaj može da bude kod Langstrothovih i sličnih košnica nastavljača, onda pregradu treba staviti iznad 1. nastavka, a dio legla s pčelama prenijeti u drugi nastavak iznad pregrade. U 2., odnosno srednji nastavak metnut ćemo okvire s medom i praznim saćem. Kad smo tako jedan dio legla s pčelama odvojili i udaljili od matice, one će za tjedan dana osjetiti potrebu da izvlače i uzgajaju matičnjake. Tu sklonost moći ćemo iskorištavati radi proizvodnje mliječi. Raspoloženje će se tokom vremena neprestano mijenjati, nekad rasti, nekad opadati, o čem ćemo morati voditi računa i pčele u medištu pojačavati svježim leglom da budu raspoložene za proizvodnju mliječi. Kako ćemo to postići? Kad je od odvajanja legla i pčela iz plodišta prošlo 7 dana, pregledat ćemo okvire s leglom i uništiti sve započete matičnjake, zatim ćemo u sredinu, između ona 2 okvira sa svježim leglom odmah staviti okvir s novim umjetnim matičnjacima, ali bez ličinki. Ovaj okvir može ostati 4—10 sati u košnici. Na njemu će za to vrijeme pčele izvući i oformiti jedan broj matičnjaka, u koje ćemo odmah prenijeti ličinke i dati pčelama na uzgoj i punjenje. Katkad će se dogoditi da će pčele primiti i izvući premali broj matičnjaka. U tom ćemo slučaju morati na jedan poseban način pripremiti i one matičnjake na punjenje koje pčele nisu primile. Po čemu poznamo matičnjake koje pčele ne prime? Primljeni su matičnjaci dulji, stijene su im izvučene, dok su kod onih što nisu primljeni stijene na rubovima unutra malo zavinute. Ako taj rub oštrim nožićem odrežemo ili ga vješto raskiđamo, pa onda u njih presadimo ličinke, pčele i njih često prime.

Kod ovakvog načina proizvodnje mliječi, gdje matica leže u košnici, pčele će nekad primiti 10—15, a nekad i po 40 matičnjaka, pa i više. To će zavisiti o vrsti paše, vremenskim prilikama i nekim drugim nepoznatim faktorima. Da pčele održimo u stalnom raspoloženju da mogu uzgajati matičnjake, moramo ih prilikom svakog drugog dodavanja matičnjaka na punjenje pojačati sa po 2 okvira svježeg legla, kojeg ćemo izvađiti iz plodišta dotične košnice. Leglo treba prenijeti zajedno s pčelama koje se na njemu zateknu. To su uglavnom mlade pčele koje će njegovati leglo, ali i dođane matičnjake. Posebnu pažnju moramo obratiti na to da s leglom ne prenesemo i maticu. Na taj način pojačavana zajednica bit će stalno sposobna da prima matičnjake i proizvodi mliječ, dokle god vanjski uvjeti budu odgovarali. Iako je ovaj način proizvođnje mliječi dobar, ipak neki proizvođači daju prednost prvom načinu.

Sl. 256. Vakuum-crpka i žličica za vađenje mliječi iz matičnjaka (Vinogradovna)

Izostavljeno iz prikaza

Vađenje mliječi iz matičnjaka. Kad izvadimo okvire s mliječi iz košnice, treba ih očistiti od pčela, staviti u kutiju koja se može dobro zatvoriti da svjetlo što manje dopire do mliječi, prenijeti u neku pogodnu prostoriju i mliječ odmah izvaditi. Prije vađenja prazni ćemo dio matičnjaka obrezati oštrim nožićem, zatim zašiljenim drvenim štapićem izbaciti ličinke na novinski papir i spaliti. Mliječ se vadi drvenom ili plastičnom lopaticom, koje promjer odgovara širini matičnjaka. One matičnjake iz kojih smo mliječ izvadili možemo ponovo upotrijebiti za presađivanje ličinki, dok one koji nisu bili primljeni moramo izrezati, te na njihovo mjesto staviti nove. Na mjesto neprimljenih matičnjaka nove ćemo moći staviti onda kad otopimo vosak na letv.ici. Najlakše ćemo ga otopiti ugrijanim željezom. U tu svrhu može dobro poslužiti komad deblje žice koja je na jednom kraju zavinuta. Zagrijavati se može na električnom kuhalu.

Sl. 257. Žica za otapanje voska na letvicama

Izostavljeno iz prikaza

Upotreba pčelarskih proizvoda

Med

Definicija meda. Ima različitih definicija meda od kojih je možda najpotpunija i najtačnija ova: »Med je slatka tvar koju pčele izrađuju tako da skupljaju sokove nektarija ili i druge slatke sokove koji se nađu na živim dijelovima biljki, obogate je tvarima svoga tijela, u tijelu je prerade, spreme u saće i puste da zori.«

Pored cvjetnog meda (od sokova nektarija) tu se podrazumijeva i med medljikovac (drugi slatki sokovi). Med medljikovac potječe od medljike. Medljika je slatka tekućina koju neki kukci izbacuju iz svog tijela kao višak hrane, hraneći se sokom biljke na kojoj se nalaze. Tu tekućinu pčele skupljaju i spremaju u saće, ili samu ili zajedno s medom koji potječe od nektara. I ta pčelinja hrana ima pravo na naziv med.

Definicija meda važna je zato jer se na njoj osnivaju zakoni za zaštitu prirodnog meda od patvorina. Po jugoslavenskim zakonskim propisima imenom med smije se nazivati samo pčelinji proizvod, a nikako umjetni proizvod koji bi zamijenio med.

Za daljnju zaštitu meda važno je znati sastav meda i utvrđivanje njegovih sastavnih dijelova zgodnim mjerama i spravama, da se tako može razlikovati prirodni med od patvorenog.

Vrste meda. Med nije industrijski proizvod nego prirodan izvor ugljikohidrata, i zato je raznovrsnost jedna od njegovih glavnih osobina. Med se može razvrstati uglavnom na dva načina: prema izvoru iz kojeg je dobiven i prema načinu na koji je dobiven.

Vrste prema izvoru. Prema izvoru iz kojeg je nastao, med se može podijeliti na cvjetni med i na medljikovac. Cvjetni med, kako mu već naziv kaže, potječe u svom velikom dijelu od cvijeća raznih biljki, a u manjem dijelu iz tzv. izvancvjetnih nektarija, tj. iz pazušaca stabljike nekih biljki (npr. grahorice). Međljikovac potječe od medljike, o čemu smo već govorili.

Cvjetni med se dijeli na mnogo vrsta, već prema biljci s koje je. Tako imamo bagremov med, lipov, kestenov, s djetelina, vrijeskov, ružmarinov, kađuljin itd. Svaki takav med razlikuje se od drugih vrsta po boji i okusu i po nekim drugim osobinama. Bagremov med je svijetle boje, blagog okusa i sporo se kristalizira, dok je kestenov taman i oštrog gorkog okusa. U onom dijelu ove knjige gdje su opisane pojedine medonosne biljke, uz opis svake biljke, dana je i kratka karakteristika meda s te biljke.

I meda medljikovca ima više vrsta. Tako znamo za medljikovac od hrastove medljike, od jelove, vrbove, bukove i dr. Medljikovac od hrastove medljike tamne je boje i gust, ali se tako brzo ne kristalizira kao neke druge vrste medljikovca. Jelova medljika sive je boje i dobre kvalitete. Najlošiji je medljikovac vrbov, bukov i neki drugi koji se dobiju od medljike lisnih uši. Pored toga što je taj med loše kvalitete, on se brzo kristalizira, dosta puta još u saću, pa pčelar upropasti saće vrcajući takav med.

Med određene vrste dobije se ondje gdje jedne medonosne biljke koja dobro medi ima u velikoj množini, npr. bagremova šuma. Budući da se pčele kad skupljaju nektar drže uglavnom jedne biljke, to se radi toga može dobiti čist med određene vrste. Ali ako u nekom kraju nema takve biljke, nego se paša sastoji od raznoličnih biljki, onda dobivamo mješovit cvjetni med, npr. livadni. Med može biti i miješan, cvjetni i medljikov, ako za vrijeme medljike ima i druge obilne cvjetne paše. Ako u nekom medu prevladava nektar s određene biljke, zove se po njoj iako nije med samo od te biljke. Tako u bagremovu medu može biti malo primjese i meda od ostalih biljki, a isto tako ni svaki med međljikovac ne mora biti potpuno čist medljikovac.

Vrste prema načinu na koji je dobiven. Prije izuma vrcaljke med je dobivan na primitivniji način: cijeđenjem i muljanjem. Saće s medom otklopi se, izreže na komadiće, stavi na sito nad posudom i ostavi na toplom mjestu. Med curi iz saća kroz sito u posudu. Takav med zove se cijeđeni i ni po čemu se svojom kvalitetom ne razlikuje od vrcanog. Ako se saće s medom stavi u kakvu platnenu kesu ili vrećicu i kakvim pogodnim tijeskom, uz pomoć topline, tiješti, dobiven med zove se muljani. On je za tržište lošije kvalitete jer je mutan i neugodnog okusa, iako je zapravo bogatiji radi peluda koji se nalazi u njemu. Teže se prodaje i jeftiniji je.

Ako se saće otklopi i stavi u vrcaljku, bez obzira je li to saće nepokretno ili u okvirima, i vrca, dobiven med zove se vrcani. Po izgledu, okusu i kvaliteti potpuno je jednak cijeđenom, a na tržištu je traženiji i skuplji od muljanog.

Pored tekućeg meda, na tržištu i u upotrebi imamo i med u saću. Iz košnica s nepokretnim saćem pčelari prostokošničari vade saće s medom i režu ga u komade pogodne za tu svrhu, a upotrebljava se ljepše, bjelje saće. Može biti vrlo dobre kvalitete ako nije pokvareno upotrebom sumpora prilikom dušenja pčela. Zato se prostokošničarima preporučuje da ne guše pčele, nego da ih iskucaju i prodaju pčelarima koji ih traže. Pčelar koji pčelari košnicama s pokretnim saćem dobiva med u saću na dva načina. Ili u polumedište stavlja poluokvire s cijelim, vrlo tankim pločama satnih osnova, bez žice, za vrijeme vrlo jake i nagle paše. Napunjeno i poklopljeno saće izrezuje iz poluokvira, reže u prikladne komadiće i pakuje u celofan. Ili proizvodi med u saću u tzv. sekcijama (boksesima). U prikladne okviriće od tankih, obično lipovih daščica, s promjerom od 10 x 10 cm, ili kakvim sličnim, stave se vrlo tanke pločice umjetne satne osnove i dodaju u polumedište košnice za vrijeme jake i nagle paše. Pošto pčele izgrade, napune i zaklope takve okviriće ili sekcije, okvirići se vade iz košnica, zapakuju u celofan i pogodne kutije i stavljaju u prodaju. Dobivanje takvog meda opisano je u ovoj knjizi u poglavlju o dobivanju meda.

Izvori meda. Već smo rekli da se med dobiva od nektara koji pčele skupljaju iz cvjetnih žlijezda nektarija (nekad i izvancvjetnih), zatim od medljike, a ima i drugih manje važnih i manje vrijednih izvora iz kojih pčele dopunjavaju svoje zalihe meda.

