Knjiga »Savremena proizvodnja ovčijeg mesa«, autora dr Zahida Čauševića, redovnog profesora Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu, bez svake sumnje popunjava jednu veliku prazninu u našoj stručnoj literaturi, jer pruža zaista dragocjenu, praktičnu pomoć brojnim odgajivačima ovaca u našoj zemlji.
Neosporna vrijednost i važnost gore navedene knjige proizilazi iz činjenice, da ona daje kompletne ali jezgrovite odgovore na vrlo aktuelna zootehnička — zooveterinarska pitanja iz oblasti kontinuirane proizvodnje jagnjećeg mesa, kao što su sljedeća:
— zašto je imperativno potrebno naglašeno uvođenje savremene kontinuirane proizvodnje jagnjećeg mesa u datim odgojivačko-tržišnim uslovima;
— kakav treba neizostavno da bude uzgoj ovaca za akcentovano intenzivnu ali rentabilnu proizvodnju jagnjećeg mesa, tako potrebnog za zadovoljavanje kako svojih uvećanih domaćih potreba tako i za izvoz;
— kako bi morali organizovati odgoj i tov jagnjadi sa svim pozitivnim ekonomsko-socijalnim odrazima:
— kakva ishrana i napajanje ovaca najviše odgovaraju fiziološkim potrebama visokoproizvodnih grla;
— kakva zdravstvena zaštita ovaca obezbjeđuje maksimalnu ali relativno jeftiniju proizvodnju jagnjećeg mesa, i na kraju
— kakve funkcionalne, ali ne i skupe objekte, treba graditi u našim specifičnim klimatsko-odgajivačkim prilikama za potrebe proizvodnje neograničeno traženog i primamljivo plaćenog jagnjećeg mesa u nas i na strani.
Međutim, ono što knjigu »Savremena proizvodnja ovčijeg mesa« pravi posebno dopadljivom svim profesionalno zainteresovanim odgajivačima ovaca, jeste ne samo njena kompozicija i ilustrativnost već i način i stil izlaganja, koji su na akademskoj visini ali i vrlo lako razumljivi kako za stručnjake-specijaliste tako i za brojne napredne odgajivače ovaca širom Jugoslavije.
Prof. dr Nikola Todorovski
Sadržaj
1.POTREBA UVOĐENJA SAVREMENE — KONTINUIRANE PROIZVODNJE JANJEĆEG MESA
2. UZGOJ OVACA ZA INTENZIVNU PROIZVODNJU MESA
2.1. Karakteristike našeg ovčarstva
2.2. Upotreba ovnova za priplod proizvedenih u kombinacijskom postupku križanja
2.3. Nabavka rasplodne matice
2.4. Odabiranje za priplod — selekcija
2.5. Označavanje ovaca
2.6. Matično knjigovodstvo
2.7. Kontrola proizvodnje najvažnijih ovčijih proizvoda
2.7.1. Kontrola osobina za proizvodnju mesa
2.7.2. Kontrola mliječnosti ovaca
2.7.3. Striža i postupak sa vunom
2.8. Držanje i iskorištavanje ovnova
2.9. Organizacija janjenja ovaca svakih osam mjeseci
2.10. Upotreba stimulativnih sredstava u sezonskoj i van sezonskoj oplodnji
2.11. Umjetno osjemenjivanje ovaca
3. ODGOJ I TOV JANJADI
3.1. Janjenje ovaca
3.2. Odgoj janjadi na sisi
3.3. Odgoj janjadi bez majki
3.4. Tov odlučene janjadi
3.4.1. Tov janjadi na paši
3.4.2. Tov janjadi na koncentratu
3.4.3. Tov janjadi iz otkupa na koncentratu
4. ISHRANA I NAPAJANJE OVACA
4.1. Zimska ishrana
4.2. Ljetna ishrana
4.3. Napajanje ovaca
5. DRAVSTVENA ZAŠTITA OVACA
5.1. Profilaktičke mjere u preveniranju zaraznih bolesti
5.2. Protivparazitarna zaštita
5.3. Imunoprofilaksa i mjere suzbijanja pojedinih zaraznih bolesti
6. OBJEKTI ZA SMJEŠTAJ OVACA
1. Potreba uvođenja savremene — kontinuirane proizvodnje janjećeg mesa
Zemljišne, klimatske i ekonomske prilike u našoj zemlji omogućuju gajenje ovaca u velikom broju i različitog stepena intenziteta.
