Kao plod saradnje nastavnika veterinarskih fakulteta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu izašao je 1958. god. udžbenik Specijalno stočarstvo. Ova saradnja je pokazala da se zajedničkim radom udžbenik brže priprema za štampu. Takav zajednički udžbenik je jeftiniji, a samim tim pogodan za fakultete koji nemaju veliki broj studenata. Brzo. rasprodaja udžbenika omogućuje pripremu novog izdanja, u koje se unosi sve ono što je novo i savremeno u stočarskoj nauci i praksi. Specijalno stočarstvo je bilo i prva knjiga u našoj zemlji koja je obuhvatila sve grane stočarstva. Brza rasprodaja prvog izdanja štampanog u 3000 primeraka, najrečitije govori o vrednosti udžbenika kao i potrebi za ovakvom jednom knjigom.
Pri pripremi drugog izdanja, autori su nastojali, koliko je to bilo moguće, da ono po savremenosti odgovara naučnim tekovinama zootehnike i potrebama stočarske proizvodnje. U vezi sa privrednim značajem smanjen je obim jednih i povećan drugih grana stočarstva, a istovremeno je izvršena i izmena redosleda grana stočarstva. Znatno su skraćena poglavlja u kojima se iznose rase, dok su proširena poglavlja o selekciji, metodama gajenja, odgajivanja podmlatka i o proizvodnji mleka, mesa, vune i jaja. Isto tako nastojalo se da ne bude ponavljanja gradiva iz Opšteg stočarstva i drugih predmeta. Upravo znatno više prostora je posvećeno tehnici gajenja i organizaciji rada, odnosno samom procesu proizvodnje u stočarstvu. Smatramo da će ovakva knjiga daleko više pomoći da se diplomirani stručnjaci brzo i lako uključe u sam proces proizvodnje.
U pisanju oba izdanja, pored profesora veterinarskih fakulteta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, učestvovao je i dr F. Hrasnica, prof. Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu. Kao i u prvom izdanju nastojalo se koliko je to moguće da se usklade sadržaji i redosledi izlaganja po poglavljima, ali svaki autor je zadržao svoj jezični dijalekt. To je dovelo do izvesnih razlika u stručnoj terminologiji. Stoga je na kraju knjige dat spisak adekvatnih reči, što omogućuje studentima da nauče stručne termine raznih krajeva naše zemlje. Autori su se služili obimnom domaćom i stranom, literaturom, čiji je spisak dat na kraju svakog poglavlja. Udžbenik sadrži 535 slika koje su većinom slikali sami autori. Iz tehničkih razloga autori slika, kao i u prvom izdanju, nisu stavljeni ispod samih slika već u posebnom spisku na kraju knjige.
Treba odati priznanje Zavodu za izdavanje udžbenika SR Srbije i svima onima koji su omogućili štampanje ovog udžbenika. Posebno treba istaći da su univerziteti sva tri pomenuta veterinarska fakulteta novčano dotirali štampanje ovog udžbenika i time omogućili njegovo izdanje i prodaju po pristupačnoj ceni. Objašnjavajući primenu nauke a stočarskoj proizvodnji, autori su posebno nastojali da ovci knjiga uspešno posluži ne samo studentima već i svim stručnjacima i pregaocima u radu na unapređenju stočarstva. Nadamo se da će ovaj udžbenik, kao prvi ove vrste, svojim drugim izdanjem biti još jedan podsticaj više za izdavanje jedinstvenih udžbenika za sve naše univerzitete.

Dr Fahrudin Hrasnica, dr Slavomir Milosavljević, dr Ante Rako, dr Dragan Ilančić, dr Slobodan Pavlović i dr Ivan Šmalcelj

Sadržaj

GOVEDARSTVO. Napisali prof. dr Ivan Šmalcelj i prof. dr Ante Rako

I. Ekonomski značaj govedarstva
1. Političko ekonomska povijest govedarstva u svijetu
Goveda današnjih civilizacija — Centri koncentracije goveda u svijetu
2. Brojno stanje goveda kod nas i u svijetu
Naš fond goveda — Broj goveda u svijetu
3. Kapaciteti govedarske proizvodnje
Stanje govedarske proizvodnje kod nas — Stanje govedarske proizvodnje u svijetu — Izvoz naših govedarskih proizvoda— Perspektivne mogućnosti u govedarskoj proizvodnji
4. Sistem govedarstva
Ekstenzivno govedarstvo na bazi primitivnih pasmina — Ekstenzivno govedarstvo na bazi plemenitih pasmina — Ekstenzivno govedarstvo u zatvorenom kućnom gospodarstvu — Intenzivno govedarstvo industrijskoga kruga civilizacije — Fond goveda u odnosu na veličinu gospodarstva
5. Proizvodi goveda
Proizvodi goveda prema kompleksu poljoprivredne proizvodnje — Mlijeko i mlečni proizvodi — Meso i koža — Radna snaga goveda — Gnoj

II. Suvrste i tipovi goveda
1. Suvrste goveda
Bivoli — Bizoni — Azijska goveda — Prava goveda
2. Prirodne osobine goveda
Tjelesna građa — Određivanje dobi
3. Tipovi goveda
Radni tip goveda — Mliječni tip goveda — Tovni tip goveda — Govedo kombiniranih svojstava

III. Pasmine goveda
1. Sistematika pasmina
A. Primitivne domaće pasmine
Buša — Gatačko govedo — Podolac — Posavsko — Kolubarsko — Istarsko — Krčko — Pomursko — Marijadvorsko govedo
B. Produktivne plemenite i oplemenjene pasmine
Pincgavsko govedo — Simentalsko govedo — Sivo i smeđe alpsko govedo — Šareno nizinsko govedo — Džersej-govedo — Jednobojna crvena goveda i crveno dansko govedo
C. Strane pasmine koje se ne uzgajaju kod nas — Engleske mliječne pasmine i irska goveda — Engleske tovne pasmine goveda — Mliječna ruska goveda — Ruske mliječno-tovne pasmine — Nordijske pasmine — Francuske pasmine — Italijanske pasmine — Španjolske pasmine

IV. Tehnika uzgoja goveda
A. Genetika goveda
Svojstva u okviru populacije — Genetika individuuma i genetika populacije — Nasleđivanje autonomnih svojstava — Nasleđivanje kondicionalnih svojstava — Degenerativne nasljedne oznake
B. Selekcija goveda
Izbor po tjelesnoj građi — Izbor po proizvodnim svojstvima — Izbor životinja po porijeklu — Izbor po potomstvu
C. Gojidbena izgradnja goveda
D. Razmnožavanje goveda
Pripust krava i junica — Upotreba bikova u rasplodu — Prirodni skok i umjetno osjemenjavanje — Oplodnja, bređost, telenje i intenzitet plodnosti — Odgajanje teladi i junica — Razvoj tjelesnih mjera i izbor podmlatka

V. Tehnika iskorišćavanja goveđa
1. Iskorišćavanje mliječnosti
Pojava i tok laktacije — Utjecaj paragenetskih faktora na mliječnost—Mužnja krava
2. Proizvodnja mesa — tov goveda
Karakteristike tova mladih goveda — Izbor teladi za tov — Nakup teladi za tov — Kategorije tovljenika — Ocjena kvaliteta goveda za klanje

VI. Organizacija govedarske proizvodnje
1. Organizacija govedarstva s težištem na proizvodnju mlijeka
Zootehničko-ekonomski sistem držanja krava — Veličina farme — Obrisi tehnološkog procesa — Radna snaga u farmi krava — Najvažnije stavke troškova proizvodnje mlijeka
2. Organizacija tova goveda — tovilišta
Zootehničko-ekonomski sistemi držanja goveda u tovu — Veličina tovilišta — Kapacitet kapitalne izgradnje — Obrisi tehnološkog procesa tova junadi — Radna snaga u farmi tovljenika — Najvažnije stavke troškova u tovu goveda — Cijena koštanja

VII. Društvene mjere za unapređenje govedarstva
Savezni i republički selekcijski centri — Služba umjetnog osjemenjivanja goveda — Izložbe goveda — Naučno istraživačka služba
Literatura

KONJARSTVO. Napisao prof. dr Fahrudin Hrasnica

I. Kretanje broja konja u svijetu i kod nas i njihov ekonomski značaj

II. Pasmine konja
1. Srodnici, porijeklo i povijest konja
Zebre — Magarci — Polumagarci — Pravi konji — Divlji izvorni oblici orijentalnih konja — Divlji izvorni oblici okcidentalnih konja — Povijest konja
2. Dioba pasmina
A. Punokrvnjaci
a) Arapski konj — b) Engleski punokrvnjak
B.Autohtone pasmine
a) Nonius — b) Furioso, North Star i Gidran — c) Kasači
C. Uvezene pasmine
a) Konius — b) Furioso, North Star i Gidran — c) Kasači — d) Belgijski konj
Pasmine konja drugih zemalja
a) Pony i mali konji — b) Polukrvnjaci — c) Kasači — d) Hladnokrvnjaci

III. Selekcija i gojidbena izgradnja konja
1. Nasljeđivanje morfoloških, fizioloških i patoloških osobina
a) Nasleđivanje tjelesnog ustrojstva — b) Nasljeđivanje veličine
c) Nasljeđivanje pojedinih dijelova tijela — d) Nasljeđivanje tjelesnih pogrešaka i patoloških osobina — e) Nasljeđivanje boje dlaka i bijelih znakova — f) Nasljeđivanje fizioloških i produktivnih osobina
2. Odabiranje (selekcija) prema nekim osobinama — a) Tjelesna građa i zdravlje — b) Radna sposobnost — c) Odabiranje prema porijeklu i potomstvu
3. Primjena uzgojnih metoda u gojidbenoj izgradnji

IV. Tehnika odgajivanja konja
Tjeranje i opasivanje — Bređost — Držanje i upotreba suždrebnih kobila — Ždrebljenje — Odgajivanje ždrebadi — Ocjenjivanje ždrebadi

V. Organizacija unapređenja uzgoja konja
1. Pasminska rajonazicija
2. Mjere za sprovođenje pasminske rajonizacije
a) Centri za proizvodnju elitnih rasplodnih konja (ergele) — b) Ždrebarne — c) Iskorišćavanje rasplodnjaka u javnom rasplodu — d) Izložbe i smotre

VI. Uzgoj raula, mazga i magaraca
1. Biološke osnove uzgoja mula, mazga i magaraca — a) Pasmine magaraca — b) Tipovi mula — c) ocjenjivanje magaraca i mula — d) Tehnika odgajivanja
2. Mazge

VII. Tehnika iskorišćavanja konja (mula) u radu
1. Iskorišćavanje konja (mula) u poljoprivredi
2. Iskorišćavanje i remontiranje konja u armiji — Literatura

SVINJARSTVO. Napisao prof. dr Dragan Ilančić

I. Ekonomski značaj, razvoj i stanje svinjarstva u svijetu i kod nas
Značaj svinja za opskrbu mesom i masnoćama — Specifične pozitivne i negativne strane svinja — Broj i raširenost svinja u svijetu i kod nas

II. Porijeklo i povijest držanja svinja
Izvorni praoblici: evropsko i azijsko divlje svinjče — Domestikacija svinja — Kratka povijest svinja i stvaranje evropskih tipova u 19. i 20. stoljeću — Razvitak našega svinjarstva

III. Pasmine svinja
Podioba pasmina i proizvodnih tipova
A. Domaće autohtone pasmine
Šiška — Bagun — Krškopoljska — Turopoljska — Šumadinka — Mangulica
B. Domaće pasmine nastale križanjem
Crna slavonska — Moravka
C. Strane pasmine koje su kod nas uzgajane
Bjele engleske svinje — Njemačka oplemenjena i plemenita svinja — Danska, holandska i švedska domaća pasmina (landars) — Berkšir — Velika crna svinja (kornval)
D. Pasmine koje nisu kod nas uzgajane
Bijela ukrajinska, češka i poljska svinja — Pietren-svinja — Tamvort-svinja — Crnošare pasaste svinje — Poland China — Minesota

IV. Tehnika uzgoja svinja
1.Genetika svinja
Nasljeđivanje morfoloških svojstava — Nasleđivanje fiziološko-ekonomskih svojstava — Nasljeđivanje griješki i bolesti
2.Selekcija svinja
Prosuđivanje prema konstituciji i tjelesnoj građi — Prosuđivanje prema proizvodnim svojstvima — Plodnost — Tovnost — Klaonična vrijednost — Prosuđivanje prema porijeklu — Prosuđivanje prema potomstvu

V. Tehnika i organizacija razmnožavanja, proizvodnje i iskorišćavanja svinja
1. Razmnožavanje svinja
Primjena uzgojnih metoda u svinjarstvu — Proces razmnožavanja — Pripust — Umjetno osemenjivanje — Držanje suprasnih krmača — Odgajivanje prasadi
2. Proizvodnja svinja
Ekstenzivno i intenzivno držanje svinja — Uzgajački, tovljački i kombinirani pogoni — Matična i proizvodna stada — Industrijska proizvodnja svinja — Veličina pogona — Stajski i priključni objekti — Troškovi ishrane svinja — Radna snaga — Evidencija u pogonu — Držanje rasplodnih nerasta i krmača — Priprema tovljenika — Tov za bekon i mesnatih svinja — Tov mesnato-masnih i masnih svinja
3. Iskorišćavanje svinja
Klanje svinja po broju i strukturi — Standardi svinja za klanje — Nabavka i transport — Klanje i rasijecanje — Prerada mesa i slanine — Randmani — Nuzproizvodi: žlijezde, čekinje, koža i gnoj

VI. Mjere za unapređenje svinjarstva
Agrarno-političke i ekonomske mjere — Kooperacija — Kontrahaža — Otkupne cijene i premije — Veterinarsko-zaštitne mjere — Opskrba rasplodnim nerastima — Selekcijske organizacije — Izložbe — Prerada i plasman proizvoda
Literatura

OVČARSTVO. Napisao prof. dr Slavomir Milosavljević

I. Ekonomski značaj, razvoj i stanje ovčarstva u svetu i kod nas

II. Proizvodni tipovi ovaca
Tip ovce za proizvodnju vune — Mesnati tip ovaca — Mlečni tip ovaca — Tip ovce za proizvodnju vune i mesa

III. Proizvodnja vune, mesa i mleka
1. Proizvodnja vune
Građa vunenog vlakna — Debljina vunenog vlakna — Vijugavost ili valovitost vunenih vlakana — Dužina i visina vlakana — Jačina vlakana — Rastegljivost vlakana — Elastičnost vlakna — Gipkost i plastičnost vunenih vlakana — Sjaj vune — Boja vune — Runo — Težina runa — Randman vune — Uticaj različitih faktora na pri- nos i kvalitet vune — Striža ovaca i postupak sa vunom
2. Proizvodnja mesa — tov ovaca
Tov mlade jagnjadi — Tov starije jagnjadi — Tov odraslih ovaca
3. Proizvodnja mleka kod ovaca
Uticaj različitih faktora na laktaciju ovaca — Kontrola mlečnosti — Muža ovaca

IV. Rase ovaca
Poreklo ovaca
Muflon — Stepska ovca-arkar — Argali Podela rasa ovaca
Domaće rase ovaca
Pramenka — Sjeničko-pešterska ovca — Svrljiška ovca — Šarplaninska ovca — Ovčepoljska ovca — Bardoka — Privorska ovca — Kupreška ovca — Dubska ovca — Primorske ovce — Dubrovačka ovca — Paška ovca — Cigaja-ovca — Solčavsko-jezerska ovca
Strane rase ovaca
Merino — Merino rambuje — Merino prekos — II de frans — Merino darl — Virtemberška ovca — Koridal-ovca — Američki merino i američki rambuje — Askaniski merino — Kavkaski merino — Australijski merino — Engleske mesnate rase ovaca duge vune — Engleske mesnate rase ovaca kratke vune — Frizijska ovca — Karakul-ovca

V. Tehnika gajenja ovaca
Primena različitih metoda gajenja u ovčarstvu — Razmnožavanje ovaca
Priprema ovaca za mrkanje — Priprema iskorišćavanja ovnova za mrkanje — Mrkanje ovaca Odgajivanje jagnjadi
Nasleđivanje morfoloških, proizvodnih i negativnih bioloških osobina ovaca
Selekcija ovaca
Izbor ovaca za priplod na osnovu telesne građe — Određivanje starosti ovaca — Izbor ovaca za priplod na osnovu zdravlja i konstrukcije — Izbor ovaca za priplod na osnovu proizvodnih osobina — Izbor ovaca za priplod prema poreklu — Izbor ovaca za priplod prema potomstvu — Masovna selekcija — Individualna selekcija

VI. Sistemi ovčarstva i organizacija proizvodnje u ovčarstvu
Sistemi ovčarstva
Ekstenzivno ovčarstvo — Poluintenzivno ovčarstvo — Intenzivno ovčarstvo
Organizacija proizvodnje u ovčarstvu
Obrt stada — Formiranje stada — Struktura stada — Plan proizvodnje — Organizacija rada — Plaćanje radnika u ovčarstvu — Evidencija proizvodnje
Literatura

KOZARSTVO. Napisao prof. dr Ante Rako

I. Značenje i raširenost koza

II. Izvorni oblici i glavne pasmine koza
Sanska koza — Togenburška koza — Bijela njemačka plemenita koza — Angorska koza — Domaća križana koza — Domaća balkanska koza

III. Gospodarska svojstva koza

IV. Tehnika uzgoja koza
Literatura

ŽIVINARSTVO. Napisao prof. dr Slobodan Pavlović

I. Ekonomski značaj živinarstva u svetu i kod nas

II. Poreklo i vreme odomaćivanja živine

III. Glavne rase živine
Rase kokošaka
Leghorn — Kohinkina ili kokinka — Brama — Saseks — Domaća kokoš — Štajerska kokoš — Vijandot — Piimut rok — Rod ajland — Nju hempšir — Delaver — Rase boraca — Korniš — Ukrasne rase Raseplovaka
Indijska trkačica — Pekinška plovka — Orpingtonska plovka — Kaki kembel — Mošus plovka Rase gusaka
Domaća guska — Tuluska guska — Emdenska guska — Kineska guska Rase ćuraka
Domaća ćurka — Bronzasta ćurka — Bela virdžinijska ćurka Biserka

IV. Selekcija i izgradnja zapata
Genetika živine
Nasleđivanje morfoloških, produktivnih i patoloških osobina
Izbor po telesnoj građi
Izbor prema konstituciji
Izbor po proizvodnim svojstvima
Kontrola nosivosti — Doba pronošenja — Mitarenje — Trajanje zimskog prekida nosivosti — Raskvocanost — Izvodljivost jaja — Ranostasnost i sposobnost za iskorišćavanje hrane Izbor prema poreklu i potomstvu

V. Organizacija i tehnika proizvodnje
Primena različitih metoda gajenja
Vreme polnog dozrevanja i odnos polova
Izvođenje (valjanje) podmlatka
Prirodno izvođenje pilića — Veštačko izvođenje pilića — Inkubacija — Had s inkubatorom — Postupak veštačkog izvođenja pilića — Veštačko izvođenje plovčića — Veštačko izvođenje guščića — Veštačko izvođenje ćurića
Odgajivanje podmlatka
Prirodno odgajivanje pilića — Odgajivanje pilića pod veštačkom kvočkom — Prostorije za smeštaj veštačkih kvočki — Ispusti za podmladak — Baterijsko gajenje podmlatka
Iskorišćavanje pernate živine
Sistemi držanja — Ekstenzivni sistem — Poluintenzivni sistem držanja — Intenzivni sistem držanja — Proizvodnja jaja — Proizvodnja mesa živine — Brojlerski tov pilića — Proizvodnja perja

VI. Mere za unapređenje živinarstva
Literatura

KINOLOGIJA. Napisao prof. dr Slobodan Pavlović

I. Značaj i poreklo domaćih pasa

II. Lovački psi
Goniči — Visokonogi goniči — Balkanski gonič — Posavski gonič — Alpski zečar — Istarski kratkodlaki gonič — Istarski oštrodlaki gonič — Kratkonogi goniči — Alpski brak-jazavičar — Francuski baseti — Jamari — Lovni terijer — Foksterijeri — Jazavičari — Tragači po krvi — Cunjavci — Španijeli — Koker-španijel — Velški špringer- španijel — Engleski špringer-španijel — Ptičari — Engleski ptičari — Poenter — Engleski seter — Škotski gordon-seter — Irski seter — Nemački ptičari — Nemački kratkodlaki ptičar — Nemački oštrodlaki ptičar — Mađarska vižla

III. Nelovački psi
Službeni psi — Nemački ovčar — Bokser — Aerdal-terijer — Doberman-pinč — Pastirski psi — Jugoslovenski ovčarski psi — Šarplaninac — Hrvatski ovčarski pas — Mađarski pastirski psi — Pumi — Psi čuvari i psi za dom — Dalmatinac — špicevi — Bernardinac — Hrtovi — Patuljasti psi

IV. Gajenje i tehnika odgajivanja pasa
Genetika pasa
Određivanje starosti psa
Obučavanje pasa
Smotre, izložbe i utakmice
Literatura

KUNIĆI I KRZNAŠI. Napisao prof. dr Ivan Šmalcelj

I. Kunićarstvo
1. Ekonomski značaj kunića, razvoj i stanje u svijetu i kod nas
2. Porijeklo i pasmine kunića
3. Selekcija i gojidbena izgradnja kunića
4. Organizacija i tehnika proizvodnje kunića
5. Mjere za unapređenje proizvodnje kunića

II. Krznaši
1. Ekonomski značaj, razvoj i stanje u svijetu i kod nas
2. Vrste i pasmine krznaša
3. Selekcija i gojidbena izgradnja
4. Organizacija i tehnika proizvodnje
5. Mjere za unapređenje proizvodnje krznaša i uvjeti za postavljanje farme

Literatura
Autori slika
Index

V. Tehnika iskorišcavanja goveda

Tehnikom iskorišćavanja goveda obuhvaćamo način na koji ćemo najlakše i najsvestranije iskoristiti proizvodnju goveda, na prvom mjestu mlijeka i mesa. Da bi se taj rad što bolje obavio, treba poznavati sredstva koja su neophodna za iskorišćavanje navedenih vidova proizvodnje.

1. Iskorišćavanje mliječnosti

U govedarstvu po vrijeđnosti proizvoda na prvo mjesto dolazi mlijeko, a na drugo meso. Kod kombiniranih pasmina goveda odnos vrijednosti tih proizvoda kreće se 60 : 40. Za pravilno iskorišćavanje mliječnosti krava potrebno je poznavati:

a) Pojavu i tok laktacije;
b) Utjecaj paragenetskih faktora na mliječnost i
c) Mužnju krava.

O tim elementima iznijeti ćemo ovdje osnovne principe koji su bitni za pravilnu organizaciju mliječnih uzgoja, odnosno što pravilnije iskorišćavanje mliječnosti.

a) Pojava i tok laktacije

Pod laktacijom razumjevamo vrijeme rada mliječne žlijezde između dva teljenja. Da bi se u prirodnim uvjetima funkcije organizma razvila laktacija, potrebna je štetnost i teljenje. Teljenjem je počimala, a svršavala se obično odbijanjem teleta. Selekcijom su odabirane životinje poremećenih hormonalnih utjecaja na funkciju mliječne žlijezde, tj. životinje produžene laktacije. Postepeno se je proizvodnja mlijeka podizala, i oko 1850. godine iznosila je 6 l dnevno. Krajem 19. stoljeća zabilježeni su stajski prosjeci sa 9—11 l. Danas je još uvijek mliječnost krava vrlo varijabilna — kreće se od 700— 18 000 Z godišnje. Primitivne pasmine imaju u prosjeku 700—1000 l, a plemenite 3 000—5 000 Z godišnje.

