Krumpir (Solanum tuberosum) pripada botaničkoj porodici Solanacea ili pomoćnica, u koju pored ostalih spadaju: rajčica, patlidžan, paprika, duhan i dr.

Pradomovina krumpira je Južna Amerika, i to područje Čilea i Perua. Ovdje krumpir uspijeva kao divlja biljka planinskih masiva Kord-iljera i Anda, odakle se u 16. stoljeću prenosi u Evropu. Najprije se uvozi u Španiju, a zatim se širi u sve evropske zemlje. Veće ekonomsko značenje krumpir dobiva tek u 18. stoljeću, kada je u Evropi zavladala glad i na taj način ubrzala upotrebu krumpira u ljudskoj ishrani.

Zbog velikog suprotstavljanja uvođenju krumpira u ljudsku ishranu, mnoge evropske zemlje bile su prisiljene da zakonom uvedu ovu kulturu u poljoprivrednu proizvodnju. U ovom se naročito isticao Fridrih II, zvani Veliki.

U naše krajeve krumpir dolazi prvom polovinom 17. stoljeća, a prenose ga oficiri Vojne Krajine po nalogu generala Živkovića i sade u oficirskim baštama, ne samo kao ukrasnu biljku već i kao biljku čiji se gomolji mogu koristiti za prehranu ljudi i životinja. Sasvim je razumljivo da je i u našim krajevima bilo otpora uvođenju krumpira u poljoprivrednu proizvodnju. Najveći otpor pružala je crkva, proglašavajući krumpir nečastivom biljkom koja svoje plodove krije pod zemljom. Plemstvo takođe nije rado mijenjalo proizvodne navike. No, uprkos svemu, krumpir ubrzo postaje vodeći prehrambeni artikal, posebno u područjima sa nižom temperaturom, gdje je davao veće prinose od žitarica.

Danas se krumpir najviše uzgaja u Evropi i Americi. Na prvom mjestu sa najvećom proizvodnjom nalazi se SSSR, zatim slijede Poljska, Kina SAD itd.

Naša zemlja nalazi se na 16. mjestu, sa ukupnom proizvodnjom od 2,700.000 t svih frakcija, uključujući i sjemenski krumpir. Ako ovu proizvodnju uporedimo sa proizvodnjom drugih zemalja, vidimo da u stvari jako malo proizvodimo i, naravno, stoga i malo trošimo, jedva 64 kg godišnje po stanovniku. Situacija je još gora ako se uzme u obzir visina prinosa po 1 ha. Naime, prosječni prinosi koje postižemo kreću se oko 10 t/ha u individualnom sektoru i oko 18 t u društvenom sektoru proizvodnje. Prosječni prinosi u SR Njemačkoj iznose 17 t/ha, ili u Holandiji više od 35 t/ha. Kako vidimo, moramo se dosta truditi da bi smo postigli barem 50% od onoga što je u mnogim zemljama sasvim normalno.

U našoj zemlji postoje realne mogućnosti povećanja prosječnih prinosa krumpira od sadašnjih 10 t/ha na 20 t. Ukoliko bismo to postigli, onda bi smo umjesto 2,700.000 tona ukupne proizvodnje u zemlji imali proizvodnju od 5,400.000 t. Od ukupne mase krumpira, 15 do 20% predstavljaju gomolji koji su suviše sitni ili oštećeni, pa se stoga ne mogu upotrijebiti za ishranu Ijudi, nego jedino za industrijsku preradu ili stočnu ishranu. Kako se radi o masi od 810 000 do 1,080.000 tona, njenom preradom u škrob i alkohol možemo u cijelosti podmiriti potrebe naše zemlje ovim proizvodima. U obzir dolazi i merkantilni krumpir koji se u proljeće iz bilo kojih razloga ne može plasirati kao jestivi.

