Knjiga J. H. Matrtina i W. H. Leonarda: Principles of Field Crop Production ide u red najboljih sjevemoameričkih univerzitetskih udžbenika odnosno priručnika o ratarskoj proizvodnji.

Podijeljena u 39 poglavlja, knjiga obrađuje materiju općeg i specijalnog ratarstva. Čitava ratarska proizvodnja prikazana je prema ekološko-proizvodnim regijama SAD. Uz svako poglavlje navedena je i stručna američka literatura.

Smatramo da smo objavljivanjem ove knjige obogatili stručnu literaturu i omogućili dobar uvid u američku poljoprivredu. U toku prevođenja izašlo je novo izdanje (1967) kojim smo se koristili, a u konačnu redakciju prijevoda unijeli smo najnovije podatke i najnovija dostignuća američke poljoprivredne nauke i prakse. Nailazili smo na teškoće s imenima bilja, pa smo ih negdje ostavljali kao u originalu, a negdje donosili na latinskom. U samom tekstu zadržali smo američke mjere, ali smo zato na kraju knjige, u dodatku, dali tabele s našim mjerama.

Redakcija

Sadržaj

I DIO. OPĆl PRINCIPI PROIZVODNJE BILJA

1. Vještina i nauka o piroizvodnji bilja (preveo Mihalić)
2. Kulture u odnosu na sredinu (preveo Mihalić)
3. Botaničke osobđine ratarskih kultura (preveo Mihalić)
4. Oplemenjivanje bilja (preveo Mihalić)
5. Obrada tla (preveo Mihalić)
6. Gnojiva, zelena gnojidba i plodored (preveo Mihalić)
7. Sjeme i sjetva (preveo Mihalić)
8. Zetva ratarskih kultura (preveo Čižek)
9. Spremanje i ocjene merkantilnog zrna i sijena (preveo Enderle)
10. Pašnjaci i napasivanje stoke (preveo Enderle)
11. Korovi i njihovo suzbijanje (preveo Mihallć)

II DIO. USJEVI IZ PORODICE TRAVA

12. Kukuruz (preveo Mlihalić)
13. Sirak (preveo Mihalić)
14. Šećerna trska (preveo Mihalić)
15. Pšenica (prevao Mihalić)
16. Raž (preveo Mihalić)
17. Ječam (prevao Mihalić)
18. Zob (preveo Mihalić)
19. Riža (preveo Mihalić)
20. Proso (preveo Mihalić)
21. Trajne krmne trave (prevela Gaži)

III DIO. DJETELINE

22. Lucerna (prevela Gaži)
23. Kokotac (prevela Gaži)
24. Prave djeteline (prevela Gaži)
25. Lespedeza (prevela Gažl)
26. Soja (prevela Gaži)
27. Crnokica ili mletački grah (prevela Gaži)
28. Poljski grah (prevela Gaži)
29. Orašac (prevela Gaži)
30. Razne leguminoze (prevela Gaži)
(poljski grašak, grahorica, baršunasti grah, jednogodišnje lucerne, kudzu, krotolarija, smiljkita, sezbanija, lupine, guar, desmodij, grahor, indigo, alikarpus, koronila)

IV DIO. KULTURNE BILJKE IZ DRUGIH PORODICA

31. Heljda (preveo Sečen)
32. Lan (preveo Sečen)
33. Pamuk (preveo Sečen)
34. Duhan (preveo Enđerle)
35. Šećerna repa (preveo Enderle)
36. Krumpir (preveo Enderle)
37. Slatki krumpir (preveo Enderle)
38. Različite krmne biljke (prevela Gaži)
(kasava, krvavec, sahalinska heljda, kaktus, gavez, čičoka, korjenjače, i lisnato krmno bilje, buća, bundeva)
39. Razno industrijsko bilje (prevela Gaži)
(hmelj, metvica, kopar, jurjevac, pelin, gorušica, sezam, šafran, ricinus, perila, suncokret, guayale, konoplja, ramija, kenaf, taro, čičak, cikorija, buhač, velebilje, bunika, giseng, žutika, mak)

V DIO DODATAK (tabele i indeks)

X. Mlekarstvo

73. Predmet izučavanja i značaj mlekarstva. Mlekarstvo izučava proizvodnju i preradu mleka. Nas ovde interesuje stvaranje mleka.

Mleko je emulzija masnih kapljica, sa koloidima belančevina, rastvorom šećera i soli, sa vitaminima i fermentima. Ono je lako svarljivo. Sadrži najneophodnije materije za ishranu ljudi. Koristi se direktno za ishranu ili za proizvodnju raznovrsnih mlečnih proizvoda.

Krave troše biljne proizvode i prerađuju ih u dragoceni proizvod — mleko. Krava muzara sa 3.200 litara mleka godišnje daje 115 kilograma belančevina, 110 kilograma masti. Svega suve materije oko 400 kilograma. i to potpuno svarljive. Dva tovljena bika od 500 kilograma daju 69 kilograma belančevine, 136 kilograma masti. Svega suve materije 225 kilograma od čega 1/3 nije svarljiva jer otpada na tetive i kosti. Krava daje i stajnjak.

Sl. 23. — Vime mlečne krave sa dobro vidljivim krvnim sudovima

Izostavljeno iz prikaza

Kravlje mleko sadrži vode 87%, belančevina 3,4% (od čega 2,5—3% kazeina a ostalo je albumin i globulin), masti 3,7% (uglavnom estri oleinske i; palmitinske kiseline), šećera 4,9% uglavnom laktaza): i: mineralnih’ materija, 0,7% (uglaynom kaleij-umfosfat i kalijum. hiorid). Mleko sadrži:-Jermente iz organizma ili.-bakterije-a-sadrži i vitamine:

Ovčije mleko sadrži vode 82.5%, beraneevihe 5,8%, masti oko ‘6,0%, šećera 4,8% i mineralnih materija 0,8%.

Prvih nekoliko dana po porađanju ženke luče kolostrum, neophodan za mlado grlo. Ovo prvo mleko ima, dosta albumina i globulina pa: se pri kuvanju zgrušava.

Izbor mlečnog grla. Izbor mlečnog grla vrši se na osnovu spoljnih oznaka mlečnosti koje imaju mlečne rase goveda. Ti znaci su sledeći: ženski izgled glave, dubok i širok grudni koš, kao i zadnji deo tela sa, vimenom. Vrlo razvijeno vime. Ono je široko, pruža se od zadnjeg dela tela pa do blizu pupka i sa zadnje strane je zaobljeno. Sise su dosta razmaknute i kada su pune izbačene su u stranu. Dobro je razvijeno mlečno ogledalo, zadnja gornja površina vimena. Na gornjem delu vimena dlake su tanke, kratke i retke. Donji deo vimena je skoro bez dlaka. Koža na vimenu je tanka, mekana, i lako se nabira. Kod izmuženog vimena ona se lako skupi i smanji se zapremina vimena. To je znak da je u njemu dosta žlezdanog tkiva. Na telu je koža tanka i lako se odvaja od svoje podloge i obrazujt mnogobrojne nabore na vratu. Dlake su kratke i sjajne. Rogovi su vitki I sjajni. Veliki je razmak između rebara, naročito poslednjeg i pretposlednjeg. Dobro je razvijena gladna jama, ispod kuka. Na koži vimena se vidi dobro razvijen splet krvnih sudova. Izražena je mlečna vena i mlečna jama (na grudima). Izgled tela mlečnog grla je: razvijena dužina tela, dubina i širina. Kosti su tanke a jake, izražena je mršavost i kostičav izgled.

Sl. 24. — Tipična mlečna krava džersej rase

Izostavljeno iz prikaza

Lučenje mleka. Na kraju bremenitosti mlečna žlezda se priprema za lučenje mleka. Tada se povećava žlezdana ma(sa, povećavaju se mlečni mehurovi i njihov epitel. U ćelijama ovog epitela pojavljuju se kapljice masti a druge materije za, mleko donosi krv i limfa, kao vodu, amino kiseline, sirćetnu kiselinu, mineralne materije, fermente, vitamine, glikozu. Od ovih materija u ćelijama epitela mlečnih mehurova, stvaraju se: mast, kazein i laktoza. Kad se ćelije napune one se kontrahuju, raspadaju, i izlučuju sadržaj, a ćelije se dalje pripremaju za sekreciju. Starenjem životinja sve je manje alveola a više je vezivnog tkiva u vimenu.

Podsticaj za lučenje mleka daju hormoni žutog tela u jajniku, hormoni placente i hipofize.

U ćelije epitela mlečnih mehurića krv donosi aminokiseline i masne kiseline (najviše oleinske i palmitinske). Od ovih kiselina nastaje kazein i mlečna mast. U ćelije epitela mlečnih mehurića krv donosi sirćetnu kiselinu. Tu se od nje stvaraju masne kiseline mlečne masti. Krv donosi glikozu i od nje nastaje mlečni šećer laktoza (disaharid). Mineralne materije donosi krv a delimično potiču iz raspadnutih ćelija epitela alveola. Voda potiče iz krvi i limfe. Fermenti su iz krvi a i raspadnutih epitela ćelija mlečnih mehurića. Iz hrane dolaze u mleko vitamini: A, Bi, B2, C, D i E

XI. Ishrana domaćih životinja

Opšti deo

74. Predmet izučavanja i značaj ishrane domaćih životinja. Ishrana domaćih životinja proučava potrebe domaćih životinja u hranivim materijama i najpodesniji način podmirenja tih potreba. Ona proučava sastav raznih hraniva i njihovo korišćenje u organizmu. Zatim, način spremanja stočne hrane, sastavljanje obroka i tehniku ishrane pojedinih domaćih životinja. Potpuna i pravilna ishrana obezbeđuje, da se što bolje koriste proizvodna svojstva domaćih životinja. Ishrana treba da obezbedi visoke priraste i visoku proizvodnju. Nepotpuna i nedovoljna ishrana onemogućavaju pravilan rast i razviće domaćih životinja i iskorišćavanje njenih proizvodnih sposobnosti.

Hrana sadrži hranljive materije koje životinje koriste za održavanje organizma i za stvaranje proizvoda. Hranjenje je snabdevanje organizma životinja, hranivim materijama iz hrane, koje preko niza hemijskih procesa prelaze u sastojke tela i proizvode životinja.

Uporedni sastav životinjskog i biljnog organizma

Hemijski sastav mladih i odraslih životinja razlikuje se. Sa njihovom starošću povećava se količina masti a smanjuje količina vode. Odrasle domaće životinje sadrže: vode oko 58%, organskih materija oko 37—38% i mineralnih materija oko 3,5%. Biljke sadrže oko 80% vode, organskih materija 17—18% i mineralnih materija oko 1,5%. Telo životinje sadrži mnogo više organskih i mineralnih materija. Biljne ćelijske opne su od celuloze, a životinjske od belančevina,. Rezervna hrana biljke je skrob a životinja mast. Biljke koriste sunčevu energiju za stvaranje organskih materija iz mineralnih materija i vode. Životinje koriste sopstvenu toplotnu energiju za stvaranje organskih materija. Domaće životinje pretežno se hrane biljnom hranom. Ona im služi za, izgrađnju i obnavljanje sastojaka tela, za stvaranje proizvoda (mesa, mleka, jaja i vune) i za proizvodnju toplotne energije. U biljkama i životinjama nalaze se iste grupe jedinjenja, ali ona se bitno razlikuju, a različite su i po količinama.

Laktacija je vreme za koje ženka daje mleko, od porođaja pa do zasušenja. Ona je kod krava 10 meseci. Prvih 2—3 meseca iza telenja je najviše mleka, od 3 do 6 i 7 meseci ima isti nivo a zatim se njegova količina smanjuje. Posle 10 meseci od telenja po pravilu krava zasuši ako je steona.

Mlečnost krava raste do šestog telenja, tj. do starosti 8 do 10 godina. Posle devetog telenja mlečnost opada pa se u tome periodu grla izlučuju iz proizvodnje.

HRANLJIVE MATERIJE su sve one materije koje su životinjama, neophodne za normalan rast i razviće. One omogućuju normalne funkcije organizma i stvaranje proizvoda. To su ugljeni hidrati, masti, belančevine, voda, mineralne materije i vitamini.

Da bi se hranljive materije bolje koristile hrani se dodaju razni dodaci, mineralne materije, vitamini i antibiotici. Domaće životinje hranljive materije podmiruju iz hrane, stočnih hraniva. Stočna hraniva su proizvodi biljnog i životinjskog porekla i mineralni proizvodi.

Voda je vrlo neophodna u ishrani domaćih životinja. Ako usled žeđi životinja izgubi 10% svoje težine nastupa poremećaj u organizmu a, pri gubitku 22% vode nastupa smrt. Telo može da izgubi svu mast i preko poiovine belančevina i da još živi. Životinje uzimaju vodu pojenjem i u hrani. Ona se oslobađa i razlaganjem ugljenih hidrata i drugih jedinjenja u organizmu. Voda u organizmu transportuje hranljive materije i razne sokove. Pomaže izlučivanje produkata prometa materija,. U tečnim sredinama, rastvorima vrše se svi hemijski procesi. Voda apsorbuje toplotu koja se oslobađa pri hemijskim reakcijama, a njenim isparavanjem se troši toplota,. Najviše vode treba kravama muzarama. Za proizvodnju jednog litra mleka krava troši 0,86 litara vode. Za 100 grama jajne mase troši se 66 cm3 vode. Obroci sa više belančevina ili kuhinjske soli zahtevaju povećano snabdevanje vodom. Životinjama treba omogućiti da u svako doba piju vodu po volji. Voda treba da je umereno topla, čista i zdrava,.

Ugljeni hidrati. Njih je malo u telu životinja, manje od 1%. To su glikoza (grožđani šećer) i glikogen. Glikogen je u jetri i mišićima. Ugljeni hidrati iz biljne hrane razlažu se u organima za varenje i prelaze u glikozu. Biljožderi u organima za varenje razlažu oko 50% celuloze. Razlažu je fermenti bakterija. Celulozna hraniva ispunjuju organe za, varenje i stvaraju osećaj sitosti. Tada obrok ima dovoljnu zapreminu, bolje je varenje i lakše se prazne creva jer celuloza upija vodu. Ako je u hrani suviše ugljenih hidrata onda glikoza ne može da prelazi u glikogen već u mast koja se deponuje u telu. Od glikoze u telu nastaju masne kiseline, glicerin i neke aminokiseline. Od celuloze najviše nastaju propionska, sirćetna i buterna kiselina. One učestvuju u stvaranju mlečne masti (najviše sirćetna kiselina) u ćelijama mlečnih žljezda. Od sirćetne kiseline mogu nastati masne kiseline, a takođe i glikogen.

Ako je u hrani dovoljno celuloze u buragu od nje nastaje najviše sirćetne kiseline i više je mlečne masti. Ako je u hrani dosta skroba nastaje manje sirćetne kiseline i manje je masno mleko. Kada je u hrani dosta šećera (npr. od glava šećerne repe) nastaje manje sirćetne kiseline a više buterne. Tada je manje mleka, ali malo je povećanje belančevina i masti u mleku. Najveći deo sirćetne kiseline prelazi u mlečnu mast, mada mast nije i od buterne kiseline. Ako je silaža slabija, tj. ako je u njoj manje ugljenih hidrata onda u takvoj silaži može biti dosta (previše) buterne kiseline. To se može desiti i ako silirana masa nije dobro sabijena.

Masti se nalaze u biljkama naročito onima za proizvodnju ulja. Ali nje: ima’ mnogo Više u telu životinja. Ona im služi kao rezerva kada nema dovoljno hrane. Masti iz stočne hrane u organima za varenje razlažu se na masne kiseline i glicerin. Oni dolaze u krv preko limfe, gde se sjedinjuju u mast, ali veći deo masti nastaje iz ugljenih hidrata, heksoze u telu životinje. Masne kiseline nastaju pri varenju ugljenih hidrata. One dolaze u krv, vezuju se sa glicerinom u masti i odlažu se ka,o rezerva. Neke masne kiseline u telu se razlažu, a neke prelaze u druge kiseline. Masti se izdvajaju i razlaganjem tela mikroorganizama u organima za varenje životinja. Neke kiseline koje učestvuju u izgradnji masti, ne mogu nastati u telu životinje već se one unose sa hranom, kao npr. nolinska kiselina. Ona, se unosi sa kukuruzom i sojom. Ugljeni hidrati i masti su prvenstveno energetske materije koje služe za održavanje telesne toplote i stvaranje potrebne energije za rad organa i kretanje životinja. Razložene na masne kiseline i glikozu služe za stvaranje životinjskih masti i šećera, u telu životinja.

Belančevine. Dok ugljeni hidrati i masti sadrže: ugljenik, kiseonik i vodonik (neke masti sadrže azot, fosfor i druge elemente) dotle belančevine pored ugljenika,, kiseonika i vodonika sadrže azot a neke još i sumpor, fosfor i gvožđe. Neke aminokiseline ne stvaraju se u telu životinje te ih mora biti u hrani. U hrani ih ipak ima dovoljno. To su metionin u suncokretu i ribljem brašnu i lizin u sojinoj sačmi i ribljem brašnu. Iz biljne hrane u organima za varenje razlažu se belančevine i iz njih se izdvajaju aminokiseline. To pomažu fermenti bakterija koji su u organima za varenje. Oni razlažu belančevine hrane jer i njima su potrebne aminokiseline i druga azotna jedinjenja (nitrati). U telu životinja od aminokiselina nastaju belančevine. One se koriste za obnovu raznih tkiva u telu, izgradnju belančevina mleka, jaja, vune i ploda. Kada je suviše belančevina, aminokiseline gube azot i prelaze u ugljene hidrate, glikozu i masti. Belančevine životinjskog porekla, u ishrani stoke imaju veći značaj od belančevina biljnog porekla.

Sadržaj belančevina u biljci nije isti u svim njenim delovima. Pojedine biljke se odlikuju većim sadržajem belančevina u vegetativnoj masi a druge u plodu, u semenu. Osim toga sadržaj belančevina menja se u biljci tokom vegetacije. Po pravilu zelena biljna masa do cvetanja ima više belančevina nego posle precvetavanja. Po sadržaju belančevina ističu se biljke mahunarke i uljane biljke.

Mineralne materije tela potiču iz hrane. One ulaze u sastav kostiju (70°/»), zuba, i nekih belančevina (fosfor, sumpor, gvožđe), masti, fermenata i vitamina. Najviše je u telu životinja kalcijuma i fosfora. Mineralne materije održavaju potrebnu ravnotežu između baza i kiselina u ćelijama. One neutrališu višak kiselina.

U telu životinja je ukupno oko 3,5fl/o mineralnih materija. U kostima je najviše kalcijuma i fosfora, u krvi natrijuma i hlora, a u mišićima kalijuma. Mineralne materije potrebne su za stvaranje mleka. Najveće potrebe u mineralnim materijama imaju mlada grla. Ona su u porastu. Takođe, mineralne materije su potrebne u većim količinama gravidnim ženkama, za potrebe razvoja ploda kao i grlima u laktaciji. Svima njima najviše je potrebno kalcijuma, i fosfora. Ako ih životinje nemaju dovoljno one će zadovoljiti potrebe u ovim elementima iz kostiju. Ako je u ishrani nedovoljno kalcijuma i fosfora dolazi do deformacije kostiju majke i plod se nepravilno razvija. Kao dobar izvor kalcijum^ je lucerka a dobar izvor fosfora su mekinje od zrna strnih žita. Da bi telo iskoristilo raspoložive količine fosfora i kalcijuma u hrani, ono treba da ima i dovoljno D vitamina.

Nedostatak mineralnih materija, se nadoknađuje dodavanjem hrani: krečnjaka, koštanog brašna, kalcijum fosfata CaHPCU (Ca — 29,46% i P — 22,78%) trikalcijum fosfat Ca3 (PCbh (Ca — 38,76% i P — 20%). Takođe stoci se daju stočna kreda i kuhinjska so.

Preko hrane domaće životinje dobijaju i vitamine. Za podmladak stoke potrebni su vitamini A, B i D.

Antibiotici se daju stoci u hrani kao lek bilo kao preventiva ili lečenje. Osim toga antibiotici se daju i kao stimulatori za bolje korišćenje hrane. Za ovu namenu koriste se samo oni antibiotici koji se brže razlažu i nemaju štetno dejstvo na ljudski organizam, kada ih unosimo sa životinjskim namirnicama (mlekom, mesom, jajima).

75. Svarljivost hraniva se izračunava posebnim postupcima putem ogleda. Na primer, utvrdi se količina pojedinih hranivih materija u obroku i izmetu. Nađena količina hranljivih materija u izmetu odbija se od one u hranivu i dobija se količina svarenih hranivih materija, tj. deo hranivih materija koje su u telu resorbovane. Te količine hranivih materija izražene u procentima predstavljaju koeficijenat svarljivosti. Svarljivost zavisi od vrste i starosti domaćih životinja. Pojedine hranive materije imaju različite koeficijente svarljivosti.

Na primer, utvrđena je svarljivost sena kod krave muzare i ona za seno iznosi 75%> belančevina, 74% celuloze i 54% masti. To su koeficijenti svarljivosti ovih hranljivih materija. Svarljivost hraniva zavisi od hemijskog sastava hraniva, njegove pripremljenosti i od ka.tegorije i vrste domaće životinje koja se hrani. Sto je u hranivu više celuloze, smanjuje se svarljivost, naročito kod preživara. Kod preživara se celuloza vari u buragu pomoću fermenata mikroorganizama. Celuloznu hranu najbolje vare goveda, slabije ovce a još slabije nepreživari, npr. konj. I kod nepreživara se vari celuloza u slepom crevu u kome se nalaze mikroorganizmi. Svinje još slabije vare celulozu, a živina najslabije.

Hranljiva vređnost stočne lirane. Izračunata je energetska vrednost pojedinih hranljivih sastojaka: ugljenih hidrata, belančevina i masti. To je nemački naučnik Oskar Kelner izračunao 1913. godine kod tovnih volova. On je utvrdio količinu masti (u g) koja se deponuje u organizmu, od jednog kilograma svarljivog skroba, blančevina i od svarljivih masti. To je iskoristio za izračunavanje hranljive vrednosti hraniva. Za jedinicu hranljive vrednosti uzeo je skrob u proizvodnji masti. Jedan kilogram skroba daje 248 g masti i to je jedna skrobna jedinica. Jedan kilogram belančevina daje 235 g masti i to je 0,94 skrobnih jedinica (235:248). Jedan kilogram masti žitarica daje 526 g masti a to je 2,12 skrobnih jedinica (526:248). Jeđan kilogram masti uljarica daje 598 g masti a to je 2,41 skrobna jedinica (598:248).

Skrobna jedinica predstavlja broj koji pokazuje koliko je potrebno kilograma skroba da se postigne ista proizvodnja masti kao od 1 kilograma nekog hraniva. Kukuruz ima, 0,79 skrobnih jedinica a lucerkino seno 0,31 skrobnih jedinica, odnosno 3,1 kilogram sena odgovara jednom kilogramu svarljivog skroba. Jedna skrobna jedinica prikazuje produktivnu vrednost hraniva prema njegovom hemijskom sasta.vu i iznosi 2.360 kalorija, ili okruglo 2.400 kalorija. Ali potrebna je vrednost hraniva i za druge proizvode a ne samo za mast.

Švedski naučnik Hanson hteo je realnije da izračuna hranljivu vrednost pojedinih hraniva kod krava muzara. To je određivao 1935. godine prema jednom kilogramu ječma (1 650 kalorija) što odgovara 0,7 (1.650:2.360) kilograma skroba. Ovde se hranljiva vrednost hraniva upoređuje sa hranljivom vrednošću ječma.

U SSSR-u umesto ječma uzeli su (1922. godine) jedan kilogram ovsa. Jedan kilogram ovsa odgovara 0,6 kg (1.414:2:360) svarljivog skroba ili 1.414 kalorija.

U našoj zemlji pre rata hranljiva vrednost pojedinih hraniva, izračunavana je u skrobnim jedinicama a posle rata u ovsenim hranivim jedinicama.

Od 1963. godine u SSSR-u uvedena je nova ovsena hraniva jedinica koja iznosi 2.500 kalorija.

Da bi izračunali hranljivu vrednost hraniva mi ih upoređujemo sa hranljivom vrednosti ovsa. Ono hranivo koje je jednako ovsu imaće za jedan kilogram jednu ovsenu hranljivu jedinicu. Ako ima pola vrednosti ovsa imaće 0,5 ovsenih hranljivih jedinica.

Sve ove hranljive jedinice pokazuju energetsku vrednost hraniva.

Jedan kilogram pojedinih hraniva ima sledeći broj ovsenih hranljivih jedinica (hj.): livadska trava 0,18 hj, planinska trava 0,68 hj. sejana lucerka i sejana crvena detelina obe kada su u cvetu, imaju oko 0,5 hj, silaža ima 0,16 do 0,18 hj, pšenica mekinje 0,7 hj, pšenica zrno 1,19 hj, ječam zrno 1,21 hj, sojina sa,čma 1,24 hj, kukuruz zrno 1,37 hj i tako dalje.

U hranivima treba izračunati ne samo energetsku vređnost (hj.) već i količinu svarljivih belančevina, količinu kalcijuma, i fosfora a moguće još i karotina.

Kod nas postoji priručnik: Hranidbene norme (norme ishrane) i tablice stočne hrane. On sadrži norme ishrane i obroke za pojedine vrste i kategorije domaćih životinja. Norme ishrane sadrže dnevnu potrebnu količinu hranljivih jedinica, svarljivih belančevina, kalcijuma, fosfata, karotina, i vitamina za pojedine domaće životinje. Prema ovim normama se izračunava dnevna potrebna količina pojedinih hraniva koja bi obezbedila dnevne potrebe u: hranljivim jedinicama, svarljivim belančevinama i drugom, kod pojedinih vrsta i kategorija domaćih životinja.

U tablicama stočne hrane nalaze se hranljive vrednosti pojedinih hraniva za domaće životinje. Navedeno je koliko u kg nekog hraniva za ishranu stoke, ima hranljivih ovsenih jedinica u kilogramu, svarljivih belančevina u gramima, kalcijuma u gramima, fosfora u gramima i karo^mu u miligramima.

Na primer, sastaviti obrok za kravu muzaru težine 500 kilograma kada daje 10 litara mleka dnevno. U normama za ishranu krava muzara, nalazimo da za navedenu kravu treba dnevno 9,2 hj. 720 g svarljivih belančevina, kalcijuma, 55 gr i fosfora 33 gr. U tablicama nalazimo koliko u jednom kilogramu pojedinih hraniva ima grama svarljivih belančevina, kalcijuma i fosfora i koliko ovsenih hranljivih jedinica u kilogramima. Dalje prema potrebi hranljivih materija za ovu kravu muzaru izračunavamo koja nam je količina pojedinih raspoloživih hraniva potrebna, da obezbedimo napred navedeni potreban sastav dnevnog obroka.

Hrana se daje životinjama za održa,vanje osnovnih životnih aktivnosti (stajanje, porast đlake, vune, perja, papaka i slično). To je hrana za održavanje, odnosno, uzdržani obrok. On održava težinu životinje i sastav organizma bez promene. Ako se daje veća količina hrane, koja prevazilazi potrebu održavanja, onda se ovaj višak hrane koristi za povećajije težine, tj. za porast i tov, rad ili neku drugu proizvodnju: mleka, masti, jaja, razvitak ploda. Ovaj deo hrane naziva se hrana za proizvođnju ili produktivni obrok.

Obrok domaćih životinja kako je već rečeno deli se na uzdržani i produktivni deo. Npr. treba sastaviti obrok za kravu muzaru težine 550 kg, mlečnosti 12 litara sa 4%> masti. Raspolaže se sledećim hranivima: lucerkino seno, kukuruzna silaža, kukuruzna prekrupa, suncokretova sačma, sojina sačma, mekinje i koštano brašno.

Iz hranidbenih normi:

• h.j.
  Uzdržani obrok za 550 kilograma 4,9
  Produktivni obrok za 12 1 meka sa 4% masti 5,5
  Ukupno 10,4
• Svar. bel. grama
  Uzdržani obrok za 550 kilograma 315
  Produktivni obrok za 12 1 meka sa 4% masti 720
  Ukupno 1.035
• Kalcijum grama
  Uzdržani obrok za 550 kilograma 25
  Produktivni obrok za 12 1 meka sa 4% masti 30
  Ukupno 55
• Fosfor grama
  Uzdržani obrok za 550 kilograma 13
  Produktivni obrok za 12 1 meka sa 4% masti 24
  Ukupno 37
• Kuh. so grama
  Uzdržani obrok za 550 kilograma 27
  Produktivni obrok za 12 1 meka sa 4% masti 24
  Ukupno 51

U obroke krava, treba dnevno obezbediti 2,0 do 3 kilograma suve materije na 100 kilograma žive mere, to je u ovom slučaju potrebno oko 12 (11 do 16,5) kilograma suve materije. Vrednost hraniva uzimamo iz tablica gde se nalaze količine: suve materije, hj. svarljivih belančevina, kalcijuma i fosfora.

Ova potreba hranljivih materija može se obezbediti u sledećem obroku hraniva:

Iz tablica stočne hrane:

• Hraniva kg
  Lucerkino seno 4
  Kukuruzna silaža 30
  Ukupno 11,4
  Potrebno
  Razlika
  Potrebno dodati kukuruza 1
  Razlika
  Koštano brašno 0,1
• Suv. mat. kg
  Lucerkino seno 3,4
  Kukuruzna silaža 8,1
  Ukupno 11,4
  Potrebno –
  Razlika –
  Potrebno dodati kukuruza 1,3
  Razlika –
  Koštano brašno 0,1
• hj.
  Lucerkino seno 2,0
  Kukuruzna silaža 6,4
  Ukupno 8,4
  Potrebno 10,4
  Razlika -2,0
  Potrebno dodati kukuruza 2,0
  Razlika –
  Koštano brašno –
• Sv. bel. gr
  Lucerkino seno 520
  Kukuruzna silaža 420
  Ukupno 940
  Potrebno 1035
  Razlika —95
  Potrebno dodati kukuruza 100
  Razlika +6
  Koštano brašno –
• Kalc. gr
  Lucerkino seno 56
  Kukuruzna silaža 42
  Ukupno 98
  Potrebno 55
  Razlika +43
  Potrebno dodati kukuruza 3
  Razlika +46
  Koštano brašno 26
• Fosfor gr
  Lucerkino seno 8
  Kukuruzna silaža 15
  Ukupno 23
  Potrebno 37
  Razlika —14
  Potrebno dodati kukuruza 4
  Razlika —10
  Koštano brašno 12
• Kuh. so gr
  Lucerkino seno
  Kukuruzna silaža
  Ukupno
  Potrebno 51
  Razlika —51
  Potrebno dodati kukuruza
  Razlika —51
  Koštano brašno 50

Ovakvom sastavljenom obroku treba, još dodati 0,1 kg koštanog brašna koje sadrži 26 grama kalcijuma i 12 grama fosfora i još dodati 0,05 kg kuhinjske soli.

76. Stočna hraniva

Stočna hraniva su sirovine biljnog, životinjskog i mineralnog porekla iz kojih se životinje snabdevaju hranljivim materijama potrebnim za život i za raznovrsnu proizvodnju. Ona moraju da sadrže hranljive materije u takvom obliku da ih životinje mogu koristiti za podmirenje svojih potreba, a da pri tome ne deluju štetno na njihovo zdravlje.

Vrednost stočnih hraniva, zavisi od njihovih hemijskih sastava i svarljivosti, iskorišćavanja. Kvalitet hraniva zavisi i od vremena njegovog ubiranja. Bolje su mlađe biljke od starijih. Mlađe biljke su svarljive, imaju više belančevina, mineralnih materija i vita,mina. Kod korenasto-krtolastih biljaka najviše je hranljivih materija (skroba i šećera) kada su one u punoj zrelosti.

Svi proizvodi se pri čuvanju menjaju i gube u hranljivoj vređnosti. Gubici zavise o načinu i vremenu čuvapja. U lošijim uslovima gubici iznose i do 70%. Naročito podložni propadanju su ugljeni hidrati, proteini i vitamini. Smanjuje se njihova svarljivost i količina.

Stočna hraniva mogu biti kabasta i koncentrovana. Kabasta su npr. seno, slama, silaža, zelena hraniva, korenasto-krtolasti proizvodi. Koncentrovana hra,niva su zrnasti proizvodi i proizvodi industrijske prerade. Kabasta hraniva teže se vare, i sadrže dosta vode i celuloze, a imaju veliku zapreminu. Ona sadrže preko 15% celuloze. Imaju srazmerno malu hranljivost. Koncentrovana hraniva lako se vare, imaju manje celuloze (do 15%) a imaju dosta skroba, osrednje količine belančevina i zauzimaju mali prostor, jer imaju relativno malu zapreminu, ali znatno veću hranljivu vređnost po jedinici mere u odnosu na kabasta hraniva.

Kabasta hraniva obezbeđuju fizičku sitost stoke. Ona obezbeđuju uglavnom ugljene hidrate i znatan deo belančevina. Dnevno je potrebno da kabasta hraniva obezbeđuju oko 2 do 3 kg suve materije na 100 kg mase grla.

Koncentrovana hraniva (koncentrati) služe za dopunu kabastoj hrani u energiji (od ugljenih hidrata) i belančevinama. Njima se dodaje kalcijum, fosfor i kuhinjska so. Mineralni dodaci čine oko 2’% od količine koncentrata u čemu stočna kreda uzima oko 60% (40 do 70’%), koštano brašno oko 10% (10 do 30%) i kuhinjska so oko 30%.

Seno kao kabasta hrana koristi se za ishranu stoke, zimi i tokom leta kada nema paše. Najbolje je seno od mladih trava koje su košene u početku cvetanja. Dok su mlade biljke one su bogatije u belančevinama, mineralnim materijama, vitaminima i imaju veću svarljivost. Ovako seno se obezbeđuje za ishranu podmlatka. Starijoj stoci može se davati seno od trava košenih u punom cvetu jer one dobro vare i grublju hranu.

Prilikom sušenja trava javljaju se gubici u hranljivim materijama. Usleđ disanja smanjuje se količina skroba i šećera. Od prvobitne količine vlage u travi od oko 75% ona se disanjem posle košenja smanjuje na oko 50%. Pri ovoj vlažnosti ćelije izumiru a nastavljaju se gubici dejstvom fermenata u ćelijama pokošenih biljaka. Gube se ugljeni hidrati, belančevine i vitamini. Ovi gubici traju dok se trava ne osuši na 18 do 20% vlage. Seno ima normalno oko 16% vlage. Dejstvom sunca gube se vitamini B i karotin. Od karotina nastaje vitamin A. Ako se trava suši u hlađu vitamini ostaju (A i B) ali se ne stvara vitamin D. Usled mehaničkog lomljenja pri sakupljanju sena gubi se lišće, cvetovi i sitni delovi stabljika. Njihovo učešće u senu je 40 do 50fl/o. Ako seno kisne gubici su đaleko veći jer se ispari šećer i skrob. Normalni gubici kod sena od košenja pa do davanja stoci iznose 10 do 15% a kod sena od mahunarki 25 do 30%. Otprilike, polovina gubitaka kod sena je usled đisanja, a druga polovina usled mehaničkih uzroka.

Na površini zemljišta, na suncu trava se osuši za 6 do 9 sati, a bez sunca za dva dana.

Trava se suši na površini zemljišta u otkosima, valovima, naviljcima i plastovima. U naviljcima i plastovima trava se suši 1 do 3 dana. Ona, se suši i na napravama: drvenim piramidama, granatom kolju (rozgama) i u specijalnim sušnicama. U sušnicama su đvostruko manji gubici kod sena nego kada se ono suši na zemljištu. Na, napravama se seno suši u vlažnijim, predelima. Na njima je seno rastresito pa kroz njega struji vazduh i seno se lakše suši.

Ovde kiša ošteti samo površinski sloj sena. Na naprave se stavlja prosušeno seno. Na njima, su manji gubici u hranljivim materijama za oko 15% nego pri sušenju na površini zemljišta i gubici iznose oko 10%. Na napravama se seno suši 5 do 10 dana. Kod sena koje se suši na površini zemljišta i napravama ostaje oko 20 do 25% vlage u složenom senu. Kasnije se ispari višak vlage i u senu ostaje normalna vlaga (16%).

Uskladišteno seno još se suši 4 do 6 nedelja i tada izgubi daljih 5 do 10% suve materije. Seno koje je uskladišteno treba pregledati da se ne zagreje, upali, tj. uplesnivi. Ovde se seno potpuno osuši i ostaje sa normalnom vlagom od oko 16%.

Kvalitet sena zavisi od njegovog spremanja, čuvanja i botaničkog sastava trava. Dobro je seno planinskih livada jer sadrži aromatične materije i vrlo je ukusno. Takođe dobro je seno od mahunarki. Ono ima visoku hranljivu vrednost. Bogato je svarljivim belančevinama, mineralnim materijama a naročito kalcijumom. Ono sa,drži vitamine.

Lucerkino brašno veoma je cenjeno kabasto hranivo. To je usitnjeno na 2—3 cm, đehidrovano na 12—13% vlage i prekrupljeno seno lucerke. Ono se danas u ishrani stoke tretira kao koncentrovano hranivo. Sadrži visok procenat mineralnih materija, naročito kalcijuma, vitamina B grupe, karotina, proteina. Visoke je hranljive vrednosti, Sa,drži sirovih proteina 15 do 20%. Pakuje se u vreće od 15—20 kg koje se drže na temperaturi od 2—4°C.

Silaža je konzervirana zelena stočna hrana. Ovo je veoma dobro hranivo. Ima dobar ukus i stoka ga rado jede, posle prilagođavanja ako je dobro spremljena i od dobrih sirovina. Pri siliranju stočne hrane najmanji su gubici u hranljivim materijama. Na visinu gubitka utiču objekti u kojima se sprema silaža, kao i način siliranja. Za spremanje silaže koriste se silokamare (na betonskoj ploči) silo-hodnici (betonske ploče sa betonskim pregradama), silorovovi i silotornjevi. Najmanji gubici su u silotornjevima i iznose 15%, u drugim slučajevima 25% i više. Gubici su uglavnom u šećeru, ali u silaži ostaju belančevine i vitamini.

Za, spremanje silaže rnogu se koristiti različite biljke. Biljke koje daju grubo seno daju dobru silažu.

Jedan kubni metar silaže težak je 600 do 700 kilograma, a težina samo suve materije iznosi 150 do 200 kilograma po kubnom metru, Dobra kukuruzna silaža sađrži oko 27% suve materije, 1% ma,sti i 1,4% belančevina.

Biljke koje se siliraju treba da imaju 65 do 70% vlage. To su u stvari biljke malo prosušene. One moraju da su bogate ugljenim hidratima. Na primer, za siliranje se najčešće koriste zelene stabljike kukuruza u fazi mlečne ili voštane zrelosti. Za siliranje koristi se takođe: silažni sirak, suncokret i lišće šećerne repe i sirovi rezanci šećerne repe. U ukupnoj količini mase za siliranje mahunarke mogu da učestvuju samo sa 10 do 20% od ukupne mase koja se silira. Mahunarke sadrže malo ugljenih hidrata. One se mogu silirati uz dodatak melase ili suvih rezanaca. Silirana masa mora se dobro sabijati traktorom guseničarom, svaki sloj od 0,5 metara, da bi se što više istisnuo vazduh. Sa,bijena masa slegne se za 15%. Preostali kiseonik u masi koja se silira utroši se za 5 do 6 časova usled đisanja zelene mase. Tada praktično prestaje disanje i onemogućen je razvoj aerobnih mikroorganizama, U anaerobnim uslovima brzo se razvijaju mlečno-kiselinske bakterije. One razlažu šećer na mlečnu kiselinu. U dobro siliranoj masi kiselost treba da je oko PH-4. Prilikom razlaganja u siliranoj masi razvija se temperatura, od 30 do 35°C. Kisela sredina u siliranoj masi ne dozvoljava razvoj bakterija truljenja i ne stvara se buterna kiselina. Normalan je miris kiselih krastavaca.

Zelena masa se silira u (cilindričnim) silotornjevima, silorovovima, a može i između kamara slame. Siliranje se vrši na betonskim pločama, silo kamare, gde se silirana masa pokrije plastičnom folijom. U silotornjevima najmanji su gubici u silaži (oko 15%) a u silorovovima iznose do 25% i više.

