Već dulje vremena osjećali smo potrebu za pčelarskom knjigom koja bi našim pčelarima dala informacije o suvremenom načinu pčelarenja. Sve starije pčelarske knjige raznih autora (Antonioli, Peradin, Belčić, Henč i dr.) već su odavno rasprodane, pa je bilo krajnje vrijeme da se pojavi nova pčelarska knjiga.

Pčelarski Savez Hrvatske, uviđajući spomenutu potrebu, poveo je inicijativu u tom korisnom pothvatu. U njegovoj organizaciji okupilo se nekoliko naših pčelarskih autora, napravilo program knjige i podijelilo gradivo. Pošlo se od pretpostavke da će više autora bolje obraditi materijal nego jedan, jer će svaki dobiti onaj dio koji bolje poznaje i za koji ima više sklonosti. Sadržaj takve pčelarske knjige vrlo je raznovrstan i u sadašnjem vremenu na takvom stupnju razvoja da bi se teško našao autor koji bi u svim granama bio dovoljno upućen. Koliko se ta prepostavka obistinila i koliko je gradivo sretno podijeljeno, ostaje čitaocu da ocijeni.

Autori su se, istina, služili literaturom, popis koje se nalazi u Prilozima, ali je težište većine knjige bačeno na praksu autora, koji su praktični pčelari, odnosno svakodnevni radnici u svojoj struci.

Iako je knjigu pisalo šest autora, nastojalo se da ona bude jedna organska cjelina i da se radovi svih autora usklade, tako da čitalac ima dojam da je knjigu napisao jedan čovjek. Koliko je niže potpisanom, uredniku knjige, uspjelo gornje nastojanje, i opet će ocijeniti čitalac. Ako se negdje neka materija ponovi, neće biti štete jer je, kako stari davno rekoše, ponavljanje majka učenja.

Da bi se izbjeglo dojmu kao da je knjiga zbornik radova pojedinih autora, to oni nisu potpisivani, ali, da bismo udovoljili radoznalosti čitalaca, a i reda radi, iznijet ćemo ovdje što je tko napisao:

Filip Šimić

Sadržaj

Uvod – Josip Katalinić, Postanak i razvoj pčele medarice, Gradnja pčelinjeg stana
Ivo Tomašec – Anatomija i fiziologija pčele, Život i razvoj pčelinje zajednice
Filip Šimić – Medonosno i peludno bilje, Josip Katalinić, Izbor košnice, Konstrukcija košnice
Dragutin Loc – Konstrukcija košnice AŽ
Josip Katalinić – Konstrukcija košnice (nastavak do kraja), Satne osnove, Uređenje pčelinjaka
Lovro Peradin – Pčelarski radovi
Dragutin Loc – Pčelarski radovi AŽ košnicama
Filip Šimić – Selidba pčela
Stevo Lončarević – Dobivanje vrcanog meda, Dobivanje meda u saću
Dragutin Loc – Dobivanje voska
Stevo Lončarević – Dobivanje peluda
Fiiip Šimić – Dobivanje matične mliječi
Josip Katalinić – Med
Filip Šimić – Vosak, Ostali proizvodi
Ivo Tomašec – Bolesti i štetnici pčela

U poslednjem poglavlju knjige, Prilozima, čitalac će naći koristan pomoćni materijal. Popis literature ne daje samo informaciju o knjigama kojima su se autori služili pri izradi ove knjige nego upućuje čitaoca na najbolju suvremenu pčelarsku literaturu kojom se može koristiti. Popis ilustracija pomaže da se lako nađe svaka željena slika u knjizi. Treći dio Priloga, Rječnik stranih riječi, neuobičajena je novost u ovoj knjizi. Rječnik je sastavljen i dan za upotrebu onim našim čitaocima koji nisu toliko upućeni u strane riječi, a nemaju pri ruci potreban rječnik. Iako su autori izbjegavali upotrebu stranih riječi, ipak ih se nakupilo, pa će Rječnik mnogom čitaocu dobro doći. Posljednji dio Priloga, Indeks, pomoći će da se željeni pojam lakše nađe u knjizi.

Na koncu osjećam dužnost da se zahvalim: akademiku sveučilišnom profesoru dr Ivi Tomašcu, koji je pročitao gotovo cijeli rukopis i upozorio na neke pogreške i propuste; drugu Dragutinu Henču, koji je pročitao poglavlje Konstrukcija košnice i dao korisne savjete za izmjene i dopune; drugu Vladimiru Budayu, koji je uložio mnogo truda radeći većinu crteža za knjigu; drugu Slavku Boroniću, koji je radio neke modele potrebne za izradu crteža; Pčelarskoj centrali u Zagrebu, koja je besplatno ustupila izvjestan broj crteža; Nakladnom zavodu Znanje, koji je uložio potrebna sredstva i stručnu radnu snagu; Grafičkom zavodu Hrvatske, za stručan i savjestan tiskarski rad, i svima ostalima, koji su pomogli da konačno izađe ova knjiga.

Posebna zahvalnost drugu Tihomiru Jevtiću i Zvezi čebelarskih društev za Slovenijo, za upotrebu slika, crteža i informacija za izvjesne dijelove poglavlja o konstrukciji košnica DB, pološki i AŽ košnica.

U Zagrebu, mjeseca kolovoza 1968.
Josip Katalinić

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Prvo izdanje knjige Pčelarstvo naši su pčelari lijepo prihvatili, i ono je potpuno rasprodano, a i dalje se neprestano traži. Zato se izdavač odlučio da objavi drugo izdanje, izražavajući želju da se tekst što manje dira, kako bi knjiga ostala otprilike istog opsega koji je imalo prvo izdanje.

Na prvo izdanje nije bilo mnogo osvrta, ali ono što je bilo urednik je nastojao korisno upotrijebiti i sve opravdane napomene uvažiti koliko se god moglo. Drugovima koji su dali primjedbe, bilo usmeno, bilo pismeno, urednik se najljepše zahvaljuje.

Udovoljavajući tim napomenama, urednik je popunio neke manjkavosti prvog izdanja, npr. o Farrarovoj košnici, o LR košnici prilagođenoj za selidbu, o označivanju matica, o uređaju potrebnom za vrcanje meda, o dobivanju meda u saću, o dobivanju mliječi, o dobivanju propolisa, o pčelarenju AŽ košnicama itd. Tako su napisane neke potpuno nove partije knjige, pa je s punim pravom na naslovu navedeno da je ovo drugo, prošireno i dotjerano izdanje.

Ali bilo je napomena koje urednik, uz najbolju volju, nije mogao uvažiti, jer bi time knjigu samo osiromašio i osakatio. Da se ovaj predgovor ne bi nepotrebno oduljio, ne mislim te prigovore ovdje navoditi, ali je na svaku neopravdanu napomenu indirektno odgovoreno u samom tekstu, u objektivnom obrazloženju, na onom mjestu na kojem se o predmetu podvrgnutom prigovoru i govori.

Autori knjige ostali su isti, ali su dopunama nastale neke promjene, pa je potrebno ponovo navesti što je tko napisao.

Slijedi popis autora.

Filip Šimić – Uvod
Josip Katalinić – Postanak i razvoj pčele medarice, Gradnja pčelinjeg stana
Ivo Tomašec – Anatomija i fiziologija pčele, Život i razvoj pčelinje zajednice
Filip Šimić – Medonosno i peludno bilje
Josip Katalinić – Izbor košnice, Konstrukcija košnice
Dragutin Loc – Konstrukcija košnice AŽ
Josip Katalinić – Konstrukcija košnice (nastavak do kraja), Satne osnove, Uređenje pčelinjaka
Lovro Peradin – Pčelarski radovi
Stevo Lončarević – Označivanje matica
Lovro Peradin – Pčelarski radovi (nastavak)
Dragutin Loc – Pčelarski radovi košnicama AŽ
Filip Šimić – Selidba pčela
Stevo Lončarević – Dobivanje vrcanog meda, Dobivanje meda u saću
Dragutin Loc – Dobivanje voska
Stevo Lončarević – Dobivanje peluda, Dobivanje propolisa
Filip Šimić – Dobivanje matične mliječi
Josip Katalinić – Med
Filip Šimić – Vosak, Ostali proizvodi (matična mliječ)
Stevo Lončarević – Propolis
Ivo Tomašec – Bolesti i štetnici pčela

Želja nam je da i ovo izdanje posluži našim pčelarima i čitaocima u njihovom radu, a našem pčelarstvu u njegovom napretku i razvoju.

U Zagrebu, na početku godine 1973.

Josip Katalinić

Sadržaj

Uvod (Pčelarstvo u prošlosti. Pčelarstvo u SFRJ)

ŽIVOT PČELA

POSTANAK I RAZVOJ PČELE MEDARICE

Položaj pčele u životinjskom svijetu (Sistematika)
Postanak pčele (Preci porodice pčela. Pojava pčelinje zajednice.
Pojava radilice. Pojava partenogeneze)
Porijeklo pčele (Fosili. Domovina pčela)
Rasprostranjenost pčele i njezine rase (Rasprostranjenost pčele. Pčelinje rase. Pčela u našim krajevima. Pčela i okolina)

GRADNJA PČELINJEG STANA

Smještaj pčelinjeg gnijezda (Pčelinje gnijezdo. Zaštičen prostor.
Uređenje stana. Uređenje gnijezda)
Gradnja (Materijal za gradnju. Kako pčele proizvode vosak. Kako pčele grade saće. Konstrukcija stanice. Konstrukcija satine. Nepravilnost u gradnji)
Postanak i razvoj pčelinje gradnje (Postanak gradnje. Razvoj gradnje)

ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA PČELE

Skelet i aparat za kretanje (Kožni skelet. Noge. Krila)
Probavni sustav (Usta. Žlijezde koje su u vezi s probavnom cijevi. Probavna cijev. Hrana)
Dišni sustav (Dušnici. Disanje pčela. Zrak u košnici)
Srce i krvni optok (Srce. Krvni optok)
Živčani sustav i osjetni organi (Živčani sustav. Oko. Ostali osjeti) . Ostale žlijezde (Voskovna žlijezda. Mirisna žlijezda. Žalac i otrovna žlijezda)
Spolni organi (Spolni organ matice. Spolni organ truta. Parenje matice. Stvaranje jaja u jajniku. Oplodnja jajeta i određivanje spola. Nesenje jaja)

ŽIVOT I RAZVOJ PČELINJE ZAJEDNICE

Pčelinje leglo (Razvoj u jajetu. Dalji razvoj legla. Plodište košnice)
Poremetnje u pčelinjoj zajednici u vezi s maticom (Matica trutovnjača. Tiha izmjena matice. Bezmatičnost i lažne matice)
Razmnožavanje pčelinjih zajednica (Općenito o rojenju. Pripreme za rojenje. Tok rojenja)
Pčele radilice (Podjela rada. Kućne pčele. Snalaženje pčela u okolini. Rad pčela sabiračica. Međusobno sporazumijevanje radilica. Oprašivanje bilja)
Zimovanje pčela (Priprema pčela za zimovanje. Pčelinje klupko. Hrana u zimi. Početak legla)

MEDONOSNO I PELUDNO BILJE

Hrana (Biljke i pčele. Nektar. Medljika. Pelud. Uvjeti medenja. Koliko daleko pčele lete na pašu. Koliko košnica da stavljamo na jedno mjesto. Pretvaranje nektara u med)
Kontinentalne biljke (Lijeska. Drijen. Jagorčevina. Visibaba. Divlji zumbul. Mirisna ljubica. Šafran. Joha. Vrbe. Kajsija. Breskva. Crni trn. Višnja. Trešnja. Šljiva. Jabuka. Kruška. Uljane repice. Obični maslačak. Jorgovan. Divlji kesten. Orah. Dudovi. Bijela breza. Topole. Zabnjak ljutić. Inkarnatka. Crveni glog. Bagrem. Javori. Obična krkavina. Bijela loza. Obični grab. Hrastovi. Brijest. Gavez. Malina. Vrbolika. Kupina. Katalpa. Kelrajterija. Sofora. Biserak. Facelija. Grahorice. Esparzeta. Različak. Vodopija. Crvena djetelina. Lucerna. Žuta lucerna. Bijela djetelina. Hibridna djetelina. Kokotac. Dunjica. Livadna žalfija. Smiljka. Trpuci. Divlja mrkva. Majčina dušica. Poreč. Pitomi kesten. Lipe. Suncokret. Bundeva. Krastavac. Korijandar. Aniš. Bijeli bosiljak. Mrtve koprive. Cigansko perje. Sljezovi. Bijeli sljez. Drijenak. Metvice. Pčelinja metvica. Pamuk. Duhan. Heljda. Zlatnica. Crnica. Vrišt)
Biljke primorskog pojasa i krša (Badem. Ružmarin. Tilovina. Kadulja. Drača. Lavanda. Dubačac. Iva trava. Bijela trava. Biluč. Primorski vrijesak. Vrijes. Planika)

UZGOJ PČELA

IZBOR KOŠNICE

Košnice sa nepokretnim sačem (Najstarija košnica. Naše košnice. Gospodarska vrijednost pletara)
Košnice s pokretnim saćem (Prvi počeci. Izum satonoše. Izum okvira. Prvi potpuno pokretan okvir. Prokopovičev okvir. Langstrothova košnica. Košnice u našoj zemlji)
Izbor košnice (Važnost košnice. U čemu se pčelari slažu. Neslaganja. Prednosti Langstrothove košnice. Standard)

KONSTRUKCIJA KOŠNICE

Konstrukcija okvira (Važnost okvira. Unutarnja i vanjska mjera. Visina okvira. Širina okvira. Visina poluokvira. Sastavni dijelovi okvira. Satonoša. Bočne letvice. Donja letvica. Dimenzije Hoffmanova okvira. Jednostavni okvir. Daljina letvica jednostavnog okvira. Američki razmaci. Upute za izradu)
Konstrukcija LR košnice (Unutarnje i vanjske dimenzije. Dimenzije nastavka. Sastavni dijelovi LR košnice. Podnica. Nastavak. Poklopac. Krov košnice. Upute za izradu. Još neke napomene. Dimenzije sastavnih dijelova LR košnice)
Izmjene na LR košnici (Razlozi za izmjene. Podnica. Limena vratašca za leto. Nastavak. Poklopac. Hanemanova rešetka. Okvir s mrežom za selidbu. Krov. Hranilica. Dimenzije LR košnice) . . Konstrukcija DB košnice (Dimenzije nastavka. Sastavni dijelovi DB košnice. Podnica. Tijelo ili plodište i polumedište. Zbježište. Krov. Dimenzije DB košnice. I DB košnica jednostavnije)
Konstrukcija košnice pološke (Sastavni dijelovi. Tijelo košnice. Poklopac. Uokvirena žičana mreža. Krov. I pološka jednostavnija. Dimenzije pološke)
Konstrukcija košnice AZ (Postanak košnice. Opis košnice. Dimenzije. Modifikacije) , Pčelarenje samim polumedištima (Farrarova košnica) Pomoćne košnice i nukleusi Konstrukcija košnice od novih materijala Zablude u gradnji košnica

SATNE OSNOVE

Postanak satnih osnova (Izum satne osnove. Preše. Dobre i loše strane preše. Valjci)
Izrada satnih osnova (Izrada na preši. Lučilo. Salijevanje ploča. Izrada na valjcima)
Stavljanje satnih osnova u košnicu (Pojačano saće. Kako se uvlači žica. Učvršćivanje satne osnove i utapanje žice)

UREĐENJE PČELINJAKA

Smještaj pčelinjaka (Kakvih ima pčelinjaka. Idealan smještaj. Pčelinjak uz pčelarevu kuću. Pojila. Pčelinjak udaljen od pčelara. Seleći pčelinjak)
Otvoreni pčelinjak (Potreban prostor. Raspored košnica. Postolja za košnice. Položaj leta. Održavanje reda)
Zatvoreni pčelinjak (Tri vrste zatvorenih pčelinjaka. Stalni pčelinjak. Gradnja stalnog pčelinjaka. Prozori i bježalice. Vanjština pčelinjaka. Jednostavan pčelinjak. Montažni pčelinjak) Prostorije za rad (Adaptacija kućnih prostorija. Paviljon za rad na pčelinjaku. Montažni paviljon za seleće pčelarenje)

