Osmo izdanje ovog priručnika, čija naklada sada već dostiže oko 100.000 primjeraka, dovoljno govori o njegovoj aktualnosti i vrijednosti.

Ovo je izdanje, kao uostalom i svako prijašnje, djelomično izmijenjeno i nadopunjeno s obzirom na nova saznanja o uzrocima, načinima širenja i mogućnostima sprečavanja bolesti koje se prenose hranom i vodom.

Budući da je u nas uglavnom riješeno pitanje vodoopskrbe i uklanjanja otpadne tvari, nemamo više velikih epidemija trbušnog tifusa kakve smo imali još u nedavnoj prošlosti. Međutim, danas imamo nove probleme u vezi sa crijevnim zaraznim bolestima koji nastaju zbog sve većeg korištenja javnog načina prehrane. Naime, sve više djece pohađa jaslice i vrtiće, sve se više djece hrani u školama, a sve više radnih Ijudi hrani se bilo u radnim organizacijama bilo u restoranima drušitvene prehrane. Nadalje, zaposlene domaćice sve češće iposežu za već pripremljenim gotovim i polugotovim jelima. Zbog svega toga veoma su povećane mogućnosti masovnog trovanja hranom, a podaci epidemiološke službe doista pokazuju stalan porast broja oboljelih od različitih crijevnih infekcija.

U složenom procesu obrade namirnica do gotovih jela ili pak obroka koji se poslužuju, veoma je mnogo činilaca koji mogu utjecati na higijensku kvalitetu hrane. No jedan od sigurno najvažnijih činilaca je čovjek, koji na čitav niz načina može dovesti do zagađivanja hrane uzročnicima trovanja hranom i crijevnih infekcija. Zbog toga je obrazovanje na području osobne higijene i higijenske manipulacije namirnicama i gotovom hranom bitan elemenat sigurnosti u prehrambenoj proizvodnji kao i u uslužnim djelatnostima.

Vjerujemo stoga da će ovaj priručnik biti ne samo ispitno gradivo, nego i izvor znanja za svakodnevnu primjenu u radu sa živežnim namirnicama i hranom.

Prof. dr Ivan Vodopija

Sadržaj

Uvod

O širenju i sprečavanju zaraznih bolesti

Trovanje hranom

O živežnim namirnicama i higijenskim uvjetima za njihovu proizvodnju i promet

Higijena okoline

Osobna higijena

Pružanje prve pomoći

Sanitarni propisi

O širenju i sprečavanju zaraznih bolesti

Prim. dr Vladimir Kovačić

Osim organizama vrlo komplicirane građe, koje vidimo okom, makroorganizama (čovjek, životinje, crvi i sl.), postoje i vrlo sitni nevidljivi organizmi jednostavne građe, mikroorganizmi. Nešto više o mikroorganizmima saznao je čovjek u nedavnoj prošlosti. Otkrićem mikroskopa potkraj srednjeg vijeka, a osobito elektronskog mikroskopa u posljednjem stoljeću, omogućeno je izučavanje tih sitnih bića. Znanost koja proučava oblik, građu i životne funkcije mikroba zove se mikrobiologija. Mikrobe možemo podijeliti u:

• mikrobe koji žive na teret makroorganizama, tj. na parazite. U toj su skupini i svi mikrobi koji izazivaju bolesti čovjeka.

To su patogeni mikrobi;

Slika 1: Transport bolesnika u Zaraznu bolnicu prilikom pojavljivanja epidemije trbušnog tifusa

Izostavljeno iz prikaza

• mikrobe koji mogu opstojati neovisno o makroorganizmima. Ta skupina mikroorganizama ne prouzročuje bolest čovjeka. Među njima je i mnogo mikroba koji su korisni čovjeku i on ih često koristi prilikom proizvodnje nekih namirnica ili pri njihovu konzerviranju. S pomoću tih mikroba proizvodi se jogurt, kiselo mlijeko, kefir, i izaziva alkoholno vrenje šećera u moštu, kiseljenje kupusa, repe i sl.

Mikrobi izazivaju bolesti:

• koje se ne mogu prenositi od bolesnog na zdravog čovjeka (upala crvuljka, žučnog mjehura, bubrega i sl.) i
• koje se mogu prenašati od oboljelog na zdravog čovjeka. To su zarazne ili epidemijske bolesti.

Zarazne bolesti prenose se zato što oboljeli izlučuje uzročnike potkraj inkubacijskog razdoblja, u toku bolesti ili nakon ozđravljenja (kliconoštvo).

Najčešće se dijele prema organskim sustavima koje napadaju uzročnici. Kao primjer navodimo:

1. zarazne bolesti probavnog sustava (crijevne zarazne bolesti): trbušni tifus, paratifus, dizenterija, kolera, zarazna žutica i dr.;
2. zarazne bolesti dišnog sustava: tuberkuloza pluća, gripa, difterija, prehlada i dr.;
3. zarazne bolesti živčanog sustava; dječja paraliza, upala mozga i moždanih opni, tetanus, bjesnoća i dr.;
4. zarazne bolesti kože i vidljivih sluznica: spolne bolesti, gljivična oboljenja kože, trahom i dr.

Zarazne bolesti imaju veliku medicinsku i socijalno-ekonomsku važnost. Nekad zahvaćaju mnogo osoba, a mogu se proširiti na golema prostranstva, pa i po cijelom svijetu. Često su uzrok dugotrajnih, a i bolesti s teškim komplikacijama. Smrtnost od zaraznih bolesti još je i danas velika.

Liječenje iziskuje znatna društvena sredstva (npr. fondova zdravstvenog osiguranja i društveno-političkih zajednica), a gubici u proizvodnji i nacionalnom dohotku vrlo su visoki.

Neke zarazne bolesti posljedica su loših higijenskih uvjeta, loših navika i ekonomske zaostalosti. To su uglavnom klasične crijevne zarazne bolesti: trbušni tifus, paratifus, dizenterija i kolera. Druge se opet šire brzinom najbržega prijevoznog sredstva — aviona (npr. gripa). Neke zarazne bolesti održavaju se na određenim područjima, npr. kolera, velike boginje, žuta groznica i dr. Vrlo živ međunarodni promet putnika i robe omogućuje da se te bolesti prenose i na ostala područja. Tako su 1972. godine unesene u Jugoslaviju velike boginje, a 1973. kolera u susjednu Italiju.

Oblici zaraznih bolesti

Akutne zarazne bolesti one su koje naglo nastaju pod utjecajem djelovanja zaraznih klica ili njihovih sastojaka (toksina — otrova), traju određeno vrijeme i završavaju ozdravljenjem ili smrću. Među ostalim, u toj su skupini i bolesti organa za probavu — trbušni tifus, paratifus, dizenterija, i organa za disanje — gripa, šarlah itd.

Epidemijom zarazne bolesti smatra se porast bolesnih od zarazne bolesti neuobičajeno po broju oboljelih, vremenu, mjestu i zahvaćenu stanovništvu, i neuobičajeno povećanje broja bolesnih s komplikacijama ili onih koji umru (slika 1).

Epidemija je onaj oblik zaraznih bolesti kod kojih na nekom području imamo neprestano određenu zaraznu bolest. Održavanju takva endemičnog žarišta pogoduju nehigijenske prilike (loša opskrba vodom, nehigijenski nužnici, nehigijenski uvjeti prehrane), pomanjkanje higijenske kulture, općenito loše ekonomsko stanje.

Endemičnih žarišta velikih boginja i kolere još i danas ima u nekim azijskim zemljama.

Endemične bolesti suzbijamo podizanjem općega životnog standarda.

Pandemija je isto što i epidemija, samo što bolest zahvaća mnogo ljudi i veliko područje, ponekad cijele kontinente (slika 2).

U povijesti je bilo više takvih teških pandemija. U šestom stoljeću pandemija kuge pokosila je polovicu stanovništva Istočnorimskog carstva, a u četvrtom stoljeću pandemija kuge ili »crne smrti« uništila je četvrtinu stanovništva Evrope. U ovom stoljeću bila je velika pandemija gripe poznata pod imenom »španjolska groznica«. Ta zaraza izbila je poslije prvoga svjetskog rata i od nje je umrlo oko 22 milijuna ljudi. Pandemijski oblik imala je i pojava »azijske gripe«.

Infekcija

Infekcija je proces koji nastaje prodiranjem zaraznih klica u tijelo. Posljedica infekcije ne mora uvijek biti pojava zarazne bolesti. Naime, prodorom zaraznih klica u tijelo čovjeka ili životinje (makroorganizam) proces se može razviti ovako:

• klice u organizmu izazivaju takve promjene da organizam reagira i mobilizira svoje odbrambene snage. Ako je otpornost makroorganizma jaka, a klica slaba ili ih nema dovoljno, organizam može svladati infekciju i neće doći do bolesti, pa ni u skrivenu obliku;
• prodorom klica mogu nastati nejasni, nedovoljno izraženi ili nikakvi znakovi bolesti. Tada se govori o latentnom infektu, odnosno skrivenoj infekciji. Takav oblik bolesti, tj. skrivena infekcija, ili pak infekcija sa slabo izraženim znakovima bolesti, s epidemiološke strane neobično je važan. Naime, bolesnici sa slabijim znakovima bolesti, ili oni koji nemaju znakove bolesti, slobodno se kreću, rade na svojim radnim mjestima i tako dalje nesmetano siju klice zaraze. Osim toga, kako se takvi bolesnici ne kontroliraju. ne možemo o njima voditi evidenciju zbog eventualnog kliconoštva;
• prodorom klica može doći do vidljivih i teških znakova bolesti. To će biti onda kad organizam nema ili ima slabu otpornost prema zaraznoj klici, ili je pak jakost klice tako velika i ima ih mnogo da mogu izazvati teški oblik bolesti.

Kad klice prodru u ljudski ili životinjski organizam, on reagira. Klice, odnosno njihovi otrovi potiču organizam na stvaranje zaštitnih tvari (antitijela — protutijela), ali istodobno dolazi do razvoja klica i njihova raseljavanja preko krvi ili drugih sokova po različitim organima. Taj proces, a i borba mikroorganizma i makroorganizma, traje dulje ili kraće, već prema tome o kojoj je bolesti riječ, koliko ima klica, kakva je njihova sposobnost da izazivaju bolesti i kakva je otpornost makroorganizma — čovjeka. Nakon toga pojavljuju se prvi znakovi bolesti — simptomi. Vrijeme od trenutka infekcije do prvih znakova bolesti naziva se inkubacija. Kod različitih zaraznih bolesti mkubacija je različita, tj. kod kroničnih zaraznih bolesti redovno je duža a kod akutnih kraća.