Autor
Dipl. inž. Milan Narančić

Sadržaj

UVOD

ISKORIŠTAVANJE KRUMPIRA

Kemijski sastav gomolja krumpira
Krumpir za ljudsku ishranu u prerađenom stanju
Krumpir za ljudsku ishranu u neprerađenom stanju
Krumpir za ishranu stoke

ORGANI BILJKE KRUMPIRA

Nadzemni organi biljke
Podzemni organi biljke

EKOLOŠKI UVJETI PROIZVODNJE KRUMPIRA

Klimatski uvjeti proizvodnje
Zemljišni uvjeti proizvodnje

SORTIMENT KRUMPIRA

Rane sorte
Srednje rane sorte
Srednje kasne sorte
Kasne sorte

AGROTEHNIKA PROIZVODNJE KRUMPIRA

Plodored
Obrada zemljišta
Gnojidba (đubrenje)
— organska gnojiva
— mineralna gnojiva

SADNJA KRUMPIRA

Kvalitet sjemenskog krumpira i izbor sorte
Naklijavanje sjemenskog krumpira
Vegetacijski prostor
Način sadnje
Strojevi (mašine) za sadnju
Određivanje potrebne količine sjemena

NJEGA USJEVA

Međuredna kultivacija
Suzbijanje korova primjenom herbicida
Navodnjavanje

ŠTETOČINE KRUMPIRAI NJIHOVO SUZBIJANJE BOLESTI KRUMPIRA I NJIHOVO SUZBIJANJE

Gljivične bolesti
Bakterijalne bolesti
Virusna oboljenja

ISKOPAVANJE I SORTIRANJE KRUMPIRA

Iskopavanje vadilicom
Iskopavanje kombajnima
Sortiranje krumpira

USKLADIŠTENJE KRUMPIRA

Literatura

Iskorištavanje krumpira

Krompir se može upotrebljavati u tri osnovne namjene:

• za ljudsku ishranu u prerađenom i neprerađenom obliku,
• za industrijsku preradu,
• za ishranu stoke.

Pored najvažnije namjene za ishranu ljudi i dijelom za ishranu stoke, krumpir služi i kao sirovina za dobivanje niza industrijskih proizvođa. U ovu svrhu upotrebljavaju se posebne industrijske sorte sa visokim sadržajem škroba. Pod pojmom industrijske prerade krumpira u novije vrijeme podrazumijevamo i preradu krumpira u proizvode namijenjene ljudskoj ishrani, kao što su čips, pomfrit (pommes frites), krumpirovo hrašno i razni drugi proizvodi na bazi prerađevina od krumpira. Sorte pogodne za ovakvu preradu odstupaju od pojma visokog sadržaja škroba i od njih se zahtijeva da pored velikog sadržaja škroba imaju i skladan omjer ostalih hranidbenih komponenti, kao i povoljne osohine za preradu.

Kemijski sastav gomolja krumpira

Kemijski sastav gomolja krumpira znatno varira, ovisno o sorti, klimi, načinu proizvodnje, plodnosti tla, načinu gnojidbe te i o tome da li su gomolji namijenjeni ishrani proizvedeni u merkantilnoj ili sjemenskoj proizvodnji. Od ovih faktora takođe zavisi procenat suhe tvari u gomoljima, koji se kreće u granicama od 17-26%, što u prosjeku daje vrijednost od 21,5%. Prema prosječnom kemijskom sastavu gomolji sadrže:

Škroba 18,0%
Sirovih proteina 1,8%.
Sirovih masti 0,1%
Sirovih vlakana 0,7%
Mineralnih materiia 0.9%
Ukunno: 21.5%

Gomolj sadrži 78,5% vode, što ukupno daje 100%. Prema dr Milošu Kusu, u pogledu hranidbene vrijednosti 100 g kuhanog i neoguljenog krumpira u prosjeku sadrži:

78 g vode
16 g raspoloživih ugljikohidrata
0,33 g ukupnog dušika (N)
0,05 g masti

Mineralnih tvari

500 mg kalija (K)
1 mg željeza (Fe)
50 mg fosfora (P)
15 mg kalcija (Ca)

Gomolji još sadrže jod (J), sumpor (S) i druge mineralne materije.

Vitamina

1 mg vitamina A
1 mg vitamina B₁
2 mg vitamina B₂
22 mg vitamina C
50 mg nikotinske kiseline
Krumpir sadrži i znatne količine vitamina E.

Ukupna kalorična vrijednost kreće se oko 292,88 džula (70 cal). Posehnu vrijednost gomolju krumpira daje vitamin C koji je u krumpiru zastupljen sa 20-30 mg na 100 g mase, odnosno 200-300 mg u 1 kg. Ova količina varira u navedenim granicama, ovisno o dužini uskladištenja. Naime, krumpir stajanjem guhi stanoviti dio vitamina C, ali u prosjeku zadržava vrijednost od 22 mg (100 g mase krumpira), kako je to naprijed navedeno.

