O pčelinjoj paši piše se često u našim pčelarskim časopisima. U izvještajima pčelara o pčelinjoj paši u njihovim krajevima često ima vrijednog materijala za proučavanje medonosnih biljaka u FNRJ. U pčelarskim knjigama pčelinja paša obrađena je u manjoj ili većoj mjeri prema tome koliko pisac poznaje tu problematiku i ukoliko smatra da je to pitanje važno za pčelarstvo. Opširniju raspravu »Medonosno šiblje i drveće« napisao je pokojni Sreten Adžić, bivši upravitelj Učiteljske škole u Svetozarevu. On je u školi imao ukrasno-botanički vrt u površini od 1,5 ha, gdje je bilo sakupljeno oko 500 domaćih i stranih vrsta grmlja i drveća. U toj knjižici ima dragocjenih podataka, osobito o vremenu cvatnje. Međutim u njoj je pretežno obrađena sistematika, što nije najvažnije za pčelare; zatim ona nije potpuna, jer nisu obrađene zeljaste biljke. Knjiga je štampana 1924. g. te je malo i zastarjela Dr. Sima Grozdanić, biolog, profesor Beogradskog sveučilišta, izdao je 1938. g. knjižicu »Pčelinja paša«, no ona ne može zadovoljiti potrebu. Što je najglavnije obadvije knjige rasprodane su.

Na osnovu materijala po našim pčelarskim knjigama i časopisima, uz pripomoć strane literature i upotpunjujući taj materijal svojim zapažanjima napisao sam ovu skromnu knjižicu. Nadam se da će ona popuniti prazninu i da će pridonijeti razvoju pčelarstva i dobijanju većih prinosa za zadovoljavanje potreba širokih narodnih masa. Upoznavanjem pčelinje paše pridonjet ćemo razvoju pčelarstva, koje nam pruža deseterostruko veću korist oprašivanjem cvjetova kulturnih i ostalih biljaka, jer time utječe na povećanje prinosa.

Dio s medonosnim biljkama jadranske klime i krša kaot ružmarirn, žalfiju, vrijesak, vrištinu, veliki vrijesak, levandu, draču, planiku i medljiku od crnogorice napisao je Filip Šimić.

Kako nisam mogao upoznati medonosne biljke jadranske klime i krša, zamolio sam druga Filipa Šimić, direktora Pčelarske centrale u Zagrebu, da to učini. On se rado odazvao mojoj molbi, te je obradio taj dio i pored toga opisao metvicu, malinu, vrboliku i zlatošipku. Budući da drug Filip Šimić odlično poznaje te paše i ima dugogodišnje praktično iskustvo, tako je svojim prilogom pridonio da knjiga bude potpunija, čime će naročito koristiti velikom broju naših sledećih pčelara, koji svake godine sele desetine hiljada košnica pčela na te paše.

Na kraju, ne mogu da propustim a da ovom prilikom ne zahvalim našem starom pčelarskom drugu Nedeljku Divcu, uredniku »Pčelara«, koji je pažljivo pročitao rukopis i napravio neke stručne i slilističke ispravke te time pridonio da knjiga bude bolja. Isto tako sam zahvalan Vitomiru Jovanoviću, koji me je pomogao literaturom i savjetima.

Jovan Momirovski

Sadržaj

Predgovor

Uvod

I. Opći dio
Važnost poznavanja pčelinje paše Biologija cvijeta
Izlučivanje nektara
Uvjeti izlučivanja nektara ….
Slatki biljni sokovi
O količini proizvodnje nektara kod biljaka Polen
Propolis
Cvjetanje biljaka
Oprašivanje ratarskog bilja
Oprašivanje voćaka
Kako se pčele sporazumijevaju
Dresiranje pčela
Daljina leta kod pčela

II. Posebni dio

Voćke
Bagrem
Sofora
Lipe
Kesteni pitomi
Divlji ili konjski kesten
Javori
Vrbe
Pajasen, kiselo drvo
Dafina, srebma vrba
Gledić, trnovac
Katalpa
Hrastovi
Bukva
Cetinari
Glog
Lijeska
Šiblje
Biserak
Civitnjača
Živi plot, živičnjak
Kupina, ostruga
Mahonija
Majčina dušica
Malina
Vrbolika ili kiprovina
Zlatošipka
Zeljaste biljke
Suncokret
Repica
Tikva, buča
Duhan
Heljda
Pamuk
Korijander
Povrtlarske biljke
Lucerna ili vija
Crvena djetelina
Esparzeta
Grahorica
Metvica
Livade i pašnjaci
Bijela djetelina
Švedska ili hibridna (barska) djetelina
Bijeli bosiljak ili staračac
Osjak ili palamida
Pčelarske biljke
Facelija
Svilenica, cigansko perje
Medonosno bilje jadranskog područja i krša
Ružmarin
Žalfija, kadulja ljekovita
Vrijesak mali, bresina
Vriština, vrišt
Levanda
Veliki vrijes
Drača, diraka
Planika obična, jagodnjak
Medljika
Medljika od crnogorice
III. Popravljanje pčelinje paše
IV. Kalendar cvjetanja
Literatura

Uvod

Medonosnih biljaka koje pčelama daju nektara i polena ima na stotine. Neke od njih rastu divlje u prirodi, druge se uzgajaju kao ukrasne biljke po parkovima i vrtovima. Među njima ima vrlo medonosnih, no kako nisu rasprostranjene u velikom broju, one se tek spominju i nevedene su samo u kalendaru cvatnje s oznakom kada cvjetaju i što daju pčelama. Opširnije su obrađene one biljke, koje imaju veću važnost u medonosnoj flori naše države ili zaslužuju da budu razmnožane i radi drugih koristi koje nam pružaju. No i pored toga broj biljaka je prilično velik, te sam ih morao ukratko opisivati, jer bi opširnije opisivanje povećalo opseg knjige i smatram da bi tako izgubila od svoje praktičnosti i pristupačnosti. Kod važnijih vrsta iznio sam ne samo njihovu važnost kao medonoša, već i zahtjeve prema tlu, vlazi iklimi, zatim kako se razmnažaju i ekonomsku vrijednost. Na taj način trudio sam se da potpuno obradim pojedine biljke, ikako bih olakšao pčelarima i drugima da pri sijanju, pošumljivanjiu, podizanju parkova. drvoreda i zaštitnih šumskih pojasa izvrše pravilan izbor vrsta, To je veoma važno za uspjeh zasada, jer samo one biljke, posađene na mjesto, koje im odgovara napredovat će dobro i davat će obilno nektara. Kod nekih kulturnih i pčelarskih biljalka, koje nisu dovoljno poznate kod nas, naveo sam iz gomjih razloga i s istim ciljem i podatke o količini sjemena i vrijeme sjetve.

Opći dio

Važnost poznavanja pčelinje paše

Pčelinja paša osnova je pčelarstva, Istina nema kraja u našoj državi gdje uopće ne bi bilo medonosnih i biljaka, pa ipak ne postoje svugdje uvjeti za rentabilno-privredno pčelarenje. Negdje je paša slaba ili ima previše košnica, kao na pr. po gradovina, Dobro kaže E. Bertrand: »Bilo bi veoma nerazumno povećavati broj pčelaca prije nego što pčelar odredi ili ispita medonosnost svoga kraja«. Znači treba poznavati obilnost nektarske paše u kraju, gidje pčelarimo. ili narnjeravamo doseliti pčele, jer proizvodnja nektara na hektaru površine ima svojih granica. Treba poznavati medonosne biljke svoga mjesta da bismo prema njima podesili način pčelarenja. Za upoznavanje paše služi nam i kontrolna vaga, koja će nam biti najpouzdaniji vodič, pogotovu, ako smo mjerenje obavljali više godina. Upoznavanjem medonosnog bilja i kontrolnim mjerenjem moći ćemo unaprijed, približno točno, odrediti kada nastupa i koliko traje glavna pčelinja paša. Biljke cvjetaju, u većem dijelu FNRJ, oko osam mjeseci; međutim, glavna paša traje često desetak dana. Sva naša vještina i pčelarsko iskustvo svodi se na to da se ulište (pčelinje društvo) razvije do maksimuma za glavnu pašu, pa čak da se matici ograniči nošenje jaja da bi bilo što više pčela izletnica. lako za kilogram meda treba oko 100—150.000 izleta, ipak za vrijeme glavne paše dnevni unos može iznositi pet i više kilograma. To znači da za desetak ili ljepih dana pčele mogu skupiti zimnicu i osigurati nagradit pčelaru za uložene troškove i trud. Proučavanjem medonosnih biljaka otkrit ćemo prekide, koje postoje u paši, Za vrijeme tih prekida smanjuje se umnožavanje pčela, te se pčelinje društvo ne može maksimalno razviti do glavne paše, ili zbog nedostatka paše krajem Ijeta ulište će nam zazimiti sa starim pčelama, te se ne može razviti do rane-bagremove paše, koja u našoj državi pripada među najvažnije.

Stvaranjem umjetne paše može se bar donekle poboljšati paša za vrijeme tih prekida. Pčelar treba poznavati pašu svoje bliže i dalje okolice, jer: »Na osovini med rodi«. Dešava se da dok nam na pčelinjaku vlada mrtvilo, često na maloj udaljenosti ima obilne paše, samo bi trebalo s malo truda i troškova prenijeti pčele. U našoj državi imamo različite zemljišne i klimatske prilike, pa stoga imamo i različitu pašu. Dok je u nekim krajevima glavna paša bagrem čija je cvatnja u svibnju, dotle ima krajeva gdje je medober u kolovozu. Preko zime, kada u većem, dijelu Jugoslavije snijeg pokriva cvjetna polja i na pčelinjaku vlada tišina, u Primorju i na otocima cvjeta ružmarin, badem i druge biljke. U tim najboljim pčelarskim krajevima mogu nam prezimiti ulišta, koja su slaiba i bez zimnice, pa čak i da nam se dobro razviju do bagremove i drugih paša. Kombinacije o korišćenju više paša, čine nam se nemoguće, međutim te mogućnosti iskorišćuju pčelari iz Hrvatske i Vojvodine, makar da je to vrlo neznatno prema paši, koje ima u tim krajevima.

Na pčelinju pašu, upravo na ekonomsku stranu pčelarstva, ne treba računati kao na nešto sigurno. Izlučivanje nektara zavisi o vlazi, toploti i drugirn činiocima. Ti uvjeti nisu jednaki svake godine za vrijeme glavne paše, te su i prinosi prilično promjenljivi i nesigurni. Možemo reći da se u poljoprivredi pčelarstvo odikuje gotovo najvećom kolebljivošću u prinosima, te je razumljivo da je pčelarenje, osobito selidba, vezana s rizikom. I pored toga pčelarstvo je rentabilno posrednim putem, preko povećanog prinosa drugih kultura, zahvaljujući oprašivanju cvjetova posredovanjem pčela. Da bismo selili na sigurnu pašu, treba lispitati i ireigistrirati pašu. zatim imati obavještače o stanju paiše u krajevima, gdje se sele pčele.

Sada, kada u seljačkim radnim zadrugama, državnim i poljoiprivrednim dobrima imamo velike pčelinjake s licima, kojima je pčelarstvo jedini posao i. primarno i imati ćemo neograničenih mogućnosti za selidbeno pčelarenje i dobijanje redovitih i velikih prinosa. Na taj način moći ćemo ostvariti milijunske prihode, u pasivnim, planinskim i rijetko naseljenim krajevima. To će biti priličan doprinos za poboljšanje prehrane radnog naroda, povećanje prinosa poljoprivrednih kultura i ekonomskog razvitka tih krajeva i cijele FNRJ.

Biologija cvijeta

Ako, na primjer, uzmemo cvijet jabuke, vidjet ćemo izvana listiće, koji čine čašku. Otni su obično zelene boje i služe za zaštitu ostalih dijelova cvijeta. Zatim imamo vjenčić koji je sastavljen od listića živih boja da bi cvjetove pčele i drugi kukci lakše piinjetili i izvršili oprašivanje. Za primamljivanje pčela služi i niris cvjetova. Biljke kod kojih polen prenosi vjetar, nemaju mirisa, jer im nije potreban, na primjer lijeska, javorovi, joha i dr. Miris potječe od eteričnih ulja, koja se luče u listićima krunice prašnicima i nektarijama. Eterična ulja imaju svojstvo da jače mirišu, ukoliko su razrjeđenija, te je dovoljna vrlo mala količina da bi cvijet iz daleka privukao kukce. Kada pčela pron.ide bogat izvor hrane, ona iz svog mirisnog organa ispušta specil ični miris da bi i druge pčele iz njene košnice mogle pronaći pašu. U pogledu osjećanja mirisa mi ne smijemo suditi svojim nijerilom. U sredini cvijeta nalazi se tučak (pestić), ženski dio cvijeta, on je pri dnu zadebljao u plodnicu, od koje se nastavlja tanak vnat. Na vrh vrata nalazi se prošireni dio, koji se zove njuška, a luči Ijepljivu tvar da bi pri oprašivanju zadržao polen i izvršio oplođivanje, Oko tučka obično su prašnici, koji su sastavljeni od tankih končića, a na vrhu imaju prašne kese (Anthere). U njima se nalazi polen; kada on sazre 1 opne popucaju, onda ga pčele mogu skupljati ili vjetar raznositi. Polen je sastavljen od mnogobrojnih sitnih zrnaca; tako resa lijeske sadrži 4.000.000 polenovih zrnaca. Ako cvijet ima prašnike i tučkove, onda je dvospolan. Ima biljaka, koje u jednom cvijetu imaju samo prašnike a u drugom tučkove to su jednospolni cvjetovi, kao na primjer kod buče, lubenice, krastavaca, lijeske i drugih; takve se biljke nazivaju jednospolne. Zatim ima biljaka, koje na jednom stablu ili stabljici imaju ženske dijelove cvijeta a na drugom muške, to su dvodomne biljke: vrbe, jasika i dr. Kod jednospolnih cvjetova polen se obično prenosi vjetrom; da bi se moglo izvršiti oprašivanje, one stvaraju ogromnu količinu polena i većinom cvjetaju prije listanja, da bi oprašivanje bilo olakšano. Te biljke opskrbljuju pčele s mnogo polena i većinom cvjetaju rano s proljeća.

Sl. 1. Cvijet kruške uzduž razrezan i povećan

Izostavljeno iz prikaza

• njuška
• prašnička kasica
• prašnik
• tučak
• čaška
• nektarni prsten
• plodnica

Ako polen padne na njušku cvjetova iste biljke, dešava se samoopraišivanje, odnosno samooplođivanje. Neke sorte voćakia i drugih biljaka ne mogu se oploditi svojim polenom, već je potrebno da na njihove tučkove dođe polen s drugih sorata; u tome pčele, imaju najvažniju ulogu, jer one na svom dakavom tijelu prenose polen s jednih voćaka na druge i omogućuju zametanje plodova. Cvjetovi oprašeni vlastitim prahom, daju manje sjemena 1 uopće biljke tako nastale imaju manju životnu sposobnost i daju manje prinose nego biljike, nastale križanjem. Stoga da bi se onemogućilo samooprašivanjie, nalazimo razne uređaje. Tako na primjer, na jednoj biljci cvjetovi su samo sa prašnicima, a na drugoj samo s tučkovima; prašnici i tučkovi mogu sazrijevati u različito vrijeme, ili prašnioi mogu biti niži od tučkova, da bi se onemogućilo oprašivanje (heljda). To je činjenica da rod dobiven križanjem dviju sorata daje u prvoj generaciji veći prinos nego onaj dobiven samooprašivanjem. To ima praktičnu primjenu kod kukuruza »heterozis«, kod rajčice li drugih biljaka, te se stoga križanje izvodi umjeino.

Među kukcima, koji posjećuju cvjetove oko 73% otpada na pčele, na bumbare i na samce-opnokrilce 21%, a ostalo na druge kukce. Kod bumbara, na primjer, prezimljuju samo ženke, te su rano s proljeća, kada voćke cvjetaju, brojno slabe, daje njihov doprinos u oprašivanju neznatan. Kada pčela izađe tzv. košnice i sleti na neku vrstu biljke, ona produžuje posjećivati vjetove samo iste vrste biljke, dok ne napuni nektarom medni mjehur. Međutim, kod drugih kukaca nema te stalnosti, oni pri posjećivanju prelaze s jedne na drugu vrstu biljaka, te u oprašivanju biljaka sudjeluju manje nego što im to po procentu pripada. Doduše ta stalnost ni kod pčela nije apsolutna. Tako, sam u kolovozu 1949. god. promatrao kako je jedna pčela posjetila četiri vrste biljiaka. Svakako da se ta pojava zapaža za vrijeme slabije paše pri pabirčenju. Da bi pčele sakupile kilogram meda, treba da obiđu, bagremovih cvjetova oko 200.000 a 500.000 esparzete. Mogilo je biti utvrđeno, da 50 pčelaca svaki dan opraši do 15.000.000 cvjetova vanile (Zander), Taj broj dokazuje ogroman doprinos u povećavanju prinosa kod kulturnih i drugih biljaka što ga pčele vrše oprašivanjem. Računa se, da su koristi od oprašivanja deset puta veće od vrijednosti pčelinjih proizvoda — meda i voska.

Izlučivanje nektara

Nektar se luči u žlijezdama, koje se nalaze izvan cvjetova. Tako na pr. kod grahorice i grahora na palistićima, koji se nalaze kod peteljaka listova. ima nektarija, koje luče intenzivnije nego u cvjetovtima, te ih pčele obilno posjiećuju. Nektarija izvan cvijeta ima kod pamuka, topole i dr., biljaka. Promatrao sam pčele kako su sakupljate nektar s nektarija na peteljkama jednogodišnjih trešanja. Glavni izvor nektara jesu cvjetne nektarije; one se nalaze obično u podnožju tučka, na cvjetnoj ložli. Nektarije imaju oblik malih pločica ili dačica, kao samostalni organi, ili su nerazvijeni prašnici, kvržice pri osnovi kiruničnih listića ili prašnika. Žlijezde imaju na površini mnogobrojne male pore od dvije ćelije, koje imaju između sebe uzan grlić — vezu između unutrašnjih šećernih tkiva i uzduha. Nektar se luči i kroz ustašca pokožnice-epidermisa žlijezda ili probijajući se kroz zidove ćelija, kao kod znojenjia. Stvoreni slaitki sok ponekad se skuplja u malim udubljenjima-rezervoarima ili cvijet čini cjevčicu,. gdje se skuplja nektar. Ima slučajeva da je izlučivanje toliko obilno, pa nektar teče napolje sa cvjetova kao kod naprstka (Digitailis purpurea), no svakako da je to sok s malim postotkom šećera. Nektarije luče dok se ne izvrši oplodnja, a potom prestaje njihov rad, jer je završena i njihova narnjena; hranjive tvari, koje su se trošile za stvaranje nektara, sada su potrebne za razviće ploda i sjemenki.

Sl. 1a Mikroskopski presjek žlijezde nektarije kod breskve (a-stanice koje ne sadrže nektara, b-stanice među kojima izlazi nektar, c-nektarno stanište. n-nektar)

Izostavljeno iz prikaza

Glavni sastojak nektara jest voda, a njen postotak kreće se u širokim granicama od 30—92%, Različite vrste biljaka imaju različit procenat vode, tako prema Beutleru nektar kockavice (FritiHaria imperialis) iz porodice Ijiljana (Liliaceae) sadrži 92% vode, jabuke 80%, lipe 70%, mrtve koprive 50%, divljeg kestena 30%, dok med sadrži 20% vode. Gustina nektara u cvjetovima mijenja se preko dana; ujutru je rjeđi, no porastom toplote uzduha postaje suši te može primiti više vlage, a time raste i postotak šećera u nektaru. Zabilježeno je da pčele posjećuju cvjetove naranče, ako je postotak šećera veći od trideset od sto, inače traiže druge medonoše. Tvrdi se da pčele sakupljaju nektar, koji ima najmanje 4,5—8,5%, a najviše 65% šećera. Pored šećera u nektaru ima i drugih tvari, iako u malim, količinama, kao soli gvožđa, fosfora i drugih. Zatim u nektaru ima i eteričnih ulja, premda u vrlo malim količinama. Ona daju miris medu. Biljke toplih i sunčanih primorskih krajeva i otoka stvaraju više eteričnih ulja, te je i njihov red više mirišljiv i bolji od meda drugih pokrajina. Pored toga ako nektar svake vrste biljaka ima naročiti miris, on ima i naročiti okus. Bagremovac ima mliris na bagrem; med od duhana ina malo gorčine, jer je; akaloid nikotlin prešao u tu slatku olopinu; okus meda od buče podsječa nas na pečenu buču. Ljekovite biljke i danas imaju veliku ulogu u medicini, iako je kemija uspjiela da umjetnim-sintetičkim putem stvori mnoge lijekove. Kao što miris i okus iz cvjetova prelazi u nektar, isto lako preilaze i razne Ijekovite tvari.

Uvjeti za izlučivanje nektara

Pod utjecajem sunčane svjetlosti, lišće prima iz uzduha ugljični dioksid i stvara prvi vidjiv proizvod te radnje — škrob. On je sličnog kemijskog sastava kao šećer, glavni sastojak nektara. Prema tome ukoliko je intanzivnije stvaranje škroba utoliko će biti veće izlučivanje nektara. Uvjeti, od kojih zavisi izlučivanje nektara, jesu ovi:

1. Toplota. Intenzitet stvaranja škroba u lišću prema tome i nektar raste s povećanjem temperature od 16° C pa sve do 30° C. Kod toplote ispod i iznad te granice lučenje je tri puta manje. I pored toga sve biljke nemaju iste zahtjeve prema toploti; na primjer, vrbe rano s proljeća cvjetaju i luče obilno nektar, a druge biljike, koje potječu iz toplih krajeva, miruju zimskim snom; na primjer bagrem. Iz toga vidimo zašto je slab unos nektara za vrijeme i poslije oblačnog i hladnog vremena. Pored dnevne temperature na izlučivanje utječe i toplota noći. Obilno se izlučuje nektar kada je vrijeme i danju i noću toplo, odnosno s malom razlikom između dnevne maksimalhe toplote i noćne minimalne, jer se tada obavljaju intenzivno sve životne radnje u biljci. Tako bagrem luči obilno kada jutarnja toplota nije niža od 16° C.
2. Vlaga. Zbog nedostatka vlage u tlu razvoj biljaka smanjuje se, zatim prestaje rast, lišće vene i uvija se da bi smanjili površinu, koja je izložena žarkim sunčanim zracima i time smanjilo isparivanje vode. Sve životne radnje lišća smanijuju intenzitet, a sve tlo vrlo nepovoljno utječe na izlučivanje nektara. Da bi žlijezde nektarije snažno radile, biljka treba da je u punom rastu. Stanice nektarija treba da budu pune i nektara, jer se tada stvara napetost, pa se nektar luči probijajući se kroz opne stanica, kao kod znojenja, Ta radnja može biti intenzivna samo pri povoljnoj količini vode u tlu, Kakve štetne posljedice ima nedostatak vlage, pokazuje nam sušna 1950. god., koja je naprosto spržila zeijaste biljke, počevši od srpnja pa nadalje. Ono malo nektara, koji su davali cvjetovi, zgusnulo se ili isparilo zbog visoke temperature i suhog uzduha. S obzirom na jačinu žege, nezapamćene vrućine i male količine padavina 1950. godina nije zapamćena za posljednjih sto godina. Kako izlučivanje nektara reagira na sušu, odnosno klišu, vidi se iz mjerenja D. Loca iz Zagreba. Tako prije kiše nije bilo nikakva unosa u košnicu; kada je kiša pala 30. VI, 1950. god. već prekosutra vaga je pokazala unos od 1,1 kg. Žega se opet povratila, i poslije nekoliko dana unos se veoma smanjio. To znači da biljke na suši samo životare. Kakva je vlažnost tla, odnosno koliko je palo kiše u nekom kraju, to je od najveće važnosti pri seljenju; ima slučajeva da negdje padne 120 mm. ili 120 1 na m2, a na daljini od nekoliko kilometara padne samo rosa. U lipnju, a još više u stupnju ti kolovozu, ne bi trebalo krenuti na put, dok se ne obavijestimo o vlazi u tlu, tom najvažnijem činiocu za medonošenje. Obilna kiša, koja je natopila sloj oranice, može osigurati obilnu pašu od dvije sedmice. Zato bi trebalo u rejonima, gdje se doseljuju pčele, imati gustu mrežu kišomjernih stanica, koje bi obavještavale pčelare.
3. Vlažnost vuzduha. Pored vlage u zemlji na izlučivanje nektara utječe i vlažnost uzduha. Često ije isparivanje veće nego izlučivanje, osobito pri visokoj toploti, pri toplom i suhom vjetru, zbog čega se nektar zgušnjuje, te ga pčele ne mogu iskoristiti. Isparivanje je intenzivno, osobito kod širokih otvorenih cvjetova kao kod lipe, bundeve i drugih biljaka. Radi zaštite od suvišnog isparivanja i radi boljeg iskorišćivanja nektara od strane kukaca, biljke koje cvjetaju preko Ijeta, imaju cvjetove sa cjevčicama, u koje se skuplja nektar. Tu je zbog male površine, koja je u dodiru s uzduhom, isparivanje neznatno. Imamo čak cvjetova, koji se zatvaraju na žezi (buče) ili su stalno zatvoreni, te ih pčele otvaraju kada slete na cvjetove (lanilist ili divlja zijevallica — Linaria vulgaris). Cvjetovi lipe su široki i otvoreni, te je nektar izložen isparavanju, a to je glavni razlog što lipa jako neredovno medi, kao i druge biljke s takvom građom cvjetova. One traže idealne uvjete za izlučivanje nektara. O utjecaju zračne vlage na izlučivanje nektara potvrđuje pokus Banniera. Deset cvjetova na slobodnom uzduhu i 24 časa pri vlažnosti 0,65 izlučiti su 18 miligrama nektara; ili broj biljaka ispod zvona pri vlažnosti 0,98 dalo je 47 miligrama.
4. Vjetar nepovoljno utječe na izlučivanje nektara iz više razloga. Ako je slab, smeta pčelama u letu i prikupljanju hrane; ako je jači, onemogućuje izlijetanje pčela. Ako su vjetrovi suhi i topli loše djeluju na razvoj biljaka, jer isušuju zemlju. Makedonci ih s pravom nazivaju »suši kobel«, jer osuše vegetaciju, a time i kablicu za muženje milijeka. Za vrijeme toplih vjetrova biljke cvjetaju, pa čak i brže nego inače, tako da medonoše precvjetaju, a pčele ih nisu mogle posjećivati. Vrlo topli i suhi vjetrovi mogu osušiti cvjetove i spržiti biljke ili omlatiti cvjetove bagrema, kao što je slučaj s košavom u Banatu i Bačkoj. Kratko rečeno, vjetrovi su štetni za pčelinju pašu, te ih možemo smatrati kao najveće neugodnosti za pčele i pčelara. Stoga je, naročito u vjetrovitim krajevima, najbolje da ranom pčelinje paše ima talasasti reljef sa šumama, šumarcima i šumskim pojasima, koji smanjuju snagu i djelovanje vjetrova. U šumi pčele izlijeću li pri jačem vjetru. Drveće i šiblje povoljno djeluje na floru, mikroklimu a time i na prinos u medu.

Navedeni činioci, od kojih zavisi izlučivanje nektara, djeluju zajednički. Evo kako opisuje ideaine vremensike prilike 1888. god. pokojni M. Bugarski: »To je bila najberićetnija godina za vreme pedesetgodišnjeg pčelarenja. Vreme je bilo stalno tiho i toplo, ali nije bilo onog žarkog vetra koji sažeže biljke na strujici. Kiše je bilo nekoliko puta i to bujne kiše a zatim opet toplo i tiho vreme bez magle i hladnoće«.