Slika 2: Pandemijsko širenje kolere

Izostavljeno iz prikaza

Simptomi su kod bolesti različiti. Ali, u početku bolesti, prvi ili drugi dan, pojavljuju se znakovi svojstveni mnogim zaraznim bolestima, te se na temelju toga može zaključiti je li posrijedi zaista zarazna bolest. Ovo su neki simptomi:

1. temperatura — gotovo se nijedna zarazna bolest ne javlja bez povišene temperature. Jedino postoje razlike u visini i trajanju;
2. glavobolja je čest znak za mnoge zarazne bolesti;
3. bol u mišićima;
4. opća nevoljkost;
5. gubitak apetita;
6. osip — osobito se mnogo dječjih zaraznih bolesti manifestira osipom na koži ili vidljivim sluznicama;
7. povraćanje i proljevi — prate često neke zarazne bolesti.

Slika 3: Stafilokoka

Izostavljeno iz prikaza

Slika 4: Streptokok

Izostavljeno iz prikaza

Slika 5: Vibrion — uzročnik kolere

Izostavljeno iz prikaza

Uvjeti nastanka zaraznih bolesti

Da bi se neka zarazna bolest mogla prenijeti od zaražene osobe ili skupine ljudi do zdrave osobe i skupine ljudi, potrebno je da postoje određeni uvjeti. Međusobna povezanost svih potrebnih uvjeta čini nedjeljivu cjelinu. Za pojavljivanje i širenje zaraznih bolesti moraju postojati slijedeći uvjeti:

1. prisutnost patogene klice (izvor zaraze);
2. ekspozicija čovjeka, tj. mogućnost prijenosa uzročnika od izvora zaraze do čovjeka;
3. dispozicija ili sklonost čovjeka zaraznoj bolesti.

Ad. 1) Mikrobi, uzročnici zaraznih bolesti uglavnom su jednostanična bića. No, mogu biti i višestanična, ali to su redovno tek mikroskopski vidljive čestice.

Slika 7: Virusi

Izostavljeno iz prikaza

Slika 6: Spiroheta

Izostavljeno iz prikaza

Oni većinom žive neprestano ili povremeno u nekom domaćinu, a pripadaju skupinama živih bića.

Bakterije (slika 3, 4 i 5) su prilično veliki mikrobi i mogu biti oblika kuglica (koki), štapića (bacili) ili zareza (vibrioni). Koki se mogu grupirati i po dva zajedno kao diplokoki (takvi su diplokoki uzročnici zaraznog meningitisa), ili u obliku grozda kao stafilokoki (trovači hrane) i, napokon, u obliku lanaca kao streptokoki (uzročnici šarlaha, angine i crvenog vjetra). Mnogo bolesti uzrokovanih bakterijama danas možemo efikasno liječiti antibioticima i prevenirati vakcinama (cjepivima), tako da ih je prilično izgubilo svoje prvobitno značenje.

Slika 8: Razmnožavanje koka dijeljenjem

Izostavljeno iz prikaza

Slika 9: Razmnožavanje bacila dijeljenjem

Izostavljeno iz prikaza

Spirohete i spirili (slika 6) vitki su savijeni mikroorganizmi j može ih se uzgajati samo na posebnim hranilištima. Uzrokuju sifilis i leptospiroze, a osjetljivi su na antibiotike.

Rikecije. Na hranilištima ih se odgaja mnogo teže od bakterija. Većina bolesti uzrokovanih rikecijama karakteristična je po osipu. Među njima ističe se pjegavac, teška bolest koja u nekim našim krajevima još ima važno epidemiološko i socijalno značenje.

Virusi (slika 7) su vidljivi uglavnom tek pod elektronskim mikroskopom pa su, prema tome, sitniji od bakterija. Mogu se odgajati samo na kulturi tkiva ili na pilećem embrionu. Uzrokuju mnogo bolesti — bolesti dišnog sustava (gripa), centralnog živčanog sustava (dječja paraliza, upala moždanih opni), bolesti s osipom (velike boginje, ospice), i bolesti organa (zarazna žutica). Na većinu njih antibiotici ne djeluju.

Protozoi su veći čak i od bakterija, a uzrokuju tropske i suptropske bolesti. Neki se protozoi prenose izravnim i neizravnim kontaktom, vodom i hranom, na primjer amebe.

Gljivice ili fungi su biljke, a najčešće napadaju čovječju kožu. U novije vrijeme, u razdoblju antibiotika, javljaju se češće gljivična oboljenja probavnog sustava i nekih organa.

Helminti. Neki crvi, kao više organizirane životinje, mogu prouzročiti bolesti slične zaraznima, kao što je, na primjer, trihinoza.

Da su mikrobi živa bića dokaz je da se hrane (postoje posebna hranilišta za pojedine vrste mikroba), množe, luče otpadne tvari i reagiraju na uvjete okoline.

Da bi patogene klice mogle djelovati kao uzročnici bolesti, moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:

Najprije, nužno je da ih u organizam uđe dovoljno. Jer, poznato je da dio klica koje uđu u čovječje tijelo unište obrambene snage tijela. Prema tome, ukoliko više klica prodre u organizam, utoliko će sigurnije izazvati bolest. Ako, na primjer, od hrane u kojoj ima bacila tifusa neki čovjek uzme vrlo malo, a drugi mnogo više, taj bi drugi mogao oboljeti od tifusa. Ishod infekcije u ovom slučaju uvjetovao je broj klica.

Sad kad znamo da je broj klica jedan od odlučujućih faktora u postanku bolesti, shvatit ćemo koliko je važno održavanje higijene. Jer, higijenskim se postupcima neprestano smanjuje broj klica u našoj okolini i, prema tome, smanjuje mogućnost pojavljivanja zarazne bolesti.

Drugi važan faktor jest virulencija. Virulencija je skup faktora koji se sastoje od sposobnosti klice da odoli odbrambenim snagama čovječjeg tijela do njezine sposobnosti da izazove bolest, eventualno i smrt. U širi pojam virulencije možemo spomenuti i sposobnost mikroba da izlučuje otrove ili toksine, što zovemo toksičnošću klica.

Što je uzročnik zarazne bolesti virulentniji, on izaziva i teži oblik bolesti. Tako, npr., postoje sojevi bacila tifusa ili virusa gripe, koji su jače ili slabije virulentni. Manje virulentni uzročnici izazvat će blaži oblik bolesti. Avirulentnom nazivamo klicu koja nije virulentna.

Virulencija patogenih klica može se u određenim uvjetima mijenjatd, a to utječe na tok bolesti. To se vidi u nekim epidemijama kad se u početku opažaju lakše oboljeli slučajevi, a zatim sve teži. Jer, uzročnik je prolaženjem kroz osjetljive osobe postao virulentniji.

Ad. 2) Ekspozicija. Različiti su putovi kojima kod zaraznih bolesti klice idu od izvora zaraze do zdrava čovjeka. A kad je put prijenosa omogućen, kaže se da je čovjek eksponiran zarazi. Na ostvarenje ekspozicije utječe mnogo faktora, kao što su biološki, geografski, klimatski, društveni i ekonomski. Neke patogene klice vrlo su proširene u našoj okolini, pa je u povoljnim okolnostima — kao što je, na primjer, nagomilavanje stanovništva na manjem prostoru — mogućnost infekcije tim klicama vrlo povoljna. U tim slučajevima klice su u zraku ili zagađuju vodu i hranu, a i ruke, pa tako nastaju različite zarazne bolesti dišnog sustava — gripa, ili probavnog sustava — trbušni tifus, dizenterija itd.

Nekim drugim zaraznim bolestima mogu ljudi biti izloženi samo u posebnim uvjetima. Ljudi koji dolaze u kontakt sa životinjama, npr. mesari i veterinari, mogu dobiti od njih neke zarazne bolesti. Loše stambene prilike, slaba prehrana i slaba prosvijećenost naroda mogu također stvoriti ekspoziciju za neke zarazne bolesti.

Ad. 3) Dispozicija ili sklonost prema bolestima jest stanje kad kod makroorganizama nedostaje otpornost prema patogenoj klici. S izvjesnom općom otpornosti organizam se rodi, a to se naziva prirođena otpornost. Prirođena otpornost u toku života slabi i jača. Značajni su ovi faktori za stanje otpornosti organizma: uzrast, spol, klimatski činioci, fizičke osobine, ishrana, utjecaj ostalih bolesti, zanimanje, stanovanje itd.

Osim prirođene, postoji i stečena otpornost (imunitet), protiv nekih zarazrrih bolesti, a stječe se prirodnim ili umjetnim putem.

Za jačanje opće otpornosti protiv zarazrih bolesti posebno značajnu ulogu ima osobna higijena. Provođenjem osobne higijene naš organizam jača, a obrambena sposobnost raste.

Epidemiologija

Mogućnost prijenosa neke zarazne bolesti ovisi o izvoru zaraze, putovima kojima se patogena klica prenosi, i ulaznim vratima kojima patogena klica ulazi u organizam domaćina. Da bi patogena klica bila i dalje aktivna, mora imati mogućnost izlaska iz zaražena tijela i sposobnost da preživi u vanjskoj sredini dok ne uđe u novo tijelo.

Izvor infekcije

Uzročnici zaraznih bolesti prilagodili su se uvjetima života u čovječjem ili životinjskom organizmu, jer ondje nalaze sve što je potrebno za opstanak i razvoj, npr. temperaturu, hranu itd. Činjenica je da se mnoge zarazne klice čim iziđu iz životinjskog ili ljudskog organizma ne samo prestanu razmnožavati, nego uginu nakon kraćeg ili dužeg vremena. Zato je jedini pravi izvor infekcije zaražen čovjek ili zaražena životinja, a i njihovi leševi. Jedino, izuzetno, izvor zaraze može biti i neživa priroda (zemlja za bolest tetanus).

