Polagano, ali ustrajno se kod nas i u najšire narodne krugove probija shvaćanje, da je povrće zdrava i čovječjem organizmu veoma korisna hrana. Zato su kod nas u stalnom porastu zemljišne površine, koje se iskorišćuju za proizvodnju raznovrsnog povrća u kućnim vrtovima i povrtnjacima. No najveći porast bilježi kod nas proizvodnja povrća na oranicama.

Upravo u oraničnoj proizvodnji povrća treba ovdje podvući ne samo velik i nagao porast površina, nego i odlučan prijelaz sa dosadanjeg patrijarhalnog načina proizvodnog rada na nov, savremen način rada i primjenu savremene napredne agrotehnike. Uspjesi, koji se time već sada postižu, snažan su poticaj za daljnji napredan razvoj naše proizvodnje povrća na oranicama.

Nema sumnje, da će na daljnji porast naše oranične proizvodnje povrća vršiti ubuduće snažan utjecaj i uspjesi, postignuti na preko 800 hektara povrtnjaka, koji su bili osnovani duž Omladinske pruge od Šamca do Sarajeva. Radeći u tim povrtnjacima, stekli su omladinci mnogo radnog iskustva i znanja, koje će prenositi i na druge, a i sami ga do zgode iskoristiti. Povrtnjaci uz Omladinsku prugu pokazali su kako se i slabije oranično tlo može brzo iskoristiti za povrtnu proizvodnju. Osim toga oni su dokazali, da je proizvodnja povrća na velikim oraničnim površinama jeftinija od proizvodnje na malim i rasparčanim zemljištima.

Proizvodnja povrća na oranicama ima kod nas još veoma velike mogućnosti daljnjeg razvitka. Tu je prije svega opskrba većih mjesta i gradova a osobito većih industrijskih središta. Ali će mnogo povrća trebati i za snabdijevanje potrebnim sirovinama onih naših tvornica povrtnih i voćnih konzervi, koje već postoje, kao i onih, koje će se još izgraditi. Petogodišnji plan predviđa u tom pogledu povećanje za 1500 postotaka, a kao proizvodni zadatak stavlja za, čitavu FNRJ: Proširiti površine pod povrćarskim biljem za 1,5 puta i povećati proizvodnju povrća za poboljšanje ishrane gradskog i seoskog stanovništva.

No mi ne smijemo zaboraviti, da smo južna zemlja za mnoge druge evropske zemlje, u kojima je proizvodnja ranog proljetnog i kasnog jesenskog povrća skopčana sa znatno većim troškovima nego kod nas. U koliko povoljnim prilikama možemo sa sigurnošću računati, da ćemo moći izvoziti višak povrća i povrtnih konzervi i prerađevina.

Sve je to uzeto u obzir kod pripreme ovog prerađenog i proširenog izdanja. Zato je napose znatno prošireno poglavlje o proizvodnji povrća na oranicama. S tim u vezi prošireno je i poglavlje o bolestima i štetočincima povrća. Prošireno je i poglavlje o spremanju povrća za kasniju trošnju. Nije naime dosta proizvesti velike količine povrća, nego treba to povrće uzdržati u dovoljno svježem stanju do odašiljanja na tržište ili uopće na bilo koje udaljenije ili bliže odredište.

Veoma važno pitanje sorti nismo mogli u ovom izdanju mnogo mijenjati. Pitanje sorti kod nas je tek djelomično rješeno. Važna je zadaća vrtlarskog odsjeka Zemaljskog poljoprivrednog zavoda, da prouči još mnoge kod nas udomaćene sorte raznovrsnog povrća, te uslove uz koje uspijevaju pojedine sorte u raznim našim povrćarskim rejonima. Rješavanju te važne zadaće moći će se pristupiti istom sada, kad se na svim zemaljskim poljoprivrednim dobrima, kao i u mnogim seljačkim radnim zadrugama, pristupilo planskoj proizvodnji povrća. Do sada se nije moglo utvrditi opću ocjenu pojedinih sorti, jer se povrće proizvodilo na malim i rasparčanim zemljištima, a proizvodnja povrća na većim zemljišnim površinama imala je posve trgovačku svrhu. Kad se sorte točno prouče, moći će se ustanoviti sorte, koje najbolje odgovaraju prilikama pojedinih naših povrtnih rejona.

Nema sumnje da će se naša povrtna proizvodnja i dalje razvijati u cilju stalnog napretka. Bilo je kod nas i do sada naprednih proizvođača povrća. To je bio tek manji ili veći broj pojedinaca. No sada se kod nas otvaraju velike mogućnosti za unapređenje povrtne proizvodnje u svim našim povrtnim rejonima i velikim područjima. Zemaljska poljoprivredna dobra, gradske ekonomije kao i ekonomije industrijskih središta, a u velikoj mjeri i seljačke radne zadruge, rade planski i uvode novu organizaciju proizvodnog rada. Planska proizvodnja nastoji da potpuno iskoristi sve proizvodne mogućnosti i da do najveće mjere aktivira sve proizvodne činioce. Tu je bezuvjetno potrebna i neizbježna primjena savremene agrotehnike, a to je najbolje jamstvo, da će se kod nas morati i u povrtnoj proizvodnji ići samo putem, koji određuje savremena poljoprivredna nauka. Za sada se moramo što više koristiti iskustvima drugih. S vremenom ćemo i u oraničnoj proizvodnji povrća sve više razrađivati iskustva stečena u našim prilikama. Tim putem idemo već danas. Tim putem doći ćemo do uspjeha, do kakvih inače i ne bi mogli doći.

I kod priredbe ovog izdanja nastojao je pisac da o svemu piše, koliko je moguće, jasnim i lako razumljivim jezikom, kako bi se i u tom pogledu postigao cilj, da knjiga posluži ne samo stručnjacima, rukovodiocima’ i organizatorima povrtne proizvodnje, nego i širokim krugovima proizvođača povrća.

Zagreb, mjeseca studenog 1948.
Pisac

Sadržaj

Predgovor

OPĆI DIO

Povrće kao hrana
— Količina mineralnih tvari u svježem povrću (u%).
— Koliko miligrama vitamina ima u 1 kg povrća i koliko bi grama povrća morao pojesti odrastao čovjek, da primi potrebnu količinu vitamina. (Tabela)

Uvjeti života i rastenja povrća
— Zašto biljke trebaju različna hraniva

Osnivanje i uređenje povrtnjaka
— Položaj i tlo povrtnog zemljišta
— Razdjeđenje zemljišta
— Putovi i ograda
— Melioracije kod osmivanja povrtnjaka
— Fizička svojstva povrtnog tla
— Prosuđivanje vrijednosti tla

Njega povrća za vrijeme vegetacije
— Okapanje tla
— Ogrtanje povrća
— Zalijevanje povrtnjaka
— Uništavanje korova

Gnojenje povrtnog tla
— Zašto gnojimio povrtno tlo
— Vrste gnoja
— Naravna (organska) gnojiva: Stajski gnoj. Kompost ili gnoj mješanac. Zahodsko gnojivo, Gnojnica (osoka). Zeleno gnojenje
— Umjetna (mineralna) gnojiva:

Dušična gnojiva amonijski sulfat, vapneni dušik, čilska salitra.

Fosforna gnojiva (superfosfat, tomasova drozga). Kalijska gnojiva (kalijska 40-postotna sol). Gnojiva koja djeluju neizravno (vapno)
— Gnojenje plinovtitom ugljičnom kiselinom
— Količina gnoja za gnojenje povrtnog tla
— O gnojenju pojedinih vrsti poenća
— Gnojenje povrtnog tla za raznovrsno povrće (pregledna tabela)

Proizvodnja povrća.
— Nabava povrtnog sjemena
— Osnova za proizvodnju povrća
— Racionalno iskorišćivanje povrtnog tla
— Proizvodnja povrća iz sjemena
— O uvjetima klijanja sjemena
— Općenita upozorenja o sjetvi povrtnog sjemena
— Jarovizacija povrtnog sjemena
— Kako treba pripremiti tlo za sjetvu povrća
— Različni način i sjetve povrća
— Klijališta
— Mala i srednje velika klijališta
— Klijališta u velikim po vrtnjacima
— Sjetva i njega usjeva u klijalištu
— Rasađivanje (pikiranje) biljaka sjemenjačica
— Presađivanje povrtnih presadnica
— Njegovanje biljaka nakon presađenja
— Tabela o sjetvi, sađenju i dozrijevanju povrća za trošnju

Štetočinci i nepoželjni gosti u povrtnjaku
— Životinje, koje zatiru štetočince

Bolesti povrtnog bilja
— Uzroci bolesti povrtnog bilja
— Neparazitske bolesti povrtnog bilja
— Parazitske bolesti povrtnog bilja
— Virusne bolesti povrtnog bilja
— Suzbijanja bolesti na povrtnom bilju

POSEBNI DIO

Proizvodnja pojedinih vrsti povrća

Zeljnato povrće
— Općeniito o zeljnatom povrću
— Jarovizacija sjemena zeljnatog ipovrća
— Zelje ili kupus
— Crveno zelje
— Glavati kalj ili vrzina
— Lisnati kelj
— Kelj pupčar
— Cvjetača ili karfijol
— Prokula
— Korabica
— Sjetva i presađivanje zeljnatog povrća (tabela)