C vitamin je neophodan ljudskom organizmu, pa je u krajevima sa većom potrošnjom krumpira u prehrani stanovništva bolest skorbuta

Od štetnih sastojaka u krumpiru jedino se može pojaviti alkaloid solanin, i to samo u slučajevima kada su gomolji izloženi svjetlu, u njivi ili skladištu. Ovakvi gomolji poprime zelenu boju i lako se prepoznaju. Kako se radi o dosta jakom otrovu, suviše zelene gomolje ne smijemo upotrebljavati za ishranu ili preradu. Takođe nije preporučljivo takve gomolje upotrebljavati za ishranu stoke, posebno mlade, kao i krava muzara. Da bi se ova na žalost, veoma česta pojava, izbjegla, nasad krumpira treba dobro zagrtati, a već iskopan krumpir treba čuvati isključivo u mračnim skladištima, odnosno prostorijama.

Krumpir namijenjen za ljudsku ishranu

U ljudskoj ishrani krumpir se može koristiti u prerađenom i neprerađenom obliku. Od prerađenih oblika važni su:

Čips. To je proizvod u obliku tankih listića 1,2-1,4 mm debljine, dehidriranih i pečenih u ulju. Spada u grupu dopunske hrane, luksuzno-zabavne namjene. Polutrajan je proizvod, do kraja dogotovljen za potrošnju. Proizvodu se nedodaju nikakvi aditivi niti konzervansi, izuzev soli. Kemijski sastav čipsa indentičan je gomolju krumpira. Kalorična vrijednost je jako velika, posebno zbog ostatka tehnološke masti pri preradi. Proteinska komponenta je mala. Pakuje se u sitnu, hermetički zatvorenu ambalažu. Cijena jedne kalorije je u prometu veoma visoka.

Pomfrit je proizvod od krumpira u obliku prizmi veličine 10 x 10 x 60-70 mm. Spada u osnovnu ljudsku hranu. U novije vrijeme se sve više upotrebljava za ishranu, naročito u većim gradovima. Nije trajan proizvod. Djelomično je dehidriran u ulju. Za kulinarstvo je poluproizvod. Služi kao prilog mnogim jelima, naročito od mesa. Brzo se priprema za šta je potrebno malo energije. Kemijski sastav pomfrita gotovo u cijelosti odgovara kemijskom sastavu gomolja krumpira. Procenat suhe tvari i proteina približan je procentu u prženom ili kuhanom krumpiru. Kalorična vrijednost i procenat masti znatno su veći zbog tehnološkog ostatka masti prilikom prerade. Cijena proizvoda u prometu po jedinici težine i kalorije u odnosu na druge proizvode nije visoka, pa se stoga potrošnja pomfrita sve više povećava, osobito u razvijenim zemljama. Pakuje se u ambalažu različite veličine i kvalitete, po dogovoru između proizvođača i kupca. Za proizvodnju se upotrebljavaju kvalitetne sorte krumpira, prikladne za industrijsku preradu.

Pire. To je takođe proizvod od krumpira, industrijski proizveden kuhanjem, usitnjavanjem i dehidracijom. Spada u poluproizvode. Osnovni je artikal u prehrani. Relativno je skup zbog utrošene energije za dehidraciju. Brzo se priprema kratkim kuhanjem uz dodatak vode u omjeru 1:4-5 (pire: voda). Pire u cijelosti odgovara kemijskom sastavu gomolja krumpira. Bez dodatka je aditiva i konzervansa. Obrok sprem- ljen od industrijskog pirea ničim se ne razlikuje od obroka spremljenog od neprerađenog krumpira. Pakuje se u zaštitnu ambalažu, veličine i težine prema dogovoru između proizvođača i kupca. Služi kao prilog raznim jelima. U nas je potrošnja ovog proizvoda još uvijek mala.

Krumpirovo brašno. Dobiva se industrijskom preradom krumpira putem dehidracije i potpunog usitnjavanja. Služi kao dodatak pšeničnom brašnu u svrhu produženja svježine kruha. Cijena ovog proizvoda u odnosu na cijenu brašna od raži, koje služi u istu svrhu, daleko je veća, pa se stoga i znatno manje upotrebljava. Upotreba ovog proizvoda jedino je rentahilna u proizvodima specijalne namjene.

Postoji još čitav niz proizvođa od krumpira, ali je njihova primjena manje raširena.