Brojnim stanjem ovaca, njihovim kvalitetom i proizvodnjom ne možemo biti zadovoljni, iako smo i do sada u pojedinim vremenskim periodima ulagali značajna sredstva u pojedinim područjima s ciljem povećanja proizvodnje, bilo vune, mesa ili mlijeka. U tim nastojanjima postavljali smo zahtjeve da ovca proizvede kvalitetnu vunu za potrebe tekstilne industrije, da namiri potrebe potrošača u mesu, a da uz to zadrži i druga vrijedna svojstva kao što su mliječnost, otpornost, skromnost u ishrani itd. Poznato je da je naše ovčarstvo veoma male proizvodnosti, što se konstatuje u statističkim podacima, dok je ovčarstvo Zapadne i Istočne Evrope daleko ispred nas.
Tekući procesi deagrarizacije u našoj zemlji ozbiljno su doveli u pitanje dosadašnji tradicionalni i ekstenzivni način proizvodnje. To je i rezultiralo značajnim smanjenjem broja ovaca posljednjih godina. U isto vrijeme učinjen je značajan napredak u povećanoj proizvodnosti kod drugih vrsta stoke. I dok su se druge grane industrijalizirale (svinjarstvo, peradarstvo, mesno i mliječno govedarstvo), ovčarstvo kao grana stočarstva je ostavljeno po strani. U većini slučajeva, ovca je bila prepuštena sama sebi da se snalazi u prirodi u potrazi za hranom, da nomadi, te da sa nađenom hranom eksponira svoje genetske potencijale. Zato je bilo do sada kod nas formirano mišljenje o tome da je ovca isključivo pašna životinja, što je dugo vremena sputavalo inicijative ovčara na njenom osavremenjavanju. Mnogi nisu mogli sebi predstaviti da se ovce mogu držati i bez čobana i pašnjaka (SSSR) ili na ograničenim površinama pregonskih pašnjaka (Zapadna Evropa).
U budućoj proizvodnji ljudske hrane, a posebno u proizvodnji životinjskih proteina, ovčarstvo će poprimiti sve značajniju ulogu.
Na prvom mjestu postoje komparativne prednosti ovaca u odnosu na druge stočne vrste.
Ovca može bolje iskorištavati travnjake i na velikim nadmorskim visinama i sa oskudnom vegetacijom, a uz to je i sposobna da uspješnije pretvara travu u meso, u odnosu na goveče, pa se stoga janjad mogu uspješnije utoviti na kvalitetnoj paši, za razliku od teladi i junadi.
Pored toga što se ovčije meso karakteriše standardnim kvalitetom, ono je u odnosu na druga mesa (goveđe i svinjsko) znatno bogatije vitaminiima i mineralnim supstancama, a naročito vitaminom A i grupom vitamina B, te željezom i fosforom. Stoga se s gledišta ljudske ishrane mlado ovčije meso preporučuje ljudima koji pate od raznih oboljenja probavng sistema. Ovo meso ujedno stvara veoma malo kiseline u želucu, a zbog visokog sadržaja željeza preporučuje se u ishrani anemičnim osobama.
Buduće tržište ovčijeg mesa je osigurano (sjeverna Afrika i Bliski Istok) i nema ograničenja, kao što je to slučaj s drugim vrstama mesa.
Mnoge zemlje u svijetu posljednjih godina počinju maksimalno iskorištavati genetske potencijale svojih populacija ovaca.
Nalazimo se u vremenu kada ne možemo biti indolentni prema svjetskom progresu u brzom razvoju i intenzifikaciji ovčarstva. Stoga se nalaže potreba razvijanja aktivnosti na povećanju proizvodnje ovčijeg mesa, isto onako kako to već uspješno radimo kod drugih stočnih vrsta.