Fermenta.cija silirane mase traje oko 30 dana i posle ovoga roka može se upotrebljavati za ishranu stoke.

Krave dnevno koriste 15 do 20 kilograma silaže, junad 4 do 10 kilograma, konji 6 do 8 kilograma, svinje i ovce 1 do 4 kilograma. Prema ovim normama može se izračunati potrebna količina silaže.

77. Zelena i sočna hraniva. U ova hraniva spadaju kukuruz u zelenom stanju, kukuruz za silažu, silažni sirak, glave i lišće šećerne repe za silažu, zelene mahunarke i stočna paša.

Stoci treba obezbediti zelenu kabastu hranu za veći deo godine. To obezbeđuje zeleni konvejer. On obuhvata gajenje biljaka koje stižu u različito doba godine, u toku oko 7 meseci (IV—XI).

Krajem marta i u toku aprila stiže ozima uljana repica i ozima raž, a u aprilu stiže i ozima grahorica.

U maju stiže ozima grahorica i prvi otkos lucerke.

U junu može biti ozime grahorice, jarog stočnog graška, i drugi otkos lucerke.

U julu se koristi zelena hrana od zelenog kukuruza, kupusa, kelja a koristi se i šećerna repa.

U avgustu se može koristiti zeleni kukuruz, šećerna repa i lucerka.

U septembru se koristi zeleni kukuruz i lišće sa glavama šećerne repe.

U oktobru se raspolaže sa glavama šećerne repe i kukuruzom.

U novembru i decembru mogu se koristiti slačica, kelj i kupus za ishranu stoke.

U periodu novembar-mart, van konvejera koristi se silaža, seno lucerke i livadskih trava.

• Vrste useva i vreme setve
• 1. Ozima uljana repica + oz. raž 1—15. IX
  2. Ozima raž 10—15. IX
  3. Ozima raž + ozimi grašak 15—20. IX
  4. Oziina raž + ozimi ovas 15—30. IX
  5. Suncokret za stočnu hranu 10—25. III
  6. Šećerna repa 10—25. III
  7. Silažni kukuruz 12—25. IV
  8. Silažni sirak 26. IV—15. V
  9. Suncokret za stočnu hranu , Slačica 16. V—25. VI
  10. 15—30. VIII
• Vrste useva i vreme iskorišćavanja
• 1. Ozima uljana repica + oz. raž 10—17. III
  2. Ozima raž 18—25. IV
  3. Ozima raž + ozimi grašak 26. IV—15. V
  4. Oziina raž + ozimi ovas 16—31. V
  5. Suncokret za stočnu hranu 1—30. VI
  6. Sećerna repa 1—31. VII
  7. Silažni kukuruz 1—31. VII
  8. Silažni sirak 1—20. IX
  9. Suncokret za stočnu hranu , Slačica 21. IX—31. X
  10. 1—10. XI
• Vrste useva, Prinos u kg/ha
• 1. Ozima uljana repica + oz. raž 28000
  2. Ozima raž 28000
  3. Ozima raž + ozimi grašak 35000
  4. Oziina raž + ozimi ovas 37000
  5. Suncokret za stočnu hranu 52000
  6. Sećerna repa 80000
  7. Silažni kukuruz 55000
  8. Silažni sirak 56000
  9. Suncokret za stočnu hranu , Slačica 52000
  10. 12000
• Korišćenje u danima
• 1. Ozima uljana repica + oz. raž 8
  2. Ozima raž 8
  3. Ozima raž + ozimi grašak 20
  4. Oziina raž + ozimi ovas 16
  5. Suncokret za stočnu hranu 30
  6. Sećerna repa 31
  7. Silažni kukuruz 31
  8. Silažni sirak 20
  9. Suncokret za stočnu hranu , Slačica 41
  10. 10

Kao dopuna ishrani stoke koristi se i zelena lucerka sa, prinosom od 40,0 t/ha te prosečan prinos svih kultura je 41,1 t/ha zelene mase, a pri navodnjavanju prinos bi bio 85,7 t/ha. Zelena masa ovog konvejera koristi se ukupno 215 dana.

Sirovi repini rezanci sadrže 90% vode i 0,3% belančevina, dok suvi (12—14% vlage) repini rezanci sadrže svarljivih belančevina 79/o, masti 0,5%, 20% celuloze i ostalih ugljenih hidrata 57%. Repini rezanci mogu se direktno davati za ishranu stoci a mogu se i silirati.

Zrnasta hraniva spadaju u grupu koncentrovanih hraniva jer sadrže malo celuloze i vode, a dosta svarljivih hranljivih materija, dosta skroba i osrednje količine belančevina. Od zrnastih hraniva najčešće se koriste zrna: kukuruza, ječma i ovsa, a zatim grahorice i graška.

Zrno kukuruza sadrži oko 70% skroba, 9% belančevina i oko 4% masti. Ono se najviše koristi za ishranu stoke.

U ječmu je manje hranljivih materija od kukuruza, ali su u njemu bolje belančevine i malo ih je više nego u kukuruzu. Ječam sadrži 60—65% ugljenih hidrata, 11% belančevina i 2% masti. Kada se svinje hrane ječmom a ne samo kukuruzom čvršća je slanina, Ona se bolje ceni. Ipak od ječma je manji prirast kod svinja nego pri ishrani kukuruzom.

Ovas sadrži dosta celuloze, više od zrna drugih žita. On sadrži 12% proteina, 5—7% masti i 11—12% celuloze.

Zrnene mahunarke (grahorica i grašak) u svojim zrnima sadrže 20—30% belančevina i oko 2% masti.

78. Industrijski proizvodi. Mekinje. Mekinje su glavni sporedni proizvod pri meljavi pšenice. One sadrže omotač zrna i malo brašna. Pšenične mekinje sadrže 13 do 16% belančevina (od čega svarljivih 4,5%), oko 5% masti, 10% celuloze, fosfora 1,3% i malo kalcijuma (0,12%). One sadrže i B vitamine. Hranljiva vrednost mekinja je za 20% manja od hranljive vrednosti ovsa.

Uljane pogače i uljana sačma dobijaju se pri preradi zrna uljanih biljaka, Ako se ulje cedi presovanjem ostaju uljane pogače sa 4 do 9% masti, 32% belančevina, 18% celuloze i 7,5% pepela. Ako se ulje izdvaja ekstrakcijom pomoću nekog rastvarača (tada se izdvaja više ulja) onda se dobije uljana sačma sa 1 do 3% masti. One su u rasutom stanju., Uljane pogače upijaju vlagu i lako se kvare.

Suncokretova sačma sadrži proteine 33,5 do 48%, 3% masti, fosfora i kalcijuma po 10 grama i B vitamina. Ona sadrži i 1,5% ljuske. Ako je od oljuštenog zrna sadrži do 50% belančevina, celuloze 19,5% i pepela 8%.

Sojina sačma sadrži 44 do 46% sirovih proteina, kalcijuma 4 do 5 grama/kg i fosfora 6 do 8 grama/kg.

Uljane pogačice od repice sadrže 32% sirovih proteina, 3% masti i 9% mineralnih materija.

Kukuruzna sačma je od kukuruznih klica. Ona sadrži do 20% belančevina, do 20% masti i 4% mineralnih materija.

Suvi stočni kvasac sadrži 44% belančevina visoke biološke vrednosti, 2% masti, fosfora oko 1%, kalcijuma 0,12 %, vitamina grupe B, vitamin E i provitamin D. Neosušeni kvasac sadrži 85% vode. Stočni kvasac se dobija pri fermentaciji tečnosti za pivo.

Melasa je gusta sladunjava i lepljiva tečnost mrke boje sa 50% šećera, 20 do 25% vode, 9% belančevina i 9% pepela. Dobija se pri izdvajanju šećera iz difuznog soka.

Sladne klice dobijaju se u industriji piva od klica koje. se odvajaju od proklijalog ječma. U klicama su fermenti koji pretvaraju skrob u šećer. Sladne klice sadrže 22 do 23% belančevina, 2% masti i oko 7% mineralnih materija.

Kukuruzni i krompirov trop dobijaju se pri vađenju skroba iz kukuruza i krompira. Krompirov trop sadrži 90% vode a u suvom tropu ima 3 do 4% masti. Neosušeni kukuruzni trop sadrži 7% suvih materija. Suvi kukuruzni trop sadrži 23 do 25% belančevina i 2 do 3% masti.

Kukuruzni gluten se dobija pri preradi kukuruza u skrob. U njemu se nalazi omotač zrna i kukuruzni lepak. Kukuruzni gluten sadrži 35% sirovih proteina od čega 17% svarljivih belančevina, ali one su male biološke vrednosti. On sadrži oko 4% masti i 2% pepela.

Pivski trop je ostatak zrna ječma, pri preradi ječma za pivo. Pošto se brzo kvari suši se za upotrebu i tada je sličan mekinjama. U suvoj, materiji pivskog tropa ima 23,5% proteina i 7% masti.

Džibura ostaje pri preradi kukuruza i krompira u alkohol, a takođe i pri pečenju rakije od prevrelog voća. Kukuruzna džibura sadrži 92 do 96% vode. U njenoj suvoj materiji nalazi se 8% ugljenih hidrata i 20 do 25% belančevina.

Krompirova džibura ima 12% belančevina i oko 4% masti.

Najlošija je džibura od voća. Džibura od šljiva teško se vari i ima malu hranljivu vrednost.

Za ishranu stoke koristi se osušena džibura. Ona sadrži 10 do 15% svarljivih belančevina i ima B vitamina.

Obrano mleko je hranivo životinjskog porekla. Dobija se izđvajanjem masti iz.mleka. Sadrži visoko kvalitetne proteine. Ono se zakišeljava da se ne bi brzo ukvarilo. U. njegovoj suvoj materiji . ima 50% laktoze, 33% belančevina, 1,25% masti i do 8% mineralnih materija. On njega se pravi mleko u prahu koje sađrži 339/o sirovih proteina, l,25% masti, 8% pepela i B vitamine.

Surutka se dobija iz mleka pri njegovoj preradi u sir. Sadrži laktozu i malo belančevina ali visoke biološke vrednosti. Ona se zakišeljava, da se ne bi brzo ukvarila. Takođe se suši i tada sadrži T% laktoze, 15% belančevina, 1% masti, 11% mineralnih materija i B vitamina.

Mesno brašno dobija se od otpadaka mesa u klanicama. Meso se kuva da se izdvoji mast, pa se suši i melje u brašno. Mesno brašno ima miris kuvanog mesa. Ono sadrži 52% sirovih proteina, 10% masti, 11% kalcijuma, 3—4% fosfora, do 4% natrijum hlorida i sadrži B vitamine.

Krvno brašno dobija se sušenjem krvi. Ono je najbogatije sa belančevinama jer ih sadrži 80%, ali je samo 60% svarljivo. Sadrži do 2% masti, kalcijuma 4 do 5 grama/kg i fosfora 3 do 4 grama/kg. Sadrži vitamine A, B i D. Slabijeg je ukusa od mesnog brašna. Ako je dobro ono je bez mirisa.

Mesno-koštano brašno je od mesnatih otpadaka, rskavice i kostiju. Sadrži najmanje 40% belančevina, 90% masti i do 35% mineralnih materija (Ca—11% i P—5,5%).

Riblje brašno spravlja se od otpadaka pri preradi riba kao i od cele ribe koja nije podesna za ishranu ljuđi. Sadrži najmanje 54% (obično oko 60%) svarljivih belančevina, 10% masti, kalcijuma 5%, fosfora 3%, kuhinjske soli 2% i vitamina A, B i D.

Mineralna hraniva su kuhinjska so, stočna kreda, različiti fosfati (dikalcijum fosfat i trikalcijum fosfat) i sitno samleven krečnjak (sadrži 38,5% kalcijuma). Usitnjene ljuske od jaja daju se pilićima ako se prethodno termičkom obradom oslobode od štetnih patogenih mikroorganizama.

Koštano brašno se dobija iz kostiju pri izdvajanju masti, tutkala a nekada i želatina. Ono sadrži kalcijuma 22% i fosfora 11%.

Priprema stočne hrane vrši se uglavnom mehaničkim sitnjenjem i kuvanjem (na primer, krompira). Postoje fabrike stočne hrane koje prave smeše koncentrovane stočne hrane.

Industrijske smeše koncentrovane hrane dobijaju se mešanjem različitih hraniva u fabrikama stočne hrane za svaku vrstu i kategoriju domaćih životinja. U njima se obezbeđuje najbolji odnos hranljivih materija.

Industrijske smeše su potpune i dopunske. Potpune industrijske smeše sadrže sve hranljive materije. Dopunske industrijske smeše sadrže velike količine belančevina, vitamina i mineralnih materija, a služe kao dopuna zrnastim proizvodima žitarica.

Predsmeše pošetn smeše (premiksi) sadrže mineralne materije (makro i mikroelemente) ili i vitamine i antibiotike. Dodaju se potpunim i dopunskim smešama za početnu ishranu. Ako se u predsmeši sadrže vitamini, antibiotici i mineralne materije, onda se ona skraćeno naziva VAM. Takve smeše su npr. nitricin, galofag i biovit.

Predstarter je smeša za početno prihranjivanje, koja sadrži preko 22% sirovih proteina. Sa njom se priučavaju prasad na koncentrovanu hranu uz majčino mleko počev od 10 do 14 dana starosti pa do 3 nedelje kada se prelazi na starter za prasad.

Starter je smeša (20—22%) za ishranu prasadi počev od 2 do. 3 nedelje starosti. Postoji starter smeša i za ishranu rano odlučenih teladi sa 15 dana dojenja. Takođe postoji starter za ishranu pilića.

Grover je smeša siromašnija belančevinama (18%) od startera, a za ishranu odbijenog podmlatka počev od 4 nedelje starosti pa do težine od 20 kgr. On sadrži 16 do 18fl/n sirovih proteina. Za ishranu svinja do 60 kilograma težine grover sadrži 15% sirovih proteina a za ishranu svinja težine preko 60 kg grover smeša sadrži 12% sirovih proteina.

Finišer je smeša, za tov brojlera u završnoj fazi tova. Ova smeša ima nešto niži sadržaj sirovih proteina (18%) od početne smeše za ishranu, ali zato sadrži više materija energije. One su po pravilu bez ribljeg brašna ili drugih hraniva čiji bi miris mogao da se oseti u mesu zaklane živine.

12. Kukuruz (Indijansko žito)

Ekonomska važnost

Indijansko žito ili kukuruz glavni je usjev u Sjedinjenim Američkim Državama i zauzima 1/4 obradivih površina.

Kukuruz se zajedno s pšenicom, rižom i zobi ubraja u najvažnije svjetske žitarice. U trogodišnjem periodu od 1961—1963. prosječno je godišnje kukuruzom u svijetu bilo zasijano 242 343 000 akri, a godišnja proizvodnja bila je 4 685 000 000 bušela, ili oko 31,7 bušela po 1 akru.

Oko polovine ukupne svjetske produkcije kukuruza proizvodi se u SAD. Drugi važni proizvođači kukuruza jesu: Argentina, Kina, Brazilija, Meksiko, Rumunjska, Jugoslavija, SSSR, Italija, Mađarska, Manđurija, Inđija i Južna Afrička Unija. Najveći je izvoznik kukuruza Argentina. Kukuruz je vrlo važna ljudska hrana u Meksiku, Centralnoj i većinom u Južnoj Americi.

U SAD, od g. 1960. do g. 1964. prosječna površina“ubranog kukuruza iznosila je 70 milijuna akra, proizvodnja 3 760 000 000 bušela, a prinos 62 bušela po akru. Vodeće države u prođukciji kukuruza jesu: Iowa, Illinois, Inđiana, Minnesota, Ohio, Nebraska, Missouri i Wisconsin (sl. 12-1). Oko 66% od ukupnih površina i 75% od ukupne proizvođnje otpada na države tzv. kukuruznog pojasa. Kukuruz se uzgaja u svakoj državi SAD osim u Aljaski. Kukuruz se uzgaja na oko 4 milijuna farmi ili približno na 2/3 svih farmi. Država Iowa proizvođi više od 1/6 kukuruza SAD i samo produkcija u toj državi veća je od bilo koje strane zemlje.

Od kukruza se u SAD dobiva oko 3/4 hranjivih tvari koje dolaze iz zrnate stočne hrane, a 90% od sveukupne silaže. Preradom kukuruza dobiva se oko 3 milijuna tona ljudske hrane, 60 milijuna galona alkoholnih pića i mnogi industrijski produkti.

Od kukuruza kokičara dobiva se oko 100 000 t kokica. Proizvodnja kukuruza kokičara povećala se od 77 000 akra u periodu 1935 — 1943. g. na 160 000 akra u g. 1960. Prosječni prinos kukuruza kokičara prešao je 2300 funti po akru suhih klipova. Iowa, Illinois, Ohio, Nebraska, Oklahoma, Texas i Kansas vođe u proizvodnji kokičara. ) )

Na preko 600 000 akra se uzgaja kukuruz šećerac za konzerviranje, smrzavanje i prodaju u svježem stanju. Prosječni je prinos oko 35 tona svježih klipova po akru. Vodeće države u proizvodnji kukuruza za konzerve jesu: Minnesota, Illinois, Wisconsin, Washington i Oregon. U Floridi, New-Yorku, New-Yerseyu i Michiganu proizvode najveće količine kukuruza za prodaju u sviježem stanju.

Porijeklo i povijest kukuruza

Kukuruz (Zea mays) možda je najpotpunije udomaćena od svih kultura. Njegovo je održavanje stoljećima ovisilo potpuno o brizi čovjeka. Ne može postojati kao divlja biljka. Kukuruz je vidio Kolumbo na Kubi 5. novembra 1492, na svom prvom putovanju u Ameriku. Istraživanja 16. i 17. stoljeća pokazala su da je kukuruz bio proširen od Cilea do Velikih jezera u Sjever. Americi.96) Fragmentarna povijest ranije migracije starosjedilačkih plemena i evolucija riječi koje se odnose na kukuruz ukazuju samo jedno podrijetlo: vjerojatno Meksiko ili Centralna Amerika. Drugi više direktni znakovi upućuju da kukuruz potječe iz Južne Amerike.

Sl. 12—2. Biljka Teosinte (A), klip (B) i sjeme (C)

Izostavljeno iz prikaza

Najbliži botanički srodnici kukuruza, Euchlaena (teosinta) (sl. 12-2) i Tripsacum (gama traka) vjerojatno su pridonijeli stvaranju modemih tipova kukuruza. Mnogi su pisci od g. 1875. naovamo smatrali da je teosinta prarođitelj kukuruzu. Luther Burbank i drugi oplemenjivači tvrdih su da su dobili kukuruz iz teosinte kontinuiranom selekcijom u toku nekoliko godina. Ali temeljitija istraživanja pokazala su da su biljke od kojih se može selekcionirati kukuruz zapravo priroidni križanci kukuruza i teosinte koji se nalaze često u Meksiku i Centralnoj Americi.

Mangelsdarf i Reeves58) zamišljah su da divlji kukuruz potječe iz južnoameričkog kontinenta od jednog udaljenog pretka Andropogonaceous i da je rastao kao divlja biljka do azijske migracije u Ameriku prije nekih 25 hiljada godina. Covjek je udomaćio kukuruz i kasnije ga prenio na sjever. U novo vrijeme otkriveni ostaci kukuruza iskopani iz starih ruševina u Novom Meksiku, pokazuju da je čovjek tog doba poboljšao usjev iz primitivnog ljuskavog kukuruza bokavca s klipovima dugačkim 2,5 inča u neljuskave tvrde klipove kukuruza dugačke 7 inča (17,5) cm). Ovaj razvoj tekao je nekih 3000 godina, počinjući, vjerojatno, oko 2500 godina prije n. e. Nema nikakvih dokaza da ovaj prethistorijski kukuruz potječe od teosinte. Skrobnati kukuruz, zuban i kukuruz šećerac bili su očigledno proizvedeni kasnije.

»To ne znači da je problem podrijetla kukuruza riješen; zapravo problemi ove vrste rijetko dopuštaju potpuno i konačno rješenje. Najviše što se može očekivati jest da neke važne činjenice nakon razboritih sumnji budu učvršćene.«59) Po jednom novom mišljenju kukuruz podrijetlom iz Azije jest križanac dviju vrsta trave, ali izgleda da nema autentičnih dokaza o postojanju kukuruza u Aziji prije Kolumbove ere i nikakvih tragova nije nađeno nakon toga.

Uvjeti proizvodnje

Kukuruz ima značajnu raznolikost biljnih tipova, a posljedica je toga da su sorte prilagođene na vrlo različite ekološke prilike i način uzgoja. Od 58° sjeverne širine u Kanadi kultura kukuruza prelazi bez prekida kroz tropska područja sve do granica agrikulture na južnoj hemisferi (35° — 40° južne širine). Kukuruz raste od morske razine do 10 000 stopa visine. Neke niske sorte, samo 2 stope visoke sa 8 — 9 listova, sposobne su da dozru za 50 dana, dok druge sorte s 42 —-44 hsta, 20 stopa visoke, većinom trebaju za zriobu 330 dana. Ovo pokazuje koliko se kukuruz mijenjao prilagođujući se vrlo različitim ambijentalnim uvjetima. Ovu je pojavu dobro opisao J e n k i n s34) i rekao doslovno: »Najveći posao oplemenjivanja na svijetu učinili su američki Indijanci. Iz divlje biljke, koju još i danas ne poznamo, oni su stvorih tipove kukuruza toliko adaptirane na različite uvjete rasta da je sada više raširena po svijetu od bilo koje žitarice. Moderni oplemenjivači nastavili su ovaj rad i daju svoja vlastita važna otrkića.«

Sorte kukuruza koje se uzgajaju u SAD visoke su 3—8 stopa, dozrijevaju u 90 — 120 dana, a mogu da razviju nekoliko izdanaka. U središnjem i južnom dijelu kukuruznog pojasa sorte kukuruza mogu narasti 8 —10 stopa visoko, da izreti u 130 — 150 dana, a obično mogu razviti samo nekoliko izdanaka.

U centralnom i južnom dijelu kukuruznog pojasa sorte mogu izrasti 8 —10 stopa (2,4 — 3 m), sazreti za 130 — 150 dana, a obično imaju malo izboja ili ih uopće nemaju. Slučajna polja s kukuruzom visokim do 17 stopa (5,1 m) teško se beru. Sorte u južnim atlantskim državama i onim oko Meksičkog zaljeva mogu izrasti 10 —12 stopa (3 — 3,6 m) na plodnim tlima, a trebaju 170 — 190 dana vegetacije do zrelosti. Oni obično stvaraju obilno izdanke, a nose 2 ili više klipova po stabljici.

Zahtjevi prema temperaturi

Oblast najvece proizvodnje kukuruza u SAD ima srednju ljetnu temperaturu 70 — 80°F, a srednju noćnu koja prelazi 58°F i period bez mraza duži od 140 dana.34) Prosječna temperatura za period juni—juli—august od 68—72°F izgleda da je povoljna za maksimalne prinose. Kukuruz cvate i zrije brže na 80°F. Vrlo malo kukuruza uzgaja se ondje gdje je srednja ljetna temperatura niža od 66°F ili srednja noćna temperatura ispod 55°F. Minimalna temperatura za klijanje i rast kukuruza jest 50°F ili nešto niža. Biljke kukuruza odoljet će slabim mrazevima u stadiju klijanaca sve dok ne izrastu 15 cm visoko. Nakon toga slabi mraz može uništiti biljke izuzev one sa stanovitim osobinama otpormosti. Produžene niske temperature ispod 45°F, ali iznad tačke smrzavanja, uništit će većinu sorti kukuruza. Kukuruz se uzgaja uvelike u vrućim klimatima, ali su prinosi smanjeni ondje gdje su srednje ljetne temperature iznad 80°F.

Godišnje količine oborina u krajevima gdje se uzgaja kukuruz kreću se od 10 inča u semiaridnoj ravnici Rusije do preko 200 inča u tropskim predjelima Indije. U SAD najbolje oblasti za uzgoj kukuruza imaju godišnje 24—40 inča oborina, izuzev ondje gdje se navodnjava. Glavni je uzgoj kukuruza ograničen u oblaistima koje imaju godišnje 15 inča oborina ili više, a ljeti (juni, august) 8 inča ili više. Obilnije oborine potrebne su u južnim predjelima i na nižim visinama. Nešto se kukuruza uzgaja i na visinama gdje su ljetne oborine manje od 6 inča. Indijanci Novog Meksika (New Mexico) i Arizone siju kukuruz ondje gdje gođišnje oborine ne prelaze 8 inča; usjev siju u kućice na široke razmake u suhe pjeskovite nanose na način da dobiju višak vode kad god su kiše dovoljno jake da izazovu otjecanje vode.

Kukuruzna biljka koristi oko polovine sezonskog primanja vode u toku 5 tjedana nakon što je stvorena najveća lisna površina, što pada oko stadija metličanja.40)

Kukuruz je biljka kratkog dana, tj. cvatnja je ubrzana, a vegetativni rast usporen za kratke dužine dana. Dugi dani povećavaju broj listova, veličinu biljke i dužinu vegetacijskog perioda kukuruza. Sjeveme sorte pomaknute na jug, gdje su dani kraći, sazrijevaju brzo sa skraćenim periodom rasta. Južne sorte prebačene na sjever utječu na produžavanje vegetacijskog perioda, ali biljke ne đosižu svilanje do kratkih dana jeseni. Jedna sorta produžava ili skraćuje vegetaciju za jedan dan pomicanjem za svakih 10 milja (16 km) prema sjeveru ili jugu, na istoj nadmorskoj visini. Sorte koje najbolje uspijevaju u nekom kraju jesu one koje dobro odgovaraju dužini dana tog područja. Sorte koje brzo sazrijevaju uzgajaju se na sjevem, a sorte duže vegetacije na jugu.

Prilagođeni tipovi kukuruza iz 43 države uzgajani u Nebraski pokazali su veliko variranje vegetativnih osobina Ekstremne varijacije u zrelosti bile su

»Double cross« hibridi koji se pokažu naiproduktivnijim ili u drugom pogledu poželjnim stavljaju se putem trgovine na raspolaganje farmerima.

Jedan »single cross« uključuje križanac od dvije inbred-linije, npr. A x B. »Single cross« (sl. 12—9) običnog poljskog kukuruza ne upotrebljava se mnogo jer je prinos sjemena nizak, a sjeme često malo. Trostruki križanac (three-way cross) dobiven je od »single crossa« i jedne inbred-linije, tj. (A x B) x C. Dvostruki križanac, križanac je između dva jednostruka križanca, na primjer (A x B) x (C x D). Trgovački hibridi običnog kukuruza, sada u sjetvi, jesu ili dvostruki ili trostruki križanci.

Za trgovačku proizvodnju hibrida »single cross« ili inbred-linije uzgajaju se u izmjendčnim redovima ili grupi ređova izoliranih polja. U ovim poljima za križanje svim biljkama od ženskog roditelja odstranjene su metlice prije nego što su izbacile polenov prah. Muškim biljkama ili redovima s polenskim roditeljem ostavljene su metlice, a klipovi se ne skupljaju radi sjemena. Odnos muških i ženskih redova ovisi o oblasti i o izvršenu križanju, a naročito o obilju polenova praha kojeg je proizveo muški roditelj. Inbred-linije obično su slabi proiducenti polena. Kada se one upotrebljavaju radi povećane prođukcije polena, jedan red muških roditelja općenito se sije na svaka dva reda ženskog roditelja. Kad se biljke »single crossa« snabdijevaju polenom, pod povoljnim klimatskim uvjetima dovoljan je jedan red muiškog roditelja naprama tri do četiri reda ženskog roditelja (sl. 12—9) ili kombinacija od 2 i 4 reda.

Inbreeding (uzgoj u najužem srodstvu) s kukuruzom započeli su E. M. East i G. H. Shull prije g. 1905. Shull je preporučio upotrebu hibrida između inbred-linija kao osnovu za praktično oplemenjivanje kukuruza. D. F. Jones g. 1918. preporučivao je upotrebu dvostrukih križanaca ili križanaca između križanaca. Prva trgovačka proizvodnja »double crossa« hibridnog kukuruza počela je g. 1921.

Upotreba kukuruza

Oko 60% kukuruza ostaje na farmama gdje je proizveden, i to za krmu, ljudsku hranu i sjeme. Veći dio od prodatog, računajući odgovarajuće sporedne produkte, također se upotrebljava za stočnu hranu. Približna upotreba kukuruza u SAD nekoliko prošlih godina bila je slijedeća:

Potrošnja u kućanstvu i farmi

1. stočne hrane 3200 milij. bušela
2. vlažna meljava (škrob, ulje, krma) 160 milij. bušela
3. suha meljava (kuk. brašno i griz) 90 milij. bušela
4. industrija destilacije i vrenja 36 milij. bušela
5. prehram. indust. (proiz. za doručak) 15 milij. bušela
6. sjeme 11 milij. bušela

Izvoz kukuruza počinje od 1960. je godišnje veoma malen, kreće se od 200 do 400 milijuna bušela.

Manja, ali zanimljiva upotreba kukuruzne biljke je izrada oko 30 milijuna lula godišnje od oklaska. Većina ove industrije locirana je blizu grada Washingtona u državi Missouri, gdje se za ovu svrhu uzgaja posebna sorta Missouri Cob Pipe, debelog oklaska. U ovom je slučaju proizvodnja zrna spoređna.

Povremeno se velike količine stabljika upotrebljavaju za dobivanje celukanih produkata, uključujući i plastične mase. Ova industrija stvara tržište za kukuruznu stabljiku, ali lišava tlo potrebnih organskih ostataka. Pretvoreni u prah, kukuruzni oklasei naveliko se upotrebljavaju kao blago abraziono sredstvo u svrhu uklanjanja ugljena (gari) s avionskog motora. Kukuruzni oklasci upotrebljavaju se u kućanstvu kao gorivo ili u druge svrhe.

Potrošnja kukuruza i drugih žitarica u ishrani u SAD prikazana je u tab. br. 3.

Tabela 3. Potrošnja žitarica za Ijudsku ishranu izravno i njihovih produkata u SAD (funti po glavi za civilno stanovništvo, 1962.)

Izostavljeno iz prikaza

• Produkt Pšenica
  Brašno 118
  Za jelo —
  Jelo za doručak 2,6
  Sirup —
  Šećer —
  Skrob —
  Ostalo —
• Produkt Kukuruz
  Brašno —
  Za jelo 7,0
  Jelo za doručak 1 8
  Sirup 11,4
  Šećer 3,9
  Skrob 1.9
  Ostalo 10.0
• Produkt Ječam
  Brašno —
  Za jelo —
  Jelo za doručak —
  Sirup —
  Šećer —
  Skrob —
  Ostalo 1,0
• Produkt Zob
  Brašno —
  Za jelo 3,5
  Jelo za doručak —
  Sirup —
  Šećer —
  Skrob —
  Ostalo —
• Produkt Raž
  Brašno 1,1
  Za jelo
  Jelo za doručak —
  Sirup —
  Šećer —
  Skrob —
  Ostalo —
• Produkt Riža
  Brašno —
  Za jelo —
  Jelo za doručak —
  Sirup —
  Šećer —
  Skrob —
  Ostalo 6,2

U proizvodnji jela za doručak upotrebljava se bijeli kukuruz, jer pigmenti žutog kukuruza postaju suviše tamni i neprivlačivi da bi dali atraktivni proizvod. Proizvodnja bijelog kukuruza toliko je pala da zamteresirana industrija plaća znatnu premiju za bijeli kukuruz odgovarajuće kvalitete. Ova promjena s bijelog na žuti kukuruz pojavila se nakon otkrića veće vrijednosti vitamina A u žutom kukuruzu. Većina potrošača na sjeveru SAD već dugo godina daje znatnu prednost brašnu od žutog kukuruza,1) jer »izgleda bogatiji«. Ovaj izbor se dalje povećao od otkrića o razlici u vrijednosti vitamina prije četvrt stoljeća. Potrošači na jugu, s druge strane, upotrebliavaju gotovo iskijučivo bijeli kukuruz, je »izgleda čistiji«, iako oni smatraju žuti kukuruz vrlo prikladnim za hranidbu svinja.

Jela od kukuruza nisu nikada bila općenito prihvaćena hrana za većinu Evnopljana, čak ni u vrijeme nestašice hrane. Ova se dugotrajna tradicija vidi iz slijedećeg opisa kukuruza, što ga je Lyte napisao u svom djelu »New Herbal« g. 1616.°’)

»Još nema sigurnih iskustava o prirodnoj vrijednosti ovog kukuruza. Kruh napravljen od kukuruza suh je i tvrd, sadržava malo masnoće ili vlage, zbog čega se može lako suditi da je kukuruz slabo hranjiv i slabo probavljiv, nikako se ne može usporediti s pšeničnim kruhom, premda su to neki krivo tvrdili.«

Meljava kukuruza

Prije meljave zrno se čisti strujcm zraka, prosijavanjem i elektromagnetskim uklanjanjem svih stranih metalnih djelića (primjesa). Postoje dva načina suhe meljave: 1) novi postupak i 2) stari postupak ili meiava vodom.1) U meljavi novim postupkom zrno se lomi ili melje između serije čeličnih valjaka pri čemu se vrši prosijavanje radi uklanjanja ljuski ili pcsija (mekinja), te odvajanja klica i finog brašna. Zrno s ukionjenom klioom može se upotrijebiti za kašu ili druge meljave u krupicu ili »kukuruzne meljave« (cornmeal). Posije se upotrebljava za krmu. Klica se preša radi ekstrakcije kukuruznog ulja, a ostatak se upotrebljava kao stočna hrana. Krupica se većinom upotrebljava za jelo ili za alkoholno vrenje. Fine čestice kukuruznog brašna, koje su većinom iz mekog dijela endcsperma, upotrebljavaju se za hranu ili industrijsku namjenu. Jedan bušel (oko 25 kg) kukuruza daje oko 29 funti (oko 13,2 kg) krupice, 4 funte (oko 1,8 kg) brašna, 1,6 funte (oko 1 kg) ulja i 21 funtu (oko 3,5 kg) krme.

Po starom postupku kukuruz je mijeven između valjaka, obično u malim mlinovima, a mnoge od njih tjerala je ili još danas tjera voda. Grublji djelići posija katkad se prosiju, ali većina klica ostaje. Mnogi rado upotrebljavaju brašno dobiveno starim postupkom, ali je njegova kvaliteta pri čuvanju pogoršana prisutnošću ulja u klici, pa brašno držanjem postaje užeženo. Dva bušela (oko 50 kg) kukuruza daju starim postupkom oko 45,4 kg mlinarskog produkta.

Mnogo kukuruzne kaše dobiveno je od kukuruza koji je razmekšan kvašenjem, zatim lomljen u napravi za odvajanje klica i konačno odvojen od klica i posija. Veliki dijelovi endosperma nazivaju se »samp«, »biser« ili »lomljena kaša«. Grublje mljeven, naziva se »kašna krupica«. »Lužnata« kaša dobivena je postupkom preuzetim od Indijanaca. Zrno se moči u vmćoj vodi koja sadrži lužinu ili vrećicu drvenog pepela dok se ljuska ne omekša. Zrna bez ljuske isperu se da se ukloni alkalija.1)

U vlažnom postupku mljevenja zrna se namaču oko 2 dana u toploj vodi kojoj je dodat sumporni dioksid da se spriječi vrenje.89) Zatim omekšano zrno prolazi kroz mlinove za odvajanje klica; oni lome zrno i mekšaju, ali ne gnječe klicu. Nakon toga masa prelazi u tank za odvajanje klice, gdje se polijeva škrobnim mlijekom, te se slabo olabavljene klice isperu. Ostatak se zrna tada fino melje, a djelići ljuske prosiju. Skrob je odvojen od proteina (glutena) puštanjem mješavine suspendirane u vodi da teče preko dugih stolova. Čestice škroba, budući da su teže, budu oslobođene od vežućih čestica glutena, jer se stalno valjaju, dok se konačno ne slegnu i ne stignu na samo stola. Škrob se sa stolova pere, filtrira i zatim suši u pećima za sušenje. Gluten se osuši i pretežno upotrebljava za krmu. Zein, pročišćen u alkoholu, topljivi protein kukuruza upotrebljava se za odbivanje nekih plastika i boja.

Kukuruzni škrob upotrebljava se izravno i u velikim količinama za hranu, zatim u proizvodnji tekstila i papira, škroba za rublje, dekstrina i adheziva (Ijepila). Nešto se kukuruznog škroba troši za modeliranje karamela u slastičarstvu.

Velike količine škroba hidroliziraju se u glukozu (kukuruzni šećer), kukuruzni sirup i dekstrine, grijanjem u razrijeđenoj otopini solne kiseline i tada se otopina za konverziju upuhuje u tank za neutralizaciju koji sadrži natrijev karbonat. Glukoza se iz otopine iskristalizira više od šećera trske i repe. Jedan ibušel kukuruza sa 16% vlage daje mokrim postupkom oko 1,6 ulja i 35 funti (oko 16 kg) škroba (ili oko 12 kg glukoze ili 18 sirupa). Škrob voštanog kukuruza upotrebljava se za pravljenje ljepila za marke, omotnice, gumirane trake, kutije od naboranog papira i šperploče. Kukuruzni škrob može se koristiti u evrhu ishrane umjesto škroba od tapioke.

Danas se voda od namakanja kukuruza primjenjuje kao hranidbena sredina za rast plijesni (Penicillium notatum), organizma, koji proizvodi penicilin.

Proizvodnja viskija od kukuruza

Za proizvodnju alkohola ili viskija od kukuruza zrno se čisti, a zatim ili melje ili rasprskava parom, a nakon toga se uklanja klica. Preostala masa miješa se s vodom da se dobije masa koja se grije parom radi želatiniranja škroba. Dobiveni materijal hladi se na oko 145°F i dodaje slad (obično ječmov slad). Dijastaza. u sladu pretvara škrob u šećer. Otopina se povlači, dodaje kvasac i tako omogućuje nastavak vrenja. Dobiveni alkohol (ili viski) pojačava se destilacijom. Viski sazrijeva u hrastovim bačvama koje se često pale vatrom s vanjske strane. Za vrijeme sazrijevanja drvo ili drveni ugalj apsorbira nevaljale tvari, a viski prima boju i ukus od drveta. Burbonski viski uvelike se radi od kukuruza, raženi viski od raži, a škotski viski uglavnom od ječma. Druge žitarice ili krumpir mogu učestvovati sa škrobom u bilo kojem tipu viskija.

Sušeni ostaci, poznati kao »destilerijsko žito«, upotrebljavaju se za stočnu hranu. Destilerijske otpadne tekućine mogu na isti način biti sušene i korištene za krmu.

Proizvodnja kokica i konzerviranje kukuruza

Kada zrno kukuruza kokičara sadrži 10—15% vlage, ono se dovoljno zagrijava, ova vlaga vezana u koloidnoj proteinskoj matici u kojoj su uklopljena zrnca škroba pretvara se u paru. Pritisak pare konačno se oslabađa s eksplozivnom snagom u zrno kokice, jer se zrnca škroba rašire. Dobro zrno kokice raširi se 24 ili više puta u volumenu. Slabije partije imaju manju ekspenziju, do 15 puta. Kokičar koji sadrži manje od 8% ili više 15% vlage daje samo oko * polovine povećanja volumena u odnosu na zrno koje sadrži 12—13% vlage.’19) Tvrdi (caklavi, rožnati) tipovi sirka mogu se također upotrijebiti za dobivanje kokica.

Klipovi kukuruza šećerca otkidaju se tako blizu stabljike da ostane malo i ništa od drška klipa. Klipovi se u pravilu otkidaju ujutro i prebacuju čim prije do tvornice jer se kukuruz šećerac nakon branja brzo kvari.4,13) Zrna mogu za 24 sata izgubiti oko jedne polovine šećera i okus. Hrpe ili kamionski tovari svježeg kukuruza ugrijat će se ako se odmah ne uzmu u postupak. U ođjeljenju za konzerviranje kukuruz se kruni mehanički, sortira, slaže i čisti. Čitava zrna mogu biti skidana s klipa mehaničkim noževima ili rezana poprijeko, a preostali sadržaj sastrugan tako da ostavlja dio perikarpa i oklasak.