PČELARSKI RADOVI

Osnivanje pčelinjaka Što treba naučiti prije osnivanja. Nabava košnica i rojeva. Još nekoliko savjeta)
Postupak sa pčelama (Pregled pčela. Alat i pribor za pregled)
Prvi pohod pčelinjaku (Pripreme u ranom proljeću. Prve aktivnosti pčela. Prvi najpotrebniji zahvati. Čišćenje košnica. Spašavanje gladnih. Opasnost od tuđice)
Proljetni radovi (Prvi proljetni radovi. Dopunjavanje zaliha hrane. Spajanje zajednica. Izmjena saća. Čuvanje topline. Rezanje krila maticama. Čuvanje saća od moljaca. Zajednica za sve. Proširenje. Forsiranje razvoja. Suzivanje prostora u proljeću. Izgled produktivne zajednice. Kako se uklanjaju uzroci rojenja)
Prirodno rojenje (Spremanje rojeva. Sprečavanje drugaka. Kako se sprečava rojenje)
Umjetno rojenje (Umnožavanje bez sniženja prinosa. Nukleusi. Nukleusi u pološkama. Pelletov način izrojavanja. Izrojavanje zajednica s nepokretnim saćem. Somerfordov način. Običan način)
Glavna paša (Veličina medišnog postora. Ograničenje nesenja. Zalihe potrebne pčelama)
Pčelarenje sa dvije matice (Pomoćne zajednice iza pregrade. Pomoćne zajednice u medištu. Za bolje iskorištenje ljetnojesenskih glavnih paša. Stvaranje vrlo jakih zajednica. Trajno pčelarenje sa dvije matice)
Uzgoj matica (Način uzgoja prema prilikama. Iskorištenje prirodnih matičnjaka. Prisilna izgradnja matičnjaka. Pritchardov način. Uzgajivačke zajednice. Presađivanje u matične osnove. Prijenos ličinki u matične osnove. Dvostruko presađivanje. Razdioba zrelih matičnjaka. Oplodnjaci uz osnovnu zajednicu. Rauchfussovi oplodnjaci. Uvjeti za uspješno naseljavanje oplodnjaka. Naseljavanje oplodnjaka uz osnovnu zajednicu. Naseljavanje mladim pčelama oplodnjaka koji stoje posebno. Naseljavanje mladim i starim pčelama. Naseljavanje opijenim pčelama. Iskorištenje oplodnjaka. Održavanje oplodnjaka. Osjemenjivanje. Označivanje matica)
Izmjena matica (Izgled i vladanje matica. Samoizmjena matice. Uvjeti za primitak matice. Načini dodavanja. Dodavanje u kavezu. Skraćena izmjena matica)
Pravilno uzimljenje (Tri najvažnija uvjeta. Količina hrane. Pravilna ventilacija)
Pretjerivanje pčela iz prostih košnica (Iskucavanje. Opijanje)
Neprilike na pčelinjaku (Tuđica. Pročisni izlet od nužde. Štetočinje) Pčelarski radovi košnicama A2 (Poseban pribor. Otvaranje košnica. Proljetni radovi. Otvaranje medišta i nastavljanje. Podizanje legla u medište (prevješavanje). Sprečavanje rojenja. Vrcanje. Spremanje rojeva. Pravljenje umjetnih rojeva. Jesenski radovi. Uzimljenje. Zimsko prihranjivanje. Izolacija i završne upute)
Selidba pčela (Selidba u prošlosti. Zašto selimo pčele. Teškoće selidbe. Uvjeti selidbe. Zbježište. Pribor za učvršćivanje nastavaka. Pripreme za selidbu. Priprema pološki i AŽ košnica. Zatvaranje leta. Prijevozna sredstva. Utovar košnica. Pomaganje pčelama na putu. Istovar i smeštaj. Iskorišćavanje paše).

PČELARSKA PROIZVODNJA

Dobivanje vrcanog meda (Pripreme za vrcanje. Oduzimanje okvira s medom. Prostorije za vrcanje meda. Pribor za otklapanje saća s medom. Vrcaljka. Otklapanje saća i vrcanje meda. Postupak s medom poslije vrcanja. Čuvanje meda. Najčešći uzroci vrenja i kvarenja meda. Postupak s kristaliziranim medom)
Dobivanje meda u saću (Tržište za med u saću. Izrada okvirića ili sekcija. Satne osnove za med u saću. Pčelinje zajednice za izgradnju sekcija. Spremanje sekcija za tržište. Jednostavan način proizvodnje meda u saću)
Dobivanje voska (»Vječno saće«. Nedovoljna proizvodnja. Voština iz pletara i dubova. Voština od starog saća. Voština od mednih poklopaca. Voština iz građevnjaka. Voština od otpadaka. Topljenje voštine. Sunčani topionik. Topljenje vrućom vodom. Topljenje mednih poklopaca. Topljenje u sokovnicima. Topljenje tamne voštine. Parni topionici. Tlačenje voštine kroz slamu. Završno kuhanje. Vrcaljke. Električni topionici)
Dobivanje peluda (Zašto se sakuplja pelud. Sakupljanje peluda ručno s biljki. Sakupljanje peluda pomoću hvatača. Čuvanje sakupljenog peluda. Dobivanje peluda iz starijeg saća)
Dobivanje propolisa (Čuvanje propolisa)
Dobivanje matične mliječi (Pribor za proizvodnju mliječi. Proizvodnja mliječi u obezmatičenoj zajednici. Proizvodnja mliječi u zajednici koja ima maticu. Teškoće proizvodnje. Vadenje mliječi)

UPOTREBA PČELARSKIH PROIZVODA

Med (Definicija meda. Vrste meda. Izvori meda. O šećeru općenito. Sastav meda. Svojstva meda. Falsificirani med. Med za ljudsku hranu. Med za druge upotrebe) Vosak (Kemijski sastav i svojstva voska) Ostali proizvodi (Matična mliječ. Pelud. Propolis)

BOLESTI I ŠTETNICI PČELA

BOLESTI PČELINJEG LEGLA

Američka gnjiloća pčelinjeg legla (Uzročnik. Znakovi bolesti. Prenošenje bolesti. Suzbijanje bolesti. Raskužba) Mješinasto ili vrećasto leglo (Uzročnik) Evropska gnjiloća pčelinjeg legla (Uzroci bolesti. Znakovi i tok bolesti. Postupak s bolesnom pčelinjom zajednicom) Kiselo leglo
Lažna grtjiloća pčelinjeg legla
Bolesti legla uzrokovane plijesnima (Vapnenasto leglo. Kamenito leglo) Prehladeno leglo

BOLESTI ODRASLIH PČELA

Nozemoza (Uzročnik. Razvoj i znakovi bolesti, Širenje bolesti. Utvrđivanje bolesti. Liječenje. Ozdravljenje pčelinje zajednice pomoću izmjene saća. Suzbijanje nozemoze i zimovanje pčela.
Raskužba saća i košnice)
Grinjavost (Uzročnik. Znakovi bolesti, Liječenje. Suzbijanje i sprečavanje) Pčelinja paraliza (Znaci bolesti. Suzbijanje bolesti) Neke manje vazne i nedovoljno prončene bolesti pčela (Ameboza. Septikemija pčela. Začep crijeva peludom, Bolesti matice. Ugibanje pčela tijekom zimovanja)
Kukci — nametnici na pčelama (Pčelinja uš. Ličinke kokice. Ličinke nekih muha)
Otrovanje pčela (Otrovanje medljikom. Otrovanje nektarom. Otrovanje peludom. Otrovanje kuhinjskom soli. Otrovanje dimom nekih tvornica. Otrovanie insekticidima)

ŠTETNICI U KOŠNICI I NEPRIJATELJI PČELA

Štetnici (Veliki voskov moljac. Slaninar. Pčelomorac) Neprijatelji pčela (Leptir mrtvačka glava. Mravi. Miševi. Ose. Ptice)

PRILOZI

Literatura

Popis ilustracija

Rječnik stranih riječi upotrijebljenih u ovoj knjizi

Indeks

Uvod

Pčelarstvo u prošlosti. Čovjek poznaje pčele još od najstarijih vremena. Loveći životinje i skupljajući razne plodove za svoju hranu, mogao je u šupljem drveću i pećinama otkriti pčele i med. Do meda se nikad nije lako dolazilo. Pčele su uvijek branile svoja gnijezda. Kad je čovjek otkrio vatru, olakšao je i pljačkanje pčela. Divljak nije jeo samo med nego i saće s leglom. Kroz vijekove med je bio najveća poslastica i lijek, a mitologija nam priča da je bio hrana bogovima.

U nekadašnjim prašumama pčele su nalazile bogatu pašu, a u krupnom drveću na izbor šupljina za svoja prebivališta. To je sve bilo važno za njihov opstanak. U prostranim dupljima one su imale gdje da izgrade dosta saća na kojem su se mogle nesmetano razviti u jake zajednice i spremiti dosta meda za najoštriju zimu. Nestankom starih krupnih šuma ti su uvjeti prestali. U sitnim šumama ne može biti šupljeg drveća, a ono što se i nađe, ne pruža uvjete za razvitak pčela, pa nastupom prve jače zime one propadnu.

Još u starija vremena čovjek je naučio kako može pronalaziti pčele u šumi. On ih je pratio kad se vraćaju s paše, a i onda kad su dolazile na izvore i potoke na vodu. Slijedio ih je u povratku i tako dolazio do njihovih prebivališta. Poslije je pazio kad se roje pa spremao rojeve ili ih upućivao u šuplja stabla gdje mu je bolje odgovaralo. Da bi mu pčele bile što bliže na okupu, sam je u krošnjama živih stabala dubio prostrane udubine, na njihov otvor pričvrstio vrata s otvorom za leto, označio stablo svojim znakom da ga drugi ne prisvoje, i tim je stan za pčele bio pripremljen. Tako se razvijalo šumsko pčelarenje. Ono je bilo najraširenije u Rusiji, gdje su vjerojatno i uvjeti bili najbolji. One udubine u drveću na ruskom jeziku zvale su se »bort«, a pčelari koji su se tim poslom bavili zvali su se »bortniki«. Šupljine iskopane u drveću pred samo rojenje premazivane su zapaljenim saćem da miris primami pčele, pa su se rojevi rado u njih naseljavali.

Kad su iskrčene stare šume i kad su se osnovala stalna ljudska naselja, pčele su prenesene iz šume i držane u izdubljenim panjevima. Dakle, u šumskim predjelima prve su košnice bile udubine. Kasnije su pletene od pruća i omazivane blatom ili balegom. U kamenitim krajevima pčele su najprije živjele u pećinama. Nemajući drugog materijala, ljudi su prve košnice pravili od kamena. Tako se i na našim otocima Hvaru i Braču mogu još i danas vidjeti izdubljene »kamenice« u kojima su donedavna držane pčele. U Sudanu, Egiptu, Palestini, a i još nekim zemljama Male Azije, gdje nema šuma ni pogodnih pećina, pčele su živjele u izdubljenoj zemlji. Kod njih su prve košnice izrađivane od pečene ilovače. To su bili začeci prvih primitivnih pčelinjaka.

U vjekovnoj borbi za svoj opstanak čovjek na niskom stupnju znanja nije mogao shvatiti i razumjeti prirodne pojave i njihove zakone, nego je svako zlo i nevolju pripisivao »višim silama« koje nad njim vladaju. Živeći u neprestanom strahu, čovjek se klanjao svemu čega se bojao. Tako se razvilo prinošenje žrtve, vračanje i gatanje. I život pčela bio mu je zagonetan. Nastalo je vjerovanje da pčele stoje na vračkama. Pa još i danas mogu se čuti tvrdnje u zaostalim krajevima da pčele »idu za rukom samo onom tko oko njih znade gatati«. O nekadašnjim čarolijama oko pčela još i danas nam svjedoče konjske lubanje na starim zapuštenim pčelinjacima u nekim selima.

Za vrijeme feudalizma pčelarstvo je bilo primitivno, ali se brojčano razvijalo. Vlastelinu su pčelarili kmetovi. Na koncu 18. stoljeća Evropa je bila dostigla vrlo razvijenu manufakturnu proizvodnju i zamah industrije. Trgovački promet uključivao je sve veći broj artikala. Prije izuma šećera med je bio na visokoj cijeni i vrlo tražena roba. Zbog tog su ondašnji vladajući krugovi od naroda tražili da se što više bavi uzgojem pčela. U tom je najdalje otišla austrijska carica Marija Terezija. Za njezina vladanja donesen je poznati »Patent o pčelarstvu«. U isto vrijeme naš Slovenac Anton Janša osnovao je i vodio prvu pčelarsku školu u Beču.

U 19. stoljeću došlo je do izuma i usavršavanja okvirnih košnica, na čemu su najzaslužniji P. Prokopovič, I. Dzierzon i L. Langstroth. Gotovo istodobno I. Mehring je izumio kalup za izradu osnova saća, a F. Hruška vrcaljku za vrcanje meda. Tim izumima bili su udareni temelji za razvitak pčelarske nauke i modernog pčelarenja.

Pčelarstvo u SFRJ. Zahvaljujući zalaganju i radu jednog dijela naprednije inteligencije, moderno je pčelarenje i u našoj zemlji do drugog svjetskog rata postiglo dosta velik napredak. Uoči rata imali smo oko 800.000 košnica pčela, od čega je bilo približno 500.000 modernih, a ostalo košnice s nepokretnim saćem. U ratu je taj broj prepolovljen. Poslije oslobođenja trebalo je dopuniti nestale košnice i zamijeniti velik broj dotrajalih. U obnovi zemlje narodne vlasti pružile su veliku pomoć unapređenju pčelarstva time što su košnice i pčelarski pribor prodavani po nižim cijenama. Kasnije je regresom i povoljnim kreditima svakom bilo omogućeno da osnuje ili proširi pčelinjak. Na sličan su način velike povlastice pri selidbi pčela željeznicom na pašu utjecale na sve masovnije selidbe. Tako je preko 100.000 košnica pčela prevoženo na sezonske paše, a od toga velik broj na zimovanje u Dalmaciju i na otoke. Rezultat pomoći narodnih vlasti i zalaganja pčelarskih organizacija i stručnjaka ogledao se u tome što smo za nekoliko godina dostigli predratni broj košnica. Osim toga izmijenio se odnos primitivnih košnica u korist modernih, a poboljšala se i kvaliteta rada s njima. Brojnim selidbama pčela na paše povećao se prinos meda, stjecana su dragocjena iskustva u selidbama na velike daljine, a pored svega upoznale su se mnoge bogate pčelinje paše i načini njihova iskorišćivanja.

Na zadružnim i poljoprivrednim dobrima nikli su mnogi veliki pčelinjaci. No što se kasnije s tim dogodilo? Kad su poljoprivredna gospodarstva počela poslovati na bazi rentabilnosti, morala je svaka grana privređivanja biti redovito aktivna. Pčelinjaci na društvenom sektoru to nisu bili, pa su u nekoliko godina likvidirani. Privatni pčelinjaci su ostali. Doduše, ukidanjem regresa i smanjenjem povlastica pri selidbi na paše, i privatni pčelinjaci su, pogotovo u lošijim godinama, proživljavali stanovite krize, ali se odnos prema pčelarenju nije bitno izmijenio.