Upotreba krumpira za ljudsku ishranu u neprerađenom obliku

Krumpir u neprerađenom obliku još uvijek se najviše upotrebljava za prehranu ljudi, naročito u manje razvijenim zemljama. Razvijene zemlje Evrope, SAD i Kanade sve više prelaze na potrošnju krumpira u vidu prerađevina ili poluprerađevina. I pored toga što se krumpir kao sirovina za industriju škroba, alkohola i klasični tov stoke sve manje koristi, njegova potrošnja za ishranu ljudi raste, sa izuzetkom nekoliko zapadnoevropskih zemalja u kojima ta potrošnja stagnira ili nešto opada. Ovo stagniranje nije izazvano neprikladnošću krumpira za prehranu ljudi niti njegovom cijenom koštanja, već je to posljedica većeg uvođenja ostalih poljoprivrednih kultura u poljoprivrednu proizvodnju i povećanja prinosa po jedinici površine, zhog čega raste i potrošnja njihovih proizvoda, posehno proizvoda od žitarica. Valja istaći da su ove zemlje (npr. SR Njemačka) bile, a to su i danas, izuzetno veliki proizvođači i potrošači krumpira.

Ima više razloga za povećanje potrošnje krumpira kao prehrambenog artikla, i pored relativno skuplje suhe tvari krumpira u odnosu na žitarice:

• Krumpir je veoma lako probavljiv. Probavljiv je do te mjere da može sačinjavati osnov svakog obroka, a da pri tom ne čini nikakve probavne smetnje.
• bolesnim osobama služi kao dijetalna hrana, što u cijelosti potvrđuje navedeno.
• Lako se priprema i uključuje u svaki obrok.
• Prilikom pripreme ne troši se mnogo energije.
• Pored lako probavljivog škroba, bjelančevine krumpira su takođe lako probavljive, a sadrže osam punovaljanih aminokiselina.

Iskorištenje aminokiselina iz bjelančevina krumpira u organizmu čovjeka je za 30% veće od iskorištenja aminokiselina iz bjelančevina žitarica. Znamo da su aminokiseline neophodne za razvoj i opstanak organizma. Po dr Milošu Kusu, najmanja dnevna potreba organizma za ovim kiselinama iznosi:

Poznata je činjenica da C vitamin ima naglašenu vrijednost u krumpiru. Zastupljene mineralne tvari regulišu i otklanjaju suvišnu kiselinu u organizmu, a jod umanjuje bolest štitne žlijezde. Potrošnja krumpira u obroku čovjeka umanjuje razvoj čira u želucu i dvanaestercu, umanjuje posljedice slabokrvnosti itd. Jednom riječju, krumpir može uspješno u svakom obroku zamijeniti proizvode od žitarica. Jedino treba imati naviku upotrebe i do te mjere razvijenu proizvođnju koja bi cijenu ovog proizvođa približila cijeni koju imaju zemlje sa dvostruko većim prinosima po jedinici površine. Na ovaj način jedino je moguće eliminirati tehnološke nedostatke sa prehrambeno-biološkim prednostima, koje neosporno krumpir posjeduje u prehrani ljudi.

Krumpir za ishranu stoke

Krumpir se gotovo od početka uvođenja u poljoprivrednu proizvodnju koristio kao vrlo dobra stočna hrana. U mnogim krajevima naše zemlje on služi kao osnovna hrana za tov svinja, posebno na individualnim gospodarstvima planinskih krajeva, gdje ima veće komparativne prednosti od žitarica. Upotreba krumpira za tov goveda i svinja u zemljama sjeverne hemisfere predstavljala je glavni izvor sirovine za tov. Istina, u novije vrijeme i u ovim zemljama opada učešće krumpira u obroku tovne stoke, posebno učešće konzumnog krumpira, koji se nekad daleko više primjenjivao u te svrhe. Sada se za tov stoke uglavnom upotrebljavaju sitne frakcije i oštećeni gomolji. U zemljama sa visokom proizvodnjom i oštećenih gomolja predstavlja veliki izvor sirovina, ne samo za stočnu ishranu već i za industrijsku prerađu u proizvode čija prodajna cijena ne podnosi korišćenje konzumnog krumpira.

Za tov stoke krumpir se može upotrebljavati na više načina.