Sastav kukuruznog zrna

Prosječni sastav kukuruznog zrna pribhžno je slijedeći:

T v a r (sadržaj — kem. sastav) i postotak (%)

• Voda 13.5
• Protein 10,0
• Ulje 4,0
• Skrob 61.0 ugljični
• Šećeri 1,4 hidrati
• Pentozani 6.0
• Surova vlakna 2.3
• Pepeo 1,4
• Kalij 0.40
• Fosfor 4.3
• Magnezij 1.6
• Sumpor ,14
• Drugi materijali ,27
• Druge tvari (organske kiseline itd.) 0,4
  U k u p n o: 100.00 %

Klica se sastoji od oko 35% ulja, 20% proteina i 10% pepela.

Ovim drugim postupkom dobiva se tip konzerviranog kukuruza nazvan »Maine style« ili »Cream style«. Jedna tona klipova daje oko 750 funti zrna. Ostatak sadrži ljuske, oklaske, drške klipova i svilu, pa se obično ta masa usitni i .silira u samim tvornicama ili na farmama koje su uzgajale kukuruz. Većina kukuruza za konzerviranje uzgaja se po ugovoru, s time da industrija daje sjeme i obavještava uzgajače kada je njihov kukuruz zreo za industrijsku preradu. U stadiju najboljem za konzerviranje u pogledu kvalitete težina suhih .zrna nije veća ođ jedne polovine zrelog kukuruza šećerca.

Usporedni sadržaj vitamina žutog kukuruza i pšenice je ovakav:

• Vitamin Miligrama na funtu žuti kukuruz zrno pšenice
• Vitamin A 1990,00 86,00
• Tiamin 2,06 2,25
• Riboflavin .60 ,51
• Niacin 6.40 27,34
• Pantotenička kiselina 3,36 5,83
• Vitamin E (kao alfa tokoferol) 11,21 16,88

Bijeli kukuruz ima isti opći sastav kao žuti kukuruz, izuzev što je praktički lišen vitamina A. Kukuruz sadrži relativno malo niacina (nikotinške kiseline), vitamina koji sprečava pelagru. Ova bolest, koja izaziva zapaljenje kože, javlja se na jugu među ljudima koji se jednostrano hrane, tj. ako se u sastavu hrane malaze velike količine kukuruznog brašna i krupice. Potrošnja znatnih količina kukuruza može izazvati simptome nedostatka nia-cina, čak i u slučaju obilnog dodavanja niacina u hrani, i to zbog nedostataka aminokiseline triptofana u kukuruzu. Kukuruz sadrži više ulja a nešto manje proteina od pšenice. Obje su žitarice po hranjivoj vrijednosti vrlo slične.

Općenito, oko 500 funti (oko 225 kg) ili 9 bušela kukuruza daje 100 funti (45,4 kg) prirasta u uzgoju svinja. Postoji uska veza između cijena kukuruza i svinja. U uvjetima prosječnog slobodnog tržišta cijena od 100 funti (45,5 kg) svinja otprilike je jednaka trošku za 11,4 bušela (oko 285 kg) kukuruza. Kada poraste cijena kukuruza toliko da se za cijenu svinja za 100 funti može kupiti :manje od 11 bušela kukuruza, držanje svinja ubrzo opada.

Relativna hranidbena vrijednost kukuruza i drugih žitarica pokazana je u tab. 4.

Tabela 4 Hranidbena vrijednost kukuruza i drugih žitarica

Izostavljeno iz prikaza

• Vrsta domaćih život-inja u ispitivanju
• Postotak od ukupnih probavliivih hraniva u ječmu i heljdi
  Govedo
  Ovca 77 i 62
  Svinja 74 i 69
  Perad 68 i 65
• Postotak od ukupnih probavljivih hraniva u kukuruzu i sirku za zrno
  Govedo 78 i 78
  Ovca 74 i 79
  Svinja 80 i 77
  Perad 80 i 81
• Postotak od ukupnih probavljivih hraniva u prosu i zobi
  Govedo 72
  Ovca 69 i 76
  Svinja 74 i 74
  Perad 72 i 62
• Postotak od ukupnih probavljivih hraniva u rizi (grubo) i raži
  Govedo
  Ovca 71 i 79
  Svinja — —
  Perad 65 i 60
• Postotak od ukupnih probavljivih hraniva u pšenici
  Govedo
  Ovca 76
  Svinja 73
  Perad 73

Prava hranidbena vrijednost kukuruza nije vidljiva iz iznesenih brojaka jer kukuruz sadrži više masti od drugih žitarica. Masti imaju kaloričnu vrijednost oko 2V4 puta veću od ugljičnih hidrata, zbog manjeg sadržaja kisika.

Osim ove razlike pšeno (kariopsis) žitarica slično je kukairuzu u sastavu i hranidbenoj vrijednosti. Zrna ječma, heljde, prosa, zobi i riže omotana su ljuskom sastavljenom uglavnom od celuloze, lignina, silicija i drugih sastojaka ograničene hratnidbene vrijednosti.

Ljuska čini približno 13, 22, 22, 28 i 20% težine zrna u odnosu na iznesene % kod: ječma, heljde, prosa, zobi i riže.

Bolesti

Mjehurasta kukuruzna snijet

Kukuruzna snijet, koju uzrokuje gljivica (Ustilago maydis), najpoznatija je bolest kukuruza. Bolest je raširena, ali vjerojatno najviše pristupa na zapadu centralnog dijela Velikih ravnica. Ona uzrokuje potpunu neplodnost mnogih biljaka,19) a smanjuje razvoj zrna u drugih. Prosječno smanjenje prinosa od snijeti bilo je u pokusima u Minnesotti 30%.36) Mjehuri na klipu najrazorniji su, a oni na stabljici ili na listovima iznad klipa štetniji od omih koji napadaju donji dio biljke.

Bolest se javlja u obliku mjehura različitih veličina na vanjskim dijelovima kukuruzne biljke. Mjehuri su iz početka bijeli, ali postaju tamniji s razvojem crnih spora snijeti u unutrašnjosti, tj. ispod bijele membrane. Kad sazru, mjehuri pucaju i rasipaju praškaste spore. Mjehuri se mogu pojaviti gotovo na bilo kojem mjestu gdje postoji meristematsko tkivo, ali se oni obično javljaju blizu srednjeg rebra listova, na koljencu stabljike ili na klipovima. Izgleda da su najviše napadnute biljke u jakom porastu. Snijet nije otrovna za stoku. Zapravo su mladi mjehuri, ako se kuhaju, ukusna zamjena za gljive. To su otkrili Indijanci.5)

Organizmi snijeti žive dalje u tlu i, prema tome, dezinfekcija je sjemena nedjelotvoma izuzev da se spriječi širenje bolesti na nova mjesta. Buduća zaraza može se smanjiti sistematskim uništavanjem snijeti, plodoredom, izostavljanjem primjene zaraženog gnoja na tlu na kojem će se sijati kukuruz. Stvorene su inbred-linije otporne na snijet, te neki hibridi koji potječu od tih linija dijelom izbjegnu snijeti. Bez sumnje treba očekivati da će se stvoriti visokootporni hibridi na bolest snijeti.

Prašna snijet kukuruza

To je posebna bolest koja stvara mjehure na klipu i metlici, potpuno razarajući te dijelove. Bolest se javlja u pojedinim zonama na jugozapadu i državama na pacifičkoj obah SAD, a prilično rijetko u drugim krajevima. Gljiva Sphacelotheca reiliana preživljuje u tlu ili na sjemenu. Ona ulazi u mladu biljku i raste u mjehuru u klipovima i metlicama koje se razvijaju. Mjehuri pucaju i na vjetru izbacuju praškaste spore. Bolest se može suzbiti ako se na zaraženu tlu ne sije kukuruz dvije godine, a sjeme tretira, tako da se bolest ne prenosi na nova mjesta.

Bolesti gnjileža korijena, stabljike i klipa

Gnjilež kukuruza može se očitovati u proređivanju sklopa, slabljenju vigora biljaka koje prežive, klorozi, neplodnosti i općenitom oštećenju biljke i gnjiljenja klipova na polju.25) Među organizmima koji uzrokuju oboljenje klijanaca jesu gljivice, uzročnici gnjiljenja klipa: Gibberella zeae, G. fujikuroi (Fusarium moniliforme) i različite vrste Aspergillus, Penicillium i Pythium. Gnjilež korijenja uzrokuju: Pythium arrhenomanes, Gibberella zeae, G. fujikuroi i Diplodia zeae. Gnjilež stabljike uzrokuju: Diplodia zeae, Gibberella zeae, Macrophomina phaseoli (Sclerotium bataticola) i katkada Gibberella fujikuroi, Nigrospora sphaerica (Basiporium gallarum), i bakterije Phytomonas dissolvens. Gnjilež klipa većinom uzrokuju Diplodia zeae, D. macrospora, Gibberella fujikuroi, G. zeae, Nigrospora sphaerica, Rhizoctonia zeae i različite vrste Penicillium i Aspergillus.

Gljivice uzročnici gnjileži klipa nastavljaju rastom i oštećuju kukuruz nakon berbe. Pljesnivljenje kukuruza u spremištu može biti uzrokovano rastom Penicilium, Asperigillus i vrste Fusarium u slučaju ako vlaga u zrnu prelazi 14%. Gnjiljenje i tamnjenje klice uzrokovano je vrstom Penicillium, a naziva se »plavo oko«. Gotovo svi ovi organizmi uneseni su u tlo ostacima kukuruza koji se raspadaju. Mnogi se od njih prenose sjemenom. Pljesnivoća je očita na klipovima. Tamna plodna tijela nekih uzročnika gnjiloće stabljike i korijenja česito se vide ili izvan ih unutar stare kukuruzne stabljike.

Bolest Diplodia obilato se razvija na zaraženim zrnima i slabe zaražene biljke ugibaju zbog gnjiljenja korijenja na kruni. Internodij biljaka ispod krune, koji je izrastao iz sjemena zaraženog diplodijom obično bude suh i smeđ, za razliku od bijelog tkiva normalnih biljaka. Ima malo znakova da ova gljivica prelazi s gnjilog korijena ih krune na stabljiku. Kupovi mogu biti inficirani kroz držak i pretvoreni u masu sličnu ugljenu. Klipovi vidljivo napadnuti gnjiloćom od Pusariuma mogu se raspoznati po karakterističnoj ružičastoj boji zrna. Gibberella uzrokuje gnjilež korijena i pljesnoću kujanaca. Gnjilež poput ugljena (uzročnik Macrophomina phaseoli) razara središnji dio korijenja i donji dio stabljike, ostavljajući končaste pramenove koji nose crne spore. Ova bolest, koja uništava stabljiku prije zriobe i uzrokuje njeno obaranje, najopasnija je u suhim uvjetima.

Bolesti klijanaca i neke bolesti gnjiloće najbolje se suzbijaju upotrebom zdrava, neoštećena, dobro razvijena sjemena, kao i tretiranjem sjemena. Kukuruz treba da bude posijan nakon što se tlo ugrijalo. Neke bolesti gnjiljenja stabljike suzbijane su ako su hraniva u tlu dobro izbalansirana pravilnom gnojidbom. Sjetvom otpomih hibrida smanjuju se oštećenja od ovih bolesti.

Kemijska sredstva za dezinfekciju sjemena, kao što je Semesan Jr., često povećavaju prinos i vigor zbog suzbijanja bolesti gnjilenja u slučaju kada se mora sdjati oštećeno ih zaraženo sjeme.27) Prašiva, naročito ona sa živinim spojevima, često su djelotvorna u sjevernom dijelu kukuruznog pojasa. Naročito povoljni rezultati tretiranjem sjemena mogu se postići na rano posijanu kukuruzu, koji često gnjili u hlađnu i vodom zasićenu tlu i još prije klijanja. Velika vrijednost zaprašivanja izgleda da je posljedica suzbijanja diplodije ili pljesnivoće klijanaca (Gibberella).

Zapadno od rijeke Missouri, gdje su uvjeti suši, a organizmi gnjiloće nisu prevalentni, značajno povećanje sklopa ili prinosa kao rezultat tretiranja sjemena obično se manje postiže.43, 61, 62)

Bolesti lista

Glavne bolesti lista jesu bakterijska venjenja (bakterioze) ili Stewartova bolest, koju uzrokuju Basterium steivarti i Helminthosporium (pepeljasta pjega13 SIRAK

13. Sirak

Ekonomska važnost

U petogodišnjem periodu od 1960. do 1964. u SAD je godišnje prosječno pod sirkom bilo 16 223 000 akri. Sa te površine je približno za zrno požeto 78% (sl. 13—1), 14% pokošeno je za stočnu hranu i 8% za silažu. Za proizvodnju sirupa pokošeno je oko 25 000 akri. U tom istom periodu pod sirkom metlašom bilo je godišnje prosječno 153 000 akri. Sudanska trava se proizvodila za sjeme na površini od oko 75 000 akri, a oko 2 milijuna akri bilo je posijano sa sudanskom travom za pašu, silažu, sijeno i zelenu gnojidbu. Prosječni prinosii po 1 akru u tom periodu bili su oko 42 bušela zrna, 1,8 tona krme, 9,6 tona silaže i 70 galona sirupa. Na aker se dobije oko 320 funti sirka metlaša. Proizvodnja sirkovog zrna koja iznosi 536 604 000 bušela veća je od zajedničke proizvodnje ječma i zobi mjereno u tonama oljuštenog zna.

Sirak (slatki sirak) uzgaja se za stočnu hranu, silažu i sirup, a sirak zrnaš se uzgaja za zrno. Ali jedan dio sirka za stočnu hranu ima tipove s dvostrukom namjenom.

Države Texas, Kansas, Oklahoma i Nebraska vode u proizvodnji sirka za zrno. Texas, Oklahoma, Colorado i Nebraska vode sirkom za krmu, a Kansas, Texas, Nebraska i Missouri u proizvodnji sirka za silažu. Sirup od slatkog sirka proizvodi se uglavnom u Alabani, Mississippiju, Georgiji i Tennesseyu. Sirak metlaš gotovo se sav proizvođi u Oklahomi, Coloradu i Ulinoisu, New Mexicu, Texasu i. Kansasu.

California, Texas, New Mexico, Colorado i Kansas vode u proizvodnji sudanske trave za sjeme. Sudanska trava upotrebljava se za pašu ili sijeno gotovo u svim državama SAD. Ona je glavna privremena ljetna paša u sjevemom i južnom dijelu centralnih država. Naročito je važna u Texasu, Oklahomd, Kansasu, New Mexicu, Coloradu i Nebraski. Prije g. 1942. ona je bila sijana uvelike radi popravljanja tla na površinama na kojima je bila napuštena proizvodnja pamuka.

Na južnoj polovini Velikih ravnica sirak zrnaš je glavni krmni usjev za zrno, sijeno, zelenu masu (voluminoznu krmu), uzgojnu pašu i silažu.

Danas se u Sjedinjenim Državama mnogo uzgajaju hibridi dobiveni križanjem sirka i sudanske trave i koriste se za silažu. pašu i sijeno. Trajni prirodni hibrid između sirka i Johnson trave (Sorghum halapensi) pronađen je u Argentini i poznat pod imenom kolumbo trava ili Sorghum almum, sada se uzgaja u Sjedinjenim Državama, Južnoj Americi, Južnoj Afrid i Australiji.

Sirak i sudanska trava su glavne krmne kulture za zrno, sijeno, sezonsku pašu i silažu na nenatapanim površinama u južnim i centralnim dijelovima Velikih ravnica.

Statistika o svjetskoj proizvodnji sirka je dosta nepouzdana, ali se zna da ukupna površina pod sirkom prelazi 120 milijuna akri. On je glavna ljudska hrana u najvećem dijelu Afrike, dijelovima Indije i Kine. On se također uzgaja u Skoro svim zemljama južnog dijela Evrope i Azije, a isto tako u Centralnoj Americi, Južnoj Amerdei i Australiji. Ispred sirka kao ljudska hrana u svijetu dolaze samo pšenica i riža, a možda i kukuruz.

Sl. 13—2. Površina sirka metlaša, kukuruza kokičara, konoplje i hmelja u SAD

Izostavljeno iz prikaza

Uvjeti proizvodnje

Sirak se najviše uzgaja u semiaridnom području jugozapada, ali se on uzgaja mnogo i na sjeveru Velikih ravnica te na jugu u vrućim navođnjavanim dohnama Arizone i Californije.

Najpovoljnija srednja temperatura za rast usjeva jest oko 80°F (26°C). Miinimalna temperatura za rast jest 60°F (15,5°C). Dosljedno tome, samo jedan dio bezmraznog perioda pogodan je za proizvodnju usjeva. Izgleda da biljka sirka odolijeva ekstremnoj vrućini bolje od drugih usjeva, ali krajnje visoke temperature za vrijeme stvaranja ploda snizuju prinos zrna. Sirak je biljka kratkog dana.

Sirkovi su dobro adaptirani na oblasti s ograničenim oborinama, gdje su prosječne godišnje količine oborina samo 425—625 mm. Ipak, sirak je također visokoproduktivan na navodnjavanim površinama i u vlažnim predjelima. Biljke ostaju praktiono dormantne za vrijeme sušnih perioda, ali se rast nastavlja čim ima dovoljno vlage da navlaži tlo. Ova osobina objašnjava u znatnoj mjeri uspjeh sirka u suhoj sezoni i razlog je zašto se naziva usjev-deva. Uspoređen s kukuruzom, koji ima slične klimatske zahtjeve, sirak ima više sekundarnog korijenja i manju lisnu površinu po biljci. Lišće i stabljike sirka suše se sporije od kukuruza, omogućujući sirku da duže izdrži sušu. Voštana kutikula očito zaštićuje od sušenja. Sirak se uspješno uzgaja na svim tipovima tla. U vlažnim zonama najviši prinos postiže se na teškim tlima, ali u suhim zonama najbolji je na pjeskovitim tlima. Sirak prilično dobro podnosi znatne količine alkalija ili soli.

Njegova otpornost na sušu, vrućinu, skakavce, ko.rijenskog crva i kukuruznog moljca daje mu u uzgoju prednost u odnosu na kukuruz. Većina farmera daje prednost kukuruzu, čak i onda kad su prinosi kukuruza za 1/3 niži od sirka. Glavni nedostad sirka u usporedbi s kukuruzom jesu niži prinosi, veća nesigurnost u očuvanju sklopa, potreba brze berbe (skidanja usjeva), veće poteškoće u skladiištenju zrna, veća potreba meljave zrna prije nego što se daje stoci i obično niža krmna i tržišna vrijednost usjeva.

Podrijetlo i povijest

Sirak je očito pođrijetlom iz tropske Afrike. On se uzgajao u Aziji 700 godina prije n. e. Prvi slatki sirak (šećerac) biio je uveden u SAD iz Francuske g. 1853. Najveća pošiljka slatkog sirka od 16 sorta uslijedila je g. 1857. iz Natala, Južna Afrika. Te su sorte bile preci i vjerojatno i identični tipovi nekoliko sorti koje se naširoko siju i danas.

Dvije najmanje sorte sirka, nazvane »pileći kukuruz« i Gvinea kafir, dovezli su robovi iz Afrike, ali se nisu nikada jako proširile. Najstariji sirkovi za zrno koje se je potpuno uvelo u ovoj zemlji bili su Brown durra i White durra, a doprle su do Californije iz Egipta g. 1874. Feterita je bila uvedena iz Suđana g. 1906., kafir iz Južne Afrike, milo iz Afrike između g. 1880 i 1885, shallu iz Indije g. 1890, dok je hegari i sudanska trava uvezene iz iste oblasti g. 1908.15,34)

Uvođenje uzgoja sirka metlaša u SAD u 18. stoljeću podupro je Benjamin Franklin. Sirak metlaš uzgajao se u Evropi prije 1596. godine.

Botanički opis

Sirak pripada botaničkoj obitelji Gramineae, rodu Andropogoneae. Sorghum vulgare uključuje jednogodišnje sirkove sa 10 parova kromosoma; to su: sirak za zrno, slatki sirak, sirak metlaš i sudanska trava. Sudanska trava dalje se dijeli na podvrstu Sudanens.e. Sorghum halepensis (Johnspn grass) višegodišnja je trava koja stvara rizome, a ima 20 haploidnih kromosoma.

Usko u srodstvu sa sudanskom travom jest tuniska trava (Sorghum virgatum), koja se u pokusima ispitivala, ali se ne uzgaja u ovoj zemlji za tržište jer prosipa sjeme. Druga srodna vrsta, kao što je Sorghum versicolor koja ima samo pet haploidnih kromosoma nađena je u Africi.

Sirkova biljka

Sirak je krupno zrnata trava čija je stabljika visoka 60—450 ili i više cm. Stabljika je sliena stabljici kukuruza, užlijebljena i gotovo ovalna. Najgomji internodij nije užlijebljen. Žljebovi se izmjenjuju s jedne strane na drugu na svakom slijedećem internodiju. Sirkova biljka može se lako razlikovati od kukuruzne prisustvom poput pile nazubljenih rubova sirkova lista. Neke sorte imaju slatku i sočnu srčiku u stabljici, druge sočnu ali ne slatku, a konačno ostale sorte nemaju ni slatku ni sočnu srčiku. Jedna sorta suhe stabljike ima bijelo središnje rebro na listovima. Opet jedna sorta sočne stabljike ima nejasno tamno rebro zbog prisutnosti soka umjesto zračnih prostora u srčikinu

Upotreba sirka

Hrana i krma

Većina sirkovog zrna proizvedenog u Aziji i tropskim područjima Afrike upotrebljava se za ljudsku ishranu. U drugim zemljama se uglavnom upotrebljava za ishranu stoke i peradi. Hraniva vrijednost 1 funte sirkovog zrna po priiici je jednaka hranivoj vrijednosti kukuruza kod hranjenja krava muzara i kod tova janjadi. Kod tova junadi i svinja hraniva vrijednost jednaka je 95% hranive vrijednosti kukuruza.

Upotreba u industriji

Povremeno sirak nadomještava kukuruznu krupicu u pivarama i destilerijama. Za vrijeme II svjetskog rata znatne su količine sirka bile upotrijebljene za dobivanje alkohola. Također za vrijeme rata zrno od voštanih sorti, naročito od sorte Cody, upotrebljavalo se u ekstrakciji škroba za dobivanje povoljne zamjene za tapioku Minute.

Škrob je ekstrahiran iz zrna na sličan način onom koji se upotrebljava za dobivanje kukuruznog škroba. Najnoviji industrijski postupak velikog kapaciteta odnosi se na proizvodnju škroba, glukoze, sirupa, ulja, krmnog glutena i drugih produkata iz običnih nevoštanih siraka za zrno, slično onim produktima koji se dobivaju po postupku vlažne meljave kukuruza.

Sastav

Sastav sirka za zrno (Dodatak: tabela 2) sličan je sastavu kukuruza, izuzev što ima nešto više proteina a manje masti.10) U krmnoj vrijednosti zrno sirka obično varira od 90—100%, s prosječnom vrijednosti od oko 95% u odnosu na kukuruz. Ako se hrani stoka snopićima sirka za zrno (zrno + stabljika), životinje dobivaju i zrno i voluminoznu stočnu hranu. Snopići od slatkog sirka primjenjuju se na isti način, ali često treba dodati još zrna da se popravi odnos zbog većeg učešće voluminozne mase. Silaža od sirka ima otprilike isti sastav kao silaža od kukuruza. Komparativna krmna vrijednost obih silaža razlikuje se u sadržaju relativne vlage i učešću zrna. Ako su ova dva faktora jednaka, silaža od kukuruza ima veću krmnu vrijednost jer je zrno mekše i potpunije se apsorbira u probavnom traktu životinja.

Slatki sirak i sudanska trava su grublji, ali u kemijskom sastavu slično sijenu drugih trava, osim što imaju nešto više proteina i pepela a manje masti, i surovih vlakana — zbog toga što se oni obično kose u ranijem stadiju rasta.

Sirup

Slatki sirak za sirup siječe se kada su sjemenke gotovo zrele ili bar na početku mliječne zriobe. Prije sječe listovi se obično oberu rukom uz upotrebu posebnih alata (letve, lopatice ili vile). Nakon sječenja stabljike se gore režu nožem đa bi se uklonile metlice, vršni dio stabljike. a često i dva ili tri gomja intemodija. Sok gornjih internodija i vršnog dijela stabljike sadrži mnogo više škroba i mineralnih tvari nego ostali dio stabljike. Listovi učestvuju sa oko 10%, a odrezani dijelovi sa 20—30% od ukupne težine svježe mase stabljike.41) Sok se istiskuje lomljenjem stabljika između supronto rotirajućih valjaka u posebnom mlinu koji je opremljen sa dva ili tri valjka (sl. 13—13). Istiješteni sok, kojemu se katkada dopušta da se stanovito vrijeme taloži, pumpa se u posuđu za isparavanje u kojoj se ukuhava do koncetracije od 70% šećera. Za vrijeme kuhanja sok se obire da se s površine uklone plivajuće nečistoće kao što su klorofil, zemlja, dijelovi biljke, proteini, gumozne tvari, masti i voskovi (sl. 13—14). Često se sok ili dijelom ispareni spolusirup tretira vapnom, glinama ili fosfornom kiselinom đa se neutralizira kiselost soka i istalože nečistoće. Tretiranje dijastazom slada, jednim encimatskim produktom, hidrolizira škrob u glukozu i sprečava zgušnjavanje ili želiranje koje bi nastalo zbog prisutnosti 0,5 do 3,0% škroba koji se u pravilu nalazi u soku. Takvim tretiranjem koncentrirani sirup sadrži 70% šećera i lako teče. Katkada se dodaje ekstrat kvasca koji sadrži drugi enoim; invertazu, sa svrhom da se jedan dio saharoze (šećer-trske) pretvori u dekstrozu (glukozu) i levulozu, (grožđani šećer), i tako spriječi kristalizaciju. Sok dobre sorte sirka šećera koja je bila uzgajana u povoljnim uvjetima sadrži 13—17% šećera, od čega je 10—14% saharoze.

Sl. 13—13. Lomljenje stabljika slatkog sirka radi tještenja sirupa

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 13—14. Kuhanje sirkova sirupa

Izostavljeno iz prikaza

Dobro plodno polje može da dade 15 t svježe mase sirka ili 10 t rezanih stabljika po akru. Od jedne tone rezanih stabljika dobije se 700—1200 funti soka i 8—20 galona sirupa. Međutim, prosječni prinos sirupa manji je od 60 galona po akru. Sirup od slatkog sirka dobiva svoj okus, odnosno specifični okus uglavnom od organskih kiselina koje su prisutne u soku. Sirup je bogat željezom, naročito ako je ukuhavan u željeznoj posudi ili kotlu. Sirup od sirka često se označuje kao melasa, što je krivo jer je melasa sporedni produkt kod dobivanja šećera. Proizvodnja sirupa od slatkog sirka opala je za 90% od g. 1920, kada je proizvodnja dostigla svoj maksimum.

Šećer

Nastojanja da se razvije industrija šećera iz sirka nisu urodila plodom zbog različitih poteškoća i ograničenja koja čine da je ovaj šećer skuplji od šećera iz šećerne trske i repe. Šećer iz sirka proizvodio se na trgovačkoj osnovi s potporom vlasti u državama Kansas i New Jersey oko g. 1890. Intenzivna ispitivanja s proizvodnjom šećera iz sirka vršila su se između g. 1878. i 1893. i opet između 1935. i 1941. Poteškoće s kristalizacijom šećera bile su svladane kao rezultat suvremenih ispitivanja koja su pokazala da je kristalizacija zadovoljavajuća nakon što se centrifugiranjem uklone škrob i kristali akonitinske kiseline. Biljka Aconitum napellus (jedić) sadrži pored ostalhi i akonitinsku kiselinu. Stabljike se moraju brati brzo kada dostignu povoljni stadij rasta nakon čega se kvaliteta naglo pogoršava. Sirak je često manje jednoličan u prinosu i sastavu od šećerne trske i repe. Prinosi sirka, koji je rastao u periodu od 4—5 mjeseci, očito će biti manji od onih od šećerne trske koja raste u periodu od 8—14 mjeseci. Daljnja istraživanja i poboljšanje sorti prilagođenih na uvjete krajnjeg juga, koje isto daju visok postotak saharoze, mogu konačno stvoriti ekonomičan izvor šećera.

Bolesti

Glavne bolesti koje napadaju sirak jesu snijeti, bolesti lista, korijenja i stabljike.

Snijet zrna

Ova će bolest znatno smanjiti prinos sjemena, ali vejrojatno ima manji učinak na prinos krme. Svi su slatki sirkovi, kafir i sirak metlaš, osjetljivi. U svakoj zaraženoj ovuli nastaje masa tamno obojenih spora umjesto zrna (sl. 13—15). Obje snijeti pokrivenog zrna (Sphaceloteca sorghi) i nepokrivenog zrna (S. cruenta) mogu biti suzbijane tretiranjem sjemena prašnim fungiciđima kao što su ceresan i drugi organski živini spojevi, bakarni karbonat, Arasan i Spergon. Sorte feterite, mila i hegarija otporne su na neke rase ovih snijeti.

Snijet metlica

Bolesti metlice, Ikoju uzrofeuje Sphacelotheca reiliana, manje je raširena od sndjeti zrna. Ciitava se matlica pret vara u jednu šišku ili snijetnu masu (sl. 13—15). Spore se prenose u tlo i povremeno na sjeme. Treba izbjegavati sjetvu sjemenom proizvedeinim na zaraženu polju. Neke sorte, uikljuoujući Early Sumac, Leoti i Red Amibar, naginju shijetd matlice.27) Tretiranje sjemena ne stvara zaštitu protiv zaraze Ikoja se nalazi u tlu. Ulklanjanje i spaljivanje oboljelih biljaka sprečava ponovno zaražavanje tla.

Sl. 13—15. Zdrava metlica kafira (lijevo), snijet zrna (sredina) i snijetljiva metlica (desno)

Izostavljeno iz prikaza

Trulež korijenja i stabljike

Bolest truleži ikorijenja, koja napada konijenje i krunu korijenja, nekad je uzrokovala znatne štete na sorti darso i sVim sortama mila, ali su danas

15. Pšenica

Ekonomska važnost

Pšenica je najvažnija žitarica na svijetu. Za vrijeme trogodišnjeg perioda od 1961. do 1963. ona je godišnje prosječno zauzimala površinu oko 497 480 000 akri s prosječnim prinosom oko 16,7 bušela po 1 akru (sl. 15—1). Prosječna godišnja proizvodnja pšenice u svijetu iznosi 8 295 000 000 bušela i veća je od proizvodnje svake druge žitarice. Vodeće zemlje u proizvodnji pšenice su Sovjetski Savez, Sjedinjene Države, Kina, Kanada, Indija, Francuska i Italija. Glavne zemlje isrvoznice su Sjedinjene Države, Kanada, Australija, Sovjetski Savez i Argentina.

Pšenica u SAD kao žitarica dolazi na drugo mjesto; nju prelazi po površinama i produkciji u tonama samo kukuruz. Prosječna godišnja žetva površina u periodu od 1960—1964. bila je 48 milijuna akri. Prosječna godišnja proizvodnja iznosila je oko 1 230 milijuna bušela. Od tog otpada na ozimu pšenicu 80% a na jaru pšenicu 20% (sl. 15—2 i 3).

Prinosi pšenice u SAD otprilike su tako visoki ili viši od opštih u drugim zemljama gdje klimatske prilike nisu povoljnije za pšenicu; tu su uključene ove zemlje: SSSR, Rumunjska, Argentina, Australija i Kanada.

Prinosi na Britanskim otocima, Švedskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Zapadnoj Njemačkoj kreću se od 45—60 bušela po akru. Ove su zemlje pogodne za proizvodnju pšenice zbog relativno blagih zima, svježe ljetne klime i obilnih oborina. Osim toga ove zemlje upotrebljavaju velike količine mineralnih gnojiva i stajskog gnoja.

Države (SAD) koje S’U vodile u proizvodnji pšenice u periodu od 1960—1964. bile su: Kansas, Sjeverna Dakota, Oklahoma, Montana i Nebraška. Samo Louisiana, Florida, Aljaska, Nova Engleska ne ubraja se u države pi’oizvođače pšenice.

Povijest kulture pšenice

Od najranijih vremena pšenica je imala važnu ulogu u razvoju civilizacije. Ona ima prvenstvo pred ostalim žitaricama za ljudsku ishranu. Početak kultiviranja pšenice, kao i većine naših usjeva, gubi se u dalekoj prošlosti. Današnja pšenica potječe od dvije ili tri divlje vrste putem hibridizacije, mutacije i selekcije.53) Većina autora misli da pšenica potječe iz jugozapadne Azije. Divlji pir s lomljivom osi klasića nađen u Siriji primitivni je oblik pšenice. Jedna biljka slična pravom krupniku dobivena je križanjem divljeg pira dvozrnca s jednom travom. Biljka Aegilops squarrosa upućuje na zaključak da je krupnik možda nastao takvim križanjem,45) te da obična ili pšenica za kruh može potjecati od križanja između krupnika-pira i pretka perzijske pšenice (T. persicum). Perzijska pšenica još postoji u divljem obliku u području Kavkaza. Ova vjerojatno potječe od pšenice stanovnika jezera neolitske Švicarske koja bi opet sa svoje strane mogla potjecati od križanca između pira jednog zrnca i trave Agropyron triticum.

Sl. 15—2. Raspored površina ozime pšenice u SAD

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 15—3. Raspored površina jare pšenice u SAD

Izostavljeno iz prikaza

Pir je jedan tip pšenice uzgajan još 7000 godina prije naše ere. Primjerci iz egipatskih grobnica veoma siične sortama koje su se uzgajale u drugim zemljama 5000 godina kasnije. Pšenica se uzgajala širom Evrope u prethistorijsko vrijeme i bila je najviše cijenjena žitarica stare Perzije, Groke i Egipta. Arheolozi su našli karbonizirana zrna pšenice u Turskoj, egipatskim grobnicama i u posudama za spremanje u mnogim drugim zemljama. Pšenica je bila već važan kultivirani usjev na početku pisane povijesti. Uzgoj pšenice u SAD započeo je duž atlantske obale rano u 17. stoljeću i pomicao se prema zapadu kako se vršilo naseljavanje teritorija SAD. Pšenica se sijala na Elizabeth Islandu u državi Masachussets, u zaljevu Buzzard g. 1602. na farmi kapetana Gosnollda. Ona se sijala u Jamestown koloniji još 1611. i 1621. godine u Plimouth koloniji. Mnoge sorte uvedene su u SAD iz drugih zemalja za vrijeme kolonijalnog perioda.

Uvjeti proizvodnje

Pšenica se slabo adaptira na toplu ili vlažnu klimu, dok srazmjerno svježi i suhi vegetacijski period pogoduje rastu biljke i djeluje na zakašnjavanje pojava bolesti. Svjetski areal uzgoja pšenice nalazi se u umjerenom pojasu, gdje se godišnje količine oborina kreću u prosjeku od 250—1750 mm, ali se većina površina pod pšenicom nalazi u klimatu sa 370—1125 mm oborina god’išnje. Veliika količina oborina naročiito aiko je praćena visokim temperaturama nepovoljna je za pšenicu uglavnom zbog toga što takve prilike pogoduju napadima bolesti. Velike oborine također pospješuju polijeganje, ometaju žetvu, vršidbu, skladištenje, sjetvu i pripremu tla, utječu na ispiranje hraniva, naročito nitrata iz tla63. Veći dio površina pšenice u SAD nalazi se u područjima gdje padne manje od 750 mm oborine godišnje. Najviši prosječni prinos postižu se općenito ondje gdje se godišnje količine oborina kreću od 625—750 mm. Najbolja kvaliteta pšenice za kruh dobiva se u područjima gdje su zime hladne, ljeta razmjerno vruća i oborine umjerene.

U istočnom dijelu SAD oborine su u nekim sezonama katkada suviše velike za postizavanje maksimalnih prinosa pšenice,66,78) jer one pogoduju širenju nekih bolesti, kao što je npr. Septoria. S druge strane, nedovoljna količina oborina je glavni klimatski faktor koji omogućava prinos pšenice u svim zapadnim državama SAD. Najviši zabilježeni prinos pšenice u SAD iznosio je 168,8 bušela po akru, a dobiven je g. 1964. na površini od 26 akri natopne površine blizu Quineya u državi Washington.

U semiaridnim uvjetima Velikih ravnica dobri se prinosi postižu u većini godina kada je tlo vlažno do dubine od tri stope (90 cm) u vrijeme sjetve.13, 22) Podbacivanje ili niski prinosi obično su posljedica plitkog navlaživanja tla do 1 sitoipe (30 cm) ili manje u vrijeme sjetve. Dobar usjev g. 1948. ipak je očito bio izuzetak ovog pravila.

Ozima pšenica u surovim uvjetima preživjela je tako niske temperature kao što su —40°F ako je bila pokrivena snijegom, a vjerojatno do —25°F bez snježnog pokrivača, jara pšenica može izdržati temperaturu od 15°F u ranim stadijima rasta. Lagani mraz od 28—30°F može izazvati sterilnost isklasale pšenice ili usjeva koji je pred klasanjem. Lagani mraz prije nego je pšenica u punoj zriobi može izazvati opekotine na sjemenoj ljusci i zaustaviti daljnji razvoj zrna. Općenito, pšenica za siguran uspjeh treba period bez mrazeva od oko 100 dana. Rano zrele sorte mogu se uzgajati ako je period bez mraza dugačak 90 dana ili manje u Kanadi i Alasci, gdje dugi dani ubrzavaju cvatnju.

Kratki dani ili visoke temperature stimuliraju nabusavanje i stvaranje lišća, ali odgađaju cvatnju pšeničnih biljaka. Iako je pšenica biljka dugog dana, rano zrele sorte mogu rasti do zriobe u bilo kojem svjetlosnom periodu koji varira od dana od 12 sati na visoravnima Anda ekvatorijalnog Ekvadora do dana od 20 sati na punktu »Land of the Minight Sun« kod Ramparta na

Alasci na 66° sjeverne širine. Biljke pšenice koje su rasle pod trajnim umjetnim svjetlom bile su slabo razvijene i stvarale su male klasove i vrlo malo zrna.

Veći dio sadržaja vrijednih proteina i kvaliteta tvrdih pšenica kad su pod utjecajem ambijenta (ekoloških uvjeta u kojima je pšenica rasla). Ako je rasla u oblastima meke pšenice, zrna tvrde pšenice puna su škroba ili su svjetložute boje i ona su ili samo malo ili uopće ništa viša u sadržaju proteina i kvaliteti pecivosti od zrna mekih pšenica.19) Općenito, od visokorodne pšenice može se očekivati da će biti relativno nižeg sadržaja proteina, izuzev ondje gdje ima dosta nitrata, npr. poslije lucerne ili crnog ugara.

Većina hraniva koja se crpu iz tla primljena su prije cvatnje biljaka, a kasnije prelaze u zrno.2) Odnos proteina prema škrobu u zrnu pšenice u znatnoj je mjeri određen uvjetima vlage u vrijeme cvatnje u periodu nakon cvatnje, temperaturom i nitratima u tlu. Ako je vrijeme hlađno, a oborina i vlage ima dovoljno, postoji tendencija produženja perioda sazrijevanja usjeva. Postoji i tenđencija nakupljanja veće količne škroba i stvaranje krupnog škrobnog zrna sa niskim sadržajem bjelančevine.2,5) Kada biljka primi dovoljno dušičnih tvari prije cvatnje ili za vrijeme cvatnje a količina vlage je takva da ne utječe na produženje postfloralnog perioda, tada opet postoji tendencija stvaranja krupnih zrna bogatih glutenom. Odlaganje škroba pokazuje više tendenciju ometanja nego formiranja glutena pri vrućem, suhom vremenu. Posljedica su toga sitna zrna bogata proteinom a siromašna škrobom. Tamna tvrda i caklava zrna u pšenicama za kruh obično su indikatori razmjerno visokog sadržaja proteina. Ako je razvoj pšenice na tlu bogat u nitratima zaustavljen zbog suše prije zrio.be, zrno se smežurava zbog mnogo proteina a malo škroba. Zakržljala zrna kao posljedica napada rđe siromašna su i škrobom i proteinima jer je rastom gljivica rđe spriječena evolucija dušičnih i ugljkohidratnih spojeva. U jeđnom isptivanju u Sjevernoj Dakoti sađržaj proteina u pšenici bo je iznad 13% ako je prosječna julska temperatura bila više od 70°F (21,1°C)41) Niski sadržaj proteina bio je postignut u godinama kada su julske temperature iznad 65°F (18,3°C), a junske relativno niže. Temperature iznad 90°F (32,2°C) snižavaju kvalitetu pecivosti kod pšen’ica sa mnogo proteina.