Često se pitamo zašto naše pčelarstvo brže ne napreduje. Imamo li dovoljno uvjeta za tu granu privrede? Je li pčelarstvo rentabilan posao ili ono to nije? Po svojem geografskom smještaju, klimi i velikom broju medonosnih biljki naša zemlja ima bolje uvjete za pčelarenje od bilo koje druge u Evropi. Istina, svi naši krajevi nisu u tom jednaki, sve godine ne mogu biti dobre, ali po dobro vođenim pčelinjacima možemo zaključiti da se pčelarenje bolje isplati nego druge grane poljoprivrede. Pa u čemu su teškoće pčelarenja? Dobrim dijelom one leže u naravi samog posla. To je specifična grana privređivanja u kojoj uspjeh zavisi o mnogo faktora. Pčele su insekti koji se u povoljnim prilikama vrlo brzo množe, a u lošima još brže propadaju. Za pun uspjeh u pčelarenju treba posebnog znanja, a osim toga volje da se svaki posao na vrijeme obavi. Rentabilnost zavisi o samoj produktivnosti i povoljnoj prodaji robe na tržištu. Sadašnji naši pčelinjaci slabo su produktivni. Mi prihvaćamo dobre tipove košnice, ali u njima ne radimo na suvremen način. Na pčelinjacima trpimo prevelik broj slabića na glavnoj paši, dugo držimo stare matice, pčele uzimljujemo s premalim zalihama hrane. Pčelinjaci nisu kompletirani dovoljnim brojem nastavaka na paši, pa su tako pčele prepuštene samo slučajnom uspjehu. Nama nedostaje dosljedno stalno držanje samo jakih zajednica i primjena svih mjera da se od pčela postignu najveći prinosi meda. I proizvodnji voska treba posvetiti veću pažnju.

Da nam bude jasnija slika niske produktivnosti, dat ćemo ovaj primjer. U srednje dobroj godini proizvedemo tek oko 250, a samo u izuzetno najboljoj godini jedva nešto oko 500 vagona meda. To znači da je na 500.000 modernih košnica u srednje dobroj godini prosjek oko 5 kg, a samo u najboljoj godini jedva 10 kg meda po košnici. Uz malo više naprednijeg rada uspjeh bi mogao biti dvostruko veći. Poznato nam je da najveće prinose postižu neki seleći pčelari u Vojvodini i Dalmaciji. Tako ima nekoliko vojvođanskih pčelara koji sele na rani, zatim na kasni bagrem i suncokret; ti postižu do 100 kg meda po košnici. Dalmatinski pčelari sele na kadulju, lavandu i vrijesak. Oni su u nekim izvanredno dobrim godinama imali do 150 kg meda od pojedine zajednice. U takve uspjehe ranije se nije vjerovalo.

Pored koristi koju od pčela imamo u medu, vosku, matičnoj mliječi i peludu, još je neusporedivo veća ona koju dobivamo tim što pčele oprašivanjem voćaka i drugih kultura povećavaju prinos i kvalitetu plodova. U SSSR-u postoje veliki pčelinjaci koji prvenstveno služe za oprašivanje raznih kultura. U Americi i Zapadnoj Njemačkoj poljoprivrednici plaćaju pčelarima da u vrijeme cvatnje dosele pčele na njihove plantaže radi oprašivanja i oplodnje voćaka, a tako i drugih biljki. Naši poljoprivredno-industrijski kombinati proširivanjem zemljišnog fonda i stvaranjem velikih parcela pod raznim kulturama morat će za oprašivanje stanovitih biljki držati vlastite pčelinjake, jer će privatni pčelinjaci biti sve udaljeniji, pa neće moći, kao dosad, na velikim imanjima izvršiti oprašivanje i oplodnju raznih kultura.

Na velikim posjedima pčele treba planirati kao agrikulturnu mjeru, bez obzira na dobit u medu i vosku. Tako će one većom proizvodnjom voća i sjemenske robe postati produktivne. Pčelar na velikom imanju mora biti toliko sposoban da radi najmanje sa 200 košnica. Ukoliko radi s manjim brojem, treba preostali dio vremena da provede na drugom poslu.

Pčelarenje na mjestu, bez selidbe, vrlo je zgodan posao i za one osobe koje zbog zdravlja ili drugih smetnji nisu za teži rad. Ono je bilo i ostat će jedno od najljepših korisnih zanimanja i razonoda.

Gradnja pčelinjeg stana

Smještaj pčelinjeg gnijezda

Pčelinje gnijezdo. Pčelinje gnijezdo sastoji se od manjeg ili većeg broja tzv. sati ili satina. Broj satina nije stalan, a zavisi o veličini ili jakosti zajednice, o starosti te zajednice, i o veličini i obliku prostora u kojem se gnijezdo nalazi. Pčela medarica uvijek gradi svoje gnijezdo sa više satina. Satine su izgrađene od voska, materijala koji pčele same proizvode.

Satina je skup šesterostranih stanica ili ćelija koje su pravilno poredane jedna do druge, tako da između njih nema nikakva praznog prostora; susjedne stanice imaju zajedničke stijenke ili pregrade jedna s drugom. To je dakle pravilna gradnja mrežasta izgleda. Sat ili satina u staroslavenskom znači sto i stotina, a hoće da označi mnogobrojnost stanica od kojih se sat sastoji.

Stanice služe za uzgoj legla i za spremanje meda i peluda. Satina visi u okomitom položaju, pričvršćena o tavan duplja ili košnice. Svaka je satina dvostrukog kapaciteta, tj. ona nema stanice samo s jedne strane nego s obadvije. Svaka stanica leži u vodoravnom položaju, ali ne sasvim točno, nego je tek malo koso nagnuta uvis od dna stanice prema otvoru. Tako med ne može curiti napolje. Dna dviju stanica okrenuta su u sredinu satine, i onih s jedne strane i onih s druge. Sva dna zajednički sačinjavaju pregradu koja dijeli satinu po sredini.

Debljina satine iznosi od 21,50 do 25,50 mm. Prema tome, dubina pojedine stanice iznosi od 10 do 12 mm. Satine su poredane jedna do druge. Razmak između satina iznosi oko 11 mm. Satine nisu uvijek pravilno izgrađene i paralelno poredane jedna uz drugu, nego su često izmiješane, izlomljene i izukrštane.

Zaštićen prostor. Pčele grade svoje gnijezdo u prostoru koji je gotovo uvijek zaštićen nekim stranim tijelom. Rijedak je slučaj da ga izgrade napolju, na grani drveta ili u grmu, gdje su se uhvatile i skupile prilikom rojenja. I onda je uzrok po svoj prilici nestašica pogodnog zaštićenog mjesta, a možda i atavizam.

Za svoj stan pčele uzimaju razne i sve moguće pukotine i šupljine. Za njih je dobra i jama u zemlji pod korijenjem drveta, prostranije pukotine u stijeni i zidu, a najviše duplja u drveću. Ona su najmnogobrojnija u šumovitim krajevima i ondje ih pčele u pravilu jedino i upotrebljavaju. U blizini čovjeka pčele upotrebljavaju razne šupljine čovjekovih gradnja: tavane, prozore pa i sobe, burad, sanduke i sl.

Sl. 9. Pčelinje gnijezdo na saću izrađenom u grmu (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Čovjek je iskoristio pčelinji nagon nastanjivanja i počeo je smještavati u svojoj blizini sa svrhom da je iskorištava. Prvi takvi stanovi nisu se ništa razlikovali od prirodnoga pčelinjeg stana. Bila je to obična šuplja klada. Poslije se mjesto nje počela plesti košara od divlje loze ili slame, a zatim kačica od dužica ili sandučić od dasaka. To je put kojim se došlo od šuplje klade do moderne košnice s okvirima za saće. Svi stanovi, pa i najmoderniji, koje je čovjek dao pčeli utjecali su na njezin život i običaje samo toliko koliko i drugi, prirodni, njezini stanovi.

Uređenje stana. Unutrašnjost pčelinjeg stana vezana je s vanjskim svijetom otvorom, većim ili manjim. Taj otvor zove se leto. Prema položaju ieta, je li ono na dnu, sredini visine ili pri vrhu one šupljine koja pčeli služi za stan, pčelari razlikuju donje, srednje ili gornje leto. Kako utječe položaj leta na život zajednice, tj. koji je položaj leta bolji? Mišljenja su podijeljena, i sva tri položaja imaju svoje pristaše. Pčele tu ne mogu birati, nego uzimaju ono što im se nađe pri ruci.

Leta u košnicama prorezana su i uređena tako da sprečavaju ulaz u košnicu pčelinjim štetnicima, a mogu biti zaštićena i od jakih vjetrova. U prirodi za istu svrhu služe pregrade koje pčele grade od biljne smole, tzv. propolisa. Nekad izgrade cijele zavjese ili češljeve.

Unutrašnjost stana pčele čiste od stranog materijala. Manje dijelove iznose napolje, a isto tako i mrtve pčele. Veće predmete, ako je moguće, izmrve i iznose. Šupljine i pukotine čepe i zamazuju već spomenutom smolom, propolisom. Ako se u košnicu uvuku životinje, npr. puževi, zmije, miševi i sl., pčele ih ubijaju pa ih, jer ih ne mogu izvući, premažu propolisom i tako balzamiraju ili konzerviraju.

Satine, koje vise okomito jedna do druge, mogu biti poredane ili sječimice ili pljoštimice na leto, tj. ili da se s leta vidi više satina, zapravo bridova satine (sječimice), ili da se vidi samo jedna satina, prva, a druga dolazi dublje unutra, iza one prve (pljoštimice). Prvi položaj, kad satine vise sječimice na leto, zove se položaj na hladno, a onaj drugi, kad vise pljoštimice, položaj na toplo. U prvom je slučaju pristup vanjskog zraka u unutrašnjost gnijezda olakšan, jer zrak neposredno prodire kroz prostore između satina, a u drugom je otežan položajem satina. Zato se tako položaji i zovu. Pčele se ne drže stalno ni jednog ni drugog načina, a ponekad satine izgrade tako da nije izrazit ni jedan ni drugi način, nego nešto srednje, neki kosi položaj. Uglavnom, pčele više vole položaj na hladno nego na toplo.

Uređenje gnijezda. Pčelinje gnijezdo sastoji se od saća na kojem se nalazi leglo i pčele. Ono ima oblik kugle koja nije preko cijele godine jedne veličine. U zimi je kugla najmanja, a sastoji se od zbijene gomile pčela smještene na praznom saću. Rano u proljeću usred te kugle počne se razvijati leglo. Kako vrijeme postaje toplije, kugla legla biva sve veća i zauzima sve više saća i sve veći broj satina. Neposredno na leglu i oko legla nalaze se pčele. Usred Ijeta, kad je zajednica na vrhuncu, leglo zauzima gotovo sve saće, a pčele se rasipaju po svoj košnici. Kako sezona odmiče, kugla legla se steže, a s njom i pčele. Zimu pčele dočekaju bez legla, kugla pčela sve je manja i zauzima početno stanje.

Ako je pčelinji stan dovoljno prostran i u visinu i u širinu, satine su dovoljno široke i visoke, i gnijezdo se rasteže i steže normalno, a oko gnijezda nalazi se sloj stanica s peludom, koji kao kakav omotač ili plašt obuhvaća leglo. Iza sloja stanica s peludom dolazi sloj stanica s medom koji u obliku zvona poklapa i leglo i pelud. Taj omotač osobito je izrazit odozgo i sa strane, tako da poklapa leglo kao kapa; odozdo ga većinom nema, osim ako su prilike osobito povoljne. Kako se steže i rasteže kugla s leglom i pčelama, tako se stežu i rastežu i ti omotači s peludom i medom. Kad se, naime, kugla rasteže, pčele prenose hranu, koja stoji na putu i stavljaju je u udaljenije stanice. Kad se kugla steže, pčele zatrpavaju prazan prostor hranom koju ili donose izvana ili je premještaju iz udaljenijih stanica i satina.

Cijelo gnijezdo obično se smjesti ne u samu sredinu prostora, nego više sprijeda, u blizinu leta. Tako leglo dobije više zraka, a pčele se bolje hrane. Hrana se smještava na krajnje okvire, a na srednjim odozgo i straga, i tako je sigurnija od tuđice.

Pčele se prilagode šupljinama različita oblika, pa ako šupljina nije kocka, nego prizma, gnijezdo nema oblik kugle, nego ovala. I smještaj hrane ravna se po tom obliku, pa se sprema u gornji dio košnice ako je ona visoka a uska, ili stražnji dio satina ako su one široke a niske. Pobliže vidi još u poglavlju o zimovanju pčela.

Gradnja

Materijal za gradnju. Socijalni opnokrilci upotrebljavaju za gradnju dvije vrste materijala: ili strani materijal ili materijal koji sami proizvode svojim tijelom. Tako ose upotrebljavaju drvo od kojega prave neku tvar nalik na papir i od njega grade saće i vanjski omotač za zaštitu saća. Neki miješaju strani materijal sa svojim. Tako neke meliponide grade saće od cerumena, tj. smjese voska i zemlje, a ponekad i smole. Bumbari miješaju u vosak pelud i od toga grade saće.

Propolis. Pčela medarica slabo upotrebljava strani materijal. Glavni i jedini je propolis koji smo već spomenuli. Ime propolis grčkog je porijekla. Pro znači pred, a polis grad. Dakle, pred gradom, čim se podsjeća na njegovu upotrebu na ulazu u pčelinji grad, na letu. Glavna mu je svrha da služi za zaštitu od propuha i studeni. Njim se lijepe pukotine, a nekad i cijele strane košnice okrenute sjeveru; suzuje se leto; nekad se prazno saće prevuče tankim slojem propolisa i tako konzervira. Ponekad je upotreba propolisa preko prave potrebe, a u modernim košnicama ne samo da nije potrebna nego je dosta puta prava napast.

Propolis je aromatična smola biljnog porijekla boje od bjelkastosive do zelenkasto ili crvenkastosmeđe. Izlučuju je pupovi nekog drveća, najviše topole, jablana i breze. Pčele je nose u košaricama kao i pelud, a skupljaju je čeljustima. Ne spremaju propolis u stanice, nego ga odmah upotrijebe. Kad u prirodi nema propolisa, pčele skupljaju propolis sa starih košnica, boju s prozora ili smolu s brodova. Privlači ih miris lakova pa i njih skupljaju. Propolis najviše skupljaju u jesen kad se, po instinktu, spremaju za zimu. Za vrijeme dobrog unosa meda pčele ne skupljaju propolis.

Vosak. Pod širim imenom voska razumijeva se velik broj tvari koje su slične jedna drugoj nekim vanjskim svojstvima, ali im je kemijski sastav različit, a i porijeklo raznovrsno. Po porijeklu i postanku sav se vosak može podijeliti u tri grupe: životinjski, biljni i mineralni. Mineralni vosak dobiva se iz zemlje kao jedan od produkata petroleja. Najpoznatiji su parafin i cerezin. Biljni vosak izlučuju neke biljke. Poznat je carnauba (karnauba) i candelilla (kandelila) vosak. Životinjski je vosak od raznih životinja različit. Poznate su štitaste uši kao izlučivači voska. Coccus lacca, kukac u Indiji, izlučuje vosak po imenu šelak, koji dolazi u trgovinu, a upotrebljava se za polituru.

Životinjski vosak proizvode i neki opnokrilci koji žive u zajednicama: bumbari, meliponide i pčele Apis. Proizvodnja bumbarova voska neznatna je, dok je proizvodnja meliponida, a osobito pčele medarice od gospodarske vrijednosti.

Vosak luče voskovne žlijezde. Ne izlučuje se stalno, nego samo po potrebi. Izlučuje se u obliku finih ljuščica, veoma tankih, bezbojnih ili ponekad žutih. Te su ljuščice izvanredno lijepe, ponekad slične ribljim ljuskama. Vosak tih listića poslije u košnici požuti, osobito u saću koje služi za leglo. Kasnije prelazi boja u smeđu. Bijela se boja može povratiti kemijskim procesom ili bijeljenjem na suncu. Neki kažu da boja voska zavisi o boji peluda koji pčele troše kad proizvode vosak. Vosak ugodno miriši, a bez ikakva je okusa.

Pčela medarica upotrebljava vosak isključivo za gradnju saća. Obrađuje ga u plastičnom stanju bez stranog materijala. Kad gradi poklopce kojim poklapa leglo, onda u vosak miješa pelud i razne otpatke što se nađu pri ruci, da poklopci budu porozni kako bi mogli propuštati zrak do legla. Slično se grade i matičnjaci.

Kako pčele proizvode vosak. Kad se pčele spreme da proizvode vosak i grade saće, one se uhvate za tavan duplja ili košnice odakle se vješaju prihvativši se jedna za drugu u lance i čitave zastore. Tako vise na miru u toploj košnici nepomično i do 38 sati, čekajući da počne izlučivanje voska. Kad se vosak izlučuje, on je tekuć. Izlučuje ga osam žlijezda koje se nalaze na donjoj ili trbušnoj strani zadatka pčele radilice, na površini četiriju zadnjih kolutića, na svakom kolutiću po jedan par. Iz njih se vosak izlučuje kroz sićušne pore.