Čovjek postaje izvorom zaraze, tj. lučiocem klica:

• prije pojavljivanja jasnih znakova zaraznih bolesti, tj. u inkubacionom razdoblju. Najčešće dolazi do lučenja klica posljednjih dana inkubacije;
• u toku bolesti. Čovjek kod većine zaraznih bolesti luči klice u toku klinički izražene ili prikrivene slike bolesti. Prikriveni slučajevi epidemiološki su najopasniji, jer se takvi ljudi ne liječe, nisu izolirani, slobodno se kreću i kontaktiraju sa zdravima;
• poslije preboljele zarazne bolesti, u jasno izraženom ili prikrivenom obliku, ako se pojavi, kod sada klinički zdrave osobe, daljnje lučenje klica: kliconoštvo.

Neke zarazne bolesti ostavljaju kratko i prolazno kliconoštvo, a u nekih se kliconoštvo može zadržati duže, pa i cijeli život. Kao primjer navodimo trbušni tifus koji najčešće ostavlja posljedice kliconoštva. Smatra se da tri do pet posto osoba koje su preboljele trbušni tifus ostaju doživotni kliconoše.

Važan su izvor zaraze za čovjeka domaće i divlje životinje i ptice; danas je poznato više od stotinu različitih bolesti koje se prenose sa životinja na ljude (antraks, kuga, bruceloza, bjesnoća, trihinoza). Životinje su ponekad izvori zaraze za čovjeka ako su bolesne, a nekad ako su kiconoše.

Bolesti koje ostavljaju trajno kliconoštvo (npr. trbušni tifus) uvjetuju često pojavljivanje endemičnih žarišta, pa zato trajno kliconoštvo ima veliko epidemiološko značenje. Kod kapljičnih infekcija uglavnom ne dolazi do trajnog kliconoštva, ali je uzročnik vrlo raširen među stanovništvom tako da postoji mnogo privremenih kliconoša koji šire zarazu.

Putovi prijenosa zaraze

1. Dodir ili kontakt koji može biti izravan, odnosno neposredan, ili neizravan, odnosno posredan, to jest preko zagađenih predmeta,
2. zagađene živežne namirnice,
3. zagađena voda,
4. zagađeno zemljište,
5. zrak kod kapljične infekcije,
6. insekti i ostale životinje.

Neposrednim dodirom šire se spolne zarazne bolesti, kožne i bolesti koje se prenose ugrizom nekih životinja (bjesnoća).

Pri neposrednom prijenosu zaraznih bolesti dodirom, osobito crijevnih bolesti, značajnu ulogu imaju ruke i zato se neke crijevne zarazne bolesti, npr. trbušni tifus, paratifus i dizenterija nazivaju »bolestima nečistih ruku«. Ispitivanjem je utvrđeno da 30 do 40 posto osoba koje rade u prehrambenim kolektivima ima znakove onečišćenja ruku s fekalnom tvari — izmetinama, što dokazuje da to osoblje nakon obavljanja nužde ne pere ruke. Prijenos zaraznih bolesti dodirom osobito prouzročuje nečistoća ispod notkata, jer se klice ondje najčešće zadržavaju, a i jajašca crijevnih parazita.

Posrednim dodirom mogu Se prenositi bolesti različitim predmetima kojima se služio bolesnik. Razumljivo je da se takvim načinom mogu prenositi samo one klice koje mogu neko vrijeme ostati na životu izvan ljudskog ili životinjskog organizma. Klice trbušnog tifusa mogu živjeti na rublju 50—80 dana ako je rublje vlažno, a uzročnici upale pluća mogu na džepnim rupčićima živjeti i 100 dana.

Rubljem se mogu prenositi crijevne zarazne bolesti, velike boginje, tuberkuloza itd. Pribor za jelo ima važnu ulogu u prenošenju klica zaraznih bolesti. Nekim pokusima utvrđeno je da su tzv. »čisti tanjuri« i ostali pribor za jelo u 20 do 30 posto slučajeva onečišćeni klicama. Kao predmeti za prijenos zaraznih klica posrednim putem u obzir dolaze i kvake, osobito na zahodima i ambulantama, pogotovu ako nisu metalne. Isto tako i medicinski instrumenti mogu biti posrednici za prijenos zaraznih klica (uzročnik zarazne žutice može se prenositi iglama za injekcije).

Živežnim namirnicama najčešće se prenose klice trbušnog tifusa, paratifusa, dizenterije, kolere, a posebno uzročnici zaraznog trovanja hranom. No, namirnicama se prenosi i uzročnik tuberkuloze. Mlijekom se mogu prenositi uzročnici bolesti koji izazivaju šarlah i anginu (sUeptokoki), i difteriju.

Živežne namirnice imaju osobito važnu ulogu kod prijenosa klica »trovača hrane«, odnosno njihovih otrova. Klice trovanja hranom nemaju velike sposobnosti prodiranja i razvoja u organizmu, ali zbog njihove prisutnosti u velikom broju, i zbog njihova raspadanja u namirnicama, izazivaju poremećaje probavnih organa.

Živežne su namirnice osobito značajan faktor za širenje zaraznih bolesti onda kad se proizvode u velikim pogonima (prehrambene industrije, slastičarnice, ugostiteljski pogoni), jer je u tim slučajevima ugroženo mnogo potrošača.

Da bi spriječili da živežne namirnice postanu put za širenje zaraznih bolesti, neprestano moramo provoditi mjere zaštite namirnica od proizvodnje do potrošača. S namirnicama ne smiju manipulirati osobe koje su bolesne ili su kliconoše nekih zaraznih bolesti. Zbog sprečavanja trovanja hranom bakterijama, s radnog mjesta gdje se manipulira s namirnicama moramo ukloniti i sve osobe koje imaju gnojne promjene na koži. Namirnice moraju biti neprestano zaštićene.

Voda kao put širenja zaraze poznata je od davnine. Vodom se osobito prenose uzročnici crijevnih zaraznih bolesti. Ali, ako vodu gledamo kao sredstvo za rekreaciju, moramo misliti i na vodu bazenskih kupališta, koja može postati put za širenje kožnih bolesti, bolesti sluznica itd. No, najznačajnija uloga vode jest u prijenosu crijevnih zaraza, a u prvom redu trbušnog tifusa.

Sama voda nije baš pogodna za opstanak i razvijanje klica, međutim, ako je riječ o vodi onečišćenoj organskom tvari (fekalijama ili urinom) i sa stalnim izvorom takva onečišćenja, voda može biti sredstvo za prenošenje klica, jer su stvoreni uvjeti za njihov opstanak.

Onečišćenje vode za piće nastaje kao posljedica kontakata s fekalnom tvari, otpadnim vodama, preko zagađenog zemljišta, posuđem d rukama. To se osobito događa kod primitivno i loše građenih otvorenih bunara.

Veća su opasnost javni bunari iz kojih se služi više potrošača vode. Dođe li do zagađenja tih bunara, stanovništvo može oboljeti od eksplozivne epidemije crijevne zaraze.

Od velikih centralnih vodovoda prijeti najveća opasnosti. Naime, ti su vodovodi mač s dvije oštrice. Ako je centralni vodovod (crpilište i pripadajući cjevovod) pravilno sagrađen i ako je voda pod stalnim sanitarnim nadzorom, takav način vodoopskrbe smanjuje — najviše što je moguće — mogućnost izbijanja hidrične epidemije (epidemije preko vode). Ondje gdje nema nađzora i gdje su vodovodne instalacije nepravilno izveđene može, ako se voda kontaminira klicama, doći do epidemije katastrofalnih razmjera. Do epidemije crijeVnih zaraznih bolesti preko vode došlo je baš ondje gdje vodovođi nisu imali kontinuirani zđravstveni nadzor i nisu bili osigurani od prodora fekalne tvari.

Zagađenje vode klicama uzrokuje slijedeće:

• postavljaje bunara, crpke ili nekoga drugog uređaja za crpljenje vode nizvodno od mjesta gdje se u vodu ispušta kanalizacija, ili nizvodno od nužnika ili gnojne jame;
• prodor otpadnih voda zbog oštećenja kanalizacione mreže, osobito u blizini izvora;
• onečišćavanje vode na samom izvoru zbog dodira s površinskom nečistom vodom;
• križanje vodovodnih i kanalskih cijevi, osobito ako su vodovodne cijevi ispod kanalskih.

U zemljištu se, osobito ako je onečišćeno životinjskim izmetinama, mogu naći različiti uzročnici zaraznih bolesti. Uzročnici tih bolesti žive u crijevima životinja kao neškodljive klice. Neke su od tih bolesti tetanus, botulizam i gasna gangrena. Kad se koža ozlijedi, uzročnici tih bolesti dospiju u organizam. Osobito su opasne rane sa zgnječenim tkivom, jer u takvim ranama nema kisika, a to pogoduje razmnožavanju takvih klica (anaerobne bakterije). Te su bolesti zarazne, a prouzrokovane su mikrobima i njihovim otrovima i u običnim prilikama nisu prelazne. Ali, u ratu i velikim katastrofama, kad se događaju mnoge nesreće i ozljede, može doći do mnogo oboljenja od tetanusa i gasne gangrene.

Zemljište ima određenu ulogu u prijenosu klica koje onečišćavaju vodu. Naime, značajke zemljišta omogućuju ili sprečavaju onečišćenje vode iz nekog žarišta infekcije (nužnika ili smetišta).

Zrakom se uglavnom šire bolesti organa za disanje. Preko zraka nastaju kapljične infekcije. Pri običnom govoru kapljičnom infekcijom može se širiti zaraza na daljinu od 0,5 do 0,7 metara, a kašljanjem i kihanjem i do dva metra. Zrakom se mogu širiti infekcije i na većim udaljenostima; onda kada je zarazni materijal na zemljištu ili na podu, pa se sasušen vjetrom može prenijeti sa česticama prašine na veće udaljenosti.

Kad se pojave zarazne bolesti organa za disanje, a osobito epidemijskog oblika, valja izbjegavati mjesta na kojima se skuplja više Ijudi (kina, kazališta, različite skupove), prostorije je potrebno češće i temeljetije provjetravati, u zajedničkim spavaonicama povećati razmak među krevetima i preporučiti eventualnu upotrebu zaštitnih maski od gaze.

Insekti mogu prenositi zarazne bolesti pasivno i aktivno.

Pasivno muha prenosi dizenteriju tako da na svojim nogama ili krilima s ljudskog izmeta, na primjer, prenese zarazne klice na hranu. Tako mogu prenositi zarazne klice i ostali insekti, odnosno gamad (žohari, miševi, štakori). Takvo se prenošenje zaraze zove pasivno jer prenosioci zarazni materijal prenose s jednog mjesta na drugo.