Korjenasto povrće
— Mrkva
— Peršin
— Pastrnjak
— Celer ili selen
— Krosuljak povrtni ili krabljica
— Cikla
— Povrtnica mjesečarka ili rotkvica
— Rotkva
— Jagur ili španski zmijak
— Vrtni turovac
— Povrtna repa
— Cikonija ili vodopija
— Hren

Špinat i slično povrće
— Špinat
— Špinat njuzilendski
— Loboda vrtna
— Mangold, blitva ili rimski kelj
— Kiselica povrtna

Vrtne salate
— Općenito o vrtnim salatama
— Salata glavatica
— Loćika vrtna
— Loćika rezulja
— Loćika ovezulja
— Štrpka ili endivija
— Matovilac ili poljska salata
— Maslačak
— Tabela: Salata kroz cijelu godinu

Lukovnjače
— Luk crljenac, crni luk ili kapula. (Proizvodnja luka iz sjemena. Proizvodnja luka u klijalištu. Proizvodnja luka sađenjem lučdca. Prodzvodnja ranog proljetnog luka. Proizvodnja ranog zimiskog i proljetmog luka)
— Luk kozjak ili ljutika
— Češnjak ili bijeli luk
— Poriluk

Krastavci i slično povrće
— Krastavac ili ugorak
— Dinja
— Lubenica
— Buča ili tikva

Mahunjače ili sočivice (leguminoze)
— Grašak (obični, jedri i slatki grašak)
— Grah ili pasulj (grah čučavac ili niski grah i grah pritkaš, tačkaš ili trkljaš)
— Bob
— Soja Kajčice, paprike, patlidžani
— Rajčica (paradajz, crveni patllidžan)
— Patlidžan ili jajašac
— Paprika

Šparga, raved, artičoka i slično povrće
— Šparga
— Raved ili rebarbara
— Artičoika
— Karduna

Gomoljasto povrće
— Krumipir ili korun
— Čičovka ili topinambur
— Čislenica ili japanski krumpir

Mirodijsko bilje u povrtnjaku
— Općenito o proizvodnji mirodijskog bilja
— Luk vlašac
— Bosiljak
— Mažuran
— Krastavčina ili boreč
— Kopar
— Komorač
— Tarkanj ili esdragon
— Čubar
— Aniž

Vrtna jagoda

Proizvodnja pečurke

Proizvodnja povrća na oranici.
— Obradba tla za proizvodnju povrća na oranici. (Osnovna svrha obrade tla za povrće. Jesenska obrada tla za povrće. Proljetna obradba tla. Kada i kako se udešavaju gredice i grebenli).
— Obradba tratine za proizvodnju povrća.
— Gnojenje oranice za povrće. Organska gnojiva: stajski gnoj, gnojnica, zahodsko gnojivo, gnoj od peradi.
— Mineralna gnojiva. Količina hranljivih tvari, koje se dodaju u kilogramima na 1 hektar kod gnojenja mineralnim gnojivima dušičnim, fosfornim i kamjskim, i to na različitim zemljištima (Tabela).
— Miješanje minerailnih gnojiva.
— Kada i kako treba, gnojiti mineralnim gnojivima.
— Sjetva i sadnja.
— Priprema sjemena za sjetvu. (Izabiranje najkrupnijeg sjemena).
— Raskuživanje sjemena. (Naklijavanje sjemena).
— Kako i kada treba sijati. Razni načini sjetve: omaške, u kućice, u redove. Sprave i strojevi za sjetvu.
— Sađenje presadnica (ručna sadnja i sadnja strojem).
— Njegovanje povrtnih usjeva na oranici. (Uništavanje korova. Rađenje tla između redova povrtnih usjeva. Strojevi za rahljenje). Zalijevanje i natapljanje povrtnih useva.
— Plodored u proizvodnji povrća na oranici. (Čisto povrini plodored. Uključenje višegodišnjih trava i zobi u plodored. Krmni plodored. Livadno-pašnjački plodored).
— što sve dolazi u obzir kod sastavljanja plodoreda.
— Još nekoliko primjera plodoreda za povrće na oranici. Plodored na tlima, koja su pripremljena obilnim organiskim gnojenjem. (Tabele).
— Kako se zadrugarima seiljačkih radnih zadruga naplaćuje rad u zajedničkoj zadružnoj proizvodnji povrća. (Tabele: Primjerne radne norme za važnije radove u povrćarstvu)

Proizvodnja povrtnog sjemenja
— Na što valja paziti kod izbora biljki sjemenjača. Sjemenjače dvogodišnjeg povrća treba uzimiti.
— Dozrijevanje i berba povrtnog sjemena. Tabela: Vrijeme cvatnje i dozrijevanje povrtnog sjemenja.
— Tabele: Povrtne biijke, koje treba u vrijeme cvatnje prostorno odijeliti, da se spriječe nepoželjna križanja,
— Svojstva dobrog povrtnog sjemena

Spremanje povrća za kasniju trošnju
— Spremanje povrća za zimu: Uzimljenje povrća u podrumu. Uzimljenje povrća u praznom klijalištu uzimljenje povrća u natkritim grabama, Uzimljivanje povrća ukapanjem u zemlju. Uzimljenje povrća u trapu
— Spremišta za čuvanje povrća (podzemna, polupodzemna i nadzemna)
— Spremanje povrća za skoru trošnju. Živojne pojave kod povrća poslije berbe
— Spremišta za povremeno čuvanje povrća: Ledenici raznih oblika. Hladnjaci s ohlađujućim smjesama. Hladnjaci sa strojevnim uređajem za hlađenje

Najvažnije radnje u povrtnjaku (od siječnja do proisinca)

Proizvodnja ranog proljetnog i kasnog jesenskog i zimskog povrća
— Klimatski i drugi uvjeti proizvodnje ranog proljetnog povrća na otvorenom tlu
— Klijališta
— Kako zaštićujemo od pozebe rano povrće na otvorenom tlu
— Koje vrste povrća mogu se proizvoiditi kao rano proljećno povrće
— Zaštićeno tlo za proizvodnju povrća
— Ugrijano tlo
— Klijališta i staklenici u proizvodnji ranog i kasnog povrća
— Staklenici
— Jednostavni stakleriik s klijališnim prozorima
— Uzgoj presadnica povrtnog bilja u klijalištima
— Proizvodnja ranog povrća u klijalištima
— Proizvodnja kasnog jesenskog i zimskog povrća u klijalištima. Uloga staklenika kod te proizvodnje
— Tabele: Primjerni usjevni red u klijalištima
— Primjerni usjevni red u staklenicima

Dodatak: Nazivi povrća u slavenskim i nekojim evropskim jezicima

Literatura stručna

Stvarno kazalo

Povrće kao hrana

Među različitim vrstama čovjekove bilinske hrane zaprema povrće naročito važno mjesto. Ono doduše ne sadrži u sebi onoliko hranljivih tvari kao meso, jaja i slična hrana životinjskog porijekla, ali je povrće veoma vrijedna hrana zbog nekih drugih sastojina, kojih nema u mesu, jajima i sličnoj hrani, ili ih nema toliko kao u povrću. Takve su sastojine slador u repi, mrkvi i slatkome grašku; bilinske kiseline u kiselici i ravedu; aromatske (mirisne) tvari u celeru, peršinu, pastrnjaku, mrkvi, rotkvi, cvjetači, špargi, korabici i dr. Mnoge od ovih sastojina nisu doduše toliko vrijedna hraniva kao bjelančevine, škrob, sladori i masti, ali i one su od znatne važnosti za prehranu napose stoga, što pobuđuju probavne organe na življu djelatnost.

No ima u svakom povrću i bjelančevine, škroba i masti. Znatnije količine bjelančevine sadrži koraba (2,1%), špinat (2,4%), kelj (2,8%), kelj pupčar (3,4%) i slično zeljnato povrće, pa zeleni bob (3,9%), zeleni grašak (4,5%) i slično povrće, dok zreo grašak sadrži oko 16,4%, zreo grah (pasulj) 16,8%, a zrela leća dapače 18,2% bjelančevine. Masti ima u povrću malo (0,1 do 0,6%). Važna je sastojina mnogog povrća škrob, kojeg ima redovito više nego bjelančevine. Sadržinom škroba ističe se naročito krumpir (oko 20%), pastrnjak i španjolski zmijak (oko 12%), celer (oko 10%), koraba i slično povrće, pa mahunjače, a osobito zreli grašak, grah i leće, koje sadrže prosječno preko 40% škroba i sličnih tvari.

U povrću ima i takvih sastojina, koje se teže probavljaju. To su naročito neka drvenasta vlakanca i kožice. Međutim, kod mladog povrća jedva i dolaze u obzir ove sastojine, a isto tako i kod povrća, koje je za jelo valjano priređeno kuhanjem ili pečenjem.

Posebnu vrijednost povrću kao hrani ljudskoj daju rudne so 1 i. Tako na primjer špinat sadrži blizu 2%, kiselica i slično povrće 1,5%, a zreli grah, grašak i leće oko 2,8 do 3% rudnih soli.

Za čovječji organizam najvažnije su rudne soli vapnika, fosfora i željeza. One su prijeko potrebne za izgrađuju koštanog i živčanog staničja te za normalnu izmjenu tvari u organizmu. čovječji organizam može ove rudne soli najpotpunije usvajati iz bilinske hrane, a napose iz povrća, pa u tom ne mogu povrća zamijeniti nikakvi preparati.