1. U svježem stanju kao cijeli ili usitnjeni gomolji. Na ovakav oblik upotrebe stoka se mora postepeno privikavati do potpunog obroka. Razumljivo je da se u obroku mora nalaziti proteinska komponenta u vidu neke koncentrirane hrane, a za preživare još i voluminozni dodatak. Ovaj način ishrane stoke u uvjetima skupe energije predstavlja i najekonomičniju formu.
2. Kuhani, odnosno pareni gomolj krumpira takođe se mnogo koriste, što je dobra forma pripreme u obroku, uz uvjet da se energija osigura iz jeftinijih izvora.
3. Parenje krumpira, zatim siliranje gomolja, predstavljaju složen tehnološki postupak, pa se u novije vrijeme ovaj način pripremanja i čuvanja krumpira kao stočne hrane postepeno napušta.

Bilo koji od pomenutih oblika pripreme obroka krumpira ne mijenja bitno njegovu hranidbenu vrijednost. Hranidbena vrijednost uglavnom zavisi od procenta suhe tvari u gomolju i opće kvalitete, te sačuvanosti čitave mase.

Znamo da se suha tvar u gomoljima kreće u granicama od 17-26%. U tim istim odnosima kreće se i hranidbena vrijednost i u prosjeku ona iznosi za 1 kg krumpira 0,20 škrobne vrijednosti, što znači da jedan kg krumpira vrijedi kao 0,20 kg čistog škroba ili 0,25 kg kukuruza.

Vrijednost krumpira kao stočne hrane ovisi o vrsti životinje, njenoj starosti, zatim o tome da li se radi o preživaru ili nepreživaru. Općenito vrijedi pravilo da mlađe životinje i nepreživari bolje iskoriste (veća konverzija) hranidbene materije iz krumpira od starijih, posebno ako se radi o preživarima.

Uslovno uzeto, može se reći da je za 1 kg prirasta žive vage svinja potrebno 16-18 kg krumpira, a za goveda 18-24 kg. Jasno, ove su količine izvedene računskim putem, pošto obrok ne smije sadržavati samo kiumpir. On se mora popuniti i drugim hranljivim komponentama, o čemu je u prethodnom poglavlju više rečeno.

Razlog sve većeg opadanja upotrebe krumpira u tovu stoke nije u njegovoj neprikladnosti kao sirovine, nego u sve većem širenju proizvodnje kukuruza, u novije vrijeme i ječma tj. kultura sa jeftinijim ekvivalentom suhe tvari.

Kao konačni zaključak može se reći da je veći napredak tehnologije u pioizvodnji drugih poljoprivrednih kultura, prije svega kukuruza, za dugi niz godina isključio krumpir konzumne krupnoće iz sirovinske osnove za proizvodnju škroba, alkohola i tova stoke. Kraće rečeno, krumpirje sa energetskih tretmana prešao na tretman povrća (svakako, sa izuzetkom stočnog), ali ne u tretman povrća kao što je npr. salata ili krastavac, koji kao hrana imaju samo zaštitnu funkciju u organizmu (vitamini, mineralne materije itd.), već u tretman važnog prehrambenog artikla čija vrijednost i upotreba sve više rastu. Krumpir već danas u prehrani ljudi zauzima drugo mjesto, tj. dolazi iza proizvoda od žitarica.

Uskladištenje krumpira

Krumpir je specifična poljoprivredna kultura koja postavlja mnoge uslove za pravilno uskladištenje. Razlog za ovako složene uslove leži u činjenici što je krumpir kultura s visokim sadržajem vode, pa je zbog toga izložen napadu svih mogućih bolesti. S druge strane, ne podnosi niske temperature jer dolazi od smrzavanja, a ne podnosi ni visoke, jer tada dolazi do klijanja. U jednom ili drugom slučaju rezultat je isti, tj. oba dovode do velikih gubitaka, često i do potpunog propadanja proizvodnje.

Kao treći problem postavljaju se različiti zahtjevi prema namjeni proizvoda. Na primjer, sjemenski krumpir mora se čuvati na konstantno nižim temperaturama od 2-4°C, ali na ovim temperaturama ne smijemo čuvati merkantilni krumpir i krumpir namijenjen preradi, jer na nižim temperaturama dolazi do redukcije škroba u šećer, pa takav krumpir poprima sladak okus i loš kvalitet. Da bi se ovo izbjeglo, krumpir za jelo i preradu mora se čuvati na temperaturama od 6-8°C, ali na ovim temperaturama javlja se klijanje.