U aktivnom prenošenju klica bolesti s bolesnog na zdravog čovjeka prenosilac (vektor) ima određenu ulogu u razvoju uzročnika bolesti. Tako, na primjer, komarac koji usiše krv malaričnog bolesnika postat će prenosilac samo onda ako se u njemu. nekoliko dana nakon uboda bolesnog čovjeka, razvije uzročnik malarije do takva oblika da može izazvati malariju u zdrava čovjeka. Ubode li komarac zdrava čovjeka neposredno nakon uboda čovjeka koji boluje od malarije, u tom se kratkotrajnom razdoblju u komarcu nije mogao razviti uzročnik malarije što ga je usisao ubodom iz bolesna čovjeka. Na sličan način uš prenosi uzročnika pjegavog tifusa.

Insektima se prenosi malarija (komarac), pjegavi tifus (uš), povratna groznica (uš), žuta groznica (posebna vrsta komarca) i kuga (buha).

Ulazna vrata zaraze

Ulazna vrata za prodor zaraznih klica (infekcija) u organizam mogu biti:

1. organi za disanje;
2. probavni organi i
3. koža i vidljive sluznice.

Ali, nužno je istaknuti da se bolest neće razviti u svakom slučaju baš na mjestu prodora klica u organizam.

Preko organa za disanje (nos, dušnik, bronhi, pluća) ulaze u organizam uzročnici zaraznih bolesti koji redovito izazivaju bolesti tih organa. To su: gripa, tuberkuloza itd. Ali, kroz sluznicu organa za disanje ulaze i uzročnici meningitisa (meningokok), a bolest se razvija na moždanim opnama u koje dospiju te klice.

Preko probavnih organa prodiru u organizam uzročnici crijevnih zaraznih bolesti. No, tim putom prodiru u organizam, na primjer, i uzročnici dječje paralize i zarazne žutice, koji onda kod dječje paralize dospiju u leđnu moždinu, odnosno u jetru kod zarazne žutice, i ondje se bolest razvija.

Preko kože i vidljivih sluznica prodiru u organizam uzročnici različitih bolesti (pjegavac, povratna groznica, kuga, žuta groznica, tetanus, trahom, sifilis itd.).

Mjere za sprecavanje i suzbijanje zaraznih bolesti

Mjere koje se provode zato da bi se spriječila pojavljivanja i suzbile zarazne bolesti možemo. podijeliti na:

• opće zaštitne mjere protiv zaraznih bolesti i
• posebne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti.

Opće mjere

Opće mjere protiv pojavljivanja zaraznih bolesti provode se svaki dan, bez obzira na to postoje li ili ne postoje zarazne bolesti. Svrha im je da se spriječi pojavljivanje tih bolesti, odnosno da se stvore uvjeti da do njih ne dođe. Na provođenju općih mjera mora suđjelovati društvo kao cjelina, tj. društveno-političke i ostale zajednice, organizacije udruženog rada i svaki građanin kao pojedinac.

Glavna svrha općih mjera sastoji se, zapravo, u osiguranju općih higijenskih uvjeta, a time i u prekidanju mogućih putova širenja zaraznih bolesti. Te se mjere sastoje u slijedećem:

1. osiguranje higijenski ispravne vode za piće, i sanitarna zaštita izvorišta i objekata za javnu opskrbu vodom za piće;
2. uklanjanje otpadnih voda i ostalih otpadnih tvari na način i uz uvjete koji osiguravaju zaštitu od zagađivanja voda i zemljišta, a isto tako zaštitu od razmnožavanja kukaca i glodavaca;
3. održavanje sanitarno-higijenskih uvjeta u javnim zgradama, sredstvvma javnog prometa i na javnim mjestima;
4. osiguranje zdravstvene ispravnosti živežnih namirnica i sanitarno-higijenskih uvjeta za njihovu proizvodnju i promet;
5. preventivna dezinfekcija, dezinsekcija i deratizacija u naseljenim mjestima, na javnim površinama, u sredstvima javnog prometa, u objektima za proizvodnju i promet živežnih namirnica i ostalim javnim objektima.

Posebne mjere

I kod tih mjera nužno je da u njihovu provođenju sudjeluje društvo, sve organizacije udruženog rada i svi građani, ali je specifično to što ih provode zdravstvene radne organizacije i zdravstveni radnici. Te se mjere djelomično provode stoga da bi se spriječilo pojavljivanje zaraznih bolesti, a djelomično stoga da bi se što prije i što uspješnije suzbilo njihovo pojavljivanje. U te mjere ubrajamo:

1. rano otkrivanje izvora zaraze;
2. prijavljivanje;
3. izolaciju, prijevoz i liječenje bolesnih osoba;
4. dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju;
5. zdravstveno prosvjećivanje stanovništva;
6. zdravstveni nadzor zaposlenih i ostalih osoba i kliconoša;
7. imunizaciju, seroprofilaksu,
8. karantenu;
9. ostale mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti.

Ad. 1) Da bi se izvori zaraze mogli rano otkriti, obavezno se obavljaju epidemiološki izvidi, promatranje terena i epidemiološka ispitivanja pri pojavljivanju ili opasnosti od pojavljivanja nekih važnih zaraznih bolesti. Nadalje, zdravstveni pregledi osoba koje su preboljele trbušni tifus, paratifus A, B i C, dizenteriju ili zarazno trovanje hranom prouzročeno salmonelama, i zdravstveni pregledi svih osoba za koje se sumnja da su bolesne ili da nose klice nekih od navedenih zaraznih bolesti.

Ad. 2) Pri pojavi zaraznih bolesti, a u nekih čak i pri sumnji da postoji zarazna bolest, svaka zdravstvena ustanova ili liječnik pojedinac moraju načiniti posebnu prijavu. Na temelju tih prijava epidemiološka služba može pratiti pojave i tok bolesti, poduzimati mjere i poslije kontrolirati bolesnika zbog eventualnog kliconoštva, a i planirati potrebne mjere.

Bolesti kao što su kuga, kolera, velike boginje, žuta groznica, pjegavi tifus i povratna groznica moraju se, prema međunarodnoj konvenciji, prijaviti i svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

Ad. 3) Izolacija bolesnika važna je mjera za suzbijanje zaraznih bolesti, jer se time prekida veza između bolesnika i zdravih ljudi. Najprikladniji način izolacije jest smještanje bolesnika u bolnicu, što je kod nekih bolesti obavezno. Ali, uspješna izolacija može se provesti i kod kuće ili u ustanovama za djecu i omladinu tako da se bolesniku odredi posebna soba, pribor i osoba koja će ga njegovati.

Osobe bolesne od zaraznih bolesti mogu se prevoziti samo uz uvjet i na način koji sprečava širenje zaraze.

Terapija (liječenje) mora se provoditi radi bržeg izlječenja. Provodi se medikamentima, ali također i dijetom, to jest određenom vrstom i načinom prehrane koja mora biti kvantitativna i kvalitativna (što se tiče kalorične vrijednosti i sadržaja zaštitnih tvari, vitamina, mineralnih tvari i bjelančevina).

Ad. 4) Dezinfekcija je postupak kojim uništavamo klice zaraznih bolesti. Zato se upotrebljavaju različita kemijska sredstva (klor, halamid, omnisan, asepsol). Rublje i pribor bolesnika može se dezinficirati i visokom temperaturom (sterilizacijom).

Dezinfekcija kod nekih zaraznih bolesti mora se provoditi u toku bolesti a i poslije bolesti. U toku bolesti moraju se dezinficirati izlučevine bolesnika (ispljuvak, stolica, mokraća), pribor za jelo, rublje i sve ono što je u bilo kakvoj vezi s bolesnikom. Završna dezinfekcija mora zahvatiti širi krug oko bolesnika, cijelu sobu ili kuću.

Dezinsekcija je postupak kojim uništavamo insekte, a deratizacijom uništavamo glodavce. Prilikom pojavljivanja nekih zaraznih bolesti (pjegavac, kuga, žuta groznica, povratna groznica,

Brilova bolest) dezinsekcija je obavezna, a obaveznu đeratizaciju uvodimo ondje gdje postoji opasnost da glodari prenesu neku zaraznu bolest.

Ad. 5) Prilikom svih akcija na suzbijanju i sprečavanju zaraznih bolesti vrlo važnu ulogu ima zdravstveno prosvjećivanje jer se stanovništvo tako upoznaje s mjerama i načinom na koji je te mjere nužno provoditi u takvim situacijama. Nadalje, zdravstvenim prosvjećivanjem podiže se opća higijenska kultura stanovništva.

Ad. 6) Radi sprečavanja zaraznih bolesti stavljaju se pod zdravstveni nadzor:

1. osobe zaposlene u proizvodnji ili prometu živežnih namirnica ili na opskrbi stanovništva vodom za piće, koje na svojim radnim mjestima dolaze u izravan dodir sa živežnim namirnicama, Odnosno s vodom za piće;
2. osobe zaposlene u školama i ostalim ustanovama za djecu i omladinu;
3. osobe zaposlene na određenim poslovima u zdravstvenim organizacijama udruženog rada, koje se bave proizvodnjom ili prometom lijekova;
4. osobe koje rade u ustanovama i radnjama za pružanje higijenske njege stanovništvu, i osobe koje rade u proizvodnji ili prometu kozmetičkih sredstava;
5. osobe koje dolaze u Jugoslaviju iz zemalja u kojima ima malarije.

Te se osobe moraju pregledati prije početka obavljanja određenih djelatnosti, odnosno u toku obavljanja određene djelatnosti i pri ulasku u Jugoslaviju, ako je to zakonom propisano.

Ad. 7) U borbi protiv infekata cijepljenje ima važnu ulogu. Njime se zaštićujemo d stječemo otpornost protiv određene zarazne bolesti. To se naziva stečena specifična otpornost. Zaštitne tvari, odnosno antitijela — stvorena u organizmu ili unijeta u nj — kolaju po tijelu.

Nakon vakcinacije mnoge su zarazne bolesti nestale iz pojedinih krajeva, a druge su, pak, svedene na vrlo malo oboljelih.

Imunizaciju stječemo umjetnim ili prirodnim putem. U oba slučaja postoji aktivna i pasivna imunizacija.