Na kraju bih rezimirao o uvjetima izlučivanja nektara: Izlučivanje nektara najintezivnije j e na toploti od 16° C do 30° C, kada je najbujniji razvoj biljaka pri tihom vremenu, bez vjetra, kada je vlažnost uzduhašto veća pri dovoljnoj vlažnosti tla, koja omogućuje aktivno obavljanje životnih radnji biljaka. Kada pri ovakvim uvjetima ima veliki broj biljaka u cvijetu, kažemo da je to glavna paša. Ona može biti kratka, ali vrlo obilna, na primjer bagremova, ili duža, ali slabija — bijeli bosiljak, livade. jer se tada stvara napetost, pa se nektar luči probijajući se kroz opne stanica, kao kod znojenja, Ta radnja može biti intenzivna samo pri povoljnoj količini vode u tlu, Kakve štetne posljedice ima nedostatak vlage, pokazuje nam sušna 1950. god., koja je naprosto spržila zeljaste biljke, počevši od srpnja pa nadalje. Ono malo nektara, koji su davali cvjetovi, zgusnulo se ili isparilo zbog visoke temperature i siuhog uzduha. S obzirom na jačinu žege, nezapamćene vrućine i male ikoličfine padavina 1950. godina nije zapamćena za posljednjih sto godina. Kako izlučivanje nektara reagira na sušu, odnosno kišu, vidi se iz mjerenja D. Loca iz Zagreba. Tako prije kiše nije bilo nikakva unosa u košnicu; kada je kiša pala 30. VI, 1950. god. već prekosutra vaga je pokazala unos od 1,1 kg. Žega se opet povratila, i poslije nekoliko dana unos se veoma smanjio. To znači da biljke na suši samo životare. Kakva je vlažnost tla, odnosno koliko je palo kiše u nekom kraju, to je od najveće važnosti pri seljenju; ima slučajeva da negdje padne 120 mm. ili 120 1 na m2, a na daljini od nekoliko kilometara padne samo rosa. U lipnju, a još više u srpnju li kolovozu, ne bi trebalo krenuti na put, dok se ne obavijestimo o vlazi u tlu, tom najvažnijem činiocu za medonošenje. Obilna kiša, koja je natopila sloj oranice, može osigurati obilnu pašu od dvije sedmice. Zato bi trebalo u rajonima, gdje se doseljuju pčele, imati gustu mrežu kišom je malih stanica, koje bi obavještavale pčelare.

3. Vlažnost uzduha. Pored vlage u zemlji na izlučivanje nektara utječe i vlažnost uzdiuha. Često je isparivanje veće nego izlučivanje, osobito pri visokoj toploti, pri toplom i suhom vjetru, zbog čega se nektar zgušnjuje, te ga pčele ne mogu iskoristiti. Isparivanje je intenzivno, osobito kod širokih otvorenih cvjetova kao kod lipe, bundeve i drugih biljaka. Radi zaštite od suvišnog isparivanja i radi boljeg iskorišćivanja nektara i od strane kukaca, biljke koje cvjetaju preko Ijeta, imaju cvjetove sa cjevčicama, u koje se skuplja nektar. Tu je zbog male površine, koja je u dodiru s uzduhom, isparivanje neznatno. Imamo čak cvjetova, koji se zatvaraju na žezi (buče) ili su stalno zatvoreni, te ih pčele otvaraju kada slete na cvjetove (lanilist ili divlja zijevailica — Linaria vulgaris). Cvjetovi lipe su široki i otvoreni, te je nektar izložen isparavanju, a to je glavni razlog što lipa jako neredovno medi, kao i druge biljke s takvom građom cvjetova. One traže idealne uvjete za izlučivanje nektara. O utjecaju zračne vlage na izlučivanje nektara poLvrđuje pokus Banniera. Desett cvjetova na slobodnom uzduhu za 24 časa pri vlažnosti 0,65 izlazili su 18 miligrama nektara; isti broj biljaka ispod zvona pri vlažnosti 0,98 dalo je 47 miligrama.

4. Vjetar nepovoljno utječe na izlučivanje nektara iz više razloga. Ako je slab, smeta pčelama u letu i prikupljanju hrane; ako je jači, onemogućuje izlijetanje pčela. Ako su vjetrovi suhi i topili loše djeluju na razvoj biljaka, jer isušuju zemlju. Makedonci ih s pravom nazivaju »suši kobel«, jer osuše vegetaciju, a time i kablicu za muzenje milijeka. Za vrijeme toplih vjetrova biljke cvjelaju, pa čak i brže nego inače, tako da medonoše precvjetaju, a pčele ih nisu mogle posjećivati. Vrlo topli i suhi vjetrorvi mogu osušiti cvjetove i spržiti biljke ili omlatiti cvjetove bagrema, kao što je slučaj s košavom u Banatu i Bačkoj. Kratko rečeno, vjetrovi su štetni za pčeilinju pašu, te ih možemo smatrati kao najveće neugodnosti za pčele i pčelara. Stoga je, naročito u vjetrovitim krajevima, najbolje da rajon pčelinje paše ima talasasti reljef sa šumamiai, šumarcima i šumskim pojasima, koji smanjuju snagu i djelovanje vjetrova. U šumi pčele izlijeću i pri jačem vjetru. Drveće i šiblje povoljno djeluje na floru, mikroklimu a time i na prinos u medu.

Navedeni činioci, od kojih zavisi izlučivanje nektara, djieluju zajednički. Evo kako opisuje idealne vremenske prilike 1888. god. pokojni M. Bugarski: »To je bila najberićetnija godina za vreme pedesetgodišnjeg pčelarenja. Vreme je bilo stalno tiho i toplo, ali nije bilo onog žarkog vetra koji sažeže biljke na strnjici. Kiše je bilo nekoliko puta i to bujne kiše a zatim opet toplo i tiho vreme bez magle i hladnoće«.

Na kraju bih rezimirao o uvjetima izluičivanja nektara: I z l u č i v a n j e n e k t a r a najintezivnije je na toploti od 16° C do 30° C, kada je najbujniji razvoj biljaka pri tihom vremenu, bez vjetra, kada je vlažnost vazdušasto veća pri dovoljnoj v l a ž n o s ti zraka, koja omogućuje aktivno obavljanje životnih radnji biljaka. Kada pri ovakvim uvjetima ima veliki broj biljaka u cvijetu, kažemo da je to glavna paša. Ona može biti kratka, ali vrlo obilna, na primjer bagremova, ili duža, ali slabija — bijeli bosiljak, livade.

Slatki biljni sokovi

Pored nektara pčele i sakupljaju slatke sokove, U sezoni lubenica vidimo, kako pčele po korama sišu sok. Krajem kolovoza 1950. god. izribao sam desetak kila slatkih jabuka i stavio pored pčelinjaka da se suše na suncu. Poslije kratkog vremena pčele navališe rojevima te od izribanih jabuka ostadoše, tako reći, samo Ijuske.

Prilikom muljanja grožđa pčele slijedi da sisaju širu. Pčele lete i u vinograde pa sakupljaju sok sa zrna, naročito poslije kiše, kada zbog jačeg pritiska vode pokožice zrna popucaju, osobito kod sorata s tankom opnom i kod kojih je grožđe napadnuto od plijiesni. Neki vinogradari smatraju da pčele vilicama nagrizaju bobice da bi došle do soka, Istina, pčele mogu vilicama nagristi čvrste tvari. Tako sam jedne jeseni stavio na podnjaču papir, da bi na njega padali razni oitpaci radi lakšeg čišćenja s proljeća, Pri vađenju papir je bio nagrizen, Međutim, pčele ne nagrizaju grožđe. Otac srpskog pčelarstva, profesor Jovan Živanović, držao je pčele u vinogradima blizu Sremskih Karlovaca. Vinogradari, vidjevši pčele na grožđu, podnijeti su tužbu sudu protiv Živanovića. Da bi dokazao neosnovanost njihove optužbe, on je stavio grozd u ulište i poslije 24 časa komisijski su otvorili košnicu i utvrdili da je grozd čitav. Živanović je napravio još jedan pokus: nabockao je zrna iglom i metnuo grozd u ulište (košnicu), poslije vađenja utvrdili su da su pčele isisale sok samo s izbodenih zma. To svojstvo pčela korisno je za vinogradare, jer povrijeđene bobice ođ osa i ptica i ispucane od jakog priliva sokova počinju da trunu, zatim bolest prelazi i na zdrava zrna. Unos slatkog soka iz vinograda ne predstavlja neku znatniju pašu, već samo pokrivanje tekućih potreba, koje u vrijeme sazrijevanja grožđa nisu onako velike.

Ta pojava da pčele unose sok od grožđa može se praktično iskoristiti za prihranjivanje pčela širom, kada nemaju zimnicu. Kako je najbolji sirup za prihranjivanje sa 50% šećera, moramo širu zgusnuti na polovinu. Prihranjivanje širom našlo bi veću primjenu u toplijim krajevima, gdje grožđe rano sazrijeva, te ima toplog vremena, da se sok zgusne, i da ga pčele zatvore voštanim poklopcima. U hladnijim krajevima treba upotrebiti grožđe od ranijih sorata i kako ono ima manji postotak šećera i treba ga zgusnuti na jednu trećinu.

O količini proizvodnje nektara kod biljaka

Ukoliko su cvjetovi veći, utoliko luče više nektara. Kod. velikih cvjetova možemo slatki okus nektara osjetiti jezikom. U njima pčele lakše i brže napune medni želudac, koji ima obujam od oko 50 mm. Na cvjetovima buče promatrao sam, da su pčele sisale do dva minuta, na sofori do dva i po, na katalpi do jednog, a za isto vrijeme posišu nektar sa trideset cvjetova metvice. Biljke s velikim cvjetovima obično su i najmedonosnije vrste. Kod sitnih cvjetova, na primjer djetelina, pčele moraju izgubiti mnogo vremena prelazeći od cvijeta na cvijet, i od jedne na drugu biljku. Prema Cigankovu pčela, da bi napunila medni želudac, mora obići kod pamuka više od 100 cvjetova, kod voćaka 200—300, a sitnih cvjetova djeteline i lucerne više od 1000. Interesantno je da pri posjeti cvjetova pčele ne isisavaju sav nektar. Promatrao sam, kako je pčela izletjela iz cvijeta buče a odmah za njom doletjela je druga i zadržala se prilično vrijeme. Promatrao sam cvjetove duhana, s kojih su odetjele pčele, i u cvjetnim cjevčicama bilo je nektara. Gomje činjenice govore da pčele pri skupljanju nektara ne koriste najrazumnije trud i vrijeme, iako ta pojava koristi oprašivanju, jer pčele posjećuju veći broj biljaka nego što bi trebalo. Računa se da za kilogram bagremovca pčele treba da posjete oko 4.000.000 cvjeitova, ili da naprave oko 150.000 naleta. Za vrijeme glavne paše pčela svaki dan izlijeće 7—17 puta. I pored toga što pčele moraju da posjete milijune cvjetova, dnevni unos može iznositi nekoliko, pa i desetinu kila. 28. V. 1949. god. zabilježen je na otoku Pagu dnevni unos od 12,750 kg, a to je vjerojatno rekordna količina, koja je zabiježena u FNRJ do 1949. godine. U stranoj literaturi spominje se dnevni unos od 40 kg, na lipovoj paši u Sjevernoj Americi. Godišnji prinosi kod nas mogu izuzetno iznositi do 100 kg, a u inozemstvu spominju se količine od 300 pa i više kila,

Prema teorijskim i praktičnim ispitivanjima približno je utvrđeno koliko meda daju pojedine biljke s hektara, Prema S. A. Rozovu medovitost je kako pokazuje tabela na str. 18.

Profesor Hohlov predožio je pojednostavnjenu ocjenu mejovitosti biljaka, Prema njemu zeljaste biljke daju približno oko 32 kg meda s hektara, šiblje 110, a drveće 240 kg.

Na osnovu gornjih podataka i broja košnica možemo napraviti izvjesnu procjenu o pašnom kapacitetu nekog rajona.

• Ime biljke
• Koliko kg meda daje s hektara
  Lipa 1000
  Javor mlječ (klen štrolisni) 200
  Vrbe 150
  Džanarika 40
  Jabuka 10
  Crni trn 27
  Višnja 30
  Sljiva 10
  Kupina 18
  Gleđičija (trnovac) 250
  Malina 60
  Pasjakovina kalina
  (Ligustrum) 35
  Djetelina bijela i švedska 100
  Mrtva kopriva 100
  Žalfija, kadulja 650
  Heljda 70
• Ime biljke
• Koliko kg meda daje s hektara
  Esparzeta-grahorka 100
  Kokotac (Melilotus alba) 200—500
  Pamuk 100—300
  Lucerna, koja se
  natapa 380
  Lucerna, koja se ne
  natapa 24
  Krastavci i buče 35
  Koriander paprica 500
  Sezam 45
  Facelija 300
  na jugu do 1000
  Boreč 200
  Surepka, surepica 35
  Slačica bijela 40
  Suncokret 30—50

Da li je neko mjesto »nenaseljeno« ima i drugih pokiazatelja na osnovu kojih možemo dati sud o medovitosti i vremenu glavne paše nekog rajona, i to po vremenu rojenja, broju rojeva i prinosu od košnice.

Da bismo imali, ako ne rekordne prinose, bar što veće za vrijeme glavne paše, treba da imamo jaka ulišta, pčelinjak što bliže paši i povoljne vremenske prilike.

Polen

Med sadrži u prosjeku 78,5% voćnog i grožđanog šećera, 19% vode i 2,5% raznih drugih tvari, uglavnom bjelančevina, gvožđa i fosfora. Pri disanju, koje nije ništa drugo nego tiho sagorijevanje-oksidacija-spajanje kisika i uzduha s organskim tvarima oslobađa se toplota, koja se pretvara u energiju. Pritom kao krajnji proizvodi oslobađaju se iz tijela voda u obliku vodene pare i ugljični dioksid kao plin, Šećeri i masti sadrže ugljika, vodika i kisika, oni daju toplotu. Šećeri iz meda gotovo su jedini izvor energije i glavna hrana odraslih pčela. Za ishranu legla, odnosno za stvaranje pčelinjeg tijela, neophodno su potrebne bjelančevine. One sadrže pored sastojaka, koje imaju šećeri i masti, još i dušik. Bjelančevine su potrebne i za rad voštanih žlijezda. Ilzvor bjelančevina u ishrani pčela jest polen. Zatim on sadrži vitamine, najviše vitamin C i E, dok u medu praktički nema vitamina. Vitamini su tvari, kojih ima u vrlo malim količinama, no i pored toga od njih zavisi zdravlje, odnosno normalan rad organizma. Prema Mitropolskom prah kestena ima ovakav kemijski sastav: bjelančevina 18,70%, vode 21,2%, a ostali dio otpada na masti, šećere i druge tvari. Pčelama je polen najviše potreban s proljeća radi pripravljanja mliječa za ishranu legla i proizvodnju voska. U pretproljeće i rano proljeće, kada u prirodi nema praha ,ili ga nema dovoljno vidimo da pčele vrlo rado unose razna brašna; kasnije pak kada procvjetaju biljke s polenom pčele prestaju uniositi surogate makar da neki mogu zamijeniti polen. Ako u košnici nema zalihe polena, a ni u prirodi, da bi se zadovoljila potreba nastaje poremetnja u životu pčelinje porodice, Zbog slabe i nepotpune ishrane matica prestaje nositi jaja, Pčele izbacuju jaja i isišu leglo.

Količina polena, koju društvo troši na godinu, različita je prema raznim autorima i iznosi od 20—40 kg. Potrošnja meda za ishranu pčela mnogo je veća, te stoga pčele prvenstveno skupljaju nektar. Prašak unose kada je nektarska paša slaba, na primjer, za vrijeme velike vrućine, zatim rano s proljeća radi ishrane legla. Tada sam prebrojio do 85% pčela, koje su unosile prah. U ostali dio godine naša flora pruža pčelama dovoljno, pa čak i suviše polena.

Težina polena, koju pčela nosi odjedanput, iznosi 0,01 gram, a u njemu ima 70—100000 polenovih zrnaca, Najviše praha daje pčelama drveće i šiblje, i to ono kod kojega vjetar prenosi polen, Te biljke cvjetaju prije listanja, da bi se olakšalo oprašivanje, oplodnja i stvaranje sjemena. Najranije cvjetaju: lijeska, drijen, joha, brijest i topola. One cvjetaju prije kajsije, koja cvjeta najranije od svih voćaka, t. j. prvih dana travnja. Zajedno s kajsijom cvjetaju: javor, vrbe, jasen, džanarike, zatim ostalo koštičavo voće i kruške. U tom periođu te biljke su glavni izvori cvjetnog praha, te imaju odučujuće značenje za brži i rani razvoj legla, jer zeljaste biljke nisu još razvijene. Poslije precvjetavanja kajsije dan je duži, vrijeme povoljnije za izlijetanje, cvjetaju mnogo biljke, te je osigurana i opskrba ulišta polenom.

Da bi razmnažanje pčela zimi i u rano proljeće bilo normalno, da bi se ulište rano i na vrijeme razvilo za korišćenje glavne paše, treba ga zazimiti s dovoljnom zalihom cvjetnog praha. Višak praha može se naći u porodicama, koje su bile bez matice.

Prema boji polena na nogama, možemo odrediti s kojih ga biljaka pčele sakupljaju. Polen sa žutim cvjetovima je žut, s bijelih bijel, sa crvenih i plavih cvjetova prah je zatvorene boje, pa čak i crn. Kako većina biljaka, koje daju polen, daju i nektar, možemo po boji praha donekle odrediti medonosnost nekih biljaka-

Zbog velike važnosti polena u ishrani pčela, u posljednje vrijeme prihranjuju se pčele raznim brašnima, koja imaju sličan kemijski sastav kao i polen. Zatim je pronađena naročita naprava-hvatač polena, koji se stavlja na leto košnice, Pri prolaženju pčela otkidaju im se grudice polena s nogu. Tako sakupljeni polen daje se pčelama, kada ustreba; pa čak se prave pokušaji da se upotrebi kao lijek protiv bolesti, avitaminoza, koje se javljaju zbog nedostatka vitamina u hrani Ijudi. Vitamin C je antiskorbutični; zbog nedostatka nužne količine nastaje oštećenje kapilara, poremećaji u rastu zubi i kosti. Vitamin E je vitamin plodnosti.

Propolis (lem, podmazak)

Propoilis sadrži 50—55% smole, 30% voska i 8—10% aromatičnih ulja. Pčele ga skupljaju s pupoljaka i tankih grančica jele, smrče, bora, zatim od divljeg i pitomog kestena, jasena, topole i drugih biljaka. Pčele obično sakupljaju propolis, kada nemaju bogatu nektarsku pašu, kao što je slučaj sa polenom. Propoilis često pčele miješaju s voskom, suhim polenom, prašinom, dačicama s pčelinjeg tijela i drugim tvarima, U košnicu ga unose često pomiješanog sa cvjetnim prahom u malim lopticama tamne boje. Propolis služi pčelama za učvršćivanje saća, okvira, i uopće drugih dijelova, jer pčele te trpe pokretljive dijelove u košnici. Zatim ga upotrebljavaju za zatvaranje pukotina, suzivanje leta radi očuvanja toplote u košnici, koja je vrlo potrebna, naročito s proljeća i preko zime, Leto sužuju i da spriječe ulazak svojih neprijatelja; miševa, žaba, leptira i drugih životinja. Kada u košnicu upadne veiki, no neželjeni »gost«, koga pčele posle umrtljivanja ne mogu izbaciti iz košnice, one ga balsamiraju i pokriju propolisom, da ne bi sirio smrad.

Na višoj temperaturi on je mek, a na nižoj tvrd, te se zbog toga pri hladnom vremienu s mukom odvajaju okviri iz košnice. U vodi je propolis netopiljiv, zato ga s ruku i odijela skidamo benzinom, eterom, toplim akoholom i nekim drugim sredstvima.

Cvjetanje biljaka

Kod zeljastih biljaka cvjetanje počinje obično kada dostignu izvjestan stepen razvića ili kada završe s vegetativnim rastom. Šiblje i drveće cvjeta poslije manjeg ili većeg broja godina, kada se smanji bujni rast biljaka, jer je cvjetanje u obrnutom srazmjeru s bujnošću. Kod njih se cvjetni pupoljei stvaraju preko Ijeta za iduću godinu, kada se uspori rast i kada se radom lišća stvori obilje aisimilata u biljci. Za otvaranje cvijeta, stvaranje poliena i lučenje nektara biljka troši veliku količinu spojeva ugljikohidrata, masti i bjelančevina što iscrpljuje biljku, Još je veća potrošnja hranjivih tvari za razviće plodova i stvaranje sjemenki. Zato poslije obilnog cvjetanjia, a naročito poslije bogatog roda, kod voćaka slijedi nerodna godina.

Početak cvjetanja zavisi o klici; rastu li biljke u toplijem kraju, cvjetaju ranije. Ako se penjemo uz planinu, vidjet ćemo da cvjetanje zakašnjava. Računa se da biljke cvjetaju kasnije pet do šest dana na svakih sto metara nadmorske visine, a s jeseni završavaju s rastenjem za isto toliko dana ranije. Međutim, početak cvjetanja ne zavisi samo o klimi nego i o dižini dana. Utvrđeno je, da je za cvjetanje, upravo za prijelaz iz stanja vegetativnog razvoja u stanje stvaranja cvjetova, potrebna određena dužina dana. Uzmimo, na primjer, krizantemu, na je biljka kratkog dana, zato cvjeta u jesen. Vrtlari postižu smije cvjetanje pokrivanjem gredica, na taj način »skraćuju« dan, te natjeraju, da im krizanteme cvjetaju kada oni žele. U prosincu 1950. god. bilo je blago vrijeme, te je uzrokovalo djelomično otvaranje maslačka (Taraxacum officinale) i mišjakinje (Stelaria media), koje cvjetaju vrlo rano s proljeća. Od medonosnih biljaka u grupu kratkog dana pripadaju i duhan, pamuk, suncokret i druge. Biljke dugačkog dana su mak, gorušica i t. d. Ima biljaka, koje ne reagiraju na dužinu dana — indiferentne su. To svojstvo biljaka naziva se fotoperiodizam.

Znači da početak cvjetanja zavisi o fotoperiodizmu i klimi, a ova pak o geografskoj širini, blizini mora, velikim rijekama i nadmorskoj visini. Kako su klimatski uvjeti različiti u pojedinim mjestima, pčelar treba bilježiti cvjetanje medonosnih biljaka, da bi prema paši podesio način pčelarenja. Pet godina promatram cvjetanje biljaka u Tetovu, Datum cvjetanja isti je kao u Moravskoj Srbiji, Vojvodini, tri četvrtine Hrvatske i u Sjevernoj Bosni, Evo tih podataka:

• Redni broj / Naziv vrste 1946. god.
  1. Ljeska —
  2. Kajsija 1. IV.
  3. Džanarika 3. IV.
  4. Breskva —
  5. Šljiva 10. IV.
  6. Kruška 8. IV.
  7. Trešnja 8. IV.
  8. Jabuka-Parmenka 13. IV.
  9. Dunja —
  19. Divlji kesten 24. IV.
  11. Bagrem 8. V.
  12. Lipa sitnolisna 24. V.
  13. Pitomi kesten —
• Redni broj / Naziv vrste 1947 god.
  1. Ljeska 1. II
  2. Kajsija 23. II.
  3. Džanarika 25. II.
  4. Breskva 27. II.
  5. Šljiva 4. IV.
  6. Kruška 31. in.
  7. Trešnja 2. IV.
  8. Jabuka-Parmenka 5. IV.
  9. Dunja 16. IV.
  19. Divlji kesten 10. IV.
  11. Bagrem 26. IV.
  12. Lipa sitnolisna 21. V.
  13. Pitomi kesten 30. V.
• Redni broj / Naziv vrste 1948. god.
  1. Ljeska 23. I.
  2. Kajsija 20. I.
  3. Džanarika 20. I.
  4. Breskva 1. IV.
  5. Šljiva —
  6. Kruška 12. IV.
  7. Trešnja —
  8. Jabuka-Parmenka 20. IV.
  9. Dunja 27. IV.
  19. Divlji kesten 1. V.
  11. Bagrem 14. V.
  12. Lipa sitnolisna –
  13. Pitomi kesten 11. VI.
• Redni broj / Naziv vrste 1949.god.
  1. Ljeska 18. I.
  2. Kajsija 11. IV.
  3. Džanarika 13. IV.
  4. Breskva —
  5. Šljiva —
  6. Kruška 20. IV.
  7. Trešnja 21. IV.
  8. Jabuka-Parmenka 24. IV.
  9. Dunja 1. V.
  19. Divlji kesten —
  11. Bagrem 9. V.
  12. Lipa sitnolisna 28. V.
  13. Pitomi kesten 8. VI.
• Redni broj / Naziv vrste 1950. god.
  1. Ljeska 18. I.
  2. Kajsija 25. II.
  3. Džanarika 29. II.
  4. Breskva 6. IV.
  5. Šljiva 0. IV.
  6. Kruška 9. IV.
  7. Trešnja 14. IV.
  8. Jabuka-Parmenka 15. IV.
  9. Dunja 20. IV
  19. Divlji kesten —
  11. Bagrem 8. V.
  12. Lipa sitnolisna 28. V.
  13. Pitomi kesten 27. V.
• Redni broj / Naziv vrste
• Velika između najranijeg i najkasnijeg cvjetanja
  1. Ljeska 36 dana
  2. Kajsija 22 dana
  3. Džanarika 24 dana
  4. Breskva 10 dana
  5. Šljiva 6 dana
  6. Kruška 20 dana
  7. Trešnja 19 dana
  8. Jabuka-Parmenka 19 dana
  9. Dunja 15 dana
  19. Divlji kesten 12 dana
  11. Bagrem 18 dana
  12. Lipa sitnolisna 7 dana
  13. Pitomi kesten 14 dana
• Redni broj / Naziv vrste
• Srednji datum cvjetanja
  1. Ljeska —
  2. Kajsija 28. II
  3. Džanarika 30. II.
  4. Breskva 1. IV.
  5. Šljiva 8. IV.
  6. Kruška 10. IV.
  7. Trešnja 11. IV.
  8. Jabuka-Parmenka 15. IV.
  9. Dunja 83. IV.
  19. Divlji kesten 25. IV.
  11. Bagrem 6. V.
  12. Lipa sitnolisna 25. V.
  13. Pitomi kesten 2. VI.

Ako datum cvjetanja kajsije uzmemo kao osnovni, onda do početka cvjetanja džanarike treba 2 dana, breskve 4, šljive 11, kruške 13, trešnje 14, jabuke 18, dunje 26, divljeg kestena 28, bagrema 39, lipe 58 i pitomog kestena 66 dana. Na osnovu gornjih podataka prema cvjetanju ma koje gore pomenute biljke možemo prilično točno odrediti u svome mjestu, cvjetanje idućih, te na taj način pravilno planirati rad u pčelarstvu. Analiziramo li početak cvjetanja, utvrdit ćemo da ima priličnih razlika u datumu cvjetanja. Cvjeta li neka biljka ranije, utoliko je razlika između najranije i najkasnije cvatnje veća. Tako kod lijeske ta razka iznosi 36 dana, kod bagrema 18, a kod pitomog kestena, koji cvjeta najkasnije od svih voćaka, razlika je najmanja: 12 dana.