Tehnologija savremene proizvodnje ovčijeg mesa zasniva se na organizaciji kontinuirane proizvodnje janjećeg mesa, odnosno janjenju ovaca svakih osam mjeseci ili tri janjenja u dvije godine. To se ostvaruje na taj način da se upotrebom hormonalnih preparata vrši izazivanje estrusa (mrkanje) u vansezoni, kao i njegova sinhronizacija. Na taj način se gotovo u svim periodima godine mogu ovce janjiti, a sinhronizacijom estrusa, janjenje se odvija po želji proizvođača za određeni vremenski period. Upotrebom kvalitetnih ovnova iz Centra za proizvodnju priplodnog materijala (koji se proizvode sistemom kombinacijskog križanja domaće ovce sa merino tipovima i visokoplodnim i mesnim pasminama) postepeno će se izvršiti konsolidacija stada u stvaranju novog tipa mesne ovce. Ovim postupkom nastojaće se uz pravilnu i adekvatnu ishranu da se poveća plodnost ovaca i postepeno da nestane sezonalnost u oplodnji. Tada upotreba stimulansa za izazivanje estrusa neće biti potrebna.
Ishrana ovaca se može organizovati u toku pašne sezone na pregonskim pašnjacima, uz osiguranu vodu za napajanje i mineralne smjese u vidu kamene soli. U zimskom periodu ovce se drže u ovčarnicima kada se potrebe u hranjivim supstancama podmiruju iz kabastih krmiva (sijeno i silaža), izuzimajući koncentratne i pašno-koncentratne tovove janjadi, zatim pojačanu ishranu koncentratom priplodnih ovnova u vrijeme mrkanja, te kod ovaca učešće i koncentratnih krmiva u završnoj fazi bredosti i dojnom periodu.
Programirana tehnologija proizvodnje zahtijeva funkcionalne objekte u koje se ovce ismještaju na zimovanje. U kontihuiranoj proizvodnji ovčijeg mesa pojedine proizvodne faze se odvijaju i u ovčarniiku. Zbog toga treba postojeće ili novoizgrađene ovčarnike prilagotiti tehničko-tehnološkim rješenjima koja osiguravaju uslove za programirano držanje i iskorištavanje ovaca, uz odgovarajuću organizaciju rada, Prema tome, objekti za ovce, treba da su u takvoj funkciji kako bi maksimalno isključili učešće ljudskog rada (ugrađen rešetkasti pod, vodopojilice, ventilacija i dr.).
Poznato je da je u našoj zemlji patologija ovaca zastupljena raznim bolestima koje predstavljaju veliku opasnost za sve uzgoje ovaca. One se često znaju masovno pojaviti i brzo širiti. Zbog toga je neophodno, s ciljem potpune realizacije planirane proizvodnje, primijeniti odgovarajuće mjere zdravstvene zaštite i profilakse zaraznih i parazitarnih bolesti.
Potreba uvođenja savremene, odnosno kontinuirane proizvodnje janjećeg mesa je neophodna u tekućim procesima razvoja ljudskog društva. U razvijenim zemljama ona sve uspješnije konkuriše drugim stočnim vrstama u postizanju većih profita.
Svakako da ovo pitanje pobuđuje veliki interes i kod naših proizvođača, a posebno onih koji posjeduju materijalnu osnovu (zemljišni posjed i fmansijska sredstva) i koji se namjeravaju profesionalno baviti ovčarstvom. Zato se i pokušalo da se putem ove publikacije zainteresovanim proizvođačima na najpristupačniji način prezentira uputa za primjenu tehnologije intenzivne proizvodnje ovčijeg mesa. Posebno treba naglasiti da su u predmetnu tehnologiju ugrađena dosadašnja saznanja u svijetu, kao i saznanja brojnih rezultata istraživanja iz naše zemlje.
Uvjereni smo da će mnogi naši proizvođači koji se bave ili se namjeravaju baviti proizvodnjom ovčijeg mesa, bar djelomično primjenom preporučenih tehnoloških postupaka, ostvariti veće rezultate u proizvodnji i time doprinijeti kako povećanju roba na tržištu tako i povećanju porodičnog standarda.
2. Uzgoj ovaca za intenzivnu proizvodnju mesa
2.1. Karakteristike našeg ovčarstva
Intenzivna proizvodnja mesa se jedino može programirati na postojećem ovčijem fondu, s obzirom da tekući ekonomski razlozi ne dopuštaju kupovinu formiranih mesnih tipova ovaca iz drugih zemalja. Zbog toga je neophodno da u najkraćem ukažemo na najvažnije karakteristike postojećeg fonda ovaca.