Umjetna aktivna imunizacija stječe se ako se u organizam unose umrtvljene ili oslabljene klice neke zarazne bolesti, odnosno otrovi te klice. To se zove cijepljenje. Tako unijete klice ili njihovi otrovi u organizam izazivaju u tijelu stvaranje zaštitnih tvari (antitijela).

Zakonom je propisano cijepljenje protiv slijedećih bolesti: tuberkuloze, velikih boginja, difterije, tetanusa, velikog kašlja, dječje paralize, ospica. U našoj zemlji cijepi se još protiv mumpsa, rubeole, trbušnog tifusa, paratifusa, kolere, žute groznice i bjesnoće u posebnim slučajevima. Cjepivo protiv gripe dobilo je također potpunu afirmaciju, pa se njime provodi masovna vakcinacija.

Umjetna pasivna imunizacija stječe se unošenjem u organizam gotovih zaštitnih tvari (npr. injekcijom antitetaničkog seruma u slučaju ozljede unosimo u organizam već gotove zaštitne tvari).

Prirodna pasivna imunizacija stječe se dobivanjem gotovih zaštitnih tvari određene zarazne bolesti, i to prirodnim putem. Takvim se načinom imunizira dijete u majčinoj utrobi. Antitijela majke preko posteljice prelaze u dječji organizam i štite ga od određene zarazne bolesti.

Aktivna imunizacija zove se zato što organizam aktivno sudjeluje u stvaranju antitijela, a prirodna zbog toga jer nastaje prirodnim putem (preboljelom bolesti i prijelazom iz majke na dijete), a umjetna aktivna imunizacija postiže se cijepljenjem.

Kod pasivne imunizacije organizam nema nikakve uloge u stvaranju antitijela nego se ona unose u nj gotova.

Zaštita imunim serumom (seroprofilaksa) obavezna je za osobe izložene zarazi od bjesnoće ili tetanusa.

Zaštita lijekovima (kemoprofilaksa) obavezna je za sve osobe koje su izložene zarazi od kolere, tuberkuloze, dizenterije ili malarije.

Ad. 8) Kod nekih teških zaraznih bolesti, kao kolere, kuge ili velikih boginja, može se odrediti karantena, to jest izolacija cijelog objekta, sela itd. Kako mogući izvor zaraze mogu biti i osobe koje su bile u dodiru s bolesnikom od spomenutih bolesti, one se također stavljaju u karantenu onoliko koliko najduže traje inkubacija te bolesti.

Karantena se sastoji u ograničenju slobode kretanja i zdravstvenim pregledima za trajanja karantene.

Ad. 9) Pojavi li se epidemija, ili se dogodi elementarna nesreća koja može prouzročiti epidemiju ili veće obolijevanje građana od zarazne bolesti, društveno-politička zajednica mora poduzeti sve mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti.

Osobe koje obole od zaraznih bolesti moraju se liječiti, a svaka osoba, svaka organizacija udruženog rada i ostale organizacije moraju poduzimati i provoditi propisane i naređene zaštitne mjere protiv zaraznih bolesti.

Posebna je dužnost osobe koja neprestano ili povremeno izlučuje klice neke zarazne bolesti da se drži određenih mjera i uputa što ih odredi zdravstvena organizacija ili zdravstveni radnik.

Trovanje hranom

Prim. dr Vladimir Kovačić i Dr Kamilo Gereš

Trovanje hranom u nas je vrlo često i prilično prošireno. Većina probavnih smetnji, npr. mučnine, povraćanja, proljevi, posljedica su trovanja hranom. Njihovo se pojavljivanje uglavnom tumači kao posljeđica preobilna uzimanja »pokvarene« hrane.

Trovanje hranom dijelimo na:

1. nebakterijalna

1. soli teških metala,
2. otrovni sastojci u bilju i mesu;

2. bakterijalna

1. uzročnici paratifusa (salmonele),
2. uzročnici gnojenja (stafilokoki),
3. bakterije koje žive na i u čovjeku (najčešće crijevne bakterije).

Nebakterijalna trovanja nastaju kao posljedica prisutnosti

otrovnih supstancija koje su dospjele u namirnicu ili su u biljci ili mesu.

Soli teških metala dospiju u namirnicu iz neprikladnog posuđa za pripremanje i čuvanje namirnica, kao sredstvo za konzerviranje, ili kao sredstvo za uništavanje kukaca — štetočinja.

Posuđe izrađeno od teških metala (željezo, cink, aluminij, bakar) ili prevučeno neprikladnim caklinama (olovo) u dodiru s namirnicama stvara soli teških metala, koje su otrovne. Posuđe izrađeno od teških metala mora s unutrašnje strane imati košuljicu od čistog kositra (»kalajisano« posuđe), koju je nužno redovito obnavljati. Teški metali mogu dospjeti u štetnim količinama u namirnice pri neodgovornoj upotrebi sredstava za zaštitu bilja od biljnih štetočinja.

Mjere zaštite: pravilno održavanje posuđa izrađenog od teških metala (redovito pokositravanje), izbjegavanje posuđa s olovom i cinkom za čuvanje namirnica (keramičko posuđe), pravilna upotreba sredstava za konzerviranje namirnica i uništavanje kukaca.

Neke biljke, osobito plodovi, sadrže otrovne supstancije. U našim krajevima raste mnogo otrovnih gljiva koje je neiskusnoj i nestručnoj osobi često teško razlikovati od neotrovnih jestivih gljiva. Uzrok je trovanju priređivanje hrane od takvih otrovnih gljiva. djeca, berući razne bobice, a zbog nepoznavanja biljaka, beru i jedu plodove velebilja (što se upotrebljava u proizvodnji li^ekova), bunike, naprska i dr., koji su otrovni. Mnogima nije poznato da i proklijali krumpir sadrži otrovne sastojke.

U nekih riba imamo dijelove koji su neprestano otrovni, a neke su ribe, rakovi ili školjke, otrovni povremeno. Krv je otrovna u jegulje, morske zmije i murine, a ikra je otrovna u linjaka, mrene i obliša. Sezonska otrovnost — u toku mriještenja — javlja se u gušavice, đvocupke i u mnogo riba južnih mora. Pri kuhanju otrovnost većinom prestaje.

Mjere zaštite: ne smijemo priređivati jela od gljiva i riba koje ne poznajemo i nismo sigurni jesu li prikladne za prehranu. djecu je od najmlađih dana potrebno učiti da ne beru plodove bilja i da ih ne jedu bez kontrole starijih.

Bakterijalna trovanja nastaju kao posljedica prisutnosti bakterija ili njihova otrova u hrani. No, ni tada trovanje ne izazivaju same bakterije nego, kako je rečeno, otrovni sastojci koje one izlučuju ili nastaju njihovim raspadanjem (toksini). Stoga su ta trovanja posljedica nehigijenskih prilika pri proizvodnji i čuvanju namirnica i hrane i niske osobne higijene osoblja zaposlenog u radu s namirnicama.

Najčešća masovna bakterijska trovanja hranom uzrokuju salmonele, a bolesti nazivamo salmonelozama. Salmonele su u prvom redu paraziti životinja i prenose se na čovjeka živežnim namirnicama životinjskog porijekla.

S obzirom na vrlo veliku proširenost salmonela, salmoneloze su veliki epidemiološki i javno-zdravstveni problem.

Otkad je počela masovna industrijska proizvodnja prehrambenih artikala, nastala je u velikom opsegu i prerada namirnica životinjskog porijekla. U takvim procesima miješaju se dijelovi mnogo životinja, pa se salmonelama mogu zagaditi velike količine hrane.

Posljednjih je godina u nas, a i u cijelom svijetu, kolektivna prehrana vrlo proširena, tako da se mnogi ljudi hrane u različitim restoranima i objektima društvene prehrane. Kako se onde za priređivanje obroka često upotrebljavaju živežne namirnice životinjskog porijekla — ponekad kontaminirane salmonelama — obole mnogi potrošači.

Bolesti prouzročene salmonelama u znatnom su porastu i u zemljama s visokim higijenskim standardom; iako je onđe iskorijenjen trbušni tifus i ostale crijevne zaraze, salmonele su još velik problem.

U prirodi nalazimo salmonele u različitih sisavaca, ptica i ljudi. Njima mogu biti čak zaražene muhe, žohari, zmije i kornjače. Ima ih najčešće u svinjskom i goveđem mesu, u živadi, šunki, kobasicama, jajima (osobito pačjim), jajima u prahu, u mlijeku i mlječnim proizvodima.

Prirodni su rezervoar svinje i perad, mesožderi, preživači i glodavci.

Izvor zaraze najčešće su domaće životinje kojima se hranimo.

Do trovanja hranom dolazi onda kad zaražen čovjek kontaminira živežne namirnice na kojima se salmonele brzo množe.

Trovanje hranom prouzročeno salmonelama manifestira se povraćanjem, proljevom i bolovima u trbuhu. Temperatura može biti visoka.

Bolest počinje od 12 do 24 sata nakon uzimanja hrane zagađene salmonelama.

U nekim slučajevima bolest može biti slična, po znacima, trbušnom tifusu, a ako klice uđu u krv, mogu izazvati temperaturu, tresavicu, a bolešću mogu biti zahvaćeni zglobovi, pluća srčani zalisci, moždane opne, žučni mjehur, bubrezi itd.

Ako su uzročnici bacilarne dizenterije u hrani u velikoj količini, mogu prouzročiti simptome trovanja hranom.

Mjere zaštite:

• ukloniti s radnih mjesta, gdje se radi sa živežnim namirnicama, sve bolesne osobe ili kliconoše spomenutih bolesti;
• obavljati obradu sirovog i kuhanog, odnosno pečenog mesa na odvojenim radnim mjestima s posebnim osobljem i posebnim priborom;
• trošiti odmah kuhane ili pečene namirnice; ne smijemo ih čuvati, osobito ne uz lagano podgrijavanje;
• ne upotrebljavati jaja od pataka za kreme, majonezu ili kao mekano kuhano jaje. Jaja od pataka mogu se upotrebljavati samo za pripremu jela koja se dobro prokuhaju ili peku, ili kao tvrdo kuhana jaja (ako se kuhaju više od pet minuta u ključaloj vodi). Naime, pačja su jaja vrlo često zagađena uzročnicima paratifusa, koji se ne uništavaju kratkotrajnim delovanjem visoke temperature;
• zaštititi namirnice od dodira miševa i štakora.