Nismo li točno obaviješteni, na primjer o početku cvatnje bagrema, možemo zakasniti sa seljenjem i propustiti pašu, kao što se desilo 1948. god. u Subotici. Kako je razlika između cvatnje kajsije i bagrema 39 dana, početak cvatnje kajsije pokazatelj je da treba početi s podražajnim prihranjivanjem pčelinjih društava, da bi se razvila za bagremovu pašu.

Da bismo imali siguran putokaz u pčelarenju, treba voditi bilješke o cvatnji medonosnih biljaka. U toku nekoliko godina možemo imati prilično dobru sliku o paši u svome kraju. Da bi nam podaci bili što točniji, najbolje je cvatnju bilježiti svake godine na ista stabla s oznakom vrste i sorte, jer razne sorte voća, vrste lipa, cvjetaju u različito vrijeme.

Cvatnja i zametanje plodova troši veliku količinu hranjivih tvari, stoga ono traje relativno kratko vrijeme. Kod šiblja i drveća traje 10—12 dana. Ima grmlja, koje cvjeta duže, pa čak i 4—5 mjeseci, kao na primjer biserak (Symphoricarpus racemosus) i živičnjak, živi plot, ciganska trešnja, suličaisti vučac (Lycium barbarum). Kod drveća dugo cvjeta sofora i novomekslikanski bagrem. Međutim u prvom periodu cvatnja je najobilnija i lučenje nektara najaktivnije, jer se za razvitak već zametnutih plodova i sjemenki troši mnogo hranjivih tvari, te je kasnija cvatnja slabija, često s po nekoliko cvatova grozdova, što je bez značenja za pašu. Zeljaste biljke cvjetaju duže vremena, ali su jednogodišnje ili im je korijen višegodišnji, te ne troše mnogo hranjivih tvari za nadzemne dijelove nego hrana služi pretežno za razvoj sjemenki.

Oprašivanje ratarskog bilja

Pčele po svome tijelu imaju sitne dačice i kada obilaze cvjetove između dačica nahvata se veliki broj zrnaca polena, koji često dostiže desetine hiljada, jer su ona mikroskopske veličine. Da bi se lakše i bolje zadržala na tijelu pčela, zrnca imaju izrasline ili su Ijepljiva. Često pčele mogu biti sasvim uvaljane polenom na primjer pri posječivanju cvjetova buče, suncokreta, sljeza i drugih biljaka. Kad traži hranu pčela se dotakne njuške, koja je proširena i Ijepljiva, te se na nju zalijepe polenova zmca i izvrši oprašivanje. Zmce polena na njušci klija, pušta cjevčicu, koja prolazi kroz vrat i u sjemenom zametku spaja se s jajnom stanicom, te se na taj način izvrši oplodnja. Poslije toga razvijaju se sjemenke, a one izazivaju jače priticanje hranjivih sokova, što omogućuje razvijanje plodova. Ako nije došlo do oplodnje, cvijet ili plod ranije ili kasnije opada s biljke. U nedostatku pčela pogoršava se kvalitativno i kvantitativno prinos prirodnih livada, jer će trave (Graminae) koje se oprašuju vjetrom, potisnuti lepirnjače, u koje idu i djeteline, koje daju bolje sijeno i obogaćuju tlo dušikom.

Sl. 2. Cvijet zanovijeti, koji je pčela posjetila (uzduž razrezan)

Izostavljeno iz prikaza

Da bi se što veći poslotak cvjetova mogao oprašiti, te da bi se dobio najveći prinos plodova i sjemena treba imati dovoljno pčela. Kao norma uzima se ovaj broj ulišta na hektar: za esparzetu 3—4, kod povrtnih biljaka, kod djeteline i lucerne 1—2 ulišta na 5 ha Ali pri tome je važan ne samo broj košnica već i udaljenost pčelinjaka od usjeva. Ako su košnice udajene ne više od 500 m pčele gube mnogo vremena za letenje i rasturaju se po drugim medonošama. U tom slučaju, da bi se izvršilo normalno oprašivanje, treba veći broj ulišta od navedenog, i to: za udaljenost usjeva 1500 m potreban je dva puta veći broj, a za udaljenost 2500 m treba deset puta više košnica. Ako osiguramo usjeve dovoljnim brojem ulišta u njihovoj blizini, postići ćemo povećanje prinosa 50%, 100% pa i više postotaka, osobito kod lepimjača.

Pri sakupljanju hrane sa cvjetova pčele probiru medonoše. Tako, za ranog proljeća, kada cvjeta ograničen broj biljaka, čim počne cvjetati neka biljka, koju pčele vole, one odmah napuštaju biljku, koju su zbog malog izbora morale posjećivati. Tako posljednjih dana ožujka pčele obilno posjećuju mrtvu koprivu (Lamium purpureum), ali čim se otvore cvjetovi džanarike, prelaze na njih, da bi se, kada džanarika precvjeta, ponovo povratile na prvu hraniteljicu, premda u manjem broju, jer tada ima i drugih medonoša. Zašto pčele posjećuju neke biljke rado a neke iz nužde? Na to pitanje ne bih mogao sigumo odgovoriti. Interesantno je da su bumbari produžili posjećivati mrtvu koprivu, kada su je pčele potpuno napustile. Sigurno, da su uzroci ovoj pojavi teškoće oko uvlačenja u cvjetove i sisanja, ili je mali postotak šećera u nektaru.

Oprašivanje voćaka

Gdje god ti nema marljivih pčela, nemaju voća takova sela.
(Ivan Trnski)

Cvatnja naših voćaka, počevši od kajsije pa zaključno s jabukom, traje, prema mojim petogodišnjim podacima, prosječno 35 dana. Period cvatnje u većem dijelu FNRJ obuhvata posljednje dane ožujka i travnja i prve dane svibnja. Tada je vrijeme još hladno, kišovito, vjetrovito i uopće promjenljivo. U takvim vremenskim prilikama pčele mogu postradati, a i velike krošnje voćaka smetaju pčelama kad lete, te se stoga one ne udaljuju mnogo od košnice. Utvrđeno je, da je na udajenosti od 250 m od pčelinjaka u voćnjaku bilo dva puta manje pčela nego na voćkama uz pčelinjak, To znači da treba nastojati da pčele budu štp bliže, po mogućnosti manje od 500 m. Seljenje pčela u voćnjake radi povećanja prinoisa kod nas nije nli poznato, međutim u SAD praktikuje se u velikim razmjerima. Tako su u državi Vašington, godine 1948, za vrijeme cvatnje voćaka vlasnici najmili 25.000 košnica i platili pčelarima svotu u vrijednosti od 7,500.000 Din.

Sl. 3. Breskva (Persica vulgaris) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Neke sorte voćaka ne zameću ploda, ako se opraše vlastitim piolenom. Da bi one mogle dati što veći prinos roda, neophodno je potrebno križano oprašivanije među raznim sortama, Pa i kod voćaka, koje se mogu oploditi vlastitim polenom, dobiva za veći prinos, ako se izvrši oprašivanje stranim polenom, t. j. s drugih drveta iste vrste, To se postiže posredovanjem pčela, Da bi oprašivanje bilo potpuno i sigurno i po lošem vremenu, kako bismo dobili najveći mogući prinos, treba na hektar dvije košnice, Istina, rod se može dobiti i s manjim brojern pčelinijih društava, ali oprašivanje može biti nepotpuno, osobito kod stabala, koja imaju cvjetova; zatim plodovi s nedovoljnim brojem sjemenki popadat će još krajem svibnja i početkom lipnja (lipanjsko opadanje). Plod s malo sjemenki ima nepravilan oblik; s one strane, gdje nema sjemenki, on je nerazvijen, jer one uvjetuju razvoj mesa.

Zabilježio sam u Tetovu, Bitolju i Resnu da pčele nerado posjećuju cvjetove krušaka i šljiva, a najradije slijeću na vtišnije i trešnje. Uzrok je što listodobno cvjeta sve koštičavo voće, te pčele mogu birati medonoše, no svakako da ima i drugih razloga. Vjerojatno da bi se dresiranjem pčela na kruške i šljive postigao veći prinos.

Za vrijeme cvatnje neuki voćari prskaju voćke arsenovim i drugim otrovnim sredstvima protiv štetočinja. Olopine tih preparata ulaze u cvjetove, miješaju se s nektarom i pri sisanju pčelie se otruju. Na taj način neprosvijećeni voćari lišavaju se vrlo korisnih i besplaltnih pomagača — vrijednih pčelica. Da bi se trovanje izbjeglo treba:

1. Izbjegavati prškanje ili zaprašivanje biljaka, koje pčele posjećuju, dok su u cvatnji, pri čemu se moraju uzeti u obzir i koirovske i livadske biljke, koje rastu ispod voćaka.
2. Obavještavati siusjedne pčelare o poduzinanju većih akcija za borbu protiv štetočinja, da bi se mogle poduzeti mjere radi zaštite pčela. To se može postići zatvaranjem leta mrežom da bi ise spriječilo izlijetanje pčela pazeći da se osigura dovoljno provjetravanje da se ne bi pčele ugušile. Udaljivanje pčela za vrijeme prškanja, odnosno zaprašivanja, može se spriječiti prihranjivanjem šećernlim sirupom u omjeru 1:2. Za tu svrhu moraju se pčele prvo dresirati, prihranjujući ih s malo sirupa, tako da bi pri izlasku iz košnice letjele pravo k posudama, gdje se nalazi sirup. Na ovaj način naš stari pčelar M. Milošev uspio je u Pančevačkom ritu spriječiti udaljivanje pčela s pčelinjaka i spasiti pčele pri zaprašivanju rita praškom DDT protiv komaraca malaričara. Utvrđeno je da djelovanje insekticida (sredstava protiv insekata) traje dva dana poslije zaprašivanja, a poslije toga vremena pčele se mogu slobodno pustiti da izilijeću.

Kako se pčele sporazumijevaju

Ako ispred košnice stavimo posudu sa šećernim sirupom, dogodit će se da ga pčele ne će pronaći izvjesno vrijeme. Međutim, čim se jedna pčela nasisa sirupa, vidjiet ćemio da će poslije kratkog vremena sletjeti puno pčela, To znači, da je prva pčela saopćila drugim pčelama iz košnice da je pronašla bogat izvor hrane. Na koji se način vrši saopćavanje pronašao je zooioig Karl Frisch iz Austrije. On je napravio staklenu košnicu sa jednim okvirom i utvrdio, da pčele pri povratku s nalazišta hrane-nektara i polena izvode naročite igre. Oko pčela, koje igraju, tisikajn se druge pčele, da bi osjetile miris hrane, kako bi po mirisu lakše pronašle izvor hrane. Da bi prva pčela olakšala slijedećim sabiračicama pronalaženje hrane, ona pušta iz mirisne Nasanovljeve žlijezde, koja se nalazi na kraju trbuha, miris specifičan za svaku porodicu. Pčele su veoma osjetljive na taj miris, te ga osjećaju na velikoj udaljenosti. Taj miris služi pčelama kao neka vrsta pasoša pri vraćanju u košnicu. Sve pčele sa stranim mirisom stražarice napadaju na letu i ne daju im ući u košnicu.

Ako je izvor hrane na maloj udaljenosti — do 70 m, pčele pri povratku izvode igre u krug, a ako je na većoj izvode igru izvijanja. Pčela prolazi izvjestan prostor u pravoj liniji, uvijajući se trbuhom s jedne strane na drugu, potom se obrne. Igra izvijanja ima oblik sploštene osmice. Frisch je naučio dvije grupe pčela iz jedne košnice da se hrane na odvojenim mjestima, Jednu grupu obilježenu plavim znacima naučio je da traži hranu samo nekoliko metara od košnice; druga grupa obilježena crvenim, hranila se na udaljenosti od trideset metara. Sve plavo obilježene pčele izvodile su kružne pokrete u igri,. dok su se crveno obilježene uvijale. Onda je Frisch u čitavu nizu pokusa pomicao sve dalje i dalje mjesto ishrane plavo obilježenoj grupi. Na daljini između 50 i 100 m plavo obilježene pčele su s kružne igre prešle na igru izvijanja. Obratnim postupkom crveno obilježene pčele, približavajući se postepeno košnici, prešle su s uvijanja na igru u krug. Dalje je ustanovio da broj okretaja pokazuje udaljenost paše. Kada je mjesto hrane bilo udaljeno sto metara, pčela je učinila deset kratkih okretaja u roku od petnaest sekundi. Da bi pokazala daljinu od tri hiljade metara, ona je za isto vrijeme učinila svega tri duga okretaja.

Kada je paša obilna, pčele igraju živo, kada se paša smanji, onda se i igranje smanjuje, dok konačno ne prestane, kada paša presuši.

Za pronalaženje pravca, u kome se nalazi hrana, pčele koriste sunce za orijentaciju, pa makar ono bilo pokriveno gustim i tamnim oblacima. Promatrajući igru, Frisch je otkrio da pčele usvajaju vertikalnu liniju da predstave horizontalni pravac prema suncu. Kada se sunce, kako se vidi iz košnice, nalazi upravo iznad mjesta, na kome je hrana, pravi dio igre je vertikalan s glavom na više. Kada se mjesto, gdje je hrana nalazi u suprotnom pravcu, pravi dio igre opet je vertikalan, ali s glavom na niže. A kada hrana nije na liniji sa suncem, pčela pokazuje horizontalan ugao iz vertikale na saću

Dresiranje pčela

Ako se pčelama da hrana namirisana cvjetovima neke biljke, one će je prenositi iz hranilice u stanice satova. Prve pčele koje pronađu hranu, kad se vrate na svoje satove, počet će izvoditi navedenu kružnu igru isto kao da su pronašle u prirodi novi izvor paše. Prenošenje hrane, koje vrše jedne pčele, nadražuje druge da izlijeću iz košnice i traže izvor paše s ovim mirisom. Na taj način, ako se pčele prehranjuju šećernim sirupom crvene djeteline, one će izletjeti i tražiti tu biljku. Pčele pronalaze biljke i po mirisu njihova nektara. Hrane li se pčele sirupom namirisanim cvjetovima određene biljke, mi ćemo ih navesti da posjećuju tu vrstu biljke. Ovo otkriće ima ogromno značenje i veliku praktičnu primjenu u oprašivanju nekih biljnih kultura, koje pčele slabo posjećuju, kao što je slučaj sa crvenom djetelinom i lucernom. Prema S. Rozovu sirup za dresiranje pravi se od jednakih dijelova vode i šećera. Kada se sirup ohladi, u njega se potope cvjetovi u količini jedne četvrtine od količine sirupa, i drže sat i pol, da bi se dobio miris onih biljaka, na koje hoćemo uputiti pčele. Cvjetove treba uzimati bez čašica, jer čašice daju neprijatan miris sirupu. S takvom otopinom treba prihranjivati pčele ujlutru prije nego što počnu izlijetati, u obrocima od po sto grama. Da bi se što više pčela navelo na posjećivanje željene biljke, treba upotrebljavati dugačke hranilice i staviti ih unakrsno iznad okvira, da bi miris primio što veći broj pčela. Tako namirisan sirup treba davati 5—6 večeri, Evo rezultata pokusa R o z o v a i Zaharova izvršenih u Pčelarskom oglednom zavodu u Moskvi. Pet ulišta žutih pčela prihranjivana su sirupom, u kome su bili cvjetovi crvene djeteline, a drugih pet s tamnim pčelama, hranjene su sirupom od neke druge biljke, Pčele su bile zatvorene tri dana i, kada su puštene, prebrojene su i dobiven je ovakav rezultat:

• Naziv biljke
• Broj žutih pčela
• Crvena djetelina 2225
• Druga biljka 149
• Naziv biljke
• Broj tamnih pčela
• Crvena djetelina 69
• Druga biljka 2250

Dresiranjem pčela postižc se da pčele posjećuju crvenu djetelinu devetnaest puta više, a lučenju pet puta. Na taj način s jedirice površine dobija se mnogo više sjemena. Dresiranjem se dobijaju veći prinosi u medu i izvrca se čisti sortirani med.

Daljina leta kod pčela

Koliko se udaljuju pčele od košnice, to je pitanje, koje ima praktičnu važnost, te initeresuje svakog pčelara. Kod kupovine i seljenjia pčela, pri osnivainju pčelinjaka i rasporedu košnica, kao i radi najboljega iskorišćivanja paše, moramo voditi računa o daljini leta, da bismo diobili što veći prinos.

Ako u blizini pčelinjaka. ima dobre paše, pčele se ne udaljuju više od 1,5—2 km, a pri lošem vremenu još mlanje, U potrazi za hranom pčele lete još dalje, Tako je Berlepsch sreo svoje žute talijanske pčele udaljene 10 km, Harbison navodi da je viđao svoje pčele 18 km od pčelinjaka, E. Jung puštao je pčele obilježene s udaljenosti od 1—3 km. Ukoliko je udaljenost bivala veća od 3 km, utoliko se više pčela gubilo. Pčele preijieću na sat oko 40 km, a kad je vjetar, oko 24 km. Za vrijeme glavne paše pčele izlijeću 7—17 puta na dan. To znači da pri većoj udajenosti pčele gu.be priličan dio vremiena. Pored taga pčele, koje su primorane da se mnogo udaljuju od pčelinjaka, izložene su nevremenu: vjetru, kiši i neprijateljima. Pri promjenljivom vremenu pčele se inistinktivno ne udaljuiju od koišnice, čak je zabilježeno da ne lete dalje odi 250 m, a ako se paša nalazi na većoj udaljienosti, onda su primorane da beispoisliče.. Pčele ne lete daleko i kad je velika žega. Razumije se da pčelama ne treba pripisivati neku apsolutnu ločnost prognoze nevremena, jer ima puno slučajeva da poslije lijepog vremena najedanput udari kiša i oluja, pa uništi mnogo pčela, koje su se zatekle na paši, Ova pojava poznala je golovo svakiom pčelaru, Prelijetanje velikih daljina iscrpljuje pčele, te im skraćuje život, koji je i onako kratak, jer iznosi, preko Ijeta, oko 35 dana. Zatim na stvaranje energije radi letenja pčele troše dobar dio nektara, Od 8—9 miligrama šećera. koliko iznosi tovar pčele, troši se 1 miligram na svaki kilometar.

Kao rajon korisne paše računa se krug 2—2,5 km od pčelinjaka. Ako u tom prostoru nema dobre paše, onda su pčele primorane da letei dalje u pravcu izdašnije paše. U tom slučaju pri selidbi moramo se udaljiti 10—12 km, dok je obično dovoljna udaljenost od 6—8 km, pa da se pčele ne vraćaju na staro rnjesto. Kod seljenja na male udaljenositi (1—3 kim) pred košnice treba narnjestiti gusto granje, da bi pčele sporije izlazile. Ovo treba činiti osam dana, zatim ga postepeno ukloniti. Kako će se izvjestan broj pčela vratiti na staro mjesto, treba ostaviti nekoliko košnica.

Koliki je utjecaj udaljenosti pčelinjaka od paše na prinos meda, vidi se po tome, što su pčele udaljene 600 m dale 16 kg, a one do same paše 39 kg meda.

Posebni dio

Drveće

Voćke

U našoj državi uspijevaju mnoge vrste voćaka, te gotovo oko svake kuće u selu i manjim gradovima viđamo poneko stablo. U voćarskim krajevima pod voćnjacima nalaze se velike površine. Stoga voćke imaju izvjesnu važnost u pčelinjoj paši kod nas. Sve su voćke medonosne, jer cvjetove obilno posjećuju pčele, izuzevši nekoliko vrsta i na koje manje slijeću.

Voćke cvjetaju rano s proljeća, uglavnom u travnju i prvih dana svibnja. U to vrijeme društva su slaba, dan kratak, a vrijeme nestalno, te se ne mogu dobiti prinosi u medu izuzetno do jednog kg na dan. Voćna paša veoma je važna za razvoj pčela za nastupajuće glavne paše.

Među voćkama najranije cvjeta lijesika. Ona je opisana kasnije, stoga je sada izostavljamo. Poslije lijeske, a nekoliko dana prije kajsije, cvjeta badem, U Dalmaciji i na otocima cvaInja badema proteže se puna tri mjeseca. Taj vrlo dugačak period cvatnje dolazi zbog toga što cvatnja pada u zimu, kada je dan kratak, a vrijeme hladno, no svakako da je tome razlog unutrašnja nasljedna razlika rneđu sortama, Pčele obilno posjećuju badem, koji daje nektara i polena. Tako počevši od Iistopada pa do sredine travnja, imamo pašu od ruzmarina i vriska, kada je u ostalim krajevima FNRJ vrijeme hladno, snijeg pokrio zemlju te miruju biljike i pčele. Od navedetih i drugih biljaka povoljnih godina, kao što su bile 1948. i 1949., innamo priličnu pašu s unosom i do 1 1/2 kg na dan. Međutim, po pričanju pčelara ta je paša vrlo nesiguma i štetna zbog vjetra bure, koji uništava izletjele pčele, te društva brojno opadaju.

Voćka cvjeta prosječno deset dana, ali cvatnja jedne vrste voćaka, na primjer jabuke, traje petnaest đana, pa i duže, jer među sortama ima ranocvjetnih i kasnocvjetnih, Isto je i kod šljiva; ranozrele sorte bisitrice-požegače ili mađarke cvjetaju prije. Tu pojavu zapažamo i kod drugih vrsta voćaka. Period cvatnje voća počevši od kajsije pa zaključno s jabukom traje oko 35 dana i obuhvata posljednje dane ožujka, travanj i prve dane svibnja. Zatim kasnije cvjetaju dunje i mušmule. Ima dana kada istodobno cvjeta više vrsta voćaka. Tako su 14. IV, 1950, god. cvjetale breskve, šljive, kruške, trešnje, višnje i jabuke, Tamo, gdje je voćarstvo razvijeno, travanj je u najvećoj raskoši, u svečanom ruhu, on se može s pravom nazvati cvjetni mjesec, a ne svibanj, kako se to obično kaže.

Sl. 4. Kruška (Pirus communis) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Voćke daju obilnu pašu nektara i polena, stoga pčele obilno posjećujiu cvjetove izuzevši kruške i šljivu bistricu, na koje slabije slijeću, jer njihov nektar ima mali postotak šećera oko 15%, dok jabuka ima 24, trešnja 21, a bagrem 55%, Najvažnija je medonoša jabutka, ona cvjeta, kada je vrijeme povoljnije. Pored nektara đaje i mnogo polena. Tako sam jednog dana za vrijeme cvatnje jabuke zabilježio na letu oko 80% pčela s polenom. I orah daje polena, ali ga pčele ne posjećuju rado, a cvjeta poslije jabuke,

Voćnu pašu može zamijeniti paša hrastovih šuma, Hrastovi imaju rijetku krošnju, te kroz nju prodiru zraci sunca, koji omogućuju život mnogim biljkama. Pored toga oni daju medjiku počevši od svibnja, pa nadalje. U manjoj mjeri pašu može zamijeniti vrbova paša.

Bagrem

Zahtjevi prema klimi i tlu, cvatnja, lučenje nektara i bagremova paša u FNRJ

Njegov stručni ili naučni naziv Robinia pseudoacacia dolazi od Robina, koji je bio vrtlar Henrika IV. i Luja XII. u Parizu. On je prvi donio bagrem iz Sjeverne Amerike 1600, godine. Bagrem pripada porođici lepimjača, Iz ove porodice ima veliki broj vrlo medonosnih biljaka: sofora, djeteline, grahorice, grahorka (esparzeta) i druge.

Bagrem je biljka toplijih krajeva, te ga ne treba saditi u visokim, hladnim, planinskim mjestima, Ako s jeseni dugo padaju obilne kiše ili je bagrenik na vlažniomi tlu, vegetacija se produžuje do u kasnu jesen, te vrhovi grančica ostaju neodrvenjeli. Isto se dešava i za sušnih godina, kada lišće prije vremena opadne, te ne može stvoriti dovoljno škroba za odrvenjivanje grančica. Ako nastupe rani jesenji mrazovi ili zimi bude temperatura ispod minus 20° C, onda će izmrznuti Ijetni izdanci. Mogu inu naškoditi i kasni proljetni mrazovi. Bagrem je izmrzao zime 1947/1948. god, U rano proljeće možemo utvrditi da li je promr/ao bagrem. Ako su vrhovi grančica smežurani i pupoljei u presjeku crni, znači da su postradali od mraza. Za dobro napredovanje bagreim traži minogb svjetlosti, Uspijeva na svakom tlu, samo ako nije vlažno-močvarno. Šta više, raste dobro i na lete(e.in pijesku, (u Vojvodini), pa neki pčelari tvrde, da tamo više vredi nego na drugim tipovima tla. Ipak se smatra da najredovitije i najviše nektara luči na nanosnom, umjereno vlažnom tlu, gde su mu tu i najpovoljniji uvjeti za život. Raste bujnije od svih niših vrsta tvrdog drveta i počinje cvjetati poslije 4—6 godina.

Bagrem počinje sa cvatnjom u većem dijelu Jugoslavije, krajem prve desetine svibnja. Cvatnja jednog stabla traje 10— 12 dana. Početak cvatnje može varirati u priličnim granicama, što se vidi iz petogodišnjih podataka za Tetovo.

Početak 1946. god. 1947. god. 1948. god. 1949. god. 1950 god. cvatnje 6. V. 26. IV. 14. V. 9. V. 8. V.

Iz gornjh datuma utvrđujemo da razlika između najranije 1947. god, i najkasnije cvatnje 1948. god. iznosi 18 dana, a srednji datum cvatnje je 7. V. Razmak od početka cvatnje kajisija pa do cvatnje bagrema prema petogodišnjem prosjeku iznosi 40 dana, te je kajsija signal za podražno prihranjivanje da bi se pčele razvile do bagrema. Cvatnja bagrema počinje 40—-45 dana poslije stvaranja prvih pupoljaka, te i na taj način možemo predvidjeti cvatnju. Početku cvatnje treba obratiti pažnjiu pri selidbi, da ne bismo uranili, a naročito da ne bismo zakasnili, kao što se desilo 1948. god. kada se bagrem u Stlbotici rascvjetao 10. V., a pčelari su računali na 18. V., te su propustili pašu. Ovaj slučaj najjasnije nam ukazuje važnost obavještenja o početku paše. Ovo pitanje važno je i kod drugih paša, Bagrem, cvjeta rano kada je vrijeme hladno i promjenljivo. U tom periodu ima kiša, a i u tlu ima zimske vlage, tako da taj činilac rijetko kada nedostaje. Vrlo često nedostaje topline. Bagrem najobilnije luči nektar, kada su noći tople, tako da jutarnja temperatura nije ispod 16° C, a dnevna iznad 28° C. Da bi pčele mogle što bolje isikoiristiti bagrem, treba da su ulišta što bolje razvijena do početka njegove cvatnje. Mjjere za postizavanje toga cilja bile bi slijedeće. zimovanje u toplim krajevima, utopljavanje, spajanje slabih pčelinjih društava, zazimljavanje s dovoljnom zalihom meda i polena i s mladim maticama, Ako je bagrem jedina glavna paša, treba sedam dana prije cvatnje ograničiti maticu u nošenju jaja rešetkom, da bismo imali više izletnica. I pored toga što cvatnja bagrema traje kratko vrijeme, on je ipak najglavnija paša u većem dijelu naše države, jer medi redovno i vrlo obilno. Ako je vrijeme toplo i bez vjetra, dnevni prinos može iznositi 5—6, pa i do 10 kg, što se vidi iz kontrolnog mjerenja u Glogovcu ‒ Mačva NR Srbija od godine 1932, 21. V. +3; 22. V. +6,5; 23. V. +1,5; 24. V. +4; 25. V. +3; 26. V. +3; 27. V. +10; 28. V. +9; 29. V. +4,5; 30. V. +4; 31. V. +1,5; 1. VI, +0,5 kg. Iz gornjih brojkil vidi se, da su za dvanaest dana pčele unijele u košnicu 50,5 kg nektara. Bagrem može dati dužu, a time bolju i sigumiju pašu u mjestima, gdje ima bagrenika na raznim nadmorskim visinama, kao što je u Deliblatskoj peščari, gdje cvatnja traje dvadesetak dana. Zatim kaisnije cvjeta u Fruškoj gori. Lučenje nektara i njegovo prikupljanje često je ometano vjetrovima, osobito košavom, koja može cvjetne grozdove pokidati ili osušiti na drvetu. Puše li suh istočni vjetar, koji za nekoliko dana može uništiti svu medovitost bagrema, u Srijemu sele pčele u Frušku goru, gdje u dolinama ne duva, a i kasnije cvjeta. Za vrijeme vjetra pčele koriste bagrem tamo, gdje je u kompleksima-šumama, jer je tamo smanjena snaga vjetra.