Kako vidimo, na prvi pogled problem izgleda nerješiv. Međutim, nije tako. Nauci je pošlo za rukom da ovaj na izgled nerješiv problem riješi na najbolji način. Sada svaka frakcija proizvoda može da se čuva na temperaturama koje joj najbolje odgovaraju i daju najbolji kvalitet proizvoda. Razumije se da u tom slučaju treba poštivati i ostale uvjete, kao npr. relativnu vlagu objekta i sl. Na žalost, sve ovo moguće je postići samo u velikim savremenim sklađištima koja su istovremeno dosta skupi građevinski objekti.

U savremenom skladištu, pored toga što je proces u cijelosti mehaniziran i što se proizvod do kraja može doraditi (očetkati, prati, sitno pakovati), moguće je krumpir čuvati pod idealnim uvjetima i prema namjeni.

Ovaj objekat prima krumpir odmah sa njive, pa na taj način oslobađa proizvođača daljnjih troškova, kao što su odvoz sa njive do kuće, privremeno sortiranje i uskladištenje. Naime, proizvođač odmah sa njive otprema proizvod u skladište i nakon vaganja dobiva dokument o prodatoj količini i klasi. Svi poslovi su automatizirani i nije potrebna posebna radna snaga. U samom objektu rad se odvija po ovom postupku:

Primljeni krumpir najprije ide u komore za sušenje u kojima se primjenjuje poseban postupak s ciljem zarašćivanja rana na gomoljima. Ovaj postupak zarašćivanja obavlja se za vrijeme latentnog perioda, tj. perioda mirovanja, u kome gomolji ne klijaju, a traje, ovisno o sorti, od 4-6 nedelja.

Nakon ovog slijedi operacija sortiranja, zapravo, odvajanja sjemena od merkantilnog krumpira, ukoliko se radi o sjemenskoj proizvodnji. Kad se radi o merkantilnoj proizvodnji, tada se odvaja otpadni i sitni krumpir od tržnog, koji se smješta u boksove za čuvanje ili na linije za doradu i otpremu. Kako je već istaknuto, sjemenski krumpir se čuva na konstantno nižim temperaturama u posebnim komorama (2-4°C). Mer- kantilni krumpir i krumpir namijenjen preradi čuvaju se na višim temperaturama (6-8°C).

Da ne bi došlo do klijanja, merkantilni krumpir tretira se posebnim preparatima i na taj način se vještačkim putem sprečava klijanje. Kako nema nižih temperatura, nema ni redukcije škroba u šećer. Na ovaj način moguće je sačuvati proizvod najboljeg kvaliteta. U slučaju da i dođe do stanovite redukcije, u savremenom skladištu postoji mogućnost da se povišenjem temperature za kraće vrijeme kvalitet ponovo popravi. Preparat se dođaje u obliku plina, pa zbog toga ne ostavlja nikakve tragove na proizvođu. U ovu svrhu najčešće se primjenjuje preparat Izopropil. Sasvim je razumljivo da se sjemenski krumpir ne smije tretirati preparatima protiv klijanja. Zato nema ni potrebe, pošto se čuva na nižim temperaturama. Redukcija škroba u šećer kod sjemenskog krumpira nije štetna.

Postotak kala u savremenom sklađištu, izuzev kala sušenja i zarastanja rana, relativno je mali i kreće se od 0,6-0,8% mjesečno. Istovremeno, postotak kala u primitivnim uslovima uskladištenja kreće se od 4-6% mjesečno. Osim toga, kvalitet krumpira uskladištenog u primitivnim uslovima ni iz daleka ne zadovoljava, dok je u savremenim uvjetima uskladištenja kvalitet proizvoda neuporedivo bolji.

Kako vidimo, izgradnjom skladišta krug proizvodnje krumpira zatvara se na relaciji skladište-njiva-skladište. Pored već pomenutih prednosti i skraćenog puta u lancu proizvodnje, otpada i bojazan da li će se proizvedeni krumpir prodati. Radi ilustracije uzimamo ovaj primjer. Ako se neki proizvođač odluči za proizvodnju krumpira na površini od 1 ha, on će, nakon što je valjano izvršio pripremu parcele za sadnju, otići u skladište i preuzeti sjeme koje odmah otprema na parcelu i uz uvjet da raspolaže sadilicom, sa dva radnika čitavu parcelu istog dana zasaditi.