Uzročnik gnojenja (stafilokok) jest, poslije salmonela, najčešći izazivač trovanja hranom. Stafilokok u svojoj prirodnoj sredini (koža, sluznice, vime krave i slično) dovodi do upalno-gnojnih promjena. Ali, kad se nanese na namirnice izlučuje otrov (enterotoksin), koji je stvarni uzrok trovanja hranom. U hranu ulazi iz gnojnih rana na koži, gnojne upale krajnika, odnosno sluznice nosa i ždrijela, prilikom mužnje krava s upalom vimena, u mlijeko.

Bolest se često javlja u skupini koja je jela sladoled zagađen stafilokokom, kolače s kremom, različite kreme, malo slane namirnice i sl.

Vrlo brzo nakon uzimanja hrane zagađene stafilokokom, odnosno već dva i pol do tri sata nakon unošenja u tijelo hrane otrovane toksinom stafilokoka, pojavljuje se prilično često povraćanje, proljev i bolovi u trbuhu. Kao što se bolest brzo pojavi, tako se razmjerno brzo smire smetnje i osoba ozdravi.

Mjere zaštite:

• ukloniti s rada osobe koje imaju gnojne promjene na koži, krajnicima, nosu i drugde;
• zabraniti, odnosno ne koristiti se za hranu mlijekom od krava s upaljenim vimenom;
• čuvati živežne namirnice tako da budu zaštićene od zaprašivanja i pristupa muha, koje na dlačicama mogu prenositi stafilokoke.

U crijevima žive bakterije koje služe za razgradnju biljnih namirnica. Mnogo ih izlazi iz ljudskog tijela stolicom te redovito ne izazivaju bolest, kao ni bakterije koje žive na čovjeku. No, dospiju li na hranu, mogu izazvati trovanje. Pojava tih trovanja znak je loših higijenskih prilika u proizvodnji i prometu s namirnicama i vrlo niske osobne higijene zaposlenog osoblja.

Mjere zaštite:

• voditi brigu o održavanju osobne higijene, a osobito o pranju ruku;
• održavati redovito čistoću prostorija i pribora.

Posebna je opasnost zagađenje povrća i mesa zemljom, jer u zemlji žive bakterije (Clostridum Botulinum) koje izazivaju vrlo teško trovanje — botulizam. To trovanje najčešće nastaje kad se jedu konzerve od povrća koje nije bilo temeljito oprano i sterilizirano.

Znaci bolesti nastaju većinom nakon 18 do 36 sati. U mnogo bolesnika javlja se mišićna slabost, umor, vrtoglavica, glavobolja, suhoća sluznice usta i zatvor. Ako oslabe mišići ždrijela, gutanje može biti vrlo otežano te nastaje gušenje i vraćanje hrane na nos. Kod 15 do 65 posto bolesnih može nastupiti i smrt.

Zbog prevencije botulizma vrlo je važno da se konzerve prije upotrebe dobro pregleđaju.

Zaključak: može se reći da akutna trovanja hranom bakterijskog porijekla najčešće nastaju:

• zbog nedovoljne termičke obrade jela, odnosno nedovoljnog kuhanja i pečenja
• zato što je jelo polutekuće ili tekuće, što pogoduje razmnožavanju bakterija (mljeveno meso, majoneza, kreme, miješane salate);
• zbog propusta u higijenskim uvjetima pri spremanju hrane za mnogo potrošača;
• zbog dugog držanja gotovih jela na pogodnoj temperaturi na štednjaku (od objeda do večere, od večere do sutrađan), na pećnici itd.
• zbog različitih higijenskih pogrešaka pri pripremanju hrane (upotreba iste daske ili istog pribora za rezanje sirovog i kuhanog, odnosno pečenog mesa).

Osobna higijena

Dr Kamilo Gereš

I Uvod

Čovjek kao jedinka društva živi i djeluje u određenoj okolini. Kao što čovjek svojom aktivnošću utječe na fizičku okolinu (zrak, zemljište, vode, šume i sl.), tako i okolina povoljno ili nepovoljno utječe na čovjeka. Znanost koja izučava đelovanje okoline na čovjeka i načine kako da se štetni utjecaji smanje, a korisni što više iskoriste — zove se higijena. Granu higijene koja izučava čovjeka kao društvenu jeđinicu i mjere za očuvanje njegova zdravlja nazivamo osobnom higijenom.

Građa i funkcija čovječjeg tijela vrlo su složene. Osnovna jedinica čovječjeg tijela jest stanica. Mnogo stanica oblikuje tkivo.

Tkiva tvore organe, a organi formiraju sustave. Funkcija ljudskih tkiva i organa vrlo je složena i u njoj se odigravaju procesi kompliciraniji i od najsavršenije tehnologije koju je do danas čovjek otkrio u industriji.

Sustave u ljudskom tijelu grupiramo prema osnovnoj funkciji koju obavljaju. Nužno je istaći da zapravo nijedan sustav ne može funkcionirati samostalno nego da su svi zajedno funkcionalna cjelina čovječjeg tijela. Čovječji organizam ima slijedeće sustave:

1. Živčani sustav sastoji se od velikog i malog mozga, produžene i leđne moždine, i živaca. Mozak je središte tzv. duševnog života. Živci povezuju mozak s vanjskim svijetom i prenose vanjske podražaje (osjete) do centra u mozgu i moždini. Iz tih centara podražaji odlaze u organe. Ti podražaji deluju tako da usklađuju rad pojedinih organa i sustava, odnosno neposredno deluju na izvršenje funkcije kretanja i sl. pojedinih sustava. Taj sustav vrlo je komplicirane građe i veoma osjetljiv na pomanjkanje kisika.
2. Krvožilni sustav sastoji se od srca, krvnih žila i kapilara. Služi za prenošenje kisika i ostalih hranjivih sastojaka do stanica i tkiva. Središnji je dio srce, koje radi kao crpka. Skupljanjem srčanog mišića potiskuje se krv prema organima, a njegovim širenjem povlači se krv iz organe prema srcu. Ritam rada srca prenosi se i na arterije (puls) kroz koje odlazi krv bogata kisikom u tkiva. Zato pri ozljedi arterije (crvene krvne žile) krv izlazi u pulsirajućem mlazu.

Krvotok dijelimo na veliki i mali.

Veliki krvotok sačinjavaju: lijeva srčana klijetka, aorta i arterije. Arterije se na kraju granaju u vrlo sitnu mrežu krvnih kapilara preko kojih se iz krvi predaju stanicama i tkivima hranjivi sastojci i kisik.

Mreža krvnih kapilara arterija prelazi u kapilarnu mrežu vena. Tom se mrežom odvode od stanica i tkiva produkti nastali radom stanica i ugljični dioksid. Venama se dovodi krv u desnu klijetku.

Mali krvotok sastoji se od desfte klijetke, arterije i vene između desne klijetke, pluća i lijeve klijetke. Krv opterećenu produktima razgradnje i ugljičnim dioksidom potiskuje desna klijetka prema plućima, gđe se otpušta iz krvi ugljični dioksid, a u krv se uvodi kisik. Kisikom obogaćena krv ulazi u lijevu klijetku.

Krvožilni je sustav sasvim zatvoren. Svako njegovo oštećenje dovodi do krvarenja:

1. kapilarnog u obliku sitnih točkica koje se pojavljuju u rani,
2. arterijalnog, uz karakterističnu pojavu pulsirajućeg, jasno crvenog mlaza (krv bogata kisikom) i
3. venoznog, pojavljuje se mlaz tamnocrvene boje (krv siromašna kisikom), bez znakova pulsiranja.

Krv je tekućina koja kruži unutar krvožilnog sustava i sastoji se od krvne tekućine i krvnih tjelešaca.

Krvna tekućina (krvna plazma) sastoji se od vode u kojoj su otopljene mineralne soli i hranjivi sastojci, odnosno produkti razgradnje tvari koje nastaju radom stanica.

Krvna tjelešca dijelimo na crvena i bijela. Crvena krvna tjelešca (eritrociti) služe za prijenos kisika. Ona sadrže crvenu krvnu boju.

Bijela krvna tjelešca imaju primarnu zadaću obrambenih tjelešaca i nastoje uništiti mikroorganizme koji uđu u tijelo.

Krvna tekućina, osim za prijenos krvnih tjelešca, služi za prijenos vode i hranjivih sastojaka stanicama i tkivima, i za odvod produkata razgradnje u stanicama.

3. Probavni sustav (slika 22) služi za unošenje hrane i pića u organizam i za njihovu razgradnju na jednostavnije kemijske spojeve. Produkti razgradnje hrane prelaze iz crijeva u krv i služe za rad organa i za stvaranje topline. Neprobavljivi sastojci hrane izbacuju se iz tijela u obliku izmeta.

Početak probavnog sustava čine usta i usna šupljina u kojoj su jezik i zubi. Ovde se hrana usitni i izmiješa sa slinom. Slina služi za omekšavanje hrane, oblikovanje zalogaja i za djelomičnu razgradnju ugljikohidrata. Dobro usitnjavanje hrane veoma je važno jer olakšava ulogu želuca u daljoj razgrađnji hrane.

Slika 22: Probav-ni sustav — (1) usna šupljina, (2) jednjak, (3) želudac, (4) tanko cri-jevo, (5) debelo crijevo, (6) jetra, (7) bubrea, (8) gušterača, (9) žučni mjehur

Izostavljeno iz prikaza

Jednjak ne suđeluje u razgradnji hrane nego služi kao cijev za prijenos hrane iz usne šupljine u želudac.

U razgradnji hrane imaju najvažniju ulogu želudac i crijeva sa dvije žlijezde: jetrom i gušteračom. Jetra, osim što suđeluje u probavi, po svojoj funkciji vrlo je kompliciran organ, glavni pročišćivač (filter) za sve štetne materije koje se pojave u tijelu. Gušterača je ujedno i žlijezda s unutrašnjom sekrecijom, a luči inzulin, hormon koji regulira količinu šećera u krvi.

Debelo crijevo završava čmarom kroz koji se iz probavnog sustava izbacuje nekorisni sadržaj; izmet.

4. Dišni sustav služi za izmjenu plinova između tijela i zraka. Udisanjem se unosi u pluća kisik koji uzali u krv. Iz krvi se u pluća otpuštaju plinovi nastali radom organa i izdisanjem izbacuju u zrak.

