Proizvodnja povrća značajna je gospodarska djelatnost hrvatske poljoprivrede u kojoj kao i u drugim djelatnostima tijekom priprema za europske integracije treba poduzeti značajne aktivnosti kako bi njen stupanj razvijenosti bio što bliži stupnju razvijenosti u ostalim članicama zajednice.

Unatoč povoljnosti agroekoloških uvjeta za uspješnu proizvodnju većine povrtnih kultura, hrvatsko je povrćarstvo nažalost još uvijek nekonkurentno onom u razvijenim europskim državama. Posljedica nekonkurentnosti je neopravdano visok uvoz svih vrsta povrća koji posljednjih nekoliko godina preiazi vrijednost od 100 mil. $. Istovremeno izvoz svježeg i prerađenog povrća stagnira i godišnje ne prelazi vrijednost od 20 mil. $, tako da Hrvatska godišnje samo u sektoru povrćarstva nepovratno gubi preko 80 mil. $.

Nekonkurentnost hrvatskog sektora povrća uzrokovana je neorganiziranošću tržišta svježeg povrća, niskom tehničkom opremljenošću proizvođača kao i relativno niskim stupnjem njihove educiranosti.

Upravo s ciljem bolje educiranosti postojećih i budućih proizvođača povrća kako bi njihova proizvodnja bila ekonomski što isplativija, a ekološki što prihvatljivija te time i značajno konkurentnija započeto je izdavanje edicije stručnih knjižica iz područja povrćarstva. U seriji od šest knjižica nastojat će se obraditi suvremena tehnologija i sortiment ekonomski najznačajnijih vrsta povrća koje se uzgaja u Hrvatskoj.

Kao stručna literatura knjižice su prvenstveno namijenjene komercijal- nim proizvođačima povrća kao pomoć u razvoju njihove proizvodnje, ali od koristi mogu biti i za svakog onog koji povrće uzgaja samo za osobne potrebe. Pisane su na osnovu iskustava stečenog višegodišnjim stručnim i znanstveno istraživačkim radom na razvoju povrćarske proizvodnje te su bogato ilustrirane slikovnim materijalom prikupljenom u tom razdoblju.

Nadam se da će ova edicija upotpuniti nedostatak ovakve stručne literature kod nas i barem jednim dijelom pripomoći daljnjem razvoju hrvatskog povrćarstva.

Koprivnica, siječanj 2008.
Dipl. oec. Zdravko Matotan

Sadržaj

Predgovor
Plodovito povrće – uvod
7 Paprika
7 Porijeklo paprike
8 Gospodarski značaj
11 Proizvodnja paprike u Hrvatskoj
12 Hranidbena vrijednost paprike
14 Morfološke karakteristike
16 Zahtjevi paprike prema vanjskim uvjetima
18 Tlo i plodored
19 Obrada tla

21 Popravak kiselosti tla u proizvodnji paprike
23 Gnojidba paprike
27 Sorte paprike
28 Sorte i hibridi tipa babura
32 Sorte paradajz paprike
33 Sorte paprike tipa kapije
36 Sorte paprike tipa feferona
38 Sorte začinske paprike
39 Proizvodnja presadnica paprike
39 Uzgoj presadnica paprike u niskim tunelima
43 Kontejnerski uzgoj presadnica
50 Proizvodnja presadnica paprike na hranjivoj otopini
52 Uzgoj paprike na otvorenom
56 Natapanje paprike

60 Zaštita paprike od korova
62 Zaštita paprike od bolesti
66 Zaštita paprike od štetnika
69 Uzgoj paprike u zaštićenim prostorima
81 Hidroponski način uzgoja paprike u zaštićenim prostorima
85 Fiziološki poremećaji u razvoju paprike
89 Berba, prinosi, kvaliteta i čuvanje paprike
Patlidžan 95
96 Gospodarski značaj
97 Morfološke karakteristike
98 Prehrambena vrijednost
98 Tlo i plodored
99 Obrada tla i gnojidba
100 Sorte patlidžana
103 Proizvodnja presadnica patlidžana
104 Uzgoj u polju
106 Berba patlidžana i prirodi
109 Rajčica

110 Porijeklo rajčice
111 Gospodarski značaj
112 Proizvodnja rajčice u svijetu
116 Proizvodnja rajčice u Hrvatskoj
117 Prehrambena i zdravstvena vrijednost rajčice
120 Botanička obilježja
129 Zahtjevi rajčice prema vanjskim uvjetima
133 Tlo i plodored
134 Obrada tla i gnojidba
136 Sorte rajčice
137 Niske determinantne sorte za preradu
140 Niske determinantne sorte rajčice za svježu potrošnju
144 Poludeterminantne sorte rajčice za svježu potrošnju
145 Visoke indeterminantne vrlo rane i rane sorte
150 Visoke indeterminantne srednje rane i srednje kasne sorte
154 Proizvodnja presadnica rajčice
157 Proizvodnja rajčice za svježu potrošnju na otvorenom
159 Proizvodnja rajčice za preradu
162 Proizvodnja rajčice u zaštićenim prostorima
167 Fiziološki poremećaji na plodovima rajčice
170 Bolesti rajčice
173 Štetnici rajčice
Literatura
Bilješke o autoru

Paprika Capsicum annum L.

Porijeklo paprike

Paprika je porijeklom s područja Srednje Amerike gdje se uzgaja već više od 3.000 4.000 godina. Otkrićem Amerike krajem 15. stoljeća prenesena je najprije u Portugal od kuda se postepeno širila po čitavoj Europi gdje se u početku uzgajala kao ukrasna lončanica. U hrvatske južne krajeve papriku su donijeli pomorci iz Spanjolske na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, dok je istovremeno u kontinentalna područja prenesena iz Mađarske.