Laktaciona krivulja predočuje nivo proizvođnje mlijeka za vrijeme laktacijske periode. U toku prvih 4—6 tjedana podiže se dnevna proizvodnja mlijeka i tada postiže svoj maksimum. Opadanje te proizvodnje počinje nakon 3—4 mjeseca, zatim slijedi nagliji pad u toku 6—7 mjeseca s tim što kod normalnog servis-periođa redovito lučenje mlijeka prestaje nakon 10—11 mjeseci. To je normalni tok laktacije. Kod plemenitih pasmina traje laktacija oko 10, a primitivnih pasmina, 6—8 mjeseci. Ako steonost izostane, laktacija se može produžiti 2—3 nekad i više godina.

Tok laktacije je individualno i nasljedno svojstvo pojedinih krava. Tu mogu biti različita odstupanja od njezinog normalnog toka. Nepoželjan je onaj tok laktacije kod kojeg imamo u početku visoku proizvodnju, a zatim nagli pad i skoro presušenje (laktacija traje 6—7 mjeseci). Također je nepovoljna i ona laktacija koja od samog početka ima niski nivo proizvodnje mlijeka, a koji ostaje kontinuiran za cijelo vrijeme bez obzira na dužinu laktacije.

Pored genetskih faktora na laktaciju i njezin nivo utječe veliki broj paragenetskih faktora (vidi kasnije). O tim faktorima treba voditi računa jer se samo u optimalnim uvjetima proizvođnje može dati ocjena o kvaiiteti toka laktacije. Pri tome je nužno imati u vidu da između početne kolioine i ukupne proizvodnje mlijeka u toku laktacije postoji visoka korelacija (r = + 0,846). Znači, što je veća početna proizvodnja (u dobrim uvjetima prehrane i držanja), biti će veća i ukupna proizvodnja mlijeka za vrijeme laktacione periode.

Kod junica su mliječne žlijezde do spolne zrelosti slabo razvijene. Nastupom spolne zrelosti, osobito poslije oplodnje, dolazi do stvaranja specifičnih hormona, koji, pored ostalog, vrše utjecaj na izgradnju mliječnih žlijezda. To su folikularni hormon (estron), koji se stvara u Grafovim folikulima a za vrijeme bređosti u placenti, i progesteron, kao proizvod žutog tijela. I jedan i drugi hormon utječu na rast mliječne žlijezde i podražuju hipofizu (prednji režanj) na izlučivanje hormona prolatkina. Taj laktotropni hormon za vrijeme bređosti ne đolazi do izražaja. Njegov rad koče estron i progesteron. Kad uslijedi porođaj (teljenje), za nekoliko sati izlazi iz maternice placenta (posteljica), a time prestaje izlučivanje i djelovanje estrona. Slično se odigrava s progesteronom. Odmah poslije teljenja nastupa razaranje žutog tijela i postepeno nestaje progesterona. U to vrijeme dolazd prolaktin do potpunog djelovanja. On upravlja sekrecijom mlijeka za vrijeme laktacione periode.

Sekrecija mlijeka. Veliko vime ne mora biti uvijek znak dobre mliječnosti jer ono uz žljezdano tkivo može imati mnogo vezivnog tkiva i masti. Takvo vime nije u stanju proizvesti veće količine mlijeka. Ono je pod opipom mesnate konzistencije, a po završenoj muži razmjerno malo splasne (mesnato vime). Naprotiv, vime u kome ima mnogo žljezdanog tkiva, a k tome je još i veliko, smatra se dobrim znakom za mliječnost. Za sekreciju mlijeka važna je, dakle, zastupljenost žljezdanog tkiva u vimenu.

Vime je kod prvotelkinja redovito manje nego kod starijih krava. Obujam mu se stalno povećava, tako da postigne potpunu veličinu između 3. do 5. laktacije.

Dok su jedni pridavali veličini i kvaliteti vimena veliko značenje, drugi nisu u tome vidjeli znak za dobru mliječnost. Oni su tvrdili da se sekrecija mlijeka odvija u dvije faze, pa prema tome veličina vimena nema odlučujuoe značenje za proizvedenu količinu mlijeka. Po njima prva faza traje od završetka jedne mužnje do početka druge. Za to vrijeme izluči se u vimenu oko 1/3 mlijeka. Druga faza sekrecije mlijeka traje od početka do konca mužnje, za koje se vrijeme izluči 2/3 mlijeka.

Danas se, međutim, znade da ne postoje dvije faze sekrecije mlijeka. Najintenzivnije je lučenje mlijeka odmah nakon mužnje (dok je vime prazno, a tlak malen), kasnije je usporeno. Rješenjem tog pitanja, po S. Filipoviću, dat je odgovarajući značaj veličini i kvaliteti vimena kod izbora krava za rasplod.

Mlijeko se izlučuje u epitelnim stanicama. Stanice nabubre i izvuku se u lumen alveola. Opna stanice se stanji, tako da sadržina izlazi kroz njezine zidove, dok drugi dio sadržine izlazi kontrakcijom same stanice. Rad stanica traje za vrijeme mliječne periode, a ovisi o pasmini, starosti, hranjenju, kao i o nasljednim osobinama. Pred kraj laktacije radi vrlo mali broj režnjeva, dok konačno sasvim ne prestanu izlučivati mlijeko (zasušenje krava).

Podizanje količine mlijeka kod prvotelkinje do 4. ili 5. laktacije tumači se time što se kod svake slijedeće laktacije sve više povećava žljezdano tkivo, čime ujedno vime dobiva sve veći volumen. Naprotiv, sa starošću manjim dijelom propada žljezdano tkivo na račun vezivnog, a u vezi s tim neznatno opada i količina mlijeka kod starijih krava.

Materijal za stvaranje mlijeka nalazi se u krvi, pa se cirkulacijom doprema u vime. Krv kroz vime sporo cirkulira. To omogućuje mliječnim stanicama da što više prime i prerade potrebnih tvari, specifičnih za proizvodnju mlijeka. Stvaranje mlijeka je, dakle, rezultat rada mliječne žlijezde, a nije filtrirani transudat krvne tečnosti kroz mliječne žlijezde, kao što se mislilo ranije.

b) Utjecaj paragenetskih faktora na mliječnost

Proizvodnja mlijeka odraz je kvalitativnih svojstava krave. Ta svojstva stoje pod utjecajem velikog broja gena. Tako nivo proizvodnje mlijeka ovisi o nasljednim osnovama, koje imaju odraza na veličinu i građu vimena, svojstava mužnje (laka ili teška), sposobnosti za uzimanje i korišćenje hrane, općenito funkciji spolnih organa, te hormonalnoj ravnoteži u tijelu.

Za visoku proizvodnju mlijeka bitno je, dakle, da svi organi djeluju međusobno harmonično. Mliječnost, međutim, ovisi i o nizu vanjskih faktora. Nijedno gospodarsko svojstvo kod domaćih životinja nije tako osjetljivo na vanjske utjecaje kao mliječnost. Poznato je da mliječnost ovisi o utjecaju vanjskih faktora 60—70%, a tek 30—40% o nasljednim osnovama. Upravo zato što je utjecaj okoline na proizvodnju znatan, treba upoznati najglavnije faktore, kao i intenzitet njihovog djelovanja (pozitivan ili negativan) na mliječnost. Tu spadaju: bređost, suhostajni period, starost krava, nadmorska visina, klimatski faktori, hranidba i zdravlje životinja.

Bredost. U prvoj polovini bredosti potrebne su male količine hranljivih tvari za razvoj ploda (težina ploda iznosi oko 2 kg). U drugoj polovini potrebne su veće količine tih tvari, a naročito u 8. mjesecu bredosti. Ukupno je za razvoj teleta nužno hranljivih tvari u količini kojom se može proizvesti 180—270 l mlijeka.

Kod krava koje se oplode u normalnom vremenskom razmaku (3 mjeseca nakon teljenja) mliječnost ima drukčiji tok nego kod krava koje po teljenju nisu nikako oplođene ili su oplođene nakon 6 i više mjeseci. Krave koje su oplođene u roku od 3, kao i 6 mjeseci nakon teljenja, imaju tok laktacije približno isti u prvih 6 mjeseci. Nakon 6 mjeseci mliječnost kod prvih opada u većoj mjeri nego što je to slučaj kod drugih. Laktaciona perioda je ujedno kod njih kraća, a ukupna količina namuženog mlijeka manja nego kod druge grupe krava.

Iz navedenih izlaganja moglo bi se zaključiti da je poželjno krave poslije teljenja što kasnije pripustiti i na taj način produžiti laktacionu periodu te dobiti što veću količinu mlijeka. Međutim, višak dobivene količine mlijeka kod druge grupe krava razmjerno je malen, dok su one zato zakasnile za ponovni pripust i oplodnju oko 3 mjeseca. Kad bismo na taj način iskorišćavali te krave, onda bismo u roku od 4—-5 godina (uslijed zakašnjenja pripusta od 3 mjeseca) izgubili jednu cijelu laktacionu periodu. Navedeno nas upućuje da krave poslije teljenja treba pripustiti što prije, kako bi se mogle što pravilnije i više iskoristiti u uzgoju.

Suhostajni period je vrijeme od prestanka lučenja mlijeka (zasušenje krava), pa do ponovnog teljenja i laktacije. Duljina suhostajnog perioda važna je, jer:

daje mogućnost odmora mliječne žlijezde do nove laktacije;
organizam uspijeva nakupiti rezervne tvari i u slijedećoj laktaciji bolje reagira na mliječnost,
o njoj ovisi pravilan razvoj teleta u utrobi majke.

Dužina suhostajnog perioda ovisi o uzgojnim prilikama neke sredine, kondiciji krava i o pasminama. Što su uzgojne prilike i kondicija krava bolje, a pasmina mliječnija, to je potreban kraći suhostajni period, i obratno. U našim prilikama taj period treba da traje oko 60 dana. Ukoliko je on kraći, mliječnost je u slijedećoj laktaciji manja. Kako suhostajni period djeluje na slijedeću laktaciju vidimo iz ovog primjera: kod frizijskog goveda taj period prosječno traje 30—40 dana. Grla kod kojih suhostajni period traje samo 10 dana daju u slijeđećoj laktaciji oko 650 kg mlijeka manje nego kad on traje 30—40 dana. Znači da postoji stanovito određeno vrijeme suhostajnog perioda, koje je potrebno kravi za odmor i nakupljanje rezervi. Ako je taj period dulji od potrebnoga, mliječnost u slijedećoj laktaciji nije povećana. Prema tome, treba voditi računa o tome da se krave pravovremeno zasuše pred teljenje, kako bi se taj odmor mogao pozitivno odraziti na slijedećoj laktaciji.

Vrijeme teljenja ima također utjecaja na količinu proizvedenog mlijeka u toku laktacije. O tome uvjerljivo govore slijedeći pođaci po Hansen-u:

• Broj krava i vreme teljenje
  1 326 oktobar—novembar
  1 987 decembar—januar
  4 435 februar—mart
  1 775 april—maj
  705 juni—juli
  735 august—septembar
• Proizvedeno mlijeka (kg)
  4 045-100
  4 336-107
  4 046—100
  3 681— 91
  3 687— 91
  3 748— 93
• Proizvedeno masti (kg)
  134,4—100
  142,3—106
  131,3— 99
  119,6— 91
  122,8— 91
  125,0— 93

Pri odgovarajućoj dobroj zimskoj prehrani daju krave najviše mlijeka kad se otele u decembru i januaru. Prednost ranog proljetnog pripusta treba iskoristiti i kod nas u nizinskim predjelima, gdje su osigurane mogućnosti dobre zimske prehrane, kao i planinskim predjelima — ako je razvijeno govedarstvo.

Starost krave uveliko utječe na mliječnost. Izvršena istraživanja pokazuju da se mliječnost postepeno podiže do izvjesne dobi krava, zatim lagano opada. Za ilustraciju toga neka posluže pođaci o sivosmeđem švicarskom govedu (po Engeleru).

Tabela 8. Utjecaj dobi krava na mliečnost

Izostavljeno iz prikaza

• Laktacija
• Dob godina
• Ispitano grla
• Dobiveno mlijeka
• 4. laktacija u %
• 3. laktacija u %
• korekturni koeficijent u odnosu na 3. laktaciju

Smeđe govedo postigne maksimalnu mliječnost u IV laktacionoj periodi. Od I do IV laktacije mliječnost se naglo podiže, tako da je u IV laktaciji za 21,5% veća nego u I laktaciji. Od IV pa do X laktacije mliječnost neznatno opada (oko 2%). Mliječne krave postignu maksimalnu mliječnost kasnije (oko V laktacije), nego krave slabo mliječnih pasmina (III do IV laktacije).

Dob prvotelkinje utječe na proizvedenu količinu mlijeka u prvoj laktaciji. Kod različitih pasmina postoje termini kada je poželjna dob prvog teljenja. Općenito vrijedi da kod plemenitih pasmina prvo teljenje uslijeđi ranije, a kod primitivnih nešto kasnije. Za objašnjenje tog pitanja iznosimo slijedeći primjer: za domaćeg pincgavca ustanovljeno je (Jakovac) da je mliječnost bila najveća u I laktaciji kod onih krava koje su se prvi put otelile u dobi od 37—39 mjeseci. Kad su se krave otelile prvi put u dobi od 28—30 mjeseci, mliječnost je bila niža za 16%.

Rentabilna proizvodnja mlijeka ovisi i o dužini korišćenja krava u uzgoju. Što se krave duže koriste (7—9 laktacija), rentabilnije su od onih koje se koriste kraće vrijeme. Dužina korišćenja krava ovisi o načinu prehrane, držanja i nivoa proizvodnje mlijeka. Krave s visokom proizvođnjom mlijeka (preko 5000 l godišnje) imaju kraći rok korišćenja od krava s niskom proizvodnjom mlijeka.

Nadmorska visina također utječe znatno na mliječnost. O tome iznosi Engeler podatke za švicarsko smeđe govedo. Mliječnost je kontrolirana u visinskim predjelima prosječno od 500—1900 m nadmorske visine. Razlika u proizvodnji mlijeka ispitivanih krava kod 500 m nadmorske visine i onih kod 1900 m iznosi 880 kg mlijeka, odnosno 22% na štetu drugih. Znači da za svakih 100 m razlike u nadmorskoj visini padne količina mlijeka u toku laktacije prosječno za 65 kg. Pad mlijeka uslijedi zbog promjenljivosti klime: vjetrovi, studen, vrućina, zatim zbog promjena u fiziološkim zahtjevima organizma u visinskim predjelima kratkog trajanja vegetacije i slabe njege.

Iako kod uzgoja stoke u visinskim predjelima dolazi do opadanja mliječnosti, taj način uzgoja (izgon stoke na planinsku ispašu) ne smije se nipošto smatrati nepovoljnim. Naprotiv, on je vrlo koristan za zdravlje i rentabilitet, jer nas prehrana goveda znatno manje stoji nego kad ih hranimo u. nizinskim predjelima bilo s livađa ili oranica.

Klimatski faktori vrše veliki utjecaj na mliječnost. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od njih.

Vanjska temperatura u granicama od 0°C do 21°C nema nikakav utjecaj na mliječnost. Ispod i poviše navedenih granica temperature sekrecija mlijeka pada. Što je temperatura niža od 0°C, to je pad mlijeka veći. Ustanovljeno je da u našim prilikama (Rako i Dumanovsky) kod prosječne temperature od —9,5°C uslijedi pad mlijeka oko 7% kad se krave drže vani 3,5 sata. Isti su autori utvrdili da na proizvodnju mlijeka imaju negativan utjecaj i vanjske visoke temperature (iznad 24°C). Do sličnih podataka su došli Ivoš i Komar.

Svjetlo djeluje povoljno na mliječnost kad se krave drže vani pri temperaturi koja se kreće u optimalnim granicama. Rako i Marinić ustanovili su da krave držane vani na svjetlu (u proljeće) pri optimalnoj vanjskoj temperaturi daju oko 10% više mlijeka nego krav.e koje se drže u staji (u staji je intenzitet svjetla znatno manji) pri istoj temperaturi.

Hranidba ima odlučujući utjecaj na proizvodnju mlijeka. Da bi se postigla odgovarajuća proizvodnja mlijeka, kravi treba u dnevnom obroku osigurati nužne količine uzdržne i proizvodne hrane. Za kravu tešku oko 500 kg treba godišnje uzdržne hrane oko 1000 kg škrobne vrijednosti (1700 h. j.), a za proizvodnju 1 l mlijeka sa 3,5% masti oko 250 škrobni.h jedinica ili 0,40 h. j. (1 kg škrobne vrijeđnosti = 1000 škrobnih jedinica).

Dnevna proizvodnja mlijeka ovisi o sastavu obroka, odnosno njegovom sadržaju energetskih tvari i probavljivih bjelančevina (za 1 l mlijeka treba oko 50 g bjelančevina). Kad je obrok bogat škrobnim jedinicama i bjelančevinama iznad norme, neće doći do povećanja proizvodnje mlijeka u krava, već do nagomilavanja masti u tijelu (povećava se težina tijela). Ako nedostaje škrobne vrijednosti, a bjelančevina ima previše, tada će životinja gubiti na težini, dok će pad mlijeka uslijediti postepeno. Kad je u obroku nedovoljno škrobne vrijeđnosti i bjelančevina, uslijeđi brži pad proizvodnje mlijeka.

Rentabilitet proizvodnje mlijeka ovisi o količini dobivenog mlijeka tokom godine. Što je proizvodnja mlijeka po kravi u godini veća, to su troškovi hrane za 1 I mlijeka manji. Evo o tome podataka: krave koje proizvode godišnje 3000 l mlijeka za svaki litar mlijeka utroše ukupno 583 škrobne jedinice, dok one sa 6000 l mlijeka samo 417 škrobnih jedinica. Posljednje utroše za proizvodnju 1 l mlijeka manje hrane za oko 28%. Odmah treba naglasiti da se navedene uštede ne postižu zbog toga što bi povećanjem mliječnosti krava opadao proizvodni udio hrane. On je konstantan, tj. 250 škrobnih jedinica za 1 l mlijeka, bilo da krava proizvodi 3000 ili 6000 l godišnje. Uštede se postižu na račun uzdržne hrane, koja je uvijek ista po količini bez obzira na nivo proizvodnje mlijeka. Što je manja proizvodnja mlijeka, to od ukupnog utroška hrane veći postotak otpada na uzdržnu hranu (kod 4000 l 50% otpada na uzdržnu hranu). Naprotiv, što je proizvodnja veća, to je udio uzdržne hrane manji (kod 6000 l 40%).

Kako troškovi hrane predstavljaju najveću stavku u proizvodnji mlijeka, nužno je na bazi kvalitetnih krmiva isforsirati što veću mliječnost kod pojedinih grla i tako u velikoj mjeri smanjiti troškove proizvodnje mlijeka.

Na mnogim našim gospođarstvima društvenog sektora prosječna se godišnja proizvodnja mlijeka kreće oko 3000 l. Ostvarenjem proizvodnje mlijeka od 4000 l uštediti će se na ukupno utrošenoj hrani oko 14%. Ako dakle kod krava koje daju 3000 l mlijeka godišnje troškovi hrane u prosjeku za proizvođnju 1 l mlijeka iznose oko 30 dinara, onda će se u slučaju proizvodnje ođ oko 4000 l mlijeka godišnje uštediti po litri oko 4 dinara. Kod krava sa 5000 l mlijeka ušteda iznosi 6,5 dinara, a onih sa 6000 ? mlijeka 8—9 dinara za svaku litru mlijeka.

Zdravlje predstavlja važan faktor u stočarskoj proizvodnji. U proteklom periodu (intenziviranjem uzgoja goveda) došlo je do slabljenja konstitucije i učestale pojave niza bolesti kako kod starijih grla, tako i kod mladunčadi. Važan je faktor pri tome i koncentracija većeg broja grla na jednom mjestu i mogućnost bržeg širenja nekih zaraznih i drugih bolesti. Posebno u govedarskoj proizvodnji velike štete nanose mastitisi, sterilitet, tuberkuloza, bang, bolesti telađi itd. Utvrđeno je da na pojedinim gospodarstvima društvenog sektora boluje od zaraznog presušenja vimena 15—25% četvrti. Bolesnečetvrti daju u prosjeku oko 25°/o manje mlijeka od zdravih četvrti. Nadalje se zbog atrofija, presušenja bolesnih četvrti, isključi godišnje oko 7% krava iz uzgoja. Gubici nastali iz navedenih razloga opterećuju 1 l mlijeka sa 5—6 dinara (Rako, Oklješa, Jakovac, Milunović i sur.). Orijentaciono na društvenom sektoru (ima oko 200 000 krava) mastitisi nanose godišnje gubitke od oko 1,5 miljarde dinara. Relativno su ti gubici na privatnom sektoru manji, zbog manje proširenosti mastitisa. Približno na tom sektoru štete od mastitisa iznose 3—4 milijarde dinara godišnje. Osobito velike štete nanose mastitisi u zemljama sa razvijenim govedarstvom. Tako u SAD one iznose oko 220 miliona dolara, a u Zapadnoj Njemačkoj oko 200 miliona DM.

Velike štete u govedarskoj proizvodnji nanosi jalovost i produženi servisperiod u krava. Istraživanja su pokazala (Rako i Jakovac) da zbog spomenutih uzroka dolazi do smanjenja mlijeka godišnje prosječno za 10—15 %• Pored toga smanjena je i plodnost, što ima negativnog utjecaja kako na mogućnosti obnove stada, tako i na relativno manji broj teladi za proizvođnju mesa. Na društvenom sektoru ti se gubici kreću oko 1,5 mdlijardu, a na privatnom 4—5 milijardi dinara godišnje.

Djelovanje stimulirajućih preparata hormonalnog karaktera. I ovo specifično đjelovanje spada također među vanjske utjecaje, jer se dođavanjem pojedinih preparata remeti prirodna ravnoteža što ju je životinja postigla u fiziološkoj funkciji organizma vlastitim inkretornim sistemom. Tu se upotrebljavaju estrogeni preparati i jodkazein. Sa prvim uspjeva se u izvjesnoj mjeri izazvati laktaciju bilo kod junica ili krava, ukoliko nisu ostale na vrijeme bređe (treba ih liječiti kroz duže vrijeme). U drugom slučaju daje se i jodkazein (10 g dnevno), ako je proizvođnja mlijeka niska — u praksi za sada ova tretiranja nisu dala ekonomski zadovoljavajuće rezultate.

c) Muzenje krava

Muzenjem zovemo onaj rad na kravljem vimenu kojim imitiramo dojenje teleta da bismo ispraznili vdme radi dobijanja mlijeka. Podraženo vime komunicira preko živaca sa centralnim moždanim sistemom, a posljedica je lučenje oksitocina, koji uvjetuje pražnjenje vimena. Lučenje oksitocina traje 4—6 minuta. Za to vrijeme krava treba da bude podojena ili pomuzena.

Muzenje rukom najčešći je način muzenja krava. U zemljama visoko razvijene poljoprivredne industrije, a skupe radne snage, danas se u pretežnom broju muzu krave strojem. To je i kod nas slučaj na državnim gospođarstvima. Razlikujemo nekoliko načina muzenja rukom. Spomenuti ćemo one koji se najčešće primenjuju u praksi.

Muzenje cijelom šakom. Cijelom šakom obuhvatimo sisu, a istiskivanje mlijeka vršimo ,,pulziranjem“ prstiju od paka do malog prsta, počevši od dna eisterne do vrha sise. Dnom paka i kažiprstom prihvatimo cisternu prema sisi, donji su prsti otvoreni. Tada postepeno zatvaramo donje prste, dok šaku posve ne zatvorimo. Kad je šaka zatvorena, istisnut je mlaz mlijeka. Ritmičkim ponavljanjem tog postupka izmuzemo kravu. To je najbolji, najlakši i najpravilniji način muženja krava. Takvim muzenjem najmanje se umaraju i krava i muzač.