Željezne rudne soli neophodno su potrebne čovječjem organizmu, jer se bez željeza ne može stvarati hemoglobin (krvno crvenilo). Hemoglobin prima u se kisik od disanja i raznosi ga krvlju u sve česti tijela. Ako organizam prima manje željeza nego što ga troši, smanjuje se količina hemoglobina u krvi i nastaje bolest slabokrvnosti. — Tijelo odraslog čovjeka ima u svemu tek oko 3 grama željeza, a s hranom treba da dnevno primi oko 10—15 mihgrama željeza. Čovječji organizam prima željezo u prvom redu povrćem, a onda i voćem.

Vapnene i fosfome mdne soli neophodno su potrebne čovječjem organizmu, jer vapnik i fosfor treba organizam za izgrađnju kostiju.

Pored vapnika, kojeg ima u čovječjem kosturu najviše, ima i oko 600 grama fosfora, u mišičju oko 56 grama, a u mozgu i živcima oko 5 grama. No fosfora ima i u krvi, a u staničju mozga i živčevlja vrši se življa izmjena fosfora. — I vapnik je važna sastojina krvi. Bez vapnikovih soli nema normalnog rada srčanih mišića, a krv se na ranama ne zgrušava, ako u njoj nema dovoljno vapnikovih soli.

Kalijske soli neophodno su potrebne organizmu, jer kalij djeluje povoljno na rad mišića i živaca, a potreban je i kod građnje i uzdržavanja krvnih sudova.

Natrij je sastavni dio krvi i ostalih tekućina čovječjeg organizma. Natrija ima u plazmi stanica mišica i drugih organa. Klorne soli natrija stvaraju u organizmu solnu kiselinu, bez koje nema normalne probave hrane.

Magnezaj je potreban za izgradnju koštanog i mišićnog staničja. Ne prima li organizam dovoljno magnezija, umanjuje se u krvi broj bijelih krvnih tjelešaca, koja čuvaju organizam od zaraznih oboljenja.

Da bi se stalno održavala bazičnost (bazična reakcija) krvi, važno je, da one soli, koje organizam prima i usvaja, imaju bazični, a ne kiselinski karakter. — Rudne soli u povrću su bazičnog karaktera, pa i ovo podiže vrijednost povrća kao hrane.

Svježe, sočno povrće sadrži prosječno 80 do 95% vode, i zato mnogi omalovažuju hranljivost povrća, misleći, da je ta voda isto što i obična pitka voda. Međutim, ova voda povrća ima u sebi otopljene različite hranljive sastojine, naročito rudne soli, koje otopljene mogu probavom najlakše ući u krv i krvlju se raznijeti po stanicama tijela. Takvu vodu možemo dakle smatrati već samu po sebi hranom. No osim toga visok postotak vode čini povrće osobito sočnim jelom, a i probavljivost povrća kao da raste sa sađrž’nom vode. Probavljivost jela od povrća međutim ovisi uvelike i o načinu, kako su ta jela priređena, pa i o začinu, kojim su začinjena, naročito o masti i mirodijama. Što više masti i kojekakovih mirodija, to manja je probavljivost jela pripravljenih od povrća. Kuhano, primjereno osoljeno i tek sa nešto malo masti začinjeno povrće najtečnije je i najprobavljivije.

Povrće je zdrava, upravo ljekovita hrana. U bolnicama daju teškim bolesnicima naročito pripremljeno, kuhano povrće kao lako probavljivu. zdravu hranu. I zdrava čovjeka povrće kao hrana čuva od oboljenja. koje može nastati uslijed suviše jednolične prehrane. Povrće naime sebi u sebi znatne količine vitamina, koji s hranom treba da uđu u čovjekovo tijelo, da bi se ono uzdržalo u potpunu, krepku zdravlju. Manjkaju li u hrani vitamini, tad i u čoviječjem tijelu naskoro nastaje nestašica vitamina, pa se javljaju neke opasne i teške bolesti, koje su općenito nazvane avitaminoze.

Ako se avitaminoze pravovremeno ne izliječe, one mogu biti i smrtonosne. To dakako onda, ako u tijelu potpuno ponestane kojeg od tih vitamina. A, ako u tijelu ima premalo kojeg od tih vitamina, tad nastaje bolećivo stanje, opće loše osjećanje; čovjek se nalazi na opasnoj granici zdravlja i bolesti.

Vitamini su otkriveni tek u početku drugog desetljeća ovog stoljeća, a do danas ih je pronađeno desetak skupina. Neki vitamini su već posvema proučeni, pa im je poznat kemijski sastav, kao i fiziološko djelovanje. Radi kratkoće bilježe se vitamini obično velikim slovima abecede. Do sada su poznati vitamini: A, B, B1, B2, B3, B4, B5, B6, Bx, C, D i nekoliko iz te skupine, pa E, F, H, K, P. Za uzdržavanje čovjekovog zdravlja važni su osobito, koliko je do sada ustanovljeno, vitamini skupine: A, B, C i D.

Vitamin A (antikseroftalmični vitamin). U pomanjkanju ovog vitamina zaostaju djeca (i mlađe životinje) u rastenju, gube apetit, slabe i mršave. Često se pojavljuje kseroftalmija (bolest očne rožnice), koju treba liječiti, jer inače vodi do sljepoće. Ako bolesnik dobiva s hranom dosta vitamina A, izliječi se kroz nekoliko dana. — Vitamin A nalazi se gotov samo u životinjskim proizvodima (mesu, mlijeku, masti, ribljoj ikri i dr.). U biljkama i biljnim proizvodima nema gotovog vitamina A, ali ima k a r o t i n a (provitamina A), koji se u čovječjem organizmu spaja s kisikom i tako nastaje vitamin A. — Karotina ima mnogo u zelenim čestima biljke. Tu se žuti karotin ne vidi, jer ga prekriva lisno zelenilo (klorofil). Mnogo karotina ima u špinatu, salati, koprivi, mrkvi, lukcu, rajčici, slatkoj paprici i raznovrsnom voću, napose u kajsijama. — čovječji organizam dakle prima vitamin A, što izravno (mesom, mlijekom, mašću, vrhnjem, jaj’ma i t. d.), što neizravno raznovrsnim povrćem i voćem.

Vitamin B1 (aneurin) važan je za zdravlje čovjekovog živčanog sustava. U pomanjkanju ovog vitamina đolazi do rastrojstva živčanog tkiva l poremećenja optoka krvi. Ako se bolest dalje razvija, dolazi do progresivne paralize, otekLina pluća, srčanih napadaja. Ta bolest (nazvana »beriberi«) bila je veoma raširena u Indiji, Kini, Japanu, na Filipinskim otocima i drugdje, gdje se narod hranio jednoličnom hranom (oljuštenom rižom), u kojoj nije bilo vitamina B1.

Vitamin B2 poznat je kao vitamin rastenja. U pomanjkanju ovog vitamina nastaje rastrojstvo u procesu izmjene tvari i (kod djece i mladih životinja) zastoj u rastenju. Često se pojavljuje i bolest pelagra, koja se očituje upalama kože i sluznica te ispadanjem kose. Ovog vitamina ima u mesu i raznovrsnim životinjskim proizvodima, te u špinatu, rajčicama, kupusu, luku i drugom nekojem povrću.

Vitaniin C (antiskorbutni vitamin). Pomanjkanje ovog vitamina očituje se ne samo velikom umonošću, bolima u zgolobovima, nego i oteklinama mesa oko zubiju i na koži po tijelu. — Ovog vitamina ima u raznovrsnim bilinskim proizvodima, osobito u povrću i voću, koje sazrijeva (slatkoj paprici, rajčicama, kupusu, lišću peršina, jagodama itd.).

Vitamin D (antirahitični vitamin). Pomanjkanje ovog vitamina očituje se ikod djece i rnladih životinja omekšanjem kostiju, iskrivljenjem hrptenice, prsnog koša, kostiju sjedačnice i nogu.To je bolest rahitis (mekokosnost), a nastaje uslijed poremećenja izmjene mineralnih tvari u organizmu. Vitamina D ima malo u povrću i voću, pa ga organizam prima najviše u raznovrsnim životinjskim proizvođima (riiblje ulje, vrhnje i maslac, mhjeko, jajinji žumanjac, ikra i t. d.).

Vitamin E poznat je kao vitamin plodnosti. Pomanjkanje ovog vitamina očituje se u poremećenju razvitka sjemena i plodnica kod mužjaka odnosno ženki. Ovaj je vitamin važan naročito u živinogojstvu, jer se pomanjkanje vitamina E u krmi domaćih životinja obrazuje u slaboj plodnosti ili u potpunoj neplodnosti životinja. — Vitamina E ima u raznovrsnim proizvodima bilinskim i životinjskim, a ima ga napose u bilinskim mastima, u kiicama sjemenki žitarica i kukuruza, u sjemenkama mahunjača, pa u zelenom lišću nekojeg bilja (salata i slič.). Ima ga i u mlijeku, a nešto i u vrhnju.

Razborito hranjenje jest prvi uvjet, da se sačuva potpuno i krepko zdravlje. Treba birati takva jela, u kojima ima vitamina. Među takva jela ide u prvom ređu povrće, napose sve zeljasto povrće, salate, špinat, rajčice, zeleni grah i grašak, mrkva, krumpir, zelena paprika, hren, luk i drugo povrće. Povrće obiluje osobito vitaminima skupine A, B i C, i po tome upravo i ima najveću vrijednost u prehrani ljudi. No vrijednost povrća ovisi i o načinu, kako se ono pripremi za hranu. Treba znati, da su vitamini skupine B i C topljivi u vodi, a djeluje na njih nepovoljno i visoka toplota kod kuhanja i pečenja. Kod kuhanja velik dio ovih vitamina prelazi otapanjem u vodu, koju obično odlijemo. Prekomjemim kuhanjem i pečenjem umanjujemo vrijednost vitamina u povrću, a i mnoge rudne soli prelaze u teže topljive spojeve, u kojima ih čovječji organizam može teško ili nikako usvajati. Zato se preporuča kuhanje u što manje vode, ili parenje hrane.