Vosak je skup materijal jer za njegovu proizvodnju pčelama treba mnogo hrane. Meda se dobije mnogo manje ako pčele treba da grade i saće. Tako skup materijal valja dobro iskoristiti. Od četiri kilograma voska sagradi se toliko saća da u njega može stati stotinu kilograma meda. Dakle, jedan kilogram novog saća može držati oko dvadeset pet kilograma meda.

Kako pčele grade saće. Kad pčela gradi saće, ona prelazi zadnjom nogom preko zatka s donje ili trbušne strane. Pri tom zakvači voštani listić dlačicama ili čekinjama četkice koja se nalazi na stopalu zadnje noge i izvuče iz tzv. tobolca koji se nalazi između dva segmenta. Noga se zatim naročitim pokretom pomakne naprijed i listić preuzimaju prednje noge koje ga vrlo vješto donose do čeljusti. Pri tome listić dolazi u čeljusti u položaju sječimice prema čeljustima. Za to vrijeme pčela stoji na tri noge; na dvjema srednjima i jednoj zadnjoj, bilo lijevoj ili desnoj. Druga zadnja i dvije prednje prenose voštani listić.

Voštani listić pčela prerađuje čeljustima. Prerada se sastoji u miješanju sa slinom i gnječenjem. Kad god zgnječi i preradi komadić listića, ona tu glavicu voštanog materijala prilijepi na saće koje se gradi. Prerada jednog listića traje oko dvije minute. Voštani su listići prozirni, ali žvakanjem i miješanjem sa slinom gubi se ta prozirnost i dobiva običan vosak.

U gradnji saća pčele se izmjenjuju: jedna slijedi drugu. Svaka donese gvalicu voska, prilijepi na gradnju, malo pritisne, malo popravi i brzo se sklanja. Za njom dolazi druga, pa treća i sve tako. Sav posao odvija se u naoko zbrkanoj i nemirnoj gomili, tako da bi čovjek teško vjerovao da je to neki ozbiljan posao kad ne bi krasno bijelo saće raslo u toj gomili kao nekim čudom.

Ne čeka se da stanice budu dokraja izvučene na potpunu dubinu. U plitke, napola izgrađene stanice tovari se med i nesu jaja. Svaka stanica ima na otvoru odebljao rub ma koliko stanica bila duboka. To je rezervni materijal kojim se stanica može uvijek produljiti, ali još više je potreban da se stijenke stanice ne lome jer su vrlo tanke.

Sl. 10. Prirodni početak pčelinje satine. Polovica prirodne veličine (Root)

Izostavljeno iz prikaza

Kad je paša dobra ili kad se dobro prihranjuje i kad je zajednica jaka, gradnja napreduje vrlo brzo, osobito po noći, jer onda sudjeluju i one pčele koje preko dana izlijeću. Ako se pčelama ne daju umjetne osnove, one počnu na više mjesta male satine u jednom redu. Kad se te male satine gradnjom prošire toliko da im se rubovi dodiruju, one se sastave u jednu satinu, često tako vješto da je teško naći mjesto gdje su sastavljene.

Konstrukcija stanice. Satina nije ništa drugo nego mnogo stanica poredanih jedna do druge. Pčela medarica gradi tri vrste stanica: radiličke, trutovske i matičnjake. Radiličke stanice služe kao zaštićeni i zatvoreni prostori u kojima se legu radilice, trutovske u kojima se legu trutovi i matičnjaci u kojima se legu matice. Pored toga, radiličke i trutovske stanice služe za posude u koje se sprema hrana; u radiličke med i pelud, u trutovske med, a rijetko kad i pelud. U matičnjake nikad se ne sprema ni med ni pelud, nego ih pčele razore pošto se mlade matice izlegu. Radiličke i trutovske stanice jednakog su oblika, samo su trutovske veće. I poklopci su različiti. Radiličko leglo poklapa se ravnim poklopcima, a trutovsko izbočenim, u obliki polukugle.

Matičnjaci se razlikuju veličinom, oblikom i položajem. Oni su veći, nalik su na žir i vise u gotovo vertikalnom položaju. Iznutra su okrugli i glatki. Stijenke su, za razliku od radiličkih i trutovskih stanica, debele i izvana išarane šesterokutnim šarama koje podsjećaju na početak gradnje stanica saća. Matičnjaci se obično grade na radiličkom saću, a rijetko na trutovskom.

Radilička i trutovska stanica ima oblik pravilne šesterostrane prizme. Dno joj se sastoji od tri četverokutne plohe koje imaju oblik romba, a s druge strane stanica je otvorena. Ta tri romba sastaju se u trostranu, tzv. Maraldijevu piramidu. Tri tupa kuta, po jedan od svakog romba, tvore vrh piramide. Baza prizme jest otvor stanice. To je manje ili više pravilan šesterokut.

Sl. 11. Pčelinja stanica: pogled odozgo, pogled na dno i prosjek po dužini

Izostavljeno iz prikaza

Promjer novoizgrađene radiličke stanice iznosi između dviju paralelnih stijena 5,37 mm. Promjer nove, nerabljene trutovske stanice ima oko 6,91 mm. Dubina radiličkih stanica iznosi oko 10—12 mm. Medne stanice mjere i do 17 mm. Trutovske stanice nisu tako točno građene kao radiličke, nego znaju biti i veće, što pčelama ne smeta za uzgoj legla; one im samo suze otvor.

Konstrukcija satine. Satina se sastoji od samih stanica koje su tako međusobno složene da je svaka stanica, koja je šesterostrana, okružena sa šest isto takvih stanica. Svaka stijenka te centralne stanice čini ujedno jednu stijenu svake od šest stanica koje je okružuju. Kad pčele počnu graditi saće, one najprije nalijepe na tavan košnice jedan red okomitih voštanih listića, početak poluprizmatičnih stanica, koje se zovu prihvatne stanice. Na prihvatne stanice nadograđuju se dalje čitave stanice, i to tako da su kutovi prizme okrenuti po jedan dolje, a po jedan gore, a dvije paralelne stijene da su u okomitom položaju, a ne u vodoravnom. Drži se da je način sa dvije paralelne stijene u okomitom položaju bolji od onog s paralelnim stijenama u vodoravnom položaju, jer je takvo saće jače. Pčele uglavnom i grade saće na prvi način po kojem su dvije paralelne stijene stanica u okomitom položaju, a redovi stanica teku vodoravno, a na onaj drugi, po kojem su dvije paralelne stijene stanice u horizontalnom položaju a redovi stanica teku dijagonalno, grade onda kad ih pčelar na to prisili postavljanjem ploče satne osnove (umjetno saće).

Sl. 12. Pčelinja satina sastoji se od šesterostranih stanica poredanih jedna do druge

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 13. Pčele počnu gradnju satine nalijepivši red poluprizmatičnih tzv. prihvatnih stanica

Izostavljeno iz prikaza

Satina je pčele medarice okomita, a položaj stanica u toj satini vodoravan, tj. svaka stanica leži gotovo vodoravno, s otvorom sa strane. Svaka se satina sastoji od dva reda stanica, i to tako da su dna i jednog i drugog reda okrenuta unutra, u sredinu satine, a otvori su okrenuti napolje, jednog reda na jednu stranu, a drugog na drugu.

Sl.14. Prvi crtež prikazuje način gradnje po kojem redovi stanica teku vodoravno. Drugi crtež prikazuje način gradnje po kojem redovi stanica teku dijagonalno (neredovni način gradnje)

Izostavljeno iz prikaza

Pojedine stanice jedne strane satine nisu položene tako da njihovo dno upire točno u dno stanice s druge strane satine, dakle, da stanice jedne strane imaju u produženju isto mjesto u širini i visini, nego dno stanice jedne strane satine upire u tri dna stanica s druge strane satine, upirući samo u jednu trećinu dna, tj. samo u jedan od tri romba svake od tih triju stanica s druge strane. To znači da izbočina dna stanice s jedne strane satine upada u udubinu koju tvore dna triju stanica s druge strane satine.

Sl. 15. Izvučene crte prikazuju stanicu s jedne strane satine, a isprekidane crte prikazuju tri stanice s druge strane satine

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 16. Presjek satine na kojem se vidi kako je satina sastavljena od dva reda stanica, desnog i lijevog, i u kakvom se položaju nalazi jedan red stanica prema drugom. Cik-cak linija osnovica je satine, a sastoji se od zajedničkog dna jedne i druge strane

Izostavljeno iz prikaza

Takav način gradnje posljedica je zahtjeva za štednjom materijala i za jakošću gradnje. Nijedan drugi način ne bi bio bolji, štedljiviji i jači od toga.

Stanice nisu položene točno u horizontalni položaj prema osnovici satine, nego je svaki red stanica podignut od dna prema otvoru za nekih 5°, a nekad čak i do 20°. Pored toga, ako su stanice drugačke (medne stanice), linija izdizanja zauzima krivi, zaobljeni oblik. Tako se sprečava da med curi iz stanica.

Sl. 17. Stanice saća malo su izdignute od osnovice (dna) stanica prema otvoru. Isprekidane crte prikazuju vodoravan položaj prema osnovici

Izostavljeno iz prikaza

Veličina satine zavisi, pored ostalog, o veličini i obliku pčelinjeg stana. Ima satina kolik dlan pa sve do satina od preko četvrt kvadratnog metra. Jedan kvadratni centimetar pravilno građene satine ima tri cijele stanice i dvije polovice, dakle četiri radiličke stanice. Trutovskog saća ima dvije cijele stanice i dvijepolovice, dakle tri stanice. Jedna satina široka 40 cm, a visoka 20 cm ima površinu od 800 kvadratnih centimetara na jednoj strani, a 1600 cm2 na obadvije strane. Prema tome ta će satina sadržavati (1600 x 4) 6400 radiličkih stanica, ako je potpuno pravilno izgrađena.

Nepravilnosti u gradnji. Pčelinje saće čudo je pravilnosti i ekonomičnosti. Ali se mjerenjem prirodnog saća pronašlo i to da jedva ima u prirodi i jedne stanice koja potpuno odgovara svom geometrijskom idealu. Pčele se, istina, drže i dimenzija i oblika koje zahtijeva geometrija, ali samo u glavnim crtama. Ima nekih granica koje se ne prekoračuju, ali unutar njih postoji toliko odstupanja i nepravilnosti da o nekom šablonskom radu i nekoj savršenoj geometrijskoj gradnji ne može biti ni govora.

Tako variraju kutovi stanica i njihov promjer, pa praktički stanica nema pravilan šesterokut. I dna su nepravilna, pa tri romba ne moraju biti iste veličine, nego se dva romba toliko povećaju da treći postaje vrlo mali, a pojavi se i još jedan, četvrti. Variraju i kutovi dna i u radiličkih stanica i u trutovskih. Varira i dubina stanica. Radiličko saće u kojem je leglo debelo je od 21,5 do 25,5 mm, medno saće od 27 do 35 mm. Starije saće deblje je od mlađeg jer se na dnu stanica s vremenom sabiru slojevi košuljica od legla i otpaci; pčele nadoknađuju dubinu stanica izvlačeći ih na otvoru pa tako saće postaje deblje.

Kad je gradnja pravilna, redovi stanica teku paralelno s tavanom o koji je saće obješeno. Od tog pravila ima odstupanja, tako da redovi stanica stoje prema tavanu koso. Pored toga, ima stanica raznog oblika: trostranih pa sve do sedmerostranih. Ima prijelaznih nepravilnih stanica koje omogućuju prijelaz od radiličkog saća na trutovsko ili obrnuto.

Nepravilnost gradnje i odstupanja od idealnog geometrijskog tijela stanice ne umanjuje vrijednost pčelinjeg rada i ne ruši ugled graditelja. Pčela nije nikakav automat, i njezin rad odskače od inače potpuno pravilnog ali šablonskog automatskog rada. Pčelinjoj gradnji ne divimo se zbog već spomenutog geometrijskog ideala uzorne stanice, nego zbog sposobnosti pčele da se, pokoravajući se tim zakonima, snalazi u pojedinačnim rješavanjima svojeg zadatka.

Sl. 21. Radiličke, prijelazne i trutovske stanice

Izostavljeno iz prikaza

Postanak i razvoj pčelinje gradnje

Postanak gradnje. Prve pčele gradile su gnijezdo za svoje leglo kao i ose kopačice. To je jednostavna cjevčica izdubena u zemlji. Mjeru za dimenzije te cjevčice ili stanice dalo je samo tijelo pčele koja ju je gradila, a ta mjera upravo je i potrebna. I oblik cjevčice dalo je tijelo pčele. Ono predstavlja svrdao koji je cjevčici dao i mjere i oblik.

Ta jamica, koju prva ili usamljena pčela kopa u zemlji za rođenje i razvoj svog podmlatka, osnova je sadašnje stanice pčelinjeg saća, to je dakle prastanica pčele iz koje su se razvile sve kasnije stanice, sve do stanica pčele medarice.

Razvoj gradnje. Pčele održavaju svoj život i život svoje vrste tako da skupljaju hranu i grade stan. Temelji se, dakle, na radu. Ne na slučajnom i prigodnom, nego na trajnom i sistematskom. Bez stalnog, ustrajnog rada ne može se ni zamisliti opstanak pčele. A gdje god ima potrebe rada, mora biti i štedljivosti. Jer jedinke, uvjetovane radom, a bez štedljivosti, neminovno propadaju u borbi za život. Štedljivost nije ništa drugo nego što bolje i svrsishodnije iskorištenje rada.

U svom razvoju pčela je postala sve savršenijom: podmladak se brže razvijao, život pčele postajao duljim, a sama pčela plodnijom. Posljedica je bila sve veća potreba rada, pa prema tome i potreba štednje. Prve pčele kopale su jamice pojedinačno. Kad se razvojem došlo do potrebe više takvih jamica, pokazala se potreba ekonomije prostora. Za što uspješnije svladavanje rada bilo je potrebno da se jamice grupiraju što bliže jedna drugoj. Ekonomija prostora tvorac je, prema tome, prvoga grupiranja stanica, a to grupiranje prvi je korak prema gradnji saća.

Sl. 22. Pogled odozgo i presjek stanice koju osamljena pčela kopa u zemlji

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 23. Oko jedne centralne jamice grupira se šest isto takvih. Time se dolazi do heksagonskog sistema po kojem se redaju stanice u saću

Izostavljeno iz prikaza

Grupiranje jamica prvotna je pčela vršila tako da je najprije iskopala jednu stanicu. To je centralna stanica. Oko nje je nastavila kopati druge. Po geometrijskim zakonima oko jedne takve stanice može se smjestiti šest isto takvih. To je početak i osnova heksagonskog sistema saća.

Kad je pčela prestala kopati jamice u zemlji i prešla na drugi materijal, na vosak, što ga sama proizvodi svojim tijelom, ukazala se još veća potreba za ekonomijom jer je vosak skup materijal. Štednja se mogla postići najjednostavnije da se onih šest perifernih stanica prilijepilo za centralnu stanicu tako da se obod, stijena te stanice, upotrijebila za dijelove stijena onih šest perifernih stanica. Time se ujedno šest perifernih stanica toliko približilo jedna drugoj da su se i između njih mogli upotrijebiti dijelovi oboda za zajedničku stijenu. Ekonomija materijala stegnula je stanice toliko jednu drugoj da je taj pritisak izvršio promjenu oblika stanice od valjkastog u prizmatični, satine i dna jedne strane satine označeni su isprekidanom crtom, a stanice i dna s druge strane označeni su izvučenom (cijelom) crtom šesterostrani. Čim tog pritiska nema, stanica postaje okrugla. Na krajevima satine oni dijelovi stanica koji su slobodni i ne graniče s drugim stanicama imaju okrugli oblik. I matičnjaci su okrugli.