Hranidbena vrijednost paprike

Paprika je biološki visokovrijedno povrće koje se ističe izuzetno visokim sadržajem vitamina, alkaloida, pigmenata i hlapljivih ulja koji joj daju specifičan okus (Tablice 4 i 5).

.

Od svih povrtnih kultura paprika sadrži najviše vitamina C, a svega nekoliko vrsta voća je njima bogatije od paprike. Vitaminom C bogatije su sorte zelene boje plodova od onih blijedožute boje. Isto tako sadržaj vitamina C je gotovo dvostruko veći kod uzgoja na otvorenom nego u zaštićenom prostoru. Uvjeti bolje osvjeljenosti biljaka kod uzgoja u rjeđem sklopu također povećavaju sadržaj vitamina C. Najveći sadržaj vitamina C imaju plodovi koji dostignu punu tehnološku zriobu.

Paprika je također značajan izvor karotena, kojeg jetra transformiraju u vitamin A. Zrela crvena paprika bogatija je karotenom od mrkve (Tablica 6).

Ljutinu paprici daje prisustvo alkaloida capsicina, dok je boja određena sadržajem karotenoida. Aroma koju ima svježa paprika potječe od prisustva hlapljivih eteričnih ulja i organskih kiselina.

Patlidžan Solanum melongena L.

Gospodarski značaj

Patlidžan se u svijetu uzgaja na preko 1,8 milijuna hektara s koje ga se površine proizvede oko 30 milijuna tona godišnje. Više od 80% svjetske proizvodnje patlidžana nalazi se na području Kine i Indije. Od europskih država najviše patlidžana proizvode Turska i Italija. U Hrvatskoj patlidžan je u proizvodnji značajno manje zastupljena povrtna kultura od rajčice i paprike, ali se površine pod njim postupno povećavaju kako u uzgoju na otvorenom, tako i u zaštićenim prostorima. Procjene su da se patlidžan u Hrvatskoj uzgaja na stotinjak hektara s kojih se godišnje ubere oko 3.000 t plodova. Oko jedna trećina proizvodnje namijenjena je industrijskoj preradi, prvenstveno u ajvar dok se ostatak proizvodnje koristi za svježu potrošnju ili preradu u domaćinstvima.

Rajčica Lycopersicon esculentum Mill.

Porijeklo rajčice

Kultivirane sorte rajčice vode porijeklo od divljih srodnika koji su dio i današnje spontane vegetacije Anda u Peruu, Ekvadoru i Boliviji. Migracijama domorodačkog indijanskog stanovništva na područje centralne Amerike i Meksika s područja Anda prenesene su i divlje forme rajčice gdje su se počele kultivirati i koristiti za jelo početkom sedstoljeća.

U razvoju kultiviranja rajčice značajnu je ulogu imalo indijansko pleme Azteci koji su ga nazivali xtomatl. Od tog imena potječe naziv tomati kojim su rajčicu nazivala druga indijanska plemena centralne Amerike, a taj je naziv postao korijenom riječi rajčica u mnogim jezicima. U engleskom tomato, francuskom, njemačkom i španjolskom tomate, nizozemskom tomaat, ruskom tomat ili makedonskom domat. Azteci su u to vrijeme spravljali razna jela od rajčice od kojih su se neka, poput salse i do danas zadržala.

U Europu je rajčicu najvjerojatnije prenio španjolski osvajač Cortez 1521. godine nakon što je pokorio Azteke. Rajčica se u Europi u početku uzgajala kao ukrasna biljka u vrtovima i nije se koristila za jelo smatrajući se njeni plodovi otrovnima. Otrovnom se smatrala zbog sličnošću s nekim srodnim rasprostranjenim vrstama iste botaničke porodica čija je otrovnost bila poznata.

Prvi opis biljke rajčice napravio je talijanski botaničar Mattioli 1544. godine nazvavši je pomi d’oro što znači zlatna jabuka. Naziv upućuje da su prvodonešene biljke rajčice iz Amerike imale žute plodove kakvih sorti ima i danas. Od tog opisa potječe i današnji talijanski naziv za rajčicu pomodoro.

Smatra se da se rajčica za jelo u Europi prvo počela koristiti u Italiji već sredinom šesnaestog stoljeća od kamo se njeno korištenje za jelo proširilo prvo u mediteranske zemlje, a kasnije i na područje sjeverne Europe. Prva kuharica u kojoj se navodi rajčica kao sastavni dio recepata tiskana je u Napulju 1692. godine.

Kultura potrošnje rajčice u prehrani iz Italije proširila se brzo i u Francusku, no vjerojatno već nove forme krupnijih crvenih plodova zbog čega su je Francuzi nazvali pomme d’amour ili ljubavna jabuka.

Novopristiglo povrće u Njemačku također je trebalo naziv. Nijemci su ga nazvali Paradiesapfel što znači rajska jabuka.

U Hrvatskoj se rajčica počela uzgajati od sredine 18. stoljeća, a njezini nazivi u pojedinim područjima ukazuju na porijeklo od kud je prenesena. U priobalnom području uobičajeni naziv za rajčicu je pomidor od talijanskog pomodoro, dok se u kontinentalnom području rajčica naziva paradajz od staronjemačkog Paradiesapfel.

Današnji znanstveni naziv rajčice Lycopersicon esculentum predložio je engleski botaničar Miller 1768. godine, što bi u prijevodu značilo vučja jestiva breskva.