Nektar. Nektar je slatka vodena tekućina koju izlučuju biljne žlijezde nektarije. To je osnovna tvar od koje pčele proizvode med. U njemu se nalaze gotovo svi sastavni dijelovi koji su i u medu, samo mnogo razređeniji. Nektar se sastoji prosječno od 40 do 60% vode. Ostatak je šećer, zatim minerali, hlapljiva ulja i neke druge tvari.

Koncentracija šećera jako varira u pojedinim nektarima. Variranje zavisi o više faktora: o vrsti biljke, o zemljištu u kojem biljke rastu, o prirodi cvijeća (zatvoreni ili otvoreni cvjetovi, izloženi više ili manje isparivanju, o vlažnosti zraka u različito doba dana itd.). Količina izlučenog nektara zavisi također o vrsti biljke, zatim o sunčanoj svjetlosti, o vlazi zemljišta i zraka, o temperaturi itd.

Skupljajući nektar, pčele se opredjeljuju za biljke koje luče više nektara i koje luče nektar s većom koncentracijom šećera, zanemarujući biljke s nepovoljnijim omjerima. Pa i pojedinu određenu biljku pčele više pohađaju poslije podne kad se u nektaru isparivanjem dobije veća koncentracija šećera, nego prije podne dok je nektar još prerijedak.

Prerađujući nektar u med pčele najprije rastavljaju složeni šećer (saharozu) u jednostavne šećere. Obično se misli da je šećer u nektaru uglavnom složeni šećer (saharoza), a tek u vrlo malom dijelu jednostavni šećeri, ali je omjer složenog šećera prema jednostavnim šećerima vrlo različit u pojedinih biljki. Ima biljki kojima je šećer u nektaru samo složeni (saharoza), bez imalo jednostavnih šećera, (npr. rododendron), a ima ih opet sa samo 2—3% složenog šećera. Evo nekoliko primjera: žalfija livadna, voćnog šećera 18,5%, grožđanog 4,9%, saharoze 76,5%. Bijela djetelina, voćnog šećera 16,4%, grožđanog 20,1%, saharoze 63,5%. Lipa obična, voćnog šećera 25,1%, grožđanog 24,9%, saharoze 50%. Repica, voćnog šećera 43,3%, grožđanog 54,6%, saharoze 2,1%. Gorušica, voćnog šećera 46,3%, grožđanog 53,6%, saharoze ništa.

Pored razlaganja složenog šećera (saharoze), glavni posao u preradi nektara pčele obave smanjujući sadržaj vode u nektaru pošto ga odlože u stanice saća. Pčele lepezanjem krila istjeruju topao zrak iz košnice, a s njim izlazi i voda u obliku pare, i tako se sadržaj vode smanji na oko 20%.

Šećer je glavna sastojina nektara, ali nije jedina. Pored ugljikohidrata, u nektaru se nalaze i svi oni minerali koji se nalaze i u medu i koji nepromijenjeni dolaze iz nektara. O mineralima u medu zavisi vrijednost meda kao hrane. Isto kao minerali, i čestice boje i arome meda takve su prirode kakve su i u cvijeću od kojeg je dobiven nektar.

Medljika. Medljika je slatka ljepljiva tekućina koju, kao višak hrane, izbacuju neki kukci, uglavnom lisne i štitaste uši. O porijeklu medljike bilo je raznih protivrječnih mišljenja, ali je prevladalo mišljenje da je medljika proizvod gore spomenutih uši, nastala od obilja hrane, kojom se te biljne uši hrane u povoljnim prilikama (biljni sok).

Med od medljike nepogodan je za zimsku prehranu pčela jer ima dosta neprobavljivih tvari koje se pčelama nakupe u većim količinama u crijevu, pa obično uzrokuje proljev. Ipak, sva medljika nije jednake kvalitete. Hrastova medljika, koju izbacuju štitaste uši na hrastu, daje med koji, iaiko nije idealan za zimsku hranu pčelama, svakako je bolji od npr. vrbove ili bukove medljike. U našim krajevima najveću gospodarsku vrijednost ima med dobiven od jelove medljike (Slovenija, Gorski Kotar), zatim med od hrastove medljike (Posavina u Hrvatskoj). Mnogi potrošači cijene međljiku radi bogatog sadržaja minerala u njoj. Ostale medljike nisu značajan izvor meda.

Ostali izvori. Osim nektara i medljike, pčele sakupljaju i neke druge slatke tvari od kojih proizvode med. To je uglavnom zrelo napuknuto voće i grožđe u jesen. Ti izvori nisu ni od kakve velike važnosti u proizvođnji meda. Ovdje se može spomenuti i vječiti spor vinogradara i pčelara. Vinogradari optužuju pčele da im čine u jesen štetu sisajući slatki sok iz bobica grožđa. Pokusima je nepobitno dokazano da pčele ne mogu svojim čeljustima progristi čitavu i zdravu kožicu bobe, nego sisaju sok samo iz raspuklih bobica, pa time ne samo da ne čine štetu nego korist, jer se oštećene isisane bobice osuše pa ne mogu da gnjiju i da tako kvare i čitave zdrave bobice.

Pčele mogu i tvornički šećer prerađivati u med. Med načinjen samo od tvorničkog rafiniranog šećera čist je ugljikohidrat, bez minerala, pa je zato vrlo pogodan pčelama za zimsku hranu, ali, baš zato što je lišen minerala, nije pogodan pčelama za proljetni razvoj.

O šećeru općenito. Sva građa živih bića može se podijeliti u tri grupe: 1. masti i lipoidi (slični mastima), 2. ugljikohidrati i 3. proteini. Za nas je dovoljno da se zadržimo na 2. grupi, ugljikohidratima, jer se u toj grupi nalazi šećer, pa i med prema tome.

Ugljikohidrati. Ugljikohidrati su organski materijal od kojeg su pretežno izgrađene biljke, a u vrlo maloj mjeri životinjski organizmi. U građi biljnog svijeta dolaze ugljikohidrati u ovim oblicima: šećer, škrob i celuloza, a u građi životinjskog i čovječjeg tijela: glikogen. Ima još i nekih drugih ugljikohidrata, ali ti su manje važni. Životinjsko tijelo, iako u građi svog organizma ima malo ugljikohidrata, mnogo ih troši za stvaranje topline i energije.

Škrob, celuloza i glikogen jesu ugljikohidrati vrlo velikih molekula, tj. oni su vrlo složeni šećeri. Mogu se, u prisutnosti vode, djelovanjem kiselina ili djelovanjem enzima raspasti na spojeve malih molekula, tj. na jednostavne šećere. Grožđani je šećer jedan takav jednostavni šećer.

Svojstva šećera. Jednostavni šećeri imaju neka zajednička karakteristična svojstva. Po njima se oni razlikuju i prepoznavaju od drugih spojeva. Za nas su važna dva: optička aktivnost i vrenje.

Optička aktivnost. Svjetlo se širi iz svojeg izvora u zrakama u svim pravcima. Ali ako svjetlo pustimo kroz cijev aparata u kojem se nalazi npr. Nicolova prizma, onda se ono, kad prođe kroz prizmu, ne širi više u svim pravcima, nego u ravnini. Takvo svjetlo zove se polarizirano. Ako takvo polarizirano svjetlo pustimo dalje, u istoj cijevi, kroz prozirno tijelo u krutom, tekućem ili otopljenom stanju, vidjet ćemo da li polarizirano svjetlo ide kroz to tijelo dalje u istoj ravnini ili zaokrene na lijevu ili desnu stranu. Ako polarizirano svjetlo, prolazeći kroz tijelo, ne mijenja ravninu, onda to tijelo nije optički aktivno, a ako mijenja, bilo nadesno ili nalijevo, onda je optički aktivno. Već prema tome na koju stranu zaokreće ravnina svjetla, ono je optički đesno ili optički lijevo aktivno.

Šećeri su optički aktivni. Ali ne u krutom stanju, nego otopljeni, obično u vodi. Za svaku vrstu šećera označi se to svojstvo: da li je šećer desno optički aktivan (+) ili lijevo (—) ili je neaktivan (samo umjetno stvoreni, sintetizirani šećeri).

Vrenje. Stanoviti jednostavni šećeri, otopljeni u vodi, djelovanjem bakterija, odnosno njihovih sastojina koje zovemo enzimi raspadaju se na jednostavnije organske pa i neorganske spojeve. Grožđani šećer npr. raspada se pod utjecajem kvaščevih gljivica na alkohol i ugljični dioksid (alkoholno vrenje). Postoje sprave u kojima se pomoću vrenja određuje ima li u tekućini grožđanog šećera i koliko.

I neki drugi jednostavni šećeri, pored grožđanog, mogu provreti, a gotovo svi prirodni ugljikohidrati mogu se pretvoriti u grožđani šećer. Zato se špirit ili alkohol može proizvoditi i iz najsloženijih ugljikohidrata: škroba (žito), pa i iz celuloze (drvena pilovina), samo se prije kemijskim sredstvima moraju rastaviti u grožđani šećer.

Enzimi. U anorganskoj kemiji poznata je činjenica da neka tvar samom svojom prisutnosti pomaže odnosno ubrzava promjene, a da se ona sama pri tome ne spaja, ne mijenja i ne troši. Pa i u organskoj kerniji poznata je ista pojava. Škrob se raspada na šećer u prisutnosti razrijeđenih kiselina. Tjelesa koja svojom prisutnosti pomažu ili zapravo ubrzavaju kemijske reakcije zovu se katalizatori, a sama pojava kataliza. Katalizatori imaju još jedno svojstvo, a to je da djeluju već u vrlo malim količinama.

Enzimi imaju ista takva svojstva kakva imaju katalizatori u anorganskoj kemiji. Ni oni ne ulaze u konačne proizvode reakcije, ni oni se sami ne troše, i oni i u malenim količinama imaju jednak učinak kao i u velikim.

Enzimi se dijele prema građi tijela na koje djeluju. Tako imamo enzim lipaza koji djeluje na raspadanje masti (hiđrolizom, tj. pomoću vode) na masne kiseline + glicerin. Nas najviše zanimaju enzimi koji djeluju na ugljikohidrate, a to su dijastaza, koja djeluje na škrob, i invertaza koja pomaže raspadanju saharoze.

Vrste ugljikohidrata. Ugljikohidrati se svrstavaju u tri grupe: monosaharidi, disaharidi i polisaharidi. Monosaharidi su najjeđnostavniji šećeri i ne mogu se rastaviti na jednostavnija tjelesa koja bi još uvijek zadržala osobine šećera. Disaharidi su šećeri koji se mogu raspasti na dva jednostavna šećera ili monosaharida, a polisaharidi su ugljikohidrati velikih molekula, pa se smatra da se sastoje od velikog broja monosaharida.

Od monosaharida spomenut ćemo dva najvažnija: grožđani šećer (glukoza, đekstroza) i voćni šećer (fruktoza, levuloza).

Grožđani šećer nalazi se u zrelom grožđu, medu, slatkim plodovima itd. U čovjeku za vrijeme probave u crijevu, u malim količinama u krvi. Budući da se svi viši ugljikohidrati mogu raspasti u grožđani šećer, to je taj šećer vrlo važan za prirodne procese (probava hrane, prerada nektara u med) a i za umjetne proeese (fabrikacija alkohola). Osim imenom grožđani šećer zovu ga i glukoza, pa dekstroza, jer je prirodni grožđani šećer optički desno aktivan.