Nos ima zadaću da uvodi zrak u dišni sustav, da ga ugrije, ovlaži i pročisti od prašine. Za zađržavanje prašine služe dlačice u nosu i uvijek vlažna sluznica. U nosu su i osjetna tjelešca kojima osjećamo miris.

Zrak iz nosa prenosi se dišnim cijevima u pluća, koja su središnji dio dišnog sustava. Sastoje se od mnogo mjehurića (alveola) preko kojih se izmjenjuju plinovi. Rad pluća sličan je radu mijeha: kad se skupe, istiskuju plinove u zrak, a kad se prošire omogućuju ulaz zraka. Njihovo skupljanje omogućuju rebra, prsni mišići i ošit (dijafragma).

5. Mokraćni sustav služi za čišćenje krvi od štetnih sastojaka koji su nastali u tijelu razgradnjom hranjivih sastojaka, i ostalih sastojaka koji su unijeti u tijelo. Sastoji se od dva bubrega, mokraćnih cijevi i mokraćnog mjehura.

Uloga bubrega u uklanjanju štetnih sastojaka iz krvi vrlo je važna. Ako bubrezi prestanu raditi, nastaje smrt zbog trovanja tim sastojcima (uremija).

6. Žlijezde s unutrašnjim lučenjem (sekrecijom) sastoje se od mnogo žlijezda koje svoje produkte (hormone) izlučuju u krv. Hormoni imaju vrlo važnu ulogu u održavanju sklada u radu svih organa u tijelu. Nadalje, njihova je uloga neposredno održavanje određenih funkcija. Kao primjer navodimo: inzulin, koji luči gušterača, održava količinu šećera u krvi, štitna žlijezda svojim hormonima suđeluje u reguliranju rasta i sl.

7. Sustav za razmnožavanje ima zadaću održavanja vrste. U njemu se stvaraju sjemene stanice i osiguravaju rast zametka. Sastoje se od spolnih žlijezda i spolnih organa. Muški spolni organi, uz stvaranje sjemenih stanica, imaju i ulogu oplodnje. Ženski spolni organi imaju i zadaću da oplođenoj stanici osiguraju razvoj do stupnja kad je novo biće sposobno da živi izvan tijela majke.

8. Sustav za pokretanje sastoji se od kostiju, zglobova i mišića.

Osim što omogućuje kretanje, daje i oblik tijelu, te stvara uvjete da čovjek i radi.

1. Koža — iako kožu ne smatramo posebnim sustavom ljudskog tijela, ona ima vrlo važnu funkciju. Osnovna zadaća kože jest stvaranje zaštitnog sloja koji štiti tkiva i organe od neposrednog utjecaja okoline. Preko žlijezda u koži lučimo znoj. Tako se omogućuje odvođenje suvišne topline iz tijela. Sitne rupice na koži (pore) služe za izmjenu plinova u površinskim dijelovima kože, dakle, za disanje. Kad bi se te pore na koži zatvorile, nastupila bi smrt. Jer, zbog nestanka kisika u koži bi došlo do stvaranja vrlo štetnih otrovnih sastojaka. Da bi koža bila elastična i otporna, mora imati tanki zaštitni sloj masti. Tu mast luče lojne žlijezde.

II Osobna higijena

U ovom kratkom prikazu zadržat ćemo se na onim osnovnim principima osobne higijene koji imaju najvažniji utjecaj na opće fizičko stanje tijela i na njegu tijela uopće, a posebno što se tiče utjecaja osobne higijene na zdravstvenu ispravnost živežnih namirnica. Takav pristup izabran je zato što je materijal ovog priručnika namijenjen osobama koje na svojim radnim mjestima dolaze u neposredan dodir sa živežnim namirnicama i što one svojim zdravstvenim stanjem i razinom osobne higijene mogu nepovoljno utjećati na ispravnost namirnica.

Održavanje fizičke kondicije tijela

Iskustva su pokazala da održavanje općeg fizičkog stanja tijela ima višestruko značenje:

1. sposobnost za tjelesni (fizički) i umni rad,
2. održavanje rada i funkcije svih organa na najpovoljnijem stupnju i
3. sposobnost uspješnije obrane od prodora uzročnika zaraznih bolesti.

Opća fizička kondicija postiže se različitim sportskim aktivnostima i igrama. Pri tome ne mislimo na bavljenje vrhunskim sportom nego na kretanje u prirodi na čistom zraku, igranje različitih igara iz razonode, sportsku aktivnost u toku vikenda, praznika i godišnjeg odmora.

Posebno su važne za tijelo sportske igre i vježbe nakon radnog vremena. Njima se uspostavlja sklad u radu svih sustava i organa. Rasterećuju se pojedini organi i skupine mišića nagomilanih produkata razgradnje koji su u njima nastali zbog neprirodnog položaja tijela prilikom rada (sjedenje, rad u sagnutom položaju, rad s opterećenjem ruku, nogu, kralješnice i slično).

Održavanje čistoće odeće i obuće

Čovjek je počeo nositi odeću i obuću da bi se zaštitio od nepovoljnih klimatskih uvjeta. Poslije je odeća i obuća dobila estetsku ulogu. Higijenski ispravna odeća mora ispunjavati slijedeće uvjete:

1. da je izrađena od pogodnog materijala koji omogućuje izmjenu zraka između kože i okolne atmosfere, te da omogućuje odvođenje znoja,
2. da ne steže tijelo i ne sputava prirodne kretnje,
3. da se može lako čistiti i
4. da nije izrađena od materijala koji nadražuje kožu.

Pogodni je materijal za izrađu odeće vuna, pamuk, lan i mješavina tih prediva sa sintetičkim materijalima. Svi pogodni materijali za izradu odeće omogućuju takvo tkanje da između pojedinih niti ostaju zračni prostori. Baš ti prostori omogućuju izolaciju tijela od vanjskih faktora, osiguravaju odvođenje suvišne topline i znoja s površine kože. Sintetična vlakna zbog sitnih šupljina ne omogućuju izmjenu plinova i odvođenje znoja, zbog čega se ljeti čovjek u njima više znoji i osjeća nelagodno. Zimi su takva prediva hlađna jer se u njihovim šupljinama ne može stvoriti dovoljan sloj toplog zraka koji je glavni izolator izmjene toplog zraka uz kožu i hladnog zraka koji okružuje čovjeka.

Održavanje čistoće odeće važno je zbog slijedećih razloga:

• nečistoća koja se nakuplja na predivu smanjuje šupljine između vlakana te ih sljepljuje. Time se smanjuje količina zraka u tkanini, mogućnost izmjene zraka i pravilno odvođenje topline. Drugim riječima, smanjuje se izolaciona vrijednost tkanine. Prljavština upija vlagu znoja i kvari tkaninu, pa odeća postaje hladna;
• prljavost tkanine sadrži i mikroorganizme koji mogu ući u oštećena mjesta kože. Takva oštećenja pojavljuju se na mjestima gđe ukrućena prljava tkanina trlja kožu.

Obuća služi za zaštitu nogu, a mora:

1. oblikom biti prilagođena obliku noge i osiguravati slobodno kretanje;
2. štititi noge od vlage i hladnoće i
3. omogućiti odvođenje znoja i topline s površine noge.

Zbog neizbježna znojenja nogu, obuća se natapa znojem i neugodnim mirisom. Zato je nužno obuću zračiti. Ljeti možemo smanjiti znojenje nogu nošenjem lakše obuće s otvorima koji omogućuju bolje zračenje (sandale, Ijetne cipele i sl.).

Neodgovarajuća obuća i odjeća, izrađena od materijala koji onemogućuje izmjenu topline, dovodi do promjena oblika svoda stopala, što izaziva otežan hod.

Održavanje čistoće tijela

Koža je vanjski zaštitni sloj tijela. Ona je izložena vanjskim nepovoljnim utjecajima, među koje se ubraja i njeno prljanje. Prljavština prianja uz kožu zato što je njena površina pokrivena tankim masnim slojem (loj) i znojem. Kožu prlja prašina, boje, kemijska sredstva, različite masnoće, ali i mikroorganizmi od kojih neki mogu dovesti do gnojnih promjeria i drugih bolesti kože.

Najviše se prljaju ruke kojima radimo i dodirujemo predmete, zatim drugi otkriveni dijelovi tijela, a najmanje oni zaštićeni ođećom i obućom.

Kosa je danas ukras ljudske glave, a nekad je bila samo dlakavi zaštitni pokrivač tijela. I kosu podmazuju žlijezde lojnice što je čine mekanom i podatnom.

Nokti na prstima ruku i nogu danas imaju jedino ulogu da zaštite jagodice prstiju od ozljeda. Ali, njihovo neredovito podrezivanje i čišćenje omogućuje da se pod noktima stvaraju slojevi nečistoće.

Po ovome vidimo da je nužno održavanje čistoće tijela zbog dva razloga:

• da uklonimo prljavštinu u kojoj ima i mikroorganizama,
• da skidanjem nagomilanog loja i znoja s površine kože osiguramo uvjete da ona može uspješno obavljati svoje funkcije (zaštitu tijela, izlučivanje znoja i disanje).

Čistoću tijela održavamo kupanjem i pranjem

Kupanje je pranje cijeiog tijela, a možemo ga uspješno provesti samo ako imamo toplu vodu. Najbolje je kupanje ispod tuša, jer se sva uprljana voda odmah odvođi u kanalizaciju. Time se onemogućuje prenošenje zaraznih bolesti preko vode. Osim toga, tuš mehanički podražuje kožu udaranjem kapi vode po koži. Takav podražaj đeluje slično masaži kože, pa se zbog toga poboljšava cirkulacija krvi u površinskim slojevima kože (slika 23).

Slika 23: Tuš — (1) priključak na kanalizaciju

Izostavljeno iz prikaza

Osim tople tekuće vode, za kupanje je potreban sapun i četka. Spužvu valja izbaciti iz upotrebe pri pranju tijela, jer se u njenim šupljinama zadržava nečistoća, a time se stvaraju i uvjeti za zadržavanje mikroorganizama.

Posebno želimo istaći da ručnik služi samo za vlastitu upotrebu, jer se njime mogu prenositi uzročnici zaraznih bolesti. Pravilno brisanje tijela čvrstim trljanjem ručnikom po koži osigurava potpuno sušenje kože, a trenjem se pospješuje cirkulacija krvi u koži.