Muzenja podvrgnutim pakem. Zatvorenom šakom s podvrgnutim pakem pritisnemo sisu i istisnemo mlaz mlijeka. Ritmičkim ponavljanjem mlohavljenja istiskanja šake izmuzemo kravu. Takvo muzene mliječne i dosta tvrde krave dobivaju zaraslice u sisama. Te zaraslice uzrokuju kravi bol kod muzenja i otežavaju istiskivanje mlijeka. Takvo muzenje opravdano je samo kod nekih krava malih sisa, inače nije.

Sl. 45. — Varijacije trajanja pražnjenja vimena kod krava prema Arsoeu (Danska, 1953)

Izostavljeno iz prikaza

Muzenje „štrihanjem“: jagodicama paka i kažiprsta poteže se sisa s vrha od cisterne do dna. To je u pravom smislu riječi istezanje sise. Primjenjuje se kod krava dugih mesnatih sisa, a po navici i kod krava normalnih sisa. To je posve pogrješan način muzenja zbog kojega mnoga krava ostane neizmuzena. Prije muzenja potrebno je vime oprati mlakom vodom, dobro ga isprati, zatim posušiti i lagano masirati. Muzači moraju biti u čistim bijelim ogrtačima ili pregačama, dobro pokrivene kose.

Muzenje strojem. Nakon I svjetskog rata dolaze u promet prvi strojevi za muzenje krava. Zbog jednostavne i uspješne primjene oni se brzo šire u zemljama gdje je govedarstvo dobro razvijeno. Muzenje strojem obavi se 4 puta brže nego rukama, a ima slijedeće prednosti:

stroj u isto vrijeme izmuzava sve 4 sise, tako da vime ima simetričan oblik;
mlade krave, kad se muzu strojem, ostanu „meke za muzenje“. Sise su im umjereno duge. Kod muzenja rukom mnoge krave (koje se teže muzu) dobiju produžene sise zbog svakođnevnog jakog povlačenja;
rane su na sisama rijetka pojava;
strojem izmuzeno mlijeko je čisto. Stroj, koji se redovito ne čisti, izvor je raznih štetnih klica, kojih u mlijeku ima više nego kad se muzenje obavlja rukorn.

Uređaj stroja za muzenje sastoji se od instalacionog uređaja i samog stroja za muzenje.

Motor, koji spada u instalacije, redovito se smjesti do same staje u nusprostorije. Motor može biti na električni ili benzinski pogon. Postoje različite vrste motora. U upotrebi su oni s razređenim zrakom (vacuum) pod 0,5 atmosfera. Taj vakuum odgovara onome koji vrši tele pri sisanju.

Stroj za muzenje sastoji se od kantice koja zaprema 14—20 l. Na pokrovu, koji hermetski zatvara kanticu, nalazi se pulzator. On je gumenom cijevi spojen s lijevkom u koji ulazi sisa. Funkcija je pulzatora da pod određenim vakuumom dovodi do širenja i stiskanja gumenog lijevka, koji leži oblagajući iznutra limeni lijevak u koji dolazi sisa. To širenje i ponovno stiskanje gumenog lijevka ima na sise isti efekat kao i sisanje teleta. Pulziranje treba da iznosi 40—50 puta u 1 minuti. Što je brže, to je pritisak manji i izmuzavanje slabije. Stroj ima 4 lijevka, tj. za svaku sisu po jedan. Svaki lijevak spojen je s posebnom gumenom cijevi, koja iz sise odvodi mlijeko u kanticu.

Sl. 46. — Muzenje strojem na stajalištu u štali

Izostavljeno iz prikaza

Muzenje se obavlja na slijedeći način: na kravu se stavi kolan na koji se objesi stroj i u pojedine lijevkove utisnu sise. Stroj se spoji s vakuum-cijevi preko gume. Uslijed vakuuma koji nastaje u kantici, stupa stroj (pulzator) u pogon, tj. dolazi do muzenja mlijeka.

Muzenje svake krave traje 6—7 minuta. Redovito se prije završi muzenje dviju prednjih četvrti. Prilikom muzenja treba paziti da su sve 4 sise jednako nategnute. To često nije slučaj kod nepravilnog vimena (prednje sise su nešto naviše). Po završenom muzenju operu se kantice, poklopac i lijevci u vreloj vodi, a pulzator svaki tjedan podmaže uljem i 1—2 puta mjesečno temeljito očisti.

Dovoljan je jedan stroj na 12 krava, a s jednom kanticom za po 2 krave. U novije vrijeme mnogo se upotrebljava ,,tandem“ — sistem instalacije strojeva za muzenje (posebna prostorija za muzenje slobodno držanih krava u staji).

Brzina izmuzaja mlijeka ovisi o neurohormonalnom refleksu pražnjenja, te promjeru sisnog kanala, tj. tonusu sfinktera sisa. Refleks pražnjenja najveći je kad se krave nalaze u naponu laktacije (prvih nekoliko mjeseci nakon teljenja). Postepeno s opadanjem proizvedenih količina mlijeka (u poodmakloj dobi laktacije) slabi i refleks pražnjenja. Pražnjenje, izmuzavanje mlijeka, različito je kod pojedinih pasmina, a i individualno svojstvo pojedinih krava nasljednog karaktera (heritabilitet iznosi preko 30%).

Velike su razlike između krava u namuzenoj količini mlijeka u 1 minuti, a kreću se od 1,2 do 2,2 l. Krave koje se teško muzu nisu prikladne za strojnu mužnju (traje 8—12 minuta).

Za lako muzenje, relativno brzo pražnjenje vimena, bitan je promjer usisnog kanala. Što je sisni kanal širi, to je i količina namuzenog mlijeka u 1 minuti veća (Johansson, r = + 0,304). Za svaki milimetar povećane širine sisnog kanala povećava se i količina namuzenog mlijeka u 1 minuti za oko 0,6 kg. Najveće kolioine mlijeka namuzu se u prvim minutama, kasnije manje. U vezi s ovim poznato je i to da količina namuzenog mlijeka u 1 minuti stoji u uskoj korelaciji sa proizvodnjom mlijeka u toku laktacije.

Dužina vremena muzenja strojem pojedinih krava ovisi o dnevnoj proizvodnji mlijeka, kao i proizvođnji mlijeka kod pojedinih dnevnih muzenja. U prosjeku ona traje 6—7 minuta. Kod prvotelkinja, međutim, kao i krava koje imaju manju proizvodnju mlijeka dnevno, te onih u poodmakloj dobi laktacije muzenje traje 4—6 minuta. Prema iznijetom treba paziti da stroj u pojedinim slučajevima ne bi radio na prazno. Takav postupak dovodi do nepotrebnog pritiskanja — gnječenja sisa, što je često povod mastitisima. Isto tako i prerano skidanje stroja — nepotpuna izmuzenost četvrti — utječe negativno na lučenje mlijeka u vimenu i postepeno dolazi do smanjenja proizvodnje. Pored toga u tim slučajevima dolazi do gubitaka mliječne masti, jer je njezin sadržaj najveći u posljednjim količinama mlijeka koje se nalazi u vimenu (8—10%). U svakom slučaju potrebno je potpuno muzenje. Pred konac muzenja preporuča se jednom rukom nategnuti stroj, a drugom rukom masirati vime odozgo prema dole.

Na pitanje koliko se puta dnevno muze, odgovor je: što je krava mliječnija, treba je musti češće. Krave do 15 l dnevne proizvođnje dovoljno je musti 2 puta dnevno (jutro i večer), a do 25 l dnevne proizvodnje 3 puta dnevno (jutro, oko 5 sati, pred podne u 11 sati i predvečer oko 18 sati). Bez obzira na to koliko se puta muze, treba nastojati da je razmak između 2. ili 3. muzenja podjednak.

Pomuzeno mlijeko treba što prije iznijeti iz staje (ukoliko ne ide direktno u tank za mlijeko), odnosno zaštititi ga od dodira sa stajskim zrakom. Prije muzenja ne treba čistiti staju niti hraniti životinje.

2. Proizvodnja mesa – tov goveda

Problem povećanja proizvodnje mesa ima u poslijeratnim godinama u svijetu općenito veliko značenje. Naročito to vrijedi za meso goveda. Zbog niza razloga pitanje proizvodnje mesa svinja i peradi jednostavnije je, posebno što se tiče volumena proizvodnje. Velika reprodukcija tih životinja daje na raspolaganje i veliki broj materijala koji se može staviti u tov. Organizacija industrijskog tova nije ovisna o proizvodnji vlastitih krmiva. Naprotiv, tov goveda ograničen je, tj. vezan na malu reprodukciju, a isto tako jednim dijelom i na proizvodnju vlastite krme.

Proizvodnja mesa, posebno mesa goveda, poprima sve više značaja zbog toga što sa porastom standarda raste njegova potrošnja u relativno većoj mjeri od proizvodnje. Međutim, proizvodnja toga mesa u prošlosti bila je sa ekonomskog stajališta nepovoljna i nerentabilna. Neekonomičnost i mala proizvodnja bile su posljedica kako načina tova, tako i kategorije proizvedenih tovljenika. Pretežno se proizvodilo meso starijih krava, te volova i iz rasploda isključenih bikova. Druga je skrajnost bila u činjenici da se pretežan dio viška raspoložive teladi klao najčešće u dobi od 2—3 mjeseca.

U poslijeratnim godinama sve više dolazi do izraza tendenca u promjeni strukture proizvodnje mesa goveda. Ograničava se tov starijih grla, specijalno volova, kao i tov teladi do 2 mjeseca. Umjesto tova tih kategorija sve više se proizvodi i pristupa tovu junadi u dobi od 1—2 godine. Posljedica toga je da umjesto klanja teladi u težini od 100—120 kg, dolazi na tržište junad u težini od 400 do 600 kg žive vage. Znači da se u istom fondu plotkinja može povećati proizvođnja kvalitetnog mladog mesa goveda, čije se rezerve kriju upravo u dobi navedenih razlika mladih kategorija goveda kod klanja.

Proizvodnja mesa goveda ima za našu zemlju veliko značenje, kako za podmirenje vlastitih potreba tako i za izvoz na vanjska tržišta. Mogućnosti proizvodnje toga mesa su velike, radi se samo o tome da pristupimo što solidnije organizaciji industrijskog tova na velikim krupnim gospodarstvima državnog sektora. Za uspješno poslovanje bitna je kontinuiranost, kvalitet i što niži troškovi proizvođnje.

a) Karakteristike tova mladih goveda

Poznata je izreka da nije svako tele za tov. Bitno je da za tu svrhu izaberemo takav materijal, koji će osigurati uspješan tov. Pri tom je u prvom redu potrebno voditi računa i to: o pasmini, koja treba da bude ranozrela. Za naše prilike tu dolazi u obzir na prvom mjestu simentalsko, crno-šaro i smeđe alpsko govedo. Grla tih pasmina mogu u dobi od 12 mjeseci postići u tovu težinu ž-ive vage 400—500 kg. U tov se mogu staviti i grla raznih križanaca sa domaćim govedom, no sa tim se postižu znatno manje težine u navedenoj dobi.

Junad ranozrelih pasmina proizvode u tovu relativno dosta mesa, a manje masti. Prirast masti (loja) dolazi do izraza u većoj mjeri lznad 300 kg težine tovljenika.

Prirast tjelesne težine najveći je u mlađoj dobi (prvoj godini), i tada junad troše za jedinicu prirasta relativno najmanje hrane (za 1 kg prirasta žive vage utroši se 6—7 h. j. i oko 600—700 g prob. bjelančevina).

Voluminozna krma za tov treba da bude kvalitetna, te što bogatija s prob. bjelančevinama, vitaminima i mineralnim tvarima. Najbolje je sijeno leguminoza, a u obzir dolazi silaža, zelena krma i kvalitetna paša.

Brže se tovi koncentratima, a nešto jeftinije voluminoznim krmivima. U prvom je slučaju kvalitet mesa bolji, u drugom nešto lošiji. Općenito je kvalitet mesa mladih grla bolji od kvaliteta starijih grla.

Neprekidni intenzivni tov predstavlja i najjeftiniji tov. No uspješan tov može biti i onda ako je u prvoj fazi nešto ekstenzivniji, a u drugoj intenzivniji.

Za tov su prikladnija muška od ženskih grla. Prva imaju bolji prirast, manje masti d nešto manji utrošak hrane za jedinicu prirasta. Muška grla preporuča se toviti u težini 400—500 kg, a ženska od 380—420 kg. Za muška se grla postiže nešto bolja cijena nego za ženska grla.

Kastrirana muška grla imaju u mladosti slabije priraste i veći utrošak hrane od pekastriranih grla. Međutim, nema razlike u prirastu i iskorišćavanju hrane između kastriranih i nekastriranih junica (Rako, Mikulec i Dumanovsky).

Tov junadi među ostalim ima i tu prednost da, ukoliko dođe u pitanje isporuka, još uvijek možemo rentabilno prođužiti vrijeme tova za nekoliko mjeseci, a što nije slučaj s tovom starijih grla.

Ekonomika tova ovisi o organizaciji tova, tehnološkom procesu, izboru materijala za tov, vrsti krmiva i njihovoj cijeni, te o postignutom kvalitetu tovljenika. Pri tom je bitno tržište, naročito njegovi zahtjevi, te cijena.

b) Izbor teladi za tov

Pristupajući izboru teladi za tov često se gube iz vida osnovni zahtjevi kojima treba da odgovaraju ta grla. Tu se u prvom redu misli na primarna svojstva, kao što su: zdravlje (vitalnost), konstitucija i izjeđnačenost telađi. Ta svojstva predstavljaju osnovni uvjet za valjan, uspješan i ekonomičan tov mlađih goveda.

Najvrijednije partije mesa nalazimo na leđima, butinama te sapima. S tim u vezi postavlja se zahtjev d.a tovljači proizvedu upravo takve tovljenike, koji će posjedovati što prostrandje i bogatije partije mesa na spomenutim dijelovima tijela. Kod toga treba, međutim, znati da stupanj tvorbe mišića ovisi prvenstveno o nasljednosti, te da nismo u stanju ni s bogatom prehranom, čak ni onom koja se odlikuje s dosta bjelančevina, tu proizvodnju podići preko fizioloških granica nekog grla, koja je uvjetovana nasljednim osnovama. U tom slučaju višak hrane ide uglavnom na proizvodnju masti, manje mesa.

Ustanovljeno je da mogućnosti tvorbe mesa stoje u uskom odnosu s kapacitetom rasta i intenzitetom prirasta, stupnjem ranozrelosti, okvirom tijela, posebno dubinskim, širinskim i dužinskim mjerama tijela. Prema tome za uspješan i rentabilan tov, tj. proizvodnju kvalitetnog mesa i klaoničku vrijednost, važno je izabrati životinje koje će posjedovati izrazite tipske oznake za spomenutu proizvodnju. Postoji dakle određeni tip za proizvodnju mesa, koji je diferenciran već u ranoj mladosti. To je za praksu bitno, jer se izbor teladi može razmjerno dobro obaviti u ranoj dobi, tj. starosti teladi 2—3 mjeseca. Karakteristike toga tipa su široka i duboka prsa, kako u njihovom prednjem dijelu između lopatično-ramenog zgloba, tako i iza plećke. Prsa trebaju da budu dobro zaobljena i duga, rebra u kosom položaju. Kratka, bačvasta prsa s okomitim rebrima pređstavljaju specifičan tovni tip, koji stoji u suprotnosti s proizvodnjom mlijeka kod krava. Plećka treba da je široka, dosta duga i dobro obložena mišičjem, greben širok i mesnat. Dalji je zahtjev duga leđa i ledvine s izraženom širinom, zatim duga, ravna i široka zdjelica s dobro razvijenim, širokim i dubokim butinama.

Uske, plitke životinje u prednjem i stražnjem đijelu tijela ne posjeduju tovne sposobnosti. To isto vrijedi i za životinje kratkog tijela.

Tovna sposobnost junadi bazira se, dakle, na kapacitetima rasta i intenzitetu prirasta te iskorišćavanju hrane. Kapacitet rasta — razvijenost pojedinih dijelova tijela — uvjetovana je visinom, dužinom, dubinom, širinom : težinom tijela, a ograničen je genetskim faktorima. Intenzitet prirasta uvjetovan je nasljednom ranozrelošću, dok stupanj iskorišćavanja hrane ovisi o dužini probavnog trakta, resorpciji hrane i intenzitetu izmjene tvari, a koja su svojstva također nasljedna.

Istraživanja su pokazala da se na osnovu kapaciteta rasta već u ranoj mladosti mogu ustanoviti sposobnosti za proizvodnju mesa kod domaćih životinja. Utvrđeno je da kapacitet rasta stoji u uskoj vezi s tjelesnom težinom teladi pri teljenju (stupanj nasljednosti — heritabilitet iznosi 30—72%). Također je utvrđeno da postoji visoki heritabilitet za pojedine tjelesne mjere, a o čemu nas informiraju slijedeći pođaci za navedene pasmine goveda:

• m j e r e simentalska (Weber)
  visina grebena 0,63
  dubina prsiju 0,36
  obim prsiju 0,28
  dužina trupa —
  širina zdjelice 0,50
• m j e r e frizijska (Touchberry)
  visina grebena 0,73
  dubina prsiju 0,80
  obim prsiju 0,61
  dužina trupa 0,58
  širina zdjelice —

Znači da su pojedine tjelesne mjere (kapacitet rasta) uvjetovane dobrim dijelom nasljednim faktorima. One nam kao takve mogu korisno poslužiti pri izboru teladi za tov, jer o njima ovisi konačna težina tijela, uspjeh ili neuspjeh tova.

Dalje, treba istaknuti da između važnijih tjelesnih mjera postoji uska povezanost između njih na početku tova i u njegovim kasnijim fazama. Pri tom je naročito bitno i to da postoji izrazito pozitivna i signifikantna korelacija između tjelesnih mjera na početku tova i konačne težine tijela junadi u tovu. Istražujući te odnose ustanovili su Rako i Dumanovsky ove vrijednosti:

• visina grebena
  dužina tijela
  dubina prsa
• širina prsa
  dužina zdijelice
  širina zdijelice
  širina čela
  težina tijela
  broj poena

Znači, moguće je u praksi već u ranoj mladosti teladi, a na osnovu kapaciteta rasta prosuditi, utvrditi koja će grla, s obzirom na postignutu težinu tijela, dati bolje rezultate na završetku tova. Najprikladniji su za tu ocjenu dužina tijela, zatim dubina prsa i širina zdjelice te težina tijela.

Prema iskustvu možemo i subjektivno relativno dobro ocijeniti kvalitete mladih grla za tov. Navedni autori su na osnovu opće ocjene za dubinu, dužinu i širinu teladi utvrdili korelaciju r = + 0,415.

Što su pojedine tjelesne mjere teladi na početku tova veće, to će i njihova težina tijela na kraju tova biti veća (pri tom treba izuzeti niske, kratke, zaobljene ,,pummel“ tipove), Računom regresije ustanovljeno je da svako povećanje za 1 cm dubine prsiju (u dobi teladi od 3 mjeseca) uslijedi povećanje težine tijela na kraju tova za 8 kg, širine prsiju za 6,1 kg, a dužine tijela za 3 kg. Znači da telad koja od svojih vršnjaka imaju, npr., veću dubinu prsiju za 10 cm, biti će od njih na kraju tova teža za oko 80 kg, zatim u istom slučaju širine prsiju 61 kg, te kod dužine tijela za 30 kg (Rako i Dumanovsky).

Kapacitet rasta u mladosti ne govori samo u prilog boljeg prirasta i veće težine tijela na kraju tova junadi već i za veću oistu težinu mesa. Tako postoji visoka korelacija između dubine prsiju, širine zdjelice, te dužine tijela i čiste težine mesa (r = + 0,5—0,8). Široki, dugi i duboki tipovi imaju na kraju tova čistu težinu mesa 56—60%, a uski i plitki tipovi oko 50%. Dalje, grla s većim kapacitetom rasta imaju manji utrošak hrane za 10—12% nego grla s malim kapacitetom rasta.

Za uspješan i rentabilan tov bitno je pitanje iskorišćavanja hrane. Utvrđeno je da iskorišćavanje hrane stoji u pozitivnom odnosu sa količinom dnevno uzete hrane. Što su, dakle, životinje boljeg apetita, što uzimaju dnevno veće količine hrane, tim je veći i dnevni prirast, a utrošak hranjivih tvari za jedinicu proizvoda manji (r = + 0,5) i obratno. Veći stupanj iskorišćavanja hrane u mladosti ujedno govori za relativno veću proizvodnju mesa, a manje masti.

Prednja izlaganja upućuju na solidan i stručan izbor teladi za tov. Pri tom nam kapacitet rasta i prirasta pruža dovoljno mogućnosti za navedenu svrhu. Pravovremenim uočavanjem i isključivanjem minus-varijanata, prilikom kupovine teladi ili u prvoj fazi tova, može se u velikoj mjeri podići kvantitet, kvalitet i rentabilitet u proizvodnji mesa goveda. Ne vršeći navedeni izbor teladi, ostavljajući sav materijal u tovu, neminovno se nalazimo u situaciji niske, skupe proizvodnje i lošeg kvaliteta mesa.

c) Nakup teladi za tov

U pomanjkanju vlastite teladi za tov upućen je socijalistički sektor na njihov otkup sa šireg uzgojnog područja privatnog sektora. Taj otkup, odnosno prihvat i prehrana teladi u prvoj fazi privikavanja na nove prilike držanja i prehrane zadaje mnogo poteškoća. Da bi se taj posao obavio što uspješnije, treba voditi računa o slijedećem:

Telad predviđena za tov otkupljuju se u dobi od 8—10 tjedana, a u težini tijela 100—120 kg. Treba imati na umu da se lakše privikavaju na novi režim prehrane srednje uhranjena nego na mlijeku utovljena telad. U navedenoj dobi i težini redovito su telad priviknuta na uzimanje hrane, pa je i njihovo privikavanje na nove prilike mnogo lakše.

Od osobitog je značaja daljina nakupnih centara i dužina trajanja transporta. Dugi transporti nekada 1—2 dana, imaju za posljedicu slabu njegu i prehranu teladi. To je razlog zbog kojeg se preporuča telad kupovati u što neposrednijoj blizini pojedinih ekonomija.

Nakupljenu telad treba u kritičnom periodu od 15—20 dana smjestiti u zatvorene prostorije, posebno njegovati i hraniti. Takvoj teladi kroz prva 2—3 dana daju se manji obroci koncentrata, dok se oni kasnije kreću dnevno u količini od 2—3 kg.

Nakon spomenutog prelaznog perioda prebacuju se telad u otvorene staje, posebnog uređaja i tu drže oko 30 dana, tj. do težine tijela od oko 150 kg. Poslije tog vremena dolaze u tovilište i ostaju do kraja tova.

Ukoliko je smještaj, njega i prehrana teladi dobra, gubici su teladi relativno mali (zbog bolesti izluči se 4—6%).

d) Kategorije tovljenika

Imajući u vidu razne momente koji diktiraju tov goveda, razlikujemo nekoliko kategorija tovljenih grla. Tako imamo tov teladi, tov junadi i tov starijih grla.

1. Tov teladi može biti: punim mlijekom, obranim mlijekom i produženi tov s koncentratima.

Tov teladi punim mlijekom traje oko 2 mjeseca za koje vrijeme se postigne težina tovljenika 90—110 kg. Ukupno se utroši oko 600 kg punog mlijeka. Telad se drži u posebnim boksovima, a u grupi se drži 2—4 grla. Za 1 kg prirasta žive vage prosječno se utroši oko 10 kg punog mlijeka Telad tovljena punim mlijekom postižu pri klanju 60—70% čiste težine mesa i gotovo redovito kvalitet A klase. Kvalitet mesa je vrlo dobar, a cijena relativno vrlo visoka (ovisi o cijeni mlijeka).