Osobito se dobro sačuvaju vitamini i rudne soli u sokovima povrća, koji se danas već naveliko proizvode. Pored rudnih soli i vitamina, ima u tim sokovima slađora i bjelančevine u probavljivom obliku, a nema neprobavljive staničevine. Slađor povrtnih sokova organizam usvaja osobito lako. Mirisne tvari sokova djeluju pobuđujući na žlijezde želuca i crijeva, pa time ubrzavaju probavu.

Valja napomenuti, da i raznovrsna druga hrana sadrži vitamina; tako: mlijeko i mliječni proizvodi, meso (naročito unutamji organi životinjskog tijela kao jetra, bubrezi, srce) te voće, ali povrće ih sadrži najobilnije. Potom povrće i brojimo u najvredniju, najvažniju i najzdraviju hranu. Raznovrsno povrće pruža domaćici obilje prilike da izmjenjuje jela. Zato se povrće proizvodi u svakom kućnom vrtu, u neposrednoj blizini doma, da bude domaćici uvijek pri ruci.

I u najmanjem vrtu naći će se mjesta barem za tzv. kuhinjsko zelenje. Ako nema mjesta za naročite povrtne gredice, može se i u samom cvjetnjaku naći mjesta za po koju povrtnu biljku. Mnogo povrće može tu da djeluje kao ukrasno bilje. Tako neke sorte peršina i mrkve, salate, graha čučavca, puzavih krastavaca, buča i shčnog povrća, a da i ne spominjemo ovelike i dekorativne povrtne biljke, kao što su raved, artičoka i karduna.

No povrće se danas već i kod nas naveliiko proizvodi i na oranicama, pa služi kao sirovina tvomicama povrtnih konzerva. Mnogo se povrća konzervira i sušenjem ili smrzavanjem. U najnovije vrijeme proizvode se i povrtni prašci. Kod svih spomenutih načina konzerviranja i preradbe povrća postupa se tako, da se vitamini, rudne soli i ostale sastojine povrća sačuvaju u njihovoj potpunoj vrijednosti.

Krastavci i slično povrće

Krastavac

KRASTAVAC ILI UGORAK (Cucnmis sativus, L.) zahtijeva rahlo, toplo, vrlo snažno tlo s obiljem crnice (humusa), te otvoren, topao sunčan položaj. Tlo treba još prije zime dosta duboko prekopati, a pred sjetvu u proljeće s površine razraditi i usitniti.

Sl. 104. Otkidanje vršaka vriježa kod krastavaca

Izostavljeno iz prikaza

Krastavci trebaju mnogo hrane, pa obilno plaćaju gnojenje organskim gnojivima, napose posve zrelim stajskim gnojem ili kompostom. Za gnojenje stajskim gnojem uzima se zreo konjski, ovčji ili goveđi gnoj. Ako gnoj nije posve zreo, gnoji se tlo za krastavce zimi. I zalijevanje gnojnicom zimi koristit će krastavcima. Pored gnojenja stajskim i drugim organskim gnojivima, bit će od koristi i gnojenje mineralnim gnojivima. Od dušičnih gnojiva ne preporuča se gnojiti čilskom salitrom, nego radije amonijskim sulfatom. Čilska salitra djeluje brzo na bujan razvoj zelenih česti biljki, pa se naglo razvija lišće i vriježe, a cvatnja se uspori, pak potom i razvitak plodova i dozrijevanje. Prema količini gnojenja stajskim gnojem, uzima se 1—3 kg amonijskog sulfata na 1 ar, i to prije sjetve odnosno sadnje, a u to isto vrijeme sipa se i superfosfat (4—5 kg na 1 ar). Ako se gnoji mjesto superfosfata tomasovom drozgom, tad se to čini rano s proljeća, kad se gnoji i kalijskom 40%-tnom soli, koje se sipa oko 5 kg na 1 ar. Krastavci troše mnogo kalijske hrane. Kao kod svakog gnojenja kalijskim solima treba se pobrinuti, da u tlu bude i dovoljno vapna.

Ako nema stajskog gnoja, moći će se, na inače dobrom tlu, gnojiti za krastavce i samim umjetnim gnojivima, pa se uzima na 1 ar do 3 kg superfosfata, 2 kg kalijske 40%-tne soli i 2 kg amonijskog sulfata. U mjesecu lipnju prijat će krastavcima i ovršno gnojenje smjesom od 34 dijela superfosfata, 16 dijelova kalijske 40%-tne soli i 50 dijelova amonijskog sulfata. Ove smjese sipa se na ar 3 kg. Kasnije se može istom smjesom još jednom ovršno gnojiti i to onda, kad se počnu razvijati plodovi. Mjesto suhog posipanja možemo po 10—20 grama ove smjese otopiti u 10 litara vode, pa zalijevati tom otopinom, dok se ne potroši određena količina smjese.

Sl. 105. Vriježa je kod a) bila otkinuta, pa je tuj izrastao novi plodni izboj

Izostavljeno iz prikaza

Sjemenke krastavaca počnu klijati kod toplote od 11° Celz., no najbrže one kliju u toploti od 25—30° Celz. Kako su ne samo klice nego i biljke vrlo osjetljive na studen, možemo na otvorenom tlu krastavce sijati istom u mjesecu svibnju, to jest onda, kad je prošla opasnost od mrazova i pozebe. Ža sjetvu potegnemo motikom po sredini gredice jarak dubok 12 do 15 cm, koji treba da ide smjerom istok—zapad. Zemlju iz jarka nagmemo poput nasipa uz sjevernu stranu jarka, da služi kao zaštita mladim biljkama od studenijih sjevemih vjetrova. Jarak ispunimo posve zrelim kompostom, kojemu smo primiješali i nešto sipke zemlje. U tako priređeni jarak utisnemo par centimetara duboko, a u razmacima od kojih 30 cm, po 2—3 sjemenke. Nakon sjetve obložimo tlo tankim slojem na po strulog gnoja, kako se biljke ne bi od kiše zamuljile. Ovakav način proizvodnje krastavaca preporuča se za laka, snažna i vrlo rahla tla.

U težem i hlađnijem tlu sijemo krastavce na humcima, koje ovako udesimo: U razmacima od 60—80 cm iskopamo oko 30 cm široke i toliko duboke jame, koje ispunimo konjskim ili drugim kakvim napola trulim stajskim gnojem ili kompostom. Ovaj gnoj se pomalo rastvara i ugrijava tlo, a to krastavcima veoma godi. Povrćari kažu, da krastavce treba staviti »na toplu nogu«. Iz jama iskopanu zemlju, pomiješanu s kompostom ili zrelim stajskim gnojem, nagrnemo nad jamama i tako udesimo humke,, U sredini svakog humka usadimo po 3—5 sjemenki.

Sl. 106. Grohlitski dugi zeleni krastavac

Izostavljeno iz prikaza

Događa se, da nam krastavci ne uspiju zbog nenadane studeni ili nekih štetočinaca, koji znadu mlade biljčice posve uništiti. Da to spriječimo, pa i za to da što ranije proizvedemo krastavce, možemo ih do presada uzgojiti u klijalištu ili u kakvim sandučićima, cvjetnim loncima, malim kockama preokrenutog travnog busena, pa i u polovinama jajinjih ljusaka, napunjenim dobrom zemljom.

Sijemo uvijek po 2—3 sjemenke. Ovakve usjeve krastavaca moramo držati na dovoljno toplom i zaštićenom mjestu, pa ih primjereno i zalijevati, i to uvijek mlakom vodom. Ovi krastavci, posijani u travnju, razviju već u svibnju po tri listića, a tada su dorasli za presad na otvoreno tlo. Presađujemo ih zajedno s grumenom zemlje oko korijenja. Ako smo sijali u polovini jajinje ljuske, stisnemo ljusku, koliko treba da se zdrobi, pa zajedno za zdrobljenom ljuskom sadimo.

Krastavce treba okapati i korov plijeviti. Vrlo je važno valjano zalijevanje, jer krastavci trebaju mnogo vode. Budući da se korijenje krastavaca razvija u širinu poput njihovih nadzemnih vriježa, treba zalijevati čitavu onu površinu tla, koju prekrivaju vriježe. Za zalijevanje valja upotrebljavati samo ustajalu vodu.

Kad biljke razviju peti ili šesti list, treba ih ogrnuti. Kod ogrtanja kao i kod okapanja treba paziti, da se motikom ne dosegne korijenje, koje se širi plitko pod zemljom.

Vriježe krastavaca moramo razmjestiti tako, da se među sobom ne zapliću. Odviše bujnim vriježama možemo nad četvrtim ili petim listom otkinuti vršak, da se vriježe ne produljuju, nego da razvijaju pobočne izboje. Kasnije se mogu ti pobočni izboji također na isti način prikraćivati. Vršak se prikraćuje na 5 ili na 4 lista, onda kad se na stabaljci (vriježi) razvilo 6—7 listova. Nad posljednjim plodićem treba svakako ostaviti jedan list.