Još mu preostaje oko 10 sati rada na prihrani i zaštiti protiv korova, bolesti i štetočina. Za eventualne popravke i za mašine te uništenje čime, potrebno je utrošiti još oko 5 sati rada. Uz uvjet da raspolaže i vadilicom, ovu površinu može izvaditi za dva dana uz pomoć 10 radnika, najčešće ukućana ili susjeda. Ako može unajmiti kombajn taj posao može biti gotovza samo jedan dan. Cjelokupna proizvodnja sa ovog hektara odmah se sa njive otprema i predaje u skladište. Dakle, ovim je sav ciklus proizvodnje i realizacije proizvoda završen.

Nadzemni trap za ćuvanje (prezimljavanje) krumpira:

1 — gornji uređaj za provjetravanje,
2 — prvi i drugi sloj slame,
3 — prvi i drugi sloj zemlje,
4 — donji uređaj za provjetravanje.

I na kraju, ukoliko proizvođač iz bilo kojeg razloga želi dio proizvoda uskladištiti u vlastitom gospodarstvu, tada mora obavezno izvršiti odabiranje oštećenih i sitnih gomolja od konzumne robe te ih potrošiti za prehranu stoke. Nije dobro odabirati najsitnije gomolje za sjeme, pošto su u najvećoj mjeri porijeklom od zaraženih biljaka. Ukoliko proizvođač ostavlja takvo sjeme koje je to samo po nazivu, onda ga treba usklađištiti u najhladnijim trapovima. Ostatak krumpira namijenjen za ljudsku ishranu treba tako uskladištiti da se spriječi klijanje. Ukoliko zato nema prikladnih trapova, može seklijanje spriječiti ravnomjernimposipanjem gomolja preparatom protiv klijanja. Najčešće se upotrehljava preparat Tuberajt, a daje se u količini od 120 g na 100 kg krumpira.

Za vrijeme uskladištenja takođe se vrši provjetravanje zrakom hlad- nijim od mase u komorama, ali je ovo prozračivanje rjeđe i primjenjuje se svaki drugi dan po 15 minuta, plus potrebno vrijeme snižavanja fiziološki povišene temperature. Kad god je to moguće, treba se približavati gornjoj granici od 4°C, pošto je ova temperatura povoljnija za uskladištenje zbog manje redukcije škroba u šećer.

Faktori rizika: Niska relativna vlaga — manja od 85% izaziva dehidraciju gomolja, veliki kalo i pad kvaliteta krumpira. Previsoka relativna vlaga — veća od 90% izaziva pojavu bolesti i truljenje krumpira. Ukoliko se ventilira toplijim zrakom nego što je temperatura mase krumpira u komorama, dolazi do oslobađanja viška vlage i kvašenja gomolja. Ukoliko se, pak, ventilira mnogo hladnijim (veća razlika od 2°C), tada se zrak zagrijava, a zagrijavanjem preuzima puno više vlage iz gomolja i izaziva dehidracija. Zato je najbolje raditi sa zrakom nižim za 2°C od temperature gomolja u komori.

Faktor temperature: Temperatura niža od 1°C izaziva smrzavanje gomolja, a temperatura između 1 i 4°C izaziva redukciju škroba u šećer. Temperatura od 4°C takođe izaziva redukciju ali manju, pa se stoga toleriše. Temperatura viša od 5°C izaziva klijanje, a s tim u vezi utiče na slabljenje kvaliteta sjemena, jako kaliranje, razvoj patogenih uzročnika truljenja, onemogućuje rad strojeva i provjetravanje. Svi uređaji moraju biti izveđeni tako da onemogućuju grešku koja bi dovela do spuštanja temperature ispod donje granice, tj. ispod 2°C kako ne bi došlo do smrzavanja uskladištene robe.

Bolesti uskladištenog krumpira i njihovo suzbijanje

Fusarium coeruleum i F. solani, uzročnik suhe bijele truleži.

Patogene spore fuzarijuma prisutne su u tlu gdje se uzgaja krumpir. Zaraženi krumpir može oboljeti u bilo koje vrijeme uskladištenja. Gljiva je u biti parazit rana koje nastaju za vrijeme vađenja, klasiranja i transporta. Viša temperatura i vlaga u skladištu pospješuju infekciju.

Gljiva optimalno raste pri temperaturi od 15-20°C i visokoj relativnoi vlazi. Bolest uzrokuje veći broj vrsta iz roda Fusarium.