Voćni šećer dolazi u voću zajeđno s grožđanim šećerom, u medu, katkad u krvi, mokraći itd. Formula mu je potpuno ista kao i formula grožđanog šećera, ali je optički lijevo aktivan. Zato se zove, pored imenom fruktoza, još i levuloza.

Voćnog šećera, zajedno s grožđanim, ima i u tzv. invertnom šećeru. Invertni šećer je smjesa grožđanog i voćnog šećera (đekstroza i levuloza), a dobiva se raspadanjem običnog, trščanog šećera (saharoze). Invertni šećer zove se zato što je otopina trščanog šećera ili saharoze optički đesno aktivna, a kad se saharoza raspadne na grožđani šećer i voćni (levulozu), njihova je smjesa optički lijevo aktivna (levuloza prevlađava). To znači da je ravnina polariziranog svjetla skrenula, obrnula se (invertirala) zdesna nalijevo. Prirodni invertni šećer jest med.

U grupi disaharida spomenut ćemo obični šećer (trščani, saharoza). Obični šećer služi za hranu. Vadi se iz šećerne trstike i šećerne repe, pa se zove i trščani ili repni šećer. U nauci ga zovu i saharoza. Kada dođe u obliku hrane u životinju i čovjeka, raspada se na grožđani šećer i voćni. To je tzv. invertni šećer o kojem smo već govorili. Karakteristika mu je da ne može provreti alkoholnim vrenjem direktno, nego se prije mora raspasti na jednostavne šećere.

Od polisaharida spomenut ćemo dva, zapravo dvije grupe polisaharida: škrob i dekstrine.

Škrob se nalazi u gomoljima, korijenu i sjemenkama biljki. To je bijeli prah u obliku sitnih zrnaca raznog oblika i veličine, već prema biljci od koje potječe. Škrob se ne topi u hladnoj vodi, a u toploj zrnca škroba nabubre u ljepljivu masu, u tzv. škrobno ljepilo. Ako se kuha u s razrijeđenim kiselinama, raspada se u grožđani šećer. Isti učinak ima i enzim dijastaza.

Dekstrini su druga grupa polisaharida. Oni se ne nalaze u živim bićima kao stalni produkti, nego nastaju raspadanjem škroba u šećer kad se škrob ugrije na 200° — 210 °C, a stvaraju se i djelovanjem kiselina ili enzima dijastaze. U trgovini dekstrini dolaze u obliku gustog sirupa koji teško teče i oteže se. Dekstrini ne mogu direktno provreti, nego se najprije raspadnu u grožđani šećer i onda vriju alkoholnim vrenjem.

Biljne gume i sluzi također pripadaju drugoj grupi polisaharida, a mogu se hidrolizom raspasti u grožđani šećer, ali uz nju daju nusproizvode.

Sastav meda. Med se sastoji od šećera (oko 76%), vode (oko 18%) i ostalog (oko 6%). Glavnu karakteristiku medu daje šećer (med je sladak), zatim voda (med je tekućina), a oni sastavni dijelovi koji se nalaze u medu u malim količinama odlučni su za razlike između raznih vrsta meda. Te su razlike boja meda, aroma i okus.

Šećeri u medu. Šećer u medu nije jedne vrste nego se sastoji od tri vrste šećera. To su voćni šećer (fruktoza ili levuloza) kojeg ima u medu najviše, oko 41%. Zatim grožđani šećer (glukoza ili dekstroza), oko 34% i obični šećer (trščani ili saharoza) kojeg ima najmanje, između 1% i 2%.

Omjer jedne vrste šećera prema drugoj zavisi o izvoru, tj. cvjetnoj paši, a donekle i o enzimu invertazi koji rastavlja obični šećer na grožđani i voćni. Taj enzim nalazi se već u cvijetu iz kojeg pčele sakupljaju nektar, ali on je prisutan i u samom organizmu pčele.

Iako sastav nektara varira mnogo (nekad ima više običnog šećera nego grožđanog i voćnog, a nekad opet više grožđanog i voćnog nego običnog), a vode u svakom slučaju mnogo, zreo med nema više od 2% običnog šećera. Zbog toga što enzim invertaza, kako smo već rekli, rastavlja obični šećer na jednostavne šećere. Enzim invertaza nastavlja svoje djelovanje u među čak i poslije vrcanja, ako nije bio uništen grijanjem meda ili kakvim drugim postupkom, tako da med stajanjem zori, tj. ima sve manje običnog šećera.

Iako je obični šećer optički desno aktivan, med je zapravo invertni šećer, što znači da je optički lijevo aktivan, i to ne samo zato što je voćni šećer (levuloza) veći sastavni dio meda nego grožđani (dekstroza) nego i zato i što voćni šećer (levuloza) uvijek optički više skreće ulijevo nego grožđani udesno, pa i onda kad su sastavni dijelovi meda količinski jednaki, njihova smjesa, med ili invertni šećer, optički je lijevo aktivan. Ali med medljikovac nije optički lijevo aktivan, nego desno. A to znači da je veći sastavni dio medljikovca optički desno aktivan. Taj sastavni dio medljikovca jesu dekstrini, zatim biljne gume i slične tvari, o kojima smo već govorili, a koje su optički jako desno aktivne. Neke vrste meda medljikovca sadržavaju jedniu rijetku vrstu šećera koja se zove melecitoza; pripada grupi trisahariđa. Melecitoza se teško topi u vodi, a kristalizira se vrlo brzo, nekad već u saću.

Sve vrste meda sadržavaju više ili manje dekstrina. O dekstrinima, kao posrednim proizvodima koji se dobivaju raspadanjem škroba, već smo govorili. Po svojim fizikalnim svojstvima dekstrini u medu slični su đekstrinima škroba, ali kemijski oni su jednostavniji. U svijetlim vrstama meda postotak dekstrina vrlo je malen, ½ % do najviše 1%, u tamnim vrstama postotak je veći, a u medu medljikovcu ima ga i preko 10%. Dekstrini daju medu svojstvo ljepljivosti i gustoću.

Pčele ne mogu probaviti dekstrine i melecitozu, i ti sastavni dijelovi meda, osobito medljikovca, skupljaju se preko zime pčelama u crijevu, pa dosta puta budu uzrok lošeg zimovanja zbog đizenterije i teških rubitaka na pčelinjaku.

Ostale sastojine. Njih ima oko 6%, a sastoje se od dekstrina, minerala. proteina, kiselina i neodređenih tvari. Omjer tih tvari u sastavu međa vrlo je različit u pojedinoj vrsti. Budući da smo o dekstrinima već govorili, prijeći ćemo na drugu važnu grupu, po količini najveću, na minerale. Njih ima 3,68%. Iako to u ukupnom sastavu meda nije velik iznos, minerali u medu uvelike dižu vrijednost meda za ljudsku nranu. Med sadrži uglavnom ove minerale; kalij, klor, sumpor, kalcij, natrij, fosfor, magnezij, silicij, željezo, mangan i bakar.

Minerali su vrlo važni za rast ljudskog tijela i za njegovo zdravlje. Tako je poznata vrijednost željeza za stvaranje kxvi. Važni su i ostali minerali, a među njima osobito kalcij, toliko potreban za građu kosti.

Poznato je da su tamne vrste meda bogatije mineralima nego svjetlije. Ali to vrijedi samo u prosjeku za te dvije grupe. Pojedinačno, može se naći tamna vrsta meda siromašnija od neke svijetle vrste.

Proteini, kao sastavni dijelovi biljki, dolaze u med iz nektara i peluda. Proteini u medu ili su vrlo složene građe ili su u obliku jednostavnijih spojeva, tzv. amino-kiselina. Sastoje se od ugljika, vodika, dušika i kisika, a nekad i od sumpora.

Proteini se nalaze u medu ili u obliku prave otopine amino-kiselina ili u obliku tzv. koloida. K o l o i d i su male lagane pahuljice proteina koje nisu dovoljno teške da se stalože, nego lebde u medu. Pored proteina tu se mogu naći i neke druge tvari: male čestice voska, zrnca peluda i druge strane neotopljene tvari.

Koloidi utječu na formiranje nekih svojstava meda. Oni uzrokuju stvaranje pjene i zračnih mjehurića u medu, od njih med može da potamni, da se zamuti i kristalizira. I amino-kiseline mogu prouzrokovati da med potamni.

Kiseline su također jedan od sastavnih dijelova meda. Prije se držalo da pčele žalcem uštrcavaju svojeg otrova u stanicu s medom i da ga tako konzerviraju. Budući da je jedna od glavnih sastojina pčelinjeg otrova mravlja kiselina, smatralo se da u među ima i mravlje kiseline. Čak su neki odvraćali ljude da ne troše med radi toga. Istraživanja su pokazala da su kiseline u medu sasvim druge: uglavnom jabučna i limunova kiselina.

Vitamini su također sastavni dio meda, istina u vrlo skromnim količinama, nedovoljnim za potrebe organizma. Dok su instrumenti i metode bili neusavršeni i manjkavi, vjerovalo se da u medu nema uopće vitamina. To je mišljenje novijim istraživanjima oboreno.

Što su to vitamini? Iako ih ljudi neprestano spominju kad je riječ o ljudskoj hrani, malo ih ima koji znadu o njima bar ono najvažnije. Vitamini su organski spojevi kojih ima u malim količinama u hrani, a bez kojih se ne mogu regulirati životni procesi. Vitamini se označuju velikim slovima po abecednom redu. Vitamin A, kojeg ima dosta u ribljem ulju, maslacu i jajima, pomaže rastu organizma. Bez njega nastaju neke očne bolesti, životinja sporo raste. Vitamin B sastoji se od cijele grupe tvari, zato se govori o vitaminu B-kompleks. Te su tvari tijamin, riboflavin, nijacin itd. Sprečava nervno-mišićne bolesti, gubitak apetita i bolesti beri-beri i pelagru. Ima ga u žitu, orasima, kvascu i životinjskim proizvodima. Vitamin C ili askorbinska kiselina sprečava skorbut. Ima ga mnogo u voću, osobito limunu, rajčicama i povrću. Ovo su najpoznatiji, a ima ih i drugih koji rjeđe dolaze i rjeđe se spominju.

U medu su nađeni ovi vitamini: vitamin C, i neki vitamini B kompleksa (riboflavin, pantotenska kiselina, piridoksin, biotin, nikotinska kiselina).

Iako je prisutnost vitamina u medu dokazana, ona je ne samo mala nego i vrlo kolebljiva. Zavisi o biljci s koje pčela skuplja nektar, o zrelosti meda, o peludu u medu i o načinu na koji pčelar postupa pri spremanju meda. Ali i ta mala količina vitamina dobro je došla jer popunjava onu količinu koju čovjek dobiva s ukupnom hranom.

U ostale sastojine išli bi još e n z i m i o kojima smo već dosta rekli, zrnca peluda što ga pčele pomiješaju s nektarom skupljajući ga po cvijeću. Pelud se može pomiješati s medom i u košnici, u saću, a količina peluda u medu zavisi i o načinu na koji pčelar dobiva med iz saća.