Sl. 5. Bagrem (Robinia pseudoacacia) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Najveći zasadi bagrema nalaze se u Vojvodini. Čuvena je Deliblatska peščara u Južnom Banatu, koja obuhvata površinu od 25000 ha, a bagrenika pogodnog za pčele ima oko 5000 ha. Nadmorska visina kreće se od 75 m kod Dunava do 197 m kod Čoke, pa cvjetanje traje oko dvadesetak dana. U peščari i prije bagrema ima prilične paše od divlje višnje, badema, bijelog gloga i šimširike, koja potpomaže jačanje društava za korišćenje bagrema. Prema kazivanju šumara 1944. god. bilo je doseljeno oko 11000 košnica. U blizini Subotice ima bagrenika oko 6000 ha, a na pašu se donosi 9—10000 košnica. U Bačku Palanku okupi se na bagrem oko 2000 košnica. Zatim ima manjih bagrenika kod Starčeva, Ečke, Vladimirovca i drugdje. U Srbiji ima šumaraka i živice od bagrema, kojima su omeđene livade i njive, i to kod Mladenovca, Aranđelovca. Matornje, Žabara, Petrovca, Miloševca, Livadice i drugdje. U Hrvatskoj ima više bagrema kod Čeminca (Baranja). Iz gornjih brojeva vidimo da Se na bagremovu pašu skuplja na malom prostoru veliki broj košnica, prosječno oko dvije na hektar. Ako se zbog vremenskih nepogoda paša naglo prekine, nastaju opasni grabeži, koji mogu upropastiti pčelce. U takvom slučaju treba što prije pčele odnijeti na drugo mjesto.

Sjeme bagrema ima tvrdu opnu-sjemenjaču, pa ga prije sjetve treba potopiti u ključalu vodu pet sekundi. Poslije toga treba sjeme kvasiti dvadeset i četiri sata u vodi pri sobnoj temperaturi. Za pošumljivanje i podizanje bagrenika upotrebljavaju se jednogodišnje sadnice, koje se sade na razmaku 1,5—2 m. Ako hoćemo imati razvijenija stabla, možemo poslije nekoliko godina prorjeđivati zasad. Za drvorede, parkove, dvorišta i druga prolazna mjesta moramo upotrebiti velike trogodišnje sadnice,

Sofora

Sofora pripada porodici lepimjača kao bagrem i gledičija (trnovac). Latinsko-naučno ime joj je Sophora japonica, a njen naziv vrste kazuje da joj je domovina Japan. Japan ima morsku klimu, koja se odikuje malom temperaturnom razlikom između Ijetnog i zimskog doba, t. j. ima uopće blagu zirnu. Razvitak sofore tekao je u blagoj klimi, zato je i razumljivo zašto nema veću otpomost prema oštrijim zimskim mrazovima. Mladim biljkama u rasadniku izmrzavaju vrhovi, ali to im mnogo ne škodi, jer im se prije sađenja i onako skraćuju. Pokojni M. Bugarski pisao je da često u Zrenjaninu (Banat) grančice i na starijim stablima izmrzavaju, te je cvjetanje neredovito. Ne treba izgubiti iz vida da otpomost drvenastih biljaka prema zimskim mrazovima zavisi o tome, kakva je bila klima prošlog Ijeta i jeseni. Ako je s jeseni bilo obilnih kiša, ili je u zemlji visok nivo podzemne vode, onda sofora raste bujno do u kasnu jesen, grančice ostanu neodrvenjene-meke, te podiježu smrzavanju, pogotovu ako je zima oštra (20° C ispod ništice). Iz gornjih ra zloga soforu ne treba saditi u hladnim planinskim oblastima iznad 600 m niadmorske visine i u vlažnim mjestima.

Za život sofore i drugih vrsta iz porodice lepirnjača treba manje, pa štoviše upola manje, vode nego za mnoge druge biljke. To je razlog zašto je sofora po najvećoj suši u kolovozu 1950, god. izgledala potpuno svježa, cvjetala norma o i lučila obilno nektar, koji su pčele u velikom broju marljivo sakupljale, kada su sve zeljaste biljke bile tako reći spržene.

Sl. 6. Sofora (Sophora japonica)

Izostavljeno iz prikaza

Sofora raste prilično sporije od njoj srodnije biljke-bagrema, ali nešto bujnije od jabuke i kruške; no zato razvija veliku krošnju (krunu) i dostiže visinu od 20 m. Grančice su izrazito zelene boje. Lišće mnogo liči na bagremovo, samo je manje. Žućkasto-bijeli cvjetovi nalaze se na vrhovima grančica u cvatu metlice, koje su dugačke do 3€L cm. Dok su neke metlice precvjetale, pa čak stvorile i plodove, druge tek počinju cvjetati, te zbog toga cvjetanje traje 2—3 nedjelje, dok ostalo drveće cvjeta desetak dana. Da je lučenje nektara vrlo obilno, zaključujem po vrementu, koje pčela provede u jednom cvijetu sisajući nektar. Tako sam 1950, god. imao priliku da promatram da se pčela zadržala u cvijetu 2 minuta. Čak i cvjetovi, pali s drveta imaju neiktara, te ih pčele obilaze i na zemlji. U Japanu računaju da jedno stablo daje 7 kg meda. Sofora daje i malo polena, Ona cvjeta najkasnije od sveg drveća, u posljednjim danima srpnja ili na početku kolovoza. Cvjetanje sofore pada u doba kada radi žege, osobito sušnih godina, nema nikakve paše, te zbog slabog prinosa nektara matica smanjuje nosenje jaja. Kod sofore se zapaža da jedne godine cvjeta vrlo obilno, tako da zemlja ispod krošnje požuti od opalih cvjetova, a da drugj godine uopće ne cvjeta. Ta se pojava zapaža i kod drugog drveća (bagrema, lipe) i voćaka, ali u manjoj mjeri, tako da je cvjetanje jedne godine obilnije, a druge slabije. Što je uzrok neredovitom cvjetanju? Za vremena obilnog cvjetanja hranjive tvari, koje se stvaraju i preraduju u lišću, troše se za razvoj cvjetova i stvaranje plodova. Zbog toga ne preostaje hrane za. cvjetne pupoljke, koji se stvaraju godinu dana unaprijed, te biljka ne će cvjefati iduće godine. Svakako da sofoira ima manju životnu snaigu od bagrema te zbog toga ne cvjeta svake goidine,

Plodovi sofore su mahune pune sluzaste tvari i ostaju na drvetu gotovo cijele godine. Sjeme se može posijati s jeseni, poslije opadanja lišća, ili s proljeća. Niče odično. Sadnice rastu krivudavo, no ipak za 3—4 godine mogu se odgajiti dobre visoke sadnice za sađenje u parkovima, drvoredima i drugimi prolaznim mjestima, Za pošumljivanje upotrebljavaju se kao kod ostalih vrsta drveća, jednogodišnje sadnice.

U pogledu tla ima veće zahtjeve od bagrema, jer traži duboko i plodno tlo, a tla kamenitim i močvamim mjestima ne uspijeva, Prema saopćenju V. Jovanovića, našeg starog i vrijednog pčelarskog pisca i pčelarskog botaničara, sofore koje su u Srbiji bile posađene na slabom tlu, zakržljale su. Njeno drvo gori dobro, tvrdo je i upotrebljava se u tehničke svrhe.

Zbog dobrih svojstava soforu treba razmnažati, iako zahtjeva izvjesne uvjete u pogledu klime i tla.

Lipe

Po važnosti u pčelarstvu lipa zauzima među drvećem drugo mjesto, odmah poslije bagrema. U pogledu klimatsko-zemljišnih uvjeta ona stavlja više zahtjeva od bagrema, a isto tako i u lučenju nektara pokazuje veću nesigurnost. Lipe su biljke, kojima pogoduju vlažnija tla i vlažniji zrak, te su znatno jače raširene u području brdskih listopadnih šuma. Bagrem i sofora i neki hrastovi nastavaju topla i suha staništa. Lipa sa svojim relativno velikim lišćem isparava veliku količinu vode, te ako u tlu nema dovoljno vlage, lišće prekida sa stvaranjem sirovina (škroba) za proizvođenje nektara i prestaje da medi, U drvoredima, po ulicama gradova, gdje veći dio padavina ne može ući u tlo nego otječe, vrlo često lipa oskudijeva u vlazi, slabo medonosi, daje više polena, a za suših Ijeta lišće joj se osuši i opadne prije vremena. U pogledu izbora tla nije probirač, razumije se da na plodnijem tlu raste brže i razvija veću krošnju. Može se reći da, ukoliko je list lipe sitniji, utoliko ta vrsta stavlja manje zahtijeva u pogledu tla i Vlage. Ako ima dovoljno prostora i povoljne uvjete za život, lipa razvija ogromno stablo i doživljuje duboku starost. Podnosi rezidbu i slabu zasjenu.

Sl. 7. Lipa (Tilia platyphylos Scop.)

Izostavljeno iz prikaza

U pogledu medonosnosti lipa je prilično ćudjiva, iako cvjeta kada su uvjeti za lučenje nektara povcljni: dani dugački, toplota umjerena i ima dovoljno vlage. Nesigurnost u medonošenju mislim da je u vezi s građom cvjietova; oni su otvoreni, kao kod voćaka, te je izlučeni nektar izložen brzom sušenju, osobito ako je uzduh topao i suh, i ako duva vruć i suh vjetar, kada je isparivanje vrlo intenzivno, veće od lučenja nektara. Pri takvim uvjetima i rublje nam se vrlo brzo suši, a šta tek ostaje za nektar, koji se luči u milignamima, Zatim pri takvu vremenu lipa brzo precvjeta. Čitalac može odmah napraviti primjedbu da imamo biljiaka, koje cvjetaju po najvećoj žegi, u srpnju i kolovozu, pa ipak na njima pčele nalaze obilnu pašu. Međutim, kod njilh je obliik cvjetova drukčijli. Uzmimo cvjetove lepimjaiča, na primjer cvjietić bijele djeteline, vidjet ćemo da on ima dugačku cjevčicu, tako da je nektar žaštićen od stmjanja uzduha, koje ubrzava isparavanje, a i površina koja je u dodiru s uzduhom srazmjerno je mala. Štoviše, priroda je smanjila isparavanje još jednim sredstvom, a to je zatvaranje cvjetova preko noći i piri velikoj žezli, kao što je klod bijele djieteline, bundeve i drugih biljaka. Iz gornjih razloga lipa medi kad ima dovoljno vlage u tlu i uzduhu; sušnih godina na tlu dublje vlažnom; a najviše luči nektara poslije tople kiše, mimog i spamog vremena, kada je rast biljike i proizvodnja nektara najjača. Stoga je lipa najmedonosnija u uvalama, dolinama, pored tekućica, u talasastim predjelima, koji su zaklonjeni od toplih sulhih vjetrova. To su razlozi zbog kojih na nekom staništu lipe mede obilno, a dalje nekoliko kilometara ne mede. Zato prilikom selidbe na lipovu pašu treba obratiti pažnju na izbor mikrorelijefa. U drvorediima, gdje su uvjeti u pogledu vlage u tlu i uzduhu nepcvoljni, lipa vrlo slabo medi. Tako u Kragujevcu, gdje po ulicama ima 2—3000 stabala lipe po kazivanju našeg starog i vrijednog pčelarskog pisca Vitomira Jovanovića nema lipovca, našeg odilčnog meda. Pri povoljnom vremenu nijedna biljka nije ravna lipi po medovitosti. Ima godina, kada se u Fruškoj gori izvrca po 50 kg meda od košnice.

Rod lipe prilično je bogat vrstama. Tako je u Botaničkom vrtu u Londonu skupljeno 16 vrsta lipa, premda veći dio jesu ukrasne-vrtlarske vrste. U FNRJ rastu 4 vrste lipe. KRUPNOLISNA ili bijela lipa (Tilia grandifolia), koja cvjeta oko 15. lipnja; list joj je zelen sa obje strane, a na nialičju lista, oko peteljke i glavnih nerava ima dilačice kavene boje. BIJELASREBRNASTA lipa (Tilia argentea) cvjeta u drugoj polovici lipnja, haličje lista joj je bijelo-srebrnasto, po čemu je dobila i ime; dačica nema. Najviše je imau Srijemu, na Fruškoj gori, gdje na nekim brežuljlcima čini čiste sastojine, u većirn poviršinama, te pčelari doseiljavaju košnice radi korišćenja paše, SREDNJOLISNA lipa ili crna lipa (Tilia inltermeđia) smatra se da je hibrid između krupnolišne i sitnolisne. Lišće joj je srednje veličine i zeleno sa obje strane. Cvjeta istodobno sa srebnastom lipom. SITNOLISNA LIPA ili tamna ili malolisna lipa (Tilia parvifolia) ima list vrlo mali, sa bolje strane ugasito zelene boje; na naličju lista ima srebrnaiste dačice. Cvjeta prvih dana srpnjia. KRIMSKA LIPA »CRVENA« (Tilia rubra) cvjeta dvije sedmice prije niaše najranocvjetnije lipe, tako da ona produžuje period za još dvije nedjelje, te on iznosi ukupno šest sedmica. Bilježeći cvjetanje malog broja lipa, kojih ima u Tetovu, utvrdio sam 1949. g. da je cvjetanje trajalo 40 dana, što znači da tamo gdje ima lipovih stabala od više vrsta imamo dugačku i obilnu pašu.

Drvo lipe nema neku naročitu važnost za upotrebu. Cvjetovi se beru za pravljenje čaja, kada se počnu otvarati, jer kad su prezreli, nisu dobri, Lipa nam s te strane pruža priličnu korist zbog oskudice u čaju; zatim cvijet lipe izvozi se u inozemstvo. On se upotrebljava u medicini, jer sadrži eteričnih ulja, tanina, sluzi, gume, smole i drugih tvari. Čaj od lipe upotrebljava se kod nazeba, kašlja i drugih bolesti. Baš zbog te upotrebe cvjetova, krošnje (krune) lipe često bivajiu nemilosrdho i nerazumno okljaštrene ili polomljene, da bi se lakše nabrali cvjetovi, te bi to trebalo sprečavati od strane vlasti.

Lipa je vrlo omiljena u vrtlarstvu za sadnju u parkovima i drvoredima zbog lijepe guste krošnje, ugodne hladovine i prijatnog mirisa za vrijeme cvjetanja, Na žalost proizvodnja sadnica teška je i spora. Sjeme klija druge godine i ima slabi postotak klijavosti. Raste sporo, tako prve godine izraste svega desetak centimetara, i uopće prvih godina razvija se polako. Lipa pušta izdanke iz korijena, kao šljiva, t e se oni mogu upotrebiti za sađenje na stalno mjesto, iako je postotak primanja mali. Bolji rezultati postižu se ako se mladi izdanci posade u rasadnik, gdje ostaju 3—4 godine, dok odrastu i razviju korijenje. Kako se izdanci slabo primaju, treba ih posaditi gusto 30 do 40 cm, da ne bi redovi bili prazni. U šumi obično lipe rastu u sjeni, te im je kora nježna — nedovoljno očvrsla; kada takve biljke posadimo na otvoren prostor, stradaju od izmrznuća kore. Zbog toga izdanke i sadnice treba vaditi iz okrajaka šuma a još bolje s otvorenog mjesta, gdje su sadnice čvršće, te se i boIje primaju. Zatim poslije sađenja deblo sadnice treba uviti raženom slamomi, da bi se kora zaštitila od štetnog djelovanja sunca.

Lipa je vrlo ćudjiva u lučenju nektara. Pored povoljnih vremenskih uvjeta na medonošenje utječe tlo i položaj, zato treba obratiti veliku pažnju na izbor mikrorelijefa, koji treba da ima položaj zaštićen od vjetrova, osobito suhih i toplih, zatim plodnije i vlažnije tlo, u kom slučaju medober će nam biti sigurniji.

Kesten pitomi (Castanea sativa)

Pitomi kesten kod nas raste slobodno u prirodi (kestenove šume), ali se gaji i kao voćka, a sadi se u nekim krajevima u svrhu pošumljavanja. On razvija gigantsko stablo i nadživi nekoliko pokoljenja. Nalazi se do 800 i 900 m nadmorske visine. Za uspijevanje traži topliju, ali ne suhu već blagu klimu, s dovoljno vlage u uzduhu i prilično padavina. Prirodne sastojine kestena viđaju se na dubokoj podozi da bi mogli razviti moćno korijenje; na ilovastom, silikatnom tlu, i tlu s dosta kalija, i bez vapna. Na suhom i vapnenom tlu ne uspijeva.

Kesten cvjeta najkasnije od svih voćaka, više od mjesec dana poslije mušmule, koja cvjeta poisljednja, što se vidi iz podataka o početku cvjetanja u Tetovu. Tako, 1947. god. počeo je sa cvjetanjem 30. V.; 1948. god. 11. VI.; 1949. god. 6. VI. i 1950. god. 27. V. Četvorogodišnji prosjek cvjetanja je 8. lipnja. Cvjetanje kestena traje blizu dvadesetak dana, ali po mojim promatranjima, pčele posjećuju muške cvjetove — rese, koje daju nektar i cvjetni prah prvih desetak dana. Bez sumnje da drvo iscrpljuje veliki broj resa, koje proizvode veliku količinu polena, kako bi se oprašivanje tučkova, koji se kao mali brčići nalaze na grančicama, izvršilo pomoću kretanja zraka. Ishrana prvih resa — proizvodnja polena i nektara troši veliki dio hranjivih tvari, koji su stvoreni u lišću, te nedostaju za ishranu kasnije razvijenih resa, odnosno za lučenje nektara. Izgleda da pčele ne posjećuju baš najradije kesten, te ako ima drugih biljaka u cvijetu, onda one radije idu na njih. Kesten cvjeta kada su idealni uvjeti za lučenje i skupljanje nektara. Međutim, u Srezu tetovskom, gdje ima najviše kestena u NR Makedoniji, nemamo od njega veliki medober, iako kestenov med čini oko polovinu prinosa. Udio kestena u medoberu procentualno je veći sušnih godina, kada je spržena zeljasta vegetacija, dok kesten ima duboko korijenje, te mu suša ne može naškoditi. U oblastima kestena dobija se gotovo čist kestenov med, koji može biti prilično, pa čak i vrlo gorak. Dnevni prinos od kestenove paše, prema D. Locu u NR Hrvatskoj iznosio je 1950. god, od 1—2,6 kg, i to pri povoljnim vremenskim prilikama, kad je toplo i mimo vrijeme. Zbog gorčine kestenov med je loše kakvoće, te je bolje kestenovu pašu koristiti za dograđivanje umjetnog saća, za proizvodnju voska (okviri građevnjaci) i za razvitak rojeva. Pčele skupljaju s kestena veliku količinu polena, a to je ipak od koristi za razvitak legla. Tako vrlo sušne 1950. god. 9. lipnja u Tetovu unosilo je prašak oko 8O% pčela, iako je pčelinjak bio udaljen od kestenove šume oko dva kilometra.

Kestena ima u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Sloveniji. Najprostranije su kestenove šume u Hrvatskoj na Kordunu i na Baniji, u kotarima Dvor na Uni, Glina, Kostajnica i Petrinja, te na Zagrebačkoj gori, u Hrv. Zagorju i nešto u Podravini. Na kestenovu pašu u okolicu Kostajnice, Petrinje i Dvora na Uni doseljavaju pčele i pčelari iz udaljenijih mjesta, pa i iz Vojvodine. Paša često podbaci, ali se radi obilja polena društva dobro razviju. Pčele donose na kestenovoj paši veće količine praška nego na bilo kojoj drugoj paši.

Kestenov med vrlo je loš za zimovanje, jer se brzo kristalizira.

Divlji ili konjski kesten (Aesculus hippocastanum)

Divlji kesten je veliko drvo s pravilnom i gustom kroišnjom te stvara guistu sjenku. Na debelim grančicama razvijaju se veliki, sjajni, Ijuskasiti puipoljei, koji luče obilno propolis. Cvjetovi se nalaze u uspravnim, krupnim, grozdaistim cvatima, te pružaju vrlo lijepu sliku. Cvjetovi su bijele boje kod Aesculus hippocastanum ili crveni kod Aeisculus rubicunda. Kesten cvjeta obično u trećoj dekaidi travnja ili početkom svibnja, odmah poslije procvjetavanja jabuke, koja cvjeta najkasnije od voćaka, izuzevši dunje i mušmule, koje su slabo raširene, te nemaju značenja kao medonoše. Kesten cvjet desetak dana prije bagrema, a odmah poslije jabuke, što se vidi iz podataka za cvjetanje u Tetovu:

• 1946. g.
  Jabuika, sorta parmenka 13. IV.
  Divlji kesten 24. IV.
  Bagrem 6. V.
• 1947. g.
  Jabuika, sorta parmenka 5. IV.
  Divlji kesten 19. IV.
  Bagrem 26. IV.
• 1948. g.
  Jabuika, sorta parmenka 20. IV.
  Divlji kesten 1. V.
  Bagrem 14. V.

Iza bagrema nastaje pauza u pčelinjoj paši, jer još nisu razvijene zeljaste biljke, a drugog šiblja i drveća, koje cvjeta u to vrijeme gotovo i nema. Samo tamo, gdje se uzgaja uljana repica, ima obilnije paše u tom periodu. Zboig tioga divlji kesten zauzima važno mjesto u pčelinjioj paši. Pčele ga posjećuju radi nektara, polena i propolisa. Nektar kestena sadrži 30% vode, dok lipa 70%, ili 10% više vode nego što ima med, te pčele ne dangube, donoseći razrijeđen nektar, niti gube toplote radi zgušnjavanje meda. Polen sadrži otrov saponin, kome se pripisuje trovanje legla. Koid nas nisu zabrlježeni takvi slučajevi, te svakako da su trovanja moguća, ako za vrijeme cvjetanja kestena nemia drugih biljaka za polen, te se leglo hrani samo pirahom kestena. Pored pčela cvjetovc posjećuju bumbari, stnšljeni, divlje pčele (i drugi kukci. Sretan Adžić navodi da su ti kukci gotovo rastjerali pčele, te nisu mogle iskoristiti pašui, osim rano izjutra, dok nisu oni navalili. Ja sam promatrao kesten za vrijeme cvjetanja i nisam zapazio tu pojavu.

Divlji kesten je zbog svojih dekorativnih svojstava najomiljeniji drvo u vrtlarstvu za sadenje u drvoredima, dvorištima, parkovima i t. d. Kako razvija veliku krošnju (krunu), treba ga saditi na razmaku 10—15 m. Drvo mu se upotrebljava u stolarstvu, premda nije cijenjeno.

Treba spomenuti da se kesten upotrebljavai za. ishranu stoke, jer su plodovi krupni te se lako skupljaju. Svježi kesteni imaju ovakav kemijski sastav: vode 49,2%, bezdišičnih ekistraktivnih sastojaka, uglavnom škroba 30,3%, probavljivih bjelančevina l,5% i škrobne vrijednosti 34,l%. Suideći po kemijskom sastavu kesten ima hranjivu vrijednost, koja je jednaka gotovo polovici vrijednosti kukuruza. Svježi plodovi gorki su i nisu za ishraniu stoke, jer sadrže tainina i drugih otrovnih tvari (akaloida). Ako se kuhani ili obareni plodovi isiperu ili 2—3 dana drže oljušteni u vodi, gube gorčinu, te se mogu davati stoici.

Sjeme kestena niče dobro, samo prvih godina biljke se razvijaju sporo. U pogledu tla nema nekih naročitih zahtjeva, ali traži dosta vlage, te mu najbolje odgovaraju viša, planiniska mjeista; ne treba ga saditi na suhim staništimia, ako nema mogućnosti za natapanje. Divlji kesten raiste kod nas u slobodnoj prirodi. Ja sam imao prilike vidjeti stabla kestena u NR Makedoniji, blizu Debra.

Javori

Javora ima više vrsta: a) s dvospolnim cvjetovima (hermafroditni), kada se u cvijetu nalaze prašnici i tučkovi, b) s jednospolnim cvjetovima (jednodomni) i c) javorovi, kod kojih se prašnici nalaze na jeidnoj, a tučkovi na drugoj biljci (dvodomni). Među svima je najvažniji za pčelarstvo JAVOR MLIJEČ (Acer platanoideis), koji se nalazi u šumama, iako ne u većim množinama nego pojedinačno. Cvjeta 12—15 dana prije bagrema. Cvjetovi su mu u štitastim gronjama viseći, zelenikasto-žute boje. Prvo cvjetaju cvjetovi oko peteljke, dok su oni dalje još zatvoreni, te zbog toga cvjetanje traje nešto duže 12—15 dana. Luči nektar obilno, i lako je pristnpačan pčelama, te ga vrlo raido posjećuju. Medenje nije osjetljivo prema vremenskim prilikama, kao kod lipe i bagrema. Cvjeta poslije voća a prije bagrema, kada je često pauza u paši, jer se zeljaiste biljkei nisu još razvile a drvenastih biljaka nema u cvatu. Raste prilično sporo. Drvo se upotrebljava u tehničke svrhe. Zaslužuje da se razmnaža pri pošumljavanju.

Javor mliječ

Od drugih vrsta kod nas su najrasprostranije: GORSKI JAVOR (Acer pseudoplatanuis). Zatim KLEN (Acer campestre), koji je obično omaleno drvo ili grm. Javori cvjetaju u svibnju, prije listanja, i daju nektar i polen, ako su cvjetovi dvospolni ili samo polen kod ostalih vrsta cvjetova, Za pošumljivanje i za sađenje u parkovima i drvoredima upotrebljava se Acer negundo, koji potječe iz Sjeveme Amerike. To je dvodomna biljka koja cvjeta krajem ožujka ili početkom travnja i daje vrlo mnogo pdena, koji pčele obilno sakupljaju za ishranu legla. Raste vrlo bujno. Traži vlažnije tlo.

Javorovi su veliko drveće dok je ŽEŽLJA, ŽESTIKA, ŽESTILJ (Acer tataricum) grm, koji izraste 3—5 m i cvjeta sredinom travnja. Žežlja je vrlo medonosna biljka. Ona cvjeta poslije jabuke a prije bagrema te popunjuje prazninu, koja nastaje u pčelinjoj paši.