Utjecaj tla na sadržaj proteina u pšenici manje je izražen od utjecaja klime.5) U mnogim je slučaj’ima fond raspoloživog dušika u tlu neđovoljan, pa je zbog toga dio ili čitav endosperm mekan i škrobnat (Yellow berry). Pšenice visokog sadržaja bjelančevina nađene su na tlu sa mnogo dušika i manjom količinom vlage u vrijeme zriobe.5) Dođavanjem vlage navodnjavanjem ili produženim obilnim oborinama dolazi do ispiranja nitrata pa se može očekivati niski sadržaj proteina u usjevu pšenice. Primjena đušičnih gnojiva, naročito anorganskog oblika, u pravilu utječe na visok sadržaj proteina u pšenici. Primjena dušika kasno, u periodu cvatnje, općenito će povećati sadržaj proteina u zrnu.

Pšenici najbolje odgovaraju plodna, srednjeteška, dobro drenirana (ocjedna) tla. Teža, odnosno glinovita ilovača općenito daje najviše prinose, ali je uzgoj pšenice zadovoljavajući na glinastim tlima ili na pjeskovitim ilovačama (fini pijesak kao sastavni dio teksture). Općenito, pšenica je loša na jako pjeskovitu tlu ili na tlu slabe ocjeđenosti. Pšenica je sklona polijeganju na tlu depres’ :a bogatih humusom (organskom tvari).

Na teritoriju SAD (prema američkoj pedološkoj sistematskoj podjeli tipova tla — op. pr.) černozemna tla serija Bames, Bearden, Fargo, Haldredge, Hastings, Hays i Palouse, te kestenjasta i crvenokestenjasta tla uključujući i pšenicu.

Sl. 15—7. Klasovi četiri sorte pšenice (polovina od prirodne veličine) i jedna sorta Triticum compactum (1/3 prir. veličine): 1) potpuna šišulja, 2, 3) sorte bez osja, ali s osjem na vrhu klasa, 4) potpuna brkulja i 5) Triticum compactum sorta Hybrid 128 s osjem na vrhu klasa

Izostavljeno iz prikaza

Iako je pšenica normalno samooplodna kultura, prirodno križanje katkada se zbiva u 1—4% cvjetova.20) Pšenica koja je dijelom samostebilna, katkada se znatno križa zbog kromosomskih nepravilnosti ili nepovoljnih ambijentalnih utjecaja. U Virginiji g. 1917.37) u tipu pšenice Fulcaster bio je opažen maksimum od 34% križanja. U jednoj sezoni pojavilo se pribhžno šest puta više prirodnih križanaca na sekundarnim klasovima u odnosu na primarne klasove.

Cvatnja počinje u klasićima nešto ispod sredine klasa i nastavlja se u dva pravca: prema gore i prema dolje. Unutar jednog klasića gomji cvjetovi cvatu posljednji. Pod normalnim uvjetima jedan pšenični klas završava cvatnju 2 ili 3 dana nakon što se pojavile prve antere.

Pšenično zrno (pšeno)

Pšenično zrno ili pšeno (kariopsis) dugačko je 3—10 mm inča i 3—5 mm u promjeru. Struktura pšena prikazana je na sl. 15—8. Perikarp zrna sastoji se od nekoliko slojeva koji su se razvili od stijenke ovarija, a uključuju kutikulu, epidermu, parenhim i popreča-n sloj. Posljednja tri sloja katkada se nazivaju epikarp, mezokarp i endokarp. Testa ili prava sjemena ljuska često se naziva perisperm. Debljina svih ovih spojeva neće prijeći 3% debljine zrna. Testa sorti crvenih zrna sadrži jedan smeđi pigment, ali od bijelih ih jantarnih sorti testa je praktički nepigmentirana. Aleuron je pojedinačni sloj dugih stanica. pravokutnog oblika, koji zauzima vanjsku periferiju endosperma. Pravokutne stanice aleurona polihedralne su kada se gledaju s vrha ili vanjske strane zrna. Stanice aleurona ne sadrže škroba. Glavni sadržaj jesu aleuronska zrnca izgrađena od dušičnih tvari, vjerojatno proteina, ali ne glutena. Pri meljavi pšenice frakcija posija sastoji se od svih slojeva perikarpa, teste, nucelusa i aleurona, te nešto prianjajućeg endosperma.

Jedno veliko, dobro razvijeno zrno sastoji se od oko 2V2% klice (plumula, skutelum, radikula i hipokotil), 85—86% škrobnatog endosperma i 3 ili 4%

Sl. 15—8. Sjeme pšenice: ČETKICA (b); PERIKARP — sastoji se od kutikule (c), vanjske epiderme (oe), parenhima (p), poprečni sloj (cl) i unutarnjeg epiderma (ie); TESTA — sastoji se od vanjskog integumenta sjemena (oi) i unutarnjeg integumenta sjemena (ii); SLOJ NUCELUMA — epiderma nuceluma (en); ENDOSPERM — sastoji se od aleurona (a i a’), parenhim škroba i aleurona (se i se1), i stisnute prazne stanice endosperma (d); KLICA — sastoji se od skuteluma (sc), epitela skuteluma (es), vaskularni provodni snopići skuteluma (v), koleoptila (co), prvi listić (l1), drugi listić (l2), vrh rasta (g), drugo koljence (n2), prvo koljence (n1), epiblast (e), primarni korijen (r), korjenov omotać ili koleoriza (rs) i kapa korjena (rc); HILUS (h)

Izostavljeno iz prikaza

Sloj »posija« se sastoji od perikarpa, teste, sloja nuceluma i aleurona (crtao M. N. Pope) aleurona. Smežurana pšenica sa upola manje težine zrna (oko 50 funti po bušelu 22,7 kg) možda ne sadrži više od 65% škrobnatog endosperma. Ispod aleuronskog sloja endosperm se saštoji od stranica ispunjenih zrncima škroba međusobno shjepljenih glutenom. Gluten je tvar koja povezuje, a obično se smatralo da se ona sastoji od dva proteina — gluteina i gliadina, no danas se uzima kao jedan kompleksni protein. Gluten daje pšeničnom brašnu »čvrstoću« ili sposobnost da se drži zajedno, te isteže i zadržava plinove kada se tijesto u dizanju rasteže. Samo brašno pšenice i raži ima to svojstvo. Raž sađrži jedan prottein sličan glutenu.

Razvoj zrna pšenice 5,18,10) zbiva se diobom stanica nakon oplodnje jezgre jaja i stvaranjem embrija. Embrio dasiže svoju približno konačnu veličinu prije punog razvoja endosperma (sl. 15—9). Integumenti ovarija mijenjaju se i stvaraju slojeve perikarpa. Ponovljena dioba stanica koja slijedi nakon oplodnje nukleusa endosperma stvara stanice endosperma. Ove se stanice postepeno pune škrobnim zrncima i proteinima, počevši od vanjske periferije, uključujući regiju »nabora« zrna i dalje prema unutaimjosti endosperma (sl. 15—8). Šećeri sintetizirani u listovima i stabljikama transportiraju se u endosperm dok se konačno ne uskladište kao škrob. Amino-kiseline sintetizirane u listovima transportiraju se u endoisperm i mijenjaju u proteine kada se zrno pooinje sušiti, tj. kada počne gubiti vlagu. Dušik, fosfor, kalij i drugi mineralni sastojci koje biljka prima prije nego što se zrno oblikovalo prenose se u zrno.

Sl. 15—9. Razvoj pšeničnog zrna (o) neoplođeni ovarij. Zrna stara 2, 4, 6, 8, 10 i 12 dana, nako.n oplodnje; (M) zrelo zrno. (Ljubaznošću »Cereal Chemistry« i R. M. Sandstedt)

Izostavljeno iz prikaza

Otpornost pšenice

Niske temperature uzrokuju gubitke pšenice koji su gotovo toliki kao oni od svih biljnih bolesti zajedno. U prosjeku od zime propada 1/8 pšenice.58) Propadanje pšenice od zime može imati jedan ih više uzroka: 1) izvlače-nje -biljiaka mrazo-m, 2) ugušenje, 3) fiziološka suša i 4) izravni utjecaj niskih temperatura na biljna tkiva.62) Sorte pšenice znatno se razlikuju u otpornosti na zimu56) Yogo, Maruiin i Mintu-rki su najoitpornije sorte.

Proces smrzavanja u biljkama

Štete od mrazeva javljaju se kada se voda povukla iz biljnih stanica u intercelulame prostore. Kao posljedica toga povećava se koncentracija staničnog soka s popratnom pojavom povećanja koncentracije soli i daljnjeg povećanja koncentraoije vodikova iona. Ovi procesi dovode do irevezibilnog taloženja staničnih proteina, kao i do drugih promjena u stanici. Srnrt biljke ili dijela biljke zbiva se kada se protoplazma nepovratno poremetila. Nakon otapanja biljke naglo gube vodu.

Više biljaka ozime pšenice preživljuje niske temperature u vlažnim nego u suhim tlima.31) U mokrim tlima počinju biljke brže ugibati, ali propadanje teče sporije. Uspravni nadzemni rast pšenice često ukazuje na nedostatak otpornosti, ali prošireni (prostriatum) habitus uvijek ne znači svojstvo otpornosti.32) Oštećenja pšeničnih biljaka nastavljaju se sa starijih na mlađe listove, a »kruna« i meristemska tkiva najotporniji su dijelovi biljke.43) U jesen kasno sijanu pšeniou s plitkim korijenjem mraz više »izivuče« od one dobro zakorijenjene prije nastupa zime.26)

Jedna biljka otporna na hladnoću mora imati nasljednu sposobnost da se »kali«, a to je svojstvo koje dolazi do izražaja samo nakon izlaganja biljke niskim temperaturama23) uz obilje svjetla. »Kaljenje« počinje pri temperaturama ispod 41°F tj. ispod kardinalne tačke iznad koje počinje rast. Nastaje nagomilavanje šećera u tkivima na zimu otpornih sorti pšenica, a ovi u stanovitoj mjeri snizuju tačku smrzavanja i smanjuju taloženje proteina. Progresivno povećanje suhe tvari i sadržaj šećera u biljkama ozime pšenice posljedica su procesa »kaljenja« od niskih temperatura.43, 49) Što je sorta otpornija ima manji sadržaj vlage u listovima, a tu se ova vlaga drži velikom snagom. Vjeruje se da taj proces ovisi o sadržaju hidrofilnih koloida ili vezane vode. Na hladnoću otpornije ibiljke ipšenice gube manje vode natoon otapanja. Natoon »kaljenja« biljke postaju toliko osjetljivije na oštećenja od hladnoće koliko je napredovao razvoj i vegetacijski period.

Utjecaj soja na razvoj zrna pšenice

Općenito, osje se u pšenice smatralo korisnim u određenim klimatskim uvjetima.4, 34, 48) Brkulje — sorte s osjem — čeisto pretežu u oblastima s ograničenim oborinama, ali i neke šišulje — sorte bez osja — isto daju dobre prinose. Prisutnost osja na cvjetićima pšenice pokazuje tendenciju na stvaranje težih zrna.61) Jedna funkcija osja u odnosu na prinos može biti njegova uloga u uklanjanju iz transpiracionog sistema biljke u vrijeme nalijevanja zrna takvih tvari (vjerojatno s’ilikata) koje bi inače mogle smetati brzom prenošenju hranjivih tvari u zrno pšenice.34) Klasovi bez osja transpiriraju manje od klasova s osjem.21) Budući da se nije pokazalo da bi obilata transpiracija bila korisna, izgleda da druga svojstva daju malu prednost klasovima s osjem. Najznačajnija razlika u ponašanju ova dva tipa pšenice jest tendencija da vrhovi klasova bez osja budu oštećeni za vrijeme suhog vrućeg vremena. Ovime se objašnjava da slabi učinak zasjenjivanja od osja može biti koristan za razvoj zrna, ali za to nedostaje
dokaza. Osje sadrži znatno klorofila i, bez sumnje, pridonosi nešto ugljičnih hidrata pojačanom fotosintezom biljke.

Podjela pšenice

Botanička podjela

Pšenica nađena u svim dijelovima svijeta45) botanički se razvrstava prema niže navedenoj podjeli. Pšenice označene zvjezdicom uzgajaju se u SAD.11) prikazani u tab. 4, bili su postignuti na kukuruznom tlu na lokalitetu Akron, Colorado. Niski prosječni prinosii uvelike su posljedica nedostataka vlage. Veće količine sjemena za sjetvu davale su više prosječne brutoprinose nego manje količine (1—2 peka), ali su čisti prinosi bili tek nešto viši, iako razlika vjeirojatno nije signifikamtna. Veće norme sjetve pružaju stanovito osiguranje protiv procjeđivanja sklopa usjeva u nepovoljniim uvjetima, a istovremeno su izdaci vrlo mali.

Tabela 3. Količina sjemena i datum sjetve ozime sorte kander na lokalitetu Akron, Colorado (12-godišnji prosjek)

Izostavljeno iz prikaza

• Prinos zrna bušela po akru, pri roku sjetve
• Doza sjetve 15,8.
  1 7,3
  2 9,1
  3 10,4
  4 11,0
  5 11,6
  Prosjek 9,9
• Doza sjetve 1,9.
  1 11,2
  2 11,6
  3 12,1
  4 12,3
  5 12,3
  Prosjek 11,9
• Doza sjetve 15,9.
  1 11,4
  2 11,3
  3 10,6
  4 10,7
  5 10,2
  Prosjek 10,8
• Doza sjetve 1,10.
  1 6,7
  2 6,7
  3 6,9
  4 6,8
  5 7,6
  Prosjek 7,8
• Doza sjetve 15,10.
  1 5,9
  2 6,7
  3 6,9
  4 7,1
  5 7,7
  Prosjek 6,9
• Doza sjetve Prosjek
  1 8,5
  2 9,1
  3 9,4
  4 9,5
  5 9,9
  Prosjek 9,3

Žetva

Skoro sve površine u Sjedinjenim državama od 1960. žanju se kombajnom. Samovezačica (sl. 8—1) se rijetko upotrebljava osim u slučaju kada se želi sačuvati svu slamu. Kosilica se povremeno upotrebljava u izuzetnim slučajevima kada zbog vlažnog vremena kombajni ne mogu raditi. Odlagačice za žetvu pšenice sada su rijetkost. Kosa za žitarice još se upotrebljava za košnju malih površina pšenice na farmama na istoku i jugu SAD.

Žetva pšenice teče gotovo kontinuirano u toku gođine uvijek negdje u svijetu. Navoidimo nelke zemije i države u kojima se pšenica u pravilu, žanje u pojedinom mjeseou u godini:

• Januar: Argentina, Urugvaj, Oile i Australija
• F e b r u a r: Gornji Egipat i južna Indija
• M a r t: Egipat, Tripolis, Maroko i Meksiko
• A p r i 1: Perzija, Mala Azija i Meksiko
• M a j: Alžir, Tunis, centralna i južna Azija, Georgia, Texas, južna Arizona, južna California.
• Juni: Grčka, Italija, Španjolska, južna Francuska, južna polovina SAD.
• Juli: Francuska, centralna Evropa, južna Rusija i centralne SAD.
• August: Sjeverni dio SAD, južna Kanada, Rusija, Engleska, Njemačka, Belgija, Nizozemska i Danska.
• Septembar: Švedska, Norveška, Sibirija, Kanađa, sjevernd dio Minnesote, Sjeverna Dakota i Montana.
• Oktobar: Skotska, Švedska, Norveška, sjeverna Rusija, sjeverna Kanada.
• Novembar: Peru i Južna Afrika.
• Decembar: Burma i Argentina.

Upotreba

Od ukupne proizvodnje pšenice u posljednjim godinama se oko 40% (nešto ispod 500 milijuna bušela) potroši za ljudsku hranu u Sjedinjenim Državama, a oko 5% se upotrebljava za sjeme. Godišnji izvoz pšenice u druge zemlje računajući i izvoz brašna, kreće se od 400 do 700 milijuna bušela u periodu od 1960. do 1964. Potrošnja pšenice po glavi stanovnika u SAD bila je oko 160 funti u 1963., a 1910 ta potrošnja bila je 330 funti.

Pšenica koja se izvozi iz SAD sastoji se uglavnom od tvrde, crvene i padfiičke bijele pšenice. Ne postoji višak neke crvene ozime ili tvrde orvene jare pšenice. Prije 1930. oko polovina proizvedene durum-pšenice bila je izvezena. Zbog kasnije zamjene većine durum-pšenice sortama tvrde crvene jare pšenice koje su otpome na rdu, durum se malo izvozi.

Glavni način upotrebe pšenice jest u obliku brašna za izrađevine od brašna (pekarski proizvodi). Drugi načini uključuju prerađevine za doručak ili druge prehrambene proizvode, većinom iz krupica durum-pšenice. Sorte običnih ili durum-pšenica s velikim bijelim zmima, kao što su Baart, Peliss i Golden Ball, upotrebljavaju se za izrađu nabujaka. Krupice od pšeničnog brašna izrađuju se od sorti meke bijele pšenice. Tvrde pšenice uglavnom se uzimaju za krušno brašno. Meke pšenice, crvene i bijele, upotrebljavaju se najviše za kolače, krekere, poslastice i kao brašno za raznu primjenu u kućanstvu. Crvena durum-pšenica gotovo se isključivo upotrebljava za krmu, uglavnom za perad. Znatne količine obične pšenice pohrane se za stokiu na farmama uz pacifičku obalu i u istočnim državama. Po hranidbenoj vrijednosti pšenica je otprilike jednaka kukuruzu. Pšenica za domaće životinje traži meljavu, izuzev za perad. Danas se pšenica upotrebljava za dobivanje dekstroze (glukoze) i alkohola.

Meljava pšenice

Priprema za meljavu. Pšenica se najprije temeljito očisti sa svrhom da se uklone svi korovi i primjese. Nakon toga se pšenica trlja da se skinu dlačice i prljavština sa sjemena. U uređaju za trljanje (čišćenje) nalaze se rotirajući batovi koji bacaju zrna pšenice prema hrapavim stijenama bubnja. Ako je pšenica snetljiva i prljava u većoj mjeri, ona se još i pere. Snetljiva pšenica katkada se prije trljanja tretira vapniom. Oprana pšenica često se suši prije meljave. Svrha »mekšanja« pšenice neposredno pred meljavu jest u tome da se olakša odvajanje vanjske ljuske (posija), koje će se potpuno izdvojiti od brašna u velikim krpicama. Pšenica se mekša dodavanjem dovoljno vode da bi se sadržaj vlage od običnih 12 do 13,5% podigao na oko 15%. Nakon dođavanja vode masi pšenice koja se kreće, omogućuje se zrnu da ostaje 2 do 24 sata, ali u pravilu 4 do 6 sati sa ciljem da se omogući vlazi da prodre u zrno do potrebne dubine radi odvajanja ljusike (posija). Vrlo tvrda pšenica najprije se moči i ostavlja stajati dva ili više dana da vlaga prodre u čitavo zrno. Pšenica se »omekšava« tek pređ meljavu.

Toplina koja se stvara za vrijeme meljave i prozračivanja tokom prosijavanja, čišćenja i kretanja pšenične mase kroz mlinske uređaje djeluje na snižavanje sadržaja vlage u mljevenu produktu na oko 13 do 13,5%. Postoji neviđljiv gubitak u težini mliva evaporacijom kada omekšala pšenica sa’drži više vlage od 13,5% u odnosu na prijašnji niži postotak vlage. No, ako pšenica sadrži prije omekšavanja manje od 13% vlage, dolazi obično do povećanja u težini.

Proces meljave

U velikom mlinu mlivo se dijeli u brojne tokove od kojih se svaki podvrgava različitom tretiranju.16) Zrno se najprije lomi postepeno kroz seriju od 4—6 pari hlađenih željeznih valjaka. Površina ovih valjaka hrapava je od oštrih dužinom postavljenih nabora. Jedan član svakog para mlinova kreće se oko 2V2 puta brže od drugog, čime se postiže učinak »rezanja« zrna. Usatnjeli dio mase iz svakog zahvata prosijava se i najgrublje se čestice vode do slijedećeg valjka, gdje se proces ponavlja.

Svaki slijedeći par ovih mlinova ima finije nabore i manju razdaljinu između valjaka, sa svrhom da se zrno melje u sve sitnije đjeliće. Najfinije čestice prosijavaju se kao brašno.

Cilj meljave na valjcima jest da se dobije što veći udio djehća srednje veličine. Ovi su »srednjaci« znatne frakcije endosperma od kojih se odvajaju finije čestice (brašno), posije i sporedni mlinarski produkt. »Srednjaci« se ponovo prosijavaju i usisavaju u uređaj za čišćenje sa svrhom da se uklone male, lagane čestice posija. Pročišćena masa »srednjaka« proiazi kroz seriju valjaka za redukciju. Ovi su valjci glatki, a postavljeni su tako da se sa svakom slijedećom redukcijom dobivaju finije čestice. Brašno se isijava naikon svake redukcije. Pri dobivanju »direktnog brašna« ) svi tokovi brašna su kombinirani, osim onog nazvanog »crveni pas« i taj tok ima tamnu boju od visokog sadržaja čestica posija, a sađrži mnogo aleurona. U uobičajenoj tehnici meljave finije i bijele frakcije koje obuhvaćaju 70 do 80% od ukupnog brašna kombiniraju se u tzv. patentno brašno. Preostale tamne klase meljave obično se nazivaju odvojak ili pekarsko brašno, prodaju se za sipecijalne pekarske upotrebe ili se miješaju s posijama, grahom ili raženim brašnom .Brašno nižih klasa (izdvojci i »crveni pas«) katkada se poslije peru da se ukloni šlkrob, ostavljajući tzv. glutensko brašno koje se upotrebljava većinom za dijabetičare ili za ljude s drugim probavnim bolestima.

Bijeljenje brašna

Većina se brašna »bijeli« da bi se učinilo bijeljim i time više privlačivim. Bijeljenje se vrši dodavanjem malih količina kemikalija kao što su klor, benzodl peroksid, dušični triklorid ili dušični oksid dobiven u električnom luku iz zraka. Bijeljenjem se razaraju žuti pigmenti, uglavnom ksantofil, koji je po prirodi prisutan u pšeničnom brašnu. Opsežna ispitivanja od 1947. g. na ovamo nisu utvrdila nikakav štetan učinak procesa »bijeljenja« na brašno kao prehrambeni artikl. Pretjerano tretiranje brašna dušičnim trikloridom stvara jednu tvar koja izaziva grčeve u psa i majmuna. Njegova upotreba obustavljena je 1949. godine.

Nusproizvodi meljave. Nusproizvodi meljave brašna, često smatrani kao otpaci, obično se prodaju kao posije i mlinarski otpadni proizvodi a vrijedna su hrana za mliječnu stoku i proizvodnju krmnih mješavina za perad. Neki mlinovi izrađuju tri stočna proizvoda, tj. posije, otpatke (smeđe otpatke) i bijele »srednjake«. Očišćene posije sastoje se većinom od velikih čestica perikarpa i aleurona i sa tek neznatnim količinama vezanog endosperma. Domaće posije sadrže više endosperma, imaju više škroba, a manje vlakanaca.

Otpaci (ili standardni »srednjaci«) zapravo su u procesu meljave konačni »srednjaci« koji se sastoje većinom od primiješanih ili pripojenih grubih čestica endosperma i znatnih količina finih čestica posija. Bijeli »srednjaci« (ne srednji produkt meljave nazvan »srednjaci«) sadrže frakciju »crveni pas« i druga brašna niske vrijeđnosti miješane s finijim i bjeljim česticama koje bi se inače uključile u otpadke. Otpaci i »srednjaci« često se upotrebljavaju kao hrana za svinje uz dodatak dovoljno vode dasedobije vodenasta masa. Stočna hrana iz razhčitih mlinova može varirati od jednakih dijelova do odnosa posija i otpadaka 3:2. Posije su voluminozna stočna hrana, volumna težina je manja od 1/3 volumne težine pšenice.

Klica pšeničnog sjemena dolazi iz mlinskih valjaka u tok koji se naziva »grube posije« i tu je klica pripojena veoim česticama posija. Klica se spljoštuje kao i najveći dio posija u valjcima. Klica se obično dodaje otpacima i tako upotrebljava za stoku. Katkada se »tok« klica ili ekstrahirano ulje iz klica sprema za Ijudsku ishranu zbog visokog sadržaja vitamina, naročito tiamina (vitamin Bl) i alfa-tokoferola (vitamin E). Ovaj je posljednji bitan za fetitilnost štakora i normalne mišićne funkcije u glodavaca i pasa, ah njegov utjecaj na čovječji sistem nije potpuno osvijetljen.

Randman brašna od meljave. Mlinarski randman iznosi oko 72% brašna iz pšeničnog zrna koje se sastoji od gotovo 85% endosperma, to ukazuje na poteškoću da se dobije potpuno odvajanje dijelova zrna u procesu meljave. Dijelovi endosperma, naročito aleurona koji se drži posija, ulaze u tokove za krmne ili otpadne prođukte.

Prosječni randman izravno dobiivena brašna od pšenice jest oko 70 do 74%, ih jedan barrel (196 funti = 90,2 kg) brašna od oko 41/2 bušela (oko 112 kg) zrna pšenice. Viši randman utječe na dobivanje brašna tamnije boje, kao što je 85% tamno »viktarija« — brašno koje se upotrebljavalo u evropskim zemljama za vrijeme posljednjeg rata. U stara vremena, u malim mlinovima od 5 bušela (125 kg) pšeničnog zrna dobio se 1 barrel (90,2 kg) direktnog brašna (randman brašna iznosio je 65,3%), a mlinari su često mijenjali brašno za pšenicu zadržavajiući sp’Oredne produfete meljave kao ušur.

Jedan barrel (90,2 kg) brašna dovoljan da se napravi oko 300 do 315 funti (136,2 do 143 kg) svježe pečenog kruha. Za vrijeme II svjetskog rata američka je vojska nabavljala brašno u vrećama od 100 funti (45,4 kg) sa svrhom da olakša računanje obroka. Prema trgovačkim uzancama sve se brašno prodaje na istoj bazi, te izgleda da se stara težina jednog barrela (196 funti = 90,2 kg) više nikada neće vratiti na tržište.

Faktori koji utječu na randman brašna. Hektalitarska težina zrna pšenice po jeđinici volumena veoma je važan faktor za određivanje randmana brašna. Lagana (smežurana) zrna pšenice nemaju samo niski postotak endosperma, već je otežano odvajanje endosperma od brašna. Ukupni randman brašna (uključujući i klasu niske kvalitete) varira manje od 62% za pšenicu ođ 49 funti (22 kg), pa do više od 79% za pšenicu od 64 funte (29 kg) težine testa.

Vlaženje i sušenje u polju svojstva pšeničnog zrna čineći ga mekšim i više škrobnatim u izgledu kao i lakšim u hektolitarskoj težini. Ova je promjena posljedica povećanja zračnih prostora između zrnaca škroba. Niska hektolitarska težina kao posljedica vremenskih prilika ne utječe na randman brašna u meljavi, a omekšanje endosperma ne kvari pekarsku kvalitetu brašna. Zapravo, njegova kvaliteta vlaženjem može čak biti popravljena, jer brašno ima osobinu starenja. Pod utjecajem vremenskih prilika izmijenjena pšenica prema tome je bolje kvalitete za meljavu i pečenje nego i’.o bi na to ukazivali hektolitarska težina i izgled.

Graham-brašno dobiva se mljevenjem čitavih zrna pšenice i ono sadrži sve posije. »Puno« pšenično brašno i »potpuno« pšenično brašno zapravo su iste kategorije kao i graham-brašno definirano saveznim propisima u 1941. Prije se »puno«, »potpuno« pšenično brašno sastojalo od graham-brašna iz kojega je bio uklonjen dio posija postižući izvadak od 80 do 90% pšeničkog zrna. Često je graham-brašno mljeveno na način kako se melje kava ili čak između starinskih mlinskih kamenova. Izgleda da su ljudi kamenog doba mljeli pšenicu u graham-brašno. Međutim, stari su Egipćani naučili prosijati brašno kroz sita od papirusa, a tokorn stoljeća na&tavljena je tendencija da se dobije najbolje brašno.6) Stari su Rimljani dobivali prilično bijelo brašno. George Washington je prodavao prosijano brašno iz svog mhna. G. 1837. dr Sylvester Graham pubhcirao je knjigu hvaleći prednosti brašna dobivenog od čitava pšenična zrna. Takvo se brašno od tog vremena naziva grahamovo brašno. Ako je klica zadržana u brašnu — kao što je to slučaj u graham-brašnu i nekim specijalnim brašnima, mast khce čini brašno sklonim ranketljivosti, a posljedica je neprikladnost brašna za upotrebu. Graham-brašno brže se zarazi insektima nego bijelo brašno. Graham-brašno se obično prodaje po višoj cijeni radi rizika u skladištenju i radi malih kohčina za prodaju.

Bijelo brašno čini oko 97% od ukupno proizvedenog pšeničnog brašna u SAD. Ostalo su graham i ostali tipovi tamnog brašna. Bijelo brašno se često miješa s tamnim brašnom za pravljenje kruha. Dosljedno tome, oko 93% od ukupnog pečenog kruha napravljeno je iz bijelog brašna, 1% je graham-kruh, a ostatak su miješana bijela i tamna brašna. Ovi odnosi odražavaju ukus i želje američkog stanovništva.

Kemijski sastav pšenice i bršna

Približni kemijski sastav pšeničnog zrna29) postocima iznosi kako slijedi: škrob 63—71%, protein 10—15%, voda 8—17%, celuloza 2—3%, mast 1,5—20%, šećer 2—3% i mineralne tvari 1,5—2,0%. Sađržaj proteina u pšenici varira prema uzgoju u različitim oblastima. Približni sastav bijelog i graham-brašna, te posija i pšeničnih klica prikazan je i u tab. 4. Vidi se da bijelo brašno ima manje proteina, masti, pepela i više škroba od zrna pšenice ili graham-brašna.

Tabela 4. Prosječni sastav pšeničnog brašna, posija i klica s oko 13% vlage

Izostavljeno iz prikaza

• Pšenica ili graham-brašno
  Ugljični hidrati (Ekstrakt bez dušika) 68%
  Škrob 65%
  Pentozani 6%
  Dekstrini —
  Šećeri 2%
  Surova vlakna 2,3 %
  Mast 2%
  Surovi proteini 13%
  Pepeo (mineralna tvar) 2%
• Bijelo brašno
  Ugljični hidrati (Ekstrakt bez dušika) 74%
  Škrob 70%
  Pentozani 3,5%
  Dekstrini —
  Šećeri 1,5%
  Surova vlakna 0,4%
  Mast 1%
  Surovi proteini 11%
  Pepeo (mineralna tvar) 0,45%
• Posije
• Ugljični hidrati (Ekstrakt bez dušika) 50%
  Škrob 10%
  Pentozani 25%
  Dekstrini 4%
  Šećeri 1.5 %
  Surova vlakna 9%
  Mast 4%
  Surovi proteini 17%
  Pepeo (mineralna tvar) 7%
• Klice
• Ugljični hidrati (Ekstrakt bez dušika) 18%
  Škrob —
  Pentozani 6%
  Dekstrini —
  Šećeri 15%
  Surova vlakna 2%
  Mast 11%
  Surovi proteini 30%
  Pepeo (mineralna tvar) 5%

Patentno brašno sadrži grubo 10—12% od ukupnog tiamina i niacina, 20% riboflavina i željeza, 25% fosfora i 50% kalcija nađenog u zrnu pšenice.3) Obogaćivanje se prakticira za većinu brašna koja se upotrebljavaju u SAD; tim se postupkiom nađoknađuje 60% niacina, 80% tiamina i željeza i gotovo dvostruka koncentracija riboflavina pšenice.

Frakcija klice ima visoki sadržaj tiamina, riboflavina, fosfora i željeza. Posije imaju mnogo niacina i željeza. Pri meljavi većina tiamina ođlazi u brašno nazvano »crveni pas« i u otpadke, a niacin se većinom nalazi u posijama. Tiamin klice uglavnom je u skutelumu, a manje u plumuli, stabljici embrija i u korijenskom tkivu.

Oko 75—80% tiamina pšenice nađeno je nakon meljave u posijama i otpacima za krmu. Kada se ova dva produkta đaju mlječnim kravama i svinjama, ne više od cca 1/6 tiamina vraća se u ljudsku hranu u mlijeku i svinjskim proizvođima.

U toku oba svjetska rata narodi nekih evropskih zemalja bili su prisiljeni da troše pšenično brašno vrlo visokog randmana, tj. 82—100% od zrna pšenice. U narodu je to stvaralo ozbiljnu opoziciju. Masovna potrošnja takva brašna vrlo visokog randmana imala je za posljeđicu vidljivi porast probavnih smetnji i rahitisa u male djece. Posije sadrže znatan postotak neprobavljivih, i dijelom takvih tvari koje podliježu fermentaciji i koji nadražuju probavni trakt. Posije, osim toga, sađrže fitičnu kiselinu (inozitol heiksaforičnu kiselinu,17) koja sprečava apsorbciju kalcija iz sadržaja u probavnom traktu. Time se izgleđa, objašnjava razvoj rahitisa među djeoom koja su jela velike količine graham-kruha. Dodavanje kalcija ovakvoj hrani smanjuje apsorbciju fosfora. Ako je kruh bio jedina hrana, graham-brašno bez sumnje ima prednost, pred bijelim brašnom s gledišta hranjivosti. Nitko nije prisiljen da jede samo kruh, izuzev teških kažnjenika u strogim samicama. Amerikanci ne dobivaju više od 25% izvora energije u obliku raz-nih pšeničnih proizvoda. Jedan tanjur svinjetine i graha u potpunosti namiruje nediostatak vitamina u bijelom ‘kruhu zbog uobičajenog postupka meljave.

Sadržaj pepela i kvaliteta brašna. Sadržaj pepela u brašnu važan je faktor u trgovini brašna. Visokoproičišćeno patentno brašno ima nisiki sadržaj pepela — od 0,4% ili manje. Što brašno sadrži više dijelova posija, to u njemu ima više ipepela. Prema toime, čisto i direktno ibraišno sadrži više papela od patentnog brašna. Zbog ovih odnosa pekari i kupci brašna često nabavljaju braišno na bazi garantirano maksimalnog dopustivog sadržaja pepela. Visoki sadržaj pepela nije potrebni indikator visokog randmana, loše meljave ili prljave pšenice jer se sorte pšenice razlikuju u sadržaju pepela. Brašna tvrdih pšenica obično imaju viši sadržaj pepela od brašna mekanih ozimih pšenica. Faktori sređine, uglavnom vremenske prilike, također utiču na sadržaj pepela u pšenice, a dosljedno tome u brašnu. Glavni sastojci pepla pšenice jesu: fosfor, kalij, magnezij, sumpor i kalcij.

Sadržaj proteina i kvaliteta brašna. Tvrde jare i tvrde crvene ozime pšenice sadrže prosječno oko 11—15% proteina kada se uzgajaju u Veliikim ravnicama i državama sjeverne prerije.14) Meke pšenice sadrže 8—11% proteina kada se siju u vlažnim oblastima. U godinama kada je usjev općenito niskog sadržaja proteina, plaća se znatna premija — do 15 centi po bušelu za onu tvrdu pšenicu koja ima visoki sadržaj proteina. Za odgovarajući postotak proteina iznad 12,5—13% obično se nude progresiivne premije. U godinama kada ima obilje visokoproteinske pšenice, premije na sadržaj proteina mogu biti niske ili uopće ne postoje. Visoikoproteinslke pšenice miješaju se s drugim pšenicama sa svrhom da se podigne prosječni sadržaj proteina u brašnu kako bi se postigao standardni sadržaj za pojedinu vrstu brašna. Pšenica se često prođavala na osnovi specificiranog sadržaja proteina.

Uobičajeno je za trgovce pšenicom da pokušavaju utvrditi reprezentativni sadržaj proteina za svaki lokalitet uzgoja pšenice i pojedino tržište, što je moguće prije nego što je započela sezona trgovanja. Katkada se vrše preliminama procjenjivanja skupljanjem i ispitivanjem brojnih ranih uzoraka pšenice, a nakon toga se prave pregledne karte sa zonama prema sadržaju proteina. Ovo omogućava lokalnim kupcima da plate premijske cijene na mjestima utovara gdje prevladava pšenica visokog sadržaja proteina. Pojedini uzgajači pšenice s niskim sadržajem proteina od takve prakse mo!gu imati koristi.

Brašno od tvrde pšenice, u pravilu, ima visoike pekarske kvalitete, tj. sposobnost da od njih nastane veliki, lagani, dobro dignuti kruh dobre jednolike strukture i boje. »Jake« pšenice, tj. one koje imaju mnogo glutena (proteina) dobre kvalitete imaju znatnu sposobnost upijanja vode. Od njih se obično đobija više pšeničnog hljeba po 1 funti (454 g) težine od 1 »barrela« brašna (90,2 kg) i to zbog veće sposobnosti da drže vlagu u uspoređbi sa slabijim brašnom cnd mekanih pšenica. Lagani kruh može se napraviti od slabog brašna, ali su šuipljine takva kruha velike i kruh se brzo suši. Tvrde pšenice dajubrašno zrnate strukture bez obzira na njihov sastav ili sadržaj proteina. Zrnato brašno tvrdih pšenica nije prikladno za izrađu slastica, ali meke pšenice daju fino, mekano brašno vrlo prikladno za pravljenje kolača, krekera, »oookies« (posebne vrste peciva koja se proizvodi u SAD) i pecivo koje se servira vruće.

Gluten pšeničnog zrna sadrži oko 17,6% dušika. Postotak dušika utvrđen analizom mmoži se sa 5,7 da se dobije sadržaj proteina (100:17,6—5,7). Sadržaj proteina većine krmnih usjeva je oko 16% dušika, te odgovara faktor 6,25.

Makaroni

U pravljenju makarona i drugih vrsta tjestenina; krupica (semolina) i farina se miješaju s vrućom vodom i jako gnječe u hrapavim valjcima dok se ne dobije žilavo tijesto. Nakon toga se tijesto stavlja u cilindričnu prešu, gdje se pod jakim pritiskom klipa tijesto protjerava knoz šupljikavu ploču ili kalup. Makaroni izlaze napolje u seriji kontinuiranih vlakna, pa se režu na željenu dužinu i objese na sušenje. Tlak istjerava zrak i tlači tijesto tako da nastaje gusti prođukt. Različiti oblici raznih ili u kalupu formiranih makarona i rezanaca prave se u velikim količinama. Cijevasti tipovi imaju promjer od 0,11—0,27 inča, a nazivaju se makaroni. Kruta vlakna užeg promjera, tj. s promjenom većine od 0,06 inča, ali ne više od 0,11 inča nazivaju se špageti. Vrlo tarnka vlakna, ne više od 0,06 inča u promjeru su vermicelli. Pravljenje šupljina u makaronima relativno je lako. Unutar svake okrugle rupe u ploči kalupa nalazi se mala okrugla motka pričvršćena samo s unutarnjeg kraja rupe. Tijesto okružuje ovu motku i formira cijev prolazeći knoz ploču kalupa. Ako su kalupi podešeni u obliku slova, a izlazeće tijesto se reže u vrlo kratke komadiće, dobiva se osnova za tzv. obiteljsku abecednu juhu.

Krupice (semolina) od durum-pšenica visokog sadržaja proteina imaju prednost za pravljenje makarona jer se od njih dobiva tvrdi providan prođukt koji ostaje čvrst nakon kuhanja. I semolina ima visoki sadržaj žutih karotinskih pigmenta, tj. poželjnu boju benzina po vrijednosti od 1,50 ili više (odnosi se na lokalne američke kriterije, te u tekstu stoji đoslovno »a gasoline color value of 1,50 or more is desired«, op. prev.); karotinski pigmenti daju makaronima željenu bogatu žutu boju.