Vrlo je teško dati pravilo kako se često moramo kupati. Osobe koje su na radnim mjestima izložene prašini ili jačem znojenju moraju se kupati svaki dan. Ostale bi se osobe trebale da kupaju dva do tri puta tjedno.

Pranjem čistimo pojedine dijelove tijela, u prvom redu one nezaštićene (lice, vrat, ruke), i one na kojima dolazi do jačeg znojenja i stvaranja neugodnog mirisa (ispod pazuha i noge). Važno je istaći da je pranjem prijeko potrebno održavati čistoću spolnih organa i njihove okoline, jer su to dijelovi tijela koji su zbog svoje građe, a i zbog toga što se u tom području nalaze otvori preko kojih čovjek izlučuje mokraću i stolicu, ujedno i mjesta koja se mogu zagaditi različitim mikroorganizmima.

I u ovom slučaju u prvom se redu upotrebljava topla i tekuća voda.

Ruke su dio tijela o čijoj čistoći može ovisiti širenje zaraznih bolesti preko hrane. Rukama obavljamo različite poslove i diramo dijelove tijela preko kojih se odstranjuje iz tijela mokraća i stolica. Baš preko mokraće i stolice izlučuju se iz tijela uzročnici crijevnih zaraznih bolesti. Ruke su karika u lancu prijenosa uzročnika crijevnih zaraznih bolesti koje mogu povezati mjesto lučenja uzročnika sa živežnom namirnicom. Na taj se način namirnice najčešće zagađuju i služe kao prijenosno sredstvo uzročnika zaraznih bolesti. To je i razlog što se crijevne zarazne bolesti zovu i »zaraznim bolestima prljavih ruku«.

Prije pranja ruku nužno je urediti nokte. Zato je prijeko potrebno nokte kratko podrezati. Ispod dugih noktiju skuplja se prljavština koju je teško ukloniti pranjem. Kožice oko noktiju (ako prerastu na nokat) mogu se lagano potisnuti s nokta odgovarajućim tupim predmetom. Rezanje tih kožica nije preporučljivo jer se često ošteti koža pa dolazi do infekcije i gnojenja. Uzročnici gnojenja naneseni na živežne namirnice mogu izazvati trovanje hranom.

Za higijensko pranje ruku potrebno je osigurati:

1. toplu, tekuću i higijenski ispravnu vodu,
2. kruti ili tekući sapun,
3. četkicu,
4. posudu s rastvorom dezinfekcionog sredstva,
5. aparat za sušenje ruku s toplim zrakom ili papirnate ručnike (slika 24).

Pošto se ruke ovlaže, potrebno ih je nasapunati, dobro trljati i sapunsku pjenu rasporediti po cijeloj koži. Sapun otapa masnoću i prljavštinu kože.

Da bi uspjeli ukloniti prljavštinu iz pora (sitnih otvora na koži), ispod i oko noktiju, potrebna nam je četkica.

Ruke se isperu ispod mlaza tople vode. Prije no što ih sušimo, nužno je ruke umočiti u rastvor dezinfekcionog sredstva (halamid, asepsol i sl.), da bi se uništile preostale bakterije na koži.

Slika 24: Pranje i sušenje ruku — (1) tekuća voda, (2) sapun, [3) četkica, (4) dezinfekcijsko sredstvo, (5) papirnati ručnici

Izostavljeno iz prikaza

Brisanje ruku o platneni ručnik nije dopušteno. Pri upotrebi ručnika za više osoba neizbježno je da se na nj nakupe i različiti mikroorganizmi koji mogu ponovo zagaditi dobro oprane ruke. Ako ne postoji aparat za sušenje ruku toplim zrakom izvrsno su higijensko sredstvo za sušenje ruku papirnati ručnici. Oni se poslije upotrebe bacaju.

Pri pranju lica nužno je oprati uši i očne kapke. U ušne školjke ne smiju se uvoditi tvrdi predmeti, jer se njima može oštetiti i probiti slušna opna. Osim toga, tvrdi predmeti oštećuju kožu slušnog hodnika i tako nastaju upalne promjene. Žuti masni čep i dlačice sluhovoda imaju zaštitnu ulogu sluhovoda i priječe prodiranje prljavoće i sitnih čestica u dubinu sluhovoda. Ako je potrebno ukloniti suvišno nagomilanu masnoću iz sluhovoda, nužno je tražiti stručnu liječničku uslugu.

Održavanjem čistoće zubi i usne šupljine postiže se dvostruki efekt. Higijenski, jer time uklanjamo sitne čestice hrane i mikroorganizme, i estetski: uklanjanje neugodnog zadaha iz ustiju i održavanje bjeline i sjaja zubi.

Efekt različitih zubnih pasta i voda na zaštitu zubi vrlo je malen, ako se četkica ne upotrebljava pravilno. Četkicu valja čvrsto priljubiti uza zube i

• povlačenjem u smjeru gore-dolje i utiskivanjem dlačica između zubi mehanički otklanjati ostatke hrane iz prostora među zubima i
• ribanjem površina zubi (ličnih, jezičnih i griznih) čiste se zubi od nataloženih naslaga te se postiže čistoća površina zubi i njihova bjelina i sjaj.

Redovito bi zube trebalo da peremo poslije svakog uzimanja hrane. To nije moguće jer čovjek sve češće ima pojedine obroke izvan svoga doma. Zato je nužno prati zube ujutro i navečer. Osobito je važno da se zubi peru prije spavanja, jer za vrijeme sna prestaje lučenje sline, jezik miruje i time se stvaraju vrlo povoljni uvjeti za razgradnju čestica hrane i intenzivni razvoj mikroorganizama, a i za procese razaranja zubne cakline.

Uspješno se zubi mogu mehanički očistiti i upotrebom drvene čačkalice. Zbog elastičnosti drva, čačkalica se vrlo dobro prilagodi prostoru između zubi i mehanički istiskuje čestice hrane. Ako isperemo usta i vodom, vrlo smo uspješno otklonili čestice hrane iz usta.

Noge, koje su znatan dio dana sapete čarapama i obućom i zbog toga se znatno znoje, moramo prati najmanje jedanput dnevno. Osim pranja bilo bi nužno svaki dan mijenjati čarape, osobito one osobe kojima se noge više znoje i imaju neugodan miris. Te bi osobe trebale da poslije pranja premažu kožu sredstvima za smanjenje znojenja i za oduzimanje neugodna mirisa.

Kosu je potrebno svaki dan češljati i četkati. Prednost valja dati četkama od dlaka, jer takve četke bolje razmrsuju pramene kose i bolje čiste kosu.

O vrsti posla, o stupnju prljanja kose i o količini masnoće koju luči koža određuje se učestalost pranja kose. To je, prosječno, nužno činiti svakih 14 dana. Često ili svakođnevno pranje kose dovodi do prejakog skidanja masnoće s kose, zbog čega kosa postaje suha i lomljiva.

III Radna odeća osoba koje na radnim mjestima dolaze u dodir sa živežnim namirnicama

Propisom o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad živežnim namirnicama određeno je da osobe koje na svojim radnim mjestima dolaze u dodir s namirnicama moraju nositi posebnu radnu odeću. Ta odeća treba da štiti zdravstvenu ispravnost namirnica.

Radna odeća mora biti izrađena od materijala koji se može iskuhavati i glačati (pamuk). Iskuhavanjem i glačanjem (temperatura vode i glačala viša od 100°C) uništavaju se mikroorganizmi koji mogu biti na ođeći.

Drugi važan činilac kojim se osigurava zaštitna uloga te ođeće jest to da je potrebna pravodobna izmjena ođeće. Zato radna organizacija ili poslodavac moraju osigurati dovoljno ođeće. Čim se ođeća uprlja, nužno ju je zamijeniti čistom.

I, na kraju, zaštitna uloga radne odeće može se osigurati tako da se nosi samo u radnim prostorijama. Nošenje te odeće izvan radnih prostorija ili na javnim površinama može biti opasno, odeća bi se mogla zagađiti mikroorganizmima koji se zatim mogu nanijeti i na živežne namirnice.

IV Alkoholizam

Pod alkoholizmom smatramo stanje organizma kad dolazi do neodoljive potrebe za uživanjem alkoholnih pića. U takvu stanju čovjek se više ne može kontrolirati i postupno, sve češće i u sve većim količinama, pije alkohol.

Uz poglavlje o osobnoj higijeni nadovezujemo alkoholizam zato što:

1. prouzročuje poremećaje čovjekova zdravlja i oštećuje pojedine organe (jetra, bubrezi, srce, mozak);
2. zbog oštećenja živčanog sustava prouzročuje degradiranje čovjekove ličnosti;
3. zbog nekontroliranog trošenja novca prouzročuje osiromašenje pojedinaca i njegove obitelji, tj. socijalne probleme;
4. prouzročuje nesporazume i sukobe u krugu obitelji, često i uz fizičke obračune;
5. zbog pojavljivanja fizičke i psihičke degradacije alkoholičari manje rade i dolaze u sukob na radnome mjestu.

Po svemu ovome vidimo da prekomjerno uživanje alkohola nepovoljno utječe na čovjekovo zdravlje i da prouzročuje teške posljedice za fizičko, psihičko i socijalno zdravlje.

Pitanja

1. Od kojih se dijelova sastoji živčani sustav i kakva je njegova uloga u čovjekovu tijelu?
2. Koji su sastavni dijelovi krvožilnog sustava i čemu služi taj sustav?
3. Vrste krvarenja?
4. Od čega je sastavljena krv i koju zadaću ima u tijelu?
5. Dijelovi probavnog sustava i njegova funkcija?
6. Dijelovi dišnog sustava i njegova funkcija?
7. Uloga kože?
8. Važnost »opće fizičke kondicije« tijela?
9. Uloga odeće i obuće?
10. Koje osobine mora imati higijenski prikladna odeća i obuća?
11. Zašto je potrebno održavati čistoću odeće?
12. Zašto je potrebno održavati čistoću tijela?
13. Kupanje i što je nužno za kupanje?
14. Higijensko pranje ruku?
15. Zašto je potrebno održavati čistoću ruku?
16. Održavanje čistoće usta i zubi?
17. Od kojih se dijelova sastoji radna odeća osoba koje rade sa živežnim namirnicama?
18. Koju ulogu ima nošenje posebne radne odeće? Gdje se ona nosi i kako se održava?
19. Nepovoljni zdravstveno-socijalni činioci alkoholizma na ljudsko zdravlje?