Vrbe (Salvn)

Rod vrbe vrlo je bogat vrstama, računa se da ima oko 60 vrsta, podvrsta i nihovih hibrida, cvjetanje se proteže prilično koje se razlikuju po vremenu cvjetanja i drugim svojstvima. Vrbe su dvodomne biljke — na jednom stablu nalaze se muški dijelovi cvijeta — prašnici, a na drugom stablu ženski dijelovi cvijeta — tučkovi. Neke vrbe cvjetaju prije listanja a druge poslije listanja. Vrbe počinju cvjetati vrlo rano u ožujku, te su one vjesnice proljeća. Prema Sr. Adžiću najranije cvjetaju: IVA PLANINSKA (Salix caprea), VRBA BIJELA (S. alba), koja ima srebrnasto lišće, zbog čega je dobila i ime. VRBA BIJELA KRTA (S. fragilis) i IVA VELELISNA DOLINSKA (S. grandifolia), Obično vrbe cvjetaju u trećoj dekadi ožujka i u travnju. U literaturi se spominju vrste, koje cvjetaju vrlo kasno, tako S rugosa cvjeta u svibnju i lipnju, a S. hastata čak i u srpnjuKao najmedonosnije smatraju se: S, caprea, aurita i cinerea. Zapazio sam da pčele radije posjećuju stabla s tučkovima, koja daju nektar, nego stabla s prašnicima. Kako ima veliki broj vrsta, podvrsta i njihovih hibrida, cvjetanje se proteže prilično duigo. Tako su 1950. god. vrbe počele cvjetati krajem ožujka, zajedno s kajsijama i džanarikama, pa su cvjetale i sredinom travnja, kada su voćke bile u najvećem jeku i raskošu cvjetanja. U tom periodu od dvadeset i više dana vrbe mnogo pridonose razviću društava što je dobro za bolje iskroišćivanje kasnijh paša. S vrbama cvjeta istodobno veći broj vrsta voćaka, te je stoga vrbova paša od velike važnosti u krajevima, gdje je voćarstvo slabo razvijeno i gdje nema listopadnih šuma.

Od vrba se dobivaju salicilovi spojievi, koji se upotrebljavaju u medicini kao lijek, te se smatra da tamo, gdje ima bogate vrbove paše, pčele ne obolijevaju od truleži legla i nosematoze.

Vrbe rastu na vlažnom, močvamom tlu, pored potoka i rijeka. S johama i topolama daju karakteristični pejsaž vlažnih mjesta. Sve te vrste daju bogatu i ranu pašu polena, a vrbe i nektara. Pošto te biljke precvjetaju nastaje prekid u paši, jer je zetnlja prevlažna i hladna, te zakašnjava razvitak zeljastih medonoša. Ta područja odikuju se kasnom pašom metvice, boca i raznih livadskih trava.

Pajasen, kiselo drvo (Ailanthus glandulosa)

Domovina pajasena ije Kina, gdje ga poljoprivrednici gaje kao kulturno drvo zbog njegovih dobrih svojistava. Pošto je pajasen biljka toplijih krajeva, strada od zimskih mrazova, te ga ne treba saditi u planinskim mj estima iznad 600—700 m nadmorske visine. U pogledu zahtjeva prema tlu vrlo je skroman; raste na mršavom, suhom tlu, isto kao i bagrem, a ne uspijeva samo na močvamim terenima, kao i bagrem. Pajaisen pripada u drveće s najbujnim rastom, tako da mu pri povoljtoim uvjetima godišniji prirast može iznositi do tri metra. Izraste do 30 m u visinu i 50 cm u promjeru. Nije trajno drvo. Pajasen pušta izdanke, te zarašćuje prostor oko sebe i time nanosi štetu, ako je posađen na kulturnom tlu. Lišće mu je neparno perasto; ima neprijatan miris i smatra se da je otrovno, te gastoka ne brsti, pa se lakše očuva od utoištavanja. Cvjeta u liptoju i srpnju. Obilno medi i rijetko kada omane. Pčele ga posjećuju od ranoga jutra do kasne večeri. Med mu je taman i jako mirišljiv (aromatičan), ali s vremenom miris mu se izgubi.

Razmnaža se sjemenom i dijelovima korijena, jer na njima ima skrivenih pupoljaka, od kojih će se razviti stablo.

Kelrajterija (Koelreuteria paniculata)

Domovina kelrajterije je Japan i Kina zbog čega se često zove i kineski mjehurnik. To je osrednje drvo, s gustom, oblom i pravilnom krošnjom, Lišće joj je nepamo perasto. Cvjetovi su žuti, nalaze se na vrhovima grančica kao kod sofore i stvaraju velike metlice. Cvjeta ru lipnju i srpnju, poslije lipe, i vrlo je medonosna. Poslije cvjetanja na metlicama stvaraju se kožasti mjehuri, po čemu je dobila i ime. Sjemenke su velike kao zrno graška, zatvoreno orne boje i sazrijevaju krajem rujna. Razmnaža se i reznicama .

Slika 8. Kelrajterija (Koelreuteria paniculata) sa zrelim plodovima (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Kelrajterija je skromnih zahtjeva prema tlu, podnosi sušu i ne podnosi vlažne terene. Nije za visoke, hladnie oblasti, jer vodi porijeklo iz toplih krajeva, te strada od mrazova, Ona je podesna za sađenje u drvorede po užim ulicama-alejama, po parkovima, pa i za pošumljivanje.

Dafina, srebrna vrba (Eleagnus angustifoia)

Visoko drvo, koje ima lišće slično vrbovu, pepeljasto svijetle boje, Cvjeta u svibnjlu sitnim žutim cvjetovima, koji vrlo jako i prijatno mirišu. Pčele je vrlo rado posjećuju radi nektara i polena, Upotrebljava se za sađenje u parkovima, Razmnaža se sjemenom i reznicama.

Gledič, trnovac (Gleditschia triacanthos)

Poznato drvo po vrlo velikim i opasnim bodjama. Upotrebljava se često za živu ogradu, koja rezidbom može postati prosto neprolazna za Ijude i stoiku. Ima stabala i bez bodlje. Ako se živica kreše, ne cvjeta te nema značenja za pčele. Izraste osrednje drvo u promjeru do 50 cmDrvo mu je tvrdo te se različito upotrebljava. Cvjeta u svibnju ili početkom lipnja žutim cvjetićima, koji su zbijeni u dugoljast cvat; pčefe ga vrlo rado posjećuju. U jesen i preko zime udaraju u oči plodovi — velike crveno-ismeđe mahune, koje liče na rogače. Sjemenke imaju debelu sjemenjaču. Ako lih posijemo, niču druge godine. Da bi proklijale prve goidine, treba ih potopiti prije sjetve u vodu od 70—90° C dva minuta, zatim se u vodi od 50° C oslave da se kvase pola dana.

Trnovac je donijet iz Sjeveme Amerike. On je skroman u pogledu tla i vlage, te se može upotrebljavati i za pošumljivanje,

Katalpa (Catalpa bignoncoides)

To je omanje drvo, vrlo upadjivo po parkovima zbog velikog lišća, krupnih bijelih i lijiepih cvjetova. koji se nalaze u velikim metlicama. Cvjeta rjeđe u lipnju, a obično u srpnju. U velikim cvjetovima pčele se zadržavaju dugo — do jedne minute — sišući nektar, što znači da su vrlo medonosni. U jesen i preko zime vise dugački plodovi nalik na cigare — uvijene od duhanskog lišća. Domovina katalpe je Sjeverna Amerika.

Za uspijevanje traži dovoljnoi vlage. Raste brzo, drvo joj je meko i nije za tehničku upotrebu.

Hrastovi (Quercus)

Oni su najraširenije nizinsko drveće. Cvjetaju u svibnju, poslije voćaka, i daju polena, malo nektara, i nekih godina mnogo medjike. Hrastove šume imaju rijetke krošnje te kroz nijih prodiru zraci sunca, koji omogućuju rast šiblju i zeljastih biljaka.

Sl. 9. Visibaba (Galanthus nivalis) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Zbog toga grupa biljaka-fitocenoza hrastovih šuma sastavljena je od većeg broja biljnih vrsta. koje daju priličnu pašu, Čim okopni snijeg i u rano proljeće, dok se hrastovi nisu još zaodjenuli »ruhom«, žure te biljke da se razviju, procvjetaju i proizvedu sjeme, kao i da nagomilaju reizervne hrane u luikovicama, da bi osigurale opstanak vrste. Prema Dr. S. Grozdaniću nalaze se ove biljke u hrastovoj šumi: prvo cvjeta visibaba (Galanthuis nivalis), koja daje nektara i polena, zatim divlji zumbul ili procelak, lučika dvolisna (Scila bifolia), ledinjak (zlatica — Ranunculus ficaria), kukurijek zeleni (Helebobrus viridis), šumarica žuta (Anemone ranunculoides) mlađa šupaljka šuplja (Corydalis cava), plućnjak Ijekoviti velikdanče (Pulmonaria officinalis) i t. d. Sve ove biljke daju obilnu pašu nektara i polena i po vjetru, jer pčele mogu letjeti po neoilistanoj šumi. Spomenute biljke, šiblje i drveće hrastovih šuma vrlo mnogo potpomaže rani razvoj pčelimjih diruštava.

Sl. 10. Drijen (Cornus mas) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Same hrastove šume još su značajinije po hrastovoj medjici, koja u nekim godinama zna biti vrlo bogata. Hirastovu medjiku uzrokuje štitasta uš, koja se zadržava na mladim grančicama. Dolazi obično u svibnju ili početkom lipnja i zna trajati po tri tjedna, Od hrastove medjike znade biti poprskana cijela šuma, a tako trava i grmlje ispod nje, kao da je padala medena kiša. Pčele u dobroj godini saiberu s hrastova medjike velike količine meda medjikovca, silno se razviju i roje se. Narod obično kaže kad ima medjike: »Pala je medena rosa«.

Med od hrastove medjike najicrnji je od sviju vrsta meda, koje poznamo, brzo se kristalizira i pčele na njemu loše zimuju.

Poznate su prostrane hrastove šume u Srbiji, Bosni i Slavonskoj Posavini,

Neki pčelari iz tih područja smatraju da je hrastova medjika za rijih značajnija pčelinja paša nego bagrem.

Bukva (Fagus silvatica)

Raste u višem, hladnijem i vlažnijem šumsikom pojasu. Bukva, nema većeg značenja za pčelarstvo, pa iako daje polena, malo nektara i medjike. U bukovim šumama ima malo drugih nižih medoinoša. Kad govorimo o šumskoj paši, ne treba izgubiti iz vida da pored starih, guistih, tamnih šuimia k°ic onemogućuju život nižim biljkama ima i drugih površina. Mlade branjevine, prorijeđene i suncu iziložene šume, proplanci i šumske livade daju bogatu pašu. Ogromna prostranstva takve šumske paše imamo u Bosni, Hrvatskoj i drugirn republikama; ona je kasna paša.

Četinari

Među njima ima vrh malo medoinosnih vrsta. Zaislužuju da se spomenu tisa i tuja, koje cvjetaju u ožujku i travnju, Ostale vrste, naročito jela i smrča, poijedinih godina, daju vrio mnogo medjike, no o tome ćemo igovoiriti kasnije. Četinari proizvode vrio veliku količinu praha, no kako ima malti postotak bjelančevina, pčele ga sakupljaju saimo u velikoj nuždi.

Glogovi (Prataeus)

Glog je osrednje drvo, prilično rasprostranjeno kod nas. Cvjeta u svibnju, i pčele ga posjećuju radi nektara i polena. Pčelari su primijetili da za vrijeme cvjetanja gloga pčele stradaju od vrtoglavice ili, kako je neki zovu, svibanjske bolesti. Svakako da su ta zapažanja praktičara točna, jer u cvjetovima gloga ima otrovne tvari aksilakantina. Otrovne tvari iz biljke prelaze u nektar, odnosno u med. Dr. Jovan Tucakov u knjizi »Otrovno bilje u Vojvodini« navodi, dia je med s otrovnih biljaka otrovan. Međutim, mnogi otrovi unijeti u organlizam u određenim količinama djeluju Ijeikovito, ili njihov štetan utjecaj ne dolazi do izražaja, ako su u vrlo malim količinama. Znači, da bi došlo do otrovanja, potrebna je izvjesna količina — doza. Na sreću pčele ne posjećuju ili rijetko silijeću na otrovne biljke, te ne postoji bojazan od otrovnog meda.

Glog se upotrebljava za živu ogradu, ali ga napada gusjenica glogovac, koja sa živice prelazi na voćke.

Lijeska (Corylus avelana)

Ona je oveći šib ili omanje drvo. Stvara rese s jeseni, koje se otvaraju krajem zime ili u pretproljieće, kada ogranu prvi topli sunčevi zraci. Lijeska daje veliku količinu polena, koji pčele žumo sakupljaju da bi nahranile leglo u razvitku. Lijeska se uzgaja i kao voćka, te ima kulturnih sorata s ikrupnim plodovirna. Zbog skromnih zahtjeva i ukusne jezgre zaslužuje da se njen uzgoj proširi.

Lijeska se razmnaža sjemenom no u tom slučaju ne će biti Iješnjaci iste krupnoće kao mlatično drvo. Ona pušta mnogo izdianaka oko korijenova vrata, i ako se ti prutovi ogrnu zemljom, imat ćemo poslije 1—2 godine dobro ukorijenjene sadnice za sađenje na stalno mjesto. Lijeska se razmnaža i povaljenicama kao loza.

Šiblje

Biserak (Symphoricarpus racemosus)

Mali šib do 2 m visine porijeklom iz Sjeveme Amerike. On se u jesen vrlo lako raspoznajie po bijelim plodovima, koji kao snježne grudice pojedinačno ili po neikoiliko vise na vrhovima grančica. Cvjetovi su mali, neugledni, no vrlo medonosni. Na njih slijeću pčele u toku cijjeloga dana i skupljaju nektar i po malo polena odsvibnja pa do mrazova.

Lako se razmnožava izdancima, kojih ima puno oko starih džbunova. Reznice se lako primaju. Može se posaditi i pojedinačno, a lijepa je i ograda od njega, iako ne može poslužiti za . zaštitu o>d stoke, no služi kao ukras i daje obilnu pašu pčelama.

Četinjača (Amorpha iruticosa)

I ona je donijeta iz Sjeverne Amerike, Izraiste do 2 m visoko kao omanje drvo. Lišće joj je perasto i liči na bagrem, te je stoga narod često naziva divlji bagrem. Cvjetovi joj liče na čiviL Cvjeta od svibnja pa nadalje.

Sl. 11. Amorfa (Amorpha fruticosa)

Izostavljeno iz prikaza

Amorfa je iz porodice lepimjača i otporna je prema suši. Ona nije izbiračica prema tlu. Zbog tih svojstava sadi se za vezivanje željezničkih nasipa, bujičnih terena i u parkovima za ukras. Posljednja tri decenija poplave su je raširile u posavske šume. Razmnaža se sjemenom i izdancima.

Med od amorfe je tamno crvenkast. Nikada ga ne bude mnogo. Pčele obilaze amoirfu zbog praška, koijega ima obilno. Važna je paša za razvitak pčelinjeg legia.

Amorfe ima mnogo na nasipima uz željezničku prugu od Novske prema Sl. Brodu, gdje su je raširili pčelari željezničari. Sjemenom se proširila i niz potoike uz prugu.

Živi plot, živičnjak, ciganska trešnja suličasti vručac (Lycium barbarum)

Raste do 2 m visine i ima dugačke, savijene i trnovite grane. Cvjeta od svibnja do listopada. Pčele ga odično posjećuju, i skupljaju nektar i polen i po najveićolj suši, kao što je bila u kolovozu 1950. god. Plod mu je crvenkast i liči na drijenak. Razmnaža se vrlo lako reznicama, dijeljenjem bokora i sjemenom. Živičnjak nije najbolji za uikrasnu ogradu u parku i vrtu, ali je dobar za ekonomsku ogradu zbog vrlo skromnih zahfjeva uopće. Raste nisko, ne pravi sjenku, ne zauzima mnogo mjesta i ne treba ga podrezivati, kao što je slučaj s drvećem. Lišće i plodovi su mu otrovni, a i bolje mu služe za obranu, te ga zbog toga stoka ne uništava.

Kupina, ostruga (Rubus fruticosus)

Vrlo česta biljka po šumama, osobito na osojnim stranama, zatim po međama, gde je svojim imovini lozama pravi odličnu ogradu. Cvjeta početkom lipnja. Na plodnijem tlu, vlažnijem staništu, kupina i kišnih godina produžuje sa cvjetanjem po nekoliko mjeseci, premda je najobilnija prva partija cvjetanja, kao i kod drugih dugocvjietnih biljaka.

U Primorju, Dalmaciji, Makedoniji i drugim krajevima raste KUPINA BRESTOVA (Rubus ulmifolius), ikojoj lišće liči na brestovo lišće, po čemu je dobila i ime. Počinje cvjetati desetak dana kasnije od obične kupine.

Pčele posjećuju kupine vrlo rado, jer na njima nalaze obilno nektara i malo polena.

Mahonija (Mahonia aquifolium )

Nizak šib, koji izraste do jednoga m. Inia širofco, kožasto i zimzeleno lišće, Sadi se u parkovima i vrtovima i upotrebljava 2a pravljenje vijenaca i buketa preko zime, Žuti cvjetovi nalaze se u grozdovima i imaju ugodan miris, Cvjeta dugo (mjesec dana), obično u ožujku, vrlo je medonosna, te je pčele posjećuju i skupljaju mnogo polena i nektara s nje.

Sl. 12. Majčina dušica (Thymus vulgaris)

Izostavljeno iz prikaza

Razmnaža se dijeljenjem bokora i sjemenom. Vrli polusjenu te se može saditi između i ispod drveća. Poslije sađenja treba je zaštititi od prejakog sunca, da joj ne bi opeklo lišće. Podesna je za sađenje između košnica u pčelinjaku.

Majčina dušica (Thymus vulgaris)

To je nizak šib do 30 cm, s puzavim četverouglastim grančicama. Zbog tih odlika ona više Uči na zeljastu biljku nego na višegodišnju drvenastu biljku. Cvjetovi majčine dušice imaju različitu boju: modru, Ijubičastu i bijelu. Posljednja raste na nižim položajima i daje manje nektara od drugih. To su šibovi kamenitih, suhih, isunčanih — prispjnih staništa, premida se penju na visoke planine. Majčina dušica nalazi se na raiziličitoj zemljišnoj podlozi, iako pretežno na vapnenoj. Kako ima duboko korijenje i kožaste listiće, odolijeva suši i daje nektara i kada je zeljasta vegetacija spržena. Cvjeta u svibnju, lipnju pa čak i u kolovozu, što zavisi o nadmorskoj visini i kišama. Daje odličan, Ijekovit i mirišljiv med, jer je i sama vrlo mirišlijiva.

Majčina dušica vrlo je raširena u zapadnoj Bosni, Kordunu i Lici, gdje je između nije često miješan dupčac i diruge medonosne biljke. Voli propusno tlo, koje se razvilo od kamena vapnenca. Podnosi vrlo siromašna, isprana, kisela tla. U kišnim Ijetima daje bogatu pčelinju pašu. Kako majčinu dušicu po šikarama i pašnjacima nitko ne uništava, znaju se od nje zarumenjeti cijela brda i proplanci.

U svijetu je poznat kao jedan od najiboljih vrsta »med Himet« iz Grčke, koji potječe s planine Hymetta od majčine dušice, gdje se dobiva kao čista sorta. Kod nas je med od majčine dušice također vrlo cijenjen, ali je često izmiješan s drugim vrstama.

Malina (Rubus ideaus)

Šumska malina raste kao samonikli grm do 2 m visine. Šibe se razvijaju poput loze, a na njima ima sitne bodlje. Korijen se daleko razgrana po površini zemlje, pa može dobro uspijevati i na mršavim tlima. Svaku godinu daje nove izdanke, koji druge godine cvatu i donose plod, dok sitarije loze propadaju. Cvjetovi se nalaze po samoj lozi na zapercima, koji su potjerali iz pazušaca lista.

Mailina raiste divlja po našim planinama, koje su obrasle šumom, a uzgaja se i po vrtovima kao jagodasto voće. Poznate su naše planine, u ikojima se sabire po više vagona jagoda s maline za pravljenje malinovog soka. Maline ima mnogo po teško pristupačnim bosanskim planinama, Romaniji, a ponešto u Gorskom Kotaru, Sloveniji i Crnoj Gori (Rožaj). Najbujnije se malina razvije odmah iza sječa i na proplancima u mladim šumama.

Cvatnja maline dolazi u svibnju i lipnju, pa može da daje 6—7 tjedana vrlo bogatu pašu pčelama. Vrijednost maline kao pčelinje paše naši pčelari slabo poznaju, vjerojatno zato, što raste divlja daleko od Ijudsikih naselja i velikih pčelinjaka. Na jednom sitablu može se naći u isto vrijeme zrelih jagoda, cvijeta, a i pupova. Na paši maline pčele se vrlo dobro razvijaju, šice leglo, roje se i daju u povoljnom vremenu dosta meda. Izlučivanju nektara pogoduiju topli dani i noći bez vjetra s povremenim malim kišama. Medenju maline škode suhi ili hladni vjetrovi, hladine noći ili stailino kišovito vrjeme. Cvijet maline je plitak, pa veće kiše lako isperu nektar, a suhi vjietrovi isuše ga. Dobra joj je osobina u tomu, što vrlo dugo cvate, pa se rijetko dogodi da cijeli period njezine cvatnje potraje ružno vrijieme.

Med od maline je zatvoreno žute boje i može se ubrojiti među kvalitetne vrste meda, koji je dobar i za zimnicu pčelama.

Vrbolika ili kiprovina (Epilobium angustifolium)

Dvogodišnja je zeljasta biljka, kojoj nadzemni dijelovi svaku godinu uginu, naraste preko 1 m visine, list ima sličan kao u vrbe, cvat pri vrhu stabljike i na cvatu lijepe Ijubičaste cvjetove. To je šumiska biljka, koja je najraširenija na većim nadmorskim visinamaNajbolje se razvije u velikim količinama na šumskim paljevinama ili sječama. U većim šumarna ima samo pojedinačnih biljki vrbolike i ne može jače doći do izražaja za pčelinju pašu.

Vrbolike ima u šumama, gdje i maline, u Bosni, na Romaniji i na drugim šumovitim planinama u Crnoj Gori kod Rožaja. gdje ju zovu »ćiprovina«. Također je ima i u šumama u Sloveniji. Nema je u kršu, nego samo na humusnim tlima. Vrbolika cvate u srpnju i kolovozu, dobro podnosi sušu. Glavna paša potraje do 30 dana, dobro medi i dajie nešto praška. Ova paša, kao i malina, malo je poznata našim pčelarima, ali tko je jednom upozna, zna je cijeniti. Med od vrbolike je svijetle boje, vrlo blagog okusa, dugo se drži da se ne kristalizira, pa se može uporediti s najkvalitetnijim vrstama meda naše zemlje.

Zlatošipka (Solidago serotina)

Na obali Drave, mjestimičnio oko Save u blizini Zagreba, oko raznih kanala i na drugim mjestima raste jednogoidišnji zeljasti šib u debljini olovke, a u visini do 1 m. List ima duguIjast kao u vrbe, cvat je metličasta, na kojoiji se razviju mnogobroljni sitni kao zlato žuti cvjetići. Zlatošipka istjera svako proIjeće iz korijena, a u jesen nadzemni dijelovi uginu. (Cvate koncem lipnja i u srpnju, a na nekim mjiestima na većitrn nadmorskim visinama i do polovice kolovoza. Zna katkad dobro mediti. Na obalama Drave predstavlja glavnu pašu. Pčelari iz gornje Podravine mniogo cijene pašu od zlatošipke, jer pčele u povoljnom vremenu mogu sakupiti s ove biljke jedno do dva medišta meda.

Od zlatošipke je med zlatno žute boje i dobrog okusa.

Zeljaste biljke

Suncokret (Helianthus annuus)

On se ranijie sijao kod nas samo kao cvijeće po vrtovima; ali desetak godina prije rata počeli su ga više sijati prvo u Vojvodini, a zatim u manjoj mjeri i u dirugim krajevima. Gaji se radi sjemena, od koga se cijedi ulje za jelo. U glavici prvo počinju cvjetati cvjetovi na obodu, potom se cvjetanje produžuje k sredini. Prvi cvjetovi su najlrazvijeniji, jer su i najbolje hranjeni, te luče najviše nektara. Kad se počnu otvarati cvjetovi iz sredine glavice, veći dio hranjivih tvari troši se za stvaranje sjemenki, te ne preostaje dovoljno hrane za obilnije stvaranje nektara. Prije otvaranja cvjetovi luče Ijepljivu-smolastu tvar, s kojom se pčele ulijepc te ne mogu vidjeti, disati ni letjeti, stoga popadaju i pomru po zemlji. Izgleda da ova opasnost postoji na suši i pri kraju cvjetanja, zato kao mjera za predohranu bila bi što ranija sjetva — u ožuliku čim se prosuši tlo, jer je suncokret otporan prema slabim mrazovima. U tom slučaju usjev će bolje iskoristiti i zimisku i proljetnu vlagu, cvjetat će ranije, obilnije, manje će lučiti Ijepka, izbjeći će sttšu, te će dati i veći prinos. Pošto su cvjetne glavice velike, a stabljika daje više glavica različite starosti, cvjetanje traje dugo — oko dvadeisetak dana, a cvjetanje cijele njive jpš duže. 30 do 40 dana. Cvjetanje počinje posljednjih dana lipnja ili prvih dana srpnja i popunjuje prazninu do cvjetanja bijelog bosiljka. Lučenje nektara vrlo je sigumo i po vrućini, no strada od vjetra košave, Dnevni unos je osrednji.

Repica

Kod uljanih repica razlikujemo dvije kulturne vrlo srodne vrste: uljana repica — kupusna (Brasica napus oleifera) i ogrštica ili surepica (Brasica rapa oleifera). Uzgajaju se najviše u Vojvodini radi ulja, koje se upotrebljava za jelo i podmazivanje. I kod jedne i kod druge ima ozimih i jarih odika. Ozima

Sl. 13. Gorušica (Sinapis arvensis L.) cvjeta u travnju i ako je vrijeme povoljno, daje bujtnu pašu za rano građenje saća, prvi med, mnogo legla i rane rojeve, Jarine cvjetaju kasnije. Zbog bogate paše pčelari iz Vojvodine sele košnice na repicu.

Izostavljeno iz prikaza

Repici su vrlo srodne, jer pripadaju istoj porodici, BIJELA SLAČICA (Sinapis aiba) i CRNA GORUŠICA (Brasica nigra). Obje su Ijekovite i začinske biljke. To su kulture rane proIjetne sijetve, jer podnose slabije mrazove, Cvjetaju u lipnju, Mialo se siju u naišoj državi.

Vrlo važna i mnogo raširena pčelarska biljka je GORUŠICA poljiska (Sinapis arvensis). Vlažnih godina ili na mjestima gdje je visok nivo podzemne vode, viđa se u velikom broju, kao štetan korov. Najviše je ima u žitu i jedinogodišnjim krmnim biljakma. Cvjeta u svilbnju, lipnju, pa često i dio žetve. Postoji pčelarska izreka: »Ono što nije dao bagrem dat će gorušica«, Ako za vrijeme cvjietanja bagrema ima kiša, pčele ne će moći iskoristiti bagrem, ali će zato vlaga pogodovati razvitku gorušice koja će kasnije dati dobru pašu. Ona daje vrlio bogatu pašu polena; tako 25. V. 1950. god. u 8 sati promatrajući pčele na cvjetovima gorušice, zabilježio sam da je gotovo svaka imala žute grudice na nogama. Med se brzo ušećeri, te ga treba što prije izvrcati.