Bolesti

Rđe

Pšenicu napadaju tri vns’te rđe, i to: rđa stabljike ili cma rđa stabljike (Puccinia graminis tritici), lisna rđa (P. rubigo-vera tritici) ili (P. triticina) i prugas’ta rđa (P. glumarum). To su sve gljvične bolesti poznate od vjekova. Rimljani su pripisivali štete na usjevu bogu rđe Robigusu, koji je pribjegavao ovom sredstvu osvećivanja prema grešnom narodu. Drugi su, opažajući da rđa dolazi nakon vlažnog vremena, vjerovali da je pojava ista kao rđanje njihovih oruđa, štoviše, neki neupućeni vjerovali su da njihove pšenice priije nisu obolijevale od rđe dok se nisu postavljale oko njihovih polja ograde od bodljikave žice.

Rđa stabljike

Donedavna je ovo bila najrazomija bolest pšenice u SAD. Ona uzrokuje tako jako smežuravanje zrna osjetljivih sorti pšenice da se često žetva uopće ne isplati. Uzročnik bolesti stvara na listovima i stabljikama masu »jastučića« (pustula) i koji sadrže crvene spore. Ove spore šire bolest na đruge biljke. Rđom zaražene biljke transpiriraju vodu u veoma ubrzanoj mjeri.

U južnim državama SAD i u Meksiku crveni ili uređisporni stađij organizma rđe stabljike živi u toku godine na sijanoj ili divljoj pšenici i na nekim travama. U proljeće se spore množe i šire na druge biljke ili na druga mjesta iste biljke. Nova generacija spora stvara se svakog ili svaka tri tjedna. Spore nosi vjetar ili zračne struje, a mogu biti podignute do visine od 4.800 metara i prenesene na đaljinu od više stotina kilometara. Tim se putem pšenica zaražava prema sjeveru kako sezona odmiče. Nakon jakog napađa rđe stabljike u aprilu u Teksasu može se očekivati napad te rđe u julu u Sjevemoj Dakoti, ako vremenske prilike pogoduju razvoju rđe kroz centralnu oblast uzgoja pšenica. Uski odnos između napada rđe u Kansasu i Sjevernoj Dakoti bio je opažen još g. 1910. Vlažno toplo vrijeme pogoduje razvoju rđe. Bujni rast pšenica na tlima bogatim dušikom i vlagom većinom je uzrok napada rđe.

Na sjeveru organizmi rđe mogu proći kroz naknadne stadije.25) Crvene (uredio) spore na biljkama zamijenjene su crnim (telio) sporama kakose pšenica bliži zriobi. Ove spore ostaju na slami i strni preko zime, kliju u proljeće i proizvode bazidiospore koje zaraze listove obične žutikovine (Berberis vulgaris) i divljih vrsta kao što su B. canadensis i B. fendleri. Jedan tip spora (spermagonij ili piknospore) koje se razvijaju na žutikovini tvore spolne reproduktivne stanice gljiva. Spajanjem svih stanica stvara se tkivo koje izbacuje mnoštvo »kapa« (ecija) u kojima se stvaraju eciđio-spore. Njih vjetar otpuše s grmova žutikovine na pšenicu ili trave, koje se tako zaraze rđom. Urediospore su proizvedene na pšenici i time je ciklus završen. Teliospore obično ne prežive ljeto južno od Nebraske i zbog toga su grmovi žutikovine na jugu SAD rijetko. zaraženi. S druge strane, urediospore rđa stabljike preživi zimu sjeverno od Teksasa. Ondje gdje se u sjevemim državama nalaze grmovi žutikovine može se očekivati čirenje rđe na okolna pšenična polja, a bolest se zatim širi na druge površine pod pšenicom. Količina uzročnika rđe koja đolazi s grmova žutikovie neznatna je u usporedbi sa zarazom od velikih polja pšenice i travnjaka (pašnjaka). Pšenica u blizini žutikovine zarazi se rđom puna 2 tjedna ranije nego od spora rđe s juga SAD.

Godine 1918. postojao je jedan pokušaj uništavanja grmova žutikovine u SAD u 13 država. Tako je do g. 1945. bilo uništeno 323 milijuna grmova, a iskorjenjavanje je još bilo daleko od potpunog uništenja. Kada je akcija započela, nitko nije bio svjestan postojanja velikog broja preostalih grmova na pašnjacima i površinama pod drvećem. Posljednjih godina uništavanje žutikovine proširilo se na još nekoliko država.

Budući da je grm žutikovine domaćin (vektor) bolesti rđe stabljike koja osim pšenice napada i druge žitarice, a osim toga on može biti sredstvo širenja novih rasa ove bolesti, to je iskorjenjavanje žutikovine bilo korisno. Uništavanje đivljih vrsta žutikovine u izoliranim dolinama Colorada, Virginije i Pennsylvanije znatno je smanjilo štete od rđe. Međutim, u ravnicama i prerijama Srednjeg zapada, gdje dolaze »oblaci« rđe s juga, iskorjenjavanje grmova žutikovine malo pomaže.

Zaprašivanje pšeničnih polja sumporom radi suzbijanja rđe stabljike može imati uspjeha ako su tretiranja započela prije nego se bi jest aktivira, te ako se tretiranja ponavljaju dovoljno često tako da površina lista bude pokrivena prahom. Potreba opetovatnih tretiranja svake godine kao preventivma mjera protiv eventualne pojave rđe čini zaprašivanje u današnje vrijeme neekonomiski.

16. Raž

Ekonomska važnost

Raž je strna žitarica od manje važnosti u SAD. Prosječna godišnja površina ovog usjeva od g. 1960. do 1964. bila je 4 437 000 akra. Oko 1 7v/0 000 akri požeto je za zrno. Drugih 60% bi’lo je papašeno, pokošeno za sijeno, zaorano za zalenu gnojidbu bili čak napušteno. Prosječna proizvodnja zrna iznosila je 32 804 000 bušela. Prosječni prinos po akru bio je 19,1 bušela. Glavne države u proizvodnji raži jesu: Sjeverna Dako’ta, Južna Dakota, Nebraska, Kansas i Virgdnia (sl. 16—1).

Sl. 16—1. Površina požete raži za zrno

Izostavljeno iz prikaza

U sjevernim, centralnim i zapadnim državama raž se prvenstveno uzgaja za zrno, ali povremeno za sijeno i pašu. U drugim predjelima, naročito na istoku i jugoistoku, raž se često sije za pašu ili kao zaštitni usjev ili siderat, često u smjesi s grahoricom ili djetelinom. Raž se također upotrbljava kao usjev koji guši korove.

U trogodišnjem periodu (1961. do 1963.) prosječna godišnja proizvodnja raži usvijetu bila je 1 260 milijuna bušela. Pad raži je u tom periodu bilo 71 630 000 akri s prosječnim prinosom 17,6 bušela na 1 aker.

Vodeće zemlje u proizvodnji raži jesu: SSSR, Njemačka, Poljska, Cehoslovačka, SAD, Franeuska i Mađarska.

Povijest

Očaito je da je raž ksultmrana kasnije nego pšenica, jer je bila nepoznata sstaiim Egi.pćanima i Grcima. Pretpostavlja se da se raž uzgajala u Maloj Aziji prije više od 400 godina. Raž se nalazi kao vrlo rašireni korov u poljima pšenice i ječma u jugozapadnoj Aziji, gđje se nikada ne sije kao kultuma biologija. Izgleda da je raž domaća biljka u tom dijelu Azije, Raž se nije namjemo uzgajala s pšenicom i ječmom, ali kada je upoznata njezina vrijednosit, počela se odvojeno uzgajati. Kultuma raž (Secale cereale) možda potječe od S.anatolicum) divlje forme koja je nađena u Siriji, Armeniji, Perziji, Afganistanu, Turkestanu i Kirgijskoj stepi. Po drugom mišljenju, raž potječe od S. montanum, koja se uzgajala kao kultuma (kultivirana) biljka u brončano doba. Sličnost ovih vrsta onemogućuje da se utvrdi koja od koje potječe.15)

Uvjeti proizvodnje

Raž se može sijaitt u svim državama SAD, ali su glavne površine u sjevernim i istočnim državama. Ozima raž je najotpomija od svih žitarica.3,9)

Najviši prinosi raži obično su dobiveni na bogatim dobro dreniranim (ocjednim) ilovastim tlima. Raž je rodnija od drugih žitarica na slabo pjeskovatiu i kiiiselu tlu. Ona je naročito dobar usjev na dreniramim močvarnim tlima i krčevinama jugoistoonih država -nakon proizvodnje kultura.4) Raž će u pravilu ‘dati manjd prinos zrna od ozime pšenice ako se uzgaja u uvjetima koji su povoljni za pšenicu, jer ima kraću vegetaciju, rast slame jači i manju plodnost klasića. Međutim, raž se obično sije na lošijam tlima i s lošijom pripremom tla za sjetvu od -pšenice.

Raž se lako sama zasijava, jer se jače osipa i biljke rastu i pod nepovoljnim uvjetima. U vezi s tim uzgoj raži u oblastima ozime pšenice dovodi do miješanja raži u pšenici, a posljedlca toga jest smanjenje tržišne vrijednosti pšenice.

Botanički opis

Raž je jednogodišnja ili jednogodišnja ozima trava koja spada u rod Hordeae, u koji također pripadaju pšenica i ječam. Listovi su obiju biljaka slični, izuzev žito su u raži krupndji i više plavičaste boje. Korijenje je raži obilato razgranjeno, narooito ono blizu površine tla, ali neki korjenovi mogu prodrijeti u dubanu 150—180 cm.16) Ovim jakim korijenovim sistemom objašnjava se zašto raž raste bolje od pšenice u nekim suhim klimatima i na lošim tlima.

Cvat raži jest klas s pojedinim klasićima na svakom urezu (zglobu) klasnog vretena. Klasići se sastoje od tri cvijetića od kojih su dva plodna, a jedan zakržljao. Klasići su pokriveni sa dvije glumne. Lema je široka, prabačena, na vrhu osatali nosi »bradu«. Palea je talika i dvostruko prebačena. Kariopsis je (sl 16—2) uži od pšeničnog zrna. Raženo je zrno obično smeđemaslinasto, zelemkastosmeđe, plavozeleno ili žuto. Zeleni ili plavi pigment, ako je prisutan, nalazi se u aleuronu, a smeđasti pigment je u periikarpu. Boja je zrna određena kombinacijom pigmentacije u oba tkiva.

Oprašivanje

Raž je po prirodi stramoplodjna krulttnra (alogaimia). Cvijet ostaje za stanovito vrijeme otvoren, što olakšava stranooplodnju. U New Yerseyu bilo je opaženo oko 50% stranooplodivanja između obližnjih redova raži.13) Jalovost je kod raži česta. Približno jedna trećina cvjetova na raženim poljima u Wisoomsinu nije davala zrno.5) Još se više sreće samosterilnost.1) Samooplodne linije raži obično pokazuje značajniji pad u vigoru, smežuranost zrna, te stamorvito smamjemje. U višima biljke budući da se orgamfeam približava homozigotnosti.1) Neke su linije prilično produktivne.

Mnogi su selekciomerii ikrižali raž s pšeriicom u jalovu nastojanju da »prebaco« elkstremmu otpornost raži na zimu ma ipšenicu. Poteškoća izgleda da je u nedostatku uparenosti između kromosoma raži i pšenice. Potomstvo hibrida pšanica-raž, koji naliče ma pšemiou, nose samo jedan ili više potpunih kromosoma raži.7) Ovi posebni kromosomi raži često su izgubljeni za vrijeme meiozisa (plodne diobe stamice). U kasnijim se generaoijama karakter raži gubi, a kao posljedica toga potomstvo je tipična pšemica.

Sorte

Siju se ozime i jare sorte, ali su ozime sorte kudikamo važnije. Malo se sortii međusoibno jače razJikuje zbog toga što one obuhvaćaju mješavinu tipova dobiven.ih stranooplodnjom. Ozime sorte prilagođeme na js|jeveme država potpuno su neprikladne za uvjete na jugu, gdje blage temperature isključuju dovoljno hladnoće koja je potrebna pravim ozimima za rano klasanje. Takozvame ozdme sorte koje se sada siju na jugu djelomično su jarime. Ove sorte cvatu i zru prije nastupa nepovoljmog vrućeg ljetnog vremena.

Raž Abruzzes (Abruzzu), uvedema iz Italije dobro je prilagođena ma veći dio pamučnog pojasa, gdje se prvenstveno sije kao ipaša ili zaštitni usjev. Oma ima bujmi rast čak i pri hladnu vremenu. Raž iz južne Georgije, koja je za mefkioiliko idana randja i nešto viša oid raži Abruzzes, uzgaja se u južrnom dijelu pamučnog pojasa. Raž Balbo također je uvedena fe Italije, te je slično raži Abruzzes važna u idržavi Tenessee.10) Raž Balbo sađa je vodeća sorta u Kansasu i Nebraslki i u državama prema istoku SAD.

Raž Rosen, koja je bila uvedena iz Rusije g. 1912,12) prilagođena je na sjeverodstočne države, kukuruzni pojas, te na navodnjavane površine i bez sijana od 1. saptembra u sjevernom dijelu zemlje (SAD), pa do 30. novembra u južnom đijelu.4) Raž se može si’jati 2—4 tjedna iranije aiko je namijenjena paši, kao zaštitni usjev iii za zelenu gnojddbu. Sjetva sreddnom novembra može dati najviše iprinase u središnjem pamučnom pojasu. Ozima raž sije se oiko 15. augusta do 1. septembra u sjevemom dijelu Sjeveme Dakote i Minnesote. ali kasnije dalje na jugu. Optimalni rok sjetve ozime raži u sređišnjoj Sjevemoj Da’koti jest oko 15. sepetembra.2)

Jara raž, kao i druge jare strne žitarice, treba da bude sijana osim prilike dopuste.

U zapadnim državama raž se općenito sije u količinama od 4—6 pekova po akru. Uofoieajena količina sjemena u sjeveroistočnim državama iznosi 6 pekova, a u pamjučnom pojasu varira od 3—4 pdka.

Na pjeskovitim ilovačama u središnjem pamuonom pojasu 2 peka sjemena daju najviše prinose zrna raži Abruzzi, alii se obično preporučuje količina od 3 peka.4)

Raž se u pravilu žanje i varira kao i druge strne žitarice, izuzev ondje gdje se uzima slama za pasebnu uipotrebu. U tom se slučaju raž žanje ipriije nego što je potpuno zrela, dok još foiljke imaju slabo zelenu boju. Da bi se sačuvala slama, upatrebljavaju se specijalne vršalice. U tom slučaju samo gornji dio stabljike dolazi u dadir s cilinđrom vršaMce. Oko polovdne povr.šir.a raži žanje se kombajnima.

Upotreba

Glodišnje se oko 5 milijuna bušela raži preraduje u viski i alkobol. Nekih 4—5 milijuna bušela upotrebljava se za ljudsku hranu, 6 milijuna bušela za sjeme, a ostalo se iiskoristi za srtoku ili se izvozi.

Sadržaj proteina u raži nešto je niži nego u pšenice. Raženo brašno ne sadrži pravi gluten, aM ima u sebi proteine koji ga čine sposobnim da se od njega pravi hranjivi kruh. Kruh od raži nešto je teži i tamniji nego onaj od pšeničnog brašna. Raženo se brašno za pravljenje kruha obično miješa sa 25—50% pšeničnog brašna. Općenito se za dobivanje brašna za kruh pređnost daje ozimoj raži. Destilirije preferiraju debela svijetla zrna raži.

Raž ima oko 85—90% krmne vrijednosti kukuruza. Ona nije naročito ukusna za domaće životinje i nešto se llijepi pri žvakanju, radi čega se melje i miješa s drugim žitaricama. Udio raži u krmi obično je manji od 1/3.

Ražena slama upotrebljava se za pakiranje sadnica, lončarsku robu i ‘druge materijale. Duga slama uzima se za punjenje konjskih Okovratnika (komuta).

Bolesti

Glavnica raži

Glavnica (Claviceps purpurea) uzrokuje ozbiljne gubitke raži. »Tijela« glavnice otrovna su za stoku i Ijude, a često dovode do pobačaja gravidnih životinja. Raž koja sadrži 0,5% ili više glavnice smatra se opasnom za hranu i ‘krmu. Međutim, glavmica ne uzrokuje pobačaje u mula, koje su po prirodi sterilne životinje. Bolest glavnice izaziva jedna gljiva (fungus), koja zaražava

17. Ječam

Ekonomska važnost

U Sjedinjanim Državama ječam dolazi po važnosti na čatvrto mjesto među žitaricama i isprad njega su samo ikukuruz, ipšenica, sdraik i zob. Požeta površina u petogodišnjem periodu od 1960—1964. iznosila je 12 310 000 akri, na kojoj je p’ostignuta prosječna godišnja proizvodnja od 414 415 000 bušela. Prosječni prinos ipo 1 akru u tom periodu bio je 33,9 bulšela. Glavni proizvoda i ječma su države: Minnesota, Sjeverna Dakota, Kalifornija, Montana, Washington i Idaho. (sl. 17—4).

Svjetdka proizvodnja ječma u trogodišnjem periodu od 1981. do 1963. bila je oko 3 773 333 000 bušela koje je proizvedena na po prilici 149 500 000 akri s prosjeonim prdnosom od 25,2 bušela po akru. Glavni iproizvođači ječma su Sovjstski Savez, Sjeddnjene Države, Kina, Francuska, Velika Bnitanija, Kanada i Tunska.

Povijest kulture ječma

Ječam su uzgajali stanovnici švicarslkih jezera u kameno doba. Kao vjerojatno ceotri ipodnijetla ječma smatraju se Azija i Etiapija. Kultumi ječam možda potječe od biljke Hordenum agriocrithon, jednog divljeg ječma šesteroredca, s lomljivim klasnim vretenom, koji je nađen u istočnom Tibetu,1) ih vjerojatno od H. spontaneum, jednog dvtorednog tipa.

Ječam se uzgajao u vnijeme ranog naseljavamja sjeveroameričke teritorije. Engleski su doseljenioi donijeli tipove ječma idvoreca, a Nizozemci su unijeli kontinentalne 6-redne tipove. Španjolski su doseljenici uveili »obalm ječam« u Arizanu u g. 1701, a u Californiju u g. 1771. Manchuria i Oderbruoker jeomovi, kontinentaLlne 6-redne sorte uveli su se na gornjim dijeliu doline Mdssdssippija između g. 1860. i 1890. Nekoliko današnjih 2-rednih sorti bilo je uvedeno iz Švedske i Njemačke oko g. 1900.

Uvjeti proizvodnje

Ječam se uzgaja u umjerenim oblastima svijeta, ali uspijeva i u hladnijoj klimi. Ječam će bolje uspjevati u vručim semiaridndm nego IU vlažnim uvjetima.17) U topllim podnebljima jačam se sije u jesen ili zimi. Najbolja tla za ječam jesu dobro drenirane (ocjedne) ilovače. Na teškom, slabo ocjednim tlima u predjelima s obilnim oborinama usjev ječma je slab, naročito u kvaliteti zrna. Lagana ipjesikovita tla loša su za ječam jer je rast nepravilan, a usjev može dozreti prerano zbog suše. Usprkos boljim zahtjevima na većinu vegetaoijskih faktora, ječam od svih žitarica najviše reagira na eksitremne uvjete u odnosu na alkalije, mrazeve i sušu.

Obione grupe jeemova jesu:15) 1) mandžurijski ječmovi, u koje spadaju 6-redni ječmovi blagih ravnica Eurazije; 2) grupa obalnih ječmova u koju idu 6-redni ječmovi sjeverne Afrike; 3) Hannchen iz Sveđske; 4) grupa Smirna iz Male Azije; 5) ječmovi bez Ijuske ili gole forme iz centralne Azije; 6) ozimi ječam, ili iz balkanskokaVkaske, dld iz korejske regije. Učinak adaptacije na održanje sorte u mješavinama bio je određivan uzgojem mješavine 11 sorti na 10 eksperimentalnih stanica u ttoku nekoliko godina.14) Brojenje populacije vršeno svake godine pokazalo je brzo nestajanje sorti slabije prilagođenih na ambijemtalne faktore i na faktor kompeticije između sonti na svim mjestima. Sorita koja je eventualno prevladavala brzo se pokazala na većini sitanica, ali sorta koja je vodila na jednoj stanici mogla je biti elminirana na drugoj. Sorte koje se najbolje održavaju u mješavinama, u pravilu su — ali ne i obavezno — one koje daju najviše prinose ako se siju same.28)

Botaničke osobine

Ječam pripada travama skupine Hordeae, u kojih klas ima cikcaik klasno vreteno. Ječam pripdda rodu Hordeum, sekcija Cereaha. U ovom odjeljku nalaze se tri kulturne vrste s čvrstim klasnim vretenom, koje će biti kasnije apisane, i dvije nekultivirane vrste s lomljivim klasnim vretenom, H. agriocrithon E. Aberg i H. spontaneum C. Koch.2)

Vegetativni dio biljke ječma sličan je onom drugih strnih žitarica, izuzev što su aurikule (uške) na listovima upadljive (sl. 15—4, 15 poglavlje). Bočno širenje korijenja ječma varira od 15—30 cm, dok se dubina prodiranja kreće od 90 do 195 cm.

Cvat je klas sa tri klasića na svakom koljencu klasnog vretena. Klas obično ima 10—30 koljenaca. U 6-ređnih oblika sva su tri cvjetića plodna, dok je u 2-ređnih ječmova samo srednji cvjetić plodan. Svaki je klasić pokriven jednim parom gluma koje su normalno uske, kopljastih cvjetnih granica (brantija) s kratkim čekinjastim osjem. Svaki se cvjetić sastoji od jedne leme i jedne paleje i pšena (zrna), ako je klasić plodan. Izuzev sorte bez ljuske (goli ječam) (sl. 17—2), lemaipalea prijanjaju na zrno kada ono sazre. Lema može završavati osjem ili »kapuljačom« ili je samo zaokružena ili zašiljena. Osje ječma može biti ili hrapavo (dlakavo) ili glatko (sl. 17—3), ovo posljednje je glatko u osnovi, a nešto grubo na vrhu. »Kapa« (kukuljica) dodatak je koji se dijeli u troje, a zamjenjuje osje (sl. 17—4). Sorte bez osja razmjerno su rijetke. Rahila (malo klasno vreteno — osovina jednog klasića mala je, s dugim ili kratkim dlačicama, a leži u naboru zrna.

Sl. 17—2. Zrna golog ječma

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 17—3. Grubo osje ječma Oderbrucker (lijevo) i glatko osje ječma Wisconsin Barbless (desno)

Izostavljeno iz prikaza

Zrna su ječma duga 8—12 mm, 3—4 mm široka i 2—3 mm debela. Jedna funta sjemena sadrži oko 13000 (8000—16000) zrna.

Oko 10—15% (obično 12—13%) zrna sastoji se od ljuska, izuzev »gole« sorte, koje su nakon vršidbe bez ljuske. Tipične težine jednog bušela ječma jesu: s ljuskama 48 funti a gola zrna 60 funti.

Kod zrna ječma utvrđeno je pet boja,9 il) i to: bijela, crna, crvena, ljubičasta i plava. Posljednje tri boje dolaze od pigmenta antocijana. Kada se ti pigmenti pojavljuju u ljuskama, onda su one crvene ili ljubičaste, ali kada se javljaju u aleuronskom sloju, onda su zrna plava. Crvena boja obično izbljeđuje. Goli su ječmovi crveni u perikarpu, a plavi aleuron izgleda ljubičast.

Oprašivanje

Ječam je općenito samooplodnjak jer se oprašivanje zbiva u mnogih sorti još dok nisu izbačeni klasovi. U Minnesoti se povremeno javlja stranooplodnja

Crna boja dolazi od pigmenta sličnog meloninu u ljuskama ili perikarpu. Proširen je uzgoj samo bijelih i plavih ječmova.

Skoro sve površine pod ječmom u SAD se žanju kombajnima. Ako se usjev ostavi na polju dok zrno ne postane potpuno suho, dolazi do velikih gubitaka zbog osipanja sjemena, naročito kod pivarskih tipova. Da bi se izbjegli ti gubici, žetva ječma se vrši kosačicom ih samovezačicom u vrijeme kad klasovi zadobiju zlatno žutu i boju i dok je slama nešto zelena. Nakon što se zrno sušilo 3—4 dana, vrši se kombajniranje. Oko jedne trećine površine pod ječmom žanje se na ovaj način.

Ječam je zreo za žetvu za zrno vezačioom kada je fiziološki zreo, tj. nakon što je zrno prestalo da nakupljava suhu tvar. Zrelost se utvrđuje kada utiskivanje nokta od palca ostane vidljivo stanovito vrijeme. U tom času mhječni sok nestaje iz zrna. Proces sazrijevanja nakon toga uglavnom se sastoji od gubitka vode.

Upotreba

Preko 90 milijuna bušela ječma godišnje se upotrebljava za proizvodnju slada. Oko 95% slada upotrebljava se za proizvodnju alkoholnih pića, uglavnom za pivo i viski. Prosječno 25—30 milijuna bušela treba za sjeme. Približno ista količina upotrebljava se za ljudsku hranu. Oko 250 milijuna bušela služi za stočnu hranu, ostatak se izvozi. Ječam ima krmnu vrijednost oko 95% od vrijednosti kukuruza. Ljuske, koje sadrže oko 13% zrna, umanjuju hranjivu vrijednost. Za zadovoljavajuću ishranu domaćih životinja — izuzev ovaca — ječam treba mljeti. Ječam se često pari da se zrno omekša prije nego što prođe kroz valjke radi drobljenja u krpice (pahuljice).

Proizvodnja slada i piva

Proizvođači slada u ovoj zemlji žele jedro, mekano, malo zrno ječma s čvrstim ljuskama. Takav ječam treba da pripada istom tipu, da bude škrobnat, zreo, visoke klijavosti, zdrav, te bez ikakvih oštećenja od vremenskih utjesaja ili bolesti. Neki su proteini visoke topljivosti štetni. »Caklava« zrna (poslijedica prekinutog rasta ili drugih faktora) lošija su zbog toga što sadrže međuprodukte koji su nepovoljni za pravljenje slada. Propisi za pravljenje slada određuju 75% ili više jedrih (mekanih) zrna koja nisu polu »čelične« boje, Ječam s ipdavlim aleuronoim izgleda ponešto ^čelične« boje, ali nije poznato kako boja utječe na kvalitetu slada. Slomljena su zrna štetna i od njih se može napraviti slad. Oljuštena zrna neće klijati ili potpuno konvertiraju za vrijeme dobivanja slada. Pljesniv ječam nikako ne odgovara. Oštećeni ječam, koji može učestvovati sa najviše 4%, uključuje bolesna zrna i ona oštećena od vrućine, odnosno od vremenskih prilika (averzija). Sorte pogodne za pravljenje slada u vlažnoj oblasti jarih ječmova jesu: Oderbrucker, Manchuria, Velvet, Wisconsin, Barbless, Bay, Kindred i Odessa. Hannuchen, dvorednu sortu uzgajanu u Kaliforniji, Washingtonu i Oregonu, potpuno su prihvatili neki proizvođači slada u Velikoj Britaniji.

Agrotehnički zahvati mogu utjecati na to hoće li neki usjev ječma imati kvalitete za pravljenje slada. Ječam požnjeven prije pune zriobe može imati nepovoljnu zelenu boju. Usjev treba da bude povezan u snopove i složen u kamare da se do minimuma smanji izlaganje nepovoljnim vremenskim prilikama. Ljuštena i slomljena zrna posljedica su vršidbe pri prebrzoj brzini bubnja od udubljenih zubiju postavljenih suviše blizu bubnju ili od obodne vibradje cilindra. Upotreba ravnih (četvrtastih) zubiju u udubinama umjesto okruglih utječe povoljno, tj. ima za posljedicu manje slomljenih zrna.

Proces pravljenja slada

Cilj u procesu dobivanja slada jest da se oslobodi dijastaza i drugi encimski sistemi koji će pretvarati škrob zrna i razvijati aromu i okus slada. Pri dobivanju slada očišćeni se ječam moči povremeno ocjeđivanje u toku 2-3 dana sve dok zrna ne sadrže 44—46% vlage. Nakon toga ječam se pusti klijati oko 6 dana, ili otprilike toliko, na temperaturi od 20°C u jednom bubnju koji se sporo okreće (ili u slojevima debljine jedne stope ih više u pregradama s čestim, ah polaganim miješanjem) uz dodavanje vode sa svrhom da se održi povoljan sadržaj vlage. Kada su khce duge oko 3U od pune dužine zrna, klijanje se prekida sušenjem zrna sve do sadržaja od 4—5% vlage u zrnu. Nakon što su se khce u manipulaciji zrna otkinule, one se prosijavanjem uklone, a preostali produkt je poznat kao sušeni slađ. Jedan bušel slada teži 34 funte. Jedan bušel ječma daje oko 38 funti sušena slađa. Ova kohčina slada s dodavanjem oko 17 funti dodatka (kukuruznih ih rižinih produkata, šećera, sirupa itd.) i oko 0,7 funti hmelja i hmeljnog ekstrakta dovoljna je da se dobije jedan barel (bure) ih 31 galona piva.

Proces dobivanja piva

Industija piva obično je odijeljena od one dobivanja slada. U pivarama se slad najprije melje i jedan dio mljevenog slada miješa sa žitaricama koje nisu pretvorene u slad (kukuruzne krupice, slomljena zrna riže itd.). Ovi se škrobnati dodaci upotrebljavaju da se osigura dopunski materijal sposoban za fermentadju, a smanji sadržaj proteina u sladnoj kaši. Nakon toga se mješavina kuha u vodi da se škrob želatinizira i otopi, a zatim se dodaje i miješa s vodom i preostalim slađom u kotlu ili kad za sladnu kašu. Slad se prethodno drži pola ih jedan sat na približno 48°C sa svrhom da se izazove taloženje bjelančevina. Temperatura se penje do 65°C i drži nekoliko minuta dok konverzija škroba nije potpuna. Nakon toga se povisuje na 75°C, a tada se kaša tretira vrelom vodom radi taloženja. Tekućina (mlado nehmeljeno pivo plus kaša prskano vrućom vodom) ispušta se, pusti zavreti s hmeljom, a nakon toga se mlado pivo otoči i hladi. Mlado se pivo fermentira s kvascem 7—10 dana na temperaturi koja se kreće 6 do 15°C. Proteini, stanice kvasca, smole hmelja i druge netopljive tvari talože se za vrijeme hlađenja, a u slijedećem ležanju od 3 do 8 tjedana temperature se obično kreću od 0° do 5°C. Gotovom se pivu doda ugljični dioksid (gazira) i filtrira, a nakon toga prodaje.

Upotreba slada

U postupku dobivanja piva slad se pretvara u piće (pivo). Iskorišteno preostalo zrno prodaje se za ishranu stoke, ‘kao sušeni ili vlažni pivarski trop. Sladni sirup upotrebljava se u pekarstvu, u proizvodnji slatkiša (bombona), kao i u tekstilnoj industriji. On se također dodaje lijekovima radi laksativnog učinka, te kao sredstvo za suzbijanje groznice. Za mnoge izrađevine koje se uzimaju za doručak upobebljava se sladni sirup. Slad se također upotrebljava za proizvodnju sladnog mlijeka, alkohola, octa i kvasca.

Drugi proizvodi od ječma

Prekrupa od ječma dobiva se uklanjanjem vanjskih dijelova zrna (ljuska, posije, aleuron i klica) tako da ostane okrugla granula (loptica). Ovi se dijelovi uklanjaju pomoću posebnoga hrapavog kamena koji se okreće. Široka, više okruglasta zrna daju bolji proizvod sa manje gubitka.10) Za navedeni postupak upotrebljavaju se sorte ječma dvoreca s jedrim, širokim zrnima, a s plitkim ili zatvorenim naborom zrna, kao što su Spartan i Hanuchen.

Ječmeno brašno može se dodati do 5% pšeničnom bez kvarenja kvalitete kruha. Za vruće pekarske proizvode, gdje se upotrebljava prašak za pečenje, može se upotrijebiti 80% ječmenog brašna. Ječam je sastojak crnog kruha Evropljana. Glavna smetnja upotrebi ječmenog brašna za kruh jest u tome što ne sadrži glutena i što daje tamnu boju kruhu. Sorte ječma 2-reca s širokim (velikim) zrnom i bijelim aleuronskim slojem najbolje su za meljavu u brašno.

Bolesti

Tvrda snijet ječma

Tvrda snijet (Ustilago hordei) napada klasove ječma i stvara tvrde tarnne nakupine snijeti umjesto zrna (sl. 17—7). Oboljeli su klasovi često na ‘kraćim stabljikama, a pojavljuju se kasnije od normalnih. Ubrzo nakon pojave snetljivih klasova, membrane koje zatvaraju sadržaj snijeti pucaju, pa se spore bolasti prenose na zdrave klasove. Infekcija se može pojaviti prije zriobe ječma ili u bilo koje vrijeme nakon toga. Spore bolesti koje dosegnu zrno ječma često kliju i šalju konce zaraze ispod ljuske. Tvrda snijet često je nađena u ovršenu zmu kao crna, nepravilnog oblika tvrda masa.

Za suzbijanje tvrde snijeti djelotvomo je suzbijanje jednim od živinih organskih prašiva.29) Sredstvo New Improved Ceresan primjenjuje se u količini od pola unče po bušelu, ili u bubnju ih prebacivanjem, tj. miješanjem lopatama. Nakon tretiranja treba sjeme ječma staviti u vreće ili ostaviti u pokrivenim hrpama 10 dana. Prašivo formaldehid primjenjuje se u količini od 3 unče po bučelu, a jednako je djelotvomo. Napadaj tvrde snijeti pojačava se dubokom sjetvom ječma.13) Sorte Glabron i Peatland umjereno su otporne na tvrdu snijet.

Smeđa i crna prašna snijet

Smeđa i crna prašna snijet napada klasove stvarajući nakupine prašne snijeti umjesto normalnih klasića. Prašne spore budu otpuhane preko polja u vrijeme kada su normalni klasovi u cvatu. Neke spore padnu u otvorene cvjetove, što je eventualna posljedica zaraza slijedećeg usjeva. Masa spora od smeđe prašine snijeti (Ustilago nuda) jest maslinastosmeđa, dok je od crne prašne snijeti (Ustilago nigra) tamnosmeđa, gotovo crna. Smeđa prašna snijet zaražava unutrašnjost sjemena dok crna snijet inficira površinu.

18. Zob

Ekonomska važnost

Zob je po važnosti treća ili četvrta žitarica u Sjedinjenim Državama. Ispred nje su samo kukuruz i pšenica kao i zrnati sirak u neoljuštenom stanju, ali ne u tonama ovršenog zrna. Prosječna požeta površina u periodu od 1960. — 1964. bila je godišnje 23 083 000 akra sa prosječnom proizvodnjom od 1,009,674.000 bušela i prosjeonim prinosom od 43,8 bušela po 1 akru. Vodeće države u proizvodnji zobi su Minnesota, Iowa, Visconsin, Illinois, Južna i Sjeverna Dakota.

U svijetu se godišnje pod usjevima zobi nalazi oko 87 213 000 akri. Frosječna godišnja proizvodinja je 3 348 333 000 bušela, ili prosjeono 38,6 bušela na 1 aker. Glavni proizvođači zobi su Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Kanada, Poljska, Francuska, Zapadna Njemačka i Velika Britnija

Zob se dobro uklapa u mnoge plodorede. Jesenska sjetva zobi na jugu koristi se za pašu i za sprečavanje erozije tla. Zob se uzima kao zaštitni usjev za crvenu djetelinu u kukuruznom pojasu, a za lespedezu u Missouriju i drugdje. U usporedbi s drugim stmim žitaricama, zob se najlakše sije, žanje, vrši, manipulira i pohranjuje za stoku. Bez meljave može se dati konjima, ovcama i peradi (kokošima). Zob se može posijati u rano proljeće na kukuruzištu, prije nego što je moguće orati za druge usjeve. Ona daje najbolju slamu za krmu i stelju. Navedene činjenice objašnjavaju zašto j& zob omiljela među farmerima.

Podrijetlo zobi

Ranije se smatralo da kukuruzna zob (Avena sativa) uglavnom potječe od dvije vrste — obične divlje zobi (Avena fatua) i crvene divlje zobi (A. sterilis) 26) Sadašnje spoznaje ukazuju da A. sativa i A. fatua vjerojatno potječu od A. sterilis. Izgleda da kulturna aob nije bila poznata starim Kinezima, Židovima i Hindusima. Najstariji podaci o postojanju zobi jesu iz nalazišta naseobina švicarskih jezerskih stanovnika. Klasični pisci antičkog Rima spominju zob samo kao korov koji se povremeno upotrebljavao u medicinalne svrhe. Vjerojatno je zob najprije bila raširena kao korovska primjesa u ječmu, a kultivirana kasnije. Autentični povijesni podaci o kulturnoj zobi javljaju se u ranoj kršćanskoj eri. Pisci onog vremena izvještavaju da su Evropljani uzgajali običnu zob za zrno, dok se orvena zob sijala za krmu, naročito u Maloj Aziji. Obična zob, najprije uzgajana u zapadnoj Evropi, raširila se u druge dijelove svijeta. Misli se da su zob prvi uzgajali stari slavenski narodi za vrijeme željeznog i brončanog doba.

19. Riža

Ekonomska važnost

Riža je glavna hrana oko polovine svjetskog stanovništva, naročito u obalnim regijama i riječnim dolinama mnogih zemalja Istoka. Oko 92% svjetske proizvodnje riže koja iznosi 333 014 000 000 funti se godišnje proizvodi na Dalekom Lstoku dok se manje od 2% proizvodi u SAD. Prosječna površina pod rižom u svijetu je oko 216 milijuna akri s prosječnim prinosom od 1.525 funti (sl. 19—1).

Sl. 19—1. Raspored uzgojnih površina duhana, riže i pamuka u SAD

Izostavljeno iz prikaza

Vođeće zemlje u produkciji riže jesu: Kina, Indija, Japan i Indonezija, ali su i druge zemlje jugoistočne Azije također veliki proizvođači. Italija, Španjolska, Portugal, Egipat, Madagaskar, Sudan i Zapadna Afrika također proizvode znatne kohčine riže. Indija, Kina i Japan u mima vremena uvoze rižu. Burma, Indokina i Tajland glavtne siu zemlje izvozniei riže u normalnim vremenima. Brazilija, SAD i Australija izvoze rižu. Prosječna godišnja površina pod rižom u SAD od g. 1960. do 1964. bila je 1 703 000 akri, s prosječnom godišnjom proizvodnjom od 60 milijuna bušela neoljuštetne riže. Prosječni prinos u ovom periodu iznosio je 3 725 funti po akru. Države Louisiana, Ankansas i Califomija su glavni proizvoda i riže u SAD. Nekoliko stotina akra sijalo se u jugoistočnim državama, a nekada se veoma malo uzgajalo u dolini Mississippija u državi Missouri.

Riža vjerojatno potječe negdje iz prostora koji se proteže od južne Indije do Kine. Vjeruje se da se riža proširila istočno u Kinu, vjerojatno 3000 godina prije kršćanske ere. Na istoku je nađeno nekoliko prirodnih vrsta, uključivši Oryza sativa spontanea, O. minuta i O. latifolia.

Prva se riža sijala u SAD u Charlestonu, S. C. oko g. 1685. Usjev se raširio u Sjevemu Karolinu i Georgiju. Veeina riže proizvela se najviše ručnim radom na thma delte na jugu atlantskih država od g. 1685. do 1888. Uzgoj riže u ovoj oblasti nazadovao je u građanskom ratu, nakon koga su se površine pod rižom proširile duž rijeke Mississippi u državi Louisiani. 1889. godine Douisiana je ibila vodeća država u proizvodnji riže. Na obalnim prerijama Meksičkog zaljeva prvi se uzgoj riže bazirao na primjeni strojeva. Kultura riže proširila se od jugozapadne Lousiane u istočni Texas oko g. 1900, u istočni Arkansas 1905. i u Saeramento Valley u Californiji g. 1912.