Sl. 24. Štednja materijala stegnula je stanice toliko jednu uz drugu da je taj pritisak promijenio oblik stanice od valjkastog u prizmatični, šesterostrani

Izostavljeno iz prikaza

Daljnja štednja materijala dovela je dotle da se saće ne radi samo s jednim redom stanica, vodoravno, nego sa dva reda. Tako su se spojile po dvije satine sa dnima okrenutim unutra, zajednički za obadva reda satina. Ali, dvostruko saće dobilo je okomiti položaj, a stanice, koje su se tako našle u vodoravnom položaju, morale su taj položaj promijeniti u malo kosi. Sve te promjene događale su se u polaganom razvoju koji je trajao milijune godina.

Sl. 27. Štednja materijala zahtijeva da se stanice s druge strane satine jednostavno lijepe na dna stanica s prve strane satine

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 28. Po mehaničkim zakonima međusobni pritisak na dna izmijenio je oblik polukugle u oblik trostrane (Maraldijeve) piramide

Izostavljeno iz prikaza

Zajedničko iskorišćivanje jednog dna za obadva reda stanica promijenilo je oblik đna. Dno u prastanice ima oblik polukugle. Taj oblik možemo i sad vidjeti u saću osa. Svako dno ima izgled polukugle, a osnovica satine sastoji se od tih samih polukugli pravilno poredanih po heksagonskom sistemu. Između tih brežuljaka nalaze se udubine koje su ograničene sve sa po tri polukugle. Najprirodnije je da se u te udubine smjeste izbočine dna stanice s druge strane satine. Ekonomija materijala zahtijevala je da se dna stanice s jedne strane satine upotrijebe i za dna stanice s druge strane satine. Tako su se lijepile stanice s druge strane satine na dna stanice s prve strane, i to sve na tri dna po jedna stanica. Po mehaničkim i matematičkim zakonima međusobni pritisak stanica s jedne i druge strane stvorio je zajednička dna u obliku trostrane piramide. Tako se dobila karakteristična osnovica saća, remek-djelo ekonomičnosti i jakosti.

Sve se pojave pri gradnji saća ne mogu tako protumačiti (trutovsko saće, neredovne i nepravilne stanice); pčela je, dakle, u svojim granicama, sposobna da odstupa od šablona.

Prema tome, pri gradnji saća ne treba da se divimo pčeli radi one neobične pravilnosti i ekonomičnosti njezine arhitekture. To je nasljeđe prošlosti i neminovnosti prirode. Ali način na koji se pčela pokorava tim zakonima i kako ona svladava sukobe između tih zakona i svojih potreba, prigodom gradnje, izaziva naše divljenje.

Anatomija i fiziologija pčele

Skelet i aparat za kretanje

Kožni skelet. U člankonožaca uopće, pa i u pčela, predstavlja koža neku vrstu oklopa ili kožnog skeleta. Vanjski tvrdi sloj kože sastoji se od hitina koji proizvodi red stanica što se nalazi ispod njega. Ispod kože nalazi se mišićni sloj koji služi za pomicanje pojedinih dijelova oklopa. Kao i u ostalih kukaca, tijelo se pčele sastoji od tri oštro odijeljena dijela: glave, prsa i zatka.

Sl. 29. Matica, radilica i trut

Izostavljeno iz prikaza

Glava, gledamo li je s prednje strane, ima trokutast oblik. Na njenu donjem kraju nalazi se usni otvor, a na zatiljku otvor kroz koji prolazi jednjak, glavna krvna žila, dušnik i živci.

Kožni skelet pčele sastoji se od 13 hitinskih kolutića, a svaki kolutić od dva dijela: leđne i trbušne ljuščice. Pčele na prsima imaju 4 kolutića koji su međusobno slabo pomični, a ostalih 9 kolutića čini zadak. Radilici i matici vidi se samo 6 kolutića, a trutu 7 kolutića zatka. Leđne ljuščice kolutića zatka veće su od trbušnih ljuščica. Hitinski kolutići zatka i ljuščice spojeni su mekom kožicom i međusobno su pomični, što omogućuje produživanje i proširivanje zatka. Prednji kolutići prelaze preko stražnjih, a leđne ljušćice preko trbušnih. Boja je hitina u kranjske rase pčela crna. Prvi kolutić zatka može biti i smeđasto obojen. Najveći dio hitinskog oklopa pokriven je finim gustim dlačicama.

Sl. 30. Hitinski skelet radilice

Izostavljeno iz prikaza

Noge. Pčela ima 3 para nogu koje su na donjem dijelu prsa usađene na stražnjem rubu prvog, drugog i trećeg kolutića. Svaka noga učvršćena je na prsa pomoću prvog članka-kuka. Na nj se nastavlja bedreni valjak, bedro i goljenica. Zatim se reda 5 članaka stopala, od kojih je prvi naročito velik. Stopalo se završava člankom na kojemu se nalaze dva zavinuta čaporka, a među njima jastučić za prianjanje. Međusobna pokretljivost članaka nije velika. Noge služe pčeli u prvom redu za hodanje.

Sl. 31. Prerez kolutića zatka

Izostavljeno iz prikaza

Snaga nogu razmjerno je velika, što se očituje posebno kad se pčele u grozdu objese čaporcima jedna o drugu u mnogo redova. Prilikom hodanja po hrapavim površinama pčela se služi svojim šiljastim čaporcima, a prilikom hodanja po glatkim površinama služi se jastučićem za prianjanje.

Osim za hodanje služe noge i u druge svrhe. Jedna od tih je čišćenje tijela. Za čišćenje ticala služi polukružni izrez na prvom članku stopala prvog para nogu. Prvi članak stopala trećeg para nogu ima s unutarnje strane brojne dlačice. Tim keficama pčela čisti svoje tjjelo.

Važnu funkciju imaju noge pčele pri sakupljanju peluda.

Za tu su svrhu u radilice goljenica i prvi članak stopala zadnjeg para nogu naročito građeni. Goljenica je u svom donjem dijelu s vanjske strane nešto udubljena, a oko te udubine nalazi se vijenac dlačica. Taj dio noge služi za tovarenje peluda, pa se i zove košarica. Na gornjem dijelu prvog članka stopala nalazi se sa stražnje strane produžetak, tzv. ostruga. kojom pčela gura skupljeni pelud u udubinu goljenice.

Sl. 32. Druga noga radilice; C kuk, TR bedreni valjak, F bedro, TI goljenica, TAR članci stopala

Izostavljeno iz prikaza

Krila. Za let služe pčeli dva para tankih prozirnih hitinskih krila koja su usađena postrance u kožicu prsa što spaja leđnu i trbušnu Ijuščicu drugog, odnosno trećeg kolutića. U svojoj biti krila su potpuno spljoštene kožne vrećice. Za vrijeme mirovanja smještena su uz tijelo u smjeru njegove dužine. Prednji par krila veći je i pokriva stražnji par. Krila imaju na sebi poprečna i podužna crtasta odebljanja, žile, koja im daju potrebnu čvrstoću. Te žilice vode dušnike, živce i krv. Kad pčela želi uzletjeti, pomakne krila u vodoravnom smjeru naprijed. Tom prilikom spoje se oba krila u jednu površinu. To se polučuje tako da se posebni zubići na gornjoj prednjoj strani stražnjeg krila zakvače u žljebasti nabor na stražnjem rubu prednjega krila.

Prilikom leta krila se gibaju u okomitom smjeru, ali pri tome čine lagane kružne kretnje. U jednoj sekundi krila izvrše oko 200 pokreta. Lepezanje krila vrši se pomoću jakih mišića koji se hvataju s unutarnje strane na leđnom i trbušnom dijelu prsnog oklopa. Radom ovih mišića pomiču se i odmiču leđni i trbušni dio prsnog oklopa, a njegovim pritiskom na zglob krila vrši se njihovo lepezanje. Smatra se da pčela može letjeti brzinom od oko 20—40 km na sat.

Probavni sistem

Usta. Prednji dio usta čini neparna prednja usna, malena široka hitinska pločica. Postrance od nje nalaze se prednje čeljusti. To su dvije pomične hitinske pločice, kojih je slobodni kraj uređen za uzimanje peluda, a i za neke druge funkcije (hvatanje predmeta, skidanje poklopca sa saća, gradnju saća i sl.).

Sl. 33. Prednji dio usta pčele radilice. Gornja usna i pred-nje čeljusti

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 34. Rilce radilice; s podbradak, m bradica, g jezik, pl usna pipala, mx stražnja čeljust

Izostavljeno iz prikaza

Stražnji dio usta formirao se u složeni aparat, rilce, koje je sastavljeno od dijelova stražnje usne i stražnje čeljusti. Stražnja usna sastoji se od ovih dijelova: podbradak, bradica, jezik i dva usna pipala. Jezik je valjkast, tanak i dugačak, a prema kraju se nešto suzuje. Sastoji se od hitinskih prstenova koji su posuti dlačieama. Na stražnjoj strani jezika teče od vrha do korijena žljebasta udubina. Jezik se završava malim udubljenjem, žličicom. Usna pipala pokrivaju jezik sa stražnje strane, a duguljaste žljebaste stražnje čeljusti s prednje strane. Kad su priljubljene uz jezik, čine rilce. Rilce služi za usisavanje tekuće hrane. Kad rilce nije u funkciji, povuče se straga i smjesti u udubinu stražnjeg dijela glave. Pčele s duljim rilcem mogu iskorištavati nektar sa cvjetova s duljom čaškom. Duljina rilca naše kranjske pasmine iznosi oko 6,7 mm. U matice i truta rilce je znatno kraće (matica 3,5 mm, a trut 4 mm). Postoje i posebne sprave kojima se može mjeriti rilce.

Žlijezde koje su u vezi s probavnom cijevi. U početnom dijelu probavne cijevi u glavi pčele izlaze ođvodni kanali triju žlijezda koje imaju određenu ulogu u probavi i prehrani legla.

Sl. 35. Glava radilice; I gornja usna, m prednja čeljust, mx stražnja čeljust, pl krajevi usnih pipala, g jezik, s i f ticala, to točkaste oči, so složene oči

Izostavljeno iz prikaza

Čeljusna žlijezda izlazi na osnovici prednjih čeljusti. Ta je žlijezda najrazvijenija u matice. Nije još točnije poznata uloga sekreta ove žlijezde. Smatra se da taj sekret otapa vosak, propolis, čahuricu i kožicu peludnih zrnaca. Sprečava klijanje peluda. Stanovita uloga pridaje mu se i u probavi i pri gradnji saća.

Mliječna žlijezda smještena je u gornjem dijelu glave. Razvi-jena je samo u radilice. Izlučuje bjelkast gust sekret, nazvan miiječ, koji sadržava znatne količine bjelančevina, šećera, masti i razne vitamine. Mliječi pčele hrane mlade ličinke, maticu, a i trutove. Mliječna je žlijezda najjače razvijena u radilica u dobi od 8 do 12 dana, a poslije toga izlučuje sve manje mliječi. U nešto starijih pčela ova žlijezda izlučuje sekret s malo bjelančevina ali bogat fermentima (invertaza, dijastaza, oksidaza). U pčela koje su u jesen prije zimovanja hranile ličinke mliječi ostaje ova žlijezda i dalje razvijena na tom stupnju sve do kraja zimovanja, kad te pčele počinju hraniti nove ličinke. Izdašna peludna paša potpomaže razvoj mliječnih žlijezda.

Žlijezda slinovnica sastoji se od dva dijela: prsne žlijezde i tjemene žlijezde. Žlijezda slinovnica razvijena je već u ličinke i tada izlučuje predivo za čahuricu. U odrasle pčele ta žlijezda izlučuje slinu. Njezina funkcija nije još dovoljno poznata. U slini ima fermenata, pa joj se pridaje određena uloga u probavi. Pretpostavlja se da gušći sekret tjemene žlijezde služi za podmazivanje usnog ustroja, kao primjesa pri gnječenju voskovnih listića prilikom gradnje saća.

Probavna cijev. Probavna cijev dijeli se u tri glavna dijela: prednje, srednje i zadnje crijevo.

Prednje crijevo sastoji se od ždrijela, jednjaka i mednog mjehura. Ž d r i j e I o je širok spljošten kanal koji se polako suzuje, a počinje kod usta i prelazi u jednjak. J e d n j a k je uska cijev koja prolazi ravno sredinom donjeg dijela prsa, a na početku zatka prelazi u medni mjehur. Potonji se naslanja na prednju stijenku zatka, a pokraj njega nalaze se zračne mješinice. Prednjem crijevu kao cjelini zadatak je dovođenje hrane. Medni mjehur služi za privremeno spremište slatke tekuće hrane. Može primiti 50 do 70 mm3 tekućine. Medni mjehur ne izlučuje probavne sokove. Dio tekuće i krute hrane, koji je potreban pčelama za uzdržavanje njihova tijela, propušta se kroz mišićni ventil u srednje crijevo. Ostalu slatku tekuću hranu, koju pčele skupe u prirodi, unose u mednom mjehuru u košnicu, ondje je povrate i predaju kućnim pčelama koje ju odnose u stanice.

Na prednje crijevo nastavlja se srednje crijevo u kojem se probavlja hrana. Ima oblik poširoke, valjkaste, poprečno naborane cijevi koja je u radilica duga 10 do 12 mm, u matice oko 13 mm, a u truta oko 19 mm. Leži u šupljini zatka i pravi zavoj nadesno. Stijenka srednjeg crijeva sastoji se od podužnog i poprečnog mišićnog sloja. Prema šupljini crijeva nalazi se na vezivno-tkivnoj opni red stanica koje imaju važnu probavnu funkciju. Od sekreta tih stanica stvara se posebna membrana koja obavija poput cijevi hranu u srednjem crijevu. U srednjem crijevu nalazimo nekoliko fermenata koji potpomažu probavi. Reakcija crijevnog sadržaja lako je lužnata.

Zadnje crijevo ima uglavnom odvodnu funkciju i sastoji se od dva dijela: tankog crijeva i završnoga proširenog dijela (rektum). Tanko crijevo nastavlja se na srednje crijevo i čini jedan zavoj. Na samom početku tankog crijeva nalaze se ušća Malpighijevih cjevčica. Tosu posve uske cjevčice (nutarnja širina je 0,030—0,035 mm), duge oko 20 mm, koje se na jednom kraju slijepo završavaju, a na drugom ulaze u crijevo. Njihov se broj kreće između 100 i 150. One imaju izlučivačku funkciju, i zadatak jednak zadatku bubrega viših životinja. Izlučeni proizvodi ulaze iz ovih cijevi u tanko crijevo, zatim izlaze iz pčele zajedno s izmetinama.

Završni je dio zadnjeg crijeva proširen. Njegova je stijenka naborana i elastična, pa mu se šupljina može prema potrebi i znatno povećati. U njegovu prednjem dijelu nalazi se 6 žljezđica koje prema novijim istraživanjima izlučuju katalazu, pa im se i pripisuje veće značenje u životu pčele. Zadnje crijevo završava se ispod 10. kolutića neposredno iznad žalca. Sadržaj crijeva u njegovu je završnom dijelu tekuć i smeđe boje. U njemu nalazimo dijelove neprobavljenog peluda, propale stanice, bakterije i kvasnice. Pčela izbacuje izmetine za vrijeme leta izvan košnice. U toku zimovanja, kad pčele dulje vrijeme ne izlijeću, nakupi se ovdje veća količina izmetina. Tek za toplijih zimskih dana, kad temperatura u hladu iznosi oko 10 do 12° C, pčele izlijeću i pročiste se. Za jakih i dugih zima, kad pčele ne mogu izlijetati, nakupi se u završnom dijelu crijeva velika množina izmetina. To pčele ne mogu izdržati, postaju nemirne, balegaju u košnici, a nastoje i za hladnog vremena iz nje izići.