Sl. 47. — Utovljena junad pincgavske pasmine iz Austrije

Izostavljeno iz prikaza

Tov teladi obranim mlijekom traje oko 10 tjedana, a utovljena grla postižu težinu od oko 100 kg. Ukupno se utroši oko 200 l punog mlijeka i 650 l obranog. Čista težina mesa kreće se 55—62%, a kvalitet mesa AB klase. Za 1 kg prirasta utroši se oko 11 l obranog i 3 l punog mlijeka. Zbog nešto lošije kvalitete mesa i cijena mu je redovito nešto niža nego u slučaju tova punim mlijekom.

Tov teladi koncentratima — produženi tov teladi traje 5—6 mjeseci. Za vrijeme prva 3—4 mjeseca bazira se dijelom na punom i obranom mlijeku te koncentratima, a manje voluminoznim krmivima. Posljednja 2—3 mjeseca osnovni obrok sačinjavaju koncentrati. Prosječna težnja muške teladi na kraju tova iznosi 200—2^10 kg. Čista težina mesa kreće se 55—60%, dok kvalitet dolazi u BC klasu.

2. Tov junadi traje redovito 1—2 godine, a težine tijela kod muških grla 400—600 kg, te ženska 380—420 kg.

Tov junadi može biti različitog karaktera. Naime on se može bazirati pretežno na koncentratu ili voluminoznoj krmi, što ovisi o prilikama i mogućnostima pojedinih proizvodnih jedinica.

U posljednje vrijeme dolazi do izraza u sve većoj mjeri tov koncentratima čija smjesa sadrži i jedan dio balasta voluminoznih krmiva. Mlađe kategorije dobivaju u tom obroku brašno lucerne, a starije kategorije grublja voluminozna krmiva (ljuske suncokretove sačme i slično).

Za vrijeme tova do 12 ili 15 mjeseci dnevni prirast iznosi oko 1—1,2 kg žive vage. Ukoliko je tov na bazi kukuruza (što je kod nas najčešće slučaj), tada se za 1 kg prirasta utroši oko 5 kg kukuruza, 0,5 kg sačme te 2,5 kg sijena.

U intenzivnom tovu postiže se ne samo dobar prirast nego i kvalitet mesa, kao i randman (55—58%).

3. Tov starijih grla, volova i krava traje redovito 3—4 mjeseca, a svrha mu je da općenito popravi i postigne nešto bolju klasu tovljenika. Taj se tov uglavnom bazira na ugljikohidratnim krmivima. Dnevni prirast u tovu kreće se oko 1 kg, dok je utrošak hrane za jedinicu prirasta relativno velik (8—10 h. j.) radi toga što se radi o prirastu masti—loja.

Sl. 48. — Tovno-mlječni tip — njemačko visinsko šareno govedo (Fleckvieh)

Kao i ostali vidovi proizvodnje, tako i tov goveda zahtjeva redovitu povremenu kontrolu. Nužno je jedanput mjesečno vagati grla u tovu i na bazi utrošenih krmiva utvrditi priraste težine tijela. Odstupanja u prirastima zahtjevaju provjeravanje svih faktora o kojima oni ovise.

e) Ocjena kvalitete goveda za klanje

Jugoslovenski zavod za standardizaciju donio je slijedeće propise o kvaliteti goveda za klanje (navodimo podatke samo za plemenita goveda —pobliže vidi Službeni list FNRJ br. 49/58):

• Kategorija i starost
  1. Telad do 6 mj.
  2. Mlađa junad do 18 mj. P. S. u tipu baby beef je samo I—A i I kl.
  3. Starija junad 18—36 mj. (mlađa goveda)
  4. Goveda preko 3 god.
• Bikovi I—A
  I
  II
  III
  Volovi I
  II
  III
  IV
  Krave I
  II
  III
  IV
  V
• Napomena
  -samo sa mlječnim zubima
  -sa najviše 4 stalna zuba
  -koja imaju naj-manje 6 stalnih zuba
  -sa najviše 6 stal-nih zuba
  -sa najviše 6 stal-nih zuba
  -sa najviše 6 stal-nih zuba

Svestranost kvaliteta govedskog mesa vezana je uz slijedeće faktore:

1. dob goveda

1. teletina (od 3 nedjelje do 3,5 mjeseca);
2. mlada govedina (od 4 mjeseca do 1,5 godine);
3. govedina:
4. mladi tovljeni bikovi ili volovi (1,5 do 2,5 godine);
5. stari tovljeni volovi,
6. mlade tovljene krave (2—3 godine),
7. tovljene krave srednje dobi,
8. mršavi volovi,
9. mršave krave;
10. kobasičarska govedina;
11. govedina za konzerve (govedina kasnozrelih goveda).

2. uhranjenost goveda

1. tovljena teletina i junetina;
2. tovljena govedina;
3. mršava govedina.

3. dijelovi čiste težine (trupa)

4. način konzerviranja

1. svježa govedina i svježa teletina;
2. kratko hlađena govedina (do 10 dana);
3. uleđena govedina;
4. aerobne sterilne konzerve govedine.

Opskrba potrošača govedskim mesom je to bolja što se više kolje utovijenih goveda. Tovljenjem goveda povećava se ukupna proizvodnja mesa bilo za domaće tržište ili izvoz.

Pod klaoničnom ili čistom težinom razumijevamo težinu zaklane životinje bez glave, nogu do prednjeg ,,koljena“, do skočnog’a zgloba, bez kože i bez organa trbušne, prsne i zdjelične utline, ali se u čistu težinu goveda ubrajaju bubrezi s lojem. Klaonična ili čista težina izražava se u postocima žive vage. Pod živom vagom goveda za klanje razumijevamo težinu goveda neposredno prije klanja, nakon što je životinja postila 12—24 sata. Među klaonične nusproizvode ubrajamo: organe prsne, trbušne (bez bubrega i loja) i zdjelične šupljine, noge do ,,koljena“, loj s trbušnih organa, krv, spolne organe, vime krava, kožu, rogove i papke, pa još repne duge dlake. Kod teladi se u klaoničnu težinu računa (kao kod stoke sitnog zuba) još i glava i noge do papaka Uz čistu težinu i nusproizvode postoji i otpad klanja: oči, žuč, jedan dio krvi. sadržaj želuca, izrezane ušne školjke, mokraća, pa obresci mesa i kostiju kod zasijecanja. U otpad se računa i okapina ili kalo hlađenja u prva 24 sata uskladištenja čiste težine.

Tabela 9. Klaonični nusproizvodi prema živoj vazi goveda u postocima (prosjek pasmina kombiniranih svojstava)

Izostavljeno iz prikaza

• Vrsta nusproizvoda Volovi
  živa težina 100,00
  krv 2,30
  jezik 0,40
  glava 2,40
  noge do koljena 1,50
  želudac i crijeva s grizom 22,00
  slezina 0,10
  jetra (džigerica) 0,90
  srce 0,30
  pluća (bijela džigerica) 0,80
  Svega nusproizvoda 41,50
• Vrsta nusproizvoda Krave
  živa težina 100,00
  krv 2,30
  jezik 0,40
  glava 2,70
  noge do koljena 1,40
  želudac i crijeva s grizom 25,00
  slezina 0,50
  jetra (džigerica) 1,00
  srce 0,40
  pluća (bijela džigerica) 0,80
  Svega nusproizvoda 44,30
• Vrsta nusproizvoda Telad
  živa težina 100,00
  krv 3,50
  jezik 0,60
  glava 4,30
  noge do koljena 3,50
  želudac i crijeva s grizom 11,00
  slezina 0,30
  jetra (džigerica) 1,70
  srce 0,60
  pluća (bijela džigerica) 1,40
  Svega nusproizvoda 33,5

Stanje uhranjenosti i dob utječe i na kemijski sastav govedine. Utovljena goveda, po Graseru (Grasser), daju 5—9% kilograma žive vage. Sadržaj loja u čistoj težini utječe na kemijski sastav mesa. Boja loja vezana je za količinu klorofila u krmi (žut loj), ali je boja loja i nasljedno svojstvo recesivnoga karaktera. Što je govedo utovljenije i ranozrelije, konsistencija loja mu je bolja. Mlađe životinje imaju manje masti, a starije više. Tako telad u dobi od 3 mjeseca ima 7—8%, a jednogodišnja junad 15—-16% masti (rebarni dio).

Čista težina dijeli se u kvalitetne kategorije, i to ovako:

Govedina:

• I. kategorija
  pisana pečenica
  pržolica
  hrbat, nutarnja bočica
• II. kategorija
  prsa
  greben
  rebra, trbušnina
• III. kategorija
  prednji bočnjak
  stražnji bočnjak
  ličnica, rep

Teletina:

• bubrežnjak, hrbat
• bijela pečenica i
• nutarnja butina
• lopatica, prsi s potrbušinom
• vrat, prednja i stražnja goljenica

Kvalitet mesa slabi kaliranjem žive vage. Prema Herter-Vilsdorfu (Wilsdorf) u željezničkom transportu pri pravilnom utovaru, istovaru i njezi tokom transporta kaliranje žive vage izgleda ovako:

• Kategorija goveda Prevozna daljina km
  telad 270
  stari bikovi 239
  stare junice 222
  mladi bikovi 256
  mlade junice 329
  stari volovi 339
  posve mlade junice 400
  mladi volovi 310
• Kategorija goveda Kalo u %
  telad 4,2
  stari bikovi 4,5
  stare junice 4,9
  mladi bikovi 5,5
  mlade junice 5,9
  stari volovi 6,1
  posve mlade junice 6,5
  mladi volovi 7,3
• Kategorija goveda 1 kg žive vage kalira na km:
  telad 38,0
  stari bikovi 5,6
  stare junice 8,7
  mladi bikovi 5,0
  mlade junice 10,4
  stari volovi 6,9
  posve mlade junice nema podataka
  mladi volovi 6,2

Od ponutrice najvredniji je proizvod loj za tehničku industriju masnoća, krv za prehrambenu i krmnu industriju, žlijezde za farmaceutsku, pa kosti i derivati kostiju za sve grane organske industrije i velik broj anorganskih industrija. Po I. Kutleši moglo se na našim klaonicama prije rata sabrati do 30 miliona kilograma krvi. Od te se količine iskorišćavalo 20—25%. Tovljene životinje daju manje krvi od mršavih, mlade od starijih, odmorne više od umornih. Odrasla goveda daju u prosjeku oko 20, a telad 3—4 kg krvi. Po kaloričnoj vrijednosti krv neznatno zaostaje za mršavom govedinom:

• Goveđa krv %
  bjelančevine 17,3
  masti 0,5
  ugljikohidrati 0,1
  mineralne tvari 0,8
  u 100 g kal. do 76
• Mršava govedina %
  bjelančevine 20,6
  masti 1,7
  ugljikohidrati 0,4
  mineralne tvari 1,2
  u 100 g kal. oko 99

VI. Organizacija govedarske proizvodnje

Organizacija govedarske proizvodnje zavisi od agrarno-ekonomskog sistema govedarstva razvijenog iz kapaciteta krmne baze i iz osnovnih sistema iskorišćavanja tla ukoliko se radi o govedarstvu u okviru poljoprivrednih gospodarstava (a većinom je tako), odnosno zavisi od tržišta robnog proizvoda iz govedarstva i tržišta krme ako se radi o specijaliziranim industrijski organiziranim govedarskim farmama (npr. izmuzna gospodarstva, tovilišta). Ako su takvi industrijski govedarski pogoni organizirani u sklopu poljoprivrednog gospodarstva, zavisni su od kapaciteta govedarstva unutar poljoprivrednog pogona. Takvih je danas još manje, ali su ekonomski (zbog bolje mogućnosti racionalizacije proizvodnje) aktuelniji. Prednosti iz ta dva osnovna sistema govedarstva iskorišćene su na velikim poljoprivrednim gospodarstvima tako što se u okviru ekonomskog poslovanja gospodarstva odvajaju najakumulativnije faze direktne robne proizvodnje (mlijeko, tov) u samostalne ekonomske jedinice, koje koriste sirovinu (remont goveda i većinu krme) iz poljoprivredne proizvodnje u užem smislu riječi.

Sistemi govedarstva mjereni odnosom prema kompleksu proizvodnje nekog poljoprivrednog dobra su slijeđeći:

1. Govedarstvo kao funkcija biljne proizvodnje redovito je ekstenzivno, a razvijeno je zbog iskorišćavanja apsolutne krme, proizvodnje stajskog gnoja, povećanja bruto-produkta oplemenjivanjem apsolutne krme (za koje se kaO stimulativni faktor dodaje i koncentrat).
2. Govedarstvo kao sredstvo podizanja rentabilnosti biljne proizvodnje (proširena reprodukcija, oplemenjivačko gospodarstvo), a ekonomski mu se efekat mjeri po visini unovčenja robe iz biljne proizvodnje iskorišćene preko goveda umjesto direktnom prodajom.
3. Govedarstvo kao faktor kapaciteta i vrste biljne proizvodnje (tj. biljna je proizvodnja funkcija goveđarstva, odnosno stočarstva uopće) redovito je intenzivno, a zadatak mu je da visokom bruto-proizvodnjom omogući razvoj intenzivnih krmnih kultura (oplemenjivačko gospodarstvo u užem smislu riječi). Efekat mu se mjeri po bruto-proizvodnji glavnog stočnog proizvoda po jedinici poljoprivredne površine; tako npr., ako je proizvodnja obračunata na mlijeko, ekstenzivnim se smatra govedarstvo s proizvodnjom do 1500 kg mlijeka/ha, prelaznim 1600—4000, a intenzivnim s preko 4100 kg mlijeka/ha,

3. Iskorišćavanje svinja

Klanje svinja po broju i strukturi. Svrha držanja svinja je proizvođnja mesa i masti, ali su vrijedni i njihovi nusproizvodi: krv, neke inkretorne žlijezde, želudac, crijeva, žuč, čekinje, koža i konačno gnoj. Bez obzira na dob, težinu i kondiciju svinje se u svako doba mogu koristiti za klanje, koje se vrši u domaćinstvima i u klaonicama. Dok se prije najveći dio svinja klao za vlastite potrebe u samim domaćinstvima, usporedo sa industrijalizacijom i urbanizacijom u većini zemalja naglo je porastao broj i udio klanja svinja u klaonicama, a stalno je opadao broj zaklanih svinja u domaćinstvima, koje u zemljama sa intenzivnim stočarstvom čine malen udio, mjestimice svega oko 10% svih zaklanih svinja. Ovaj proces se odvija u zadnjem deceniju i kod nas, kako to pokazuje broj klanja svinja u Jugoslaviji u periodu od 1953. do 1961. godine:

• godine broj zaklanih svinja u hilj. komada
• % udio
• ukupno u klaonicama
• u domaćinstvima
• klaonica
• domaćinstava

Uz znatan porast ukupnog broja zaklanih svinja očita je stagnacija broja zaklanih svinja u đomaćinstvima i brzo povećanje apsolutnog broja i relativnog udjela svinja zaklanih na klaonicama, pa će se taj trend u pravcu sve većeg klanja svinja na klaonicama, napose za potrebe izvoza prerađevina naše mesne inđustrije, bez sumnje i dalje nastavljati.

Prema kategorijama svinja, a u klaonicama i prema njihovim prosječnim težinama i randmanu, bilo je u 1961. godini zaklano:

• prasad
• mršave svinje
• svinje za meso
• svinje za mast
• ukupno
• u klaonicama komada u hiljadama
• prosječna težina kg u domaćinstvima hiljada
• ukupno hiljada

Struktura klanja svinja po kategorijama općenito pokazuje još razmjerno visok udio klanja prasadi koja eine 16,2% svih zaklanih svinja. Iako se ta klanja, zapravo nepotpuno iskorišćenih svinja većinom u privatnim domaćinstvima, postepeno smanjuju, jer su još 1956. godine iznosila — prema statističkim podacima, a realno sigurno bila još i viša — 21,1% svih zaklanih svinja, ipak treba nastojati da se i dalje mijenja struktura klanja u korist zrelih utovljenih svinja. Dok se u privatnim domaćinstvima ponajviše kolju svinje za mast i prasad, dotle pretežni dio klanja svinja na klaonicama otpada na svinje za meso, koje se većim dijelom prerađuju i tako izvoze.

S obzirom na potrebe mesne industrije razlikuju se u našim proizvodnim prilikama po propisima jugoslavenskog standarda za svinje za klanje (JUS E Ci020, 1960) prema dobi i spolu slijedeće kategorije i težinske grupe svinja za klanje, koje uključuju životinje svih pasimiina i tipova:

prasad. oba spola, koja nisu mlađa od 6 nedelja niti starija od 4 mjeseca. Prasad se razvrstavaju u težinske grupe: laka od 10 do 15 kg, srednja od 15 do 20 kg i teška od 20 do 30 kg;
mlade svinje oba spola, u dobi do 12 mjeseci, muške kastrirane, a ženske koje nisu bile bremenite. Razvnstavaju se u težinske grupe: lake 80—95 kg, srednje 95—110 kg i teške 110—125 kg;
krmače koje su imale jednu ili više bremenitosti, bez obzira da li su kastrirane ili nekastrirane. Ovdje spadaju i ženska grla koja nisu bila bremenita. ali su starija od 12 mjeseci. Krmače se razvrstavaju u ove grupe: lake ispod 140 kg, srednje 140—180 kg i teške preko 180 kg;
kastrati — muška grla svih dobi, koja su kastrirana poslije završenoga porasta ili prije ukoliko su starija od 12 mjeseci. Težinske grupe su iste kao kod krmača.

Standardi svinja za klanje. Unutar svake kategorije svinja za klanje određuje ovlašteni državni organ ocjenu vrijeđnosti na osnovu odnosa mesa i masti, i to za prasad, krmače i kastrate bilo u živom bilo u zaklanom stanju, a za mlade svinje samo u zaklanom stanju. Prasad svih težinskih grupa ocjenjuje se kao prasad mesnatih, mesnato-masnih i masnih svinja a krmače i kastrati kao mesnate, polumasne, masne i mršave. Mlade svinje se ocjenjuju u sve tri težinske grupe prema zbiru debljina slanine iznad grebena, leđa i krsta, koji se kreće u pojedinim ocjenskim i težinskim grupama od 7 do preko 17 cm, u prima mesnate, mesnate, polumasne, masne i mršave mlade svinje. Za svaku pojedinu svinju za klanje izdaje ovlašteni državni organ dokumenat o ocjeni njezine vrijednosti, koji sadrži: živu mjeru, kategoriju, težinsku grupu i ocjenu vrijednosti.

Za svinje za proizvodnju bekona postoji posebni JUS-ov standard, kojim se definira bekon kao proizvod koji se izrađuje od polutki mlađih mesnatih svinja tzv. bekon-tipa. Te polutke bez glave, kičmenog stuba, kostiju karlice, lopatične i grudne kosti te nožica konzerviraju se salamurenjem ili salamurenjem i dimljenjem na poseban način. Svinje za bekon kolju se u dobi od 6—8 mjeseci kada postignu živu težinu od 80—95 kg. Muška prasad moraju se kastrirati još dok siše, a ženska se ne smiju kastrirati. Prema klaoničkoj težini zaklane bekon svinje razvrstavaju se u 6 težinskih grupa tj. od 48—50 kg, 50—58, 58—63, 63—69, 69—75 i 75—79 kg, koje se označuju žigom na sredini leđa svake polutke slovima M, T, L, S, K i Z.

Ocjenjivanje kvalitete bekona vrši ovlašteni državni organ i to prema dužini polutki, kvaliteti mesa i slanine te debljini slanine mjerenjem na grebenu, sredini leđa i na krstima.

Prema debljini slanine polutke bekona razvrstavaju se u slijedeće ocjene vrijednosti:

• ocjena
• maksimalna debljina slanine u cm na
• grebenu, sredini leđa, krstima
• E, 5, 3, 3
• T, 5,5, 3,5, 3,5
• D, 6, 4, 4

Ove ocjene vrijednosti označavaju se žigosanjem slova E, T i D na sredini polutke, a uz to se žigom koji rotira upisuje u dva reda uzđuž polutki ,,Yugoslav“ budući da je roba namjenjena izvozu.

I dokumenat o ocjeni vrijednosti bekona treba da sadrži podatke za živu mjeru, klaoničku težinu i ocjenu vrijeđnosti.

Ovih se stanđarda drži naša mesna industrija, a prema njima i postignutoj kvaliteti određuju se i cijene kao i premije za prodate svinje. Prije su u našoj industriji bile razvrstavane, a još se i danas u praksi mnogo upotrebljuju slijedeće kategorije svinja za klanje: odojci od 7 do 20 kg, prasad (tzv. „frišlingi“) od 20 do 50 kg, šunkaši — mlade mesnate svinje od 50 do 110 kg, debele svinje — tovljenici masnih pasmina u težini od 150—200 kg te ostale svinje — nedovoljno utovljene, mršave, kastrirani nerasti i dr.

U stranim državama prema uslovima proizvodnje i tržišta primjenjuju se drugačije kategorije svinja za klanje u koje se razvrstavaju i naše svinje kada se izvoze u te zemlje.

Za potrebe industrije mesa nabavljaju se svinje bilo preuzimanjem ugovorenih tovljenika na samim društvenim dobrima ili ekonomijama, zadružnim pogonima ili slično. Vaganje svinja vrši se na terenu pri preuzimanju na utovarnoj stanici prodavca, pri čemu se odbija 2% težine kao kalo za normalnu nahranjenost.

Transport živih svinja za klanje vrši se kamionima ili željeznicom, a na kraće udaljenosti i manjem broju svinja traktorskim prikolicama i, eventualno, još i kolima. U prošlim stoljećima uobičajeni transport svinja pješice uopće ne dolazi u obzir kako zbog ogromnih gubitaka u težini tako i zbog uginuća. Pri transportu svinje se ne smiju tovariti po vrućiini, nego po mogućnosti noću ili ranom zorom, ne smij.u da budu nahranjene i previše natrpane u vozila, kako bi se izbjegli gubici uslijed uginuća ili pak oslijeđivanje i oštećenje svinja uslijed ugriza, modrioa, masnica ili drugih povreda na koži kojih napose ne smije biti kod svinja za bekon. I željeznice i kamioni su podjednako pogodno sredstvo za transporit svinja. U USA je prilikom transporta željeznicom 1933—1934. godine u prosjeku uginulo 0,08% prevezenih svinja, a pri transportu kamionima oko 0,09%, a i gubitak zbog oštećenja i preloma kostiju bio je pri prijevozu kamionima sa oko 0,18% samo nešto veći nego kod prijevoza željeznicom — 0,14%. Pri odgovarajućem transportu bekon-svinja u urednim vagonima ili kamionima nema nikakovih razlika ni u procentu oštećenja ni ti u transportnom kalu. Kada se prevoze teže i deblje svinje, tada su i transportni gubici razumIjivo znatno viši. Naravno da su i ti gubici, kao i gubi.ci u težini, tzv. transportni kalo svinja, veoma varijabilni i ovisni ne samo o težini i utovljenosti svinja nego i o dužini puta, klimatekim priliikama, načinu tovarenja i natrpamosti, zadnjem hranjenju i napajanju pa i o drugim faktorima.