Uvjeti proizvodnje

Riža je jedina među žitaricama koja može da klija i raste u vodi. Druge žitarice ugibaju ako su pod vodom 2 ili 3 dana za topla vremena, i to zbog pomanjkanja kisika za korijen. Stabljika riže može transportirati kisik iz hstova, oslobođen u procesu fotosinteze, korijenje koje se nalazi u vodi. Prema tome riža može živjeti u vodi.

Glavni faktori koji ograničavaju proizvodnju riže u SAD i stvaraju prilično određene rajone jesu povoljna temperatura, dovoljna količina svježe vode za navodnjavanje i povoljna tla. Riža se može uzgajati samo u oblastima koje imaju prosječnu temperaturu oko 70° F ili iznad toga za čitava vegetacijskog perioda od 4 do 6 mjeseci.81) Osiguranje dovoljno vode za navodnjavanje bitno je za postizanje maksimalnih prinosa.

Riža se uzgaja na thma sa prihčno teškim teksturnim sastavom pod kojim na 1,5 — 5 stopa od površine tla leži jedan nepropusni sloj. Crowley teža ilovača tipično je tlo za rižu u Louisian-i, dok su Stockton aluvijalne ghnuše pogodna tla za rižu u Californiji. Gubitak vode protjecanjem kroz takva tla descendentno je mah, pa je to glavni uzrok za izbor takvih ta-la za uzgoj riže. Površina na kojima se uzgaja riža na jugu SAD normalno su potopljene vodom dubine 4—6 inča od vremena k-ada su biljke visoke 6—10 inča sve do pred punu zriobu. Prema ovome, period navodnjavanja traje 3—5 mjeseti. U Cahfo-rniji se tlo potapa (navodnjava) prije sjetve i ostaje pod vodom nekih 4—5 mjeseci.

U gorsku rižu spadaju neke vrste koje mogu rasti bez navodnjavanja, odnosno potapanja, u oblastima sa mnogo oborina, gdje su tla mokra veći dio vegetatijskog perioda. Prinosi su mnogo niži nego u riže koja se navodnjava. Gorska riža uzgaja se u ograničenu opsegu za kućnu potrošnju ručnom radnom tehnikom jednako u SAD kao i u drugim zemljama. Gorska riža ograničena je na manje od 3000 akra, na preko 1000 gospodarstava u južnim atlantskim državama.

Botanički opis

Riža, Oryza sativa, pripada grupi trava Oryzeae, koju karakteriziraju klasići s jednim cvjetićem, bočno stisnuti i sa dvije kratke glume. Tako

U Californiji se brkato proso (Echinochloa crus galli) danas suzbija kontinuiranim potapanjem površine tla. Obično akvatično bilje iz skupine trava neće nicati kroz sloj vode od 8 inča, a samo neke biljke niču kroz stupac vode od 6 inča, kroz koji iz površine tla niču, tj. izlaze biljke riže.13,17)

Žetva

Oko 97% kalifomijske riže kombajnira se (sl. 19—5) dok se na ukupnim sjetvenim površinama SAD kombajnira oko 42%. Usjev se direktno kombajnira, a zatim umjetno suši.25)

Sl. 19—5. Žetva riže kombajnom koji je opremljen uređajem za podizanje stabljike. »Prsti« uređaja − vitla podižu jako polegnuti usjev riže i drugih žitarica

Izostavljeno iz prikaza

Meljava (mlinarska obrada)

Zrno riže zatvoreno u ljuskama, kakvo izlazi iz vršaonice, naziva se grubom ili neoljuštenom rižom. Takva riža teži 45 funti po bušelu. Neoljuštena se riža prodaje u rinfuza-stanju ili u vrećama. U Califomiji se obično prinos izražava u vrećama od 100 funti, u Arkansasu u bušelima, u Louisiani i Texasu u barrelima (162 funti). Neoljuštena se riža upotrebljava za sjeme, ali se većina melje za hranu. Oštećena ili riža slabe kvalitete koristi se za stočnu hranu. Meljavom neoljuštene riže19) dobiva se oko 64% čitavih ili slomljenih zrna, 13% posija 3—4% »prašine« »polisha« i 20% ljuski. Ako se na zmu ostavlja nešto ljuski, količina glavnog produkta (riže) kreće se od 67 do 70%.

Neoljuštena se riža čisti u struji vjetra i prosijava radi pripremanja za meljavu. Zatim se sjeme dovodi do kamenova za ljuštenje, gdje se skidaju ljuske. Mješavina neoijuštene i oljuštene riže, te ljuski podvrgava se struji zraka dok se uklone ljuske. Preostala masa prolazi kroz strojeve separatore, u kojima se odvaja oljuštena riža od neoljuštenih zrna. Neoljuštena se riža iz separatora opet vraća na kamenove za ljuštenje da se uklone ljuske, koje se upotrebljavaju za gorivo ili materijal za pakovanje. zrna s ljuskama (smeđe riže) (sl. 19—6) vidova se do maprave za Ijuštefnje, gdje se jedan dio sloja sjemena koji ide u posije i klica ukloni postupkom trenja. Nakon toga riža prolazi kroz druge uređaje za ljuštenje, a u nekim mlinovima do stošca (čunja) za ljuštenje. Od ovih strojeva riža ide na vitlo za odvajanje posija. Dalje idu zrna riže na čatke za poliranje. U ovom se proceSu veći dio posija i nešto stanica škroba odvoji i nakon toga prosije. Svijetlosmeđi prašak od prosijavanja poznat pod imenom rižin »poliš« upotrebljava se za krmu. Polirana se riža zatim vodi cilindru koji okreće gdje se podvrgava pari. Glukoza i talk također se primjenjuju ako treba rižu »premazati«. Obrađena se riža odvaja u klase i uvrećuje. Jedna vreća sadrži 100 funti i naziva se jedan »pocket«.

Sl. 19—6. (A) neoljuštena riža, (B) smeđa riža i (C) oljuštena riža

Izostavljeno iz prikaza

U nekim azijskim zemljama, naročito u Indiji, Burmi i na Ceylomu veći se dio riže prije mhnarske obrade obari. U SAD danas bari rižu nekoliko mlinova. Barenje se sastoji u kvašenju i izvrgavanju neoljuštene riže pari različitim postupcima, dok se postigne djelomično želatiniziranje škroba endo~ sperma, a nakon toga se zrno suši i obrađuje. Prednosti barene (ili konvertirane) riže u tome su što se zrna manje lome, dobije se veći postotak glavnog proizvoda, a zrna ostaju čitava za vrijeme dugog kuhanja; riža se bolje čuva (vjerojatno) zbog djelomične sterilizacije; i konačno u zrnu je sačuvano više u vodi topljivih vitamina. Vitamine B u posijama i ljuskama apsorbira endosperm iz vode kojom se kvasi riža.21)

Čitava zrna obrađene riže nazivaju se »glavna« riža. Riža koja sadrži većinom polovine i tri četvrtine zrna naziva se riža »drugog reda«. Ona, pak, koja se sastoji većinom od polovina i trećina zrna naziva se »prosijak«. Konačno, slomljena zrna nazivaju se »pivarska» riža, a upotrebljavaju se kao škrobni dodatak u pivarstvu i u destilerijama ili za stočnu hranu. Rižino je brašno sporedni proizvod prosijan ili mljeven od krupnijih djelića zrna, a upotrebljava se kao ljudska hrana i puder za lice.

U mlinarskoj obradi riža dugog zrna daje »glavnu« rižu i rižu »drugog reda« obiično 50% »đ težine neljuštene riže. U tipova -kratikog ili srednjeg dugog zrna količina :(randman) »glavne riže« gortovo je 60%. »Glavna riža« sadrži 11—12% vlage, oko 77% škroba, 2% pentozana, 7—8% proteina, male količine masti, minerala i surovih vlakna. Slično dmgim prerađenim, odnosno oplemenjenim proizvodima od žitarica (cereahja), riža je s prehrambenog gledišta nepotpuna hrana. Ova činjenica nema značajne posljedice u SAD, gdje je prosjeona potrošnja riže po glavi stanovnika samo 6 funti, ali je djelomično važna na Istoku, gdj-e na rižu otpada 40-80 funti % ukupnih kalorija u ljudskoj ishrani, a godišnja se potrošnja po stanovniku kreće od 125 do više od 400 funti. Oni koji uživaju očišćenu-, tj. poliranu rižu dofoivaju katkada bolest beri-beri, koja pogađa živčani sistem zbog nedostatka ti-amina (vitamina B1) u hrani, a to u slučaju kada riža nije pravilno dopunjena mesom, sojom i povrćem. Smeđa je riža bogatija tiaminom od polirane riže, ali se lakše užegne pri skladištenju. Stalna potrošnja smeđe riže u velikim obrocima često uzrokuje probavne smetnje. Neočišćena riža koju jedu mnogi Azijati sadrži tiamina.

Riža visoke mlinarske vrijednosti nema pojave »kalanja«, koje je posljedica naglog sušenja za nepovolj-nih vremenskih prilika; u njoj nema od insekata nagriženih ili od bolesti oštećenih zrna ili tamnih škrobnatih mrlja nastalih zbog nedozrelosti ili loših ekoloških proizvodnih uvjeta, a što sve đovodi do povećanih lomova zrna i time smanjuje randman »glavne« riže u obrađivanju. Visokokvalitetne riže za jelo, kao što su: Rexoro, Texas Patna, Nira i Fortuna, ostavljaju zrna pahuljasta, čitava i odvojena nakon kuhanja. Sorte Blue Roso i Caloro kuhanjem sađrže čitava zrna, ali ona postanu nešto ljepljiva. Međutim, ove vrste riže veoma cijene brojni potrošači, uključujući one u Evropi, Za-pađnoj Indiji i nekim drugim dijelovima Istoka. zrna riže niskih kvaliteta za kuhanje, kao što je to -slučaj sa so-rtama Early Piolific i Lady Wright, lome se za vrijeme kuhanja.

Za upotre-bu i pripremu juha u konzervama, uzimaju se samo barena zrna od sorti kao što su Rexoro i Texas Patna, i to s razloga što se drugi tipovi riže raspadaju prilikom postupka sterilizacije parom. Takozvane mirisave riže koje daju za vrijeme kuhanja posebnu aromu djenjene su od nekih potrošača. Samo se jedna sorta takvih osobina — Delrex — sije u SAD, i to na ograničenim površinama.

Bolesti

Glavne bolesti riže jesu: bakterioze klijanaca, smeđa i crtičava prugavost Msta, »oparivanje« Mstova i gnjilež stabljike.

Bakterioza klijamaca (seedling blight), okj.u uzrokuje Sclerotium rolfsii, napađa mlade klijance (preisadnice) za topla vremena. Napadnute biljčice malo mijenjaju boju, izbljeđuju. Kasnije se na donjim dijelovima biljke nalaze mala okrugla svijetlosmeđa tijela gljive (uzročnika bolesti). Jako napadnute biljke (presadnice) ugibaju. Rano posijana riža izgleda da je više podložna ovoj bolesti od one kasno sijane. Bolest će spriječiti neposredno potapanje površine rižišta. Neki fungicidi u prahu osiguravaju znatnu zaštitu presadnica.

Smeđa prugavost lišća — Ovu bolest uzrokuje Helminthosporium oryzae, a jedna je od najopasnijih bolesti u Louisiani, Texasu i Arkansasu. Ova gljivica napada presadnice. listove, ljuske i zrna. Ona može izazvati ovo oboljenje dok su biljke postigle visinu od 4 inča. Smeđasto izbljeđivanje javlja se najprije na (koleoptili), između isklijalog sjemena i površine tla ili na korijenju. Male okrugle ili izđužene crvenosmeđe mrlje pojavljuju se na listovima, a jako napadnute biljke usahnu. Mrlje se također javljaju na ljuskama i na zrnima. Izgleda da je najbolja obrana od bolesti otporna sorta.

Crtičava prugavost lišća — Uzročnik je Cercospora oryzae. To je bila najraširenija bolest lista riže u južnim državama između g. 1934. i 1938. Mrlje na listovima duge su i uske. Bolest se obično javlja kasno u augustu i u septembru. Stete na biljci uglavnom su posljedica redudranja lisne površine. Najbolji način sprečavanja pojave bolesti jest uzgoj otpornih sorti.2) »oparenost« lišća (usjeva) — Ova bolest koju uzrokuje Piricularia oryzae, dugo je poznata bolest u mnogim zemljama; ona izaziva oboljenje metlice i gnjilež stabljike tako da se oni lome. Bolest preživljuje na biljci Digitaria sanguinalis i na hižinoj slami. Jedini poznati način obrane jest sjetva jakih stabljika koje podnose napad bolesti i izbjegavanje obilate gnojidbe dušikom, koja pogoduje bolesti. Opasnost je najveća na novim trižištima.

Gnjilež stabljike. — Bolest uzrokuju dva organizma: Leptosphaeria salvinii i Helminthosporium sigmoideum; to je važna i raširena bolest riže koja uzrokuje polijeganje. Štete od bolesti mogu biti smanjene sušenjem trižišta nakon potapanja i zatim držanja tla zasićenog vlagom, ali ne navodnjenog.

Bolest »uspravna metlica« (Straighthead) — To je jedan fiziološki poremećaj. Metlice napadnutih biljaka ostaju uspravne, (»uspravna metlica«) i ne daju sjeme. Biljke napadnute bolešcu »uspravna glava« imaju tamnozelene listove koji ostaju zeleni nakon što su normalne biljke sazrele. Ova se bolest pretežno javlja na novim trižištima ili na starim površinama na kojima se nekoliko godina nije sijala riža, a na kojima je bila zaorana velika masa korova. Bolest se često može suzbijati Bušenjem trižišta prije nego što se pojave metlice. Nakon što se tlo na površini osušilo, trižište treba ponovo potopiti.

Bolest bijelog vrha (White tip) — »Bijeli vrh« uzrokuje nematode sjemena u određenim pedološkim uvjetima, stvarajući bijeli vrha na

26. Soja

Ekonomska važnost

U Sjedinjenim Američkim Državama u periodu od 1960. do 1964. prosječno je godišnje pod sojom i bilo 28 370 000 akra. Prosječno se godišnjeipoželo 27 517 000 akra s ukupnom proizvodnjom od 660 666 000 bušela zrna i prosječnim prinosom od 24 bušela po akru. Poljoprivredna vrijednost žetve soje u g. 1963. b;ila je 1845 milijuna dolara. Osim toga, dko 485 000 alkra polkošeno je za sijeno s ukupnom proizvodnjom od 683 000 tone sijena. 521 000 akra korišteno je za pašu ili zaorano za zelenu gnojidbu. Proizvodnja sojina zrna povećala se od 5 milijuna bušela u g. 1924. do blizu 700 milijuna bušela u g. 1964. U tom se periodu površina pod sojom povećala za 61 puta, a prinosi po jedinici površine za 2—3 puta. U proizvodnji soje vode ove države: Illinois, Iowa, Indiana, Missouri, Arkansas, Minnesota, Ohio i Mississippi. U g. 1959. soja se uzgajala na 578 481 farmi; gotovo na svim farmama u istoćnoj polovici SAD. Na manjim površinama soja se uzgaja na jugozapadu u uvjetima natapanja.

Sl. 26—1. Površina pod so-jom požetom za sjeme

Izostavljeno iz prikaza

Soja je važna kulturna biljka. U periodu od 1955. do 1959. vodeće zemlje u proizvodnji soje bile su: SAD, Kina, Japan, Indonezija i Sovjetski Savez.

Soja je jedna od najstarijih kulturnih biljaka. Početak njena uzgoja gubi se u drevnoj povijesti. Prvi podaci o toj biljci potječu iz Kine iz 2838. godine prije naše ere. Ona je bila jedna od pet svetih zrnatih kultura o kojoj je ovisila kineska civihzacija. Kultuma soja vjerojatno je proizvedena od divlje vrste Glycine ussuriensis sa sitnim zrnom, koja raste u istočnoj Aziji.20, 34,47) U Evrorpi je soja poznata u sedaminaestom stoljeću, a u SAD od g. 1804. Sve do g. 1889, kada se nekoliko pokusnih stanica zainteresiralo za nju, soji se posvećivala mala pažnja. Američko ministarstvo poljoprivrede g. 1898. uvezlo je veliki broj sorti. Od tog vremena došlo je do brzog širenja proizvodnje soje, naročito oko 1920. Prije g. 1924. soja se uglavnom uzgajala na jugu, a onda je postala važna u kukuruznom pojasu. (sl. 26—2)

Sl. 26—2. Biljike soje proizvode velike kvržice na korijenjiu (kada su u tlu priHUitne lodgorvarajuće raitrogenske bakterije

Izostavljeno iz prikaza

Uvjeti proizvodnje

Soja ima gotovo iste zahtjeve prema klimi kao i kukuruz. Soja će izdržati kratki period suše ako su biljke dobro razvijene. Općenito, nepoželjna je kombinacija visokih temperatura i slabih oborina. Sjeme proizvedeno na visokim temperaturama ima manje ulja i ono je slabije kvalitete.8,18) Vlažno vrijeme ne usporava ozbiljno rast biljaka, ali je soja osjetljiva na pretjerano natapanje.43) Period klijanja najkritičniji je stadij rasta biljke, prevelika vlaga ili duga suša u to vrijeme mogu izazvati osjetljive štete.17) Soja je manje osjetljiva na mrazeve nego kukuruz. Lagani mraz djeluje na biljke bez obzira jesu li mlade ili gotovo zrele. Minimalna je temperatura za rast oko 50°F.

Soja je biljka kratkog dana i osjetljiva je na fotoperiodizam.21) Mnoge sorte za cvatnju trebaju 10 sati dnevnog mraka. Sjeverne sorte sazrijevaju brzo uz manji rast nego kada rastu na jugu. U normalnom danu postoji znatna razlika u cvatnji između ranih i kasnih sorti. Kod umjetnog osamsatnog dana sve sorte cvatu brzo i u isto vrijeme. Unutar sorte razlika u vremenu cvatnje u pojedinim godinama, koja se javlja s istom duljinom dana, usko je povezana s uvjetima temperature.

Prosječna ljetna temperatura od 75° do 77°F optimalna je za sve sorte. Niže temperature utječu na usporavanje cvatnje. Za sazrijevanje soje treba oko 4300 toplinskih jedinica u 5 mjeseci.

Soja uspijeva gotovo na svim tlima, ali je naročito produktivna na plodnim ilovastim tlima. Ona bolje uspijeva na siromašnijim tlima nego kukuruz, ako u tlu ima dovoljno nitrogenskih bakterija. Soja može uspijevati na tlima koja su prekisela za lucernu i crvenu djetelinu u zapadnoj Virginiji prirod kukuruza u klipu smanjio se za 6—8 bušela po akru kada se uzgajao zajedno sa sojom, u usporedbi kada se uzgajao sam. Na Iowa-pokusnoj stanici pod neobično povoljnim uvjetima kukuruz u smjesi sa sojom dao je 91,8% prinosa zrna u usporedbi s prinosom kada se uzgajao sam.19,49) Pod manje povoljnim uvjetima prinos je bio 82% u odnosu na normalni. U prosjeku kod svih uvjeta prinosi sojina zrna bili su 52% u odnosu na smanjene prinose kukuruza u zrnu. Prinosi ovršena sojina zrna gotovo se približavaju količini za koju je smanjen prinos kukuruza, kada se kukuruz i soja uzgajaju u kućicama. Kada se kose za sijeno, prinos obiju kultura sijanih u kućice bio je 101% od prinosa samog kukuruza, a kada su kukuruz sijah u kućice a soju u redove prinos bijaše veći za 110%, a kada su obje kulture sijane u redove prinos bijaše veći za 108%. U državi New York dobiveno je 7—15% više suhe tvari kada su soju i kukuruz sijali u smjesi u odnosu na sjetvu samoga kukuruza.36)

Kada se soja sije u kukuruz uz veće ili manje smanjenje osvjetljenja, ona naginje polijeganju. Zasjenjene sojine biljke sadrže manje suhe tvari i ulkupnih ugljikohildrata od oniih koje ‘imaju dosta svjetla.48)

Soja i vignja često se siju u smjetsi za sijeno, pašu ili zelenu gnojidbu. Prinos smjese obično je veći nego kod svake biljke zasebno. Radi se na dobivanju takvih sorti obiju kultura koje će istovremeno sazrijevati. Katkada se soja sije u smjesi sa sudanskom travom, žitaricama, prosom ili sirkom.

Ekstrakcija sojina ulja

Na gospodarstvima koja uzgajaju soju nešto oko 10% ili više sojina zrna upotrebljava se za sjeme i 3—7% pohrani se za stoku. Oko 80—95% sojina zrna melje se za proizvodnju ulja i sojina brašna kao nusprodukta. Ostatak se upotrebljava za stočnu i ljudsku hranu ili se izvozi. Od jednog bušela soje (60 funti) u procesu gnječenja dobije se oko 9 funti ulja i 48 funti brašna. Oko 3 funte otpada na isparenu vodu. Sjeme sadrži 18—19% ulja.

Proces ekstrakcije ulja pomoću otapanja sve više zamjenjuje način dobivanja ulja gnječenjem (sl. 26—5) i stari način hidrauliičkog prešanja.

Pri procesu ekstrakcije pomoću otapanja, koji se u najnovije vrijeme sve više širi, ulje se iz mljevena sjemenja ekstrahira pomoću kemijskih otapala kao što su benzol, nafta ili eter. Otapalo se iz ulja odstranjuje destilacijom i ponovo se upotrebljava. Ulje dobiveno na ovaj način ima najvišu kvalitetu što se tiče boje, a brašno se, zbog toga što sadrži manje ulja, teže kvari. Ekstrakcija ulja pomoću otapala gotovo je potpuna, a samo 0,5—1,5% ostaje u brašnu. Prije ekstrakcije zrno se čisti i suši do 10—11% vlage, drobi zagrijava 15—25 minuta na temperaturi od 130 do 170° F i valja u pahuljice debele 0,007 inča.9)

Kvaliteta sojina ulja

Jedna od najvažnijih kvaliteta sojina ulja jest njegova hlapljivost koja se mjeri jodnim brojem. Visoki jodni broj pokazuje dobru kvalitetu hlapljivosti pri upotrebi za boje, dok je ulje s niskim jodnim brojem bolje za Ijudsku ishranu. Jodni broj kod sojina ulja kreće se u raznih sorti od 118 do 141, dok je jodni broj lana ulja oko 180-184) Međutim, sojino se ulje može frakcionirati tako da se dobije ulje s visokim i niskim jodnim brojem. Pri hidrogenskom procesu, pomoću kojeg se dobije kruta mast za maslac ili margarin, poželjno je ulje s niskim jodnim brojem.

Korištenje soje

Proizvodnja sojina ulja na svijetu danas je na prvom mjestu ispred svih jestivih biljnih ulja, kao što je ulje orašca, pamuka, kokosa, suncokreta, repice, sezama i masline. U g. 1962. u SAD proizvedeno je oko 5000 milijuna funti sojina ulja. Od te količine preko 1000 milijuna funti upotrebljava se za proizvodnju margarina i maslaca. Znatne količine upotrebljavaju se za ulje za salatu, kao i za druge hranjive proizvode. U g. 1963. oko 180 milijuna funti korišteno je u industriji boja, lakova i drugim industrijskim granama. Velike količine sojina zrna i sojina ulja izvoze se u druge zemlje. Španjolska je glavni uvoznik.

Sl. 26—5. Eksitrakcija sojinog ulja pomoću gnječenja

Izostavljeno iz prikaza

Za ishranu stoke soja se upotrebljava kao sijeno ili silaža, a može se kositi i hraniti u zelenom stanju. Kvaliteta sijena jednaka je kvaliteti sijena crvene djeteline, a glavni je nedostatak što su sojine stabljike dosta krute i drvenaste. Zbog visokog sadržaja bjelančevina, soja je vrijedni dodatak kukuruznoj silaži.

Sojino ulje danas se u prvom redu koristi za proizvodnju masti, margarina i kao ulje za salatu. Leticin iz sojina ulja upotrebljava se u proizvodnji kolača, slatkiša, čokolade, kakaa i margarina.

Sojino je brašno bogat izvor biljnih bjelančevina. Ono se upotrebljava u smjesi s pšeničnim brašnom za proizvodnju raznih pekanskih produkata, kao, npr, za kruh, kolače, tjestenine i dvopek. Zatim se upotrebljava u proizvodnji sladoleda, čašica za sladoled, slatkiša, pudinga i za posipanje salate. Zbog malog sadržaja škroba ono se koristi u pripremanju hrane za dijabetičare. Ako se pomiješa s pšeničnim brašnom u svakom 3 do 20%, dobije se odličan kruh.

Sojino se brašno koristi i u proizvodnji celuloida, veznog materijala, ljepila, plastike i vodenih boja. Ulje se Upotrebljava u proizvodnji svijeća, celuloida, raznih razblaživača, električnih instalacija, emajla, glicerina, insekticida, linoleuma, boja, tislkarsike boje, zamjene gume, sapima itd. Kazein od biljnog mlijeka, koje se dobije od suhih sjemenki, upotrebljava se za izradu boja, ljepila, škroba, za tretiranje tkanina i za nepromočive matrijale.3,33, 31)

Kada nema dovoljno trajnih pašnjaka, soja se koristi za kasnu ljetnu pašu. Suho se smje upotrebljava kao visoka bjelančevinasta hrana za stoku, a isto tako i sojino brašno.

U azijskim zemljama soju koriste za proizvodnju sojina mlijeka i gruševine, raznih umaka, fermentiranih proizvoda, sojinih klica i čitav niz drugih jela. Soja se također upotrebljava za proizvodnju kompota, juha, kuhanih jela, pića, kolačića, pahuljica i pečenih jela, kao pržene slane sjemenke, sojin maslac, i kao zamjena kave.52) Većina ovih proizvoda, osim fermentiranih, danas se proizvođi i u SAD. Soja se u ljudskoj ishrani također mnogo troši kao zelene mahune i suhe sjemenke.11)

Bolesti

Premda su gubici soje zbog bolesti u SAD relativno manji nego u drugih kultura, oko 50 bolesti koje napadaju soju dosta su značajne. Godišnji gubici iznose približno jednu osminu žetve.

Sklerotična (južna) trulež

Uzročnik sklerotične truleži jest gljivica Sclerotium rolfssi. Pojavljuje se na dnu stabljike. Javlja se uglavnom u rajonima pjeskovitih tala na jugu. Gubici su katkada 25—30%. Bolest napada i mnoge druge kulture. Nepoznat je lijek protiv nje.

Venuće korijena

Uzročnik bolesti jest gljivica Makrophomina phaseoli (Sćlerotium hataticola), koja također napada bazu stabljike. Nakon uglnuća biljke na stabljici i korijenju nastaju mnogobrojne crne sklerocije (bijela spora). Gljivica živi u tlu. Ne zna se lijek za ovu bolest.

Čvoravost korijenja

Ovu bolest izaziva nematoda ili mikroskopski sitni crvić glistac (Heterodera marioni). Nematode prave velike rane na korijenju. Bolest nanosi velike štete u mnogim područjima na jugu. Najbolji je lijek plodored i sjetva otpornih sorti, kao što je laređo.

31. Heljda

Ekonomska važnost

Površina pod heljdom u Sjedinjenim Državama bila je relativno stabilna od 1876. do 1918. požeto je preko 1 milijuna akri. Od tog vremena se proizvodnja hiljade smanjivala i u periodu od 1960. do 1964. godišnje je požeto samo 42 000 akri. Do smanjenja proizvodnje došlo je zbog promjene u načinu ishrane ljudi i stoke kao i zbog niskog ekotnomskog efekta. U 1959. heljda se uzgajala na 7 067 farmi, na prosječnoj površini od 8 akri. U periodu od 1960. do 1964. prosječni godišnji prinos heljde bio je 19,4 bušela po akru, sa ukupnom godišnjom proizvođnjom od preko 810 000 bušela. Heljda se najviše sije u državama New York, Pennsylvanija, Michigan i Wisconsin. Vodeća zemlja u proizvodnji heljde je Sovjetski Savez. Druge zemlje u kojima se heljda proizvodi su Francuska, Poljska, Kanada, Japan, Australija, Njemačka i Rumunjska.

Ekološki uvjeti proizvodnje

Uzgoju heljde najbolje odgovara svježa vlažna klima, zato se ona u Sjedinjenim Državama uzgaja na sjeveru i na višim nadmorskim visinama na istoku. Osjetljiva je na hladnoću i brzo ugi’ba ako temperatura padne ispod tačke ledišta. Heljida ima kratki vegetacioni period — 10—12 tjedana. Biljka je osjetljiva na visoke temperature i na suho vrijeme u doba cvatnje. Radi toga sjetva se općenito odgađa, da bi se omogućio rast usjeva tokom toplog perioda, a formiranje zrna tokom svježega hladnog ljeta.

Heljda će bolje uspijevati na neplodnu, slabo priređenu tlu nego druge žitarice ako joj za uzgoj odgovaraju klimatski uvjeti. Ona zahtijeva slabiju gnojidbu od ostalih poljoprivrednih kultura. Ona je također sposobna da iz kamenih fosfata izvuče više aktivnih supstanca nego ostale žitarice.10) Dobro se prilagođuje na laka i propusna zemljišta, kao što su pjeskovite ilovače i muljevite gline. Uspješno se uzgaja na zemljištima koja su suviše kisela za ostale zrnate kulture. Obično daje slab urod na teškim i vlažnim tlima. Također slabo uspijeva na tlima bogatim dušikom.5) Heljda je često zanemarena kultura, pa se vodi malo računa o uvjetima pod kojima se uzgajala. U tome i leži glavni uzrok njenih niskih prosječnih priroda, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Povijest

Izgleda da se heljda uzgaja u Kini već najmanje 1000 godina. Vjerojatno je podrijetlom iz brdskih područja te zemlje. Tokom srednjeg vijeka uvedena je u poljoprivredu Evrope, odakle se kasnije proširila i u Ameriku. U Americi su je prvi put uzgajali nizozemski naseljenici na podmčju rijeke Hudson, još prije 1625 godine.

Heljda nije žitarica u strogom smislu te riječi, jer ne pripada porodici trava. Zbog sličnosti ploda, odnosno sjemenke sa sjemenom žitarica, heljda se obično smatra i tretira kao žitarica. Englesko ime heljda (buckwheat) zapravo je škotska verzija dviju anglosaksonskih riječi od kojih je jedna >*boc« (bukva) zbog sličnosti s plodom bukve, a druga »wheat« (pšenica) zbog sličnosti s pšenicom. U njemačkom je ime za heljdu »Buchweizen« istog značenja kao i u engleskom jeziku.

Botanički opis

Heljda spada u Poligonaceeae, i to u porodicu heljda. Obična heljda (Fagopyrum esculentum), kao najvažniji rod u toj familji, izgleda da potječe od F. cymosum, jedne divlje azijske vrste. Također se uzgajaju još i dvije druge vrste F. tataricum (tatarska heljda) i F. emarginatum (krilasta heljda).

Heljda je jednogodišnja biljka, visoka 60—120 cm, ali i viša, s jednom glavnom i nekoliko postranih grančica.4,6) Glavna i ostale stabljike jako su izbrazdane, sočne i s glatkom korom posvuda osim na koljencima (sl. 31—1). Stafoljike variraju u boji od zelene do crvene, ah s vremenom postaju smeđe. Crvenilo se u jačoj mjeri pojavljuje u biljaka koje su uzgajane na slabo pripremljenu tlu.

Listovi su srcoliki, 5—10 cm dugi.

Biljka ima jedan glavni korijen s mnoštvom lateralnih korjenčića, koji mogu doseći 90—120 cm duboko u tlo. Korijenov sistem zauzima samo 3% od ukupne težine biljke, dok u drugih žitarica taj postotak iznosi 6—14%.

Cvat se kod obične heljde sastoji od nekoliko manjih cvati koji se sastoje svaki od po nekoliko cvjetova uzdužno poređanih i koji redovno završavaju s jednim cvijetom (sl. 31—2). Cvat ima neodređen broj cvjetova. Cvjetovi se sastoje od latica bijele boje s roza mrljama. Imaju osam prašnika između kojih trouglasta jednostanična plodnica sadrži samo jedno jajašce.

Biljka heljde počinje s cvatnjom 5—6 tjedana nakon sjetve.3) Cvjetovi su dimorfni, tj. neki cvjetovi imaju prašnike kraće od pestića i obrnuto.9) Cvjetovi u kojih je dužina prašnika i pestića jednaka sterilni su.

Obična heljda prirodno je stranooplodna biljka, a kod samooplodnje je sterilna. Pčele i drugi insekti i prenosioci su peluda. Tatarska heljda samoplodnjom je fertilna.

Plod je oraščić smeđe, sivkastosmeđe ili čak crne boje. Vrh je ploda završetak stigme (njuške), dok krajnje uške čaške ostaju pripojene uz bazu. Ljuska je perikarp. Sjemenka ili sazrelo jaje unutar ljuske ima tamnosmeđu koju te je zapravo plod trouglastog oblika.

Endosperm je bijele boje, neproziran i sadrži više škroba nego endosperm žitarica. Embrio, smješten u središte endosperma8) ima dva kotiledona složena u obliku slova S.

Sorte

Vjerojatno je da se japanske sorte najviše uzgajaju. Njihovo je sjeme smeđe boje i obično dosta veliiko (7 mm dugo i 5 mm široko). U 1 kg ima oko 30 000 sjemenka. U poprečnu su presjeku gotovo trokutastog oblika. Biljke su visoke s velikim listovima i grufoim stabljikama.

Sorta SilverhuU ima manje, sjajne srebrnastosive sjemenke, kojih u 1 kg ima oko 40 000. Strane su sjemena zaobljene tako da izgleda manje trokutasto. Stabljike i listovi ove sorte manji su nego u japanske, a stabljike zrelih biljaka crvenije su boje. Sorta Common Gray slična je sorti Silverhull,5) ali može imati manje sjemenke. Mnoge sorte, koje se inače tretiraju kao obična heljda, mehanička su smjesa i hibridi (križanci) japanske heljde i sorte Silverhull.11)

Sl. 31—2. Grančica koja nosi na sebi plodne cvjetiće, nadozrelo sjeme i listove sorte japanske heljde

Izostavljeno iz prikaza

Krilasta heljda dolazi samo izmiješana. To je zapravo jedan tip japanske heljde u kojega su kutovi na ljuskama produženi tako da formiraju rubove ili »krila«,5) što čini da sjemenke izgledaju veće nego u stvari jesu.

Tatarska heljda (F. tataricum) uzgaja se tu i tamo u planinskim krajevima SAD (North Carolina i Meine) kao stočna hrana. Nešto je ima i u drugim područjima. Ta sorta podivlja, te je nalazimo kao korov, naročito u prerijama Kanade. Ponekad se ova sorta naziva raznim drugim imenima, kao npr. indijansko žito, pačje žito ih ražena heljda. Tatarska heljda razlikuje se od običnih sorti po svome neodređenom obliku, jednostavnim viticama i manjim sjemenkama (52 000 u 1 kg), koje su u poprečnom presjeku gotovo okrugle i većinom zašiljene. Boja sjemenki varira od zagasitosive do crne, dok sama ljuska može biti glatka do gruba i bodljikava. Biljke su gotovo nalik na povijuše. Cvjetovi su veoma mali i neugledni sa zelenkastobijelim laticama.5,1])

Obična siva heljda ili Silverhuh dosegne maksimalnu visinu za 8 tjedana nakon sjetve, japanska za 6—-7 tjedana, a tatarska za 10 tjedana u uvjetima uzgoja u Pennsylvaniji. Postotak ljuske u sjemenu iznosi u obične heljde 19,1%, u sorte Silverhull 18,4%, u japanske heljde 21,0% i u tatarske 21,6%.

Metode obrade

U području zapadne Virginie prednost ima rano oranje. Priprema tla i dubina sjetve gotovo je ista kao i za prave žitarice.2, 3, 5, 7,14) Zemljište pripremljeno za heljdu obično se ne gnoji, ali se ponekad dodaje 125—187 kg/ha superfosfata. Za zemljišne uvjete Pennsylvanije preparučuje sa primjena superfosfata od 250 do 375 kg/ha. Također se pri uzgoju heljlde pokazala karisnom umjerena primjena vapna.

Sjetva heljde u SAD obavlja se obično između 24. juna i 11. jula. Sjetva poslije 15. jula ne može se preporučiti. Za pojedina mjesta može se izračunati vrijeme sjetve prilično tačno na taj način da se odredi vegetacioni period od po prilici 12 tjedana prije prosječnog nastupa prvoga jesenskog mraza. Heljda klija najbolje pri temperaturi tla od oko 80°F ah on će proklijati i na bilo kojoj temperaturi između 45 i 105°F. Za sjetvu obične heljde upotrebljava se 67—112 litara sjemena po jednom hektaru. Za sortu tatarske heljde bit će dovoljna kohcina od 47 litara/ha, jer je njezino sjeme mnogo sitnije. Sjetva se obavlja redovno strojem u redove ili se može sijati rukom — omaške.

Kako cvatnja heljde nije tačno određena, to neke biljke obično još cvatu ih su još nedozrele, dok su potpuno sazrele i spremne za žetvu. Zbog toga je neposredno prije same žetve još uvijek dosta heljde nedovoljno zrelo.

U SAD žanje se jedna trećina usjeva heljde kombajnima. Heljdu koja se žanje na taj način potrebno je poslije kombajniranja sušiti. Na manjim farmama ili na neravnim terenima žetva heljde obavlja se samovezačicama, kosihcama, kosama ih srpovima.

Poslije takve žetve heljda se slaže u hrpe, a iz ovih može biti ovršena običnim vršilicama za žito, kod kojih su zubi na oblovini zamijenjeni izbrazdanim rebrima,

Negativan efekt kojeg prouzrokuje heljda na usjev koji iza nje dolazi na tlima slabe plodnosti posljedica je toga što usjev, koji se brzo razvija i koji svoju hranu crpe iz gornjih slojeva zemljišta, odnosi hraniva.

Da bi se povisila količina organske mase u zemljištu, kao i da bi se zemljište preko zime zaštitilo od suvišna ispiranja (erozije), dobro je iza heljde zemljište zasijati kojom ozimom pokrovnom kulturom. Strnište heljde jače je izloženo eroziji nego strnište pravih žitarica, i to zbog rahle i mrvičaste strukture zemljišta.

Kemijski sastav

U cjelini kemijski sastav heljde izgleda ovako:

• Sorta voda %
• Japanska 10,05
• SilverhuU 10,01
• Tatarska 11,06
• Sorta pepeo %
• Japanska 1,71
• SilverhuU 1,81
• Tatarska 1,64
• Sorta mast %
• Japanska 2,36
• Silverhu U 2,43
• Tatarska 2,32
• Sorta protein %
• Japanska 10,69
• Silverhu U 11,81
• Tatarska 10,19
• Sorta vlakno %
• Japanska 11,37
• Silverhu U 9,92
• Tatarska 15,21
• Sorta slobodni ekstrakt %
• Japanska 63,82
• Silverhu U 64,02
• Tatarska 59,58

Upotreba heljde

Oko 80% heljde proizvedene u SAD koristi se za zrno, dok se ostatak zaorava u obliku zelene gnojidbe.

Heljda koja dolazi na tržište upotrebljava se uglavnom za ljudsku hranu, međutim kako mlinari kupuju samo zrna bolje kvalitete, to još uvijek ostaje oko 60% heljda kod proizvođača, gdje se upotrebljava za ishranu domaćih životinja. Oko 6—7% upotrijebi se za sjemenske svrhe. Heljdino brašno konzumira se većinom u obliku heljdinih žganaca. Stalnia i velika količina heljdinog brašna u ishrani ima za posljedicu razvitak kožnog osipa kod osoba koje su alergične na heljdin protein. I kao hrana za životinje ona isto tako pogoduje razvoju osipa, i to na bijehm životinjama koje su izložene suvišnom svjetlu.

Heljda je jedna od najboljih sezonskih medonosnih biljaka, i to s razloga što njezina cvatnja traje 30 pa i više dana. Po jednom hektaru ona stvara dovoljno hektara za proizvodnju 125—225 kg meda.2) Heljdin je med tamne boje s karakteristdčnim okusom kojeg neki ljudi ne podnose.