Da bismo popunili sliku onih 6% sastojina, treba bar spomenuti eterična ulja koja daju medu karakterističnu aromu. Te su tvari vrlo labilne i lako ishlape grijanjem međa. Zatim ćemo spomenuti tvari koje daju boju medu: proizvodi nastali propadanjem klorofila (zelena boja lišća) i pigmente (karotin, ksantofil, antocijanin, tanin itd).

Svojstva meda. Budući da smo već dosta govorili o polarizaciji svjetla, koje svojstvo med ima zajedno sa šećerima, sađa ćemo se pozabaviti samo s ostalim svojstvima meda. To su kristalizacija, vrenje, higroskopičnost, viskoznost, slatkoća itd.

Kristalizacija. Kristalizacija nastane kad grožđani šećer ili dekstroza ne ostaje više tekuć u medu nego se obara u čvrstu tvar, kristale. Ta pojava utječe na cijelu konzistenciju meda. On više nije tekućina, nego poprima oblik čvrstog, tvrdog tijela ako je kristalizacija uznapredovala, iako ona zahvaća samo jedan sastavni dio meda, dekstrozu. Drugi dio, levuloza, ostaje i dalje u tekućem stanju i tvori tanki tekući sloj oko kristala dekstroze. Kristalizirani med dobiva neku sličnost s krutim šećerima, pa se zato zove i ušećereni med. Promijeni i boju. i nije više ni najmanje proziran. A i okus je drugi.

Sklonost meda da se kristalizira zavisi o stupnju koncentracije šećera u medu i o razmjeru grožđanog šećera prema voćnom. Obično je u medu voćnog šećera više od grožđanog, ali ako je obrnuto, kao što je to slučaj kod nekih vrsta meda (medljikovac), onda je sklonost takvog meda prema kristalizaciji veća, i takav med se vrlo brzo kristalizira. Dakle, sklonost prema kristalizaciji zavisi o odnosu grožđanog šećera prema voćnom. Što je manji omjer, to je kristalizacija brža i jača, što je više voćnog šećera, a manje grožđanog, to je kristalizacija usporenija i slabija. Vrste meda s velikim postotkom voćnog šećera i s malim postotkom grožđanog mogu ostati u tekućem stanju i koju godinu.

Med je, kako smo to već rekli, prirodni proizvod, pa od tih općenitih pravila ima odstupanja. Nadalje, med u novom, mladom saću sporije se kristalizira, med u starom saću ili vrcani, brže. Med spremljen u hladnim prostorijama prije će se kristalizirati nego ako je u toplim.

Sve gornje tvrdnje traže razjašnjenje. Ako uzmemo stanovitu količinu kristala grožđanog šećera i otapamo ih u stanovitoj količini vode, doći ćemo do tačke kad voda više dalje neće moći otapati kristale. Za takvu otopinu, kad više dalje ne može otapati kristale, kažemo da je zasićena. Ali ako sad takvu zasićenu otopinu grijemo, ona, vruća, prima dalje stanovitu količinu kristala i otapa ih dok opet ne stigne do tačke kad ih više ne može otapati. Vidimo dakle da voda, što joj temperatura više raste, više otapa kristala. Ali ako sad tu zasićenu toplu otopinu oprezno ohladimo (ne tresući je i ne miješajući) na prijašnju temperaturu, iz otopine se neće izlučivati kristali nego će i dalje ostati otopljeni. Takva otopina zove se prezasićena. Ona sadržava u sebi preko 2 puta više grožđanog šećera od one negrijane (zasićene).

Med je upravo takva, ali prirodna, otopina prezasićena grožđanim šećerom i uvijek pripravna da počne izlučivati kristale, tj. da se kristalizira, brže ili sporije, već prema omjeru grožđanog šećera, voćnog i vode u pojedinoj vrsti meda. Potrebno je samo »sjeme«, tj. kristali koji dođu u med, i kristalizacija može početi. Nju potpomaže niža temperatura (veća prezasićenost), strana tijela u medu (koloidi, zrnca peluda, mjehurići zraka), miješanje i tresenje meda. Nije razjašnjeno može li u medu nastati tzv. spontana kristalizacija, tj. bez dodavanja kristala, ali je sigurno da će med, koji je grijanjem oslobođen od kristala jer su se otopili, i tako topao hermetički zatvoren, svakako ostati mnogo duže nekristaliziran nego med koji nije grijan i koji nije tako zatvoren. Jer kristala ima svagdje: u saću iz kojeg je izvrcan med, a nisu ga pčele oblizale i očistile, na alatu i vrcaljki, pa i u zraku u prostoriji gdje se radi, odakle lako dođu u med i započnu kristalizaciju.

Za kristalizaciju je najpovoljnija temperatura od 10° do 20 °C. Pri temperaturi preko 27 °C može se reći da gotovo ne nastaje kristalizacija, a ni pri stalnim vrlo niskim temperaturama.

Ako se med, koji je grijan da bi se spriječila kristalizacija, ipak kristalizira, kristali su krupni, med je tvrd i nije pogodan za trgovinu. Zato neki pčelari ne sprečavaju kristalizaciju, nego je usmjeravaju da im bude pogodnija. Tekućem medu dodaje se 20% međa koji je kristaliziran u vrlo fine sitne kristale, dobro izmiješa i stavi u hladnu prostoriju. Tako se med kristalizira, ali nije tvrd nego ostaje ipak tekuć.

Kad je med već kristaliziran u krupne kristale i tvrd, može se propustiti kroz pogodan kuhinjski mlin koji će ga samljeti, tj. krupne kristale zdrobiti u sitne. Učinak je jednak; med je sada pogodan za jelo jer se lako maže. U trgovinu dolazi kao posebno pripremljena vrsta meda.

Vrenje. Što je sadržaj vode u medu veći, to je mogućnost kristalizacije manja, dok je gušći med zasićeniji grožđanim šećerom od rjeđeg i zato skloniji kristalizaciji. Za vrenje vrijedi upravo suprotno pravilo. Što je med rjeđi, to je skloniji vrenju. Rjeđi med teže se kristalizira, ali lakše vri. To sve vrijedi ako se ispoređuje kod iste vrste. Inače, neke vrste s više levuloze, bile i gušće, teže se kristaliziraju ođ neke vrste s više dekstroze, bila i rjeđa.

Kad smo govorili o svojstvima šećera, vidjeli smo da se jednostavni šećeri, otopljeni u vodi, djelovanjem bakterija i njihovih enzima raspadaju na jednostavne organske i anorganske spojeve. Što vrijedi za jednostavne šećere općenito, vrijedi i za šećere u medu. Kvaščeve gljivice množe se u šećernoj otopini (medu) i šećer se raspada na plin ugljični dioksid i alkohol. Ugljični dioksid ishlapi, a alkohol se dalje, pod utjecajem drugih bakterija, raspađa na octenu kiselinu i vodu. Tako se med pokvari i po svom okusu postaje kiseo.

Ali, kvaščeve gljivice ne mogu djelovati dok je u otopini (medu) koncentracija šećera visoka. Za vrenje je, prema tome, važan postotak vode u medu. Po zakonskim propisima u prodaji med I klase ne smije imati više od 20% vode u sebi. Inače se postotak vode u medu kreće od 13% đo 21%, već prema vrsti meda, i prema njegovom stadiju zrenja. Zato je važno da se med ne vadi iz košnica prerano, dok nije poklopljen, najbolje potpuno, ali ako se ne može toliko čekati, onda ‘bar dok nije poklopljena polovica stanica u saću ili nešto više.

Ali i med koji zadovoljava sve propise svojom gustoćom može vreti i tako se pokvariti, ako se kristalizira. Kristalizacijom grožđani šećer u kristalima zadržava samo jedan dio vode; na deset dijelova grožđanog šećera, po težini, dolazi samo jedan dio vode. Tako se povećava postotak vode u onom dijelu meda koji se nije kristalizirao. Taj dio meda postaje prerijedak i pogodno tlo za razvoj kvaščevih gljivica, tj. za vrenje.

Med može vreti i onda kad je spremljen u vlažne prostorije, i to zbog svog svojstva da uvlači vlagu iz zraka u sebe. Med na površini postaje rijedak i pogodan za razvoj kvaščevih gljivica koje prodiru s površine sve više u dubinu.

Na vrenje nema utjecaja samo postotak vode u medu nego i temperatura. Ni rijedak med neće vreti ako je temperatura ispod 10 °C, a samo rijetko pri temperaturi iznad 27 °C. Ali na temperaturi iznad 27 °C kvari se boja meda i okus.

Najsigurniji način za sprečavanje vrenja jest ugrijati med na 70 °C, i tako vruć hermetički zatvoriti u posude. Ako se tako uradi, med se poslije toga može spremiti u obične prostorije, ne pazeći ni na njihovu temperaturu ni na vlažnost. Med neće fermentirati, a neće se dugo ni kristalizirati, a i kad se kristalizira, tako zatvoren neće vreti.

Osim neželjenog i nekontroliranog vrenja meda ima i kontrolirano, kad se od meda proizvode alkoholna pića i ocat. Od meda se dobiva medeno vino, medovina i rakija. Med se razrijedi vodom i pri pogodnoj temperaturi dodaju kvaščeve gljivice, slično kao kad se pravi alkoholno piće od škroba. Kad je alkoholno vrenje gotovo, piće se pretače i filtrira i tako sprečava daljnje vrenje, ili se onda destilacijom dobiva žestoko piće, rakija. Ako se pusti da poslije alkoholnog vrenja nastaje dalje octeno vrenje, dobiva se ocat.

Higroskopičnost meda i njegova specifična težina. Higroskopičnost je svojstvo nekih tjelesa da upijaju vlagu iz zraka. Pčelarima je dobro poznata pojava da med ili šećerni sirup, koji preko zime ostane nepoklopljen, uvuče u sebe vlagu iz zraka, postane rijedak i pokvari se. To svojstvo utječe i na spremanje meda poslije vrcanja. Ako je prostorija u kojoj se med sprema vlažna, med će na svojoj površini uvući vlagu i početi se kvariti.

Voćni šećer, koji prevladava u medu, higroskopičniji je od grožđanog i drugih šećera. Med, pri temperaturi od 20 °C, normalnog sastava, upija vlagu iz zraka kad atmosferska relativna vlažnost prelazi 60%.

Higroskopičnost je i dobro i loše svojstvo. Dobro je za neke prerađivačke svrhe: kruh i kolači s medom postaju meki, u preradi duhana, žvakače gume i dr. proizvoda čuvaju vlagu i ne dopuštaju neželjeno sušenje proizvoda. S druge strane, zbog nestabilne i nejednake vlažnosti čine poteškoće u preradi jer omjere i težine određene u receptima postaju netačne. A u čuvanju radi njegove higroskopičnosti naročit je problem.

Postotak vlage u medu u najužoj je vezi s težinom meda i o tom postotku zavisi tzv. specifična težina meda. Specifična težina neke tvari jest odnos njezine težine prema težini iste količine vode. Jedna litra vode teška je 1 kg. Jedna litra meda je teža od 1 kg, i to zato što se u toj litri tekućine nalazi šećer. Što je med rjeđi, to je litra meda lakša, što je gušći, to je teža. Ako je postotak vlage u medu 13%, specifična je težina meda 1,451, ako je postotak 17%, spec. težina iznosi 1,424, a ako je vlaga 21%, spec. težina je 1,397. To znači da je 11 meda teža od 1 kg, 1,451 kg, ili 1,424 kg, odnosno 1,397 kg, već prema stupnju vlage u medu.