Nakon puta treba da se svinje odmore 24 sata do samoga klanja jer što su svinje odmornije, i kvalitet mesa im je bolji. U to doba svinje ne dobivaju hranu nego samo vodu. Prilikom klanja svinja treba hvatati krv, koja čini 2—4% žive težine, a koristi se u prirodnom sastavu ili kao krvna plazma za izrađu kobasica ili, rijeđe, služi kao vrijedna stočna hrana (krvno brašno) odnosno kao industrijska sirovina (fibrin, alpumin), no nažalost često i beskorisno otječe u kanale. Nakon iskrvaranja svinje se ošure u bazenima ili pod tuševima vrućom vodom, pa zat:m im se na klaonicama noževima ili posebnim mašinama ostružu čekinje. U nekim našim privatnim domaćinstvima još je uobičajeno paljenje čekinja slamom, dok se za proizvodnju ibekona obavezno opaljuju ostaci čekinja nakon mašinskog i ručnog skidanja, ali u posebnim pećima ili pomoću lampi. Skidanje cijele kože zajedno s dlakom vrši se kod nas na većim klaonicama u manjem broju i to samo kod starijih svinja. Poslije odstranjivanja čekinja i pranja kože svinjama se izvade unutrašnjd organi, a zatim se rasijecaju polutke, s kojih se kod težih utovljemih svinja skida slanina. Bekon-svinje ostaju u polovinama kojima se odsijeku glave i nožice, a onda se žigošu vatrenim žigovima za klasu, kategoriju, odnosno klaonicu te uzdužnim žigom ,,Yugoslav“ pa otpremaju u hiadnjaču na 18—24 sata. Iza toga se izvadi kralježnica, lopatica, grudna i karlične kosti, polutke se ,,obrade“, obrežu pa im se ubrizga salamura i stave kroz 5 dana na salamuiranje u bazene i ostave tri dana da se ocijede, a iza toga pakuju po 4 polovine u jutene vreće i transpartuju na eoglesko tržište blađnjačama — kamionima ili željezničkim vagonima. U Engleskoj se bekoni suše i dalje prodaju.

Način raisijecamja svinjskih polutlki različit je prema običajima i zahtjevima tržišta pojedinih zemalja. Kod nas se svinje za prodaju obično sijeku u ove mesne dijelove: plećka, šunka, prednja i stražnja koljenica, nožice, vratina, kotleti (kare), prsa s trbušnicom, glava i rep, iaiko bi bilo poželjno da se, s obzirom na sve veće širenje konfekcionliranja mesa, provodi još detaljnija podioba pa tako, na primjer, kotleta (leđa) na unutrašnju pečenicu, kapak, bubrežnjak, prednju^ i zadnju pečenicu i sl. Pojedini dijelovi se kao i slanina mogu na različite načine preraditi i konzervirati i ina taj način sačuvati stanovito vrijeme. Svježe meso obično se konzervira hlađenjem ili smrzavanjem u hlađnjačama, a mesne prerađevine (suhoimesnati i klaonički proizvodi te mesne ikonzerve u limerakama) salamurenjem, dimljenjem i toplinam.

Iskorišćavanje svinja, odnosno stepen dobivanja mesa i masti izražava se randmanom. tj. procentualnim uđjelom težine polutki zaklane svinje bez unutrašnjih organa: jezika, jednjaka, želuca i crijeva, srca, pluća sa dušnikom, jetre i slezene, ošita i trbušne maramice. te krvi, čekinja, papaka, spolnih organa i okapa — prema težini u živome stanju pred klanje. Randman koji bi se mogao označiti kao klaonički dobitak („čista težina“) izračunava se

ovako: težina polutki / težina u živome x 100.

Razlika tezme u zivome l tezme polutki ne predstavlja zapravo realni gubitak, nego je čine i iskoristivi dijelovi — sporedni proizvodi klanja: jezik, srce, pluća, jetra, slezena, ošit i trbušna maramica te krv, dok su ostatak neiskoristivi otpaci.

Randman svinja je veoma varijabilan pa se može kretati od 60 pa do 90%. On ovisi o težini svinja (lakše svinje imaju manji randman od težih), stepenu utovljenosti (debele svinje imaju viši randman od mršavih), produkcionom i pasminskom tipu (masne domaće pasmine imaju viši randman od mesnatih svinja), razmaku vremena od zadnjeg hranjenja do klanja, transportu svinja, metodama. tova i upotrebljenim krmivima itd. Tako, na primjer, randman kod bekona u težini 90 kg iznosi u prosjeku oko 76%, mesnatih svinja u težini 110 kg 82%, a masnih svinja u težini oko 160 kg 86—87% i sl. Prema kategordjama u našim klaonicama iznosio je u 1961. godini randman kod prasadi 70,0, mršavih svinja 71,9, svinja za meso 76,7, a svinja za mast (koje zapravo nisu bile posvema utovljene — težine u prosjeku 109 kg) 74,3%.

Svinjsko meso mlađih mesnatih svinja je sočno, marmorirano, prorašteno masnim tkivom, pa je zbog toga kvalitetna roba za potrošnju u svježem stanju, za izradu bekona i polutrajnih suhomesnatih proizvoda, dok je za izradu trajnih kobasica i trajne robe najpodesnije suho, krto meso starijih svinja.

Razlika u kvaliteti vezana je i uz kemijski sastav mesa, koji može veoma varirati. Tako se, postotak vode kreće od 30% do 70%, pa se mršavo, srednjemasno i masno svinjsko meso razlikuje ne samo po izgleđu nego i prema sadržaju uglavnom vode i masti. Prema američkim ispitivanjima tijelo novorođene prasadi mesnatih pasmina sadrži 80% vode i 2% masti, svinjčeta u težini od 70 kg 56% vode i 29% masti, a sa 140 kg samo 42% vode i 42% masti.

Kvalitet svinja za klanje naplaćuje se razlikom u cijeni i premijama za različite kategorije svinja prilikom prodaje u živome stanju. Nakon klanja, prema prijedlogu Standarda za kvalitet mesa, predviđeno je klasiranje svinjskoga mesa u pet kvalitetnih klasa, i to: I — butina i leđa (karmenađl), II — vratina i lopatica, III — prsa s trbušinom, prednja i zadnja koljenica, IV — glava i rep i V — nogice. Za ove klase se određuju posebne prodajne cijene kako pri prodaji u svježem stanju tako i kao suhomesnatoj robi. No na žalost mesari se toga često ne drže. U sušenom stanju kvalitetnije meso, tj. butine, karmenadl i vratina prodaju se skuplje, plećka i rebra su jeftiniji, a najniža je prodajna cijena za nogice, repove i glave. Međutim, na tržištima na veliko i u stranoj mesnoj industriji su i kod svježeg mesa veoma velike razlike u cijeni pojedinih mesnih partija, tako da to stimulira i uzgajače da proizvode svinje sa manje masnoće a jače razvijenih vrednijih partija mesa. U našoj mesnoj industriji nisu te kvalitetne razlike posvuda dovoljno istaknute ni pravilno ocijenjene, pa će biti svakako potrebno da se i kod nas politika cijena mesa sistematski razradi, popravi i održava s obzirom na razlike u kvaliteti mesa pojedinih partija tijela.

Znatan dio slanine i sala odmah se nakon klanja topi u mast, dok se izažeti preostatak troši u obliku čvaraka. Dok se, prema Romiću, od svježeg sala dobiva kod baguna 90% masti i 3% čvaraka, u čemu nema većih varijacija s obzirom na dob i težine svinja, pri topljenju zrele slanine dobiva se obično 80% masti i 10% čvaraka, no s time da slanina starijih svinja daje nešto manje masti, a više čvaraka. Dobitak masti je manji, a postotak čvaraka i gubitak pri topljenju veći kod mesnatih, mršavih i starijih svinja, gdje je slanina više proraštena mišićima i vezivnim tkivom.

Želuci i crijeva svinja služe za ovojnice različitih vrsta kobasica; jezik, pluća, srce, žlijezde i mozak služe za jelo, a dijelom i za preradu u različite kobasice i paštete (jetrenjače. Neke žlijezde (pankreas, jajnici, hipofiza, timus, slezena, tireoideja i suprarenalna žlijezda) kao i sluznica želuca, žuč i krv mogu se koristiti u farmaceutskoj industriji, pa kako su im otkupne cijene dosta visoke, to ih neke klaonice sabiru i prodaju za te svrhe.

Prije paljenja, a i prije skidanja kože, pa i šurenja treba ošišati i posebno spremiti vrednije čekinje, napose one s leđa, koje su najbolje za preradu. Čekinje su, već prema pasmini, dobi, spolu i veličini svinja, kod odraslih životinja teške od 0,2 kg pa do 1 kg, odnosno od oko 0,2% do 0,7% žive težine. Najvrednije i najbolje plaćene čekinje ne potječu od kvalitetnih, plemenitih pasmina svinja nego su, naprotiv, za četkarsku industriju podesnije čekinje divljih svinja i domaćih bližih njima, pa tako kod nas čekinje šiške i njenih križanaca (,,bosanska“ čekinja), a na svjetskom su tržištu najpoznatije ruske čekinje. Mekše i slabije čekinje upotrebljavaju se i u tapetarijama, za punjenje madraca, pokućstva i sl.

Svinjska koža, iako se znatno teže skida nego kod drugih životinja, a i skidanje se kod nas prakticira u razmjerno malom opsegu (samo kod starijih svinja koje se prerađuju, dok kod bekona mora koža ostati na svinji), predstavlja veoma vrijedan i upotrebljiv materijal za izradu kovčega, sedala, rukavica i drugih predmeta.

Svinjski gnoj je vodenast, sadrži oko 80% vode, ali po svome kemijskom sastavu i razmjerno visokom sadržaju dušika (0,5%) i kalija ne zaostaje za gnojem drugih sisavaca. Napose je dobar ako se pomiješa s konjskim gnojem. Kako svinje borave veći dio dana odnosno gotovo isključivo u svinjcu, to se od njihova gnoja gubi malo, pa se tako može računati da se na 100 kg žive težine svinja dobiva godišnje oko 20 mtc svježeg gnoja i 1,5 mtc gnojnice što predstavlja veliku vrijednost za održavanje plodnosti tla.

Ovce ovog tipa nemaju tako karakterističnu telesnu građu, niti kod njih postoji neka jasna korelacija između telesne građe i mlečnosti. Tako, dok se kod ovaca za proizvodnju vune može na osnovu runa oceniti prinos i kvalitet vune i kod mesnatih ovaca na osnovu razvijenosti širinskih mera i telesne građe proizvodnja mesa, dotle se kod mlečnih ovaca mlečnost ne može oceniti na osnovu telesne građe. Na osnovu veličine i građe vimena može se kod mlečnih ovaca samo približno ođrediti mlečnost i to samo za vreme laktacije.

Ovce čisto mlečnog tipa gaje se u neznatnom broju, pa stoga pojedini autori pridaju manji značaj posebnom izučavanju mlečnog tipa ovaca.

Kombinacijom mesnatog tipa i tipa ovaca za proizvodnju vune stvoren je vremenom tip ovaca za proizvodnju vune i mesa. Ovce za vunu i meso odlikuju se telesnom građom ovaca za vunu i ovaca za meso.

Ovce ovog proizvodnog tipa su ranostasne i imaju dobro izražene širinske mere glave, vrata, grudi, leđa, slabina i sapi, upravo one imaju sve osobine ovaca mesnatog tipa, jedino su im širinske mere za nijansu slabije izražene.

Njihovo runo je slično runu ovaca za vunu (obraslost i zatvoreno runo) sem što je dozvoljeno da glava bude slabije obrasla i da jedan deo nogu ne bude obrastao vunom.

Među rasama dvojnih proizvodnih osobina postoje rase kod kojih je bolje izražena proizvodnja vune i rase gde je veća pažnja posvećena proizvodnji mesa. Kod svih tih rasa kombinovanih proizvodnih osobina prinos vune je nešto niži nego kod ovaca koje se isključivo gaje za vunu, a prinos mesa manji nego kod čistih mesnatih rasa ovaca. Ali je ukupan prihod po ovci veći, tako da su ove rase i rentabilnije. Zbog toga se danas smatra da su ovce kombinovanog proizvodnog tipa ovce budućnosti. A tipičan predstavnik ovaca ovog proizvođnog tipa je mesnati merino.

Kao što se vidi, svaki proizvodni tip ovaca ima karakterističnu telesnu građu. Pri izboru priplodnih grla treba posvetiti odgovarajuću pažnju telesnoj građi jer je ona osnova za visoku proizvodnju.

Kod svih proizvodnih tipova ovaca potrebno je da noge budu pravilno građene, dobrih stavova i snažne. Ovce sa slabim nogama ne mogu da prelaze velika odstojanja u potrazi za hranom na paši. Priplodni ovnovi koji zbog slabih zadnjih nogu ne mogu da skaču bivaju pre vremena isključeni iz priploda.

Testisi priplodnih ovnova treba da su dobro građeni i jednake veličine. Kriptorhide i grla sa skrotalnom hernijom ne treba upotrebljavati za priplod.

Kod ženskih grla posebna pažnja se posvećuje vimenu, procenjujući njegovu veličinu, oblik i građu. Svaka priplodna ovca treba da ima dve normalno razvijene polovine vimena sa dobro građenim sisama. Ovce bez jedne polovine vimena (kljaste) treba odstraniti iz priplodnog stada.

I u ovčarstvu kod priplodnih grla treba da bude izražen seksualni dimorfizam. Tako ovnovi su uvek krupniji sa većom glavom i jače ispupčenim nosnim profilom. Ženska, pak, grla su nežnije građe i imaju slabije razvijene rogove ili su bez njih.

III. Proizvodnja vune, mesa i mleka

1. Proizvodnja vune

Vuna je najvažniji proizvod ovce. Za unapređenje ovog proizvoda potrebno je upoznati se sa njegovom proizvodnjom i njegovim osobinama. Vuna je skup vlakana koja pokrivaju telo ovce. Vunena vlakna se znatno razlikuju od ostalih životinjskih vlakana kako po građi, tako i po svojim osobinama. Tanka i valovita, vlakna ovčije vune vrlo se dobro predu i valjaju, tako da daju bolje tkanine nego druga životinjska vlakna.

Građa vunenog vlakna. Vunena vlakna počinju da rastu još za vreme embrionalnog razvića jagnjeta koje se rađa sa vunom. Ova vlakna rastu u toku čitavog života ovce što omogućuje da se grla strižu svake godine. Pošto je vuna produkt kože, to od njene građe, ishrane i njenih funkcija zavise rast i osobine vune. Koreni finijih vunenih vlakana smešteni su u donjem delu kutisa, a koreni ostalih grubljih vlakana u subkutisu kože. Vlakno se sastoji iz slobodnog dela van kože, koji se striže i koji se naziva vuneno vlakno. Drugi, unutrašnji deo vlakna, koji se nalazi u koži, završava se korenom. Pored korena vlakna nalaze se znojne žlezde, a uz njegov unutrašnji deo i nekoliko lojnih žlezda. Sekreti ovih žlezda, znoj i loj, mešaju se obrazujući masni vunski znoj koji premazuje vlakna i štiti ih od štetnih atmosferskih uticaja.

Sl. 142. — Građa vlakna: 1) spoljašnji sloj — kutikula, 2) srednji sloj — kora i 3) unutrašnji sloj — srž

Izostavljeno iz prikaza

Vunena vlakna sastoje se iz tri dela: a) spoljašnji sloj — kutikula, b) srednji sloj — kora i c) unutrašnji sloj — srž. Spoljašnji sloj sačinjava niz pločastih ćelija različitog oblika. Fina vlakna obavijena su jednom ćelijom, a deblja vlakna sa više ćelija u obliku crepa na krovu. Srednji sloj vlakna je najravjijeniji i sastavljen je iz dugih vretenastih ćelija. Ovaj sloj je nosilac osobina vunenog vlakna i može biti različite debljine. Srž čine izumrle ćelije ispunjene vazduhom. Pod mikroskopom srž se vidi u obliku kontinuirane ili isprekidane tamne pruge u sredini vlakna. Srž imaju samo gruba i nedovoljno rastegljiva kao i vlakna bez izražene valovitosti.

Debljina vunenog vlakna (finoća) najvažnija je osobina vune. Sve ostale poželjne osobine vune su u pozitivnoj korelaciji sa ovom osobinom. Prema tome, praktično od debljine vunenog vlakna zavisi upotreba vune u tekstilnoj industriji.

Debljina vlakn i je dužina prečnika njegovog poprečnog preseka izražena u mikronima. Ona se meri pomoću mikroskopa sa okularnim mikrometrom ili pomoću lanametra — specijalnog aparata za merenje đebljine vlakna. Debljina vunenog vlakna je različita kod raznih rasa i sojeva ovaca. Tako, debljina vlakna merino-vune iznosi 15—20 mikrona, a debljina osjastih vlakana gruborunih pramenki može da bude i preko 150 mikrona. Debljina vlakana varira i individualno kod ovaca iste rase i soja. Najfinija vuna se nalazi na plećki a najgrublja na trbuhu i donjim đelovima zadnjih nogu.

Sl. 143. — Vlakna vune: 1) i 2) prava vlakna debljine 17 i 27 mikrona (v-)j 3) prelazno vlakno 37 ili; 4) grubo vlakno 47 ili; 5) vlakno sa isprekidanim sržnim ka malom; 6) vlakno sa konitinuiranim sržnim kanalom

Izostavljeno iz prikaza

Prema debljini vunena vlakna se dele na tri vrste: a) tanka, zvana puh, b) duga, gruba i debela, zvana osjasta vlakna i c) prelazna vlakna koja su srednje dužine i debljine.

Sl. 144. — Lanametar

Izostavljeno iz prikaza

Zbog varijabilnositi vune potrebno je kod jedne rase ili soja ispitati debljinu vlakana od više ovaca, a kod jedine ovce debljinu više vlakana. Za ispitivanje vune uzmu se tri uzorka vune — sa plećke, rebara i sapi, i to odsecanjem, uz samu kožu, pramena vune debljine 1—2 cm. Ovi uzorci vune najpre se operu u mlakoj vodi a zatim u benzinu ili. alkoholu odnosno etru. Poisle toga se na predmetno staklo odrežu makazama kratfei odresci sa osnove, sredine i vrha ispitivanog [pramena. Zatim se na njih stave 1—2 kapi glicerina. Pošto se iglom izmešaju i razrede, vlakna se pokriju pokrovnom pločicom. Na mikroskopu pomoču okularnog mikroimetra ili na lanametm iameri se toliko vlakana koldko je potrebno da se formira vardjaciona feriva.

Postoje razne klasifikacije vune prema debljini njenih vlakana od kojih se najviše upotrebljavaju abecedna i engleska bradfordska. Kod nas se upotrebljava abecedna klasifikacija. Grupe se označavaju slovima latinske azbuke, tako da prvo slovo ima najbolju, to jest najtanju vunu, dok sa redosledom slova kvalitet vune opada. Svaki sortiment predstavlja vlakna određene debljine. Engleskom klasifikacijom se, sem u Engleskoj, služe u Americi i u SSSR-u. Po toj podeli debljina vlakana izražava se u brojevima od 28’ s do 90’ s. Ovi brojevi označavaju koliko se dobija kanura prediva (1 kanura ili štringla sadrži 512 m prediva) od jedne funte (453 g) vune. Prikazaćemo abecednu i englesku klasifikaciju vune.

• abecedna klasifikacija prosečna debljina vlakana
  AAAAA 18 i manje mikrona
  AAAA 18—20 mikrona
  AAA 20—22 mikrona
  AA 22—24 mikrona
  A 24—26 mikrona
  B 26-30 mikrona
  C 30-37 mikrona
  D 37-45 mikrona
  E 45—60 mikrona
  F preko 60 mikrona
• abecedna klasifikacija engleska klasifikacija
  AAAAA 100’s
  AAAA 90’s
  AAA 80’s
  AA 70’ s
  A 64’ s
  B 58’s
  C 50’s
  D 46’ s
  E 40’ s
  F 28’ s i manje
• abecedna klasifikacija kvalitet vune
  AAAAA fina
  AAAA fina
  AAA fina
  AA fina
  A fina
  B fina
  C srednja
  D gruba
  E gruba
  F gruba

Vijugavost ili valovitost vunenih vlakana određuje se brojem vijuga na jednom santimetru vlakna. Od valovitosti zavisi sposobnost vune za valjanje. Izražena vijugavost je osobina fine vune. Merino-ovce imaju 5—15 a ovce sa polufinom vunom 3—4 vijuge na jednom santimetru. Kod gruborunih ovaca vijugavost je ili slabo izražena ili uopšte ne postoji.

Valovitost vlakana određuje se merenjem vijuga na 1 cm vlakna i to na lenjiru sa crnom podlogom ili na specijalnom Hartmanovom merilu. Hartmanovo merilo sastoji se iz 9 češljeva od kojih svaki ima različito rastojanje između zubaca. Upoređivanjem vijuga vlakana sa zupcima češljeva odredi se kome češlju pripada ispitivano vlakno. Svaki češalj odgovara određenom sortimentu vune. Ovakva klasifikacija vune može se primeniti kod fine i polufine vune. Treba napomenuti da se danas ova klasifikacija sve manje upotrebljava.

Dužina i visina vlakana. Prinos vune po ovci kao i upotrebljivost vune zavise i od dužine vlakana. Duža vuna daje veći prinos, a duga i tanka vlakna su pogodnija za predenje. Dužina vlakana je odstojanje od jednog do drugog kraja vlakna, ispravljenog ali ne i zategnutog. Visina vlakna je odstojanje od jednog do drugog kraja vlakana u prirodnom položaju sa izraženim vijugama. Kod finorunih ovaca sa valovitom vunom dužina je za preko 50% veća od visine vlakana. Dužina vlakna kreće se od 3—40 cm, a zavisi od rase, ishrane i mesta na telu ovce. Za ocenu kvaliteta i upotrebljivosti vune u tekstilnoj industriji najvažnije su debljina i dužina vlakana. Ali pri oceni vune uopšte ispituju se još neke njene osobine.

Jačina vlakna je otpornost prema sili koja nastoji da ga prekine. Ona se izražava d gramovima opterećenja koje vlakno izdrži dok se ne prekine. Jačina vlakana zavisi od njegove debljine i građe. Deblja vlakna, ali bez useka, čvorova i bez sržnog kanala, jača su. Razlikujemo apsolutnu i relativnu jačinu vlakna. Apsolutna pokazuje koliko opterećenje izdrži jedno vlakno do prekidanja. Relativna jačina pokazuje nosivost vlakna izračunatu na milimetar njegovog preseka i izraženu u kg. Jačina vlakana se ispituje na specijalnom dinamometru (zvanom Defordenov aparat). Apsolutna jačina vlakna kreće se od 1—60 g a relativna 2,5—30 kg.

Sl. 145. — Defordenov aparat

Izostavljeno iz prikaza

Rastegljivost je osobina vlakna da se pod uticajem sile rastegne, to jest poveća svoju dužinu do momenta kidanja. Apsolutna rastegljivost je povećanje dužine izraženo u cm. Relativna rastegljivost je apsolutna rastegljivost izražena u % normalne dužine vlakna. Rastegljivost se takođe ispituje na Defordenovom aparatu.

Elastičnost vlakna je njegova sposobnost da se po prestanku sile istezanja vrati u prvobitni položaj. Finija i tanja vlakna imaju veću elastičnost. Praktično, elastičnost vlakna određuje se prema vraćanju vune u prvobitni položaj posle stiskanja jednog dela runa u ruci. Od elastične vune izrađuju se bolje i trajnije tkanine.

Gipkost i plastičnost vunenih vlakana. Gipkost je sposobnost vlakna da primi oblik koji dobija pri predenju, a plastičnost da ostane u položaju u koji je postavljeno pri predenju, valjanju i peglanju. Finija vlakna imaju prosečno bolje izraženu gipkost i plastičnost.