Listovi i cvjetovi heljde služe kao komercijalni izvor za dobivanje rutina, glukozida koji se upotrebljavaju u medicini kao sredstvo za zaustavljanje kapilamog krvarenja, za smanjenje visokoga krvnog pritiska, sprečavanje ozeblina, gangrena i kao zaštita protiv efekata radijacije nakon eksplozije atomske bombe.

Neoljuštene sjemenke služe za ishranu peradi, ali se za hranu ostaloj živini obično ljušte. Heljda je važna biljka za ljetnu zelenu gnojidbu jer guši korove i zaštićuje zemlju od ispiranja.

Ostaci heij,de važna su stočna hrana. Ljuske od heljde male su hranidbene vrijednosti te ih većina mlinova spaljuje. Nešto ih se prodaje kao materijal za izolaciju.

Mljevenje

Za mlinare je povoljnija japanska heljda jer se njezine ljuske lagano odstranjuju. Oljuštene se sjemenke mogu mljeti za brašno ili za krupicu. Tatarska heljda se ne melje jer je njezino brašno tamne boje i gorkog okusa.

Kada se melje za brašno, heljda se najprije čisti i suši dok joj sadržaj vlage ne padne do 12%, tada se ponovo čisti i provjetrava da seodstrani prašina, malje i čaške koje se drže za plodove. Tako očišćeno zrno prolazi tada između navoranih valjaka gdje se ljuske lome i odstranjuju. Tokom tog postupka može se ponovo skupiti nešto više vlage nego što je dopušteno tako da se zrno mora ponovo sušiti da bi se vlaga spustila na 12% i tako olakšalo odvajanje ljuske od ploda. Nakon što su ljuske odstrarijene, polomljeno se zrno dalje melje i prosijava. Neka heljdina brašna melju se tako da postanu bijela kao brašno od pšenice. Za meljavu upotrebljavaju se obično gruba platnena sita kroz koja prolaze sitni djehći ljuske i ostaju u brašnu. Ovi sitni dijehći daju brašnu karakterističnu tamnu boju. Oni se dalje presijavaju i kada se odijele zovemo ih heljidino posije.

Od oko 50 kg čiste heljde može se dobiti 30—37 kg heljdina brašna, 2—9 kg heljdinih posija i 9—13 kg ljuska. Međutim, čistoga bijeloga brašna dobije se samo 26 kg.

Pri meljavi za krupicu prvo se odijele sjemenke, koje su u prosjeku jednake veličine, a onda se one propuštaju između dva mlinska kamena koji su tako podešeni da lome ljusku ali ne melju zrno. Pročišćena cijela krupica upotrebljava se za kašu, juhe ih doručak u siromašnijim slojevima stanovništva. Izlomljena krupica jede se kao i pečene sjemenke ili kao brašno.

Bolesti i štetnici

Heljda razmjemo malo podliježe napadima raznih bolesti i štetnika. Najčešće su bolesti tokavost lista uzrokovana napadom gljivice roda Ramularia i gnjiloća korijena, koju uzrokuje Rhizoctonia. Povremeno je heljda izložena napadu žičnjaka i lismih ušiju.

35. Šećerna repa

Ekonomska važnost

U 1959. šećerna repa se u SAD uzgajala na 23 443 farme i na svalkoj farmi prosječno na 40 akri. Šećerna repa je iprosječno pobrana na 1 154 000 akri s prosječnim prinosom od 17,1 tona po akru i s ukupnom proizvodnjom od skoro 20 milijuna tona u periodu od 1960—1964. Proizvođnja sirovog šećera bila je u 1963. i 1964. tri milijuna tona. Poljoprivredna vrijednost berbe šećerne repe bila je preko 287 milijuna dolara u 1963. Osim toga svake godine se na 3 000 do 5 000 akri uzgajalla repa ea proiizvodnju sjemena i ,po aforu se dobilo oko 3 000 funta sjemena. Vodeće države u proizvodnji šećerne repe su Kalifornija, Colorado, Idaho, Nebraska, Minnesota i Michigan. Šećerna repa se uzgaja u svih 17 zapadnih država, osim u Oklahomi i Iowi. Ona se također uzgaja u 7 država uz Velika jezera zapadno od New Yorka (sl. 35—1).

Godišnja proizvodnja šećerne repe u svijetu prelazi 200 milijuna tona, a uzgaja se na oko 20 milijuna akri s prosjeonim prinosom od 10—11 tona po akru i ukupnom proizvodnjom šećera od 25—30 milijuna tona. Vodeće zemlje u proizvodnji šećerne repe su Sovjetski Savez. Sjedinjene Američke Države, Francuska, Žapadna Njemačka, Poljska, Italija, Čehoslovačka i Velika Britanija.

Šećerna repa je jedna od najviše rentabilnih kultura u mnogim godinama zapadnog područja SAD, gdje se vrši natapanje. Ona se pomaže samo u uvođenju raznolikih kultura, već također predstavlja okopavinu u plodoredima s travama i žitaricama.

Nusproizvodi kod uzgoja i tvorničke prerade šećerne repe stvaraju bazu za velika industrijska tovilišta ovaca i goveda u blizini svake od postojećih šećerana.

Povijest

Povijest šećerne repe počinje prije nekih dvijesto godina.13,Zl) Godine 1747. njemački kemičar po imenu Margraff ustanovio je da je šećer u dvjema vrstama gajene repe identičan šećeru koji se dobiva iz šećerne trske. Prva tvornica za prerađivanje šećerne repe sagrađena je u Šleskoj, u razdoblju 1799—1801, no uspjeh je izostao. Postotak saharoze u tadašnjoj šećernoj repi bio je odviše nizak. U Francuskoj je Louis Vilmorin selekcionirao šećernu repu služeći se metodama ispitivanja potomstva. Uspjelo mu je povećati sadržaj šećera od 7,5% sve do 16 ili 17%. G. 1880. šećerna repa praktički je imala već isto tako velik sadržaj šećera kao što ga imaju i današnje sorte. Prva komercijalno uispješna tvomica šećera podignuta je 1870. u mjestu Alvarađo u Californiji. Opći uspjeh te nove industrije počinje u SAD od g. 1890. i nadalje. G. 1948. radile su u SAD 73 tvomice šećera, a u Evropi je bilo već ranije u pogonu oko 1200 tvomica. Šećerna repa je sirovinSka baza za oko 35% cijele svjetske proizvodnje šećera. Pučanstvo se dosta dugo vremena opiralo korištenju šećerne repe uslijed predrasuda da je taj šećer lošije kvalitete. Međutim šećer proizveden od šećerne repe ne može se zapravo razlikovati od šećera iz šećerne trske. Kemijski se može ustanoviti potječe li šećer od šećerne repe ili je proizveden iz šećerne trske, no samo po podacima analize nekih neznatno malih nečistoća u proizvodima, jer se samo te stvari međusobno razlikuju.

Uvjet proizvodnje

Šećerna repa se uagaja na svim priikladn’im površlinama, no u odgovarajućoj udaljenosti od tvomica šećera. Svaka šećerana predstavlja investiciju kapitala u protuvrijednosti od Oko 800 000 do 2 000 000 doiara, a njihov redovni dnevni kapacitet prerade kreće se između 1000 do 3500 šećerne repe. Uslijed toga je bitno važno da se u okolini šećerana gaji repa, i to na površinama od nekoliko tisuća akra. Jedino je pod takvim uvjetima moguće da kampanja prerađivanja šećerne repe traje 65—100 dana, tj. od jeseni, pa do u zimu.

Šećerna repa se može uspješno proizvoditi samo na plodnu zemljištu. Dobar postotni udio organskih tvari, kako ih zemlja daje kulturi po samoj prirodi ili iz stajslkog gnojiva i ostataka leguminossnih kultura, povoljno djeluje na visinu prinosa repe. U većini repnih područja prevladavaju ilovasta ili pjeskovito ilovasta zemljišta. No, u stanovitoj mjeri repa se uzgaja i na teškim, giinastim tlima. Teža zemljišta redovno manje odgovaraju za ostvarivanje vrhunskih prinosa. Osim toga iz takvih ljepljivih zemljišta teže je vaditi repu i očistiti je od zemlje koja se prihvaća uz korijen. Najveći postotak šećera u šećernoj repi dobiva se s onih zemljišta koja istodobno daju i najveće prinose.35) Treba, ipak, istaći da dušična mineralna gnojiva, primijenjena u kasnom dijelu ljeta, smanjuju postotni sadržaj šećera. Šećerna repa može podnijeti relativno velike količine dlaniih soli (1—1,5%), aii nalkon šlto se korijen učvrsti u tlu.

U područjima gdje godišnje pada manje od 24 inča (oko 600 mm) oborina može se šećerna repa komercijalno uspješno gajiti samo pod uvjetima navodnjavanja. Na takve prilike nalazimo u ipodnučju sjevernih, igraničnih idržava SAD. U području koje leži zapadno od 100. meridijana šećerna repa se komercijalno gaji na navodnjavanim zemljištima. Kulture šećerne repe u istočnom dijelu država North Dakota, Minnesota, u sjevemocentralnom dijeiu države Iowa, te u istočnim državama zemlje ne vrši se navodnjavanje.

Sjeme šećerne repe dobro klija ako temperatura tla iznosi oiko 60°F. Korijen šećerne repe ima najveći postotni udio šećera u onim krajevima gdje se prosjećne ljetne temperature kreću između 67—72°F.5) Hladne noći oštećuju repu (sl. 35—1). Hladno jesensko vrijeme pogoduje skladištenju šećera u korijenu. Temperature od 86°F, ih vise, -usporavaju akumulaciju šećera. S druge strane, šećerna repa koja se u Califomiji sije u toku zime, a radi u doba veoma vrućih julskih dana, ima vrlo visok postotni udio šećera. Temperatura od 25°F može uništiti netom niknule mlade biljke. Kasnije postaje biljka otpomija na hladnoću. Zrela biljka može podnijeti i jesenske mrazeve, no temperature od oko 26°F redovno oštećuju list biljke. Ako, dakle, nakon takvih povreda ushjedi period toplog vremena, onda to može stimulirati biljku na izbacivanje novih listova, a to znači da će se sadržaj šećera u korijenu veoma smanjiti.20)

Sunčano svjetlo ima sanitamo djelovanje u pogledu suzbijanja bolesti. Intenzitet svjetla uže je povezan s korištenjem hraniivih elemenata nego za apsorbiranjem istih. Svjetlo ne djeluje na relativni sadržaj šećera, Ukoliko rast nije inače spriječen velikim ih niskim intenzitetom svjetla.35)

Do izbacivanja sjemenskih grana i -cvjetova dolazi kod šećerne repe (ona je biljtka dugog dana) uglavnom uslijed kumulativnog djelovanja niskih temperatura, nakon kojih ili uz koje djelujiu utjecaji dugih fotoperioda. To kombinirano djelovanje svjetla i temperature naziva se fototermalna indukcija.27) Sjemeniske grane obilno izbijaju, a prinosi su sjemena najveći ako je vrijeme šest tjedana hladno (ako je maksimalna temperatura niža od 79°F = 20,5°C) i ako tada prevlađavaju vlažni i oblačni uvjeti, a zatim uslijede dva tjedna hladnog i suhog vremena.18) Rano sijana repa može cvjetati i pod nižim temparaturama nego kasno sijana kultura.30)

Sl. 35—1. Šećerna repa proizvodi se u blizini tvornica šećera. Uglavnom se šećerna repa proizvodi u .sjenovitoij zoni u kojoj prosječne Ijetne temperature iznose 67—72° F (19,5—22,2° C). Tačkice u gornjoj geografskoj karti označuju mjesta u kojima postoje i rade 73 tvornice šećera, koliko ih ima u SAD

Izostavljeno iz prikaza

Botaničke karakteristike

Šećerna repa (Beta vulgaris) lisnata je dikotiledonska biljka iz porodice Chenopodiaceae. Karakterizirana je malim, zelenkastim, razgranatim cvjetovima. Cvjetovi su potpuni, pravilni i nemaju latica. Biljfka. razvija velik mesnati korijen. U ovu vrstu spadaju četiri grupe, i to: 1) šećerna repa, 2) stoona repa, 3) povrtna rapa, te 4) repe lisnače i ornamentalne repe. Neki se put šećerna repa klasificira kao posebna vrsta, Beta saccharifera, no mislimo da za ovo izdvajanje nema opravdanih razloga.

Kao prethodnik naše sadašnje šećerne repe smatra se jedan divlji tip vrste Beta vulgaris koja se često naziva Beta maritima. Mnogi divlji tipovi vrste Beta potječu iz Evrope. Ovi su tipovi poslužili za križanja s Beta vulgaris. biljaka na polju i zatim čupaju, tresu i pomoću elevatora utovaruju korjenje u prikolice ili kamione. Drugi berači čupaju repu iz tla koja zatim ide dio rotirajućih noževa u obliku tanjura, gdje se odsjecaju glave (sl. 35—6). Kod repe se odsjeca glava kod baze najdonjeg lista. Glava sadrži malo šećera, ali mnogo mineralnih soli.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 35—6. Ovaj kombajn vadi šećenne repu, sijeće glave, rešetanjeun uklanja zemiju i tovarii repu u prdikoidciu (Intrenational Harvester Company)

Izostavljeno iz prikaza

Repa, kojoj su odsiječene glave, tovari se u prikolice kombajna ili u vagone i vozi u tvornicu šećera ili se skladišti na obližnjim željezničkim stanicama radi kasnijeg transporta u tvomice. Sa stovairišta željezničkih stanica repi se mehandčki tovari u prijevozna sredstva, pri čemu obično kliže preko rešetaka, te se tako čisti od ostataka zemlje. U tvamici se repa odmah prerađuje ili se odlaže na hrpe, gdje ostaje neko vrijeme do početka prerađivanja.

Proizvodnja šećera

U proizvodnji šećera repa se najprije pere strujom brzo tekuće vode. Oprana se repa mehanički siječe noževima koji imaju oblik slova V, pa se dobivaju tanki, uglasti rezanci kojih promjer približno odgovaira debljini olovke. Iz rezanaca se šećer ekstrahira difuzionim procesom u velikim bubnjevima. Voda se u bubnjevima zagrijava na temperaturi od 80 do 84°C. Nakon izdvajamja soika iz rezanaca dodaje mu se vapneno ribjeko u svrhu taloženja nečistoća i neutralizirainja oksalne i drugih organskih kiselina. Ove se kiseline spajaju s kalcijem te formiiraju slabije topljive soli koje se talože iz otopina. Prekomjerne količine kalcija precipitiraju se u obliku kalcijeva karbonata u procesu karbonacije. Sok se filtrira, a zatim se bistri, dekolorizira sumpornim dioksidom i ponovo se filtrira. Nakon toga sok se koncentrira u sirup. Taj se proces izvodi kuhanjem soka u potsudama pod vakuumom i pod velikim tlakom. Vakuum-posude zagrijavaju se vodenom parom. Dobiveni se sirup tretira sumpornim dioksidom i ponovo filtrira, a zatim se poluproizvod dalje evaporira sve dok se ne kristalizira šećer. Smjesa kristala šećera razdvaja se od melase u centrifugama koje imaju perforirame unutarnje stijenke. Zatim se odvajaju isprani kristali šećera i suše u giranulatoru. Melasa, ili takozvani majčinski sok, ponovo se više puta prerađuje radi dobivanja preostalog šećera. Ostatak predstavlja konačni nusproizvod, tj. melasu.

U SAD prosječno se dobiva oko 295 funti šećera po toni šećerne repe, što znači da se od jednog akra pod šećernom repom dobiva oko 3 600 funti šećera. Prosječni sadržaj šećera u šećernoj repi premašuje 15%, no valja istaći da nešto šećera ostaje u melasi, a i u rezancima (obično 5 do 10%).

Nuisproizvodi prerađivanja šećerne repe jesu repini rezanei i melasa, te otpadne vapnene pogače ili takozvani saturacioni mulj, koji preostaje nakon procesa filtriranja. Repini rezanci su onaj vlažni, vlaknasti materijal koji preostaje nakon što se slador ekstrahira iz rezanaca šećerne repe. Od jedne tone šećerne repe dobiva se oko 1600 funti repinih rezanaca koji sadrže 90—95% vode. Konačno, a nakon što se iz vlažnih rezanaca ukloni prekomjerna voda, bilo tlačenjem, bilo djelomičnim sušenjem, dobiva se oko 400—600 funti sušenih rezanaca. Rezanci služe za ishranu stoke. Upotrebljavaju se u svježem ili sušenom stanju, a mogu se i silirati. Redovno se od svake tane šećerne repe dobiva 2 do 3 gaolna melase. Ta se melasa sastoji od oko 20% vode, 60% ugljičnih hidrata (uglavnom iz saharoze, arabinoze i rafinoze) te od oko 10% pepela ili mineralnih materija, u kojima prevladavaju kalijevi spojevi. Melasa se često puta dodaje rezancima koji se onda daju stoci za hranu kao melasirani repini rezanci. Znatne količine melase miješaju se i s drugim oiblicima stočne hrane. Preostala se melasa najviše prerađuje u alkohol.

Suha tvar u vapnenim filterskim ostacima sadrži 80%, ili više, kalcijeva karbonatai, 10% organskih tvari, te tragove kalija, fosfora i dušika. Taj je materijal veoma prikladan za kalcificiranje zemljišta. Međutim, većini zemljišta u zapadnim predjelima uzgoja šećerne repe vapno nije potrebno. Za svaku tonu u rezance sječene šećerne repe treba oko 100 funti koje se vodom pretvara u vapneno mlijeko.32)

Glava šećerne repe zauzima težinski oko 1/3 krune, a 2/3 su listovi. Težina zelene glave odgovara težini od oko 75—80% repe kojoj je glava odsječena. Glave šećerne repe daju se uglavnom ovcama i govedima kao hrana. Upotrebljavaju se u svježem stanju ili se siliraju, a također se i suše. Sušenje se izvodi u polju, gdje se od glava formiraju manje hrpe. Često puta se goveda puštaju u polje da pojedu ove složene glave šećerne repe, no ta praksa zapravo nije dobra jer se uništava mnogo materijala. Glave su repe tečne i hranjive. Opasno je hraniti konje i svinje većim količinama glava šećerne repe, jer one obiluju katartičnim solima i oksalnom kiselinom. Preživači mogu podnijeti velike količine glava šećerne repe bez ikakve štete. Glave šećerne repe sadrže oko 2/3 onih količina probavljivih hraniva koja se inače nalaze u kukuruzrnoj silaži.

Proizvodnja sjemena

Ranije se sjeme šećerne repe uglavmom proizvodilo u Evropi. Amerika je — osim za vrijeme prvoga svjetskog rata — godinama uvozila gotovo sve količine potrebnog sjemena za sjetvu. Razlog za ovo stanje bio je u tom što je za proizvodnju sjemena šećerne repe potrebno utrošiti veoma mnogo ljudske radne snage. Po starim metodama proizvodnje ovog sjemena sijala se šećerna repa — sjemenjača — na uobičajeni način. Pri prorjeđivanju ostavljalo se više (biljaka u gušćem sklopu, a sa ciljem da se uzgoji veći broj malemih repa koje će se ratzviti kao buduće sjemanjače. U jesen se repa sjemenjaća vadila iz zemlje i stavljala u trapove. Trapovi se pokrivaju slamom ili zemljom, ili zemljom i slamom. U proljeću naredne godine sade se te repe u polju i od njih se dobiva sjeme.

Kasnije se ustainovilo da u nekim podruejima s blagom klimom može repa prezimiti u polju. U SAD takva podrueja leže u jugozapadnom dijelu zemlje i na pacifičkoj obali. Uslijed ove spoznaje započela je godine 1925. i američka industrija proizvoditi sjeme šeeerne repe.12) Sjemenska repa sije se u sjetvene redove u mjesecu septembru. Biljke se ne proirjeduju. Usjevi se obilno navodnjavaju da bi biljke ostale žive i u zimi. Slijedećeg ljeta od tih, prezimljenih biljaka dobiva se sjeme. Sjemenske grane žanju se kosačicx>m ili rueno, a zatim se suše na malenim gumnima. Sjeme se vrši u polju ili sa guvna, pomoću Standardnih vršalica koje su podešene za tu kulturu. Prema rezultatima struenih pokusa dobiva se oko 2200 funti sjemena po akru površine. G. 1932. još se sjeme proizvodilo samo u skromnim okvirima. Tek je godine 1942. proizvodnja sjemena mogla podmiriti sve potrebe zemlje.

Selekcioniranje se redovno vrši na osnovnom materijalu, tj. na majčinskim biljakama koje se sdju radi piroizvodnje sjemena.28) Te se biljke ispituju na sadržaj šećera, na čistoću soirte i u pogledu ostalih svojih karakternih osobina. Nezadovoljavaj ući individui se odbacuju. Na taj se način uspijeva neprestano održavati, pa i poboljšati standard kvaliteta merkantilnog sjemena.

Bolesti

Cercospora — pjegavost lista

Ova pjegavost lista, koju uzrokuje fiungus Cercospora beticola, najčešća je među bolestima šećerne repe.19) U početku napada pojavljuju se na listu veoma ,malene, upale, vodom prokvašene pjege, koje su razasute po površini lista. Kasnije se one razvijaju u kružne, upale pjege, kojih promjer iznosi 1—2 mm. Središte je pjega pepeljastosivo, a često puta imaju pjege još i crvenkastopurpumi rulb. Ako se na listu pojavi velik broj pjega, onda se one mogu stopiti, pa se površina lista suši i poprima smeđu boju. Na vanjskim listovima biljke često se pojavljuje prugavost. To je rezultat infekcije koja je zarazila listove kada su se odmatali. U slučaju veoma žestokih napada postaju listovi smeđi ili cmi i ugibaju. Polje u kojem rastu takve biljke također poprima smeđu boju ili izgleda kao da je oprženo.

Jedna od glavnih mjera za suzbijanje ovih bolesti sastoji se u sijanju otpornih sorti, među koje ubrajamo sortu. U. S. 216 x 225. Gljivični uzročnik bolesti živi preko zime na ostacima prethodne kulture šećerne repe. Prema tome, veoma je važno da se sve takvi ostaci rigorozno unište. Također je važno pridržavati se principa pravilnog smjenjivanja kulture. Plodored smanjuje mogućnost zaraze sa istog polja. Zemljište se može sasvim očistiti tek onda kad se najmanje tri godine više ne sije šećerna repa na zairaženo stero repište. Duboko oranje olakšava trunjenje ostataka šećerne repe. Pokazalo se da tri godišnja tretiranja bakarnim prahom ili bordoškom juhom pedstavljaju relativno efikasnu zaštitnu mjeru protiv pjegavosti lista. Tretiranje počinje nekako oko sredine mjeseca jula, a nastavlja se u intervalima od oko deset dana.

36. Krumpir

Ekonomska važnost

U 1959. farorrnpiir se u SAD uzgajao na 694 853 faimie i na ulkuipnoj ipovršini od 1 200 432 alkira. 0,ko 3% farmera prolizvo’diilo je eak 95% oid uikupne proizvodnje. U periodu od 1960—1964. krumpir se godišnje brao na blizu 1 400 000 akrd s prosjeenom ukupnom proizvodnjom od oko 13,3 mlijina fona, ili 444 milijuna bušela. Prosjeeni prinos u tom periodu bio je 320 bušela ili 86 mtc po akru. Vodeće države u proizvodnji krumpira su Idaho, Maine, Caiifornija, New York, Sjeverna Dakota, Minnesota, Washington i Cdorado.

Na cijelom svijetu proizvodi se godišnje oko 8 milijardi bušela krumpiira. Nalkon žitarica krumpir je najvažnija prehrambena kultura. Glavni proizvođači krumpira jesu: Njemačka, SSSR, Poljskai, Francuska, USA i Čehoslovačka. Na britanskim otocima ih zemljama sjevernozapadne Evrope dobivaju se gotovo dvostruko veći prinosi po jedinoj površine nego u SAD. Približno jednaki prinosi kao u navedenim zemljama dobivaju se u krumpirnom području države Maine (SAD). U tom se području klimatski uvjeti i intenzivno uzgajane metode mogu usporediti s evropskim prilikama.

Podrijetlo i povijest krumpira

Krumpir je biljka zapadne hemisfere. Pretpositavlja se da se pradomovina krumpira nalazi negdje između Meksika i Cilea, a vjerojatno leži u peruanskim i bolivijskim visoravnima Anda. U tom kraju još i sada uspijevaju neke divlje vrste krumpira. Najvjerojatnije je da krumpir potječe iz doline koja leži u blizini grada Cuzco u diržavi Peru. Španjolski osvajači našli su ga i u zapadnom dijelu južne Amerike, no ne u Meksiku. Nakon osvajanja Perua — prenijeli su ga Španjolci u Evropu. G. 1586. krumpir je stigao do Engleske i Irske. Krumpir se nije gajio ni u jednoj evropskoj državi sve do g. 1750. Prve krumpire vjerojatno su u američke kolonije prenijeh špajnolski trgovci. U te je krajeve krumpir stigao u 17. stoljeću. Prvi autentično zabilježeni tragovi o uzgoju krumpira na području današnjih Sjedinjenih Američkih Država nalaze se u Lonondemry, ,N. H., a potječu iz g. 1719. Osnovno sjeme došlo je iz Irske, pa se krumpir ondje često naziva irski krumpir.41)

Područja uzgoja krumpira

Gotovo u svakoj državi SAD-a gaji se merkantilni krumpiir iza tržište. Nešto krumpira, za lokalnu ih domaću upotrebu, proizvode gotovo sve komune. Unatoč svemu tome, proizvodnja pretežnog dijela merkantilnog kirumpira piulično je strogo lokalizirama na stanovita područja. Ta koncentrirana područja naročito odgovaraju za produkciju krumpira ili, vjerojatno, povoljno leže, s obzirom na podmirivanje stanovitih sezonskih ili regionalnih potreba. Potpumo je prirodno da je proizvodnja u južnim dijelovima zemlje specijalizirana na produkciju ranog krumpira. Južni dio države Idaho nalazi se, doduše, veoma daleko od raznih tržišta, no ipak se ovdje veoma uispješno proizvodi krumpir za jelo.

Sl. 36—1. Distiriibucija proizViodnje knumpira u g. 1569.

Izostavljeno iz prikaza

Krumpir je biljka hladnog podneblja. Najbolje raste u predjelima gdje se prosječna temperatura mjeseca jula kreće oko 70°F ili je niža.38) Glavnina uroda krumpira proizvodi se u krajevima sa hladnom klimom, kakva prevladava u sjevemoj Evropi i u sjevernom dijelu SAD. Mlade se klice najbolje razvijaju ako toplina zemljišta iznosi oko 75°F. Najbolja temperatura tla za kasniji rast jest O^F.33) Razvijanje gomolja usporava se ako temperatura tla iznosi više od 68°F, a ipdtpuno zastaje na temperaturi od 84°F. Na temperaturama koje nadmašuju spomenuti nivo troši se više ugljičniih hidrata na respiraciju nego što se proizvodi fotosintezom.9) U južnim predjelima krumpir se sadi u ranu proljeću ili u jeseni, odnosno i u zimi, jer će biljka u tom slučaju rasti dok još prevladava hladno vrijeme. Na 77°F ili na višim temperaturama postaju simpotmi mozaičke bolesti nejasni.7) Krumpima biljka može podnijeti lake mrazove, no često izmrzne u jeseni, zimi, ili u ranu proljeću. Gomolji se smrzavaju na 28,5 do 29,5°
Potpuno smrznuti krumpir je neuporabljiv, jer se njegova tkiva raspadaju kada se gomolji odmrznu.

Dugi dani, visoke temperature i velike količine dušika pogoduju snažnom rastu biljaka.7) Kratki dani, hladno vrijeme ili pomanjkanje dtušika pogoduju procesu ranog formiranja gomoljja. Dani intermedijame duljine, hlaidno vtrijeme i obilne količine dušika najprikladniji su uvjeti za fotrmiranje gomolja. Cvjetovi se (rudimentami cvjetovi) mogu, doduše, formirati bilo u kratkim, bilo u dugim danima, pa, dapače, i u tami,23) no dugi dani i hladnije vrijeme ipak su povoljniji za cvjetanje i za zametanje sjemena. Uslijed toga, biljke krumpira obdono proizvode sjeme samo u sjevemijim krajevima, a ne i u području srednjih geografskih širina ili na jugu. Ovom prilikom valja ipak istaknuti da se pojedine sorte međusobno razlikuju u pogledu svoje fertibilnosti.30) Nerodnost može biti uzrokovana i abnormalnim vlađanjem kroimosoma u doba formiranja polena. Pupovi se mogu u znatnoj mjeri osipati i prije dobi foirmiranja polena.

Za proizvoidnju đoibrih, pravikno oblikovamh gomolja od bitne je važmois’ti da biljke raisipoiažu ujednačenim zalihama vlage u tlu. Ako se uslijed nepovolj’niih uvjeta okoMne prekiine raist gomotlja, a zatim kasnije mastavi pod povoljnim priliikama, onda gomolji rnogu poprimiti kvrgav, kruškolik oiblk. Komiercijalno se krumpir može uspješno uzgajati u sjevemim, poluaridnim sektorima, kao što je zapadmi dio države Nebraska. Ovdje se, uglavnom, proizvodi sjemenski kmmpir.

Hladino i vlažno vrijeme pogoduje raizvoju bolesti plamenjaoe. Toplo vrijeme daje prilike da se urnmože insekti koji prenose vimse mozaičke bolesti, oime se znatno ubrzava širenje epidemije.

Merkaintilni se krumpir proizvodi na raznim tipovima tla, kao što su pjieskovite ilovače, muljevite ilovaoe, ilovače, pa sve do tresetnog zemljašta. Dobri prinosi krumpira mogu se dobiti sa plodnih ilovastih terena, no tipovi ljepljive zemlje, koja priamja uz gomolje, otežavaju vađenje, a prema tome i čišoenje te konačnu prodajiu takvih proizvoda. Poželjno je da je zemlja dobro dreniirana. Voliki prinosi mogu se dovodi samo s plodnih zemljišta ili pod uvjetom primjenjivanja velikih doza gnojiva. U jugoistočnim krajevima, gdje se igaje sorte koje su osjetljive na krastavoišt .gOmolja, smatra seda najbolje odgovaraju kisiela tla (pH 4,8 do 5,4), jer se na njima usporava nazvijanje bolesti. Ovom priliikom napomiinjemo da navodnjavanje zemljišta u međuplandnskom sektoru i u području Velikih ravnica pokazuju alkahčnu reakciju. Najveći zalbdlježeni prinosi u SAD, koji niaidmašuju urod od 1100 bušeia kirumpira po akru površine, dobivaju se na irigiranim zemljištima u području doiine San Joaquin u Californiji.

Botanički opis

Gajeni krumpir (Solanum tuberosum) pripada obitelji Solanaceae. Krumpir je jednogodišnja biljka. Ima čvrstu uspravnu stabljiku koja dosiže visinu od 1—2 stope. Stabljiike su granate i nešto malo pokrivene dlačicama. Dlakavi listovi biljke dugi au 1—2 stope, a sastoje se iz završnog listića, od 2—4 para zašiljenih duguljastih listića, te od 2 ili više kratkih listića na krajnjem dijelu lista (sl. 36—2). Cvjetovi se nalaze u zbijenim završnim cimama, a stoje n:a dugim peteljkama.25) Cvijet ima petlatica bijele, ružičaste, ljubičaste ili purpurne boje. U svakom se cvijetu nalazi pet prašnika, te jedna plodiea s dugim sitilusiom. Plod krumpira ima oblik glatke okrugle bobice, koja je zelene ili smećkaste boje (sl. 36—3), a kraći je od jednog inča. Stoloni, koji su dugi 2 do 4 inča, proširujtu se na vanjskom kraju i formiiraju gomoije. Gomolji su modifieirane stabljike s bočnim granama u kojlma se oblikuje ono što je poznato pod nazivom oka krumpira.6) Svako otoo sadrži najmanje po tri pupa koji su zaštićeni ljuskama. Okia su poiredana oko gopiolja u obliku spirale.

Unutarnji dio gomolja sastojii se iz, cemtralne jezgre s granama koje vođe do svakog oka,. Oko jezgre nalazi se sloj parenhima u kojemu je deponiran najveći dio škroba. Prema vanjskoj stranii gomolja nalaze se vaslkuiarni prsteni kpji sadrže kambij i koiru (cortex), u kojoj se nalaze orveni ili purpumi pigmenti. Ove pigmente sadrže obojenii tipovi krumpira. Ljuska (periderm) krU’mpira sastoji se iz jednog sloja koji je šešt do deset stanica dubok, a uglavnom saidrži plutaste mateirije (ilii suberin) kajega je osnovni sastav sličan šastavu masnih supstandja. Na vanjskoj površini gomolja formiraju se ljuske iili periđerm. Otvori u periđerm (zvani sočiva) formiraju se pod utjecajem vlažnih uvjeta okoJfine (sl. 36—4).

Ako gomalj prerežemo i ositavimo atajaiti u prikladnoj okdini, onda se površina reza suberizira (pokriva plutastom materijom) i stvara novu kožu — peiriiderm rane — korja gomolj štiti od truieža. Izložimo li gomolje više dana, bilo iza, bilo pije vađenja iz zemlje, sunčanu svjetlu, onda će ljuska većine sprti popriimiti zelenu boju, što je rezultat razvijanja klorofila. Neke sorte, kao Pawnee i Dakota Red, poprimaju purpurnu boju. Paralelno s ovom promjenom formiraju se i veće količine solanina. Solanin je jedan alkaloidni gluoksid gorkog teka, a uživan u većim količinama djeluje kao otrov. Otopina ovog otrovnog alkaloida naziva se solanidin. U gomoljima koji su oprženi suncem može količina solanina narasti za dvadeset puta više nego u normalnim gomoljima. Pretežni dio solanina gubi se guljenjem krumpira prije jela.

Sorte

U SAD gaje se mnoge sorte krumpira, no ipak se zadržalo samo nekih trideset sorti koje su u 1966. imale veću važnost.12,21)

Na 73% svih površina pod krumpinom prevladavale su vodeće četiri sprte, Russet Barbank (Wetted Gem) Katahdin, Kennebdke i Red Pontiiae. Ove ‘sorte, zajedno sa još nekim drugima (Sebago, White, Roes, Wisconsin Pride ili American Giant, Russet iBurfoan /(Netited Gem/ i Chippewa) zauziimaju više od 90% svih krumpimih zemiljišta (sl. 36—5a, b). Mnoge Starije sorte sada su već nadomještene novijim. Među novije sorte, koje su otporne protiv bolesti, ubrajamo: Katahdin, Chippewa, Houma, Sebago, Warba Sequoia, Mesaba, Pontiac, Mohawk, Erie, Kasota, Pawnee, Potomac, Red Wailba i Kennebec.39)

U Galifomdji su se prošiirile i dviije sorte sa žutim mesom. To su Caikose i Marygold, koj’i se uzgaja i u državi Maryland. Tim se sortama — populamo reoeno — pripisiuju neke posebne karakteme osobine. Pretpostavlja se, naime, da sadrže mnogo vttamina A, a njiihova boja daije iluziju da su već začinjeni maslaoem. Američki potrošači, ošim stranih pridošlioa, zapravo i ne traže da gomolj feruimipiira ima takvu bojiu. Neke sarte kirumpira, koje se gaje u Južnoj Amerioi, posijeduju purpumo meso-

Među izrazite karakteme osobine nekih važnih soirti spada duguljast oblik gomolja sorte Green Mountalin (sl. 36—5b), orvena Ijuslka i kratki zaobljeni oblik sorte Trimph, te cihndrični oblik gomolja sorti Burbank i Russet Burbank. Platonja sorta posjeduje smeđeorvenu ljusku.12,21, 40, 44) Izgleda da bi idealni krumpir morao biiti kraitak, širok i plosniat, i da bi morao imati plitka oka. Mnoge novtije sorte kreirane su baš u tom tipu.

Sorte Cobbler i Tiriumph mnogo se gaje u proizvodnji ranih krumpira. Green Mountain kasnio je zrela sortta koja se naijviše uzgaja u sjeveroistočnim diržavama SAD-a, a donekle i u južnim planiinskkn rajonima. Katabdin je vodeća feasno zrela siorta. Sada sve više prevladava u oniim dijelovima zemlje gdje su kasni krumpiri poželjni. Chippewa se gaji u sjeverocentralnom, sjeveroistoonom, a donekle i u južnom dijelu zemlje. Sebago se najviše uzgaja u sjeveroistočnom dijelu krumpimog rajona, no uspijeva i u državama Floridia i Alabama. Russet Burbank (Netted Gem) prevladava u južnom Idahou, te u državama Waishington, Oregon i Montana. U istočnim predjelima mnogo se troši sorta Idaho koja odgovara za pečenje. Ta se aoirta donekle gaji i u druigim, zapadnim državama, pa se proširiila na istok sve do Minnessote. Rural New

Sl. 36—7. Dvaredni stroj za vađenje krumpira (International Harvevester Oo.)

Izostavljeno iz prikaza

Skladištenje krumpira

Kvaliteta knumpira na.jbolje se čuva ako prdje skladištenja držimo gomolje dva tjedna na temperaituri od oko 60°F, a uz relativnu vlagu od 85%. Ti uvjeiti omogućuju da se oštećeni gomolji zaliječe. Nakon to-ga, ako za neodređeno vrijeme želimio spriječiti klijanje, treba temperatum snizifta na 36—38°F.34) Pri tempera-turi od 40°F ositaje krumpir doirmantan u periodu vre-mena od 3—5 mjeseci nakoin vađenja. Krumpir koji se skladišti pri temperaturi od 32°F ne smrzava se, ali se ne drži tako dobro kao pri temperaturi od 38°F.

Prigodice se krumpir sikladišti u hlaidnim bomorama, no većinom se pohranjuje u trapoVima, ipodruimima ili u javnim skladištima, koja su obično, ili barem većim dijelom, izgrađena pod zemljom. Pri nisikim temperaturama može krumpir ležati u binovima bez opasn-os-ti da će se upaliti. U sliučaju blažih temperatura treba krumpir uvrećiti.16) Gomolj j-e živi organizam koji respirira, pa time razvija toplinu, vodu i ugljični dioksid. Uslijed toga je potebno da se skladište dobro ventaliira. Pustdmo li toph zra-k na hladne krumpire, on-da će se voda kondenzira-ti, što — s druge strane —pospješava tirulež. Jasno je, dakle, da valja zatvoriti vemtilaitare čim je vanjska temperatura viša od one koja prevla-dava u skladištu, odnosno u podirumu. Relativnu vlagu treba podržavaiti na nivou od 85—90%. Time se sprečava da se gomolji ne suše i ne počnu borati.

U kriumpiru koji se skladišti pri temperaturi ispod 50°F škrob se konvertira u šećer. Pri temperaturi od 36°F 25—30% škroba konvertira se šećer unutar roka od 6 tjedana. Gomolji -postaju sladunjavi i vlažni, umjesto da su brašnjavi.47) Slabo se mogu kuhati i gube na tržišnoj kvaliteti. Prženi ih peče-ni krumpir takve vrsite, odnosno njegove pržene ili pečene kriške, poprimaju tamnosmeđu boju, jer se njihov šećer karamelizira. Pri temperatiuiri od 40°F škrob se slabije konvertira u šeće-r, a na 50°F taj se proces jedva može primijetiti. Sećer se preobražava u škrob ako temperatura sladišta nekohbo tjedana, a koji put i samo nekoliko dana, iznosi 50 ili 60°F. Krumpir koji je namijenjen za neposrednu potrošnju iili za potrošnju u dogledino vrijeme trebalo bi uBkladištiti na temperaturi od 50 do 70°F. Pri temperatiuri od 60 do 70°F potroše gomolji gotovo sve izvomo naizoone količine šećera, pa kmmpir postaje brašnjiaviji. Kućne zalihe koje se ouvajiu na umjerenoj temperatuiri moigu se očuvati od klijanja ako u istoj prostoriji držimo jabuke. Jabuke emaniraju neke supstandje (vjerojatno etilen) k°je ometaju klijanje. Ako se krumpir mora stanovito vrijeme držati u toplijim pnostiorijama iii ako se isporučuje u južne kirajeve, zautstavlja se klijanje prašenjem ili prskanjem gomolja kemikalijama koje su siične hormonima. Među takvim sredstvima navodimo prepairat MENA (metilester alfanaftaiinske octene kiseline). Za tretiranje količine od jednog bušela krumpira (27 kg) potrebna je količiina od 0,66 do 1,5 g te kemikalije. Sredstvo se prehhodno razblažuje nekom prašinom. Ovaj način tretiranja predstavlja izvanrednu novosit, pa ga za sada još ne bismo mogli svima preporučiti. Treba spomenuti samo da gomolji ipak konačno počinju klijati.