Za vlažnijih godina dobro je da pod vriježe podmetnemo kakvo granje, kako ne bi vriježe ležale na vlažnome tlu. Kod obiranja krastavaca treba postupati oprezno, da vriježe ne oštetimo ili da trganjem plodova ne rasklimamo čitavu biljku.

Nekoje izrazito puzave sorte krastavaca možemo uspješno proizvoditi tako, da im vriježe privezujemo uz kakve brajdice, načinjene od letvica. Biljke prikratimo nad trećim listom, a pobočne vriježe privezujemo uz letvice, te ih kasnije prikratimo nad šestim listom. Za takav uzgoj osobito je prikladan Japanski puzavi. krastavac, koji se odlikuje i izdržljivošću, nije osjetljiv na pozebu, pa rodi sve do smrzavice. Slične su puzave sorte: Dugački zeleni zmijuljak kao i Osrednji valjkasti puzavac.

Krastavce možemo saditi i na kupovima zrelog komposta na kompostištu, gdje oni lijepo uspijevaju, ali mnogo iscrpljuju kompost. Općenito krastavci najbolje uspijevaju u suhim i sunčanim godinama, dok u vlažnim godinama dosta stradaju od različnih bolesti, a mnogi plodovi budu gorki.

Odmah kod sjetve ili sađenja možemo među redove krastavaca posijati kakvo povrće kao međuusjev, koji treba u pravi čas maknuti, da krastavci imaju dosta prostora za svoj razvitak.

Krastavci se danas proizvode u mnogo sorti, koje se mogu razvrstati u sorte za proizvodnju na otvorenom tlu i sorte za proizvodnju u staklenicima i klijalištima.

Od sorti za proizvodnju na otvorenom tlu spomenuli smo već japanske puzave sorte, a osim njih treba spomenuti još i ove sorte: Jeguljasti berlinskdi krastavac s glatkom korom, čvrstim mesom i s malo sjemenki. — Unikum s čvrstim mesom i plodovima dugačkim 35—40, a debelim 10—12 cm. — Erfurtski srednje dugački krastavac starija je dobra sorta tamnozelene boje, s dosta tankim plodovima, i s finim bodljikama. — Sensation s valjkastim 25—30 cm dugačkim plodovima. Meso im je dosta meko, a boja kore kod nedozrelih plodova tamnozelena sa svjetlijim prugama. — Sikim, vrlo izdržljiva i kasna sorta s plodovima dugačkim 30—35 em. — Pariški grozdovac s bradavkama na kori ploda; dospijeva rano. — Ruski grozdovac s malenim plodovima, sličan. prijašnjoj sorti. — Grohlitski krastavac, dugoljast, tanke kore sa sitnim bradavkama; vrlo je dobar za kiseljenje. — Za proizvodnju u klijalištima odlične su sorte: N o a s. — Prescott Wonder. — Rollinsonov telegraf. — Kvedlinburška s 1 a v a, i druge sorte, koje u našem podneblju uspijevaju i na otvorenom tlu.

Dinja

DINJA (Cucumis melo, L.) porijeklom je iz vrućih krajeva Afrike i Azije, a uspijeva vrlo dobro u svim naš-im toplijim položajima i snažnijim tlima.

Dinje se proizvode poput krastavaca, pa se siju bilo izravno na svoje stalno mjesto, bilo pak u klijalište, odakle se kasnije presađuju na otvoreno tlo. U švakom slučaju treba tlo za di-nje još u jesen dosta duboko prekopati i obilno pognojiti stajskim gnojem, a u proljeće samo s površine razrahliti.

Sl. 107. Pariška dinja rebrača: Preskot

Izostavljeno iz prikaza

U ovakvo priređeno tlo sijemo dinje tek onda, kad se ustali toplije vrijeme, te kad posve nestane pogibelji od mrazova. Sjemenke dinja kliju istom kod toplote od 12—15° Celz. Sijemo tako, da pojedina biljka ima barem 150 cm prostora po š-irini i barem 100 cm po dužini gredice. Na sredini oširoke gredice sijemostoga, u razmaku od barem 1 metra, po 2 do 3 sjemenke u plitku zdjeličastu udubinu, koju ispunimo dobrim zrelim kompostom.

Kad biljke niknu, tada slabije biljke oprezno izvučemo iz zemlje (ili ih sasvim pri korijenu odrežemo), a ostavimo samo po 1 ili 2 snažnije hiljke.

Kad biljke razviju 4—6 listova, otkinemo im rastuće vršike tako, da svakoj biljci ostavimo samo po 3—4 lista. Iz pazušaca ovih listova razviju se pobočne vriježe, koje razmjestimo po gredici tako, da svaka vriježa zauzme najednaki dio površine gredice. Kad ove pobočne vriježe razviju 7—8 listova, tada i njima otkinemo po 5—6 listova. Iz pazušaca preostalih listova razviju se izboji s plodnim cvijecima. Otkidanje vršika treba svršiti dosta dugo prije cvatnje. Za vrijeme cvatnje, kao i neposredno prije same cvatnje, ne smije se otkidati ništa.

Kad plodići dorastu do vebčine oraha, tada i vršike njihovih (plodnih) vriježa prikratimo tako, da iznad ploda ostanu po dva lista. Vriježe koje ne nose plodova, prikratimo ili ih posve odrežemo, no pri tome ne smijemo zaboraviti, da će plodovi biti samo onda bjepi i slatki, ako na vriježama bude dosta zdravoga lišća. Zato u odstranjivanju vriježa i lišća ne valja pregoniti.

Kad plodovi dosegnu veličinu osrednje jabuke, treba da odlučimo, koje ćemo plodove ostaviti, a koje odstraniti, jer ako na pojedinoj biljci ostavimo previše plodova, ostat će oni suviše sitni. Koliko ćemo dinja ostaviti na pojedinoj biljci, to treba da sami odlučimo, ocijenivši pri tome snagu tla i razvitost same biljke ,njenih vriježa i listova. Želimo b da dinje budu što veće i što slađe, ostavit ćemo na pojedinoj vriježi najviše po 1—2 dinje.

Sl. 108. Karmelitska rebraća

Izostavljeno iz prikaza

U prvo doba razvoja vriježa i listova moramo korov oko biljaka marljivo plijeviti, a kad se one dovoljno razvriježe, i kad prekriju tlo, ne će se ni korov više javljati. Osobito je važno da dinje primjereno zalijevamo, i to uvijek ustajalom mlakom vodom. Da bude koristi od zabjevanja, valja zalijevati svu površinu tla, koju prekrivaju vriježe, a ne izbjevati vodu samo uz stabljiku, gdje je ona izbila iz zemlje. Kod zabjevanja ne valja suviše močiti lišće i vriježe, da se ne bi na njima pojavila bolest rđa. Za vrijeme cvatnje treba nešto manje zalijevati, i to vrlo oprezno. Prije cvatnje i prije nego počnu krupniti plodovi, dinjama će mnogo koristiti i zalijevanje gnojivim otopinama, kakvima zalijevamo i krastavce.

Pod pojedine plodove dobro je podmetnuti kakvu ploču crijepa, opeke, drva ili što slična, a da se plodovi jednoličnije razviju, treba ih od vremena do vremena i okrenuti, kako bi bili utjecaju svijetla najednako izloženi sa svih strana.

Dinje osobite dobro uspijevaju, ako ih sijemo odnosno sadimo na humcima, koje udešavamo jednako kao i za krastavce. Pojedini humci za dinje neka su razmaknuti na podrug metra, a širina neka im je oko 60 cm. Na ove humke sijemo dinje tako, da po nekoliko sjemenki poredamo u malom okrugu, pa ih onda utisnemo 4—5 cm duboko u zemlju, okrenute šiijatijim krajem prema dolje. Kad biljke uzrastu, ostavimo na pojedinom humku samo po tri najsnažnije razvite biljke, a druge odrežemo sasvim pri zemlji.

Bilo da dinje proizvodimo na humcima ili na običnim povrtnim gredicama, možemo mjesto sjemena saditi na otvoreno tlo već gotove biljke, koje smo do presadnje uzgojili u klijalištu, sandučiću ili u cvjetnome loncu. Ovako uzgojene biljke presađujemo zajedno s grumenom zemlje oko korijenja.

Sl. 110. Dinja mrežatica berlinska

Izostavljeno iz prikaza

U prvo vrijeme nakon presadnje biti će dobro da mlade biljke pokrijemo za hladnijih noći slamom ili sličnim kakvim pokrovom. Možemo ih pokriti obrnutim cvjetnim loncem, sandučićem, papirnatim malim tuljkom ili staklenim zvonom. Zalijevati treba isprva vrlo oprezno i uvijek samo malko mlačnom vodom. Kad se biljke počnu življe razvijati, tad ih treba obilno zalijevati.

Dinje se ubiru za prođu na tržištu nekoliko dana prije nego što sasvim dozriju. Dakako, da ovako prije dozrelosti ubrani plodovi nisu tako slasni kao oni, koji do svoje potpune zriobe ostaju vezani uz biljku. Da je dinja dozrela za trošnju pozna. se po mirisu, a kod većine sorti i po boji kore i po tom, što se lako otkine od peteljke. Želimo li otrgnutu dinju spremiti za kasniju trošnju, ostavimo je još jedan ili dva đana na suhom i zračnome mjestu, a onda je do trošnje spremimo u što hladniji podrum. Neke se sorte mogu tako sačuvati i po nekoliko tjedana.