Za mjerenje postotka vode u rnedu postoje sprave; hidrometar i refraktometar. Hidrometar je sprava sa staklenom cjevčicom i skalom, slična spravi za mjerenje postotka alkohola u pićima. Što sprava dublje uroni u med, to je med rjeđi, dakle, postotak vode veći, i obrnuto. Na skali cjevčice očita se stupanj vode u medu. Refraktometar radi na principu loma svjetlosti kad prolazi kroz tekućinu (otopinu ili med). Otklon svjetlosti pokazuje stupanj gustoće šećera u medu.

Viskozitet meda. Viskozitet znači ljepljivost, prionljivost. Za med koji je gust i sporo teče kažemo da ima visok viskozitet. Viskozitet meda zavisi o dvije stvari: o procentu vode u medu i o temperaturi meda. Med s većim procentom vode ili s višom temperaturom postaje rjeđi i lakše teče. To je med niskog viskoziteta. Naprotiv, med s manjim procentom vode, ili s nižom temperaturom, gust je i sporo teče. To je med visokog viskoziteta. Med se lakše miješa i cijedi kad je niskog viskoziteta, i zato se prije miješanja i cijeđenja ugrije.

Osim procenta vode na viskozitet meda utječe i omjer grožđanog šećera prema voćnom. Grožđani šećer gušći je i viskozniji od voćnog. Viskozitet meda postaje veći ako u njemu ima dekstrina, guma i sličnih tvari. Zato je medljikovac, u kojem je grožđanog šećera više od voćnog i koji sadrži dekstrina, viskozniji od cvjetnog meda u kojem dekstrina nema, a omjer grožđanog šećera i voćnog povoljniji za voćni šećer.

Slatkoća meda. Voćni šećer u medu slađi je od običnog šećera ili saharoze za jedan i tri četvrt puta, ali je saharoza slađa od grožđanog šećera. Saharoze 173 kg zasladit će toliko koliko 100 kg voćnog šećera, ali će 74 kg saharoze zasladiti toliko koliko 100 kg grožđanog.

Za relativnu slatkoću meda (mješaidna voćnog šećera i grožđanog) mišljenja se ne slažu. Drži se da je invertni šećer slađi od saharoze, ali za med su procjene različite. Praktični korisnici meda uzimaju da je, mjereći po težini, slatkoća meda 75% od slatkoće šećera, tj. da će 100 kg meda zasladiti toliko koliko zasladi 75 kg šećera.

Boja, okus i aroma meda. Boja meda usko je povezana s njegovim okusom i aromom. Svjetlije vrste meda obično su blažeg okusa i blaže arome, tamnije vrste oštrijeg su okusa i jače arome. Od naših vrsta meda poznate su svijetle vrste ove: bagrem, djetelina, lipa, vrbolika, malina. Tamnije su vrste: livađni med, zlatošipka, metvica, vrijesak i mnoge druge vrste. Tamne su vrste: heljda, vrijes (Erica), medljikovac i dr. U poglavlju o medonosnim biljkama doneseno je kakav med koja biljka daje.

Kad smo govorili o nektaru, već smo rekli da boja, okus i aroma meda potječu od nektara, odnosno od sastojina koje je nektar dobio od biljki s kojih je sakupljen. I obilje medenja utječe na boju i aromu meda. Kad je medenje obilno, med će biti svjetliji, a aroma blaža, a kad je medenje oskuđnije, boja je tamnija i aroma jača.

Da su boja i okus meda usko povezani, vidi se i po tome što se pretjeranim grijanjem medu pokvari ne samo boja nego i okus i aroma. Pregrijan med potamni, okus mu postaje gori, a fina aroma nestane. Zato pčelari moraju paziti kad griju med, bilo da sprečavaju kristalizaciju, bilo da otapaju već kristalizirani med, da ga ne ugriju preko 55 °C, i da ga, čim postignu tu temperaturu, što prije ohlade. Tako će spriječiti kvarenje boje i okusa meda.

Nije utvrđeno koliko na boju meda utječu mineralne tvari u njemu, ali se čini da boja meda potječe od nekih drugih tvari: od biljnog pigmenta, tanina, koloiđa, klorofila i sl. Cijeđenjem meda pomoću vrlo gustih filtera ukloni se iz meda veći dio gore pomenutih tvari koje daju boju medu i med postaje svjetliji.

Okus i aromu medu daju eterična ulja koja vrlo lako nestaju iz meda. Pčelari znaju da je med najukusniji i najfinije arome onog časa kad se vrca. Već malo kasnije onog izvanredno finog okusa nestaje. Vjerojatno zato mnogi potrošači vole samo med u saću. Ako med ima neki neugodan okus ili prejaku aromu, tako da je nepogodan za potrošnju, s vremenom može postati ugodan po okusu i aromi.

Falsificirani med. Budući da je med skuplji od šećera, u nekim zemljama i nekoliko puta, uvijek se našlo nesavjesnih pčelara koji su nastojali iskoristiti tu činjenicu, da bi se na lak način domogli velike zarade. Takvi nečasni pčelari mnogo su škodili pčelarstvu, jer su potkopavali povjerenje potrošača, i škodili pčelarima koji u svoj posao ulažu mnogo truda i sredstava da bi potrošačima pružili doista ono što traže.

Med se može falsificirati uglavnom na dva načina: bez pčela ili s pomoću pčela; u kanti ili u košnici. Najjednostavniji i najprimitivniji je način da se obični šećer otopi pomoću vode u gust sirup i pomiješa s prirodnim medom. Tako se poveća količina meda i šećer proda po višoj cijeni. Mjesto šećera može se uzeti grožđani šećer (glukoza) koji dolazi u trgovinu u obliku gustog sirupa. I jedan i drugi falsifikat mogu se lako otkriti pomoću polariskopa. Prirodni cvjetni med optički je lijevo aktivan, a otopina šećera i glukoza jesu optički desno aktivni. Ako se cvjetnom medu doda izvjesna količina šećernog sirupa ili glukoze, uz dekstrozu koja već postoji u medu, a koja je također optički desno aktivna, polarizacija skreće udesno, i falsificiran med postaje optički desno aktivan, čime se razlikuje od cvjetnog meda.

Mnogo je teže ako se za falsificiranje upotrijebi invertni šećer. On se otkriva pomoću kemikalije koja se zove anilinski klorid. Čist med ostaje nepromijenjen, a falsificiran se tom kemikalijom oboji crveno. Taj način nije uvijek pouzdan, pa se traže sigurniji načini. Med i invertni šećer po svojem sastavu vrlo su slični, ali se po nečemu ipak razlikuju. Na tim razlikama temelji se prepoznavanje pravog meda od falsifikata. Med, kao prirodan proizvod, sadrži u sebi mineralnih sastojina, a invertni šećer, koji se dobiva od običnog rafiniranog šećera tih sastojina nema.

Ima još jedan način. Invertni šećer, kao što smo već rekli, dobiva se od običnog šećera i vode kuhanjem pomoću kiseline, vinske, limunove ili kakve druge. Ako se u ispitivanom uzorku nađe tih kiselina, dokaz je da je med falsificiran. Za veću sigurnost uzorci se ispituju pomoću više načina, i u pozitivnom slučaju radi se o falsifikatu.

U novije vrijeme u nas se uvriježio u nekih nesavjesnih pčelara običaj da pčele prihranjuju obilno šećernim sirupom. Pčele invertiraju taj sirup (saharoza se raspada na dekstrozu i levulozu) i ostavljaju u saće. Pčelar saće izvrca i tako dobiva med.

Iako je takav med proizvod pčela, ne može se uzeti da je pravi med jer u njemu je sam šećer, bez ostalih sastojina prirodnog meda koje mu daju punu vrijednost. I takav se med može raspoznati. Pčele nikad ne uspiju da dodanu saharozu svu do kraja invertiraju. Ako uzorak sumnjivog meda pokazuje veći postotak saharoze nego što je obično ima med, postoji sumnja da je taj med dobiven od šećera. A pozna se i po tome što u sebi nema mineralnih sastojina.

Nekad pčelari u jesen izvade med i pčele prihrane šećerom. To nije falsificiranje jer se tako za ljudsku hranu dobiva vredniji proizvod, pravi med, a šećerni sirup, koji ostane u košnici, za pčele je sigurniji za zimsku hranu jer u sebi nema neprobavljivih sastojina kao poneke vrste prirodnog meda, osobito medljikovca.

Med za ljudsku hranu. Dok ljudi nisu poznavali šećer koji se tvorničkim putem vadi iz šećerne trstike i šećerne repe, med je bio u većoj cijeni i široj upotrebi. Budući da proizvodnja meda nije mogla biti tolika kolika je poslije bila proizvodnja šećera, široki slojevi mogli su trošiti med u vrlo malim količinama i samo prilikom velikih praznika. Proizvođnja šećera zadovoljila je sve veće potrebe koje proizvodnja meda nije mogla zadovoljiti, ali je tako i potisnula potrošnju meda na štetu ljudske prehrane. U novije vrijeme u kulturnim zemljama med je opet zauzeo svoje pravo mjesto u prehrani, dopunjujući je onim što šećer nema u sebi.

Vrijednost meda za Ijudsku hranu. Da bismo pravilno ocijenili vrijednost meda za ljudsku hranu, treba najprije da vidimo njegovu zajedničku vrijednost s ostalim šećerima odnosno ugljikohidratima, a zatim da vidimo prednost meda nad ostalim šećerima.

Ugljikohidrati, pa prema tome i šećeri, izvor su energije potrebne za stvaranje topline i za rad mišića u organizmu. Pored proteina, koji služe za izgradnju i obnovu tkiva, ugljikohidrati, zajedno s mastima, izvor su energije i topline koje biljke dobivaju od sunčane energije i spremaju za rezervu.

Već smo prije rekli da sve složene šećere, disaharide i polisaharide, naš organizam mora najprije rastaviti na jednostavne šećere pa ih istom onda može probaviti. Obični šećer ili saharoza jest disaharid, i tijelo ga najprije pomoću enzima rastavi na groždani šećer (dekstrozu) i voćni (levulozu), tj. invertira ga. Budući da je med već prirodni invertni šećer, to našem organizmu nije potreban taj rad rastavljanja. Med je, dakle, probavljiviji od šećera i zato pogodniji za ljudski organizam, osobito za malu djecu koja su osjetljive probave, za bolesnike i za starce.

Jedan od sastavnih dijelova meda, groždani šećer (dekstroza), dolazi takav kakav jest u krv i mišiće. Groždani šećer ne upija želudac nego prelazi u tanko crijevo gdje se pomalo apsorbira, a voćni šećer se u jetri pretvara u glikogen, a onda u groždani šećer i zatim ide u krv. Na taj način krv ne dobiva naglo velike količine šećera.

Med ima u sebi toliko energije da bi 1 kg meda mogao pokriti cijelu dnevnu potrošnju kalorija. Ali čovjek ne može zadovoljiti sve svoje potrebe samim medom jer u njemu nema ostalih hranjivih tvari u đovoljnoj količini.