Upotreba krumpira

U SAD jedna osmina prosječnog, ukupnog godišnjeg prinosa krumpira upotrebljava se za buduću sadnju, a oko 80% služi za prehrambene svrhe. Preostalih 7% upotrebljava se kao stočna hrana ili propada na samim dobrima uslijed truleža. Skrob se proizvodi iz otpadnih krumpira. Dehidrirani gomolji služe za prehrambene svrhe ili se upotrebljavaju kao sirovina u proizvodnji vistoja. U Njemačkoj se velike količiine krumpira prerađuju u škrob i alkohol ili se daju stod za hranu. Rusi proizvode iz krumpira votku.

Krumpir se prosječno sastoji od 79% vode, 1% pepela, 2% bjelančevine, 0,1% masti, 0,6% sirova vlakna, te od 17—18% bezdušičnog ekstrakta. Oko 20% velikog zdravog gomoljia sasitoji se od Ijuske, tj. od periderma (ili kože), plus nekoliko slojeva korteksa. Preiostali, jestivi dio sastoji se od Oko 78% vode, 2,2% bjelančevine, l% pepela, 0,l% masti, 0,4% sirova vlakna i od 18% škroba, šećera i drugih ugljičnih hiidrata.11) Dobar, brašnjavi krumpir sastoji se od olko 25% suhe tvari. Suha tvar sastoji se od oko 70% škroba, 15% drugih ugljičnih hidrata, 10% bjelančevine, 4,4% pepela i od 0,3% masti.2) Visoki postotak škroba osigurava krumpiru dobru brašnjavost i svojstvo da se može dobro kuhati. Pošto među krutim tvarima krumpira pevladava škrob, to je sadržaj škroba usko vezan sa specifičnom težinom gomolja. Vrijednost neke partije krumpira za sušenje, za proizvodnju škroba ili za kuhanje može se mjeriti jednostavnim ispititivanjem gustoće proizvoda. Taj se test izvodi na taj način da se gomolji uronjavajiu u jednu seriju otopina obične soli. U tim će otopinama gomolji plivati ili potonuti, ovisno o vlastitoj specifičnoj težini.13)

Najveći dio svih sadašnjih vodećih sorti krumpara, koji se proizvodi pod povoljnim uvjetima okoline u ranije već spomenute četiri države (SAD), ima 14—19% škroba. Mnoge evropske sorte sad-rže više škroba, no sklone su proizvesti manje gomolja po jedinjej površine.1)

37. Slatki kkumpir

Ekonomska važnost

U periodu 1960—1964. slatkim krumpir se u SAD uzgajao na oko 200 000 akri. Proizvodnja je bila p.reko 1,6 milijuina funti, a prosječni prinos bio je 6100 funti po akru. Poljoprivreldna vbijednosf proiizvodnje bila je oko 64 milijuma dolara. Vodeće države u proizvodnji slatkog krumpira su Louisiana, Sjeverna Carolina, Virginija, New Jersey, Texas i Georgija. U vremenu od 1944 do 1964. proizvodnja slatkog krumpira smanjila se za preko 50%, zbog velikog utroška radne snage kod proizvodnje.

Zbog nekoliko razloga mehanizacija proizvodnje slatkog krumpira je teška. U 1959. u SAD je za proiiizvoidnju 100 funti slatkog krumpira trabalo 72 minute ljudskog rada. A za proizvodnju 100 funti bijelog krum,pira kod visokih prinosa uz primjenu strojeva za vađenje utrošeno je svega 11 minuta rada.

Slatki krumpir se najviše uzgaja u tropsikim i suptropskim zemljama, posabno u Indiji, Kini, Jaj>anu, Filipinima i Braziliji.

Povijest

Prava je domovina slatkog krumpira nepoznata. Često se puta tvrdi da slatki krumpir potječe iz Meksika31), Južne Amerike, Centralne Amerike, pa (dapače i iz Azije. Ova je biljka već veoma rano uvedena na Pacifičke otoke. Vjerojatno je da se proširila u Ki.ni i u drugim azijskim državama već prije g. 1492. Kolumbo je našao slatki krumpir u zapadnoj Indiji. U državi Virginia uzgaja se slatki krumpir već od g. 1648.

U SAD je slatki krumpir druga po redu od važnih kultura. Pred njim stoji samo proizvodnja (krumpira. Slatki krumpir upotrebljava se za razne svrhe, a među njima i kao siroviilna za proizvotdnju škroba. Toj grani proizvodnji potrebno je da se produkcija i obrada slatkog krumpira postavi na strogo ekonomsku bazu, kao i da se rokovi vađenja proizvoda unaprijed tačno preciziiraju, jer samo u tiom slučaju mogu tvornice kontinuirano raditi ujednačenim velikim kapacitetom. Uslijed tih potreba pronađene su poboljšane mehaničke metođe za sadnju i vađenje slatkog krumpira, kao što je to uslijedilo i kod drugih poljskih kultura.

Područja uzgajanja slatkog krumpira

Slatki .krumtpir uspijeva samo u krajevima gdje prevladava umjeremo topla kiima. Kulturi je potreban period od najmanje 4 mjeseca toplog vremena za njen vegetativni rast. Slabi mrazovi mogu uništiti lisnu masu, .a duži periodi hladnog vremena s temperaturama ispod 50°F mogu kulturu oštetiti. Treba istaknuti da nijedan dio SAD nije odviše topao ni odviše vlažan a da slatki kmmpir ne bi mogao uspijevati. Maksimalmi prinosi dobivaju se u područjima gdje srednja temperatura mjeseca .iuli — august premašuje 80°F. Komercijalno se slatki krumpir uzgaja samo u onim krajevima gdje je srednja temperatura ljetmih mjeseci (jumi, juli, august, kolovoz) viša od 70°F. Gotovo svugdje ta je temperatura viša od 75°F, jzuzev u državama Maryland, Delaware i New Yersey, te u mamje važnim uzgojnim po-dručjima država Iowa, južna Illimois i južna Indiana.

Razlike u duljini dana i različite geografske širine ne modificiraju znatnije prodzvodnju korjenova. Dugi dani idu u prilog snažnom vegetativnom razvoju, pa biljke rastu u toku dugih ljetnih dana, Relativno kratki dani, visoke temperature i dugi periodi vegetativne sezone preduvjet su da slatki krumpir proizvede mnogo sjemena, odnosno cvjetova. Prema tome, ova biljka ne cvate naročito bujno i ne proizvodi mnogo sjemena u SAD, izuzev kulture koje se gaje u staklenicima. Dan koji traje do 11 sati pogoduje cvjetamju. Slatki krumpir dobro proizvodi sjeme u zapadnoj Indiji i u drugim tropskim krajevima. U državi Louisana sjeme se proizvodi u staklenicima. U njima ostaju mlade biljke u toku zime, a u proljeću se presađuju u polje, gdje se njihovim vinjagama omogućuje penjanje na špalire. Stabljike se djelomično vežu uz nađgrađnje.27)

Sl. 37.1. Distribucija proizvodnje slatkog kriumpira u g. 1939.

Izostavljeno iz prikaza

Slatki krumpir postavlja prilično umjerene zahtjeve u pogledu zemljišta. Ipak, najbolje uspijeva na pjeskovito ilovastim tlima u sektoru Norfolk i Sassafras.28) Poželjno je pjeskovito tlo s glinastom zdravicom, no veoma dobri prinosi mogu se ipak dobiti d na sasvim pješčanim zemljištima, ako se te površine obimno tretiraju mineralnim gnojivima. Veoma plodno tlo može štetno djelovati na rast korjenova, ali je povoljno za bujan rast vinjaga.26) Poželjno je da je zemiljiište dobro drenirano. Podizanjem tla u leje s hirptom mogu se nado’knaditi nedostaci neadekvatnog odvodnjavanja zemljišta. Slatki krumpir dobro uspijeva na onim navodnjavanim površinama u Califomiji gdje se nivo podzemne vode nalazi na dnbini od samo 4 iii 5 stopa.

Gotovo svi neflkomiercijalno uzgajani usjevi slaitikog torumipira gaje se u pođručjima gdje godišnjie pada prosječno više od 35 inča oborina. U ograničenoj mjeri pojavljuje se slatki krumpir i ondje gdje godiišnje ne pada više od 25 inča obotrina.

Najveći prosječni prinosi dobivaju se u državama Maryland, New Yersey, Delaware, California i Virginia. U tim je državama uzgajanje slatkog krumpira ipak ograničeno samo na neke sektore gdje se kulturi može posvetiti najveća skrb i pružiti joj optimalni uvjeti uzgoja d gnojidbe mineralnim gnojivima.

Botanički opis

Slatiki krompir spada u dobitielj Convolvulaceae. Biilj’ka (Ipomoea batatas) ima lijevlku slične cvjetove, koji su 0,75—1,5 inča široki. Latice su cvije(ta ružičaste, ljuibičaste ili plavkaste, a siadrže 5 praišnika i 1 nerazdijeljenl tučak (sl. 37—2). U svaboj fertilnoj sjemensikoj kapsuli nalazi se 1—4 malenih, cmih, plomatih sjemenki.

Sl. 37—2. Cvjetovi i listovi slatkog krumpira

Izostavljeno iz prikaza

Slatki krumpir višegodišnja je biljika koja u SAD izmrzava svake zime. Uslijed toga se kultura gaji samo kao jednogodišnja biljika. Vinjage su obično 4—16 stopa duge. Obojene su zeleno ili crveno do purpume boje, ili se pojavljuju u obim tim bojama. Neki su puit dlalkave, a naročito oko nodija. Listovi stanovitih sorti protikani su purpurnom bojom. Mnoge sorte posjeduju listove karakteristiičtnog sroolikog o-blika, čiji su rubovi ravni ili su nazubljeni. Listovi nekih sorti duboko su urezani. Korjeai’ovi posjediuju bijelu, žutu, ružičastu, crvenu iii purpumu Ijuslku, a meso im je bijelo ili je obojeno raznim nijansama žute, narainčaste ili ružičaste boje.36) Prigodice se mogu naći korjenovi kojih je meso purpurno ili je djelomično purpuirne boje.

Korjenovi nemaju oka ili pupcve, kao što smo vidjeli na gomoljima krumpira, no izdanci izbijaju liz advenitivnih pupova.5) Škrob se gomila u stanieama parenhina centralne jezgre i kore (oortexa).

Sorte

Slatki krumpiri sa stanovišta jestivositi dijelu se u dvije klase, tj. u klasu sa suhim mesom (Jersey-tip) i u klasu sa vlažnim mesom (yam). Sorte za proizvodnju škroba i sorte koje služe kao stočna hrana dijele se još i u druge klase. U sjevemim predjelima daje se prednost Jersey-tipu, a na jugu su traženije sorte sa vlažnim mesom. Među sorte ove vrste ubrajaju se Nancy Hall i Piorito Rioo. Razlike između ova dva tipa sastoje se u strukturi i izgledu mesa,13) Naživ »yaim« sasviim j-e neispravan. Pravi je yam tropslka bliljka. O-na proizvo-di gomolje, a ne mesmate korjenove i spada u rod Dioscorea, obitelj.i Diosooreaceae. Yam se uopće ne uzgaja u SAD, osim u nekim vrtovima južne Fioride.

Većina soriti današnjeg slatkog krumpira potječe iz radova na selekcioniranju korjenova. Novi tipovi mogu poteći iz mutacija ili se izvode po kontroliranim metodama o-plemenjivanja.18)

U SAD gaji se oko 40, a možda i više sorti. Među njima se ističu sorte Big-Stem Jersey, Yellow Jersey, Gold Skin i Red Jersey, koje imaju suho meso i nemaju rnnogo škroba. Sorte Maryland Golden i Orange Littte Stem imaju polusuho meso. Triumph je jedna veoma produktivna južna sorta sa poluvlažnim mesom korijena i velikim sadržajem škroba.10) Sorta Yeilow Strasburg omiljeina je krmna sorta. U državama M-aryland, New Jersey i Delaware vodeće su slijedeće sonte: Yellow, Jersey, B’ig-Stem Jersey, Maryland Golden i Orainge Little Stem. Glavna siorta država Georgia, Soiuth Cardhna, Florida, Mississippi i Texas jest Porbo Rico. Jedna selekcija sorte Porto Rico, tj. Louiisiana Unit 1, zauzima vodeću poziciju u državi Louisiana, a sorta Nancy Hall najvažnija je sorta u državama Tennessee, Arkans-as i Oklahoma. U državam-a Norith Carolina, Alalbaima i Mississippi na tržišitu su veoma popularne sor-te Nancy Hall, Por-to Rico, Triumph i Southem Queen. U državi Virginia gaje se Yersey-tipovi, a i ‘tipovi s vlaž’him mesom.16) Kao sirovina za prodzvodnju škroba služi sada jioš i nova sortta Pelican Processor.35)

Plodored

Na proizvodnju slatkog krumpira miože povoljno djelovati plodored s drugim kuliturama ikao što su kulkuruz, pamulk, krumjpir, žitarice i leguminoze. Plodoredom se smanjuje intenzitet zaigađenosti organizmima koji žive u zemlji li uzrdkuju razne ibolesti sla-tkog Ikirumpira. Takve su bolesitii crna trulež korijena ,itrulež podnožj’a korij;ena i torastavosit.21) Slatki krumipir veoma doforo uspijeva nakon zimskih pokrovnih leguminoza, jer obično lima dovoljno vremena da se one zaoru prije sadnje slatkog krumpira.26) Jesenske leguminoze ušteđuju jednu polovinu do dvije trećine količina dušika koje bi inače valjalo primijeniti pod slatki krumpir.2) dati vrhunske prinose krumpina, uputno je saditi gusto, tj. na razmak od 6—8 inča. Rjedom sadnjom može se dobiti manje tankih, a više debehh korjenova (Jumbo-korjenovi).7) Poželjni su ujednačeni, srednje veliki korjenovi. Međutim, to važi samo za onu robu koja je namijenjena neposrednoj potrošnji. Inače nije veličina korijena uopće važna, tj. onda kada korijen treba da posluži kao sirovina za proizvodnju škroba.

Biljke se obdčno sade u nahumljeno zemljište ili leje koje su međusobno razmalknute po 28—48 inča. U sušjim dijelovima SAD sadi se slatki krumpir na ravno zemljište. Na neplodnim zemijištima uobičajeni su široiki razmaci. Poneki put se slatkii krumpir sadi u kućiee koje omogućavaju da se kultura okopava.

Kasna sadnja, tj. sadnja u bilo koje kasnije vrijeme nakon neposrednog isteka perioda bez smrzavica, smanjuje prinose.3,14) Korjenovi iz kasne sadnje tanki su i imaju manji postotni udio sadržaja škroba i karotina.3)

Kultiviranje

Polje se kultivira ih okopava s ciljem da se suzbiju korovi, sve dok se vinjage ne prošire među brazde. Rano se kultiviranje može izvršiti modificiranim rotomim olkopačima.32) Za kasnija kultiviranja upotrebljava se lokalno uobičajeno oruđe. Duboko kultiviiranje može ozlijediti korjenove. Zemlja se može veoma dobro bočno nabaciti na brazde pomoću tanjurastog kultivatora.

Berba

Maksimaini prinosi slatkog krumpira dobivaju se pri koncu sezone uzgoja. Uslijed toga, korjenovi se obično ii ne vade prije neposrednog nastupa prvih laganih mrazova. Broj, a često i veličina korjenova nastavlja rastom u periodu od mjesec dana nakon što se postigne maksimalni sadržaj škroba.20) Vinjage su zapravo smetnja pri mehaničkom vađenju korjenova. Vinjage se stoga obično sijeku prije ili za vrijeme žetvenih operacija. Vinjage se mogu sjeći sjelkačima koji se montiraju na plug, odnosno na stroj za vađenje korjenova/1) Prerano rezanje vinjaga smanjuje prinose. Dapače, i samo rezanje sadnica s vinjaga odlučno smanjuje prinose, ukoli’ko se odsiječe više od jedne polovine povijuša.1’*)

Pri vađenju krompira koji će poslužiti za prehrambene svrhe najvažnije je Paziti da^ se^ isti ne ozlijede, prorežu, i ostrugnu, jer inače prijeti pogibelj brzog truleža.32) Preporučuje se da se za vađenje kcnzumnih korjenova upotrijebi plug sa širokim zahvatom dna (16 inča). Taj se plug vuče kraj brazde, pa izbacuje iz njih korjenove.

Obično se vađeni korjenovi ostavljaju na otvorenu polju, gdje se nekoliko sati suše. Tek se zatim rukom sabiru. Jestivi se krumpiri sortiraju. Pažljivim rukovanjem mogu se smanjiti eventualni budući skladišni gubici. Korjenovi koji će poslužitii za proizvođnju škroba ubacuju se vilama u kamione, jer će biti prerađeni prije nego što -počnu trunuti.

Sušenje i skladištenje

Nesušeni korjenovi brzo trunu, a naročito ako se pohrane na temperaturi od 50°F ili na nižoj temperaturi.23) Cesto se dešava da više od 40% ubrandh korjenova strume prije nego što se privedu svojoj konačnoj svrsd.19) Sušenje treba obaviti na tenaperatuiri od 80—85°F, uz 85—90%-tnu relativnu vlagu. Sušenje traje 10—14 dana.23) Takvi uvjeti sušenja koriste i procesima zacjeljivanja eventualnih ozlijeda i sprečavaju daljnje fungusno zagađivanje robe.6) Izgleda da ventilacija pri sušenju nije bitno važna.22)

Nakon sušenja korijene bi valjalo uskladištiti na temperatuiri od 50—55°F, uz 80—85%-tnu relativnu vlagu.22) Za stanovite sorte tipa Jersey poželjne su neznatno više skladišne temperature. Takve više temperature zahtijeva sorta Macryland Golden. Skladištenje korjenova na temperaturi od 40°F imat će za posljedicu da će nakon dva tjedna početi napredovati trulež.23) Od vremena na vrijeme treba skladišni prostor ventihrati. Time se regulira temperatura i sprečava kondenzacija vlage u sikladištu ili na kiorjenovima. Skladište bi moralo biti opremljeno napravama za umjetno zagrijavanje, jer treba katkada spriječiti pad temperature ispod 50°F.:!8) Pri pohramjivamju košarama postoji manja vjerojatnost da će se korjenovi oguliti. Pogibelj je veća ako se oni pohranjuju u sanducima. Ovo je pitanje važno radi sprečavanja truleža i gubljenja na težini. Upu-tno je koristiti nove posuđe ili binove, odnosno paziti da se oni pravovremeno dezinficiraju, jer ćemo i na taj način spriječiti početak trunjenja.

Korjenovi gube sušenjem -oko 5%, ili više, svoje težine. U tom se procesu isparuje vlaga-, a, osim toga, gubi roba i na suhoj tvari uslijed respiratome oksidacije šećera. Kasnije, u toku skladištenja u oko pet mjeseci, nastaju isto tako veliki, daljmji gubici.37) Ukupno se ne bi smjelo gubiti više od 15%. Na-ravno, -to pretpostavlja da su korjemovi pohranjeni pod zadovoljavajuoim uvjetima. Za vrijeme -trajanja skladištenja konverti-ra se nešto škroba i dekstrina u šećer, meso korjemova nešto omekša, a prikladnost za kuhanje, boja i tek ikorjemova se poboljšavaju.22)

Upotreba slatkog krumpira

Slatki krumpir pi-venstveno služi u prehrambene svrhe. Jela se uglavnom priređuju od svježih korjenova, -no velike se količine ipak ko-nzerviraju u limenkama, a manji dio proizvoda dolazi u promet u dehidriran-u stanju. Trg-ovačka mreža stavlja potrošačiima na raspolaganje raiznovrsne prerađevine, a među njima i pire od sla-tkog krumpira. Za vrijeme drugoga svjetskog rata mnogo se ra-dilo na dehidriranju slatkog krumpira. Velike količine dehidnranog slatkog krumpira daju se za hranu domaćim životimjama. Neke do-maćice i same režu slatki krumpir u koma-diće koje onđa suše na suncu.20) Uglavnom se dehidriranjem bave specijalizirama industrijska poduzeća. Otpad-ni slatki krumpiir daje se stoti. Osim toga, može poslužiti i kao sirovina za proizvodnju škroba. V-injage slatkog kr-umpira predstavljaju veoma doba-r oblik voluminozne stočne hrane, Osim toga se dobro šiliraju. Slatki krumpir sadrži Oko 70% vode, 1% papela, 1,5% bjelančevime, 0,5% masti, l% sirova vlakna, 25% be2iduši6nog ekstrakta (od kojega su 3—4,5% šećeri, a ostatak je uglavnom škrob), 0,2% kalcija i 0,05% fosfora. Slatki krumpir sadrži oko 100 mikrograma karotina na gram svoje mase, a također još i prilične količine askorbične kisehne i vitamina B. Usporedimo li slatki krumpir s običnim (irskim) krumpirom, vidjet ćemo da korijen slatkog kir-umpiira sadrži više su-he tvari, škroba, šećera, sirova vlalkna i masti, a manje bjelančevine.

Potrošači daju prednost korjenovima koji su 4—6 inča dugi, kojih promjer iznosi 1,75—3,5 inča i koji ne teže više o-d 1 do 1,5 fu-nte.16) Debeh korjenovi, koji su đulji od 10 inča (25 cm), nazivaju se »Jumbo« i obično ne dolaze u ređovni promet. Težina standardnog bušela slatkog krumpira varira u raznim državama SAD, te iznosi 50—60 funti.

U južnim državama SAD iz slatkog krumpira ekstrahira se škrob.11,17,15, ^9) Ovaj se proizvod uglavnom upotrebljava u tekstilnoj industriji i pri glačanju stanovitih odjevnih predmeta. Prosječno se od 1 bušela slatkog krumpira dobiva oko 10—11 funti škroba. Korjenovi, koji sadrže mnogo škroba (oko 23%), morali bi dati 20% škroba, odnosno 12 funti po bušelu sirovine.

Bolesti

Bolesti koje napadaju slatki krumpir19) mogli bi smo razdijeliti na ova dva glavna tipa: 1) bolesti koje napadaju biljke ili korjenove u polju, te 2) skladišne bolesti koje napadaju zrele, ubrane korjenove. Neke bolesti napadaju korjenove u polju, a isto tako i u skladištu.

Trulež korijena ili venjenje

Trulež korijena ili venjenje uzrokuju dvije vrste fungusa — Fusarium batatatis i F. hyperoxysporium. Fungus se prenosi zaraženim korijenom, a živi i u zemlji, gdje se može održati mnogo godina. Uzrokuje venjenje klica u lejama i vinjaga u polju, a može izazvati i trulež vinjaga. Unutar korijena formira zacmjene prstenove. Mjere za suzbijanje sastoje se u sadnji nezaražena materijala, koji se prethodno 5—10 minuta dezinficira u živinu bikloridu (1:1000). Osim toga važno je da se leje steriliziraju i da se sadni materijal presađuje u nezaražena polja. Dobra je metoda kad se iz kućica vade korijenske sadnice koje se prije presađivanja prerežu u cilju zdravstvene kontrole. Ako, dakle. na rezu ne opazimo nikakav trag cmjenja, onda smo sigurni da je materijal zdrav. Mnogo pomaže pravilan plodored, no niti ova mjera nije garancija za uspjeh uzgoja slatkog krumpira, a pogotovo ako se na dotičnim površinama već ranije javljala bolest. Sorte Southere Queen, Yellow Strasburg i Triumiph donekle su otporne, a sorta Pelican Processor (L—5) veoma je otporna.

Crni trulež

Crni trulež uzrokuje fungus Ceratosomella fimbriata. Uslijed ove bolesti nastaju veoma velike štete u polju, a i na korjenovima u skladištu. Bolest uništava klice, te žuti i suši lisnu masu. Nakon toga pojavljuje se crni rak na podzemnim dijelovima stabljike. Zaraženi korjenovi dobivaju tamnosmeđe ih cme pjege koje se postepeno šire i zahvataju cijeli korijen. Mjere za suzbijanje ove bolesti shčne su zahvatdma protiv truleži stabljike. Preventivne sanitarne mjere, u i oko biljnih leja, mogu pomoći da se spriječi širenje crne truleži.

Trulež zemljišta

Trulež zemljišta uzrokuje jedan bakterijama sličan fungus (Actinomyces ipomoea). Organizam može zaraziti zemljište, pa onda u neikim krajevima uzrokuje ogromne štete. Napadnute biljke postanu kržljave, trunu im korjenovi,

39 Razno industrijsko bilje

Hmelj

Ekonomska važnost

Hmelj je intenzivna kultura koja traži uvke početne investicije, mnogo radne snage, materijala za održavanje i mnogo posla u hmeljištu. U SAD hmelj se u g. 1959. uzgajao na nešto preko 400 poljoprivrednih gospodarstava.

U vremenskom razdoblju od g. 1960. do g. 1964. prosječna godišnja proizvodnja hmelja u SAD bila je oko 46 milijuna funti, na preko 29 000 akri. Prosječni prinos iznosio je 1569 funti po akru. Iimelj se uzgaja u državama Oregon, Washington, Californija i Idaho.

Svjeitska proizvddnja hmelja jest preko 160 mitijuna funti na oko 125 000 akra. Prosječni prinos iznosi oko 1350 funti po akru. Vodeće zemlje u proizvodnji hmelja jesu: SAD, Velika Britaiija, Čehoslovačka, Sovjetski Savez, Njemačka i Jugoslavija. Čehostovačka je najveći izvoznik hmelja u svijetu.

Uvjeti proizvodnje

Hmelj se uzgaja u područjima sa veoma različitim klimaitsikim uvjetima. Najviše mu, ipak, odgovaraju područja s blagom klimom, obilnim ranim oborinama ili navodnjavanjem, nakon čega slijedi suho toplo vrijeme. Takvi klimatsiki uvjeti prevladavaju u sjeverozapadnom dijelu pacifičke obale, u dolinama sjevernog dijela Californije, gdje prodire hladni oceanski zrak, u zapađnom dijelu države New York, te u sjevernoj i centralnoj Evropi.

Botanički opis

Hmelj pripada rodu ili potfamiliji Cannabineae, iz obitelji Urticaceae. Biljka hmelja (Humulus lupulus) višegodišnja je biljka. Stabljike su travnaste, hrapave, uglaste i šuplje. Boja biljaka hmelja različita je u raznih sorti. Ona može biti purpurocrvena, blijedozeleina ih zelena sa crvenim prugama. Nadzemni dio stabljike ima tanke, međusobno nasuprot ležeće bočne grane. Vitke vinjage mogu narasti do duljine 25 — 30 stopa. Stabljike i latice listova pokrivene su mnogim rćdovima jako kukastih dlačica, pomoću kojih se biljka penje i pridržava. Biljke se svake godine sijeku, a narednog proljeća rastu nove stabljike iz pupova podzemnog dijela korjeinova.

Cvat

Hmelj je decična biljka sa sterilnim cvjetovima u cvjetnim grozdovima, te s fertilnim cvjetovima koji izbijaju u grozdovima ima macama. Prigodice se .javljaju i monocične ibiijlke. Hmelj koji se komercijalno prodaje potječe od ženskih biljaka i sastoji se od klasu sličnih cvatova, pa donekle nahči češerima crnogorice (sl. 39—1). Ovi se češeri botatnički nadivaju strobili, a pučkim se jezikom zovu pivarski cvjetovi. Nalaze se na bočnim granama glavne stabljike, a dugački su 1 — 2,5 inča.

Sl. 39—1. Ovaj strojem ubrani fjroizvoda branirn rukom. (Dobmelj saidrai mamje listova od brotom E. Clemens Horst Co.)

Izostavljeno iz prikaza

Prašnički cvjetovi imaju promjer od oko 6 mm. Muške biljike ne proizvode češere, pa je stoga nazočnost većeg broja takvih biljaka nepoželjna. Jedan od dva posto muških biljaika, koje su djelomično ujednačeno raspoređene po cijelom hmeljištu, može dati dovoljno polena za oplođivanje SAD nazočnih žensikih biljaka.

Plod i sjeme

Plod hmelja purpurne je boje, ovalnog oblika, a velik je kao sjeme gorušiee. Sjeme ima zaobljeni emlbrio i veoma malu ikoiičinu -endosperma.47) Kuiltura se rijetko kad reproducira sjemenom jer su takvi potomci veioma varijafoilni. Neoplođeni je hmelj, za oko 30% lakši od onoga koji je zametnuo sjeme. Kvaliteta je proizvoda bolja ako sjeme nije zametnuto, no zato je prinos manji. Sjeme hmeilja sadirži gorko, netečno ulje.25

Vanjska površina latica i baza pokrivena je žutim, polenu shčnim zmcima. Ta su zmca lupulin fili takozvano brašno hmelja. Cijena hmelja na tržištuovisi o količini i kvaliteti lupuidna.

Glavni, aktivni sasatvni dijelovi u lupulinskim žlijezdama sastoje se od:

1. Ulje hmelja. To je hlapljivo, eterično ulje, karakteristične arome, koje je nazočno sa 0,2 do 0,8%;
2. Nesmolasti gorki sastavni dio;
3. Smole. Među njima je tvrda smola gotovo bez ikakva teka i nema pivarsku važnost. Mekane, alfa i be’ta − smole gočke su. One daju tek pivu. Također djeluju kao kcnzervirajuće sredstvo. Hmelj sadrži 10 — 18%, ih više, ukupnih količina simola.
4. Tanin, koji predstavlja 4 — 5% hmelja.

Među vodeće sorte spadaju English, ili Late Cluster, Early Cluster, Euiggles i Ređ Vine. Sorta Red Vine uzgaja se u srnjesi s drugim sortama. Sorta Late Cluster daje velike prinose i ima velik sadržaj lupulina.18 50) Dozrijeva dva tjedna kasiije od sorti Early Cluster ili Puggles. Sorta Fuggles otpoma je protiv plamenjače.

Metode uzgoja

Hmelj se umnožava sadnicama. Iz korijena biljke izbijaju mnogi izdanci. Višak tih izdanaka jedanput se u godini, pretežno u proljeće, reže, pa se taj materijal siječe u komadiće duge 6 — 8 inča, koji nose najmanje po dvije serije puipova. Ove se sadnice odmah sade u zemlju.21)

Hmelj se sadi u kućice koje su međusobmo 4 — 8 stopa udaljene. U svaku kućicu stavljaju se 3 ili 4 sadnice. Ako razmak između kućica iznosi 8 stopa, hmeljište se može obrađivati traktorom. U prvoj godini rasta prinos hmelja veoma je malen. Vinjage mogu davati puni prinos tek u drugoj ili u trećoj goddni.

Hmeljišta se mogu održati mnogo godina. Svakog proljeća ponovo se sade sadnice u one kućice u kojima su biljke nestale. Zimi se hmeljište zasijava pokrovnim kulturama (na primjer grahorioom) ili se puisti da rastu korovi koji se u proljeće zaoravaju u tlo. Cesto se primjenjuju mineralna gnojiva. Obično se primjenjuju doze koje se sastoje od 300 — 500 funti po akru superfosfata, te prigodice 100 — 200 funti po akru kalijevih gnojiva. Ova se gnojiva primjenjmju u jesen. U proljeću se hmeljišta gnoje sa 150 — 400 funti po akru dušionih mineralnih gnojiva koja sadrže 20% dušika.

Biljke hmelja rastu na takozvanim špalirima ili na motkama. Većinom se hmelj gaji na špalirima. Taj je hmelj zdraviji, bolje se može prskati zaštitnim sredstvima, dozrijeva ranije, obično je bogatiji i svjetliji i lakše ga je čistog obrati.

Visoki špaliri ili visoki sistemi na žica-ma sastoje se od stupova koji se postavljaju u cijelom hmeljštu, kod svake šeste ili sedme kućice. Na vrhu tih stupova, a na visini od oko 12 — 20 stopa iznad površine zemlje povučene su ja-ke žice. Stupovi se također postavljaju na kraju svakog ili svakog drugog uzgojmog ređa. Ove se žice povezuju bočnim žicama i učvršćuju kukama u obliku slova S. Kod svake kućice postavljaju se koki. Uz te se kolce vežu konop-i koji se spajaju žicama. Na taj se način vinjage mogu penjati po konopima do žica, a zatim _se pružaju uza same žice.

U hmeljištu koje je postavljeno letvama stavljaj-u se oko 8 stopa duge letve uza svaku ili uza svaku treću kućicu. Na vrhu letava pričvršćuju se žice koje vode u oba pravca.

Berba hmelja

Zreh je hmelj najbolje kvalitete. Strobili, tj. češeri hmelja mijanjaju boju. Od svijetložute mijenjaju boju na svijetlo-žučkastozeleinu nijansu. Sad-a su smolastiji, ljepljivi, krliki i papimati. Perikarp ploda hmelja dobiva purpurnu boju. Karakterisitični miris lupulina počinje se sve više osjećati kako se kultura više približava svojoj zrelosti. Prije same berbe treba jedan dio žice otkačiti da bi se položaj hmelja snizio na onu visinu koja praktički odgovara za berbu. Zatim se beru, odnosno rukom skidaju s vinjaga lagani pahuljasti češeri i stavljaju u košare zapremnine 4,5 bušela, tj. 25 funti težine. Odmah zatim sijeku se vinjage, a žice se ponovo zakače kuikama. Za berbu i rukovanje ubranim hmeljom potrebno je 5 radnika ako rade u hmeljištu dva do tri tjedna. Od g. 1944. i nadalje gotovo se svugdje hmelj bere pomoću posebnih, u tu svrhu konstruiranih strojeva. Ta se praksa naročito udomaćila u državi Washington (sl. 39—2).

Sl. 39—2. Pokretni stroj za berbu hmelja na radu u hmeljištu. Vinjage se sijeku rukom i bacaju u stroj. (E. Clemens Horst Co.)

Sušenje hmelja

Uvrećani hmelj prevozi se još istog dana u sušaru. Ako se hmelj dovoljno brzo ne osuši, onda proizvod oksidira, a time se ozbiljno oštećuju vanjski izgled, aroma i druga vrijedna svojstva. Sadržaj vlage, koji u polju iznosi 65 — 80%, obično se u sušari smanjuje na 10 — 14%. Hmelj se redovno suši u slojevima od 20—24 inča visokim. Sušenje traje oko 20 sati. Pod sušare je podignut, ima oblik žaluzija i pokriva se slojem jute. Ispod toga poda nalaze se peći i cjevovodi za topli zrak (sl. 39—3). Temp>eratura se održava na nivou od nešto manje nego 110° F. Ta temperatura ostaje nepromijenjena sve dok stanice ne uginu, a zatim se povisuje na 140 — 150″ F, kojom se temperaturom siusenje završava. Pri pravilniu sušenju ugibaju stanice usilijed postepenog gubitka vlage.49 Danas se daje prednos-t nesumpocenu hmelju. Ranije je vlađao običaj da se ispod poda za sušenje polilo 1 — 4 funte sumpora na svakih 100 funti neoisiušena hmelja. Uslijed sumporeinja blijedii boja proizvoda, uništavaju se aventuaku mikroorganizmi i usporava kvarenje poželjnih kemijsikih sastavnih dijelova. Osušeni hmelj prevozi se u prostarije za hlađenje, gidje se još suši 10 — 14 dana. Gotovi se proizvod tlači u jutene bale koje teže oko 200 funti.

Sl. 39—3. Tipična sušara za bmelj s kupolom za iventilaciju (1), listovarna plaitforma (2). pokreitna platforma sa clizacijom koja siuži za namještanje viljaga u polju (3), peći (4) i prostorija za hlađenje (5)

Izostavljeno iz prikaza

Upotreba hmelja

Hmelj se uglavnom upotrebljava za proizvodnju piva. Sladovina piva kuha se zajedno s hmeljom. Tek sladovine poboljšava se luslijed dkstahiitramja aktivnih sastavnih dijelova hmelja. Pivo dobiva tdk od aromatičnih ulja lupiulinskih žlijezda, a smole unose u pivo slabo gorkasti tek. Maleinska i limunska kiselina hmelja imaju tendenciju da povećaju nivo kiselosti slaidovine. Tanin u hmelju vjerojatno služi za precipitiranje albuminoznih supstancija. Na jednu bačvu piva upotrebljava se 8 — 12 inča hmelja.46)

Bolesti

U cijelom svijetu za hmelj je najopasnija plamenjača. Uzročnik bolesti jest jedan fumgus (Pseudoperonospora humuli). Bolest naipada izdanke, staiM’jike, cvjetove đozrele biljke, a najlakše se širi vjetrom u periodima taplo vlažnog vremena.20) Blamenjača se suzbija uništavanjem oidrezanih Vinjaga, biljnih ostataka i napadnutih izdanaka, te prsikanjem ili zaprašivanjem zaštitnim sredstvima. Intemzitet širenja bolesti može se smanjiti otkidanjem listova sa stabljike, od razine zemlje pa do 4 stape visine (122 cm). Ujedno se time smanjuju i napađi aphida i crvenog pauka. Prskanje se vrši: 1) odrnah naikon što se vinjage povuku na žice, 2) kada se vinjage pruže na bočne žice, 3) neposiredno prije nego što se otvore ženski cvjetni pupovi i 4) uvijek kada su vremenske prilike povoljme za širenje zaraze. Za prskanje se preporučuje smjesa cinkova sulfata, gašena vapna i smolastog vapna (4—4—50). Zaprašivanje se obavlja monohidri.ranim bakamim sulfatom i hidriranim vapnom u smjesi od 1:10.

Čađava plijesan (Fumago vagans) uzrdkuje da češeri hmelja dobivaju craru boju. Infekciju prenose aphidi. Suzbijanjem aphida uglavnom se sprečava i ova nedaća. Pepelnica (Sphaerotheca humuli) suzbija se zaprašivanjem sumporom. Bolest se često javlja u državi New York. Svakako bi treblo ukloniti s polja sve virusom zaražene biljke i korjenove, te ih zamijeniti novirn, zdravim sađnicama.

Štetnici

Glavni su štetnicie hmelja aphidi (Phorodon humili). Suzbijaju se otkidanjem nižih listova s vinjage, te insekticiđima prašivima i sredstvima za prskanje. Za prskanje se preporučuje: 1) smjesa od 1 dijela nikotina sa 4 — 5 dijelova sapuna od kitova ulja, 2) 3 do 5 dijelova kvasia i 5 dijelova sapuna od kitova ulja. Za zaprašivanje se upotrebljava smjesa koja se sastoji od nikotinskog fosfata, hidriranog vapna i nekog sređstva za vezivanje (10—50— 40). Drugi inselkitli koji napadaju hmelj jesu buhač, hmeljev rovac, Isna uš, pipa hmelja.

Crveni pauk suzbija se otkidanjem donjih listova i prašenjem smjesom (5—50—45) nilkotinskog sulfata (40%-ltnog) hidriranog vapna i sumpora za prašenje.

Metvica

Ekonomska važnost

Paprena metvica u SAD uzgaja se prosječno na oko 46 000 akra, i to u državama Oregon, Washington, Indiana, Wisconsin i Michigan, s prosječnim prinosom ulja od 60 funti po akru. Metvica kopljarka uzgaja se na oko 12 000 akra u državama Washington, Indiana i Michigan, s prinosom ulja od 54 funte po akru. U g. 1959. obje su metvice uzgajale 1232 farme na oko 56 000 akra. Vrijednost berlbe metvice jest ipo prildci 12—17 milijuna dolara godišnje. Najveći dio metvičina ulja u svijetu proizvođi se u naprijed spomenutim državama SAD.

Povijest

Metvičino ulje kao ljekovito sredstvo destilirali su već stari Egipćani g. 410 pr. n. e. Japanci su to ulje proizvodili već g. 984. pr. n. e. Destilat im je služio kao sredsitvo za priređivanje ljekovitih tekućina za ispiranje očiju. U Engleskoj se počela metvica proizvoditi oko g. 1696, a u SAD g. 1812. Oko g. 1855. počela je prodiukcija u državi Indiana. Pola stoljeća kasnije metvica se udomaćila i u području pacifičkih država SAD.