Sjaj vune može da bude svilast, srebrnast i mutan. Svilast sjaj: ima vuna engleskih mesnatih ovaca sa dugom vunom; srebrnast sjaj ima vuna merino-ovaca a mutan sjaj gruba vuna (pramenka) kao i vlakna sa oštećenim površinskim ćelijama.

Sl. 146. — Krive raste-gljivosti i nosivosti vu-nenih vlakana: g-ore le-vo — vlakno sa prvom fazom rastegljivosti, no-sivosti 8,5 g i 40% ra-stegljivosti; u sredini — vlakn-o sa prvom -i drugom fazom rasteglji-vosti, niosivosti 18,5 g i 20% rastegljivosti; de-sno — vlakno sa sve tri

Izostavljeno iz prikaza

Faze rastegljivosti, nosivosti 61,5 g i 65% rastegljivosti; dole — vlakna sa sve tri faze rastegljivosti; levo — vlakno nosivosti 28 g i 52,5% rastegljivosti, u sredini vlakno nosivosti 38,5 g i 55% rastegljivosti i desno — vlakno nosivosti 49 g i 65% rastegljdvosti. (Kod krivulje svakog vlakna u levom uglu dole ispisana je debljina vlakna u mikronima; iz ovih podataika se vidi da vlakna veće debljine imaju prosečnu veću apsolutnu nosivost)

Boja vune je značajna zbog bojenja u tekstiinoj industriji. Najpogodnija je bela vuna koja se može bojiti u sve moguće nijanse boja. Ovce bele vune mešane sa pigmentiranim vlaknima nepoželjne su u stadima stočara koji žele da plasiraju svoju vunu u tekstilnoj industriji.

Treba pomenuti da je vuna loš provodnik toplote i da je zato pogodna za pravljenje tople odeće. Vunena vlakna su veoma higroskopna, te vuna lako upija vodu i menja težinu u vazduhu zasićenom vlagom.

Runo se sastoji iz pramenova, ovi iz pramenčića a oni iz snopića koje sačinjavaju vlakna. Više vunenih vlakana slepljenih masnim vunskim znojem i obavijeni spoljnim vlaknima čine snopić. Više snopića čine pramenčić, a ovi pramen.

Prema obliku pramenovi vune mogu biti cilindrični, šiljasti i levkasti. Oblik pramenova utiče na izgled runa. Cilindrični pramenovi su iste širine pri osnovi i pri vrhu jer su sastavljeni od vlakana iste dužine. Ovce fine vune imaju cilindrične pramenove, a runo im je zatvorenog izgleda. Šiljasti ili bičasti pramenovi pri osnovi su širi, a pri vrhu znatno uži ili potpuno zašiljeni. Ovakve pramenove imaju gruborune ovce, jer njihovo runo nema snopiće i pramenčiće usled nedostatka spojnih vlakana i male količine masnog vunskog znoja. Njihovo runo je sastavljeno od vlakana neujednačene dužine, i to osjastih, dugih i kratkih vlakana puha. Zato ovce sa šiljastim pramenovima imaju otvoreno runo. Levkasti ili konični pramenovi pri osnovi su širi a pri vrhu uži. Oni su sastavljeni od vlakana različite dužine, ali je ta razlika manja nego kod šiljastih pramenova. Levkasti pramenovi sačinjavaju poluzatvoreno runo kakvo imaju ovce sa prelaznom ili polufinom vunom.

Težina runa je različita kod raznih rasa i sojeva ovaca. Individualni prinos vune zavisi od veličine grla, obraslosti, gustine i dužine vlakana. Sasvim je razumljivo da veća grla imaju i veću površinu kože. Ali površina kože zavisi i od njene naboranosti. Jedno vreme su za priplod odabirane ovce sa kožnim naborima. Međutim, kasnije se zbog otežane striže i primene mehaničke striže prešlo na gajenje ovaca bez kožnih nabora. Stepen obraslosti tela ima veliki značaj za prinos vune. Ovce odlično obrasle vunom po čitavom telu, izuzev vrha gubice, imaju najveći prinos. Ovce srednje obraslosti, koje su pokrivene vunom po čitavorn telu, izuzev glave i nogu, obično daju osrednji prinos vune. Najmanji prinos vune svojstven je ovcama slabe obraslosti, koje su ne samo po glavi i nogama nego i po većem delu ili celom trbuhu a ponekad i po donjem delu vrata pokrivene dlakom. Na težinu runa utiče i gustina vlakana, koja se znatno razlikuje kod pojedinih ovaca. Gustina vlakana određuje se ispitivanjem broja vlakana na određenoj površini kože. Tako, prema ispitivanjima, na jednom kvadratnom milimetru kože gruborunih ovaca ima oko 7 a finorunih merino-ovaca 30—90 vlakana. Prosečna dužina vlakana ovčije vune kreće se od 3 do 40 cm.

Sl. 147. — Ovca slabe obrasketi vunom po trbuhu i donjem delu vrata

Izostavljeno iz prikaza

Najbolja ocena prinosa vune je merenje runa pri striži. Ali dobar praktičar može na osnovu posmatranja veličine tela, obraslosti, gustine i dužine vlakana približno tačno oceniti prinos vune i van sezone striže ovaca. Za upotrebu vune u tekstilnoj industriji pored prinosa važan je odnos čiste i neprane vune — randman vune.

Randman vune pokazuje koiiko se od određene količine neprane dobije čiste oprane vune. On se izražava u procentima. Na primer, randman 55% pokazuje da se od 100 kg neprane dobija 55 kg oprane vune. Randman zavisi od vlažnosti vune, a ova od vlažnosti vazduha i temperature sređine. Zbog toga se randman normalno računa sa vlažnošću vune od 17%, odnosno na temperaturi sredine od 16°C i 65% vlažnosti vazduha.

Randman vune precizno se određuje pomoću kondicionir-aparata. Dobro oprana i isceđena vuna suai se u aiparatu na 105°C sve dok njena težina ne prestane da se smanjuje, tj. dok ne izgu’bi svu vlagu. Dobijenoj težini runa doda se 17%, kolilko iznosi normalna vlažnost vune. Procenat težine oprane vune normalne vlažnosti od neprane vune pokazuje randiman vune.

Razne rase i sojevi ovaca imaju različite randmane vune. Randman zavisi i od sadržaja masnog vunskog znoja i raznih nečistoća, to jest peska, prašine, lišća i đubreta. Poznato je da ovce sa finom vunom i zatvorenim runom imaju veći procenat masnog vunskog znoja. Njihova vuna sadrži i daleko veći procenat raznih drugih nečistoća. Stoga finorune ovce imaju nizak randman koji može da se kreće i do 35%. Gruborune ovce sa otvorenim runom, a pogotovo one koje se kreću po čistim planinskim pašnjacima, mogu da imaju randman vune i do 70%. Zbog velike varijabilnosti randmana za tekstilnu industriju nije važan prinos vune pri striži ovaca, već koliko se dobija čiste oprane vune po ovci. Randman vune se znatno povećava ako su ovce pokisle ili su neposredno pre striže kupane.

Uticaj različitih faktora na prinos i kvalitet vune

Na prinos i finoću vune utiču i unutrašnji i spoljašnji faktori. Od unutrašnjih faktora najvažniji su: rasa, pol, starost i mesto na telu ovce, a od spoljašnjih najviše uticaja imaju: ishrana, nega, držanje, klima i bolesti ovaca.

Svaka rasa ili soj ovaca ima vunu određenog prosečnog prinosa i određene prosečne debljine vlakana. Ovnovi daju prosečno više vune ali grubljeg kvaliteta. Što se tiče starosti, debljina vlakana se prosečno povećava od druge godine, a posle šeste godine života ponovo postaje nešto tanja. Na telu ovce najfinija je vuna na plećki i na rebrima, a idući ka zadnjem delu tela, glavi i trbuhu njen kvalitet opada. Poželjno je da vuna na telu ovce bude što više ujednačena.

Od spoljašnjih faktora najveći uticaj kako na prinos tako i na kvalitet vune ima ishrana. Pravilno hranjene ovce daju više vune, ujednačene debljine i jačih vlakana. Pri slaboj ishrani, pogotovo pri gladovanju, vunena vlakna postaju tanja, suva i krta, a može doći i do opadanja vune. Nehigijenski uslovi, kao i dodir vune sa mokraćom, balegom, prašinom, čičkom loše utiču na prinos i kvalitet vune. Najbolje je zimi držati ovce na prostirci od slame. Leti, pak, treba ovce da planduju i da noćivaju na zemlji sa travnim pokrivačem. Prljavo ležište, blatnjavi putevi i čičak najviše prljaju vunu ovaca. Pri gonjenju ovaca kroz trnjake i kroz uzana vrata oštrih ivica torova i ovčarnika đolazi do znatnog gubitka vune sa runa. Na osobine vune utiču i kldmatski faktori. Tako, ovce gajene u predelima sa suvom i toplom klimom imaju finiju i kraću vunu. Svako oboljenje i poremećaj organizma ovce odražava se na kvalitet i prinos vune. Usled pojedinih bolesti i jačih poremećaja fizioloških funkcija organizma na vlaknu se javljaju čvorovi i useci koji negativno utiču na fizičke osobine vune. Pojedina oboljenja (posebno šuga), naročito pri slaboj ishrani ovaca mogu znatno da utiču na opadanje vune.

Striža ovaca i postupak sa vunom

Kod nas se striža ovaca vrši obično jedanput godišnje. U ravničarskim predelima striža se obavlja maja, u brdskim obično juna, a u nekim planinskim krajevima čak jula meseca. Ako se striža vrši suviše rano, onda se smanjuje mlečnost kod ovaca. A ako neposredno posle striže padne kiša i zabladni, ovce mogu da se prehlade i razbole. Kasna striža takođe nije preporučljiva. jer veliko runo smeta ovci u toplim danima, smanjuje se rast vune, a dolazi i do gubitka jednog njenog dela.

Ima krajeva u našoj zemlji, kao što su Slovenija i Hrvatsko primorje, gde se ovce strižu dva puta godišnje, u proleće i u jesen. Ali ovo nije preporučljivo, jer je vuna ovaca koje se dva puta godišnje šišaju suviše kratka. U krajevima gde se praktikuje striža jagnjadi, treba voditi računa da se ne šišaju suviše mlada grla i da se to ne čini suviše kasno, jer do zime ova grla ne mogu u dovoljnoj meri obrasti novom vunom koja će ih štititi od hladnoće.

Ovce se strižu ručnim ili električnim makazama. Kod nas je ranije bila zastupljena uglavnom ručna striža. Prema Vukini, ovca se pri striži obori na leđa i počne se sa strižom na trbuhu a zatim između unutrašnjih strana nogu. Posle toga ovca se okrene na desnu stranu trbuha, sa strižom se ide od trbuha prema sredini leđa. Kada se ovca ošiša do sredine leđa, runo se prebaci, a ovca se okrene na levu stranu trbuha; sada se opet počne sa šišanjem od trbuha prema sredini leđa. Posle toga se ostrižu noge, rep, vrat i glava. Strižu treba da vrše iskusni čobani koji neće oštetiti kožu i runo ovce. Vuna se šiša nisko, do same kože. Stepenasto šišanje i došišavanje runa treba apsolutno izbegavati. Posle rata na pojedinim našim imanjima počelo se sa primenom mašinske striže ovaca. Njeno glavno preimućstvo je ušteda radne snage. Mašinskom strižom ovce se prosečno niže i ravnomernije šišaju, tako da se dobije preko 100 grama, a kod merino-ovaca i preko 200 grama više vune po ovci.

Sl. 148. — Ručna striža ovaca

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 149. — Mehanička striža ovaca

Izostavljeno iz prikaza

Za strižu ovaca treba obezbediti potreban broj vičnih strižača ili, pak, osposobljenih ljudi za rukovanje električnim makazama. Takođe je potrebno obezbediti vreće za pakovanje i mesto za lagerovanje vune. Neophodno je, isto tako, pripremiti prostoriju sa stolovima za strižu ili sa čistim podom zastrtim ciradom. Ukoliko nema posebne prostorije, striža se može obaviiti i na livadi, pod nadstrešnicom. Strižu treba vršiti po boji i kvalitetu vune, kao i po kategorijama ovaca. Prvo se strižu ovnovi i jalove ovce, zatim šilježađ, potom priplodne ovce. Bolesna grla se izdvojeno strižu. Šugave ovce se strižu poslednje i njihova vuna se posebno pakuje. Ovce 12 sati pre striže ne treba hraniti, jer kod sitih grla može doći za vreme striže do vezivanja creva što dovođi do gubitaka. U prostoriji za strižu ne treba držati ovce u velikim grupama, niti ih pak juriti, udarati i gnječiti pri samom striženju.

Runo mora da ostane čitavo sa svim svojim delovima. Jedino se nečistoća, prljava vuna oko repa i delovi vune sa nogu izdvajaju. Smotavanje vune se vrši tako što se povrnu delovi runa sa glave, vrata, nogu i repa, i prebace se delovi sa trbuha. Zatim se runo preklopi i mota sa oba kraja, tako da deo runa sa kože bude spolja (sl. 148). Tada se runo zaveže kanapom, izmeri i obeleži broj ovce i prinos vune. Najzad se runo klasira prema kvalitetu vune. Pre pakovanja u vreće runo treba osušiti. Vuna ne sme da se suši na vetru, suncu i ugrejanom kamenu, jer suviše brzo sušenje utiče rđavo na njene fizičke osobine. Pošto je runo osušeno, pakuje se u specijalne vreće od sargije i transportuje se. U cilju zaštite od moljaca vuna se posipa naftalinom. U magacinima vuna treba da stoji u suvim prostorijama i na podlozi od dasaka.

2. Proizvodnja mesa — tov ovaca

Kao u prošlosti tako se i danas kod nas za klanje uglavnom prodaje višak mlade jagnjadi ili odrasla grla isključena iz priplodnih stada. Jagnjad se prosečno kolju u doba od dva meseca, u težini od oko 12 kg. Niska prodajna cena takvih grla posledica je male težine njihovog’ mesa.

Međutim, kategorije i starost grla za klanje kod ovaca menjaju se kako u svetu tako i kod nas. Pre svega, u privredno razvijenim zemljama ne isplati se muža ovaca, pa se ovčije mleko sve više koristi za tov jagnjadi. Sem toga, meso odraslih ovaca zbog svog lošeg ukusa i mirisa loja ima malu potražnju i nisku cenu u mnogim zemljama. Naprotiv, meso jagnjadi sadrži manji procenat loja koji je boljeg ukusa, nije nagomilan u potkožnom tkivu i oko unutrašnjih organa, već je više raspoređen između mišićnih vlakana. Stoga se prelaskom na tov jagnjadi nastoji da se u prvom redu obezbedi proizvodnja ukusnog mladog ovčijeg mesa. Uostalom, danas se u svetu uopšte javlja sve veća potražnja mlade stoke za klanje. Poljoprivredno razvijene zemlje uporedo sa intenziviranjem ovčarstva prelaze sve više na tov jagnjadi i na veću upotrebu mesa od grla mlađih kategorija. U intenzivnom ovčarstvu primenom organizovanog tova uspeva se obilnom i izbalansiranom ishranom da se poveća težina jagnjadi za klanje i poboljša kvalitet njihovog mesa.

Primenom organizovanog tova mogla bi i u našoj zemlji utovljena jagnjad dostići težinu preko 30 kg i davati meso koje bi bilo boljeg kvaliteta. Time bi se povećala proizvodnja mesa, kao i tržišna vrednost jagnjadi za klanje što bi doprinelo povećanju vrednosti ostvarene proizvodnje u ovčarstvu i rentabilnosti ove grane stočarstva.

Od osam miliona priplodnih ovaca u našoj zemlji se dobija svake godine preko sedam miliona jagnjadi, od kojih se kolje oko 4,800.000 grla. Ako bi se samo kod 50% jagnjadi (2,400.000 grla) organizovanim tovom povećala težina od 32 na 30 kg, onda bi se, sa randmanom mesa od 50%, povećala proizvodnja mesa po jagnjetu sa 6 na 15 kg. Time bi se ukupna proizvodnja jagnjećeg mesa kod nas povećala za 21,600.000 kg, a vrednost povećane proizvodnje iznosila bi preko šest milijardi dinara.

Značaj proizvodnje mesa za rentabilnost ovčarstva pokazuju i podaci iz nekih drugih zemalja, prema kojima su prihodi od mesa četiri puta veći nego prihodi od vune.

Za razumevanje raznih vrsta tova i kvaliteta mesa utovljenih grla različite starosti potrebno je poznavati rast i razviće organizma ovce. U prvim mesecima života najintenzivniji je rast kostiju. Zatim se u periodu rasta intenzivno stvara muskulatura. Pri kraju rastenja smanjuje se stvaranje muskulature, a povećava taloženje loja (masnog tkiva). Kada životinja završi rast, prestaje stvaranje muskulature i dolazi samo do taloženja loja. Zato suviše mlada jagnjad imaju veći procenat kostiju od odrasle jagnjadi a pogotovo od slabo hranjene jagnjadi i sa nedovoljno belančevina potrebnih za stvaranje muskulature. Kao sve životinje tako i ovca u periodu rasta bolje koristi utrošenu hranu. Za proizvodnju 1 kg ovčijeg mesa potrebno je 3.664 kalorija, a za proizvodnju 1 kg loja 9.449 kalorija. Ovi podaci pokazuju zašto je potrebno manje hrane za kilogram prirasta kod jagnjadi u tovu u periodu rasta nego kod starijih grla u tovu koja uglavnom talože loj. Iz ovih podataka takođe se vidi da je za rentabilnu proizvodnju kvalitetnog mesa potrebno obezbediti obilnu ishranu mlade jagnjadi i osigurati potreban sadržaj belančevina u njihovoj ishrani. Odrasla, pak, grla u tovu, koja nemaju tolike potrebe za belančevinama u hrani koja mogu da konsumiraju veće količine hrane, ishranjuju se uglavnom jeftinom voluminoznom hranom.

Kod ovaca postoje sledeće vrste tova:

1. tov mlade jagnjadi;
2. tov starije jagnjadi;
3. tov odraslih ovaca

Tov mlade jagnjadi može se sprovoditi hranjenjem majčinim mlekom i koncentratom ili majčinim mlekom i pašom. Mlada utovljena jagnjad treba da postignu u doba do 4 meseca telesnu težinu 25—35 kg a randman klanja oko 55%.

Suviše mlada, neutovljena jagnjad, iako su sisančad, ne daju kvalitetno meso. Njihovo meso sadrži veliki procenat vode, a odnos mesa i kostiju nepovoljniji je nego kod utovljene jagnjadi.

Da bi se postigli zadovoljavajući rezultati u tovu, potrebno je imati jagnjad ođređenje težine pri rođenju i koja se odlikuju ranim stasavanjem.

Za uspešan tov mlađe jagnjadi potrebna je obilna i kvalitetna ishrana i majke i jagnjeta. Ovce treba da dobijaju pored kvalitetnog sena i dovoljno koncentrata da bi dobrom mlečnošću obezbedile dobru ishranu jagnjadi. Jagnjad sisaju tokom čitavog perioda tova, ili, pak, samo prva tri meseca, a četvrtog se hrane koncentrovanom hranom.

Sa prihranjivanjem jagnjadi treba početi što pre. Prihranjivanje obezbeđuje veći prirast jagnjadi u ranom periodu kada je iskorišćavanje hrane najbolje. Jagnjad se hrane dva puta dnevno. Količina obroka se određuje prema tome koliko hrane jagnjad mogu da pojedu za 20 minuta. Pored majčmog mleka jagnjad mogu da pojedu 100—220 g hrane dnevno. Da bi se obezbedila ishrana kvalitetnijim senom i koncentratom, jagnjadima se daje hrana u hranilicama koje nisu pristupačne ovcama.

U nekim zemljama i u tovu mlade jagnjadi prdmenjuje se ishrana samo mlekom i pašom. To se praktikuje jedino na imanjima koja mogu da obezbede dovoljno i kvalitetne paše. To su kultivisani pašnjaci, a jagnjenje je podešeno prema rastu i sazrevanju trava. Napasanje jagnjadi vrši se po pregonima. Pored toga, jagnjad dobijaju kvalitetno seno u cilju preveniranja naduna od paše.

Tov mlađe jagnjadi mlekom daje najbolji kvalitet mesa, ali on je i najskuplji. Njegova rentabilnost zavisi od cene koštanja i od cene prodaje ovako kvalitetne jagnjadi. Za postizanje bolje cene potrebno je imati rano jagnjenje ovaca kako bi se jagnjad prodala kada su najpovoljniji uslovi na tržištu.

Uspešan tov mlade jagnjadi takođe zahteva ovce određene mlečnosti i dobro hranjene za vreme graviditeta, jer od majčinog mleka zavisi rast jagnjadi. Sa prihranjivanjem treba početi oko desetog dana posle jagnjenja. Hrana mora biti kvalitetna i mora sadržati potrebne količine belančevina. Svakako da kvalitetna silaža i zelena masa mogu zameniti jedan deo koncentrata i obezbediti ishranu većeg broja jagnjadi i ovaca sa određenih površina oranice. Dobra ishrana ovaca i rano jagnjenje istovremeno povećavaju njihovu plodnost i proizvodnju vune.

Tov starije jagnjadi je tov odbijene jagnjadi koja u doba 6—8 meseci treba da postignu telesnu težinu 35—45 kg i randman klanja 45—50%. Ishrana jagnjadi je obično paša uz dodatak koncentrovane hrane. Pored koncentrata može se za ishranu upotrebiti seno, silaža, repini rezanci i drugi industrijski otpaci. Paša je najjeftinija ishrana. Ali na slaboj paši, bez prihranjivanja koncentratom, mogu jagnjad da ne ostvaruju prirast i da kaliraju te takav tov dovodi do gubitaka. Ukoliko se isplati, mogu se jagnjad toviti i samo koncentratom. Praktikuje se da u prvom delu tova ishrana bazira uglavnom na paši uz minimalni dodatak koncentrata, a pri kraju tova prelazi se na intenzivnu ishranu samo koncentratom.

U odnosu na ishranu tov starije jagnjadi deli se na brzi i pašni tov. Kod brzog tova ishrana jagnjadi je intenzivnija uz veliku upotrebu koncentrata, sena i silaže. Kod pašnog tova jagnjad se hrane isključivo pašom ili uz dodatak minimalnih količina koncentrata. Tov šilježadi manje se praktikuje, jer se ne isplati zato što dugo traje.

Pri ishrani koncentratom hrana se daje dva puta dnevno, a količina obroka određuje se prema tome koliko hrane jagnjad mogu da konsumiraju za 20—30 minuta. Jagnjad se hrane uvek u isto vreme sa jednakim razmacima između obroka. Pri ishrani jagnjadi senom i koncentratom prvo se daje koncentrovana hrana pa onda seno. A pri ishrani silažom praktikuje se da se silaža poprska koncentratom. I za ishranu jagnjadi u tovu mogu se upotrebiti automatske hranilice. One dovode do uštede u radnoj snazi. Jagnjad hranjena na hranilici ostvaruju veći dnevni prirast, ali imaju i veći utrošak hrane za 1 kg prirasta. Uz to jagnjad hranjena hranilicama mogu da se prejedu, što dovodi do digestivnih oboljenja. Zato se obično stavlja u hranilicu pored koncentrata i 40—60% mlevenog sena. Prelaz sa uobročenog hranjenja na hranilice, kao i svaki prelaz sa paše na koncentrovanu hranu, i obrnuto, mora da bude postepen da ne bi došlo do oboljenja jagnjadi.

Jagnjad u tovu mogu da postignu dnevni prirast od 150 do 220 grama. Dužina tova zavisi od početne i završne težine jagnjadi i od postignutog dnevnog prirasta. Ali odgovarajućom ishranom tov se može ubrzati ili usporiti. Trajanje tova. često se podešava prema tržištu, odnosno prema mogućnosti plasmana utovljene jagnjadi.