Med se pokazao pogodnim za prehranu djece kad nastanu neke smetnje s probavom, zatim u slučaju anemičnosti, mršavosti i nekih drugih poteškoća. Med s uspjehom upotrebljavaju sportaši kojima je potrebno mnogo energije. Pa i dijabetičari, pod strogom kontrolom liječnika, mogu pokušati uzimati mjesto šećera manju količinu meda, uz potreban oprez.

Med blago otvara, ali bez proljeva. Već je naglašena potreba ljuđskog organizma za raznim mineralima, među koje na prvo mjesto dolazi kalcij. Dokazano je da organizam zadržava u sebi uvijek više kalcija dobivenog u hrani ako se obični šećer zamijeni medom. To isto vrijedi i za drugi, po važnosti, mineral, magnezij. Med pomaže, po svoj prilici, i stvaranju hemoglobina u krvi.

Vitamini, proteini i neke druge tvari, iako ih u medu nema mnogo, ipak povećavaju vrijednost medu za ljudsku ishranu, osobito muljanom medu u kojem ima dosta peluda, a pelud je izvor proteina i vitamina.

Kako se sve troši med. Ima mnogo načina upotrebe meda za ljudsku hranu. Najjednostavniji je da se vrcani med ili med u saću upotrebljava neprerađen. Dobra je kombinacija, izvanredno hranjiva, da se na kruh namaže svjež maslac pa onda odozgo polije medom. Preporučuje se plućnim bolesnicima, rekonvaleseentima i svima kojima je potreban oporavak. Maslac i med mogu se prije upotrebe smiješati pa se tako dobije medeni maslac. Maslac se malko ugrije, tek da postane mek, doda mu se 20—30% meda i sve se dobro izmiješa. Kad je masa gotova, stavi se u frižider da se ohladi i onda se troši. Mjesto maslaca može se uzeti i gusto vrhnje.

U oskudici šećera, npr. za vrijeme rata i neposredno poslije rata, med može zamijeniti šećer u mnogim prilikama. A i kad ima šećera, med se u tim istim prilikama može upotrijebiti i upotrebljava se radi svojih dobrih kvaliteta o kojima smo već govorili. Tako se medom može sladiti čaj, mlijeko, kava i limunada. Med može ili potpuno ili djelomično zamijeniti šećer u priređivanju sladoleda, u ukuhavanju voća, u pripravljanju kolača, pića i u drugim receptima.

Za priređivanje sladoleda treba znati da je bolje kad se šećer samo djelomično zamijeni medom (50—75%) jer se sladoled sa samim medom teže smrzava. Bolji je blaži med. Sladoled s medom ima vrlo fin okus.

Za ukuhavanje voća ne uzima se med sam nego sa šećerom, obično pola šećera, pola meda. Vode se dodaje prema tome kako je slatko voće. Za slatko voće uzima se rjeđi sirup, a za kiselo gušći.

Kao što već znamo, med je higroskopičan, tj. uvlači u sebe vlagu. Ta osobina meda za neke je proizvode s medom dobra, a za neke loša. Dobra je za medeni kruh jer će dugo ostati svjež, dobra je i za kolače jer će, stojeći neko vrijeme, omekšati. Ali nije dobra za bombone jer će otpustiti i postati vlažni i ljepljivi. Zato tvornice obično rade punjene međene bombone, tj. bombone punjene medom, isto kao i marmeladom, likerom i sl. Bombone treba držati hermetički zatvorene u staklu, limenkama, celofanu i sl.

Za izradu medenjaka i kolača od meda važno je znati, ako se mjere šećer i med posudom, da u posudi punoj meda ima malko više slatkoće nego u istoj posudi punoj šećera. Ako se šećer i med važu, više je slatkoće u istoj težini šećera. Razlog je ovaj: kad se posuđa napuni medom, ona je doista puna meda, a kad se napuni šećerom, između kristala šećera ima praznine, tj. zraka jer je šećer našešuren. Ali, u jednom kilogramu šećera ima više slatkoće nego u jednom kilogramu meda, jer je šećer suh, tj. sav je slatkoća, a u medu ima vode, oko 20%.

U Americi tvorničke pekarnice proizvode tzv. medeni kruh, koji je vrlo cijenjen zbog svog finog okusa, smeđe boje i zbog toga što dugo ostaje mekan. Za izradu medenog kruha upotrebljava se šećer i med ili samo med. U većoj je cijeni kruh sa samim medom. U kruhu ima oko 5% meda, ne računajući vodu u medu.

Kombinacija med i mlijeko cijenjena je mnogo za prehranu djece u dobi ispod tri mjeseca. Novorođenčad i mala djeca vrlo teško probavljaju obični šećer, pa je zamjena šećera medom vrlo velika olakšica za probavu tako male djece, a da se i ne govori o obogaćivanju takvog mlijeka onim sastojinama koje mlijeko nema ili ima premalo, a koje se nalaze u medu. Što vrijedi za malu djecu, vrijedi i za odrasle kad su prisiljeni, radi bolesti, na mliječnu dijetu. Budući da u medu nema dovoljno vitamina C, treba ga takvoj dijetalnoj hrani dodati u nekom obliku.

Ovdje treba napomenuti da su neki organizmi osjetljivi prema medu, tj. da ga ne pođnose ili, kako se to kaže, da su alergični na njega. Osjetljivost prema medu vrlo je rijetka. Na sto slučajeva osjetljivosti prema jajima dolazi samo jedan slučaj osjetljivosti prema medu. U djece je češća nego u odraslih. Uzrok se pravi ne zna. Neki drže da je to zbog peludnih zrnaca koja se nalaze u medu, neki misle da je uzrok aroma meda, a neki da je kriva higroskopičnost međa koji, kada se pojede, uvuče u sebe probavne sokove i tako prouzroči poteškoće. Ako dijete ili bolesnik ne podnose med, neka se prestane s davanjem neko vrijeme. Kasnije se može ponovo pokušati, ali onda treba uzeti neku sasvim drugu vrstu.

Od svih prerađevina za potrošnju meda najvažniji su kolači s medom, jer se tako upotrijebi najviše meda u preradi. Za izradu kolača važno je znati da med može zamijeniti šećer do 50% od ukupne slatkoće ako se količina tekućine smanji za toliko koliko je ima u medu. Ako se upotrijebi meda više od 50%, onda treba đodati i više sode, toliko koliko je potrebno da se sodom neutralizira kiselina u medu i da se kolač digne, jer je tijesto teže ako ima više meda.

Za medeni kruh, koji se priređuje s kvascem kao i svaki drugi kruh, bolje je uzeti sam med jer će od meda kruh ostati svjež i mekan, a kvasac će podignuti tijesto pa kruh neće biti gnjecav. Kruh se priređuje bez masnoće. Za kolače od meda nije dobro uzimati sam med jer se kolač neće dignuti bez veće količine sode. Soda kvari okus kolača, a ako u kolaču ima i masnoće, kolač će dobiti okus po sapunu. Zato je bolje uzeti polovicu ili manje meda, a polovicu ili više šećera. Ako se uzme više meda, treba uzeti više sođe, ali nikakvih masnoća.

Recepti s medorn. Naše domaćice došle su svojim iskustvom, bez mnogo teoretskih shvaćanja, do najboljih sastavnih dijelova i njihovih omjera. Zato donosimo nekoliko recepata za ilustraciju gore navedenih razlaganja, a i da posluže onim čitaocima koji možda nemaju pri ruci pogođnu knjigu kuharicu. Istina, ovaj prilog opterećuje sadržaj knjige, ali smatramo da je potreban.

Naš stari i poznati licitarski obrt polako iščezava. A licitari su poznati po svojim majstorskim medenjacima i po svojem piću od meda, gvirou. Bilo bi dobro da se njihovi recepti zabilježe i tako sačuvaju. Dobili smo takav jedan njihov recept, ali manjkav. Oni, naime, dodaju brašno bez određene mjere, toliko da dobiju tijesto poželjne tvrdoće, već prema iskustvu. Recept ćemo ipak donijeti, možda će nekom uspjeti. Dobili smo ga od karlovačkog licitara Viktora Savineka.

Licitarski medenjaci

Za te medenjake treba dva tijesta, pola bijelog itijesta, pola medenog. Bijelo tijesto priređuje se kao za biskvit: y2 kg šećera, 4 jaja, 2V2 dcl vode. Šećer i jaja se tuku, pa se dolije voda. Na to se doda 3 dkg hladnog kvasa (salikali). Smjesa se ulije u glatt brašno i umijesi tijesto tako tvrdo kao za kruh. Tijesto treba da odleži u zdjeli barem preko noći.

Medeno tijesto priređuje se posebno. Na gornju količinu bijelog tijesta treba y2 kg meda koji se prokuha (oko 5 minuta). Zatim se med ohladi da bude mlak i mijesi sa glatt brašnom, nešto mekanije od bijelog tijesta. Medeno tijesto dobro je da stoji više dana, ali mora odležati barem jednu noć.

Kad se medenjaci žele peći, uzima se jednaka količina bijelog tijesta i medenog i dobro zamijesi zajeđno. Zatim se razvalja tanko 2—3 mm, vadi kalupom i peče. Ako medenjaci idu širom, treba u medeno tijesto dodati malo vode i brašna pa ga premijesiti. 2ele li se medenjaci prhkiji, dodaje se više bijelog tijesta.

Kad su medenjaci pečeni, namačemo ih u šećerni sirup pa dobiju glazuru. Sdrup za glazuru kuha se dok ne porumeni. U nj se ulije malo ruma i dođa vanilije, radi mirisa i okusa.

Od jedne dobre domaćice dobili smo ovaj recept za kolač od meda. Donosimo i njega da ga čitaoci, koji žele, isprobaju.

Kolač od meda

Miješaj u jednoj posudi ½ sata 16 dkg šećera, 6 žumanjaka, dodaj malko cimeta, klinčića, vanilije, mirisa od narandže, 16 dkg mljevenih oraha, 15 dkg meda, 1 žličicu praška za pecivo. U drugoj posudi tuci snijeg od 6 bjelanjaka i postepeno miješaj s brašnom. Masu iz druge posude prenesi u prvu posudu i izmiješaj. Na koncu ulij žlicu ruma. Tepsiju namaži maslacem i pospi brašnom, stavi tijesto u nju, posipaj narezanim orasima i peci 1/2 sata.

Ostale recepte za medenjake dobili smo od našeg najboljeg stručnjaka za domaćinstvo i priređivanje hrane, Mire Vučetićke. To su, u prvom redu, naši stari i dobro poznati paprenjaci, u kojima ima meda, šećera i masnoće, ali nema sode bikahbone. U tijesto za paprenjake utisne se drveni kalup u kojem su izrezani narodni ornamenti, nekad prave umjetnine. Tijesto se reže prema oblicima toga kalupa. Zatim smo izabrali medenjake sa sodom, ali s malo ili nimalo masnoća.

Paprenjaci

40 dkg brašna, 14 dkg šećera, 14 dkg masti, 14 dkg oraha, 1 jaje, 3 žumanca, 2 žličice meda, klinčići, cimet, papar.

U brašno se izdrobi mast, dodaju se šećer, samljeveni orasi, 1 cijelo jaje, žumanci, 2 žlice meda i malo tučenih klinčića, cimeta i papra. Sve se dobro izmijesi na daski, razvalja dosta tanko, pa se drvenim oblikom izrežu pačetvorine koje se stave u namazanu tepsiju i peku.