Sl. 36. Probavni sustav radilice; gm čeljusna žlijezda, gph mliječna žlijezda, go i gth žlijezđa slinovnica, ph ždrijelo, oe jednjak, i medni mjehur, v srednje crijevo, Ms Malpighijeve cjevčice, r zadnje crijevo

Izostavljeno iz prikaza

Hrana pčela sastoji se od jednakih osnovnih tvari kao i hrana drugih životinja, a to su voda, ugljikohidrati, bjelančevine, masti i mineralne tvari. Glavna pčelinja hrana u kojoj se nalaze spomenute tvari jesu voda, med i pelud. Vodu skupljaju sabiračice i unose je u košnicu. Djelomice pčele podmiruju svoju potrebu za vodom uzimanjem nektara i meda. Voda naročito treba pčelama u proljeće kad se mlade pčele obilno hrane peludom da bi proizvodile mliječ, koja je potrebna ličinkama za hranu. Med podmiruje najveći dio potreba za ugljikohidratima. Med se probavlja u srednjem crijevu. Pri tom važnu ulogu imaju fermenti invertaza i amilaza. Najveći dio meda prelazi izravno u krvni optok. Med medljikovac teže je probavljiv, a i otrovan je, pa nije pogodan za zimovanje pčela. U peludu su visokovrijedne hranjive sastojine: bjelančevine, ugljikohidrati, masti i razni vitamini. Gdjekoji pelud ima i alkaloida, koji su otrovni za pčele. Glavna je probava peluda u srednjem crijevu (ferment proteaza).

Dišni sustav

Dušnici. Dišni sustav pčela sastoji se, kao i u drugih kukaca, od spleta dušnika raširenih po čitavom tijelu. S vanjskim svijetom vezan je dušnički sustav pomoću 10 pari odušaka ili žigova koji se nalaze postrance na tijelu pčele. Prva tri para nalaze se na prsima, a ostalih sedam na zatku. Odušci su maleni otvori na hitinskom oklopu, okruženi dlačicama. Oni vode u malo polukružno predvorje na čijoj se stijenci nalaze dlačice. Iz svakog predvorja izlazi tanak kratki dušnik koji ulazi u glavni postrani dušnik. Deset pari postranih dušnika ulazi u parni dišni vod koji se pruža po dužini tijela, a u glavi, prsima i zatku proširuje se u dišne vreće.

Te su dišne vreće naročito proširene u zatku pčele, a leže duž njegove čitave duljine postrance od crijeva. Iz dišnih vreća izlaze dušnici u ostale dijelove tijela, granaju se u sve sitnije grane, a posve sitne dušničke kapilare ulaze u tkiva pojedinih organa i dopiru do njihovih stanica gdje se slijepo završavaju. Smatra se da dušnici imaju i tu funkciju da drže organe u njihovu prirodnom položaju.

Sl. 37. Dišni sustav pčele

Izostavljeno iz prikaza

Disanje pčela. Mehanizam disanja pčela nije još posve razjašnjen. Drži se da proširivanjem zatka zrak kroz oduške i putem postranih dušnika ulazi u dišne vrećice. Stiskanjem zatka i pritiskom ošitnog mišićja, uz istovremeno zatvaranje odušaka, tjera se zrak iz dišnih vreća u dušničke kapilare gdje kisik izravno prodire u stanice organa. Pčela u toku leta napuni dišne vrećice zatka i zatvori zadačne oduške, pa na taj način postaje lakša. Disanje se za vrijeme leta vrši putem prsnih odušaka. Poput drugih životinja, i pčele udišući primaju kisik, a pri izdisanju izlučuju ugljični dioksid. Mirna pčela izvrši u jednoj minuti oko 100 udisaja, a za vrijeme rada i preko 200. Padanjem temperature tijela smanjuje se brzina disanja. Pri tjelesnoj temperaturi od 12,8° C izmjena je tvari u pčele najpolaganija i potrošnja kisika najmanja, pa se đisanje gotovo ne primjećuje.

Zrak u košnici. Zrak ulazi u košnicu kroz leto. Za vrijeme aktivnog razdoblja mora leto biti jače otvoreno da propušta u košnicu dovoljnu količinu svježeg zraka. Provjetravanje košnice pčele pospješuju lepezanjem krilima pred košnicom i u njoj, naročito za vrijeme vrućih dana. Izmjena zraka bolja je u košnicama sa dva leta. Zimi, kad se stisnu u zimsko klupko, pčele troše manje kisika, pa se otvor leta može umjereno smanjiti. Prema novijim istraživanjima pčele mirnije zimuju ako je koncentracija ugljičnog dioksida u košnici nešto veća (1,5—3 %). Da bi se u košnici manje mijenjao zrak, preporučuje se da se košnicama sa dva leta donje leto zatvori. Pčele dobro zimuju i u košnicama pokrivenim snijegom.

Srce i krvni optok

Srce. Srce je dugačka valjkasta cijev koja se straga slijepo završava. Njezin stražnji dio počinje ispod pete ljuščice zatka, odavde ide naprijed, nešto ispod gornje stijenke zatka, a na početku zatka skreće dolje i prelazi u krvnu žilu. Srce je podijeljeno u pet komorica. Na granici komorica nalaze se postrance po dva otvora sa zaliscima koji se otvaraju prema unutra. Ovi isti zalisci zatvaraju prolaze između pojedinih komorica.

Krvni optok. Krvna žila izlazi iz srca, prolazi iznad jednjaka kroz spojni dio prsa i zatka, tu pravi 18 malih zavoja, prolazi gornjim dijelom prsa, i iznad jednjaka ulazi u glavu gdje se završava. Pčela ima otvoreni krvni sustav, tj. krv izlazi iz krvne žile i teče slobodno po tijelu oplakujući sve organe. Širenjem komorica srca usisava se krv putem postranih otvora u komorice. Krv je u pčele bistra, bezbojna ili slabo žućkasta tekućina u kojoj se nalaze krvne stanice (u prosjeku oko 10 do 20 tisuća u mm3).

Sl. 38. Srce i krvni optok; c srce, a krvna žila; strelice označuju smjer krvotoka

Izostavljeno iz prikaza

Kao i u drugih životinja, i krv u pčele ima važan zadatak pri izmjeni tvari. Iz probavnih organa prelaze hranjive tvari u krv koja ih raznosi u sve organe tijela. Suvišak hranjivih tvari skuplja se u masnom tijelu pčele. Krv odvodi iz tijela neupotrebljive tvari koje izlučuje Malpighijevim cjevčicama.

Živčani sustav i osjetni organi

Živčani sustav. Središnji živčani sustav sastoji se od međusobno vezanih živčanih čvorova, od kojih se dva para nalaze u glavi, dva u prsima i pet pari u zatku. Prvi par živčanog čvora glave jače je razvijen od ostalih i predstavlja mozak pčele. Iz njegova središnjeg dijela izlaze očni i mirisni režnjevi. Općenito se smatra da se rad pčela temelji na refleksima i nagonima. Nelci pripisuju pčelama i izvjesne duševne sposobnosti.

Oko. Pčela ima pet očiju; 3 malena točkasta oka i 2 velika složena oka. Točkaste oči posve su malene i leže trokutasto poredane na prednjoj strani gornjeg dijela glave. U svojoj biti točkaste oči građene su slično kao i oči ljudi i viših životinja.

Složene oci znatno su veće, duguljaste, nepomične i smještene na postranim djelovima glave. Sastavljene su od nekoliko tisuća malih djelića, koji zapravo svaki za sebe predstavlja jedno posebno oko. Pogledamo li pod mikroskopom površinu složenog oka, vidjet ćemo da se ona sastoji od mnoštva posve sitnih pravilnih šesterokutnih hitinskih pločica. Na tim pločicama nalaze se sitne dlačice. Broj tih pločica veoma je velik (u radilice oko 4—5 tisuća, u truta približno dvostruko, a u matice oko 5 tisuća). Ispod svake pločice nalazi se jedna očna jedinica. Ova ima oblik uske cjevčice koja se prema dubini oka postepeno sužava. Pojedina očna cjevčica ne daje sliku cijeloga predmeta, nego samo njegova dijela. Sve te točkaste slike pojedinih očnih jedinica slijevaju se poput mozaika u jednu sliku.

Sl. 39. Živčani sustav radilice (Snodgrass); gng živčani čvorići

Izostavljeno iz prikaza

Kad se složene oči na bilo koji način izluče iz funkcije, tad se pčele vladaju kao da su slijepe, a izlučimo li iz funkcije točkaste oči, tada pčele vide. Drži se da točkaste oči služe za gledanje predmeta u blizini, dok složene oči služe za gledanje u daljinu.

Pčele dobro razlikuju boje, ali ne sve. Posebno treba istaknuti da pčele ne vide crvenu boju. Ovu boju one vide kao ljudi koji su slijepi za boje, tj. kao tamnosivo do crno. No pčele vide ultraljubičastu boju koja je za ljuđe nevidljiva. To je za pčele dosta važno, jer oko jedne četvrtine cvjetova reflektira ultraljubičaste zrake. Pčela dobro vidi ove boje spektra: žuto, modrozeleno, modro i ultraljubičasto. Košnice je najbolje bojadisati crnom (ili crvenom), bijelom, modrom i žutom bojom. Pčele prilično razlikuju oblike pojedinih predmeta i cvjetova.

Ostali osjeti. Organ njuha jesu ticala. To su dvije duge hitinske cjevčice smještene na prednjoj strani glave. U matice i radilice sastoje se od 12 članaka a u truta od 13. Na hitinskoj stijenci osam vanjskih članaka nalaze se sitne okrugle rupice koje su pokrivene veoma tankom prozirnom membranom. Matica ima oko 2.000, radilica oko 6.000, a trut oko 30.000 takvih rupica. Ispod membrane svake rupice nalaze se osjetne stanice njuha.

Sl. 40. Površina složenog oka truta. Šesterokutne hitinske pločice

Izostavljeno iz prikaza

Pčele dobro razlikuju pojedine mirisne. Čini se da pčele slabo razlikuju miris raspadanja organskih tvari. Često se vidi kako pčele nose vodu iz gnojnice. Miris služi pčelama u prirodi za snalaženje na male udaljenosti. Na ticalima se nalaze brojne dlačice koje služe za opip.

Okusne stanice leže u pčela na korijenu jezika, u usnoj šupljini, na ticalima i na prednjim nogama. Okus pčela nije naročito izražen. Ako je tekućina slatka, pčele je sakupljaju i onda kad ima neugodan miris. Opip je u pčela, kao u kukaca uopće, veoma dobro razvijen. Osjetne dlačice za opip razmještene su po čitavu tijelu. Na temelju dosadašnjih istraživanja može se zaključiti da pčele reagiraju na zvukove. Titraje zvuka registriraju pomoću finog osjeta opipa. No njihova je mogućnost razlikovanja zvukova neznatna.

Pčela ima osjet za temperaturu. Pčela je hladnokrvna životinjica i temperatura njena tijela mijenja se s temperaturom okoline. Najpogodnija temperatura okoline jest za kućne pčele 35 do 36° C, a za sabiračice 32° C.

Ostale žljezde

Voskovna žlijezda. Radilice izlučuju vosak pomoću 4 para voskovnih žlijezda. To su kožne žlijezde koje se nalaze na 7. do 10. trbušnoj ljuščici zatka. Matica i trut nemaju voskovnih žlijezda. Na prednjem dijelu navedenih trbušnih ljuščica nalaze se prozirne hitinske pločice na kojima su sitne rupice. Te se pločice na pčeli ne vide jer su pokrivene Ijuščicama pred njima. S unutarnje strane tih pločica nalazi se red stanica koje izlučuju vosak. Vosak se u obliku sitnih listića skuplja na vanjskoj strani ljuščice. Pčelama koje izlučuju vosak mogu se ti listići vidjeti između trbušnih ljuščica. Voskovne žlijezde najbolje su razvijene u mladih pčela u dobi od oko 12 do 18 dana. No pčele mogu izlučivati vosak i u kasnijoj dobi, naročito one koje još nisu obavljale tu funkciju. Starije pčele, koje više ne grade saće, imaju zakržljale voskovne žlijezde. Pčele koje izlučuju vosak troše velike količine meda i nešto peluda. Stoga pčele izlučuju vosak i grade saće samo za dobre paše, iii kad se obilno prihranjuju. Za izlučivanje voska potrebna je toplina od 20 do 30° C. Zajednice koje grade saće povećavaju i svoju ukupnu aktivnost.

Sl. 41. Mirisna (mž) i voskovna žlijezda (vž); uzdužni prerez zatka radilice

Izostavljeno iz prikaza

Mirisna žlijezda. Mirisna žlijezda leži ispod spojne kožice 9. i 10. leđne ljuščice zatka. Sastoji se od nakupine žljezdanih stanica. U običnom položaju zatka ova se žlijezda ne vidi jer je pokriva leđna ljuščica. Kad je žlijezda u funkciji, tad posebni mišići povuku zadnji kolutić zatka dolje, a spojna kožica ljuščice i mirisni organ izboče se van, pa se mogu vidjeti. Tom prilikom pčela iz mirisnog organa izlučuje miris koji je specifičan za svaku pčelinju zajednicu. Često na letu košnice vidimo kako pčele lepezaju krilima s uzdignutim zatkom i otvorenim mirisnim organom. U naročito velikom broju pčele to čine prilikom ulaska roja u košnicu.

Žalac i otrovna žiijezda. U obrani se pčela služi žalcem koji je smješten na kraju zatka, a za vrijeme mirovanja pokriven je desetom leđnom i trbušnom ljuščicom. Žalac potječe od leglice koju imaju ženke raznih kukaca, a služi za polaganje jaja. Stoga žalac nalazimo samo u radilice i matice. Žalačni aparat građen je od preformiranih ljuščica 11. i 12. kolutića, a završava se na dvije žalačne iglice. Svaka od ovih iglica ima na svojem zašiljenom kraju zupce koji su vrškom okrenuti naprijed.

U neposrednjoj je vezi sa žalcem otrovna žlijezda koja se nalazi ispod crijeva u stražnjem dijelu šupljine zatka. Sastoji se od tanke mnogo puta savijene cijevi koja se u prednjem dijelu račva u dvije kratke cijevi. Na stražnjem kraju ova se žlijezda proširuje u veliki mjehur u kojem se skuplja otrov. Otvor otrovne žlijezde nalazi se u prednjem dijelu žalačnog žlijeba. Posve mlade pčele još ne proizvode otrov, a pčele starije od 20 dana prestaju s proizvodnjom otrova, no u mjehuru otrovne žlijezde ostaje otrov sačuvan. Pčelinji je otrov vodenasta tekućina kiselkaste reakcije, a sastav joj je veoma složen. 75 %> suhe tvari otrova sastoji se od bjelančevina. Od anorganskih tvari u otrovu se nalazi u nešto većoj količini kalcij (0,26 °/o) magnezij (0,49 %) i fosfor (0,42 %). U njemu nema mravlje kiseline. Glavna otrovna tvar je melitin.

Kad pčela želi ubosti, podigne zadak prema dolje i stavi vršak žalca na odnosno mjesto. Žalačne iglice počinju se pomicati jedna uz drugu, a njihovi zupci zadiru sve dublje u kožu. Za vrijeme uboda teče otrov u ubodeno mjesto. Ubode li pčela drugu pčelu ili kukca, može lako izvući svoj žalac. No ubode li pčela čovjeka ili životinju, koji imaju elastičnu kožu, ona ne može izvući žalac jer to priječe zupci žalca. Pčela se nastoji osloboditi, ali joj to obično uspije tek tada kad se žalac otkine od njezina tijela. Od te ozljede pčela brzo ugiba. Pčele bodu naročito jako u neposrednoj blizini košnice, dok vani, u slobodnoj prirodi, bodu većinom samo u slučaju nezgodnog izravnog dodira. Na mjesto uboda često brzo navaljuju i druge pčele privučene mirisom otrova. Pčele naročito rado bodu znojne ljude i životinje. Stoga pčele često napadaju konje, a kako je konj na ubode vrlo osjetljiv, poznati su i slučajevi uginuća. Pčele koje se nasišu meda mirnije su i manje bodu. Matica u pravilu upotrebljava svoj žalac samo u borbi s drugom maticom.
Ljudima ubod pčele daje razmjerno jaku bol. Koža na mjestu uboda oteče i pocrveni. Katkad ubod pčele izaziva svrbež po čitavu tijelu, a katkad se javlja i ožarični osip kože. Ljudi veoma različito reagiraju na pčelinji ubod. Opće promjene u većem opsegu nastaju tek iza velikog broja uboda, odnosno kad se životinji na umjetan način dade veća količina otrova. Kod pokusnih životinja utvrđeno je u takvim slučajevima ubrzano i otežano disanje, ubrzani rad crijeva, jače mokrenje, pad tlaka krvi, raspadanje crvenih krvnih tjelešaca, znojenje i nesvjestica. Poznati su i smrtni slučajevi ljudi iza uboda pčela, no to se obično zbiva u vezi s kojom drugom bolesti, naročito s bolesti srca. Ali takvi slučajevi veoma su rijetki. Protiv pčelinjeg otrova može se steći stanovita otpornost nakon većeg broja uboda i nakon đuljeg vremena. Nemamo sigurnijih sredstava kojima bismo mogli smanjiti upalu iza uboda. Preporučuju se hladni oblozi i vlaženje mjesta uboda salmijakom ili čistim alkoholom. Pčelinji otrov djeluje i ljekovito (mišićni reumatizam, reumatične upale zglobova, upala živaca).