Tikva, buča (Cucurbita pepo)

U Jugoslaviji kukuruz zauzima ogromnu površinu. Kao međuusjev u plodnijim i vlažnijim mjestima i tamo, gdje ima vode za zalijevanje, gaje se tikve — bundeve. U manjoj mjeri gaje se kao čiste kulture — tikvice i tikve pečenke. Cvjetovi tikve zaitvaraju se kada pripeče sunce u 11—12 časova u srpnju i kolovozu, slijedećih mjeseci, kada se toplota snizi, cvjetovi su otvoreni u toku cijeloga dana, no onda nema nektara, jer je smanjena i obilnost cvjetanja i nedostaje i toplote, koja je vrlo važan uvjet, jer tikva traži toplotu. Lučenje nektara kod tikve obilno je i nektar je lako pristupačan pčelama. Cvjetovi su veliki, te se pčela u jednom cvjetu zadrži i do dvije minute, i medni mjehur može napuniti iz desetak cvjetova. Cvjetanje tikve počinje u drugoj polovici lipnja. Početak i udio tikve u medonošenju nekog rajona možemo lako utvrditi po »žutim« pčelama na letu, jer im je tijelo pokriveno polenom, Tako je u Tetovu postotak »žutih« pčela bio najveći 15. VI. 1950. god. i iznosio je 85%, u jutarnjim satima, kada ima najviše nektara. Toplih i vlažnih Ijeta tikve mogu dati dobru pašu, u rajonima bijelog bosiljika uspješno se takmiče u medoberu. Med od tikve ima okus kao pečena tikva.

Duhan (Nicotiana tabacum)

Cvjetovi se razvijaju na vrhu stabljike u obliku kite. Proizvođači često zakidaju cvjetove, da dobiju veći prinos, ali je tada kvalitet lišća lošiji. Ako se ostave cvjetovi da stvore sjeme, kakvoća duhana je bolja; pored toga sjeme služi za cijeđenje ulja. Duhan cvjeta u diruigoj polovici Ijeta i produžuje čak do mrazova, Sudeći po tome što se pri zalamanju cvjetova često ruke poprskaju nektarom, on je veoma medonosan. Po mojim zapatžanjima pčele ne posjećuju cvjetove u velikom broju premda se pčelari iz Prilepa, gdjie se duhan uzgaja u stotinama ha, hvale da od njega dobijaju dobre prinose i kažu da daje i medjike. Med mu je malo gorak, jer je u njega prešla mala količina otrova — nikotina. M. Stoiljković piše: »U Rumuniji kažu da se pčele pri skupljanju nektara od cvjetova umažu, oblijepe mekom smolom, ne mogu da lete, padaju iumiru. Neki naši pčelari vele da u lošim godinama on spasava pčele oid gladi«, Zatim nastavlja: »Pčele ne posjećuju duhan makar bila najlošija godina i oskudna pčelinja paiša«, Tvrđenja Stoiljkovića ne mogu se apsolutno prihvatiti. Vjerojatno da je on promatrao sorte s uskim a dugačkim cvjetniml cjevčicama, gdje se pčele nisu mogle uvući i dospjeti do nektara, koji se nialazi duboko pri osnovi cjevčice.

Druge kulturne biljke

Heljda (Polugonum fagopyrum).

Ona je biljka vlažne klime, zato se uzigaja najviše u N. R. Sloveniji i sjevemoj Podravini a u manjoj mjeri u drugim krajevima naše države. Vegetacioni period je kratak i iznosi 80—90 dana. Stoga se u toplijim krajevima s uspjehom može uzgajati kao drugi — postmi usjev. Osjetljiva je prema mrazovima. Sjemena treba 100 kg po ha. Cvjeta 20—25 dana poslije nicanja, pa sve do žetve, više od tri sedmice. Heljda je vrlo medonosna, osobito na lakom pješkovitom tlu. Na teškom tlu lučenje nektara vrlo je nestalno,

Pamuk (Gossypium)

Gaji se u Makedoniji, a u manjoj mjeri u Hercegovini i Dalmaciji. Pčele skupljaju više nektara s vancvjetnih nektarija. Stoga je on medonosan i prije cvjetanja, pa sve do prvih mrazova. Ima razlike u medovitosti između sorata, tako su egipatske bolje od američkih. Za sadia nemamo objavljenih podataka o pamukovoj paši, nesumnjivo da će imati izvjesnu ulogu u NR Makedoniji.

Korijander, paprica (Coriandrum salivum)

Sjeme sadrži eteričnog (vjetrivog) ulja radi koga se i gaji. Upotrebljava se pri pravljenju sapuna, kozmetičkih sredstava, likera itd. Uzgaja se u maloj mjeri u Voijvodini. Korijander pripada među najmedonosnije biljke, ali na žalost, nema izgleda da se njegova kultura proširi, jer mu je upotreba prilično ograničena. Cvjeta od svibnja do lipnja.

POVRTARSKE BILJKE. Među njima ima veći broj medonosnih biljaka; a treba spomenuti krastavce, dinje i lubenice, jer zauzimaju veće površine. One daju kasniju pašu za održavanje brojne snage ulišta radi boiljeg prezimljavanja. Vlažnih, a toplih godina, njihovo sudjelovanje u medoberu je veće, te s otavom i drugim korovima mogu dati dobar prinos.

Lucerna ili vija (Medicago sativa)

Živi do šest godina i razvija veliki moćni korijenov sistem. koji prodire duboko u zemlju, nekoliko metara, i koristi hranjive tvari iz dubljih slojeva, koje su nedostupne ili slabo dostupne drugim biljkama. Izdržava sušu i daje najveći prinos u sijenu od svih mahunara i ostalih krmnih biljaka, pored toga obogaćuje zemlju dušikom, kao što čiue i ostaile lepitmjače. Zbog toga što hna više dobrih svojstava, ona je u većem dijelu naše države najrasprostranjenija od svih krmnih kultura, izuzevši visoke planinske, hladnije i vlažne krajeve.

Kod luceme prašnici i tučkovi uvijeni su u cvijet i nalaze se u napetom stanju, u kom položaju dolazi do oprašivanja, ali je dokazano da izuzevši nekoliko postotaka prašna zmca ne klijaju, dok se spoljašnja opna žiga ne ozlijedi pri naglom otvarainju cvjetova. Kad kukci posjećuju cvjetove vrši se otvaranje i strano oprašivanje. Na taj način dobija se mnogo više sjemenja s hektara, a biljke od takvog sjemenja su s jačom životnom snagom. Kad je toplo i suho vrijeme, cvjetovi se i otvaraju sami od sebe, pri čemu je moguće samooprašivanje. Računa se da se na taj način otvara, odnosno oprašuje, oko jedna trećina, a ostali dio otvara se uz pomoć kukaca, i to posredovanjem pčela i bumbara. Tako sam, 5. IX. 1936. god. u blizini Tetova zabilježio da je na cvjetovima lucerne bilo samo malo bumbara; godine 1950. u Tetovu zapazio sam, da su pčele u osrednjem ibroju posječivale cvjetove. Cvjetovi lucerne daju pčelama više nektara, a u manjoj mjeri i polena. Utvrđeno je da pčele nerado posećuju lucernu, osobito, ako u vrijeme njenog cvjetanja ima u cvijetu i drugih dobrih medonoša. Zbog loga se vrši dresiranje pčela da se namame na lucernu, te se tako dobija više sjemenja.

Crvena djetelina (Trifolium pratense)

Ona je važna krmna biljka i daje bolje sijeno od lucerne. Crvena djetelina je dvogodišnja biljka pa je treba češće sijati. Traži više vlage i daje manje sijena.

Krunična cijev dugačka je 9—10 mm, a jezik pčele dugačak je 6,5 mm, te pčele ne mogu jezikom dohvatiti do nektara, te je stoga slabo i posjećuju.

Ali bumbari imaju duži jezik, zbog čega pri oprašivanju crvene djeteline više dolaze u obzir, Tako sam. 5. IX. 1936. god. mogao ustanoviti da je na cvjetovima crvene djeteline bilo 40 % i pčela, 55 % bumbara i 5 % leptira. U drugim prilikama kada je bujnost biljaka manja, krunične cjevčice su kraće, te pčele mogu sisati nektar. Zatim, pri jačem lučenju izvjestan dio cjevčica napuni se nektarom, te postane pristupačan pčelama. Posjeta cvjetova znatno se povećava dresiranjem pčela.

Da bi se omogućila nesmetana posjeta pčela cvjetovima crvene djeteline, kako bi se dobio veći pronos sjemenja, učenjaci su pokušali da putem odabiranja pronađu biljke s plioim cvjetovima. Takvu crvenu djetelinu selekcionirao je Lindhart u Danskoj i Žovka u Čehoslovačkoj, ali u praksi nisu još raširene.

Sl. 14. Esparzeta (Onobrychis sativa L.)

Izostavljeno iz prikaza

Esparteza ili grahorka (Onobrychis sativa)

Ona je kao i hicerna, višegodišnja kulturna biljka (3—7 pa i više godina). Ima vrlo razvijen korijen, koji prodire često 5—6 m u zemlju, te stipe vlagu i hranjive tvari iz dubokih slojeva. Stoga je i otporna praima suši. Za dobro uspijevanje traži više vapna u tlu, dok se ostale mahunjače zadovoljavaju s malo vapna, pa čak rastu i na tlu, gdje nema vapna. Za sjetvu trdba 120 kg oljuštenog sjemenja, a neoljuštenog 200 kg na ha. Neoljušteno treba prije sijanja potopiti 24 časa u vodu. Šjeme, starije od godinu dana, izgubi mnogo od klijavosti, zato treba obratiti pažnju pri kupovini. Agrotehnika esparzete ista je kao kod lucerne, Ona daje veliki prinos u sijenu, iako manji od lucerne. Za razliku od drugih djetelina i lucerne, ona ne nadima preživače, te se može upotrebiti za ishranu u svježem stanju bez ikakve bojazni.

Cvjeta u svibnju, pa nadalje. Daje prilično nektara i kada se uzgaja za dobivanje sijena jer se cvjetovi s donjeg i srednjeg dijela stabljike otVaraju prije košenja. Pri proizvodnji sjemenja cvjeta 20—40 dana i pčele je posjećuju vrlo rado. Esparzeta se smatra kao vrlo medonosna biljka.

Zbog skromnih zahtjeva u pogledu klime, vlage i tla i zbog velike privredne vrijednost esparzetu treba što više sjati.

Grahorica (Vicia sativa)

Uzgaja se vrlo često kao ozima i jara krmna biljka radi dobijanja sijena, a u Makedoniji uzgaja se uglavnom radi dobijanja sjemienja, koje je krepka krma za stoku.

Dok kod ostalih biljaka pčele skupljaju nektar sa cvjetova, dotle su kod grahorice glavni izvor nektara vancvjetne nektarije, koje se nalaze pri osnovi listova, na zaliscima. One počinju lučiti nektar kada biljke procvjetaju. Pčele ne skupljaju nektar sa cvjetova. Medonosna je i divlja grahorica, koja raste kao korov u žitima. Tako, sušne 1950. god. poslije bagrema, u Tetovu nije bilo druge paše, te su pčele nalazile nektara na divljoj grahorici i zadovoljavale tekuće potrebe za ishranu legla, čak je bilo viška do 0,600 kg na dan.

Čuo sam od kolega u Radulovcu blizu Beograda, na imanju poljoprivrednog fakulteta, da je od naše grahorice mnogo medonosnija američka maljava grahorica, koja je tmijeta u Jugoslaviju preko UNRRA-e.

KOSMATA ili MALJAVA, ili cma grahorica — grahorica pjeskara (Vicia vilosa) ima cvjetove skupljene u grozdastom cvatu, a nalaze se na dugačkoj peteljei. Nije medonosna.

Ozime grahorice cvjetaju u svibnju, a proljetne u lipnju i kasnije, prema vremenu sjetve. Tada je vrijeme povoljno. dan dugačak, u tlu ima dovoljno vlage, te daju vrlo sigurnu pašu, premda se svojim doprinosom ne mogu mjeriti sa bagremomi.

Dosaid navedene zeljaste biljke pripadaju u porodicu lepirnjače (Papilionaceae). Kao kulturne. a medonosne biljke, uzgajaju se i INKARNATKA DJETELINA (Trifolium incarnatum) najviše u NR Sloveniji, jer traži vlažniju klimu, a i u Hrvatskoj (Podravina i Istra), Mogla bi se s uspjehom gajliti i u drugim, višim i vlažnijim, ali ne mnogo hladnijim oblastima. KOKOTAC ili ŽDRALJIKA (Melilotus). To je vrlo medonosna biljka skromnih zahtjleva u pogledu klime i tla. Uzgaja se u većoj mjeri u SAD. Kod nas se nalazi kao divlja. Treba je bolje ispitati kod nas. SERADELA (Ornithopus sativus), djetelina pjeskovitih tala, isto tako gotovo nepoznata kod nas.

Metavica (Mentha Pulegium)

To je jednogodišnja zeljnjata biljka našlih niskih vodoplavnih i močvarnih terena. Korijen joj je dobro razgranat, iz kojega svako proljeće izbija nadzemni dio, koji naraste do 30 cm. List je metvice ovalan i zelen,, kod nekih vrsta odozdo takav. Cvat je pri vrhu struka, cvjetići su plavi, poredani iznad napiorednih listova oko struka u obliku prstena. Cvatnja metvice počinje odozdo prema gore i završava na vrhu struka. Cvate u srpnju, kolovozu i rujnu.

Metvica voli one terene, gdje u zimi leži voda. Ima jie na velikim površinama na Lonjskom polju, u Slavonsikoj Posavini, Mokrom polju, Kamarama, Poljicu, fCrnac-polju i Jelas-polju, te u Pančevačkom ritu. Manje količine metvice rastu i na drugim mjestima,

U normalno vlažnim godinama metvica počinje cvasti koncem srpnja i traje do mrazova. U sušnim godinattia počne već početkom srpnja i traje 20 dana. Glavna paša na metvici nikad ne traje dulje od tri tjedna, Za medenje metvica je dosta osjetljiva biljka, nekad joj škodi prejaka suša, nekad previše vlage, Ipak za medenje najibolje odgovara suho, toplo i stalno vrijeme s povremenim manjim kišama. Metvica počinje mediti kod temperature iznad 26°C. Kad je promjenljivo vrijeme s hladnim noćima, metvica slabo medi. U vrijeme najveće cvatnje dobro je da zemlja bude suha, ali s dosta jutarnje rose, toplim danima i noćima preko 20°C. Nije dobro, akounajvećoj cvatnji padne velika kiša, jer nagla kiša smlati cvijet, a od kasnijih zaperaka nema neke jače paše. I stalna jaka suša može prekinuti ili skratiti cvatnju metvice, tako da i uknaj oblja lijepog cvijeta ne medi.

Sl. 15. Metvica (Mentha pulegium) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Metvica uz povoljne uvjete medi 2 — 3 kg, a u vrlo povoljnom vremenu i 4—5 kg po pčelcu dnevno. Ipak ukupni prinos mecLa po pčelcu i na najboljoj paši metvice nije veći od. 10 kg i zimnica za vrijeme cijele njezine cvatnje, jer velike količine meda pčele potroše na leglo.

Metvica ima vrlo oštar miris po mentoli, pčele su na njoj jače razdražljive nego na bilo kojoj drugoj paši, rado bodu, a i nasrću u pljačku, pogotovu kad naglo prestane paša. U toku paše rado mijenjaju stare matice, pa bude i rojenja u kasno Ijeto, u srpnju ili kolovoizu, kad se na drugim pašama to ne događa.

Ipak metvicu smatramo dosta nesigumom pašom, u deset godina uspije dobra paša 2 — 3 puta, a ostale godine budu slabije.

Med je od metvice tamnocrvenkaste boje s vrlo oštrim mirisom po samoj bilje, nije kvalitetan, ali poele na njemu dobro prezime.

Livade i pašnjaci

Između livada i pašnjaka merna određenih granica, jer ima prelaznih i kombiniranih načina korišćenja, Ima livada, koje poslije košenja služe za ispašu stoke, a pašnjaka, koji vlažnih godina imaju bujnu vegetaciju, te neke površine služe kao sjenokoše.

I. LIVADE. Prije više decenija pod livadama je bio mnogo veći postotak poljoprivredne površine, te su one tada davale glavnu pčelinju pašu. S porastom broja stanovništva rasla je i potreba za poljoprivrednim proizvodima, te su se livade, koje inače daju najmanje prinosa od svih poljoprivrednih kultura, pretvarale u oranice, da bi se dobili veći prihodi. Proces preoravanja livade vrši se i dan danas. Radi toga livade se ograničuju samo na one površine, koje nisu za druge kulture (apsolutno livadna tla). To su obično vodoplavna, vlažna i močvama mjestai, ili pak strme i druge površine u planinskim krajevima, koje se ne mogu rentabilnije iskorišćivati na drugi način.

Najnovija naučna i praktična otkrića preporučuju stvaranje umjetnih livada, i uvođenje travopoljnog sistema ratarstva. Zbog duže obrade tla i sijanja kulturnih biljaka kvari se struktura i smanjuje plodnost tla, pa prinosi opadaju. Da bi tlo dobilo sitnozrnastu strukturu, koja je osnova plodnosti, obradivu površinu treba zasijavati smjesom livadskih rava i lepimjača, koje obogaćuju zemlju dušikom. Baš su u drugoj grupi biljaka najvažnije medonoše, te će taj novi način plodoreda utjecati i na popravak pčelinje paše.

Ako, na primjer, pokosimo 1 m2 livade u cvijetu i izvršimo botaničku analizu, utvrdit ćemo da nekoliko vrsta čine glavni dio, to su iglavne biljke, a druge, iako su zastupljene mnoge vrste, čine mali postotak u težini, Akoi uzmemo nekoliko takvfih uzoraka s različitih tipova tla naći ćemo da su glavne i sporedne biljke i različite. Biljne zajednice (fitocenoza) ili zadruga, koja sačinjava livadu, prirodna je tvorevina. U dugogodišnjoj borbi ostale su u životu samo one biljke, koje su najbolje prilagođene klimatsko-zemljišnim uvjetima staništa.

Sl. 16. Maslačak (Taraxacum officinale L.)

Izostavljeno iz prikaza

Kao što sam naveo, najglavnije medonosne biljke livada jesu lepirnjače, zato ćemo se na njima najviše zadržati. Na procentualnu zastupljenost lepirnjača u livadama povoljno utječe umjerena vlažnost i prisutnost vapna u tlu, premda one rastu i na terenima bez vapna.

Prema vlažnosti zemljišta podijelit ćemo livade na močvarne, vlažne i suhe.

Sl. 17. Livadna žalfija (Salvia pratehsis) (prema Grozclaniću)

Izostavljeno iz prikaza

1. MOČVARNE LIVADE. Previše su vlažne, jer im je visok nivo podzemne vode, a katkada ima vode i na samoj površini. Močvarne livade imaju najmanje mahunjaiča, zato su i najslabilji proizvođači nektara, pa se i računa da daju oko 20 kg meda s hektara.
2. VLAŽNE LIVADE nalaze se obično pored rijeka i potoka, te su često i vodoplavne. Pošto se nalaze na dubokom plodncm nanosu, vegetacija im je vrlo bujna. Od medonoša susreću se bijela djetelina, švedska ili barska djetelina, dunjica livadska žuta ili hmeljasta lucerna (Medicago lupulina), zvezdan ili smikita (Lotus comiculatus), ikoji ilsto tako ima žute cvjetove, no kao i ostale lepimjače sa žutim cvjetovima ne daje veću pčelinju pašu, O livadskoj crvenoj djetelini (Trifolium pratense perenne) bilo je riječi kod njivske crvene djeteline. Vrlo je medonosna persijska zavmuta djetelina (Trifolium resupinatum). To je jednogoidišnja djetelina ružičaiste boje, na srednje dugačkim peteljkama. Raste visoko i gotovo polegne. Ima je u velikom broju u NR Makedoniji, u livadama u slivu Vardara, a u manjoj mjeri u drugim krajevima. Pčele je vrlo obilno posjećuju. Medonosna je i livadska grahorica (Lathrus pratensis), ranjenik (Anthylis vulneraria). Navedene biljke pripadaju porodici lepirnjača. Od ostalih medonoša važan je gavez (Symphytum officinaile), zatim konjski bosiljak, metvica (Mentha) koga ima mnogo u Posavini, pored Dunava i uopće na vlažnim mjestirna. Metvica ima više vrsta i sve su medonosne. Zatim livadska žalfija (Salvia pratensis). Smatra se da su vlaižne livade najmedonosnije i računa se da daju oko 80 kg meda sa ha.
3. SUHE, BRDSKE, PLANINSKE LIVADE. nalaze se na plitkom sloju mekog tla, često na kamenitoj podozi, te nisu bujne kao pokraj riječne i dolinske livade. Bijela djetelina najvažnija je medonosna biljka.

Pored tri gornja tipa livalda ima i prijelaza između njih.

Medovitost livade možemo utvrditi i prcgledom sijena. Iskusnije lice može dati točnu procjenu, ako> malu količinu sijena umoči u mlaku vodu i izvrši detaljniju botaničku analizu.

I. PAŠNJACI. Njihova medovitost vrlo je različita prema vlazi, toploti, tlu i broju stoke, koja pase na jedinici površine. Od medonosnih biljaka susreću se iste, koje sam spomenuo kod livada, s tom razlikom što često na pašnijacima daju glavnu pašu one biljke, koje stoka iz različitih razloga ne pase, kao što su razni bodijikavci, konjski bosiljak (Mentha) i dr. biljke. Planinski pašnjaci, osobito na vapnenoj podozi, imaju mnogo mahuinjača. Pašnjaci na kiseloj podlozi manje su medonosni, jer imaju manje lepimjača. Paša s pašpjaka ne čini nešto odvojeno, nego je ona usko povezana s livadskom pašom i medonosnim

Sl. 18. Kokotac (Melilotus officinalis)

drvenastim biljkama, kao što su majčina dušica, a na većim nadmorskim visinama s borovnicom i drugim vrstama; zatim s pašom od medjike sa četinara. Pašnjaci se nalaze većinom na velikim nadmorskim visinama s rijetko naseljenim stanovništvom. U tim oblastima ima ogromnih količina nektara, koje propadaju. Paša na visokim mjestima naistupa kagno, u lipnju, pa čak i u kolovozu, kada je u ravnim toplim oblastima prošla glavna paša, te se selidbom mogu dobiti mnogo veći prinosi.

Od livadsko-pašnjačkih medonoša najveće značenlje u pčelarstvu imaju bijela i švedska djetelina, te ću se na njima malo duže i posebno zadržati.

Sl. 19. Mrtva kopriva pjegava (Lamium maculatum) (prema Grozđaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Bijela djetelina (Trifolium repens)

Ima je u više podvrsta, koje se razlikuju po boji cvjetova, visini stabljike i drugim odikama. Najrasprostranjenija vrsita je s dugačkim cvjetnim peteljkama i bijelim cvjetovima. Njene grančice puze po zemlji i pulštaju žilice, te se na taj način pomlađuju. Raste nisko, stoka je ne može opasti kao visoke biljke, te se zboig toga viđa mnogo po pašnjacima i pored stalnog gaženja. Kako je bijela djetelina vrlo niska, ona procvjeta ako samo nekoliko dana nije gažena, a zatim počinje obilnije cvjetati, dok druge biljke za to vrijeme ne mogu razviti ni vegetativne dijelove. U livadama, gdje ima viših i jačih biljaka, ona biva potisnuta od njih u prvom otkosu. Bijela djetelina dolazi do izražaja više u otavi, kada zbog nedostatka vlage druge biljke zaostanu u porastu, dok se ona kao lepirnjača zadovoljava s manje vode. Zbog otpornosti prema suši ima je mnogo i u prvom otoku na suhim toplim mjestima, gdje se raizvija rano i cvjeta obilno kad i bagrem, Viđa se i na vlažnim mjestima.

Sl. 20. Bijela djetelina (Trifolium repens L.)

Izostavljeno iz prikaza

Bijela djetelina vrlo je skromna u pogledu zahtjeva prema klimi i tlu, premda kao lepirnjača voli vapneno tlo, na kome najobilnije medi. Imao sam priliku da vidim prirodtnu livadu na pjeskuši, koja je gotovo sto postotno bila obrasla bijelom djetelinom, kao da je umjetno posijiana, U livadama kod poznate radne zadruge u Lazaropolju, u NR Makedoniji, na nadmorskoj visini od 1300 m, viđao isarn je kao glavnu biljku, a viđa se i do 2000 m nadmorske visine.

Bijela djetelina raste na osvijeitljenim staništima, stoga je nema u zalivađenim voćnjacima i uoipće u sjenovitim mjeslima. Ona je najmedonosnija među livadskim biljkama i djetelinama. Cvjeta neprekidno od svibnja do sludenog. osobito za kišnih Ijeta. Cvjeitovi se zatvaraju preko noći, što sprečava isparivanje nektara, te ga pčele mogu bolje iskoristiti. Otvaraju se ujutru, ali malo kasnije, kada vrijieme otopli. Daje nektara, a u manjoj mjeri i polena. Med od bijele djeteline svjetle je boje, s prijatnim okusom i mirisom; pčelari vele da se brzo ušećeri, te nije dobar za prezimljlavanje.

Švedska ili hibridna (barska) djetelina (Tritolium hybridum)

Raspoznaje se po tome, što joj je gornjia polovica glavice bijele boje a donia polovica crvene. Od ostailih djetelina odikuje se i po tome šbo ima nazubljeno lišće. Ima je svuda po vlažnim livadama, u doilinamia, uz jarkc i potoke. Daje mnogo nektara i polena od svibnja db studenog. Smaitra se da je medonosnija od bijele djeteline.

Mlanjih livada ima gotovo po cijeloj našoj zemlji, a veći kompleksi livada, na koije pčelari mnogo sele pčele, nalaze se u Gorskom Kotaru i u Bosni: dolina Une, Ivan planina i Romanija. U Bosini, NR Crnioj Gori i NR Makedoniji ima mnogo planinskih livada i pašnjaka bogatih pčelinjom pašom, ali teško pristupačnih za doseljiavanje pčela, dok domaći pčelairi u tim zabitnim mjestima pčelaire vrlo primitivno.

Na granici Dalmacije i NR Bosne i Hercegovine poznate su livade u Livanjskom, Duvanjskom i Sinjskom polju, gdje mnogo doseljavaju iz Dalmacije.

Korovi

Bijeli bosiljak ili staračac (Stachys annua)

Raste kao korov po usjevima. Kod okopavina, — kukuruza, repe, krumpira i drugih kultura uništava se obradom; uz to je bosiljak nisika biljka 25—30 cm, te biva zasjenjivan i ugušivan od viših i razvijenijih biljaka. Raste najbolje na zemlji crnici. Najbujnije se razvija poslije žetve žita, a osobilo poslije ječma. Cvjeta najobilnije posljednjih dana srpnja, tokom kolovoza i prvih dana rujna, oko šest sedmica. Bosiljak daje dugotrajnu, no ne tako izdašnu pašu, kao na primjer bagrem. Evo podataka o kontrolnom mijereniju od pokojnog M. Bugarskog, od 1926. g.

Sl. 21. Bijeli bosiljak (Stachys annua) (prema Grozđaniću)

Izostavljeno iz prikaza

• Datum
• Kolovoz
• Rujan 9
• Višak u kg

Ukupan prinos iznosio je 43 kg. Raizvoj staračca pada u najsuši dio godine, zbog toga je njegova medonosnost usko povezana s vlagom u tlu, te se zato i kaže da bosiljak medi kada žito u kamarama proklija. Najobilnije medi poslije kiše, kada je vrijeme tiho i toplo. Suišmih godina nema bosiljkove paše. Zatim on voli toplinu, te se lučenje nektara smanijtuje kada vrijetme zahladni. Kako bosiljkova paša traje dugo, a cvjeta kada je dan dugačak i vrtijeme ustaljeno, on daje, relativno bogatu i sigurnu pašu.