Postavlja se pitanje: da li su naše rase pogodne za tov jagnjadi u odnosu na iskorišćavanje hrane i kvalitet mesa? Za tov jagnjadi mogu se upotrebiti jagnjad naših domaćih krupnijih rasa i sojeva kao i njihovi melezi. Ukrštanjem pramenke sa merino-ovnovima poboljšava se stasavanje dobijenih meleza. Međutim, primenom industrijskog ukrštanja, parenjem naših domaćih ovaca sa ovnovima ranostasnih mesnatih rasa, dobili bismo meleze koji bi primili osobinu ranog stasavanja i dobrog kvaliteta mesa od ovnova. A i samo ukrštanje dovodi do pojave luksuriranja koje se ogleda u većoj otpornosti i boljem iskorišćavanju hrane kod meleza u tovu.

Bez obzira na rasu u tov treba stavljati samo zdravu jagnjad dobre telesne građe. Jagnjad slabe telesne razvijenosti, uzanog grudnog koša i usukanog trbuha, a pogotovo zakržljala grla nisu pogodna za tov. Zakržljala grla zaostaju u prirastu, slabo koriste hranu i tov takvih grla je nerentabilan. Kao individue slabe biološke vrednosti ona prva obole i postaju pogodna sredina za razmnožavanje mikroorganizama. Stoga zakržljala jagnjad kao kliconoše predstavljaju opasnost i za ostala grla u tovu.

Svaki poremećaj organizma i svako oboljenje jagnjadi u tovu dovodi do smanjenja prirasta. Pojedina oboljenja često mogu da dovedu u pitanje rentabilnost čitavog tova. Stoga tov mora da bude pod nađzorom veterinara, koji će da prevenira parazitarna i druga oboljenja koja se javljaju na određenom području i koja predstavljaju najveću opasnost za jagnjad u tovu.

U tovu starije jagnjadi vrši se obično kastracija sve muške jagnjadi. Kastrirana jagnjad su mirnija i imaju bolji kvalitet mesa. Ispitivanja su pokazala da muška kastrirana jagnjad imaju nešto veći prirast od ženske jagnjadi. Ali ženska jagnjad, iako su lakša, pre postignu određen stepen utovljenosti nego muška grla.

Praktikuje se i šišanje starije jagnjadi, te se i prodajom vune povećava prihod tova. Ali ako je cena ošišane jagnjadi manja od vrednosti prodate vune, onda se šišanje ne isplati. Uticaj šišanja na prirast jagnjadi zavisi od godišnjeg doba. Kada je hladno, ošišana jagnjad imaju manji prirast, tim pre što mogu da nazebu i da se razbole. Leti pak, kad je toplo, ošišana jagnjad’ imaju bolji prirast.

Meso starije utovljene jagnjadi nije tako kvalitetno kao meso mlade jagnjadi. Ali je zato tov starije jagnjadi jeftiniji. Starija jagnjad mogu da konzumiraju veće količine voluminozne hrane koja je jeftinija. Ona nemaju :ni tako velike zahteve u pogledu nege. Najzad, tovom i klanjem starije jagnjadi povećava se proizvodnja mesa po grlu. Iz svega izloženog vidi se da je za našu zemlju interesantniji tov starije jagnjadi.

Tov odraslih ovaca. Od odraslih ovaca za tov dolaze u obzir ovce i ovnovi iskjjučeni iz priplodnih stada. Broj ovnova za tov je neznatan jer u odnosu na broj ovaca broj ovnova je mali, a primenom veštačkog osemenjavanja on se još više smanjuje. U strukturi stada 65% grla otpada na ovce i kako se zbog starosti i niske proizvodnje godišnje isključi iz stada preko 20% ovaca, to se svake godine priličan broj ovaca proda za klanje.

Odrasle ovce troše u tovu više hrane za kilogram prirasta nego jagnjad, a daju meso slabijeg kvaliteta koje se prodaje po nižoj ceni. Pa ipak, stočari tove i odrasle ovce i nalaze računicu u tom poslu. Računica se postiže time što se vrednost početne težine ovaca povećava. Tačnije, mršave stare ovce su jeftine, tako đa je dobitak od povećanja cene početne težine veći nego gubitak u ostvarenom prirastu. Odrasle ovce mogu da konzumiraju veću količinu kabaste hrane i one se tove uglavnom na paši bez koncentrata. Jedino što stare ovce bez ili sa slabim zubima treba hraniti prekrupljenim koncentratom i boljom voluminoznom hranom. Ovce zahtevaju i manju pažnju u pogledu đržanja i nege, i kod njih su manji gubici od uginuća nego kod mlade jagnjadi. Odrasle mršave ovce mogu da postignu veći dnevni prirast nego jagnjad u tovu, pa u krajevima gde nema koncentrata i gdje je tov jagnjadi nerentabilan može tov odraslih ovaca na paši da bude rentabilan. Ako je paša slaba, onda se grla preko leta tove na paši a u jesen dotovljavaju prihranjivanjem koncentratom, naravno, ukoliko se to isplati.

Proizvodnja mesa jagnjadi i ovaca osim od težine grla u određeno doba života zavisi i od randmana klanja. Životinje šireg i dubljeg trupa sa kratkim nogama i sa dobro razvijenom muskulaturom imaju veći randman, dok velika glava, duge noge, debela koža i razvijeni rogovi smanjuju randman. Grla sa boljim odnosom čistih polovina i težine u živom stanju imaju i bolji kvalitet mesa.

Ocena kvaliteta utovljenog grla, od kojega zavisi cena prodaje i ukus mesa, vrši se po telesnoj građi, utovljenosti i kvalitetu mesa.

Utovljeno grlo treba da je zaobljenog tela, sa kratkim vratom i nogama, sa dobro izraženom širinom leđa i sapi i sa muskuloznim butinama. Odnosno, telesna građa treba da bude takva da su delovi tela dovoljno muskulozni i da čitavo grlo ima zadovoljavajući procenat mesa.

Utovljenost zavisi od količine, kvaliteta i rasporeda loja. Poželjno je da raspored loja bude takav da se preko površine polovina i oko unutrašnjih organa nalazi tanak sloj, i da loj bude mramorirano raspoređen između mišićnih vlakana. Ovo zavisi od ishrane i rase a najviše od starosti grla. Mlađa grla imaju uvek manje loja koji je bolje raspoređen.

Kvalitet mesa sem od prožetosti lojem zavisi i od građe mišićnih vlakana, sadržaja vezivnog tkiva i boje. Mišićna vlakna treba da su fina, tanka, vezivnog tkiva da je što manje a boja treba da je karakteristična za meso određene kategorije.

3. Proizvodnja mleka kod ovaca

U pojedinim krajevima gde nema uslova za držanje mlečnih krava ovčije mleko ima veliki značaj u ishrani stanovništva. Ovčije mleko je kvalitetnije od kravljeg, jer sadrži 1,5—2 puta veći procenat masti i belančevina i znatno veće količine pojedinih vitamina. Poznati ovčiji sirevi (somborski, sjenički, durmitorski, travnički, paški, pirotski i šarplaninski kačkavalj i dr.) zbog velikog sadržaja masti, visoke hranljivosti i ukusa imaju znatno veću cenu od kravljih sireva. Ovčije mleko, odnosno kvalitetniji ovčiji sirevi su glavni izvor prihoda stočara u pojedinim planinskim predelima.

Prema dodacima FAO-a ukupna iproizvodnja ovoijeg mleka u svetu iznosi 5,300.000 t, šito predstavlja1 2% od celokupne proizvodnje mleka u svetu koja iznosi 259,000.000 t. Proizvodnja ovčijeg mleka u našoj zemlji iznosi 215.000 t, što čini 10% uikupne proizvodnje mleka. To znači da naša zemlja proizvodi pet puta više ovčijeg mleka u odnosu na svetsiki prosek.

Laktacija kod naših ovaca traje 5,5—6,5 meseci. Prvih nekoliko nedelja mlečnost ovaca se povećava, zatim se održava prosečno na istom nivou i u trećem mesecu počinje da opada. Ovce dobre mlečnosti imaju dužu laktaciju i dnevni prinos mleka je ujednačeniji u toku laktacije. Sadržaj masti u mleku povećava se sa opadanjem količine mleka. Procenat masti u mleku kreće se od 5% na početku do 10% na kraju laktacije.

Naše domaće ovce daju na početku laktacije dnevno preko 0,5 l mleka, a bolja grla pri dobroj ishrani mogu dati i preko 1,5 l. Avgusta i septembra meseca pri kraju laktacije, pogotovo kad je suša, ovce daju ispod 100 ml mleka dnevno. Prosečna količina namuzenog mleka po ovci iznosi godišnje 25 l. Ako se uzme u obzir da jagnje posisa prosečno 30 l, onda mlečnost čitave laktacije iznosi 55 l. Kod pojedinih sojeva pramenke i zapata cigaje prosečna mlečnost po ovci u toku laktacije iznosi preko 80 l. Varijabilnost mlečnosti je velika kako po godinama tako i individualno u jednom stadu ovaca iste rase, koje su hranjene i držane pod istim uslovima. Tako je, prema našim ispitivanjima, količina namuženog mleka po ovci na farmi Pešter 1953. godine iznosila 34 l. a 1956. godine 52 l; ili na istoj farmi u jednom stadu 1952. godine kada smo kontrolisali mlečnost, ona se kretala individualno od 38 do 88 l. Ova varijabilnost je velika, jer na mlečnost ovaca utiče veliki broj unutrašnjih i spoljašnjih faktora.

Mlečnost pre svega zavisi od rase. Prema podacima, frizijska ovca daje prosečno 500 l mleka, a avasi (awassi)-ovca u Izraelu prosečno 280 l. Mlečnost jako varira individualno, i veća je razlika među individuama iste rase nego između prosečne mlečnosti različitih rasa. Rekordna mlečnost kod frizijske ovce iznosi preko 1000 l mleka, kod pomenute avasi-rase ovaca 890, dok je kod naše pramenke 260 l. Što se tiče starosti ovaca, mlečnost se povećava do pete godine a zatim opada. Ovce koje se blizne u dobrim uslovima ishrane daju 20—25% više mleka od ovaca koje se nisu bliznile.

Od spoljašnjih uslova na mlečnost ovaca najveći uticaj ima ishrana. Palian je u ogledu, forsiranjem mlečnosti pramenke, sa jačim obrocima koncentrovane hrane postigao prosečnu mlečnost kod dupske ovce od 141 l mleka. Koliki značaj ima paša najbolje se vidi iz podataka da je na farmi Pešter 1956. godine, kada je blagodareći obilnim padavinama paša bila vrlo dobra, namuzeno 18 l mleka po ovci više nego u 1953. godini, kada paša nije bila dobra. Mlečnost mnogo zavisi i od udaljenosti torova i udaljenosti vode za napajanje od paše, kao i od kvaliteta paše na kojoj se nalaze ovce za vreme laktacije.

Od klimatskih faktora najveći uticaj ima temperatura. Svako naglo zahlađenje prati pad mlečnosti kod ovaca. Posle kiše sa zahlađenjem dolazilo je na farmi Pešter narednih dana do smanjenja količine mleka za preko 30%. Neosporno je da i kod ovaca na mlečnost utiče sama organizacija muže, broj muža u toku dana, rastojanje između muža, kao i postupak sa ovcama za vreme muže.

Izneti podaci o uticaju unutrašnjih i spoljašnjih faktora na laktaciju pokazuju koliko se može delovati na povećanje mlečnosti kod ovaca. U Izraelu je, prema Nikoliću, selekcijom i poboljšanjem ishrane u periodu od 1942— 1955. godine povećana prosečna godišnja mlečnost po ovci rase avasi od 180 na 280 I mleka.

Kontrola mlečnosti kod ovaca vrši se na taj način što se u određenom periodu individualno meri količina mleka u toku jednog dana. U matičnim stadima obično se kontrola vrši jedanput mesečno. Kohčma mleka meri se graduisanom menzurom i upisuje se posebno za svaku ovcu u knjigu kontrole mlečnosti. Za vreme dojenja jagnjeta jedna se sisa muze ,a drugu jagnje sisa, i količina dobijenog mleka pomnoži se sa dva. Količine mleka od jutarnje i večernje, odnosno i podnevne muže se saberu, i celokupna dnevna količina pomnoži se sa brojem dana u kontrolnom periodu. Zbir količine mleka svih kontrolnih perioda daje ukupnu količinu mleka u toku laktacije.

Za ocenu sadržaja masti u mleku uzme se od svake ovce oko 50 ml mleka, stavi se konzervans (natrijum bihromat) i ovaj uzorak se šalje na ispitivanje u laboratoriju. Pri uzimanju uzoraika mleko treba dobro izmešati i voditi računa da količina uzetog mleka bude proporcionalna količini mleka jutarnje i večernje muže.

U proizvodnim zapatima smatra se da je dovoljno izvršiti dve kontrole mlečnosti u toku laktacije. U proizvođnim stadima, u kojima se ne vrši kontrola, mlečnost ovaca se ocenjuje na osnovu prirasta jagnjadi prvog meseca, kada je mleko glavna hrana jagnjetu. Može se vršiti i skupna kontrola mlečnosti, kada se registruje za svako stado po danima koliko je dobijeno mleka od koliko ovaca. Stočari u pojedinim krajevima ocenjuju mlečnost stada ili mlečnost u toku jedne godine na osnovu toga koliko je sira dobijeno po ovci.

Muža ovaca počinje po odbijanju jagnjadi obično u drugom ili trećem mesecu laktacije. Da bi dobili više i što pre mleka, odnosno sira, naši stočari počinju sa mužom ovaca jedanput dnevno pri kraju drugog meseca laktacije a u trećem mesecu laktacije muzu čitavo mleko. Kod meleza merino i rasa ovaca za meso, jagnjad treba da sisaju 3 do 4 meseca, tako da je kod ovih ovaca period muže kraći. Kod karakurl-ovaca počinje se sa mužom od početka laktacije, tj. odmah po klanju jagnjadi.

Ovce se muzu obično dva puta dnevno, ujutru i uveče. Jutarnja muža treba da počne što ranije da bi se završila do izlaska sunca i da bi se ovce što pre izgonile na pašu. Da bi ovce bile što duže na paši, sa večernjom mužom treba početi kasnije po podne, ali vodeći računa da se muža završi do mraka. Vremenski razmak između jutarnje i večernje, odnosno večernje i jutarnje muže treba da bude približno isti. Neki stočari praktikuju trostruku dnevnu mužu. Tri muže dnevno povećavaju količinu namuzenog mleka. Ali treća muža zahteva uvođenje druge smene muzača odnosno povećanje radne snage. Doterivanje ovaca sa paše na mužu u podne utiče na slabije korišćenje paše i povećanje potreba u koncentrovanoj hrani. Zato se tri muže isplate samo ako je vrednost povećane količine mleka veća od vrednosti izgubljene paše i povećanja radne snage za treću mužu. Kada se dnevna mlečnost znatno smanji pri kraju laktacije, ovce se muzu svega jedanput dnevno. Na 30—40dana pre mrkanja treba prestati sa mužom.

Sl. 150. — Muža ovaca

Izostavljeno iz prikaza

U našim brdskim predelima ovce se muzu na taj način što ih ispuštaju iz tora kroz otvor pored kojega sedi muzač. Muzač hvata jednu po jednu ovcu za nogu, namešta je kod muzlice i počinje da je muze. Ovakva muža ovaca je nehigijenska, za ovcu bolna a za muzača neugodna. Drugi način muže je u specijalnim boksevima „strungama“. Na prednjim vratima ovih bokseva nalaze se jaslice sa koncentrovanom hranom, tako da ovca sama rado ulazi u boks. Ovde se ovca ne hvata i ne uznemirava pa je za nju ugodnije i ređe đolazi do baleganja u muzlicu. Ovakav način muže je manje naporan za čobanina, tako da se i fizički slabiji radnici mogu koristiti za ovaj posao. Jedino što nepomuzene ovce navaljuju na muzača s leđa i uznemiravaju ga u radu.

Znatno je bolja muža ovaca sa strane, u speeijalno napravljenim boksevima zvanim ,,muzarnice“. Ovce ulaze na zadnja vrata, izlaze na prednja, a otvor za mužu je sa leve strane. Na spoljašnjoj strani izlaznih vrata nalaze se jaslice sa hranom. Muzač sam pušta ovce unutra i zatvara zadnja vrata pomoću reze, a pomoću poluge otvara prednja i ispušta ovce. Mlazevi odlaze u levak na kojem se nalazi cedilo. Ovaj levak je pomoću cevi spojen sa kantom za mleko. Levak je pokretan tako da se može lako postaviti pod vime. Sa higijenskog gleđišta ovakva muža je najbolja. Isto tako, muža sa strane je ugodna i za muzača i za ovcu. Ovakva muža ne iziskuje veliki napor i mogu da je vrše žene.

Za proizvodnju ovčijeg mleka važna su takođe pitanja transporta i uspešne prerade jer od njih zavisi unovčavanje dobijenog mleka.

IV. Rase ovaca

Poreklo ovaca

Što se tiče porekla ovaca treba istaći da nije tačno ustanovljeno ni kada ni gde je prvi put ovca pripitomljena. Većina autora smatra da je ovca pripitomljena i odomaćena u Aziji i Evropi. Na osnovu iskopina utvrđeno je da je čovek imao domaću ovcu pre osam hiljada godina, na prelazu starijeg u mlađe kameno doba. Poreklo ovaca je manje proučeno nego poreklo drugih domaćih životinja. Svakako da sve domaće ovce vode poreklo od nekadašnjih divljih ovaca koje su bile pokrivene ne vunom već dlakom. Međutim, poreklo pojedinih rasa ovaca nije dokazano, i u tom pogledu ima različitih teorija koje se zasnivaju na mnogim hipotezama. Ispitivanje porekla ove vrste domaćih životinja otežano je time što postoji preko 200 rasa i sojeva ovaca, čiji su preci u procesu pripitomljavanja i odomaćivanja pretrpeli znatne izmene u svojim morfološkim osobinama.

Svi autori se slažu da domaća ovca vodi poreklo od roda Ovis. Po pitanju broja podrodova odnosno broja rođonačelnika današnjih rasa ovaca ima različitih mišljenja. Prema nekim autorima postoje tri izvorna oblika ovaca i to: 1) muflon, 2) stepska ovca-arkar i 3) argali-ovea.

Muflon. Postoji evropski (Ovis musimon) i azijski muflon (Ovis orientalis) koji su po svojiim osoibinama slični. Muflon je živoitinja osređnje veličine sa jako razvijenim rogovima i vrl-o kraitkiim repom, pokrivena dlakom orvenkasto mrke boje. Danas se muflon vođa po zoološkim vrtovima. U Evropi ga ima u prirodi još samo na Korzici i Sardiniji. Pareni sa domaćom ovoom mufloni daju neograničeno plodno potomostvo. U SSSR-u je parenjem mufloma sa merino-ovcom stvorena rasa planinski merino. Sve ovo dokazuje da je muflon jedan od rođonačelnika naših domaćih ovaca. Smatra se da je muflon izvomi oblik kratkorepih ovaca.

Stepska ovca — arkar (Ovis vignei). Stepska ovca dobila je ime po tome što je sem u visokim planinama rasprostranjena i u stepama jugoistočne Azije sve do Tibeta. Ona je po građi slična muflonu, ali je od ovoga nešto krupnija. Odlikuje se razvijenim rogovima. Smatra se da od stapske ovce potiču neke naše domaće ovce kao i grupa masruorepih ovaca.

Argali je krupna ovca kod koje visina grebena može dostići i preko jednog metra a težina tela preko 200 kg. Boje je sivo mrke, a rogovi, dugi i masivni, kod mužjaka mogu dostići težinu preko 12 kg. Oko vrata ima grivu svetlije boje koja je više izražena kod mužjaka. Rep joj je vrlo kratalk. Argali-ovca se teško održava u zoološkim vrtoviima. U prirodi se rasprostire u centralnoj Aziji. Sa domaćom ovcom daje plodno potomstvo. Smatra se da od argali-ovce vode poreklo masnotrtične ovce.

Po drugom sistemu, kavezi nemaju posebnog uređaja za grejanje, već se potrebna temperatura postiže zagrevanjem prostorije u kojoj su smešteni kavezi. Usled toga gornji redovi kaveza su uvek bolje zagrejani od donjih, pa se u njih stavlja mlađi, a u donje stariji podmladak.

Ovaj način ogajivanja danas je uglavnom napušten u intenzivnoj industrijskoj proizvodnji podmlatka. Osnovni razlozi za ovo su: znatno veće investicije, teškoće uvođenja potpune mehanizacije i usled toga povećanje troškova procesa proizvodnje. Treba ipak istaći da su porast podmlatka i iskorišćavanje hrane nešto bolji u ovom nego u podnom načinu odgajivanja (Petrović i saradnici).

Iskorišćavanje pernate živine

Sistemi držanja

Sistem držanja je, pored jasno određenog cilja iskorišćavanja, jedan od faktora racionalnog iskorišćavanja živine. Pod sistemom držanja podrazumeva se način držanja i smeštaja živine u cilju njenog iskorišćavanja u određenim ekonomskim uslovima.

Tri su osnovna sistema: ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni. Svaki od njih ima različite varijante, koje su uslovljene i prilagođene uslovima svake pojedine farme ili odgajivača.

Ekstenzivni sistem bazira na velikim travnim površinama na kojima se smeštaju pokretni živinamici sa različitom opremom za prihranjivanje (hranilice, pojilice i dr.) ili bez ove. Ovakav način držanja, pored toga što zahteva velike zemljišne površine, ne omogućava dovoljno racionalno korišćenje radne snage. Ukoliko se ipak primenjuje, to je onda skoro isključivo za odgajivanje podmlatka.

Poluintenzivni način odgajivanja podrazumeva, pre svega, postojanje bilo naročito građene ili od drugih poljoprivrednih objekata adaptirane živinarnike sa većim ili manjim ispustom, koji može da bude obrastao (ranije primenjivan pregonski sistem ispusta oko živinarnika), ili neobrastao travom — go, samo sa uređenim poroznim tlom ili samo prekriven slamenom prostirkom. Sistem omogućava do izvesne mere delimičnu primenu automatizacije procesa proizvodnje (poluautomatske hranilice i pojilice). On se može naročito rentabilno primeniti u odgajivanju gusaka i eventualno gusaka za odgoj podmlatka ili pašni tov. Može takođe da bude primenjen kod individualnih odgajivača za držanje nosilica ili reprodukcijskog jata.