Od dobrih i slasnih sorti dinja valja spremati sjemenke. Ne treba sjemenke prati, nego samo posušiti, prije na suhom, a onda na zračnom i natkritome mjestu, u sjeni. Za sjetvu je najbolje sjeme staro dvije godine.

Mnogobrojne sorte dimja mogu se svrstati u tri glavne skupine: 1. Kantalup-dinje ili rebrače. 2. Mrežatice i 3. Glatke dinje.

Sl. 111. Kasabah, glatka dinja

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 112. Maskatelo dinja

Izostavljeno iz prikaza

1. Kantalup-dinje ili rebrače imaju okrugle i rebraste plodove sa dubokim brazdama između pojedinih rebara. Rebra često imaju bradavičaste izrasline. Okus je ovih dinja odličan, a vrlo često one mirišu na ananas. Za kasniju trošnju ne daju se čuvati jer već nakon 3—4 dana postaju brašnave i manje slasne. Različne sorte imaju meso crvene, zelene, žute ili bijele boje. Osobito dobre sorte su: Pariška rebrača (Prescot), velika, bijelo-zelenkasto prugasta, bradavičasta, sa širokim rebrima. Meso joj je narančastocrveno, sočno imidsavo. — Narančica, malena, blijedozelena, meso nije sočno ali je vrlo slasno. — Rebrača zelenog mesa sorta je manjeg ploda; rebra nisu mnogo izbočena, brazde su svijetlozelene, a rebra bijela, tamnozeleno išarana. Meso je blijedozeleno, sočno, slatko i vrlo mirisavo. — Alžirska rebrača, dugoljasto okrugla, slabo rebrasta, srebrnasto-bijela, s velikim tamnozelenim bradavicama. Plodovi srednje veliki, crvenog, slatkog, sočnog i mirisavog mesa. — D a m a r a, okrugla i ponešto sploštena, jako rebrasta, zelena s bijelim prugama, a u potpunoj zrelosti zlatnožuta. Meso zlatnožuto sa sitnim bijelim sjemenkama, vrlo sočno d veoma miriše na ananas. — Kraljevska rebrača, ovelika, plosnato-rebrasta, čvrstog bijelog, sočnog i mirisavog mesa. — Sladorna rebrača, kuglasta i tek malo sploštena, plosnato-rebrasta sorta, tanke srebrnasto-sive kore, narančasto-crvenog, sočnog, slatkog i slasnog mesa. — Karmelitska rebrača tamnozelene, a u sazrelosti narančaste kore ,teška 2—3 kg. Meso joj je narančasto ili crveno, slatko i mirisavo.

2. Mrežatice (mrežaste dinje) imaju posve slabo vidljiva rebra ili ih uopće nemaju. Značajno im je obilježje bjeličasta, ponešto izbočena mreža na površini kore. Plodovi su većinom manji nego plodovi velikih rebrača. Od sorti spominjemo: Carica dinja, ovelika, dugoljasta, zelena do žućkasto-smeđa. Meso debelo, smaragdno-zelene boje, sočno, slasno i vrlo mirisavo. — Muškatna mrežatica, okrugla, vrlo rana sorta, crvenog i vrlo slasnog mesa. — Ruža od Chive, srednje velika, dugoljasto obla, zelena, bijelog i vrlo sočnog mesa. — Berlinska mrežatica, velika, okrugla, veoma mrežasta. Meso narančasto, sočno i mirisavo. Raste i zrije brzo.

3. Glatke dinje imaju često nešto dugoljast plod bez izrazitih rebara i bez mreže. Tek kod nekojih sorti opažaju se nešto jača rebra ili tragovi mreže. Meso većinom nije osobito mirisavo, ali je vrlo slatko. Od sorti spominjemo: Američka ananas-dinja sa slabim rebrima i tankom korom svijetlo-zelene gotovo bijele boje i gdje što s tamnozelenim pjegama. Meso crveno, čvrsto, sočno, slatko i mirisavo. Ima jednaka sorta sa zelenim mesom. — Perzijska dinja, bez rebana, vrio duga. Kora glatka, tamnozelena sa žućkastim prugama. Meso vrlo debelo, čvrsto, sočno, slatko i slasno. Ova se sorta može čuvati do trošnje više tjedana, ako se obere prije potpune zrelosti i objesi u hladnoj prostoriji. — Turkestanska dinja poput velikog krastavca, žute je kore sa zelenkastim prugama. Meso crveno, sočno i slatko. — Banana citron dinja, bijela, dugačka poput krastavca, slasna okusa. — Japanska bijela dinja, s dugoljastim plodom bijele do žućkasto-bijele boje. — Kasabah velika, slabo rebrasta dinja s giatkom ili slabo mrežastom korom. Meso žućkasto-zeleno, vrlo slasno. — Moskatello, dugoljasta dinja s plosnatim rebrima i glatkom korom. Meo crveno, vrlo slasno i mirisavo.

Lubenica

LUBENICA (Cucumis citrullus, L.) proizvodi se na jednaki način kao i dinja. Prija joj topao, sunčan položaj, te rahlo i snažno tlo, koje sadrži dovoljno vlage, ali joj ne prija, ako visoka podsemna močvara seže do njenog korijenja. Voli naplavljena, muljevita tla, pa su proizvodnjom lubenice znameniti i nekoji naši nizinski predjeli uz rijeke.

Za vrijeme rastenja treba je njegovati poput dinje, a naročito obilno zalijevati u prvo vrijeme vegetacije, kad joj se bujno razvija korijenje, vriježe i lišće. Ali vriježe ne smijemo lubenici prikraćivati, jer se na krajevima vriježa razvijaju plodovi. Tke kad su plođovi prilično razviti, smijemo vriježe nad njima prikratiti, da se dalje ne produžuju.

Zrelost lubenice dosta se teško pozna, jer kod većine sorti nema za zrelost naročito značajne boje ni mirisa. Donekle se zrelost raspoznaje po tome, što se peteljka manje ili više sasuši. I kuckanjem po plodu možemo razlikovati jasniji i mutniji zvuk zrele odnosno selene lubenice. Stisnemo li obim rukama zrelu lubenicu, čujemo kao neko slabo pucketanje.

Lubenice su većinom okrugle, ,ali ima i dugoljastih sorti. Boja kore može biti tamno ili svjetlo-zelena, jednolična ili pak svjetlije isprugana, odnosno išarana. Ima i sorti s bijelom korom. Pojedine se sorte razlikuju još i bojom mesa, te veličinom i bojom sjemenaka.

Među najslasnije broje se neke ruske sorte kao: Čerkeski knez, okrugla, tamnozelena sorta, teška do 20 kg. Meso tamnoružičasto, sočno i slatko, a sjemenke bijele s crnim rubom. — Rostovska lutoenica, « okrugla, tamnozelena i svjetlije išarana, teška do 15 kg. Meso tamiocrveno, sočno i slatko, a sjemenke cme i srednje veličine. — Mramorna lubenica, ruska sorta, ružičastog mesa zrnaste strukture, sjemenka opekastocrvene boje. Plodovi su teški prosječno 4—5 kg. — Manastdrka, tamnozelena pjegasta. Meso crveno, sjemenke crne. — Barun Štajnhajl, jajolika, svjetlozelena, mrežasta sorta, teška 12—15 kg. Meso tamno-krvave boje, sočno i slatko. Sjemenke srednje veličine, crne. Vrlo plodna i rano zrela sorta. — Astrahan, sorta vrlo slična prijašnjoj. Ima jedna odlika crvenog mesa, a jedna odlika bijele kore. — U Bugarskoj ima vrlo dobrih sorti, koje su većinom turskog ili ruskog porijekla. Poznate su sorte: Plevenska crna, Pazardžiška crna, Lomska bijela, pa Melitopolska, Novi svijeat, i drage.

Sl. 113. Rostovska lubenica

Izostavljeno iz prikaza

Od sorti, koje su poznate pod imenom ugarskih lutoenica, spominjemo: Heveška i Marsovska s crvenim mesom, pa Bankoška, Fogaraška, Sv. Đurđevska, i druge sorte. — Od američkih sorti spominjemo: četrunska lubenica s crvenim mesom. — Cuban Queen, velika sorta crvenog i slatkog mesa. — Crveno meso ima i Phinejeva najranija i Buchel-Citrula. — Castellamoreje fina talijanska sorta s crvenim mesom.

Tikva

BUČA ili TIKVA (Cucurbita pepo, L.) zahtijeva, poput krastavaca i dinja, topao i sunčan položaj i vrlo snažno tlo s dovoljno vlage. Napose vrlo dobro uspijeva na srednje teškom rahlom tlu s obilnom sadržinom crnice (humusa). Posnato je, da buča izvrsno raste na gomili komposta ili zrelog stajskog gnoja, gdje nalazi obilje hrane za svoj bujan razvitak. Budući da buča time iscrpljuje i kompost ili gnoj, pa mu znatno smanjuje gnojivu vrijednost, preporuča Bottner, da se buča sadi ne na samu gomilu, nego podno gomile komposta ili stajskog gnoja. Tu će buča izdašno iskoristiti sve one hranljive sastojine iz gnoja, koje su se upile u zemlju. Buča uspijeva i na svakom povrtnom i oraničnom tlu, koje sadrži dosta biljnih hraniva. Na teškom i suviše mokrom glinastom i ilovastom tlu uspijeva slabije.