Spolni organi

Spolni organ matice. Spolni organ matice smješten je u zatku. Jajnici su parni organi u kojima se proizvode jaja. Kruškolikog su oblika, boje slonove kosti. Jajnici osjemenjene matice zapremaju najveći dio prostora prednjeg dijela zatka. Dugi su oko 5 do 6 mm, a na najširem su mjestu 3 do 4 mm široki. Jajnici mlađe neosjemenjene matice znatno su manji. Smješteni su ispod 6. i 7. kolutića, i to iznad probavnih organa i postrance od njih. U svom prednjem dijelu oba se jajnika dodiruju. Svaki jajnik sadrži do 200 jajnih cjevčica u kojima se stvaraju jaja.

Jajovod je odvodni kanal za jaja. Na svome izlasku iz jajnika jajovodi su nešto uži, a zatim se proširuju. Oni prolaze s obiju strana probavnih organa koso natrag i dolje i spajaju se u neparni jajovod. Iznad njega leži malena sjemenska kesica, kojoj odvodna cjevčica ulazi u nj s gornje strane. Sjemenska kesica ima oblik šuplje kugle velike koliko glava bumbašnice, kojoj nutarnji promjer iznosi oko 1 mm. Ona služi za spremište muških spolnih stanica koje je matica primila prilikom parenja s trutom.

Sl. 42. Spolni organi i žalačni ustroj matice; O jajnici, Ov jajovodi, Vs sjemenska kesica, Gil otrovna žlijezda, Glv mjehur otrovne žlijezde

Izostavljeno iz prikaza

Stijenka kesice obavijena je sitnim dušnicima. Na njoj leže dvije žlijezdice, koje služe ishrani muških spolnih stanica.

Široki spolni otvor matice leži u šupljini koju zatvara leđna i trbušna Ijuščica zadnjeg kolutića zatka. U ovoj šupljini, odmah iznad spolnog otvora, nalazi se žalac, a iznad njega nalazi se u istoj šupljini i izlazni otvor zadnjeg crijeva.

U radilica je spolni organ nerazvijen i zakržljao.

Spolni organ truta. Sjemenici (muda) truta, parni organi, smješteni su u zatku, približno na jednakom mjestu kao i jajnici matice. Dugi su 5 do 6 mm, široki oko 1,6 mm, grahastog oblika, bijele boje, obavijeni masnim i vezivnim tkivom. U njima se nalaze brojne sjemenske cjevčice u kojima se stvaraju muške spolne stanice. Iz njih izlaze sjemenovodi, koji su u svome početku tanki i tvore lagane zavijutke, a kasnije im stijenka odeblja. Nešto uži završni dio svakog sjemenovoda ulazi u stražnji odvodni dio sluzne žlijezde. Parni sjemenovodi spajaju se u neparni sjemenovod koji se nastavlja u cijev za parenje. To je završni dio spolnog organa truta. Trut spolno dozori u dobi od nekih 10 dana, pa tek iza toga može osjemeniti maticu. Takvo stanje truta traje oko 3 do 4 tjedna. Svoje raspoloženje za parenje trut ne pokazuje nikakvim vanjskim znacima.

Parenje matice. Parenje matice zbiva se u našim krajevima obično u toku proljeća i ranog ljeta, kad je pčelinja zajednica u najboljem razvoju. Mlade matice legu se prilikom rojenja ili kad stara matica bilo s kojeg razloga nestane iz zajednice. Mlada novoizležena matica nije odmah sposobna za parenje. Tek iza 3 do 6 dana dođe u raspoloženje za parenje, i pari se obično u dobi od 8 do 10 dana, a iznimno i do 3 do 4 tjedna. Matica zrela za parenje izlazi iz košnice, a jedan njezin let traje oko 15 do 20 minuta. Parenje zavisi o vremenskim prilikama.

Mlada matica koja je sposobna za parenje izlijeće iz košnice za lijepih dana, i to pretežno u ranom poslijepodnevu. Ponajprije se snalazi u okolini, a kasnije poleti podalje od košnice, u običnim prilikama oko 2 km. U zraku se sastaje s trutovima, koji u ovo vrijeme za toplih i suhih dana u velikom broju lete naokolo. Trut izleti na dan oko tri puta, a njegov let traje 15—25 minuta. Trutovi se skupljaju na otvorenom području, zaštićenom od vjetra, obično u visini od 10 do 30 metara. Matica privlači trutove mirisom svoje čeljusne žlijezde. Trutovi u potrazi za maticom lete i po nekoliko kilometara od svoje košnice. Parenje truta i matice izvrši se u zraku za vrijeme leta. Trut obuhvati maticu s gornje strane, savine zadak prema dolje i naprijed, izbaci dio spolnog organa i uvede ga u spolni organ matice. Tom se prilikom cijev za parenje truta preokrene, tako da njezina nutarnja strana postane vanjska, i ubaci cjelokupnu količinu muških spolnih stanica u spolni organ matice. Iza toga trut padne kao paraliziran natrag, brzo se otrgne i padne na tlo, a matica sama leti dalje. Trut na tiu brzo ugiba.

Dugo se vremena smatralo da se matica s trutom pari samo jedanput u životu. No danas se sigurno zna da se matica pari s trutom više puta, u prosjeku oko 8 do 9 puta. Ta parenja mogu se izvršiti u toku jednog leta, ili u toku više letova istog dana, pa i u toku više dana. Broj parenja zavisan je o količini sjemena koje trut preda matici, i od koncentracije muških spolnih stanica u sjemenskoj kesici matice. Ta utvrđena činjenica ima veće značenje za selekciju pčela, jer ženski potomci jedne matice mogu potjecati od raznih trutova. Dio spolnog organa truta zaostaje matici u otvoru zatka pa visi napolje i vidni je znak parenja. Kad se matica vrati u košnicu, pčele ga uklone.

Prilikom parenja matice s trutom ne zbiva se istovremeno i oplodnja jajeta. To se događa tek kasnije. Muške spolne stanice, koje su trutovi ubacili prilikom parenja u spolni organ matice, najprije su smještene u oba jajovoda koji su radi toga znatno prošireni. Iz jajovoda ulaze muške spolne stanice u sjemensku kesicu, vjerojatno vlastitim gibanjem, dok je potpuno ne ispune. U sjemenskoj kesici muške spolne stanice ostaju žive čitava matičina života. Sjemenska kesica može primiti do 7 milijuna muških spolnih stanica. Sjemenska kesica mlade nesparene matice puna je tekućine. Muške spolne stanice, ulazeći u sjemensku kesicu, istiskuju polako tekućinu dok se kesica posve ne ispuni. Katkad zaostane na ulazu malo te tekućine, pa zbog toga mogu prva jaja ostati neoplođena.

Matica počinje nesti jaja nekoliko dana pošto je izvršila parenje. Osjemenjena matica ostaje u košnici, i iz nje, u pravilu, ne izlazi. Osjemenjena matica napušta košnicu kad se pčelinija zajednica roji i odlazi s rojem prvencem. Osjemenjena matica troma je i polagano se kreće po saću.

Matica koja se nije uspjela pariti s trutom počinje također iza kojih 6 do 8 tjedana nesti jaja. No ta su jaja neoplođena i iz njih se razvijaju trutovi. Takva matica nema za uzgoj nikakve vrijednosti, i ukoliko je pčelar ne ukloni, pčelinja zajednica mora propasti.

Matica se ne može pariti s trutom u zatvorenom prostoru ni u košnici. Matica se može osjemeniti na umjetan način uštrcavanjem muških spolnih stanica pomoću posebne spravice u spolni organ matice. No taj način osjemenjivanja ima veće značenje za naučna istraživanja, a počinje se uvoditi i u pčelarsku praksu.

Stvaranje jaja u jajniku. Pošto se matica u nekoliko navrata parila s trutovima i primila dovoljnu količinu muških spolnih stanica, počinju se u njenim jajnicima stvarati jaja. Pored jajnih stanica ovdje se stvaraju i hranidbene stanice kojih je broj znatno veći od broja jajnih stanica. Hranidbene se stanice smanjuju jer hranjiva tvar iz njih prelazi osmotskim putem u jajnu stanicu koja sve više raste. Cijela pretvorba jajne stanice u jaje zbiva se u jajnim cjevčicama jajnika, tako da zrelo jaje napušta jajnik i prelazi u jajovod. Ta proizvodnja jaja vrši se savršenim redom, tako da je jaje uvijek spremno, a nikad ne dolazi ni do nagomilavanja jaja ni do začepljenja odvodnih organa.

Za vrijeme svoje najveće djelatnosti, uz povoljne pašne i uzgajačke prilike, može dobra matica snijeti na dan i oko dvije do tri tisuće jaja. Uzmemo li u obzir činjenicu da težina navedenog broja jaja snesenih u jednom danu dostiže i dvostruku težinu same matice, dobivamo jasnu sliku o velikoj funkciji jajnika. Stoga nije nikakvo čudo što matica u košnici ne vrši nikakvu drugu službu do nesenja jaja, i da i samu hranu (i to visoko vrijednu i lako probavljivu mliječ) prima u kratkim vremenskim razmacima izravno iz usta u usta od pčela hraniteljica koje ju stalno prate i okružuju.

Proizvodnja jaja u jajniku traje praktički čitav život matice. Maticu, koja bilo s kojeg razloga prestaje nesti jaja, pčele u pravilu zamjenjuju novom. Proizvodnja jaja najjača je prve dvije godine života matice, a iza toga opada. Stoga se preporučuje da se matica svake druge godine zamjenjuje novom.

Nesenje jaja zavisno je i o raznim faktorima koji su djelomice u samoj matici (dob, rasa, zdravlje), a djelomice izvan nje. Tu dolazi u obzir stanje pčelinje zajednice (brojna jakost, bolest), košnica (veličina košnice i okvira), temperatura u košnici, a i neki drugi faktori izvan košnice (klima, paša, hrana).

Oplodnja jajeta i određivanje spola. Pogledamo li zaneseno pčelinje saće, vidimo da se, u pravilu, iz jajeta koje je matica snijela u veću trutovsku stanicu razvije trut, a da se iz jajeta koje je snijela u manju radiličku stanicu razvije radilica. U normalnoj zdravoj pčelinjoj zajednici, sa zdravom sparenom maticom, to se zbiva s velikom pravilnošću. Prema tome, spol pčela već je unaprijed određen. Ta je činjenica u prošlosti uvelike zanimala istraživače na području prirodnih znanosti. Već su davno učinjena neka zapažanja koja su nešto pridonijela rješenju toga pitanja. No tek je Dzierzon (g. 1845) iznio teoriju o djevičanskom rađanju (partenogenezi), naime, da se muški članovi-trutovi razvijaju iz neoplođenih jaja. Iz oplođenih jaja razvijaju se ženski članovi radilice i matice.

Svako jaje iz kojeg će se razviti ženski član biva na prolazu kroz neparni jajovod oplođeno muškom spolnom stanicom koja je istisnuta iz sjemenske kesice. Jaje iz kojeg će se razviti trut ostaje neoplođeno. Postavlja se pitanje kako se to zapravo zbiva da matica u trutovske stanice nese neoplođena jaja, a u radiličke oplođena. O tome je već mnogo pisano i izneseno je više teorija. Na temelju svega što danas o tome znamo možemo reći da to pitanje još nije riješeno. Neki stručnjaci zastupaju tzv. teoriju pritiska. Kad, naime, matica stavi svoj zadak u užu radiličku stanicu, tad njezine postrane stijenke izvrše stanovit pritisak na zadak matice. Taj se pritisak vjerojatno odrazuje reflektornim putem na spolni organ, pa se iz sjemenske kesice istisne muška spolna stanica koja oplodi jaje. Rub otvora matičnjaka također je sužen neposredno prije negoli ga matica zaleže, i on odgovara približno širini otvora radiličke stanice. Trutovske su stanice šire, pa taj pritisak izostaje, i muške spolne stanice ne budu istisnute iz sjemenske kesice. Postoji i tzv. teorija napetosti. Prilikom nesenja jaja matica se svojim nožicama prihvati za stijenke stanice, a to u njoj izaziva određen osjećaj napetosti. Taj osjećaj napetosti na užim radiličkim stanicama pobuđuje istiskivanje muških spolnih stanica iz sjemenske kesice, dok osjećaj napetosti na širim trutovskim stanicama isključuje iz funkcije sjemensku kesicu.

No ovim teorijama ne mogu se objasniti sve pojave koje se s time u vezi javljaju u pčelinjoj zajednici. Tako npr. znamo da matica u našim krajevima, od mjeseca veljače pa prosječno do mjeseca travnja, nese obično samo oplođena jaja, a tek iza toga u vrijeme jakog razvoja zajednice i u vrijeme priprema za rojenje nese obilno i neoplođena jaja. Nesenje neoplođenih jaja na kraju ljeta opet se naglo smanjuje. Veoma je vjerojatno da odlučnu ulogu ima i prirođeni nagon.

Kao i u drugih životinja, i u pčela se mogu javiti jedinice koje na svojem tijelu imaju muške i ženske oznake. Dosad je u pčela zapažen samo mali broj takvih slučajeva. Ta pomiješanost muških i ženskih oznaka može kod pčela biti izražena u raznim oblicima. Tako npr. ima slučajeva da jedna strana pčele ima oblik truta a druga oblik radilice. Kad, naime, muška spolna stanica prilikom oplodnje prodre u jaje, ona može iz još nedovoljno objašnjenih razloga zastati, i ne spaja se odmah s jezgrom jajeta. Jezgra jajeta se u međuvremenu počinje dijeliti. Tad muška spolna stanica opet krene i spoji se s jednom od diobenih jezgara jajeta. Daljnjim razmnažanjem ove jezgre nastaje ženski dio tijela, a daljnjim razmnažanjem jezgre koja se nije spojila s muškom spolnom stanicom nastaje muški dio tijela.

Specifičnosti određivanja spola u pčela dolaze do izražaja i pri nasljeđivanju svojstava. Kako se trut razvija iz neoplođenog jajeta, to on nasljeđuje samo svojstva matice, a jezgre njegovih stanica imaju samo polovični broj kromosoma (nosilaca nasljednih svojstava), tj. 16. Radilice i matica koje se razvijaju iz oplođenog jajeta imaju potpuni broj kromosoma, tj. 32, i nasljeđuju svojstva matice i truta.

Rad na umjetnom odabiranju (selekciji) pčela u svrhu poboljšanja svojstava pčeiinjih zajednica veoma je težak. Na pčelinju zajednicu, pored nasljednih, utječu i razni drugi faktori. Zatim, matica se pari s većim brojem trutova koji mogu potjecati iz raznih pčelinjih zajednica pa biti i različitih rasa. Prema tome, mogu ženski članovi jedne zajednice, rađilice i u njoj proizvedene matice, imati i različita svojstva. Umjetno odabiranje može se najbolje provoditi na posebnim stanicama s umjetno osjemenjenim maticama.

Prema novijim istraživanjima mogu se u uzgoju u srodstvu i iz oplođenih jaja u radiličkim stanicama razviti trutovske ličinke. Te ličinke obično se ne razvijaju u trutove jer ih pčele prije isišu i pojedu. Posve iznimno mogu se iz neoplođenih jaja razviti ženski članovi, radilice i matice.