Čajni medenjaci

25 dkg krušnog brašna, 20 dkg šećera, 6 dkg meda, cimet, klinčići, y2 žličice sode-bikarbone, 1 bjelance, 10 dkg oraha ili badema.

Od svih tih namirnica izmijesi se tijesto koje se oblikuje u dugačak uski valjak, pa se izreže na jednake komadiće. Od svakog se komadića oblikuje kuglica, umoči u bjelance i kosane orahe ili bademe i s/tavi peći u namazanu tepsiju. Kuglice moraju biti malene, jer se u pećnici dobro nadignu.

Medenjaci s orasima

30 dkg brašna, 30 dkg oraha, 30 dkg meda, 15 dkg šećera, 2 cijela jaja, 1 žumance, soda-bikarbona.

U brašno i samljevene orahe doda se med, šećer, jaja i malo soda-bikarbone. Izmijesi se glatko tijesto, razvalja prst debelo u veličini tepsije i stavi peći. Kad je pečeno, reže se u štapiće ili oblikuje po volji.

Narezani medenjaci

12 dkg krušnog brašna, 10 dkg masti, 10 dkg meda, 10 dkg šećera, 15 dkg oraha, 15 dkg smokava, V2 žlice sođe-bikarbone, cimet i klinčići.

Orasi i smokve izrežu se u komadiće. S brašnom se izmrvi mast, doda se šećer, tucani cimet i klinčići, soda-bikarbona, orasi i smokve, pa se tijesto dobro umijesi. Od njega se naprave dva uska hljepčića koji se stave peći u namazanu tepsiju. Kad su pečeni, režu se u kose komadiće.

Medenjaci s raženim brašnom

28 dkg pšeničnog brašna, 28 dkg raženog brašna, 30 dkg šećera, 4 žlice meda, 4 cijela jaja, V2 žlice sode-bikarbone, cimet, klinčići, 10 dkg arancina.

U prosijano brašno izmiješa se soda-bikarbona, šećer, med, jaja, i ostali pridodaci, pa se dobro mijesi. Tijesto se stavi u zdjelu, pokrije i ostavi do drugi dan. Tada se izrežu okrugli medenjaci, stave u voskom namazanu tepsiju i peku. Dok su još vrući, namažu se kuhanom šećemom otopinom.

Licitari

3/s kg krušnog brašna, 1/4 kg meda, 1/4 kg šećera, 1 dl vode, 2 žumanca, cimet, klinčići, IV2 žličice sode-bikarbone, 2 bjelanca, 10 dkg badema.

Med, šećer i voda dobro se prokuhaju i stave u polovinu brašna, sve se zamijesi i pusti da stoji preko noći. Drugi dan se dodaju 2 žumanjca, cimet i klinčići, soda-bikarbona, pa se umijesi druga polovica brašna. Razvalja se, režu se medenjaci, namažu bjelancem, ukrase oguljenim bademima i peku.

Sad ćemo donijeti dva recepta za ukuhavanje voća u medu. Najprije jedan stari domaći recept za kuhanje voća u samom medu, bez šećera, a onda jedan američki za ukuhavanje u medu i šećeru.

Ukuhano voće u medu

Uzmi 2 dijela meda i 1 dio vode, dobro izmiješaj i kuhaj na vatri. Kad se dobro prokuha i prilično vode ispari, procijeđi kroz vlažnu platnenu krpu. Tako priređen med služi za spravljanje voćnog soka od onog voća koje ćemo kuhati. Sok se priređuje ovako: u 1 lit. vode stavi se V2 kg voća i 130 g meda priređenog kako je gore rečeno. Sve se kuha dulje vremena, dobro se obire pjena i sok nekoliko puta procijedi dok ne postane bistar. Neprocijeđeni dio je kompot koji se mora što prije potrošiti.

Na 1 kg voća uzima se V4 kg meda priređenog kao što je gore navedeno i V2 1 pripravljenog soka od iste vrste voća. Med se sa sokom stavi na vatru da dobro prokuha, a pjena se s površine neprestano skida. Kad pjene nestane, saspe se u taj sok 1 kg voća (ni zelenog ni prezrelog) te pusti da još jednom sve uzavri, pri čemu valja opet pjenu s površine skidati. Zatim se sve ostavi u zemljanom (ili dobro emajliranom) loncu da se ohlađi. Poslije 2—3 dana stavi se opet sve na vatru da uzavri, a zatim se vrelo voće stavlja u zagrijane staklenke i prelije sokom u kojem je voće uzavrelo. Staklenke ne smiju biti sasvim pune, ali voće treba da bude pokriveno sokom. Staklenke se hermetički zatvore i spreme na suho i hladno mjesto.

Količina priređenog meda i pripravljenog voćnog soka uzima se prema slatkoći voća:

• Jabuke: na 1/4 kg voća treba 1/4 kg priređenog meda i 1/4—1/2 l jabukova soka. Kuha se 15—20 minuta.
• Kruške: na 1 kg voća treba 1/3priređenog meda i 1/4—1/2 l soka od krušaka. Kuha se 40—50 minuta.
• Dunje: na 1 kg voća treba l/3 kg priređenog meda i 1/3 l soka od dunja, u l vinskog octa i nešto klinčića. Kuha se 20—30 minuta, jer se dunje već prije stavljanja u slatki sok skuhaju.
• Breskve: na 1 kg voća treba 30 dkg priređenog meda i 1/2 l soka od bresaka.
• Trešnje: na 1 kg voća treba 125 g priređenog meda i 1/2 l soka od trešanja.
• Ribiz: na 1 kg ribiza treba 500 g priređenog meda i l/2 l soka od ribiza.

Ukuhano voće na americki način

Uzmi veliki kotao za ukuhavanje s medom jer se med pjeni dok kuha pa bi mogao iskipjeti. Izaberi voće zdravo i zrelo. Operi ga dobro, a sve posuđe i pribor dobro očisti i steriliziraj. Položi staklenke (u koje ćeš sipati voće) i poklopce u hladnu vodu i kuhaj dok ne zakuha i nek vri 10 minuta. Ne vadi posude i poklopce iz vruće vode dok nisu potrebni. Potopi gume za zatvaranje staklenki u vrelu vodu prije nego ćeš ih upotrijebiti.

Voće se složi u sterilizirane staklenke i nalije sirupom koji se priredi ovako: 1 dio šećera, 1 dio meda, a vode, za slatko voće 4 dijela, kiselkasto 3 dijela, kiselo 2 dijela i vrlo kiselo 1 dio. Kuha se 5 minuta. Kad je voće zaliveno sirupom, staklenke se poklope samo ovlaš i slože u posudu s vodom. Sve se zajedno prokuha 20—30 minuta, već prema voću. Kad je gotovo, staklenke se vade i smjesta hermetički zatvaraju. Zatim se prevrnu da se vidi da ne curte na poklopac. Kad se ohlade, obrišu se i spreme na tamno, hlađno i suho mjesto.

Donijet ćemo još 2 recepta za medovinu. Prvi je domaći, a drugi, s grožđem, Češki, Hercerov, izvađen iz »Pčelara«. Medovina je zapravo vino od meda i priređuje se slično kao i vino. Osim vina, od meda se može priređivati i rakija. Rakija se radi slično kao i rakija od žita ili od šećera. Razrijeđenom medu doda se kvasac, i to toliko da burno i brzo prevri. I onda se peče rakija (đestilira).

Medovina I

Uspi u čist sud vode koliko hoćeš. Dodaj meda da vodu prilično zasladi. Stavi na vatru da vri. Čim se pokaže pjena, skidaj je dok je ne nestane. Ako se pjena dobro ne pokupi, medovina će uskisnuti. Da medovina bude ukusnija, zaveži u čistu platnenu krpu nekoliko klinčića, nekoliko korica cimeta i nešto limunove kore, i tu krpicu spusti u međovinu da se s njom zajeđno kuha. Čim prestane pjeniti, skini je s vatre. Kad se ohladi, otoči je u čist sud. Na otvor suda stavi čistu krpu ili vrelnjaču dok medovina ne prevri, za što treba oko 15 dana. Za vrijeme vrenja sud se ne smije začepiti. Kad medovina prevri, pretoči je u drugi suđ, ali pazi da se ne pomiješa talog. U novom sudu neka opet vri 10—12 dana. Kad prestane vreti, može se začepiti. Za 2 nedjelje može se piti.

Medovina II

Za 50 1 medovine uzme se 7 l meda i 44 l vode pa se polako kuha 1/2—2 sata. Dalje sve kao gore.

Česka medovina (hercerova)

Medovina se priređuje kad i vino, u jesen, kad ima grožđa i kad je još dovoljno toplo da medovina može vreti. Za 10 1 medovine potrebno je prirediti kvasac od 100 g meda, 2 kg zdravog grožđa i 1 1 vode. Grožđe se izmulja i doda voda i med. Sve se ulije u staklenku od 3—4 1, pokrije čistim platnom i ostavi da prevri na umjereno toplom mjestu. Ponekad se posuda strese da bobice i ljuske padnu na dno. Vrenje traje 6—7 dana. To je prva faza rada. Kad je kvasac gotov, u veći lonac ili u bakreni kotao ulije se 4 1 vode i 2 kg meda, dobro promiješa i kuha. Pjenu treba marljivo skidati. Kad više nema pjene, posuda se skine s vatre i ostavi da se ohladi.

Za više od 100 kg medovine treba povećati količinu grožđa i na 25—30 kg, a isto tako i onda kad želimo ubrzati vrenje ili poboljšati okus medovine.

Kad se medena otopina ohladi na 30 °C, u čist bocun od 10 1 ulije se smjesa meda i grožđa (kvasac), priređena u prvoj fazi rađa i medena otopina iz druge faze i sve dobro promućka. Preko otvora stavi se čisto četverostruko platno i dobro zaveže. Drži se na toplu mjestu, na 25—27 °C. Svako jutro i svaku večer bocun se promućka.

Četvrtog, petog dana oslušne se da li je počelo vrenje. Bocun se dopuni vodom, ali ne sasvim do vrha. Ovako napunjen bocun zatvori se tzv. vrelnjačom, tj. zatvaračem kroz koji mogu prolaziti plinovi ugljičnog dioksida, nastali vrenjem, ali kroz koji ne mogu prodrijeti izvana unutra štetne bakterije. Tko nema takve sprave, neka otvor prekrije opet četverostrukim čistim platnom. Bocun treba držati utopljen jer inače medovina neće vreti. Vrenje traje oko 3 mjeseca. Nakon 3 mjeseca medovina se pažljivo pretoči da se talog ne uzmuti. Talog se iz bocuna baci, bocun dobro opere i osuši, i medovina opet ulije u bocun. Ako nije pun, dopuni se prokuhanom ohlađenom vodom do kraja, da nema u njemu zraka. Otvor se dobro začepi i čep prelije voskom da se sve šupljinice zatvore.

Medovina se čuva na umjereno toplom mjestu do proljeća kad se ponovo pretoči kao i prvi put. Ako bocun nije pun, opet se dolije vodom i dobro promućka. Na početku ljeta medovina se razlije u boce od jedne ili pola litre, boce dobro začepe, čepovi preliju vrelom smolom, i boce polože u podrum. Troši se kao i vino, i što je medovina starija, to je bolja.