Ovčarstvo u našoj zemlji ima svoje specifičnosti. Ono u prvom redu ima vrlo veliku važnost i to ne samo kao producent mesa, vune, mlijeka, kože i ovčijeg stajnjaka — proizvoda koji se upotrebljavaju za ishranu i druge potrebe stanovništva, nego i kao gotovo jedini prerađivač relativno slabe paše sa nemeliorisanih planinskih, priplaninskih, krševitih i pašnjaka u ravnici, koji nisu pogodni za drugačiji način iskorištavanja. Na ovakvim prostorima druge vrste stoke nisu u stanju proizvesti adekvatnu količinu i određeni kvalitet svojih proizvoda.
Iskorištavanja ovčijih pašnjaka, pored ravničarskih, izvodi se izgonom ovaca na planinske pašnjake iz podplaninskih sela ili njihovo spuštanje u područja nižih nadmorskih visina. Poseban oblik ovčarskih kretanja u nekim područjima naše zemlje zadržao je formu nomadskog kretanja, često na veoma udaljena područja. Intenzifikacijom iskorištavanja zemljišnih površina i podizanjem kulturnog nivoa stanovništva na selu,
ovčarska kretanja se postepeno smanjuju i ograničavaju na sve manji broj proizvođača, a u nekim krajevima i potpuno nestaju. Tome najviše doprinose stimulativne mjere za pojedine ratarske kulture, te veća upotreba mineralnih đubriva, kao i migracija seoskog stanovništva u urbane sredine.
Općenito, ekstenzivnost i veoma niska proizvodnost rezultat je vjekovnog ekstenzivnog načina držanja i ishrane. Zato je još uvijek u nas najrasprostranjenija grupa autohtonih, primitivnih ovaca sa miješanom i grubom vunom koja pripada grupi balkanskih pramenki. Po uzrastu i proizvodnim osobinama, pramenke se međusobno značajno razlikuju. Uzroci ovih razlika su rezultat djelovanja postojećih ekoloških faktora u pojedinim područjima, gdje je ishrana imala najznačajniju ulogu.
Pramenka u Jugoslaviji ima veoma veliki broj sojeva, kao što su: dupski ili vlašićki, pivorski, kupreški, lički, ključki, podveleški, stolački, gatački, primorski, creski, sinjski, dubrovački, paški, sjenički, krivovirski, pirotski, svrljiški, lipski, ovčepoljski, šarplaninski, kosovski, metohijski, karakačanski, pivski, žetski, vasojevićki i dr. Podjela u sojeve je izvršena prema mjestu boravka i varijabilnosti eksterijernih i proizvodnih karakteristika. Međutim, kod navedenih sojeva ne postoje takve oznake, odnosno razlike koje bi se mogle u potpunosti smatrati nasljedno uslovljenim. Zbog toga, ova podjela po teritorijalnoj pripadnosti često nema dubljeg naučnog opravdanja, jer postojeće razlike između njih se manifestuju kao ishrane. Tako, na primjer, pramenke držane u povoljnijim uslovima, koji su bogatiji ovčijom hranom, imaju tjelesnu masu i više od 50 kg. U uslovima krša, gdje je ishrana lošija, i ovce su sitnije. Zato su i najsitnije humnjačke ovce i ovce donje Hercegovine, čija se živa masa kreće od 20—25 kg.
Treba naglasiti da su u grupu pramenki uvršteni i sojevi sa rudom vunom. Oni se karakterišu nešto finijom vunom poluotvorenog runa, što je rezultat sporadičnog križanja domaćih pramenki sa uvezenim merino i polumerino ovnovima. To se odnosi, u prvom redu, na pašku, dubrovačku, zlarinsku, sjeničku, svrljišku, ovčepoljsku i šarplaninsku ovcu.
Merino ovca, ili kako je posljednjih godina nazivamo domaći merino, uzgaja se u relativno malom broju na našim poljoprivrednim dobrima, i to Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i Crne Gore (tip virtemberga), te Vojvodine i Hrvatske (tip cigaja i najstarijeg merina u našoj zemlji), kao i u Sloveniji u veoma malom broju jezersko-solčavske, bovska i istarska ovca.
Križanci, dobiveni ukrštanjem domaćih ovaca sa merinom, kao rezultat provedenih akcija tzv. »merinizacije« u našoj zemlji, prisutni su u većoj ili manjoj mjeri gotovo u svim krajevima Jugoslavije.
Proizvodne i eksterijerne karakteristike navedenih pasmina i sojeva mogu se naći u našoj udžbeničkoj literaturi.