Nesenje jaja. Matica redovito počinje nesti jaja 2 do 4 dana pošto se parila s trutovima. Ona nese jaja samo u pravilno građene i čiste stanice. Te stanice prije toga očiste posve mlade pčele radilice. Matica u pravilu snese u svaku stanicu samo po jedno jaje. Tek u izimnim prilikama, kada dobra mlada matica nema na raspolaganju dovoljnu površinu saća za nesenje, može u pojedine stanice staviti i po više jaja, a može ih ostavljati i izvan stanica. Prije negoli snese jaje, matica stavlja glavu u stanicu. Čim izvuče glavu iz stanice, stavi u nju svoj zadak, podigavši krila i uprijevši se nožicama o rubove susjednih stanica. Tom prilikom ispruži žalac i snese jaje na dno stanice. Iza toga matica izvuče zadak i odmah nastavlja nesti jaja u susjedne stanice. Sam akt nesenja traje 9 do 12 sekundi. Poslije podne matica obično nese više jaja negoli ujutro i navečer.

Matica počinje nesti jaja na koncu zime unutar pčelinjeg klupka u sredini saća, pa onda u krugovima širi zanesenu površinu. Matica proširuje leglo i na susjedne satine, i to tako da je zanesena površina to manja što je udaljenija od središnje zanesene satine. Ako prostor dopušta, poprima zanesena površina na jednoj satini oblik kruga, a cjelokupni zaneseni prostor na svim satinama oblik kugle. Ako je saće dovoljno veliko, može promjer kruga zanesene površine doseći i oko 35 cm, pa i više. Uvijek su obje strane saća približno jednako zanesene. Pri nesenju jaja nailazimo na razmjerno veliku pravilnost, i matica preskače samo one stanice koje su nepravilno građene ili nisu očišćene. Nepravilnost u rasporedu legla odaje nam sumnju da je bolesna matica ili leglo. Matica ođlaže jaja na onom dijelu saća koji je bliže letu. Oko legla i u dijelove saća udaljenije od leta pčele spremaju pelud i med. Razmještaj legla, peluda i meda zavisi o veličini košnice, o veličini i obliku okvira, a i o nekim vanjskim faktorima (paša, klima, sunčane zrake, toplina susjedne košnice).

Na nesenje jaja u toku godine utječu klimatske i pašne prilike. Kad nema više paše i kad se temperatura spusti tako nisko da se pčele skupljaju u klupko, matica obustavlja nesenje jaja. Taj period zimovanja traje u raznim krajevima raznoliko dugo. Postoje krajevi s toplijom klimom u kojima matica uopće ne prestaje nesenje jaja. U većini naših krajeva matica prestane nesti jaja oko kraja rujna, a počinje ponovo u veljači. Na koncu zime matica počinje nesti jaja još u vrijeme kad su pčele stisnute u klupko. U početku je broj jaja koja matica snese malen (oko stotine), kasnije taj broj polako raste, a kad nastupe topli dani i procvati bilje, naglo se povećava. U dobre matice u povoljnim pašnim prilikama taj se broj u kasnom proljeću (svibanj, lipanj) kreće i oko 2000 na dan (a i više). Iza toga matica polako smanjuje nesenje jaja, a na koncu jeseni potpuno ga obustavi. Matica snese u jednoj godini oko 200.000 jaja, a u povoljnim prilikama i više. Na nesivost matice utječe brojna jakost pčelinje zajednice, pčelinja paša i količina hrane u košnici. Nesivost matice možemo i umjetno poticati višekratnim prihranjivanjem pčelinje zajednice malim količinama medne ili šećerne otopine, a i malim količinama nekih podražajnih sredstava (antibiotici, vitamini, neki minerali). To se u praktičnom pčelarstvu obično čini prije glavne paše, i u ranu jesen prije uzimljenja pčela.

Život i razvoj pčelinje zajednice

Pčelinje leglo

Razvoj u jajetu. Kad matica snese jaje, ono stoji gotovo okomito na dnu stanice. Drugog dana jaje stoji nešto koso, a trećeg dana polegne na dno stanice. Jaje ima oblik duguljastog, malo zavijenog valjka kome je gornji i donji rub malo zaobljen. Gornji dio jajeta neznatno je deblji od donjeg i na njegovu se kraju nalazi otvor koji služi za ulazak muške spolne stanice. Boja jajeta prozirno je bijela. Jaje je dugačko 1,3 do 1,5 mm, a široko oko j/j mm, pa se može vidjeti i prostim okom.

Sl. 43. Jaja na dnu radiličke stanice

Izostavljeno iz prikaza

Na pogodnoj temperaturi od 34 ao 35° C, koju pčele stalno podržavaju u gnijezdu, počinje razvoj u jajetu, i to bez obzira na to je li oplođeno ili nije. Zametna stanica leži u gornjem širem dijelu jajeta, a sav ostali dio ispunjen je žumanjkom. Diobom zametne stanice stvaraju se nove stanice, a iz njih tri zametna lista iz kojih se razvijaju pojedini organi. Ove promjene koje se zbivaju u jajetu mogu se izvana primijetiti već iza dva dana. Cijela unutrašnjost jajeta nešto se skratila, tako da na oba kraja nastaje prazan prostor. Kroz vanjsku kožicu mogu se pod povećalom jasno vidjeti glava i segmenti nastalog embrija. Potpuni razvoj embrija u jajetu traje malo duže od tri dana. Tad se opna jajeta raspusti i iz njega izađe ličinka.

Kad je temperatura niža od 34 do 35° C, razvoj se embrija u jajetu usporava ili se prekida. Sto je jaje starije, to na nj štetnije djeluje pad temperature. Događa se, iako rijetko, da embrio u jajetu ugine. Jedan je od uzroka toj pojavi sušenje opne jajeta koju ličinka ne može probiti. Opna se osuši kad je radilice ne vlaže u dovoljnoj mjeri mliječi (mali broj radilica). Uzrok za ugibanje embrija u jajetu može biti i nasljedne naravi.

Dalji razvoj legla. U daljem razvoju imamo tri stadija: savijenu ličinku, ispruženu ličinku (nimfu) i kukuljicu. Taj razvoj traje u tri člana pčelinje zajednice različito dugo. Ovdje prikazujemo prosječne vremenske razlike (u danima) toga razvoja koji mogu prema prilikama nešto varirati:

• matica
  jaje 3
  savijena ličinka 5—6
  ispružena ličinka 2
  kukuljica 6
  ukupno 16—17
• radilica
  jaje 3
  savijena ličinka 6—7
  ispružena ličinka 2—3
  kukuljica 9
  ukupno 21
• trut
  jaje 3
  savijena ličinka 7—9
  ispružena ličinka 4—6
  kukuljica 10—14
  ukupno 25—32

Savijena ličinka. Kad mlada ličinka izađe iz jajeta, leži na dnu stanice u obliku sitnog savijenog crvića. Netom izležena ličinka duga je oko 1,5 mm, a teška je oko 0,3 mg. Čim iziđe iz jajeta, potrebna joj je hrana. Prvih dana mlade pčele radilice (prosječno u dobi od 8 do 12 dana) hrana ličinke mliječi koju stvaraju u mliječnim žlijezdama glave. Mliječ stavljaju pčele na dno stanice u većoj količini i mlada ličinka gotovo pliva u toj hrani. Naročito mnogo mliječi nalazimo u matičnjaku. Od trećeg dana dalje radilička ličinka dobiva pored mliječi u sve većim količinama pelud i med.

Pčele radilice donose ličinci hranu neprekidno cijelog dana. Tvrdi se da radilička ličinka primi prvih šest dana, dok je stanica u kojoj leži još nepoklopljena, oko 8.000 posjeta pčela radilica. Nije stoga nikakvo čudo da ličinke veoma brzo rastu. Iza pet dana savijena radilička ličinka ispunja cijelo dno stanice. Zbog veoma naglog rasta ta ličinka mijenja 4 puta svoju neelastičnu hitinsku kožicu. Prvih šest dana, dok obilno prima hranu, stvara radilička ličinka u sebi velike količine rezervnih hranjivih tvari, tako da se cijeli dalji razvoj u poklopljenoj stanici vrši bez primanja hrane.

Građa savijene ličinke razmjerno je jednostavna. Kožu ličinke čine kolutići bjelkaste boje i sedefasta sjaja. Srednje crijevo zaprema najveći dio njezina tijela. Prednje crijevo, iz kojega se kasnije razvijaju usta, ždrijelo, jednjak i medni mjehur, posve je maleno i smješteno u glavi ličinke. Tanko i zadnje crijevo također su veoma slabo razvijeni. Dobro su razvijene dvije grane Malpighijevih cjevčica (mokraćnih kanala), koji ulaze u probavnu cijev na početku tankog crijeva. Srednje crijevo savijene ličinke nije prolazno, već je na kraju zatvoreno, pa se u njemu nakupljaju izmetine. U prva tri dana, dok se ličinka hrani mliječi, nema u crijevu bakterija. Tek poslije trećeg dana, kad ličinka počinje primati pelud i med, javljaju se u njezinu crijevu bakterije, kojih se broj u dalja tri dana povećava. Ličinka ima srce, sustav dušnika, osnove spolnih organa i dobro razvijen živčani sustav. Žlijezda koja izlučuje tekućinu za predivo sastoji se od dviju dugih cijevi koje se protežu duž unutrašnjeg zavoja crijeva od 10. kolutića do glave, gdje se završavaju zajedničkim izlaznim kanalom. Ličinke se u hrani u kojoj leže podjednako kreću u krugu, što se prostim okom ne može zamijetiti.

Sl. 44. Organi ličinke; PC prednje crijevo, SC srednje crijevo, ZC zadnje crijevo, PŽ prelačne žlijezde, MS Malpighijeve cjevčice, S srce, T spolni organi, ŽČ živčani čvorići

Izostavljeno iz prikaza

Razvoj matičine ličinke. Matica i radilice nastaju od oplođenog jajeta. Hoće li se razviti matica ili radilica, zavisi o njezi i hrani iičinke. Hrani li se i poslije trećeg dana samo mliječi, iz nje će se razviti matica, a hrani li se od trećeg dana dalje i peludom i medom, tad će se razviti radilica. Smatra se da su razlika u hrani i veličini stanice glavni razlog toj pojavi. Kao što je poznato, matica se od rađilice ne razlikuje samo u veličini, već i u građi tijela, iako su obje nastale od jednake osnove. U radiličke iičinke ta se determinacija zbiva između trećeg i četvrtog dana, a u matičine ličinke već između drugog i trećeg dana. Prema tome, iz svake se radiličke ličinke koja je mlađa od tri dana može uzgojiti matica. Ta je činjenica veoma važna za očuvanje pčelinje zajeđnice. Kad u zajednici s bilo kojeg razloga ugine matica, mogu pčele iz svake radiličke ličinke, mlađe od tri dana, uz pregradnju stanice i uz ishranu mliječi, uzgojiti novu maticu. Ta se činjenica iskorišćuje u umjetnom uzgoju matica u naprednom pčelarstvu.

Ispružena ličinka. Kad je savijena ličinka toliko narasla da potpuno ispunja dno stanice, počinje se pružati po duljini stanice, i to glavom prema otvoru. To se zbiva s matičinom ličinkom u dobi od 5 dana, s radiličkom u dobi od 6 do 7 dana, a s trutovskom u dobi od 7 do 9 dana. Kad se ličinka ispruži, prestaje primati hranu. U to se vrijeme spoji srednje i zadnje crijevo, pa ličinka izbaci na dno stanice svu količinu izmetine koja se u crijevu nakupila. Na stražnjem kraju ličinke možemo u to vrijeme vidjeti nakupinu žućkastih izmetina. Matičina ličinka izbacuje samo malu količinu izmetina, jer je cijelo vrijeme dobivala samo mliječ.

Sl. 45. Ispružena ličinka radilice, prelazni oblik, kukuljica (Leuenberger)

Izostavljeno iz prikaza

Čim se ličinka počinje pružati, radilice pokrivaju njezinu stanicu prozračnim poklopcem. Taj je poklopac sastavljen od sitnih komadića voska koji pčele uzimaju sa saća. Stoga je i boja poklopca uvijek jednaka boji saća onog područja. Poklopci na stanicama s radiličkim leglom lagano su izbočeni, dok su poklopci na stanicama s trutovskim leglom izbočeni znatno jače. Površina je poklopca hrapava. Kad se ličinka ispruži, počinje se zapredati. U prelačkim žlijezdama stvara se žućkasta tekućina koja se nakon izlaska iz usta pretvara u rastežljive niti; njima ličinka, uz posebne kretnje, oblaže cijelu unutrašnju stijenku stanice i stvara čahuricu. Čahurica radilice i truta priiiježe čvrsto uz stijenku stanice, dok čuhurica u matičnjaku ne priliježe čvrsto uz poklopac, već među njima ostaje mali međuprostor. Pošto pčela izađe iz stanice, zaostaje u njoj čahurica, pa stijenke stanica zanesenih više puta postaju sve deblje. Izmetine koje je ličinka izbacila prije stvaranja čahurice ostaju s njezine vanjske strane.

U zatvorenoj stanici unutar čahurice ispruži se ličinka potpuno, i to radilička i trutovska ležeći na leđima, dok se matičina ličinka, s obzirom na položaj matičnjaka, smjesti glavom dolje. Sad se u njezinu tijelu zbivaju značajne promjene. Tijelo se počinje dijeliti na glavu, prsa i zadak (preobrazba), a i drugi organi poprimaju oblik organa u odrasle pčele. Ličinka prelazi u stanje kukuljice. Sve se te promjene zbivaju pod hitinskom kožicom. Nakon toga hitinska kožica pukne (5. presvlačenje) i svuče se prema stražnjem kraju tijela. To pretvaranje ličinke u kukuljicu ide brzo, tako da rijetko možemo naići na prijelazni stadij.

Kukuljica. Mlada kukuljica ima već sve temeljne oblike pčele. U početku je posve bijele boje, a kasnije pojedini dijelovi poprimaju tamniju boju. Krila rastu ispod hitinske kožice i fino su naborana, a tek po završetku razvoja, kad kožica pukne (6. presvlačenje), ispruže se i dobiju svoj običan oblik. KukuIjica koja je cijelo vrijeme razvoja mirovala počinje se micati. To je, zapravo, sad već mlada pčela, koja progrize poklopac (radilica u sredini, matica i trut na rubu) i izađe iz stanice. Razvojni stadij kukuljice traje u matice 6 dana, u radilice 9 dana. a u truta 10—14 dana.

Sl. 46. Idealizirani shematski prikaz rasporeda legla i hrane u košnici; PL poklopljeno leglo, OL nepoklopljeno leglo, j jaja, P pelud, OM otvoreni med, PM poklopljeni med, L leto košnice

Izostavljeno iz prikaza

Plodište košnice. Plodište je dio košnice u kojem se razvija leglo. Njegov prostor mora biti tolik da se u njemu u danim prilikama leglo može maksimalno razviti. Pri određivanju veličine plodišta moramo uzeti u obzir prostor potreban za leglo i prostor potreban za smještaj hrane. Za leglo je potrebno u povoljnom slučaju oko 52—63 tisuće stanica, a to je površina saća od 65 do 80 dm2. Povrh prostora za leglo potreban je u plodištu i prostor za pelud i med koji je leglu potreban za hranu u aktivnom razdoblju; pored toga potrebno je i mjesto za med oko zimskog klupka u zimi. Jake zajednice s plodnom maticom trebaju plodište s površinom saća od 120—140 dm2 (računajući površinu saća s obje strane).

Poremetnje u pčelinjoj zajednici u vezi s maticom

Matica trntovnjača. Poznato je da zdrava osjemenjena matica nese dvije vrste jaja: oplođena, iz kojih se razvijaju ženski članovi, i neoplođena, iz kojih se razvijaju muški članovi. Može se dogoditi da matica nese samo neoplođena jaja koja polaže i u radiličke stanice. To se događa ako je mlada matica ostala neosjemenjena ili ako je staroj matici ponestaio muških spolnih stanica u sjemenskoj kesici, bilo da ih je već sve potrošila, bilo da su uginule. Ako se takvoj pčelinjoj zajednici ne zamijeni matica, ona mora propasti.