Izgleda da će paše od staračca postepeno biti sve manje, jer suvremena agrotehnika preporučuje zaoravanje stmišta oidimah poslije žetve da bi se uništili korovi. Tada još ima vlage u tlu i sjeme korova, koje se nalazi na površini, proklijat će poslije zaoravanja strništa, a kasnijom obradom korovske biljke bivaju uništene. Zatim, na taj način uništavaju se i različite štetočinje, a tlo se bolje pripremi za sjetvu. Vjerojatno da bi bila dobra ovakva kombinacija. Ostaviti bosiljak da cvjeta do oko sredine kolovoza, zatim ga zaorati, dok nije sazreo veći dio sjemena. Na taj način iskoristili bismo polovinu paše, a zaoravanjem zelene mase obogatilo bi se tlo humusom, vrlo važnom tvari, o kojoj zavisi plodnost naših njiva. To bi bila jedna vrsta zelenog gnojenja.

Bijelog bosiljka ima najviše u Vojvodini, On se viđa i u Mačvi i u drugim kotarima, međutim, nema ono značenje za pčelinju pašu kao u Vojvodini.

Osjak ili palamida (Cirsium arvense)

Dugogodišnji, bodjikav i vrlo štetan korov, koji je čest »gost« naših oranica. Ima dubok i razgranat korijen, iz kojega izbijaju nadzemni dijelovi, pa makar ih posjekli nekoliko puta motikom ili drugim orudem. Kod okopavina i drugih kultura, koje se rano prikupljaju, palamida nema vremena da cvjeta. Kao medonosna biljka dolazi u obzir ako raste u žitima, jer počinje cvjetati u drugoj polovici lipnja, te je mogu pčele dobro iskoristiti. Palamida raste i po ritovima. U Pančevačkom ritu i uopće u Banatu, ona je važna medonoša jer, vjerojatno sa drugim bodjikavcima. daje dnevni prinos oko 5—7 kg.

Među korovima ima priličan broj medonosnih biljaka. Nabrojit ću ih ukratko, počevši s onima, koje cvjetaju najranije. Poslije nekoliko toplih dana krajem veljače ili početkom ožujka već cvjeta mišjakinja, a kasnije mrtve koprive. 0 gorušici i divljoj grahorici bilo je riječi ranije. Buka ili turčinak, koji se vrlo često crveni po našim poljima, daje obilnu pašu polena. Ivica ili urodica (Ajuga reptans) cvjeta istodobno kad i bijeli bosiljak i sudjeluje ponokad prilično u bosiljkovu medoberu. Kasnije cvjeta laniEst (Linaria vulgaris); njegovi cvjetovi, koji su žuti, viđaju se po našim njivama često do prvih mrazova.

Pčelarske biljke

Facelija (Phacelia tanacetifolia)

Ona se smatra kao najmedonosnija biljka, računa se da s hektara može dati 300 kg, a u jiužnim krajevima, gdje je toplije, a sunčeva svjetlost jača. i do 1000 kg meda s hektara.

Facelija je jednogodišnja biljka, porijeklom iz Amerike. Ona ne zahtijeva neke naročite uvjete u pogledu tla i klirne. Facelija je otpoma prema slabijim mrazovima (do —5° C), te se može posijati i u kasnu jesen, da bi sjieme niklo u rano proIjeće (do kraja travnja). Pri sjietvi u Tetovu, 4. V. 1949. god., počela je sa cvjetanjem 4. VI. a pri sjetvi 10. IV. 1950. g. procvjetala je 1. VI. Cvjetanje facelije traje mjesec dana. Poslije obilne kiše, 17. VII. 1949. god., posijao sam faceliju, no nije stigla do cvijeta do jeseni, te smo je pokosili za stočnu hranu. Od sjetve do cvjetanja treba 45—60 dana. Cvjetovi su otvoreno plave boje, nektar je lako pristupačan pčelama, te pčele u toku cijeloga dana užurbano skupljaju iz njie nektar. Daje i dosta poilena; tako sam jednoga dana nabrojio oko 30% pčela s punim košaricama. Otkuda tako velika medonosnost facelije? Smatram da je djelimičan uzrok tome, što je sjeme sitno i mala količina, laoja se dobija sa ha. Dok se kod biljaka, koje imaju krupno sjeme, dobija sa ha 1000—2000 kg sjemena, od facelije se dobije 300—400 kg. Hranjive tvari u listu, troše se za stvaranje velikog broja cvjetova i lučenje nektara, a vrlo mali dio za stvaranje sjemena. Kako je sjeme sitno, a biljke izrastu prilično visoke, do 50 cm, treba prosječno 10 kg, a preporučuju se količine od 6—20 kg po ha. Da bi se sjeme pravilno rasporedilo pri sjetvi, treba ga pomiješati sa 2—3 puta većom količinom pijeska ili pepela. Sjeme, starije od godinu dana gubi klijavost. Tlo prije sjetve treba dobro pripremiti, isitniti, da bi se sjeme moglo plitko pokriti rahlom zemljom. Trebalo bi da je njiva čista od korova, jer se facelija u početku razvija vrlo sporo, te je može korov ugušiti. Na dobro pripremljenoj njivi i čistoj od korova dovoljna je i manja količina sjemena na ha. Jednom posijana facelija na nekoj površini sama se zasijava idućih godina, te se javlja u drugim usjevima kao korov. Slarna od facelije ima dačice, koje bodu, te je toka ne jede.

Od facelije nemamo druge koristi osim pčelinje paše, i to je razlog da se onane može raširiti u većoj mjeri. Ona se preporuičuije za zeleno gnojenje, jer prima teško topljive fosforne i kalijeve soli iz tla. U toplim krajevima možemo je posijati kao strni usjev, ali samo ako je tlo vlažno, a uspjeh će zavisiti o obilnosti oborina. U tom slučaju facelija će dati kasnu pašu i omogućit će silan razvoj legla, te će pčelinja društva dobro prezimiti. Zatim se preporučuje da se prije svakog cvjetanja pokosi za stočnu hranu, a da se drugi otkos ositavi za pčele. Ekonomski je opravdano sijanje facslije radi dopunjavanja praznine u pčelinjoj paši, da nam pčelinja društva ne bi oslabila, a to je opet potrebno radi korišćenja kasnijih paša kao i radi boljeg prezimljavanja,

Svilenica, cigansko perje (Asclepias syriaca)

To je zeljasta biljka s višegodišnjim korijenom. Dostiže visinu do 1 /4 m. Ima široko, debelo, mesnato lišće, koje liči na orahovo, samo je veće i čvršće. Cvjetovi su ružičasti i nalaze se u resicama; cvjeta u lipnju i srpnju pa čak i u kolovozu. Ona je vrlo medonosna, a daje i malo polena, Prašne kesice spojene su dvjema opnama, koje imaju klinaste otvore, i u njih pčele ponekad zaglave svoje nožice. Katkada pčele se ne mogu izvući iz cvijeta, osobito stare i iznemogle, i umaru na njemu.

Svilenica je donijeta iz Amerike, a kod nas je ima podivljale zapadno od Zagreba, uz Savu do Brežica. Zatim se v đa u Srijemu oko rijeke Mosure. Evo što piše Dragutin Loc o njoj. »Zagrebački pčelari, koji su selili pčele na svilenicu, javljaju o poraznom učinku. Pčele su se doduše otkidale od biljke, koje su, uostalom, obilazile i po kiši i donosile opne u košnicu, te ih tu otkidale, ali pod lupom opažale su se na otkinutim opnama otkinuti i završni člančići nogu, bez kojih pčela nije više mogla doći u obzir

Svilenica ima raznovrsnu upotrebu. Cigani iskorišćuju Vlakna iz plodova za punjenje jastuka, zatim za pravljenje šešira, papira, a stabljike za izradu užadi. U lišću ima mnogo C vitamina, a u soku kaučuka. Radi gornjih koristi svilenica se uzgaja i kao kulturna biljka.

Medonosno bilje jadranskog područja i krša

Ružmarin (Rosmarinus officinalis)

To je drvenasti samonikli grm, koji naraste do 1 m visine. Lišće mu je usko i debelo s glatkom površinom. Pupovi se formiraju na grančicama iza pazušaca lista, Cvijet je lijepe plave boje.

Ružmarin je uglavnom biljka dahnatinskih otfka, gdje raste u zajednici s ostalim grmljem, s kojim sačinjava tamošnju makiju, tikam ili kamenjara. Ima ga dosta na Dugom otoku, Visu, zapadnom dijelu otoika Hvara, Šolti, Šćedra, djelomično na Lasltovu i na zapadnoj obali poluotoka Pelješca.

Ružmarin cvate od rujna do travnja. Njegova cvatnja u blažim zimama i ne prestaje potpuno, pa ga narod radi toga zove »zirnrad«, Ipak glavna mu jesenska cvatnja pada u listopadu ili studenom. a proljetna u ožujku i travnju, Zabilježeno je i takvih godina kada je od ružmarina u prosincu ili siječnju bilo po koji dan i većih prinosa, kao na pr.: 13. I, 1948. godine. Taj dan je na otoku Hvaru bio prinos od 1,50 kg po pčelcu. Takve su zime najviše nepovoljne za konačno izimljenje pčela, jer ružmarinova cvatnja izmamljuje pčele za nepovoljnog vremena, kada ne može biti iskorištena, Matice u toku cijele zime razvijaju leglo, što sili pčele da i po nepovoljnom vremenu izlijeću iz košnice i propadaju. Nekada ih uništi bura, a nekad južni vjetrovi, koji se u zimi gotovo i ne smiruju. Zato neki pčelari misle da je stalnija ružmarinova paša u jesen nego u proIjeće. Ružmarin medi i pri nižim temperaturama, iznad 18° C, pa nadalje.

Kada je za ružmarin povoljno vrijeme, znade i u jesen i u proljeće vrlo dobro mediti i dati po više vrcanja, Događa se da se u drugoj polovici ožujka pčele roje.

Med od ružmarina bijele je boje, brzo se kristalizira u sitnim finim kristalima i izgleda kao mast. Miris ima po samoj biljki i smatra se jednlim od najfinijih vrsta meda.

Sl. 22. Ružmarin (Rosmarinus officinalis L)

Izostavljeno iz prikaza

Iz ružmarinova lišća vadi se eterično ružmarinovo ulje. Od 80 kg suhog lišća dobije se oko 1 kg ulja. U tu svrhu sijeku se cijieli grmovi, zatim iz korijena istjerajlu mladi grmovi, koji bolje mede od starih.

Žalfija, kadulja ljekovita (Salvia officinalis)

Izostavljeno iz prikaza

U nekim krajevima zovu je kadulja, u Hercegovini pelin, a u hrvatskom Primorju zovu kuš, Nadzemni dio žalfije izraste svako proljeće iz korijena, koji je dobro razvijen i uspješno odolijeva suši. Iz korijena istjera po nekoliko strukova, šio mnogo zavilsi o vlazi. U doba cvatnje naraste do 60 cm. List je žalfije duguljast i s obadvije strane dlakav. Cvat je na struku. Cvjetovi su lijepe plave boje, razvijaju se i cvatu odozdo prema gore.

Sl. 23. Ružmarin (Rosmarinus officinalis L) (Foto: Šimić)

Izostavljeno iz prikaza

Raširenost žalfije u kršu vrlo je velika, ima je u Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskom Primorju i Istri. Najbogatija područja žalfije jesu od Metkovića prema Dubrovniku, te u dubinu od mora u Hercegovini do 70 km u pravcu Trebinja, Neveslinja, Bileća i Mostara, Vrlo bogata područja kasne žalfije jesu na Biokovu, oko Vrgorca i dalje iznad Makarske, pa na otoku Braču na Vidovoj gori, u okolici Trogira, na Dugom otoku, na otoku Pagu, Cresu, Lošinju, Krku i na zapadnoj strani Učke u Istri. Manje količine žalfije ima i u drugim mjestima.

Sl. 24. Kadulja (Salvia officinalis L)

Izostavljeno iz prikaza

Žalfija počinje cvasti u travnju ili početkom svibnja pri moru i pomiče se na visine, tako da se njezina cvatnja završava ia najvećim visinama u drugoj polovici lipnja, Prema tomu seIjenjem pčela na veće visine može se paša iskorišćivati gotovo dva mjeseca.

Na otoku Visu na Humu ima nešto žalfije, koja počne cvasti već početkom travnja. Najranije je na kopnu zabilježen početak cvatnje žalfije kod Kardeljeva, dne 14. travnja 1948. godine. Te godine su bili svi povoljni uvjeti za njezin razvitak i vrlo dobro je medila. U sušnim proljećima cvatnja počinje kasnije i brže prođe. Srednja cvatnja žalfije na jednom mjestu traje obično oko tri tjedna.

U povoljnim godinama žalfija izlučuje vrlo velike količine nektara, koji nikada ne bude potpuno iskorišćen, pa je zato ubrajamo među najmedonosnije biljke u našoj zemlji. Poznato je da žalfija u početku cvatnje medi slabije, pa sve jače, tako da pčele obilaze i one cvjetove, koji su već uveli. Uz povoljno vrijeme žalfija izlučuje nektar od jutra pa preko cijelog đana. Prosječni dnevni prinos od žalfije može biti po 5—6 kg ili 40— 50 kg meda po pčelcu u sezoni. Rekordni prinosi dvaput su veći. U Hrvatskom Primorju medi žalfija slabije nego u južnoj Dalmaciji.

Kao preduvjet za dobar razvitak žalfije potrebno je dovoljno vlage i mimo vrijeme bez vjetrova. Hladni vjetar može potpuno prekinuti najbolje medenje i uništiti cijelu pašu.

Med od žalfije je žute boje, malo gorkog ali finog okusa. Ubrajamo ga medu najkvalitetnije vrste meda u našoj zemlji. U boji, pa i okusu nešto varira i nije iz svih područja potpuno jednak; tako može med od žalfije biti nešto svjetliji ili malo zatvorenije boje. Općenito je žalfijin med radi svoje Ijekovitosti mnogo tražen za potrošnju kod nas u zemlji, a i radi izvoza.

Žalfija se mnogo bere u Ijekovite svrhe. Tim se pčelarstvu nanosi osjetljiva šteta, pa bi je trebalo brati u onim krajevima, gdje se ne može iskoristiti kao pčelinja paša.

Vrijesak mali, bresina (Satureia montana)

Ponegdje ovu biljku zovu »čubar«, ali u najviše glavnih područja zovu je vrijesak, pa je među pčelarima kao takav poznat. To je kao i žalfija isključivo biljka krša, višegodišnji i drvenasti polugrmić s dugačkim žilama, koji naraste do 40 cm visine. Lišće ima sitno i Ijuskavo. Svako proljeće izbijaju mladice iz grančica i na vrhu mladica razvijti se mnogolbrojni sitni cvjetovi. Ima ga dvije vrste: bijeli i crveni, Bijeli vrijesak raste u nižim, a crveni na većim nadmorskim visinama. Bijeli je vrijesak nešto viši od crvenoig, jer se drži uspravno, dok crveni jače pada po zemlji. Gotovo sve jednogodišnje mladice vrijeska u jesen uginu.

Vrijesak zauzima daleko veća područja u kršu nego žalfija; on je raširen po ogromnim neprohodnim i besputnim terenima, gdje ljudi rijetko dblaze. I vrijeska ima dosta u Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, Lici i Hrvatskom Primorju. Od mora dopire mnogo dalje nego žalfija, a penje se do 1200 m nadmorske visine, kao na primjer na Veležu. U Hercegovini ima vrijeska gotovo sve do Konjica, u Dalmaciji ga ima u kotarima Dubrovnik, Mefković, Makarska, Imotski, Knin, Sinj. Naročito su bogata područja vrijesika u kotarima Duvno, Livno, Glamoč, Bos, Grahovo, Drvar, te u Lici Gračac i Udbina. Na Velebitu ima dosta vrijeska na Karlobagu, iznad Senja, te u Hrv. Pri* morju na Plasama, Meji i okolini.

Sl. 25. Vrijesak mali (Erica) (foto: Šimić).

Izostavljeno iz prikaza

Vrijesak se drži na kršu bolje od ostalih biljki, pa ga nalazitmo na ljutom kršu, a i na saimim istijenama bez najmanje zemlje. Kako njegov rast i razvitak pada u Ijetu, vrlo često strada od suše i bure. Gotovo ni jedne godine ne pada u kršu dovoljno kiše; kad jedan dio dobije dosta kiše u drugim krajevima vlada suša, pa nema ni jedne goidine kada vrijesak bude svuda dobar. Tako u jednim krajevima diade rekordnu pašu, u drugima jedva zimnicu ili ni to.

Kada vrijesak dobije u srpnjiu dovoljno kiše, on počne cvasti početkom kolovoza, ako kiša padne kasnije, onida i cvatnja počinje kasnije. Kasne cvatnjie ne daju nikada rekordne paše, Vrijesak počinje cvasti najprije na planinama i spušta se sve niže prema moru, Dok na planinama vrijesiak svakako počne cvasti u kolovozu, u predjelima bliže mora cvate mjesec dana kasnije. Tok cvatnje vrijestka suprotan je onomu od žalfije, kojia počinje kod mora, a završava na planinama. I vrijesak cvate po dva mjeseca, ali glaivna paša traje oko mijeisec dana.

Pravilno iskorišćivanje vrijeskove paše vezano je uz minoge teškoće, prva je ta, što su najbolje paše vrlo udaljene od žeIjeznice i dobrih cesta, pa je teško i preskupo doseljavati pčele iz velikih daljilna. Redbvito pčelinjaci budu nagomilani samo na nekim mjestima i, radi neprohodnih i besputnih terena na kršu, ne mogu biti pravilno razmješteni. Svaki pčelar izbjegava velike troškove i drži se samo željezničkih stamica, a takvih ima malo. Vrijesak je moguće iskorišćivati samo s ovih stanica: Cerovac, Malovan, Zrmanja, Pribudić, Golubić, Strmica. Bos. Drenoivac i Lički Tiškovac. Na tim stanicama dođe do tolike nagomilanosti košnica, koja i u najboljoji godini n:je razumna. Na stanice Malovan i Strmicu slaigamo je 1951. god. do 3.000 košnica, sve pčelinjak do pčelinjaka, dok je bilo mjesta, gdje na 15—20 km od ovih stanica nije bilo pčela, jer je teškoi i skupo prevoziti. Tako je dosada vrijeskova paša u našoj zemlji samo malim đijelom iskorišćivana.

Prosječno kroz deset godina računa se da na vri eisku budu 2—3 godine dobre ili vrlo dobre, dok su ostale slabe ili vrlo loše. Prosječni prinios na dobroj vrijeskovoj paši je 3—4 kg na dan, a može biti i veći. Vrijesak je biljka, koja je do sada dala najveći dnevni prinos po jednoij košnici. U zadnjih pet godina vrijesak je medio u Lici dva puta dobro, dok tri godine nije od njega bilo ništa. U Hercegovini kroz svih posljednjih pet godina nije vrijesak diao veću pašu zbog suše. Na pčelinjaku Pcelarske centrale iz Zagreba bio je u Bos. Drenovcu 21, VII. 1951. godine dnevni unos u kontrolnom društvu 13,50 kg. Takva medonosna područja bila su te godine predjeli od Gračaca prema Udbini, cijeli kotar Bos. Grahovo, Drvar, Livno i Sinj.

Vrijesak izlučuje uz povoljne uvjete nektar preko cijelog dana, ali je najbolje izlučivanje zabilježeno poslije podne od 12 pa do 16 sati. Kada je 1951. god. po noći bilo dovoljno rose, jiutarnja temperatura 12° C, a podnevna najviše 32° ili 33° C, onda je vrijesak davao najveće prinose,

U sušnim igodinama beskorisne su selidbe pčela na vrijesikovu pašu. Mjnogi pčelari iz sjevemih krajeva smatraju da vrijesak može svaku godinu nešto dati, a u tomu se varaju. U sušnim godinama nema paše od vrijeska.

Med od bijelog vrijeska je bijelo-zelenkast,, a od crvenoga žut. Potrošači, koji upoznaju vrijeskov med, teško da će tražiti kbji drugi. Ima veliki broj pčelara, koji se slažu u tomu, da je vrijeskov med bolji nego od žalfije ili bilo koji druigi. Vrijeskov med može ostati po nekoliko mjeseci da se ne kristalizira. Pčele na njemu vrlo dobro zimuju.

Vriština, vrišt (Caluna vulgaris)

Zapravo se ta biljka zove vrišt, a ona polja na kojima raste »vrištine«. To je višegodišnji odrvenjeli polugrmić iz čijih grančica svaku godinu izbiju mladice kao i kod vrijeska. Naraste do 40 cm visoko, lišće ima sitno Ijuskavo i slično listu čempresa. List i gornji dio stabljike u zimi pocmi. Cvjetići su sitni, okrugli, blijedo Ijubičaste boje, razviju se u grozdovima pri vrhu grančica.

Vriština ili vrišt je biljka ispranih kiselih tala vrlo siromašnih u kreču, raste u zajednici s bujadi. Ima je pomalo gotovo svuda po Lici, Kordunu, Gorskom Kotaru i Hrv. Zagorju, u Bosni koid Tuzle i nekim područjima Slovenije, Glavni centar vrištine je Ličko polje od Perušića skoro do Gračaca, a najviše je ima oko Gospića u svim pravcima na 10—20 km. Preoravanjem, kalcifikacijom i gnojenjem mnoge su vrištine pretvorene u plodna polja. Vriština dobro podnosi sušu, bolje od vrijeska, ali ipak i za njezin razvitak treba kiše. Najbolje joj vrijeđe, kao i vrijesku, one kiše koje padtiu na početku kolovoza pred samu cvatnju. Cvate cijeli kolovoz i rujan sve do mrazova, I u sušnim godinama vriština daje neku malu pašu, pa su rijetke godine da sasvim iznevjeri.

Prosječni prinos na vrištini je 1—2 kg, a prinos 2—3 kg smatra se na vrištini kao vrlo dobar. Pčelari se slažu u tomu, da vriština uz iste uvjete gotovo za pola manje medi od vrijeska.

Med je od nje zatvoreno žute boje, a ima neobjašnjeno svojstvo da se ne da vrcati iz saća, iako je u tekućem stanju. To se događa češće u sušnim nego u kišnim godinama, Med od vrištine smatra se kao slabiji, ali pčele na njemu dobro zimuju.

Levanda, (Lavandula officinalis)

To je višegodišnja biljka. Uzgaja se u Dalmaciji, gdje je uvezena iz Francuske. Grm ima razgranat, džbunast, list linearano. Cvata je klasolika, a na njoj se nalaze uokolo cvfjetići Ijubičasto-plave boje.

Levanda je biljka toplog južnog podneblja, zahtijeva mnogo topline i svjetlosti. Voli primorsku klimu, ali veću nadmorsku visinu. Razmnaža se sjemenom i vegetativno reznicama ili izđancima. Živi 5 do 10 godina. Kod nas se uzgaja na otoku Hvaru kao Ijekovita biljka, osobito u selima Brusje, Selca, Malo i Velo Grablje i na drugim mjestima. Cvate u lipnju ili srpnju i daje pčelama dobru pašu u vrijeme, kad nemaju ništa drugo. Med od levande je žute boje i vrlo finog okusa. lako se od levande ne sakupe veće kolićine meda, ističemo njeziniu važnost zato, što je to u Ijetnim mjesecima tamo gdje je ima, gotovo jedina uzdržna paša pčelama. Kada bi levande bilo na većim sjetvenim površinama, mogla bi se ubrojiti među najznačajnije paše. Levandu upotrebljavaju i protiv moljaca,

Veliki vrijes (Erica)

Rod vrijesa (Erica) ima više vrsta. Za pčelarstvo su značajirije vrste Erica verticilata, Erica multiflorea i Erica arborea. Narod ih na dalmatinskim otocima zove »veli vris«. Prva dva rastu kao drvenasto grmlje do 1 m visine, dok Erica arborea naraste poput lijeske i do 2 m visoko i dosta se razgrana. Sve tri vrste velikog vrijesa najviše su raširene u onim pređjelima, gdje i ružmarin, s koijim čine glavni dio šume na otoku Visu, Hvaru, Šoltli, Lastovu, poluotoku Peljiešcu, zapadnoj stirani Korčule, ali ih ima i u okolici Dubrovnika, Žrnovnici kod Splita, na otoku Rabu, u okolici Tuzle i drugdje.

Vrijes podnese suišu bolje od ružmarina. Kadia se 1950. godine ružmarin na nekirn mjestima potpuno osušio, vrijes se još dobro držao i poslije prvih jesensikih kliša brzo se oporavio i cvao. Vrijes pozemljuš li mnogocvjetni vrijes (Erica verticilata i Erica multiflorea) cvatu u jesen, u listopadu i studenom, a Veliki vrijes cvate u proljeće ili ranije, a u povoljinim zimama nekad još u prosincu. Drvo u sve tril vrste vrijesa slično je, a tako i Ilist i cvijet. Boja cvijeta je ružičasta do blijedocrvena. Prva dva vrijesa medonosna su, a veliki vrijes daje obilje praška, i samo u nekim kirajevima meidi. Obilnije medenje na velikom vrijese traje 2—3 tjedina, u koijem vremenu može u:z povoljne uvjete dati: po dva vrcanja. Nekih godina zamedi bolje vrijes nego ružmarin, a nekad jednako, pa se ove dvije paše korisnio dopuinjuiju. Dnevni pninos s velikog vriješa moiže biti do 3 kg od jednog pčelca na dan. I prinos od 1—2 kg smatra se dobrim.

Med od velikog vrijesa je tamno žute boje, gorkog okusa kao od kestena, brzo se kristalizira još u saću, i pripada među lošije kvalitete. Na otocima u blagoj klirni pčele na njemu dobro zimuju, ali u sjevemim krajevima ne bi bio pođesan za zimnicu pčelama.

Drača, diraka (Paliurus aculeatus)

To je bodjikavi drvenasti grm, koji može na dobrom tlu narasti i do 2 m visine. Obična mu je visina 1—1,5 m. Raširen je gotovo svuda na kršu u Herceigovini i Dalmaciji. Ima male, tanke, jajolike listiće i silne bodjike, koje ga brane da ga stoka nikad ne uništi. Cvate u isto vrijeme kao i žalfija, u svibnju i lipnju sitnim žutim cvjetićima. Drača ilma plitke cvjetiće, pa joj pogoduje za medenje toplo i mimo vrijeme. Obilnije medenje joj je rijetko. U povoljnim godinama može dati 10— 15 kg meda po pčelicu. Obično su prinosi s drače manji, ali redoviti, koje pčele upotrebe za razvitak legla.

Planika obična, jagodnjak (Arbutus unedo)

I to je također drvenasti zimzeleni grm poznat na našim dalmatinskim otocima. Naraste do 1 m visoko, Grm joj je donekle sličan ribizliu, samo jači, list ima duguljast, zadebljao, glatke zelene površine, malo nazubljen. Cvat je u obliku grozdića, cvjetovi su obješeni prema zemlji, a po boji i obliku vrlo naliči na cvijet đurđica. Planike ima na onim mjestima, gdje ima i velikog vrijesa, na Visu, Hvaru, poluotoku Pelješcu i okolici Dubrovnika. Daje najkasniju pčelinju pašu, jer cvate u studenom i prosincu. S planike nisu redovito zabilježeni veći prinosi, nego samo u nekim godinama zamedi. Kako iza njezinog medenja obično naglo zahladi, pčele se povuku u klupko i med ostane nepoklopljen, pa se kvari. To se dešavalo nekim pčelarima na poluotoku Pelješcu. Planika je naša najkasnija paša. Na planiki rastu lijepe crvene jagode, koje narod rado bere i jede.