Svi ovi recepti doneseni su u što kraćem obliku, a tko želi da se ovim poslom bavi u većem opsegu, ne može ga zadovoljiti knjiga s takvom veličinom i s takvom namjenom, nego mora poseći i za drugim knjigama i pčelarskim listovima.

Med za druge upotrebe. Osim za ljudsku hranu, med se upotrebljava i za druge svrhe. Ali, budući da u nas med ne služi nego samo za ljudsku hranu, nećemo se na drugim upotrebama mnogo zadržavati. Med služi u kozmetici za pomadu i losione, obično u kombinaciji s nekim uljem, zatim kao antiseptik za rane, za stimulaciju rasta biljaka i nicanja sjemena, za prehranu životinja, npr. krava muzara, za sirup protiv kašlja u kombinaciji s kreozotom, za izradu nekih mirisa, za fabrikaciju duhana i za izradu gume za žvakanje, o čemu smo već govorili, za konzerviranje jaja i za neke industrijske svrhe.

Vosak

Kemijski sastav i svojstva voska. Pčelinji se vosak sastoji od masnih kiselina, estera, viših alkohola i ugljikohidrata s visokom molekularnom težinom. Specifična težina voska na temperaturi od 15° C iznosi od 0,956 do 0,969. Tačka topljenja kreće se između 56° i 64° C.

Vosak miriši po medu biljki s kojih je sabran. Rastopljen miriši jače od krutog. Duljim stajanjem miris se gubi. Po boji vosak je žut, u svim nijansama, od svijetložute do tamnožute. Boja zavisi o odnosu tvari, propolisu i peludu u vosku. Prirodna se boja kvari topljenjem.

Skrućen je vosak posnog, suhog izgleda, na površini s gornje strane valovit. Nakon izvjesnog stajanja po komadima voska izađe maglica kao da je posut sivom prašinom. Brže se pojavi ako vosak stoji na vlažnu mjestu. Na prijelomu vosak treba da ima zrnkav izgled, poput pečene bundeve. Češćim pretapanjem taj se izgled nešto gubi.

Na tržištu se nalazi i patvorenog voska. Najčešće se patvori parafinom, cerezinom, stearinom, kolofonijem, lojem i biljnim vrstama voska. Upoređivanjem možemo raspoznati patvoren vosak od pravog. Namočimo li pčelinji i sumnjivi vosak vodom, za dan-dva na prvom će vosku izaći maglica, a na patvorenom neće, pa makar u njemu bila najmanja količina parafina. Patvoren vosak znatno se razlikuje od prirodnog po lomu: nema zrnkav izgled i puca više krivudavo. Ako patvoren vosak izložimo sunčanoj svjetlosti, vidjet ćemo prostim okom na prijelomu u njemu vrlo sitna zrnca parafina kako svjetlucaju.

Kad sumnjiv vosak ne možemo raspoznati upoređivanjem, onda ga treba dati na laboratorijsku analizu. Takvom analizom u vosku se određuje kiselinski broj, saponifikacija, esterski broj i ođnos. Prema propisima Jugoslavenske uprave za standarde, kiselinski broj u pročišćenom žutom vosku (Cera flava) može se kretati od 16,8 do 21,5 najniži i 18,6 do 22,0 najviši, saponifikacioni broj 88 do 107 najniži, 90,4 do 97 najviši, esterski broj 74 do 76, odnos kiselinskog i esterskog broja 1:3,5 do 4,6.

Upotreba je voska višestruka. Najveće ga se količine prerade u satne osnove. Taj se vosak ne gubi. Pretapanjem starog saća svake godine ponovo dolazi u promet. Za satne osnove mora se odabrati najbolji vosak bez ikakvih primjesa. Satne osnove izrađuju se na valjke u posebnim radionicama koje moraju imati uređaje za dezinfekciju voska. Velike količine voska još uvijek se troše za svijeće. Industrija troši žuti vosak (Cera flava) i bijeli vosak (Cera alba). Vosak se bijeli prirodnim putem na suncu, a kemijskim putem posebnim uređajima. Bijeli vosak upotrebljava se u kozmetici i farmaciji. Žuti vosak troši kemijska industrija za razne paste, nadalje tekstilna, prehrambena, kožarska i elektroindustrija. Vosak još služi u zubnoj medicini, slikarstvu i u konzervatorske svrhe.

Ostali proizvodi

Matična mliječ. Veliku su pažnju oduvijek privlačile neke zagonetne pojave u pčelinjem životu. Kako je moguće da pčele iz ličinke koja je određena za radilicu mogu uzgojiti maticu? Što utječe na to da se radilici razviju organi za rad, a spolni organi zakržljaju? S maticom je upravo obrnuto. Radilica treba za svoj razvitak 21 dan, a matica se izleže već za 16 dana. Radilica ljeti živi 5—6 tjedana, a matica po nekoliko godina. Napori koje matica napravi leženjem jaja upravo začuđuju. Sve se to može pripisati jedino hrani kojom pčele hrane ličinku određenu za matieu, a i samu maticu čitavog njezina života.

Prije 15 godina neki istraživači počeli su vršiti pokuse dodajući mliječ u hranu miševima, kunićima i drugim sitnim životinjama, pa su opazili da se one brže razvijaju, bivaju teže, imaju sjajniju dlaku i spolno prije dozru. Tako je prije 10 godina i kod ljudi došlo do upotrebe mliječi u raznim oblicima.

Što je zapravo matična mliječ? Mliječ se stvara u mliječnoj žlijezdi pčela radilica, a proizvode je samo mlade pčele radilice prvih 14 dana iza leženja. Po izgledu je mliječ koja se daje ličinkama 1. i 2. dana sivkastobijele boje. Kasnije, kad joj pčele počnu dodavati pomalo peluda, nešto požuti. Gusta je poput vrhnja, kiselkastog do malo trpkog okusa.

U svježem stanju, prema Ardriju, mliječ sadrži u ipostocima: vode 68,07, bjelančevina 11,15, masti 5,61, ugljikohidrata 8,94, mineralnih tvari 0,81.

Prema spomenutom istraživaču, u suhoj tvari mliječi ima 34,9% bjelančevina, 17,5% masti, 27,9% ugljikohidrata i 2,84% mineralnih tvari. Bjelančevine u mliječi sastoje se od 20 aminokiselina. Za organizam čovjeka potrebno ih je 22 od kojih se 12 može dobiti sintetičkim putem, a 10 dolazi samo u hrani, i smatraju se nezamjenljivima.

U matičnoj mliječi nađeni su ovi vitamini: B1-tijamin, B2-riboflavin, B6-piridoksin, B12-nikotinska kiselina, pantotenska kiselina, biotin, inozitol, nijacin i acetilholin. Kako vidimo, mliječ je vrlo bogata bjelančevinama i vitaminima. Sastav vitamina i drugih vrijednih tvari u mliječi koleba se prema dobi ličinke, jačini pčelca, paši i godišnjem doba kad je proizvedena. Matična mliječ kisele je reakcije, pH 3,5—4,5. Ima baktericiđna svojstva pa u njoj pogibaju mnoge patogene bakterije.

Primjena mliječi na ljude najprije je počela u Francuskoj, pa se raširila u Belgiji, Njemačkoj, SSSR-u i svim istočnim zemljama. Kod nas je u malo većem opsegu upotrijebljena godine 1958. Najviše se priprema s medom i peludom. U tom je sastavu vrlo vrijedna živežna namirnica, dok se prema zakonskim propisima ne može oglašavati kao lijek.

Osjetljivost matične mliječi na razne utjecaje zadaje dosta brige oko njezina čuvanja. Škodi joj toplina, svjetlost, vlaga, zrak i utjecaj kemijskih faktora. Na toplini mliječ gubi vlagu, a svjetlost pospješuje ređukciju kisika i djeluje kao katalizator kemijskih reakcija. Na vlazi mliječ pljesnivi. Zrak je najštetniji; njegovim utjecajem đolazi do oksidacije i propadanja vitamina. Kvarenje može nastupiti i od zagađenog pribora i od posuda u koje se sprema.

Mliječ se najsigurnije čuva liofilizacijom. To je postupak kojim se mliječi pri niskoj temperaturi od -—60°C vakuumom oduzme voda i tim se pretvori u prašak. U takvom stanje može se čuvati po nekoliko godina. Liofilizaciju mogu vršiti zavođi koji za to imaju uređaje. U hladnjaku na temperaturi od —5°C do —2°C mliječ se čuva 6 mjeseci, dok se na temperaturi od —18° do —16° C drži godinu dana. Neki istraživači preporučuju čuvanje matične mliječi u medu u omjeru 1:10, 1:20, i 1:50, ali med treba da bude prethodno prokuhan da se u njemu unište fermenti. Mliječ se čuva i u šećerima, u laktozi u odnosu 1:4, a u glukozi 1:20. Vrlo uspješnim smatra se čuvanje mliječi u fermentiranoj medovini jakoj 13,5° ili alkoholu 40—45°. Ovako spremljena mliječ pred upotrebu podijeli se na male obroke, izmiješa s vodom i odmah potroši. Stabilizacija matične mliječi kemijskim sredstvima ne može se preporučiti.

Pelud. Pored meda pelud je pčelama osnovna hrana. Iz peluda dobivaju bjelančevine bez kojih nema života. Osim bjelančevina pelud sadrži ugljikohidrate, masti, mineralne tvari, osobito fosfate i vitamine: B1 (aneurin), B2 (riboflavin), B6 (piridoksin), C (askorbinska kiselina), D, E, nikotinsku kiselinu, pantotensku kiselinu, folnu kiselinu i biotin, te provitamine karotin i rutin.

Kad pčele sabiru pelud s cvijeta, na stražnjim nogama nose ga u košnicu i nabijaju u stanice saća. Istovremeno mu dodaju fermente. U saću se vrši vrenje peluda koje u njemu povećava mliječnu kiselinu. Vrenje je uzrokovano bakterijama, pa se sastav peluda izmijeni. Zato je pelud koji vadimo iz saća kudikamo vredniji od onog koji skupljamo na letu košnice. Između peluda pojedinih biljki postoje znatne razlike.

Zbog velikog procenta bjelančevina pelud je podložan brzom kvarenju. Pelud koji se sakuplja na letu treba odmah dobro osušiti i spremiti na suho hladno mjesto. Pelud se dobro čuva kad se izmiješa sa šećerom. Šećer je hidroskopičan, preuzme iz peluda vodu, pa ga tako konzervira.

Proučavajući matičnu mliječ, neki istraživači obratili su pažnju i peludu. Prvi je na tome radio u Francuskoj Chauvin. On je, kao i mnogi drugi poslije njega, pored izvršenih analiza, dodavao pelud u hrani sitnim životinjama; utvrđen je brži razvitak i bolje raspoloženje. Tako se počeo pelud upotrebljavati i u hrani Ijudi. Pelud se sabirao masovno. U Francuskoj je godine 1954. sakupljeno 891 kg, 1955 — 4.589, a 1956 — 5.000 kg peluda. Od tako velike količine izrađivani su razni prehrambeni preparati, korisni za čovječji organizam. Posljednjih godina pelud se sve više sabire i upotrebljava i u drugim zemljama. Njegov utjecaj na ljudski organizam pokazao se vrlo korisnim.