Želimo li proizvesti vrlo velike plodove od orijaških sorti, tad trebamo da sjeme buče sijemo na humak, koji udesimo tako, da iskopamo oko 35 do 40 cm duboku i 80 cm široku jamu, koju napunimo dobrim kompostom ili zemljom iz klijališta. Još je bolje, ako jamu napunimo svježim gnojem, koji će se rastvarati i ugrđivati, a na gnoj metnemo 20—25 cm debeli sloj dobre vrtne zemlje. Na ovako udešeni humak posijemo 4—7 sjemenki. Za vrijeme rastenja zalijevamo obilno vodom, a kadšto i gnojivim otopinama (kakvim zalijevamo krastavce). Ostavimo li na jednoj biljci jedan ili najviše dva ploda, ovi će se razviti u vrlo velike tzv. izložbene primjerke.

Sl. 114. Orijaška buča: Centača

Izostavljeno iz prikaza

Na sušem tlu bit će bolje, ako jame sa buče udesimo ovako: Iskopamo 70—80 cm duboku i barem toliko široku jamu, koju sve do vrha napunimo smjesom zrelog stajskog gnoja i vrtne zemlje. Kad se ta zemlja slegne, nastane u zemlji mala zdjeličasta uvala, u kojoj sijemo buče. Prema sredini zdjeličaste uvale svedemo nekoliko žljebića, kako bi se voda od kiše i zalijevanja iscijedila do biljaka buče, koje trebaju mnogo vode. Buča svojim vriježama pokrije mnogo tla, pa treba da pojedine jame budu međusobno udaljene barem 1 i pol do dva metra.

Buče, koje proizvodimo za kuhinjsku trošnju, ne treba da budu nikakvi ogromni primjerci, pa se kod nas svagdje dadu proizvoditi i na običnim povrtnim gredicama. Tlo treba još u jesen duboko prekopati i stajskim gnojem pognojiti (3—4 metr. centa na 1 ar). Zimi se može još i gnojnicom obilno zaliti.

Ako bilo s kojeg razloga nismo za buče gnojili stajskim gnojem,. možemo gnojiti i samim umjetnim gnojivima. Na 1 ar sipamo u proljeće,. prije sjetve, do 6 kg amonijskog sulfata, te 4-5 kg superfosfata, dok kalijsku 40%-tnu sol (oko 5 kg) moramo sipati još ranije, te plitko u tlo ukopati.

Na priređeno tlo sijemo buče na razmak od 1 i pol metra i to po 3 do 4 sjemenke zajedno.

Za vrijeme rastenja treba biljke zalijevati to obilnije, što su više biljke razvite. Za suha vremena pojedina posve rasvita biljka buče troši, upijanjem iz tla i isparivanjem kroz lišće, oko 30—50 litara vode dnevno. Okapati treba osobito u prvo vrijeme rastenja, kadgod se zemlja s površine okori. Kad se bi ljke razvriježe i pokriju tlo svojim širokim lišćem, ne će okapanje biti moguće, a ne će biti ni potrebno, jer se u sjeni lišća tlo ne okoruje, niti na njem raste korov. Biljci buče treba rastući vršak prikratiti na 5—6 listova. Kad se već zametnu plodovi tad odstranimo one vriježe na kojima nema ploda, i plodne vriježe prikratimo tako, da nad plodom ostavimo po 2—3 lista. Suviše plodova ne ostavljamo na jednoj biljci. Ako želimo da plodovi budu veći i jedriji, ostavimo na pojedinoj biljci najviše 3—4 ploda. Kod sorti s malim plodovima ostavljamo dakako više plodova na pojedi’ioj biljci. Pobočne vriježe, koje se razvijaju na plodnim vriježama, prikratimo na 2 lista.

Sl. 115. Različite sorte jestivih buča

Izostavljeno iz prikaza

Buče se kod nas mnogo siju i u polju među kukuruz, pa i među redove mladog krumpira. Uz vrtne plotove, živice i sjenice možemo posijati neke manje buče ili različite ukrasne tikvice.

Mjesto da ih izravno sijemo na otvoreno povrtno tlo, možemo buče uzgojiti do presada u cvjetnim loncima ili sandučićima, koje držimo u svijetloj i toplijoj prostoriji. Biljčice rasadimo, a kad razviju 2—3 hsta, presađimo ih na otvoreno tlo; dakako tek onda, kad nema pogibelji pozebe.

Od mnogih sorti spominjemo: Orijaška buča, koje plodovi mogu dosegnuti težinu od 75—100 kg pa i više. Prosječna im je težina 35—50 kg, a ovisi dakako o snazi tla i o tome, koliko plodova ostavljamo na biljci. Plodovi imaju mrežastu koru, pa time nalikuju na dinje. Kora. je kod različitih odlika ove sorte različite boje: žute, zelene, skrletnocrvene, srebrnastosive, bijele ili šarene. Meso je dobro. Plodovi se mogu dugo držati do kasnije trošnje. Ovu sortu sadimo na znatno veći razmak nego druge sorte, jer joj vriježe narastu i do 10 m dugačke. — Vegetable Marr o w ima 4—5 kg teške piodove valjkastog oblika, boje blijedo-žute, zelene ili zeleno i bijelo šarene. Vrlo je dobra sorta za kuhinjsku upotrebu, — Tripolitanska Kokocell e-b u č a sa zelenim ili prugastim, duguljastim plodovima, koji su teški 1,5—2,5 kg. Listovi su veoma krpasti. Ova sorta nema vitica poput drugih buča i ne može se penjati. Ima nekoliko odlika. — Napuljska muškatna buča, kojoj plod naraste 1—1,5 m dugačak, valjkast i s donje strane deblji. U tom odebljalom dijelu ploda nalaze se sjemenke, dok je narandžasto meso gornjeg, tanjeg dijela bez sjemenaka, čvrsto, mirisavo i slatko. Kora je tamnozelena i glatka, a kod zrelih plodova postane svjetlije zelena. Ima i bijelih i žućkasto-zelenih odlika ove sorte. — Kit-buča s plodovima dugačkim do 1 m, a teškim 40 do 80 kg, žute boje sa svjetlijim prugama. Oblik je ploda duguljasto obao, s oba kraja zašiljen. Meso je narandžasto-žuto, čvrsto. — Luxury je sorta vrlo trajnog mrežastog ploda, žute boje. — Valparaiso s plodovima teškim do 25 kg. Ima nekoliko odlika ove sorte, koje imaju koru tamnocrvene boje, žute s bijelim prugama, zelene sa žutim prugama, ili ružičaste sa zelenim pegama. — Brazilska šećerna buča s plodovima jajolikog oblika, narandžasto-žute boje, težine 10—12 kg, finog i slasnog mesa. — Potiron ili Crveni Mamut ima srednje velik plod živo crvene kore. Meso je žuto, fino, s mnogo škroba. Ova se sorta mnogo proizvodi u Francuskoj, gdje je poznata pod imenom »potiron pain du pauvre« (»kruh siromaha«).— Giraumon turban s plodovima teškim oko 25 kg. Meso slatko, čvrsto i dugo se drži. Obična buča, tikva ili misirača, koja se kod nas mnogo proizvodi i kao stočna hrana, služi i za kuhinjsku potrošnju, dok još nije dozrela. Ima glatku ili bradavičastu koru, koja je u nezrelom stanju svijetlo-zelene ili tamnozelene bojo. — Jurgete su duguljaste buče, obično bijele kore, te bijelog, slasnog mesa.

Mirodijsko bilje u povrtnjaku

Općenito o proizvodnji mirodijskog bilja

Proizvodnja mirodijskog bilja je laka; ono ne iziskuje mnogo prostora, niti ikakve osobite njege. Mirodijsko bilje proizvodimo obično kao nuzusjev raznovrsnog drugog povrtnog bilja.

Za začinjanje raznovrsnih jestvina upotrebljavamo većinom zelene česti mirodijskog bilja, jer su te obično najmirisnije. Za zimu spremamo osušene česti mirodijskog bilja. Pri sušenju nastojimo, da se i u sušenom bilju zadrže u što većoj mjeri značajna mirodijska svojstva. Da u tome uspijemo, moramo biljke ubrati u pravi čas, t. j. onda, kad one sadrže u sebi najveću količinu mirisnih tvari, koje su značajne za dotičnu vrstu mirodijskog bilja. Ubrane biljke moramo potom valjano da pomno osušiti. Loše osušeno mirodijsko bilje izgubi velik dio svojih mirodijskih svojstava, pa je tada kao mirođijsko bilje manje ili više bezvrijedno.

Mirodijsko se bilje najbolje suši, kad je sunčano i suho vrijeme. Ali ne bi valjalo sušiti na suncu, nego u sjeni, pod krovom, gdje je bilje zaštićeno od oborina i različitih vremenskih nepogoda, a jednako i od prašine i dima. Biljke se moraju potpuno sasušiti, jer ih se inače lako hvata plijesan, a u tom slučaju nemaju one više nikakve vrijednosti.

Osušene biljke valja spremiti u čiste platnene vrećice i pohraniti do upotrebe na suhom i zračnome mjestu.

Od nekojeg mirodijskog bilja spremamo samo zrele sjemenke (aniž, komorač, kumin), a od nekojeg čitave stabljike s lišćem (bosiljak, mažuran, kopar)*. Nekoje mirodijsko bilje (luk vlašac) upotrebljavamo kao mirodiju samo u svježem stanju.

O pojedinom mirodijskom bilju treba znati slijedeće:

Luk vlašac

LUK VLAŠAC (Allium schoenoprasum, L.) zadovoljava se skoro svakim dobrim tlom i položajem, ali mu ipak najbolje prija ponešto vlažna. ilovasta pjeskulja s dovoljnom primjesom crnice i vapna.