Sl. 26. Planika (Arbutus unedo L)

Izostavljeno iz prikaza

Medjika, mana, medum

Pored nektara, slatkih biljnih sokova, pčele skupljaju i medjiku; nju izlučuju lisne uši, koje žive na biljkama. One su nastanjene obično na vrhovima grančica, jer su oni meki, a isto tako je na njima i mlado lišće, te uši mogu lako zabosti rilca u nježno tkivo i sisati hranu. Uši se hrane asimilatimaorgainskim materijama, koje se stvaraju u lišću pri sunčanoj svjetlosti, U sokovima ima vrlo mnogo ugljikohidrata šećera, a vrlo malo bjelančevina, koje su im potrebne za izgradnju tijela i stvaranje jaja. Da bi uši došle do potrebnih količina bjelančevina one moraju isisati veliku količinu biljnoga soka, zadržavajući bjelančevine, a izlučujući šećer u obliku kapljica, kao medjiku, manu ili medun. To je naučno dokazano kemijskom analizom biljnoga soka i izlučene medjike od ušiju. Ti slatki sokovi nisu! prave izmetine, jer se oni luče pomoću filtracijskih uređaja i ne dolaze u dodir s pravim organima za probavu. Med od medjike razlikuje se od nektarskoga meda po tome, što u njemu ima mnogo dekstrina 39,4%, dok u medu ima samo 2,89%. Dekstrin bubri i izaziva žeđ; da bi utolile žeđ, pčele uzimaju još više medjike, crijevo se prepuni i dolazi do proliva. Uz to od cvjetnog meda ostaje neprobavljenih ostataka oko 1,8%, a medjika ima više, te i zbog toga nije dobra za zimsku hranu. Medjika je opasna za zimnicu, osobito u hladnim krajevima i studenim zimama, jer pčele ne mogu izaći da se pročiste. Nije opasna u toplim krajevima u Dalmaciji, Hercegovini, južnoj Makedoniji, jer se mogu često pročistiti, Pored toga medjika od vrbe ne valja za zimsku hranu, jer se brzo kristalizira-otvrdne, te pčele pored hrane uginu. Zbog toga vrbovu medjiku treba iskoristiti još dok je žitka. Med od četinarske medjike sadrži željeza.

Kako medjika nije dobra za zimnicu pčelama, pčelar treba da je raspozna od pravog meda, Po P, Bliznjuku medjika se poznaje po ovim znacima. »Nema mirisa, po ukusu podsjeća na slabu rakiju, karamelu ili smolu od koštičava voća, u ustima se teško miješa s pljuvačkom, ne lijepi se odmah za jezik i zato izgleda manje slatka. Ona je gušća i rastezljivija od meda dobrog kvaliteta. Iz satina se teže istresa. Ima boju zatvoreno sivu; pri prelivanju iz jednog suda u drugi daje tamnozelenu nijansu«. Pčele obično ne poklapaju medjiku. Ipak se u praksi nalazi da i poklopljeni med ima u sebi znatni postotak medIjike, pomiješane s medom dobrog kvaliteta,

Po spoljašnim znacima ne može se uvijek razlikovati medjika od dobrog meda. Zato je u sumnjivim slučajevima potrebno uzeti jedan dio meda i dva dijela destilirane vode ili čiste kišnice i izmiješati. Zatim oitopljenom medu dodati jak vinski špiritus (96°) u količini deset puta većoj od same tekućine, Kad ima medjike, smjesa će biti mliječno-bijela, mutna, a ako nema, tekućina će ostati providna.

Dok cvjetnjače daju nektar svake godine, dotle medjike ima periodično svake treće, četvrte i pete godine, premda se navodi da na hrvatskom kršu ima medjike svake godine, a isto tako i u arišovim šumama. Koji su uzroci toj pojavi? Da bi lučenje medjike bilo obilno, treba da se uši razmnože u vrlo velikom razmjeru. Uvjeti za brzo razmnažanje jesu klir matski i biološki. Česte kiše i hladno vrijeme ometaju razmnažanje, zato najviše uši ima sušnih godina i u toplom dijlelu godine, premda je u tom periodu i život biljaka najbujniji, te imaju najviše asimilata: hrane za uši. Zatim sušnih godina nektarska paša je slaba, te su pčele i primorane da sakupljaju medjiku. Regulatori brojnosti uši jesu njihovi prirodni neprijatelji i bolesti, Sitna bića-mikroorganizmi, koji se ne mogu vidjeti golim Okom, nego mikroskopom (spravom za uveličavanje): bakterije, gljivice, virusi i neke praživotinje (protozoe) izazivaju bolesti i pomoir među ušima. Ima kukaca grabljivaca, koje se hrane ušima kao ličinke bubamare i druge, i kukaca parasita, koji žive u tijelu ušiju i uništavaju ih. Kada uši dostignu maksimalnu brojnost, zbog slabije ishrane njihova otpornost prema bolestima i uopće njihova životna snaga popusti, te bivaju desetkovane od prirodnih neprijatelja. Preživjele otporne uši, s većom životnom energijom, ponovo se počinju umnožavati tako, da poslije nekoliko godina njihove izlučevine postanu bogat izvor pčelinje paše.

Medjika se javlja najrjeđe na zeljastim biljkama, tako pšenica i raž daju medjike poslije grada i zboig zaraze glavnicom. Medjiku obično daje ovo drveće: lipa, klen, jasen, vrba. većimom u rujnu, a naročito hrastovi. Rijetko sušne 1950. god,, kada je paša u cijeloj FNRJ bila vrlo slaba, hrastove šume u Slavonskoj Posavini dale su 30—40 kg meda od košnice.

Crnogorična medjika

Osobito značajnu pčelinju pašu predslavlja medjika (medun ili mana) na jeli, smreki. boru i arišu. U našoj domovini u nekim goidinama dolazi do izlučivanja velikih količina medjake, uglavnom na jieli, Čuvena je paša na jeli u Sloveniji, Gorskom Kotaru, u Lici i Bosni. Medjika se može javljati na listu i grančicama jele od svibnja pa sve do listopada. Do izlučivanja mediljike nia cmogorici dolazi po dru B. Geintzu, koji je u tom poigledu vršio dugogodišnja ispitivanja, posredovanjem ušiju Lachnus hyalinus i Lecanium hemycryphum. Ove uši sišu sokove iz tankih grančica, s lista i izlučuju medjiku. Postoje i suprotne tvrdnje, da medjika nastaje znojenjem drveća, ali ta tvrdnja nema jačih dokaza, da bi se moigla prihvatiti. Nije nađena medjika na onim stablima, na kojima nije bilo nigdje u blizini ušiju, naprotiv čim su uši prenesene, medjika se pojavila.

Medjika nije redovita niti stalna paša u svakoj godini, i ne možemo je ni po kojim znacima sa sigumoišću predvidjeti, jer uši može biti, a da se medjiika ne pojavi. U hladnim i kišovitim Ijetima ne bude medjike. U deset godina pojavi se tri četiri puta, i to redovito u toplim i suhim Ijetima. Kada su velike vrućine, medjika brzo otvrdne i pčele je ne mogu sabrati. Najjača su lučenja medjike u jutro i na večer, pa je poznata pojava da pčele i po noći na mjesečini izlijeću i rade, dok za podneva gotovo potpuno prestaje rad i može se pojaviti grabež.

Jačina izlučivanja medjike mnogo varira prema tlu, nadmorskoj visini i još mnoigim nepoznatim faktorima. Ima krajeva, gdje se javlja češće, kao u Sloveniji i Gorskom Kotaru, a ima i takvih, kao na primjer u Bosni, kođ Bihaća na Plješivici, gdje se pojavi jedamput u deset godina,

Normalna je pojava da se jelova medjika vrlo brzo kristalizira još u saću i da se ne dade vrcati, Na dobrim pašama pčelari neprestano vrcaju, a ukoliko to propuste, moraju izrezivati saće s medom ili ga ostaviti u košnici, dok ga pčele ne potroše. Poznati slovenski velepčelar Kirar iz Maribora u tu svrhu izgradio je u medištima svojih košnica takve okvire, u kojima su satine izgrađene na cinkovom limu. Na pašama medjike, kad se ona kristalizira, on tie vrca med, nego izrezuje saće s medom sve do satne osnove i daje nazad pčelama da nadograđuju i pune.

Interesantno je što se u Gorskom Kotaru sve do Delnica medjika ne kristalizira u saću, a što se ide dalje od Delnica prema moru, kristalizira se već za dva tri dana.

Pčelari mnogo sele u predjele medjike i u dobrim godinama saberu velike količine meda. Prema tomu postoji među pčelarima vjerovanje u tim ikrajevima, da je medjika bolja pčelinja paša nego bagrem, jer dulje traje, pčele se na njoj dobro razviju i saberu više meda. U dobrim godinama mogu pojedina društva dati 40—50 kg, a u rekordnim godinama i do 80 kg meda.

Med od jelove medjike je tamno-zelenkast, miriše po smoli, ukusan je za jelo i mnogi smatraju da je Ijekovit. Brzo se kristalizira; pčele na njemu zimi dobiju grižu i redovito ugibaju.

Popravljanje pčelinje paše

Gotovo u svakom kraju, pa makar imao i najbogatiju pašu, ipak ima prekida u paši. Stoga matica smanjuje, pa čak i prekida nošenje jaja; ulište oslabi te ne može iskoristiti nastupajuće paše. Ako je paša vrlo slaba u kolovozu, pčelinje društvo zazimit će sa starim pčelama, koje ne mogu dočekati proljeće, te će se sporo razvijati i ne će moći iskoristiti ranu pašu, koju daje bagrem. Prije nego što mislimo preuzeti i najmanju akciju za sađenje i sijanje medonosnih biljaka, moramo dobro poznavati pašu svoga mjesta, kako bi naš rad usmjerili ka popunjavanju prekida. Ne će biti na odmet i pojačavanje postojeće paše, ali ipak to ne bi trebalo da nam bude prvenistven zadatak, ukoliko nani naročite okolnosti ne nalažu sađenje izvjesne vrste drveća.

Sl. 27. Zvjezdan, smiljkita (Lotus corniculatus)

Izostavljeno iz prikaza

Ranije smo naveli količine meda, koje daju medonosne biljke sa ha, no ne bi trebalo izgubiti iz vida da pčele potroše veliku količinu nektara za ishranu legla, jer matica nosi oko 150000 jaja na godinu, iz kojih se izleže oko 15 kg pčela. Zatim pčelama je potreban nektar, odnosno med, za održavanje temperature u košnici od 34—35° C i za ishranu preko zime. Računa se da godišnja potrošnja meda po ulištu iznosi od 60— 120 kg. Imajući to u vidu, ne treba da se varamo, ako smo posadili nekoliko medonoisnih drveta ili zasijali mali dio vrta nekom medonosnom biljkom, da smo mnogo pridonijeli za popravljanje paiše. Pa ipak i najmanja akcija u tom pravcu bit će od koristi. Jedno razvijeno stablo lipe, sofore, pa i bagrema može pri povoljnim vremenskim uvjetima, dati desetak kilogrania meda. »Zrno po zrno pogača«, kaže naša narodna poslovica. Ako se nekoliko godina uzastopno posadi svake godine izvjestan broj medonosnih drveta i šiblja, ipak ćemo učiniti dosta za popravljanje paše.

U ravničarskim krajevima, gdje nema voća, šuma i vrbika, kao što je u većem dijelu Vojvodine, pčele oskudijevaju u ranoj paši cvjetnoga praha, koji je osnovni uvjet za rani i silni razvoj legla s proljeća. Taj nedostatak možemo popuniti sađenjem lijeske, javora (Acer negundo), jasena; pored vode u vlažnim mjestima sađenjem vrba, joha i topola; uopće sađenjem šumskog drveća. Prihranjivainjem šećerom ne miožemo nadoknaditi nedostatak polena. U mnogim krajevima ima prekida u paši od desetak dana između cvjetanja jabuka i bagrema. Voće i vrbe su precvjetale, a zeljaste biljke nisu se još razvile, te vlada velika oskudica u nektarskoj i polenovoj paši. Kako bismo popunili taj prekid? Od drveća u to vrijeme cvjeta divlji kesten, javor, mliječ i repica. U Vojvodini, izuzevši ritova i tamo, gdje se uzgaja suncokret, slaba paša je i o žetvi i poslije nje dok dospije bijeli bosiljak.

Najvažnija biljka za popravljanje pčelinje paše jest facelija. Ona je najmedonosnija, jer daje do 1000 kg meda na ha. Imajući u vidu da od sjetve do cvjetanja treba 45—60 dana i da period cvjetanja traje 30 dana, možemo podešavanjem rokova sjetve pružiti pčelama pašu, kada mi želirno, osobito s proljeća, dok u tlu ima dovoljno vlage. Ne treba izgubiti iz vida da i druge kulturne biljke mogu zamijeniti faceliju, jer je ona korov, a od njih pored paše imat ćemo i drugih koristi. Za tu svrhu došle su u obzir: korijandar, repica i druge uljaste biljke. Facelija, heljda, slačica i druge mogle bi se posijati kao drugi-postmi usjev, osobito u krajevima, gdje su vlažnija Ijeta, kao što su neki krajevi Hrvatske, sjeverna Bosna i cijela Slovenija. U tom slučaju ne bismo zauzimali zemljište za sijanje medonosnih biljaka. Težak je problem stvairanje paše u kolovozu, kada su ktdturne biljke, pa i veći dio ostalih medonoša precvjetale. Ako padnu kiše imat ćemo pašu od bosiljka i drugih korova, a u kršu vrijeska. Obično tada vladaju velike žege i oskudica u vlazi, naročito sušnih godina, te su nam mogućnosti za stvaranje paše vrlo ograničene. Zeljaste biljke vrlo su podožne suši, jer imaju plitko korijenje. Preostaje nam šiblje i drveće, koje ima duboko korijenje, te crpe vlagu s hranjivim tvarima iz dubljih slojeva i odolijeva suši. Izbor nije veliki od šiblja: živičnjak (Lycium barbarum) i biserak (Symphoricarpus racemosus), a od drveća sofora (Sophora japonica); s njima moižemo bar donekle osigurati izvjesnu pašu sušnih godina.

Sl. 28. Sitnocvjetni lanilist (Linaria genistifolia) (prema Grozdaniću)

Izostavljeno iz prikaza

Sada se pridaje velika važnost šumama i šumskim pojasima za popravljanje klimatskih uvjeta i vodnog režima, što ima ogroman utjecaj na povećavanje poljoprivredne proizvođnje. Stoga pošumljivanje i sađenje šumskih zaštitnih pojasa, osobito u ravničarskim krajevima, jesu problemi, kojima se pridaje velika važnost, te se planiraju i već izvode radovi u velikim razmjerama. Gotovo kod svih akcija sađenja šumskog drveća najvažnija je vrsta bagrem. Međutim, ne bi trebalo zaboraviti ni druge vrste, koje mogu poslužiti za istu svrhu, kao na primjer: javori, ajlantus (kiselo drvo), gledičija (naročito odike bez bodja), sofora, kelrajterija i druge. Uvjeti za uspijevanje drveća i šiblja u parkovima su mnogo povoljniji nego na terenima za pošumljivanje, zatim tu se traži i raznolikost da bi se dobili Ijepši i interesantniji pejsaži. Za sađenje u grupama potrebne su biljke s različitim porastom i bojom. Iz tih razloga parkovi su vrlo zgodni za sađenje najraznovrsnijib biljaka.

U prvom petgodišnjem planu podignut je veliki broj tvornica, zadružnih domova, škola i drugih objekata. Sye te velike i prekrasne zgrade socijalističke izgradnje dobit će mnogo u Ijepoti, udobnosti i u zdravstvenom pogledu, ako se ne ostave da strše gole, nego se okruže šibljem i drvećem. Eto mjesta za ogroman broj medonosnih biljaka!

U našoj državi ima veliki broj šumskih rasadnika, no oni proizvode gotovo isključivo jednogodišnje i dvogodišnje sadnice. Za sađenje na prolaznim mjestima potrebne su trogodišnje, pa i starije sadnice, da ih ne bi lako oštećivali Ijudi i stoka.

Kalendar cvjetanja

Kada medonosne biljke cvjetaju, to su važni podaci, koji interesiraju svakog pčelara. Stari pčelari znaju kada cvjetaju glavne medonoše, koje daju glavnu pašu. Njima će donji spisak poslužiti, da bi mogli dublje da se upoznaju s problemima pčelinje paše. Početnicima i ostalim pčelarima kalendar će biti putokaz u njihovom radu, te ne će pogriješiti pri izboru mjesta za pčelinjak ili pri osnivanju filijala — sporednih pčelinjaka, kao i pri selidbi, Kalendar cvjetanja pomoći ćepčelarima da lakše i brže procijene odiku paše, pa čak i njenu obilnost u nekoj oblasti.

Pri prikazivanju pojedinih biljaka u knjizi naveo sam kada cvfetaju, što daju pčelama: nektar, polen ili obje hrane. Pored toga unio sam iste vrste i u spisak i dopunio ga drugim važnijim medonosnim biljkama o kojima nije bilo riječi u knjizi, jer su one u nekim krajevima i pojedinih godina važne medonoše. Tada kalendar cvjetanja predstavlja pregled o najvažnijim svojstvima najglavnijih medonosnih biljaka u našoj državi, u kratkom i preglednom obliku, da bi čitalac brzo našao željenu biljku, pročitao kada cvjeta i šta daje pčelama.

Ispred imena biljke naveo sam da li je drvenasta, šib ili zeljasta, kako bi se čitalac što brže snalazio pri čitanju spiska.

Pored narodnog imena naveo sam i latinsko, naučno ime, jer često za jednu biljku, osobito kod zeljastih vrsta, ima više narodnih imena ili se jedno ime u raznim krajevima odnosi na različite biljke.

Početak cvjetanja odnosi se na Srbiju, Vojvodinu, tri četvrtine Hrvatske, Sjevemu Bosnu i druge slične krajeve. Sve su to ravničarski krajevi s nadmorskom visinom do 500 m. Ukoliko se penjemo na veću visinu cvjetanje zakašnjava na svakih 100 m za 5—6 dana. Cvjetanje zavisi i o drugim činiocima: ekspoziciji, izloženosti terena prema stranama svijeta; o vlažnosti tla, odnosno visini podzemne vode; klimatskim prilikama, t, j. da li je godina rana ili kasna. Kod kulturnih biljaka početak cvjetanja zavisi i o vremenu sjetve.

Obilnost lučenja nektara i davanja polena izraženo je brojevima od 1—4, što znači da one biljke, koje itmaju broj jedan, daju malo, a 4 najviše nektara ili polena. Koje biljke daju propolis, lem ili podmazak navedene su u knjizi u općem dijelu. Navedene brojke ne treba shvatiti kao da su matematički točne, jer lučenje nektara i posjećivanje pčela zavisi o više činilaca, koji su navedeni ranije.

U posljednjoj rubrici »Opis na strani« naveo sam broj strane, gdje je ta biljka opširnije prikazana u knjizi.

Ako analiziramo kalendar primjetit ćemo da od drvenastih biljaka sa cvatom — resom — cvjetaju najranije: lijeska, johe, topole i druge, jer su im rese stvorene s jeSeni i pri prvim toplim danima otvaraju se i daju obilnu pašu polena. Od zeljastih biljaka vrlo rano cvjetaju lukovice: šafran i visibaba, jer je u lukovicama prošloga proljeća nagomilana rezervna hrana za razvijanje prvih listova i cvjetova, Zatirn vrlo ranu pašu daju pčelama biljke, koje žive u šumi, gdje su opalo lišće i drugi truli biljni dijelovi stvorili sloj cme plodne zemlje — humus. Tamo biljke bujno rastu zbog obilja hranjivih tvari i žure se da iskoriste sunčanu svjetost, dok nisu potpuno olistali hrastovi i drugo šumsko drveće i šiblje. Možemo reći da više od 90% šumskog drveća, voćaka i šiblja cvjeta, u travnju i svibnju. U srpnju i kolovozu cvjeta samo nekoliko drveta i grmova, koji većinom nisu predstavnici naše flore, nego su donijeti s drugih kontinenata. Ljetnu pašu daju kulturne biljke, livade, pašnjaci, u Vojvodini kišnih godina bijeli bosiljak na stmišlima i drugi korovi. Kao Ijetna i jesenja pčelinja paša značajni su vrijesovi, i to u Primorju i na ostrvima (Erica multiflorea i Erica verticilaita) a u Lici vriština (Caluna vulgaris).

Ime biljke

Drveće

• Drijen (Cornus mas)
• Iva planinska (Salix caprea)
• Bijela vrba srebrnasta (Salix alba)
• Iva dolinska (Salix grandifolia)
• Tuje (Thuja) Johe (Alnus)
• Badem (Amygdalus communis)
• Kajsija (Prunus armeniaca)
• Džanarika (Prunus mirabolana)
• Tisa (Taxus baccata)
• Topola (Populus)
• Brijestovi (Ulmus)
• Javor (Acer negundo)
• Javor bijeli (Acer pseudoplatanus)
• Javor mliječ (Acer platanoides)
• Zove, bzove, bazge (Sambucus)
• Divlja trešnja Zremza (Prunus padus)
• Jasenovi (Fraxinus)
• Breskva (Prunus persica)
• Šljiva (Prunus domestica)
• Kruška (Pirus communis)
• Trešnja (Prunus avium)
• Višnja (Prunus cerasus)
• Jabuka (Malus domestica)
• Dunja (Cydonia vulgaris)
• Tamarika (Tamarix)
• Divlji kesten (Aesculus hippocastanum)
• Breza (Betula alba)
• Brekinja (Sorbus)
• Paulovnija (Paulovnia imperialis)
• Bagrem (Robinia pseudoacacia)
• Gledičija, trnovac (Gleditschia triacanthos)
• Kiselo drvo, pajasen (Ailanthus glandulosa)
• Jela (Abies alba)
• Smrča (Picea excelsa)
• Borovi (Pinus)
• Ariš (Larix)
• Bukva (Fagus silvatica)
• Hrastovi (Quercus)
• Kesten pitomi (Castanea sativa)
• Lipe (Tilia)
• Lipa malolisna, tamna (Tilia parvifolia)
• Lipa crvena, krimska (Tilia rubra)
• Katalpa (Catalpa bignonioides)
• Kelrajterija (Koelreuteria paniculata)
• Sofora (Sophora japonica)
• Divo-lijeska ili mečja lijeska (Corylus colurna)

Šiblje

• Orlovi nokti, kozja krv (Lonicera caprifolium)
• Badem divlji, divlja praska (Amygdalus nana)
• Mahonija (Mahonia agnifolium)
• Crni trn (Prunus spinosa)
• Vrijes veliki (Erica multifloria)
• Ružmarin (Rosmarinus officinalis)
• Crnjuša vrijesak (Erica carnea)
• Lijeska obična (Corylus avelana)
• Ribizla (Ribes)
• Suručice, spireje (Spiraea)
• Simšir (Buxus sempervirens)
• Ogrozd (Ribes grosularia)
• Jorgovan (Syringa vulgaris)
• Drača (Paliurus aculeatus)
• Zežlja, žestika, zestilj (Acer tataricum)
• Žutika, šimširika, ocetka (Berberis vulgaris)
• Krkavina, psodreni (Rhamnus)
• Zanovijeti (Cytisus)
• Amorfa, čivitnjača (Amorfa fruticosa)
• Divlja ruža, šipak (Rosa)
• Kadulja, žalfija (Salvia officinalis)
• Biserak (Symphoricarpus)
• Brusnica (Vaccinium vitis idaea)
• Borovnica (Vaccinium myrtilus)
• Živi plot, živičnjak, vučac (Lycium barbarum)
• Žutilica (Genista)
• Pasjakovina, kozjak (Ligustrum vulgare)
• Malina (Rubus idaeus)
• Kupina, ostruga (Rubus fruticosus)
• Lozica (Ampelopsis)
• Vrišt (Caluna vulgaris)
• Bršljan (Hedera helix)
• Karlopteris (Caryopteris mastacanthus)
• Planinka obična (Arbutus unedo)

Grmlje

• Dafina (Eleagnus angustifolia)
• Glogovi (Crathaegus)

Zeljasto bilje

• Slačica (Sinapis alba)
• Crna gorušica (Brasica nigra)
• Palamida, osjak (Cirsium arvense)
• Cigansko perje, svilenica (Asclepias syriaca)
• Tikva, bundeva, buča (Cucurbita pepo)
• Lanilist (Linaria vulgaris)
• Cešljuga (Dipsacus laciniata)
• Krastavac (Cucumis sativus)
• Heljda (Polygonum fagopyrum)
• Dubačac (Teucrium chamaedrys)
• Vodopija (Cichorium intybus)
• Stričak (Carduus acanthoides)
• Suedska djefelina (Trifolium hybridum)
• Bijela djetelina (Trifolium repens)
• Dunjica, hmeljasta djetelina (Medicago lupulina)
• Persijska djetelina (Trifolium resipinatuum)
• Korijander, paprica (Coriandrum sativum)
• Lucerna (Medicago sativa)
• Grahorica (Vicia sativa)
• Grahorica kosmata (Vicia vilosa)
• Esparzeta (Onobrychis sativa)
• Gorušica (Sinapis arvensis)
• Žalfija poljska, kadulja Ijekovita (Salvia pratensis)
• Majčina dušica (Thymus)
• Turčinak, buka (Papaver rhoeas)
• Mak (Papaver somniferum)
• Poljska ili divlja rotkva (Raphanus raphanistrum)
• Gospin cvijet (Kantarijon) Hypericum perforatum)
• Boreč, krastavica (Borago officinalis)
• Mažuran (Origanum majorana)
• Papričnjak, divlja paprika (Polygonum hydropicer)
• Plavi čkalj (Echinops ruthenicus)
• Mlađa (Corydalis cava)
• Plućnjak, velikdanče (Pulmonaria officinalis)
• Jagorčevina, jaglika (Primula)
• Sasa (Anemone pulsatila)
• Gorocvjet (Adonis vernalis)
• Cestoslavica (Veronica officinalis)
• Ljubičica (Viola odorata)
• Podbjel (Tussilago farfara)
• Mrtva kopriva pjegava (Lamium maculatum)
• Mrtva kopriva crvena (Lamium purpureum)
• Maslačak (Taraxacum officinaie)
• Uljana repica-kupusna (Brasica napus oleifera)
• Ogrštica-surepica (Brasica rapa oleifera)
• Lisičina (Echium vulgare)
• Lavandula (Lavandula officinalis)
• Dinja (Cucumis melo)
• Lubenica (Citrulus vulgaris)
• Pamuk (Gossypium)
• Duhan (Nicotiana tabacum)
• Metvica, konjski bosiljak (Mentha)
• Bijeli bosiljak (Stachys annua)
• Ivica, urodica (Ajuga chamaepitys)
• Gavez (Symphytum officinale)
• Potočnjak, vrbica (Lythrum salicaria)
• Zlatnica, čelebi grana (Solidago virga aurea)
• Vrijesak mali (Satureia montana)
• šafran (Crocus sativus)
• Visibaba (Galanthus nivalis)
• Mišjakinja (Stelaria media)
• Procjepak, divlji zumbul (Scila bifolia)
• Ledinjak, zlatica (Rununculus ficaria)
• Kukurijek (Heleborus viridis)
• Šumarica, breberina (Anemone ranun-culoides)
• Sljez crni (Malva silvestris)
• Facelija (Phacelia tanacetifolia)
• Inkarnatska djetelina (Trifolium incarnatum)
• Crvena djetelina (Trifolium pratense)
• Brdska djetelina (Trifolium montanum)
• Zvjezdan (Lotus corniculatus)
• Ždraljika, kokotac (Melilotus)
• Saradela (Ornithopus sativus)
• Suncokret (Helianthus annuus)
• Cičoka, topinambur (Helianthus tuberosus)
• Vrbolika ili kiprovina (Epilobium angusti-folium)
• Zlatošipka (Solidago serotina)