Prskanje ili zamagljivanje Mikazolom T-40 je najefikasniji način suzbijanja. Efikasnost na Fusarium sa raznim dozama TBZ-a:

Phoma exgua, uzročnik gangrene ili suhe truleži Phoma je kao i Fusarium parazit rana nastalih pri vađenju, transportu i sortiranju. Niže temperature u skladištu pospješuju širenje infekcije. Postotak infekcije ovim oboljenjem opada pri nižoj relativnoj vlazi.

Tiabendazol povoljno djeluje na redukciju napada Phome na usjevu iz sjemenskog materijala tretiranom prije sadnje.

Helminthosporium solani (Spondilocladium atrovirens), uzročnik srebrolikosti gomolja.

Inicijalna infekcija Helminthosporiumom zbiva se u tlu i u većini slučajeva potječe od zaražene sjemenske robe. U prilikama visoke tem- perature (20-24°C) i visoke relativne vlažnosti u skladištu površina svih gomolja može biti napadnuta gljivom. Tiabendazol uspješno sprečava širenje infekcije i u isto vrijeme štiti gomolje.

Rhizoctonia solani, uzročnik bijele noge ili crne krastavosti. Kozmopolitska gljiva Rhizoctonia može se u tlu razmnožavati i bez krumpira. Najznačajniji izvor zaraze je sjemenski meterijal.

Optimalna temperatura za razvoj micelije je oko 25°C. Ipak najviše štete čini kadje temperatura tla oko 10°C, pa je rast krumpira usporen. Gljiva se može širiti i proizvoditi sklerocije za vrijeme skladištenja u toplim i vlažnim prilikama. Tretiranje tiabendazolom prije sadnje daje vrlo dobre rezultate.

Oospora pustulans, uzročnik pjegavosti pokožice i odumiranja okca.

Oospora se takođe prenosi sjemenskim materijalom. Izvor zaraze može biti i tlo. Patogen može preživjeti u tlu kao mikrosklerocija najmanje godinu dana. Bolest se jako širi u vlažnim okolnostima za vrijeme skladištenja. Tiabendazol znato smanjuje pojavu bolesti na potomstvu.

Prvo tretiranje obavlja se nakon vađenja gomolja. Najbolje je ako se to obavi u roku od 4 sata, a ako to nije moguće, prilikom istovara krumpira na mjesto uskladištenja. Doza je 100 ml Mikazola T-40 razrijeđenog sa 2 1 vode na tonu krumpira. Ovo tretiranje ima svrhu da spriječi infekciju sjemenskog materijala sporama Fusariuma i ostalim patogenima. Vrlo povoljno djeluje na očuvanje usklađištenog materijala.

Drugo tretiranje obavlja se prije uvrećavanja sjemenskog krumpira, nakon što prođe ostale faze dorade. Krumpir mora biti zaštićen Mikazolom prije naklijavanja ili sadnje gomolja. Ovo tretiranje ima pozitivan utjecaj na nastupajuću vegetaciju. Utvrđeno je da se fungicid nanesen tim tretiranjem akumulira na bazi klica, na mjestu gdje često počinje napad rizoktonije. Ovisno o zdravstvenom stanju i oštećenju krumpira, doza je 100-380 ml (40-152 g aktivne supstance) Mikazola T-40 razrijeđenog sa 2-4 l vode na svaku tonu krumpira.

Najjednostavniji način primjene Mikazola T-40 na sjemenskom krumpiru je prskanje gomolja na transportnoj traci pomoću prikladnih aplikatora sa sapnicama (diznama). Postoji više tipova aparata, a kon- struiran je i prototip u našoj zemlji. Većina zemalja koje proizvode krumpir prihvatila je prskanje kao najefikasniji način suzbijanja skladišnih holesti gomolja.

Autor

Milan Naranćić, dipl. inž. agronomije

Milan Narančić rođen 17. 11. 1931. godine u Otočkim Doljanima. Poljoprivredni fakultet završio je u Zagrebu. Po završetku studija radio je u PIK »Rade Končar« u Vrhovinama, a od 1967. godine u »Žitopreradi« u Bihaću. Od osnutka SOUR-a PPPK »Krajina« radi u OOUR-u Poljoprivreda u Bihaću.

Uža specijalnost mu je proizvodnja krumpira, na čemu neprekidno radi već 30 godina, sarađujući sa mnogim stručnjacima i institutima u oblasti proizvodnje sjemenskog i merkantilnog krumpira, u zemlji i inostranstvu.

Dobitnik je niza stručnih i društvenih priznanja, kao i Novembarske nagrade grada Bihaća.