Luk vlašac može se proizvoditi sjemenom, koje sijemo mjeseca ožujka-travnja u sandučić ili u cvjetni lonac, a uzrasle sjemenjačice presadimo na otvoreno tlo mjeseca travnja-svibnja. Presađujemo po čitav omanji snopić biljčica, tako da pojedini snopići budu oko 20 cm razdaleko.

U vrtovima i povrtnjacima ga obično razmnožemo tako, da pojedine busove veoma razraslih biljaka razdijelimo u manje busove, koje rasadimo. Kako je luk vlašac trajna biljka, on dugo godina ostaje na mjestu, gdje je jednom posijan ili posađen. Ipak ga treba svake 4 ili 5 godine iznova rasaditi, jer se onda još jače razbusa.

Za trošnju upotrebljujemo nadzemnu zelen, koju odrezujemo. Odrezivanje nadzemne zeleni kao da luku vlašcu prija, jer se tada ponovno bujnije razvija.

Da ga i zimi imamo vazda pri ruci, možemo ga posijati u kakvom sandučiću ili cvjetnom loncu, koji držimo u sobi ili kuhinji.

Osim običnog luka vlašca ima i jedna su vrsta: Sibirski vlašac, koji uzraste i do 60 cm visok, pa ga stoga treba i saditi na veći razmak nego obični luk vlašac. — Dobra sorta je i Erfurtski orijaški vlašac.

Bosiljak

BOSILJAK (Ocimum basilicum, L.) jest oniska biljka, kod nas svagdje dobro poznata, te se više uzgaja kao mirisna i nježna, nego kao mirodijska biljka.

Sl. 145. Bosiljak

Izostavljeno iz prikaza

Mjeseca ožujka ili travnja sije se u klijalište ili u cvjetne lonce, gdje se može i pikirati. Mjeseca svibnja presadi se na dobro vrtno tlo, gdje ima dosta sunca. Razmak pojedinih biljaka neka je oko 20—25 cm, već prema sorti.

Sorti ima malolisnih i velelisnih, sa zelenim ili ljubičastim, glatkim ili kovrčastim lišćem. Kao mirodijske biljke služe ponajviše malolisne sorte.

Kad bosiljak počne cvasti, lišće mu odrežemo, osušimo i za trošnju čuvamo u kakvoj zatvorenoj posudi. Na pojedinoj biljci ostavimo po nekoliko listova. Sjeme donose one biljke, kojima nismo odrezivali cvatove ni lišće.

Bosiljak se upotrebljuje kao mirodija za različita jela, a naročito meće se u kobasice i među ukiseljene krastavce.

Mažuran

MAŽURAN (Origanum majorana, L.) voli snažno tlo i topao položaj. Sije se mjeseca ožujka u mlako klijalište ili odmah na otvoreno, do-voljno zaštićeno tlo. Sjeme se pokrije sasvim tankim slojem zemlje, koja se s površine dobro pritisne. Usjev treba primjereno zalijevati, jer inače sjeme suviše sporo klije. Pregusti usjev valja prorijediti, a biljčice možda i pikirati, pa ikad dorastu, presaditi ih mjeseca svibnja na razmak od 10—20 cm.

Sl. 146. Mažuran

Izostavljeno iz prikaza

Mažuran se bere prije nego razvije cvjetove, tj. čim se pokažu cvjetni pupoljci. Tada se stabljike odrežu oko 6 cm nad površinom tla, svežu se u svežnjiće i u sjeni suše. Pod jesen će se moći lišće obično i po drugi put obirati.

Mažuran služi kao mirodija za kobasice i različite umake.

Krastavčina ili boreč

KRASTAVČBVA ILI BOREČ (Borrago officinals, L.) zadovoljuje se sa svakim vrtnim tlom i položajem. Sije se izravno na otvoreno tlo i to s proljeća ili s jesesni, a gdje je jednom zasijan, tu se on sam svojim sjemenom svake godine umnaža. Ipak ga običajemo sijati po nekoliko puta tokom ljeta, jer je lišće mladih biljaka vrlo dobra mirodija za salatu. Lišće se može prirediti i poput špinata, a služi i kao omiljela mirodija u raznovrsnim jelima.

Sl. 147. Krastavčina ili boreč

Izostavljeno iz prikaza

Na dobrom tlu biljke bujno rastu i razvijaju mnogo lišća, pa tek nekoliko biljaka daje dosta lišća za cijelogodišnju kuhinjsku potrošnju.

Kopar

KOPAR (Anethum graveolens, L.) sije se rano s proljeća među različito nisko povrće, kao među mrkvu, peršun, luk, špinat, salatu, i t. d. I kasnije, ljeti, kadgod se spomenuto povrće sije odnosno sadi, posije se po koja sjemenka kopra. Međutim, on se i sam sjemenom rasijava, pa se uvriježi na kojoj gredici i kao dosadan korov. Mlado lišće se upotrebljuje za umak i kao mirodija kiselim krastavcima i salatama.

Sl. 148. Kopar

Izostavljeno iz prikaza

Kopar uspijeva na svakom tlu, a i u lakoj sjeni. Za zimskku se trošnju pohranjuje bilo osušen, bilo pak svjež u staklenkama, posut solju.

Komorač

KOMORAČ (Foeniculum officinale) je dvogodišnja ili višegodišnja biljka, koju na otvoreno tlo sijemo mjeseca travnja, da tek druge godine procvate i donese zrele sjemenke. Do prijesada ga možemo uzgojiti i u toplome stakleniku.

Sjemenke zriju nejednako, pa ih prema zrelosti obiremo zajedno sa stapkama cvatova, koje sušimo na zračnom i suhome mjestu, da sjemenke nadozriju.

Pred žešću zimsku smrzavicu treba biljke pokriti listincem ih zrelim gnojem, ili ih zemljom nagrnuti. Kad nadođu blaži dani, treba zemlju maknuti s biljaka.

Sl. 149. Komorač

Izostavljeno iz prikaza

Sjemenke služe kao mirodija za kruh i kiseljene krastavce. Osim običnog ima i Slatki bolonjski komorač s odebljalim kratkim i po nekoliko centimetara širokim lisnim peteljkama, koje se odmah iznad korijena sphću kao u neku nadzemnu gomoljiku. Kad ove gomoljike dovoljno odebljaju, ogrću se biljke zemljom, da se gomoljike bijelje. Bijeljene gomoljike komorača slasno su povrće, koje se kuhano priređuje kao salata.

Esdragon

TARAKANJ ILI ESDRAGON (Artemisia dracuneulus, L.) trajna je mirodijska biljka, koja se osušena upotrebljuje kao mirodija u raznovrsnim jelima.

Sjeme se sije mjeseca travnja do lipnja, bilo u cvjetne lonce ili u hladno klijalište, bilo pak na otvoreno tlo. Sitne se sjemenike smiju pokriti tek posve tankim slojem zemlje. Usjev treba za sunčane žege zasjeniti.

Sl. 150. Tarkanj ili esdragon

Izostavljeno iz prikaza

Kad biljke dorastu za presad, presađuju se na stalno mjesto i to na razmak od 35—40 cm. Lišće se može obirati kad se biljke posve razviju, a obilnije tek od druge godine nakon sjetve.

Kod sušenja mora se paziti, da se lišće ne izloži sunčanoj žegi ili kiši, jer tada mnogo gubi od svojih mirodijskih svojstava.

Čubar i aniž

ČUBAR (Satureja hortensis, E.) uspijeva na svakom povrtnom tlu. Prija mu sunčan položaj, no uspijeva i u lakoj sjeni.

Sjeme sijemo među drugo povrće odmah. na stalno mesto, no možemo čubar i rasađivati i presađivati. Gdje je jednom posijan, tu se on sam kroz više godina umnožava svojim sjemenom, koje ispada kad dozrije, a tek s proljeća slijedeće godine proklije. — Prije nego čubar počne cvasti, odrežu se stabljike, suše u sjeni i osušene spremaju za zimu. — Čubar se upotrebljuje kao mirodija k zelenom grahu, salati, raznovrsnom varivu, a i kobasicama.

ANIŽ (Pimpinella anisum, L.) voli rahlo tlo i topao sunčan položaj. Sije se mjeseca ožujka ili travnja. Sjeme klije teško, pa je dobro, da kvašenjem u vodi prije sjetve nabubri. Sjetva mora biti rijetka, a pojedina sjemenka neka ne padne u zemlji dublje od 1—2 cm. Sjemenke zriju nejednako, pa se stoga odrezane ili iščupane cijele biljke objese u natkrovijenoj prostoriji, da nadozriju.

Sjemenke se upotrebljuju kao mirođija za kruh i različito pecivo.

Osim spomenutog mirodijskog bilja ima u našim vrtovima i povrtnjacima i drugog bilja, koje se gdje što upotrebljuje kao mirodija k raznovrsnim jestvinama, kao: ružmarin, pelin, paprena metvica, majčina dušica, trma, žalfija, lazarkinja i dr. A i lišće i korijenje mnogog povrća, pored toga što se priređuje kao hrana djeluje na slasnost jestvina i svojim mirođijskim svojstvima. Tako: lišće i korijenje peršina, pastrnjaka, celera, mrkve, korijenje rotkve, podanak hrena, lukovice i listovi luka crljenca i češnjaka, plodovi paprike, i dr.