Sl. 215. — Podmladak vajt-roik-kokica odgajan u intenzivnom sistemu držanja na živinofarmi u Belimbegovu, kraj Skoplja

Izostavljeno iz prikaza

Intenzivni sistem držanja i iskorišćavanja predviđa samo minimum neophodnog prostora u posebno izgrađenim objektima u kojima će se živina odgajivati u zatvorenom prostoru pod potpunim nadzorom i brdgom čoveka. Ovaj sistem se u poslednje vreme najviše upotrebljava pri gajenju živine uopšte, a jedini je ekonomski opravdan u industrijskoj proizvodnji u živinarstvu. Jedini se on može primeniti pri veštačkom odgajivanju podmlatka do njihovog operjavanja s obzirom na biološke specifičnosti živine. I u daljem procesu odgajivanja i iskorišćavanja živine ovaj sistem omogućava odgajivanje podmlatka za priplod, tov, iskorišćavanje nosilja ili držanje osnovnog priplodnog materijala (sl. 215 i 216). Držanje u relativno malom zatvorenom prostoru omogućava: maksimalnu primenu sredstava za mehanizaciju ishrane (automatske hranilice i pojilice), ostvarivanje najpodesnijeg mikroklimata za određeni proces proizvodnje (zagrevanje, veštačko osvetljavanje i ventilacija), najekonomičnije održavanje zoohigijenskih mera (čišćenje, dezinfekcija itd.), i optimalno korišćenje radne snage. U ovom sistemu držanja, ukoliko je ostvarena automatizacija procesa proizvodnje, jedan radnik može da opslužuje 4—5 hiljada kokošaka nosilja ili 15—20 hiiljada i više (Smith) pilića u brojlertovu ili odgoju do doba od 8—10 nedelja. Odgajivačnice, tovilišta za tov mlade živine ili živinarnici za nosilje građeni su u dva osnovna tipa: po principu podnog ili baterijskog sistema držanja. Pod podnim sistemom podrazumeva se odgajivanje živine na podu zatvorene prostorije parternog ili višespratnog oblika gradnje. Višespratni objekti, iako proizvodnju koncentrišu na minimalnu površinu zemljišta, pokazali su se kao manje rentabilni usled većih investicionih ulaganja (tovilište živine u Zalogu, kraj Ljubljane) te je napuštena ideja o daljoj izgradnji sličnih objekata. Parterni sistem omogućava jeftiniju gradnju i bolju komunikativnu vezu među sličnim ili različitim objektima farme, njihovo lakše opsluživanje (farme Požarevac, Pivka, Vranje itd.). Stoga je u ostvarenju plana za unapređenje živinarstva kod nas ovaj oblik gradnje živinarskih objekata usvojen kao najrentabilniji. U podnom sistemu pitanje prostirke (stelje) vrlo dugo je diskutovano i različito rešavano, kao jedno od ključnih pitanja u rešavanju preventive parazitarnih i drugih oboljenja živine. Danas je usvojen kao najpodesniji, sa ekonomskog i sa higijenskog gledišta, sistem tzv. duboke prostirke. On omogućava da se posebnim postupkom ista prostirka upotrebi za više turnusa pri odgajivanju pilića u toku jedne godine ili da se za odraslu živinu ne menja tokom čitave sezone njihovog iskorišćavanja za nosivost.

Sl. 216. — Industrijski način iskorišćavanja nosilja: proizvoidno jato vajt-rok-rase kokošaka na živdnofarmi u Belimbegovu. Zapaziti pored drugog ređa automatskih hranilaca zajednička gnezda sa beskrajnom traJkom za autamatsko satoupljanje jaja

Izostavljeno iz prikaza

Normativi, higijenski i ostali uslovi izgradnje, kao i različiti tipovi izgradnje živinarskih objekata za intenzivnu i industrijsku proizvodnju, kao i objekti upotrebljeni u drugim sistemima držanja detaljno se obrađuju u predmetu veterinarske higijene te su ovde samo nužno spomenuti. O baterijskom načinu držanja biće izneto u sledećim poglavljima.

Odgajivački rad u živinarstvu uvek se usmerava prema cilju iskorišćavanja pojedinih proizvodnih osobina živine. Pernata živina može, kako je već podvučeno, da se gaji u cilju proizvodnje mesa ili jaja (ili kombinovano) kao glavnim, a perjem i živinskim gnojivom kao sporednim proizvodom.

Proizvodnja jaja. Za proizvodnju konzumnih jaja uglavnom se upotrebljavaju kokoši. Plovke, iako su isto tako dobre nosilje, manje se upotrebljavaju za proizvodnju jaja za neposrednu upotrebu, pre svega zbog tanke ljuske i teškoće transporta a zatim zbog mogućnosti prenošenja paratifa i najzad usled eventualnog lošeg ukusa jaja plovaka koje se drže u barskim područjima. Plovčija jaja uglavnom se upotrebljavaju u industriji čokolade, keksa itd. Da bi neka nosilja mogla, bez štete po njen organizam, da pođnese napore jednostrane i velike proizvodnje jaja, mora pre svega da bude zdrava, skladno građena i da odgovara eksterijernom tipu nosilje (sl. 217). Naročito kod ove vrste proizvodnje mora se pri odabiranju primeniti oštar kriterijum selekcije. Svaka loša nosilja u proizvodnom jatu opterećuje celo jato i poskupljuje proizvodnju. Izdvajanjem iz jata neproduktivnih jedinki smanjuje se cena koštanja svakog proizveđenog jajeta.

Sl. 217. — Rekorderka leghorn-ikokoš koja je na jednom takmičenju u Švajcarskoj nagrađena za visoku nosivost od 352 jaja godišnje

Izostavljeno iz prikaza

Pri odgajivanju kokica koje će se upotrebiti kao nosilje potrebno je već od prvog dana pružiti podmlatku optimalnu i izbalansiranu ishranu. Ogledi su, međutim, pokazali (Hollands, Gowe) da je moguće hraniti mlađe kokice i obrokom za preko 30% reduciranim od normalnog; pri pronesku kokice su bile lakše (za 25% od kontrolnih). Intenzitet nosivosti bio je veći, mitarenje kraće, a nosivost u drugoj godini veća od kontrolne — normalno hranjene grupe; u ogleđnoj grupi mortalitet je do 8 nedelja bio veći a kasnije znatno manji. Ovaj ogled ukazuje da se pri gajenju kokica nosilja može do izvesne mere vršiti ušteda u količini hrane. U ekonomici proizvodnje jaja važni faktori su težina kokoši i veličina nosivosti s obzirom na različiti uzdržni obrok. Sledeća tabela (po Parnellu, 1957) pokazuje uporedno godišnji utrošak hrane po jednoj kokoški različite težine i nosivosti:

Veličina uzdržnog i proizvodnog obroka nosilja

• Belance
  -vode 85,50 %
  -azotnih materija 12,87 %
  -masti 0,25 %
  -bezazotnih materija 0,77 %
  -pepela 0,61 %
• Žumance
  -vode 51,03 %
  -azotnih materija 16,12 %
  -masti 31,39 %
  -bezazotnih materija 0,45 %
  -pepela 1,01 %

Iz priložene tabele jasno se vidi da je pri istom broju snesenih jaja u toku godine utrošak hrane utoliko veći ukoliko je kokoš teža. To ukazuje na veći rentabilitet iskorišćavanja lakših rasa (nosilja) u proizvodnji konzumnih jaja.

Kao što je ranije pomenuto, na nosivost utiče i dužina dana — odnosno svetlost. Vrlo brojni ogledi u tom pravcu pokazuju da se optimalna nosivost u intenzivnom sistemu iskorišćavanja postiže pri trajanju dana od 12—14 sati. Prema tome, produžavanjem dana veštačkim osvetljenjem u godišnjem periodu između dve ravnodnevice postiže se optimalna nosivost. Izgleda, prema izvesnim ogledima, da se slični rezultati mogu postići i primenom kraćih periodičnih (4 puta mesečno u toku noći) ali vrlo intenzivnih (bleštavih) osvetljavanja u toku cele godine. Na povećanje intenziteta nosivosti u intenzivnom gajenju pored svetlosti utiče i ustaljenost temperature i vlažnost vazduha. Greenwood (citat po Robinsonu) vršio je trogodišnje ispitivanje jedne grupe nosilja (19 kokošaka) držane u živinarniku sa konstantnim mikroklimatom: temperatura 18°C, relativna vlažnost 60% i veštačko plafonsko 12-to časovno osvetljenje (bez dnevne svetlosti). Kontrolna grupa držana je u normalnim uslovima intenzivnog gajenja. Iz rezultata postignutih ovim ogledom, pored ostalog, vidi se da je nosivost po godinama bila: a) za oglednu grupu u I godini 234, u II godini 147 i u III godini 94 komada jaja ili ukupno za 3 godine 475 jaja; b) za kontrolnu grupu 193 komada jaja u I godini nosivosti, 170 komada u II i 148 komada u III godini ili ukupno 511 jaja za 3 godine. Poznato je da nosivost i pod normalnim uslovima iskorišćavanja opada u toku života jedinke. Ako se prva godina nošenja (nesenja) izrazi koeficijentom 100, onda se proizvodnja jaja smanjuje u drugoj godini za 19—30%, u trećoj za 26— 43% zavisno od toga da li se radi o lakim rasama (leghorn) ili o teškim (saseks, nju-hempšir). Iz Greenwoodovog ogleda jasno je da stalni optimalni mikroklimat stimulira maksimalnu nosivost u prvoj godini, što se može vrlo korisno primeniti u intenzivnoj — industrijskoj proizvodnji jaja; u drugoj, a naročito u trećoj godini nosivost neuobičajeno naglo pada (za 37% odnosno za skoro 60%); u ovom ogledu praćene su i druge važne osobine (utrošak i iskorišćavanje hrane i izvodljivost jaja) koje takođe pokazuju tendenciju opadanja vrednosti, što sve zajedno dokazuje da životinje pokazuju znake rane senilnosti.

Hrana predstavlja svakako jedan od osnovnih spoljnih faktora koji utiču na proizvodnju jaja. Svako jaje čija prosečna težina iznosi 60 g, ima 35 g belanca, 19 g žumanca i 6 g ljuske. Hemijski sastav belanca i žumanca je sledeći (po L. Drumelu):

Ako pretpostavimo da je u jednom visokoproizvodnom zapatu nosilja prosečna nosivost najmanje 185 komada jaja godišnje po nosilji, onda je lako shvatiti važnost proizvodnog obroka kokoške i napor potreban da organizam izdrži ovu ekonomski minimalnu proizvodnju. Svaki poremećaj u ishrani dovodi do opterećivanja i iscrpljdvanj a organizma, što se sve odražava na nosivost.

Cilj proizvodnje jaja je dvojak: za ishranu ljudi i za priplod. U proizvodnji jaja za priplod treba, pored već pomenutog, voditi računa i o odnosu polova u cilju pravilne oplođenosti jaja.

Sl. 218. — Nju-hempšir-rasa kokošaka u baterijskom sistemu intenzivnog iskorišćavanja za proizvodnju jaja za nasad u Kokin-gradu, na Belju

Izostavljeno iz prikaza

Proizvođnja jaja u industrijskom iskorišćavanju živine je samo jedan usko specijalizovani deo proizvodnje u živinarstvu (sl. 218). Pri organizaciji proizvodnje moraju se uzeti u obzir svi faktori koji utiču na pravilno i rentabilno razvijanje procesa. Specijalizovane farme za intenzivnu proizvodnju konzumnih jaja moraju se oslanjati na druge farme i sektore, koji rešavaju kompleks problema u vezi sa rentabilnom proizvodnjom u živinarstvu. Proizvođna farma treba da ima, preko reprodukcijske farme, obezbeđeni izvorni materijal živine. Taj materijal može se sastojati bilo od jednodnevnih, seksiranih ženskih pilića ili od petomesečnih kokica. Ukoliko se po planu proizvodnje predviđa gajenje podmlatka za obnovu jata nosilja, to onda proširuje i komplikuje zadatke proizvođne farme, ali istovremeno smanjuje opšte troškove proizvođnje. Uzimajući u obzir normalan mortalitet pođmlatka, kao i smanjenje broja podmlatka usled selekcije, farma treba da predvidi vreme i broj jednodnevnih pilića za obnovu zapata.
U intenzivnoj proizvodnji nosilje se, kao najrentabilnije, upotrebljavaju samo u prvoj godini proizvodnje, tj. od dana pronošenja (oko 6 meseci) do doba od 18 meseci, kada se izmenom obroka ishrane dotovljavaju i sa oko 19 meseci šalju na klanje. Njihovo meso u tom periodu još uvek je, iako manje vrednosti, upotrebljivo za tržište. Da bi se osigurao kontinuitet proizvodnje jaja, tokom cele godine periodično se vrši popunjavanje i zamena proizvodnog jata. Na farmi Kras, u Neverkama, ova periodična zamena u proizvodnom jatu vrši se neđeljno u toku cele godine. Plan proizvodnje mora, prema tome, da predvidi dovoljan broj mlađih kokica za svaki ovaj period. Vreme kad podmlađak treba preneti iz odgajivališta u živinarnik za nosilje određuje se prema procentu pronošenja kokica. Čim se pojave slučajevi pronošenja, kokice treba prebaciti u proizvodni živinarnik u kome postoje gnezđa (skupna ili inđividualna). Potrebno je da se kokice naviknu da nose u gnezda a ne na pod živinarnika. Jaje sneseno na podu zaprljano je i kao takvo manje vredno. Sprečavanje pojava ,,podnih“ nosilja može se postići stavljanjem pokretnih gnezda na različita mesta u živinarniku. Posle izvesnog vremena pokretna gnezda se postepeno pomeraju ka stalnim da bi se najzad uklonila. I pored ove mere izvestan broj nosilja može da nastavi da jaja nosi na podu. Najbolje je ovakve nosilje isključiti iz jata.

Rentabilnost u proizvodnji konzumnih jaja u industrijskom načinu proizvodnje može se postići samo ako farma drži dovoljan broj nosiija, čija proizvodnja može ne samo da pokrije troškove već i da ostvari izvesnu dobit. Smatra se da je u dobro organizovanoj proizvodnji potrebno da farma ima najmanje 25 000 nosilja, ukoliko posluje kao samostalna radna jedinica, da bi mogla da obezbedi pravilan i rentabilan proces proizvodnje. Primenom automatizacije jedan radnik može da opsluži 5 000 i više nosilja.

Proizvodnja mesa živine. Sve vrste živine služe za proizvodnju mesa, a ćurke, guske i morke jedino se u tom oilju i gaje.

Živina se može toviti na ekstenzivan, poluintenzivan, intenzivan i industrijski način sa odgovarajućim normiranjem ishrane i određenim načinom držanja, prema vrsti i kategoriji živine. Tov u ekstenzivnom načinu držanja podrazumeva izvesno povećanje obroka ishrane, uz držanje u punoj slobodi. U poluintenzivnom tovu ograničava se ispust i kretanje živine a povećavaju se količine ugljenih hidrata u obroku. U intenzivnom i inđustrijskom tovu do maksimuma je iskorišćena sposobnost živine za ovu vrstu proizvodnje. Obroci i energetska vređnost hrane povećani su do maksimuma, a kretanje živine svedeno je na minimum.

U vrsti kokošaka postoji dvojaka proizvodnja mesa: tov mlađe živine i dotovljavanje kokošaka i petlova proizvođnih, reprodukcijskdh ili matičnih zapata. Samo prva kategorija tovljenika postiže kvalitetno najbolje meso — pileće meso — i tov pilića predstavlja usko specijalizovani proces u inđustrijskoj proizvođnjii finalnih produkata kokošaka. Tov mlađe živine može se obavljati do različtiog doba i težine, što je uslovljeno zahtevima pojedinih tržišta. Američko tržište ima sledeće kategorije tovljene mlade živine (prema propisima poljoprivredne trgovinske službe Ministarstva poljoprivređe SAD):

1. tovljeni pilići ili brojlerd su po pravilu utovljene muške i ženske jedinke mlađe od 16 nedelja (obično ispod 12 nedelja).
2. pilići za pečenje (pečenci) su tovljenici oba pola mlađi od 8 meseci.
3. kopuni — kastrirani petlići mlađi od 10 meseci.

Tov pilića kao i tov mlađe živine svih vrsta zasniva se na intenzivnom porastu i odličnom iskorišćavanju hrane u prvom periodu porasta. Tako su ogledi sa pilićima pokazali da su ove osobine najbolje izražene prvih 8 neđelja da bi kasnije njihov intenzitet prilično brzo opadao. Prema rezultatima ogleda na živinarskoj oglednoj farmi u Libertvilu (Illinois, SAD, citat po Robinsonu) u 1956. godini, prosek iskorišćavanja hrane u pilića mesnatih rasa do 8 neđelja bio je 2,21 kg hrane za kilogram prirasta. Ogled izveden u Engleskoj, po istom autoru, pokazao je da je pilićima do doba od 16 nedelja bilo potrebno 4,3 kg hrane za kilogram prirasta. Prema tome, vidi se (kao i iz ranije navedenih ogleda o iskorišćavanju hrane pilića) da je tov pilića najrentabilniji do doba od 8 nedelja. Isto tako treba podvući da su intenzitet porasta kao i iskorišćavanje hrane veći u petlića nego u kokica.

Brojlerski tov pilića ili tov mladih pilića obavlja se za 60—70 dana, u kom periodu tovljenici treba da dostignu težinu od 1 300 do 1 500 g.

Pilići za brojler-tov redovno su proizvod različitih kombinacijskih industrijskih ukrštanja. Njih treba da odlikuje nizak mortalitet, snažna konstitucija, ranostasnost, dobro i brzo operjavanje, dobra boja kože (prema želji tržišta) bez badrljica prilikom klanja i dobro iskorišćavanje hrane. Ujednačenost materijala pređstavlja važan faktor u proizvodnji.

Brojlerski tov pilića je samo jedan usko specijalizovani deo živinarske proizvodnje. On se može potpuno industrijalizovati i neprekidno proizvoditi u toku cele godine svoje finalne proizvode. Da bi se uspešno odvijao u neprekidnom toku, potrebno je da budu ispunjeni neki osnovni uslovi.

Tovilište — farma mora pre svega da bude obezbeđena u redovnom snabdevanju jednodnevnim pilićima pomenutih odlika ili jajima za inkubiranje i izvođenje potrebnog broja jednodnevnih pilića. Snabdevanje tovilišta jednodnevnim pilićima poskupljuje cenu jednodnevnog pileta usled povećanih troškova transporta i utiče na rentabilnost tova. Snabdevanje jajima zahteva organizovanje rada inkubatora odgovarajućih kapaciteta, kao što je to slučaj tovilišta u Zalogu, kraj Ljubljane.

Hrana je drugi osnovni faktor u radu tovilišta. Vrlo intenzivan porast i forsirani tov zahtevaju hranu posebnih kvaliteta, dobro izbalansiranu, prema uzrastu pilića različitu (predstarter, starter i finišer) i potpuno homogeniziranu. Stoga se tovilišta moraju snabdevati gotovom hranom iz fabrika ili iz mešaonica hrane (kao posebnih specijalizovanih radnih i ekonomskih jedinica).

Tovilište je u stvari posebno građen pilićarnik. Ono treba da obezbedi optimalan mikroklimat i ostale uslove za intenzivan tov da bi se omogućio uspešan rad. Danas se, kao što je ranije podvučeno, više ne upotrebljava sistem baterijskog tova. Podni sistem je jedino priznat kao najpogodniji sa ekonomskog gledišta. Postoje dve varijante ovog sistema. Prva, tzv. sistem „proširenog ambijenta“ ili sa pregonom i druga, tovilišta gde jedna grupa pilića ostaje u istoj prostoriji od početka do kraja tova. Tovilište po sistemu pregona („proširenog ambijenta“) uzdužno je potpuno podeljeno lakim zidom na dva nejednaka dela. Pri dnu postoje otvori (koji se po potrebi otvaraju i zatvaraju) i kroz koje podmladak može da bude pregonjen iz manjeg u veći deo prostonije. U manjem delu (oko 1/3 širine, odnosno površine tovilišta) postavlja se bliže pregradnom zidu veštačka kvočka. Ovaj deo tovilišta se zagreva i u njega se smeštaju jednodnevni pilići. Oni tu ostaju do svog 30— 35. dana kada se postepeno (3—5 dana) pregone u drugi dvostruko veći deo bez veštačkih kvočki. Tu ostaju do kraja tova. U ovom sistemu podna površina i ceo objekt racionalnije su korišćeni (za 30%). Forsirana ishrana u brojler-tovu postiže se veštačkim osvetljenjem svaka 2 ili 3 sata naizmenično normalnim (30—50 luksa) i difuznim svetlom. Na taj način u tovilištu se u toku 24 časa postižu 6 odnosno 4 perioda sa dntenzivnom svetlošću — 6 — 4 ,,dana“. Tada su pilići živahni, kreću se i hrane — i 6, odnosno 4 perioda u kojima je tovilište polumračno — 6 — 4 ,,noći“ — kada se odmaraju i vrlo slabo ili nikako ne kreću. Nedavno je kod nas (živinarska farma Kokingrad — Belje) uvezen jedan od najnovijih tipova tovilišta za brojler-tov. U ovom tipu tovilišta moguće je regulisati, prema potrebi, mikroklimat prostorije; postoji delimična automatizacija ishrane i napajanja (viseće automatske hranilice); veštačke kvočke zagrevaju se butan-gasom; prostorija je stalno u toku 24 časa osvetljena poluintenzivnim svetlom (u toku dana delimično i dnevnim); intenzitet je dovoljan da pokrene piliće na uzimanje hrane i vode, ali nije toliki da ih nadražuje i da ih čini živahnim i pokretljivim, U tovilište se odmah na početku tova stavlja onoliki broj pilića koji odgovara ukupnom kapacitetu prostorije (15 hiljada komada). U prvom oglednom turnusu tova pilića rezultati su bili zadovoljavajući i pored veoma niske spoljne temperature koja je nastupila pri kraju tovnog perioda.

Normalan period tova brojler-pilića, koji traje oko 70 dana, omogućava da tokom godine u jednom objektu prođe pet grupa — turnusa — pilića tovljenika. Plan proizvođnje predviđa potreban broj objekata koji, ako se poveća, skraćuje period između dve uzastopno prispele grupe tovljenika.

U industrijskim tovilištima intenzivnost i kontinuitet tehnološkog procesa moraju da budu na dovoljno visokom nivou da bi se obezbedila rentabilnost poslovanja. Smatra se da je godišnja proizvodnja od 300 hiljada brojlera optimalna. Tip tovilišta u Neverkama (dva puta 7 500 komada) može normalnim radom u toku godine da proizvede 75 000 utovljenih pilića. Prema tome potrebna su 4 takva objekta da bi normalno mogla da se odvija intenzivna i rentabilna proizvodnja.

Mehanizacija procesa proizvodnje i lančani sistem rada uslovljavaju podelu posla na usko specijalizovane radnje. Zbog toga priprema kao i obuka radne snage za tovilište brojlera nije dug ni naročito težak posao. S druge strane, samo takva radna snaga može da ostvari visoko produktivan i kvalitetan rad. Međutim, s obzirom na težinu, higijenske uslove i jednoličnost posla može da dođe do fluktuacije radne snage naročito u početku rada naših farmi koje se nalaze u periodu formiranja.

U industrijskoj proizvodnji, više nego u bilo kojem drugom načinu stočarske proizvodnje, zđravlje živine je od prvorazrednog značaja. Svako oboljenje i eventualno njegovo lečenje ometaju kontinuitet i plan proizvodnje do te mere da je često primena lečenja neprikladna iz ekonomskih razloga. Zbog toga je rentabilnije preduzimati sve preventivne mere tokom celog procesa proizvodnje tovljenika. Organizam pileta, opterećen forsiranom ishranom, nalazi se u stanju labilne zdravstvene ravnoteže koja može da bude lako i brzo poremećena na izgled i malim propustom u tehnološkom procesu proizvodnje. Jedino praćenjem toka procesa i primenom zasad poznatih sredstava u preveniranju invazionih, zaraznih kao i oboljenja izazvanih deficitarnom hranom moći će da se zaštiti zdravlje pilića u tovu. I sa ovog gledišta objekt tovilišta mora da bude izgrađen tako da omogućava brzu, laku i jeftinu primenu preventivnih sredstava s obzirom da nema inđividualnog tretiranja antihelminticima i cepivima.

Utovljeni pilići, finalni produkt tovilišta, moraju pre slanja na tržište da budu podvrgnuti stručnom klanju. Poznato je da klanični kapaciteti naš’ih postojećih klanica za živinu potpuno zadovoljavaju potrebe buduće proizvodnje brojlera predviđene perspektivnim programom razvitka živinarske proizvodnje. Zbog toga industrijska tovilišta u svom planu proizvodnje moraju unapred da predvide i obezbede mesto, odnosno klanicu kao i termine klanja.

Na kraju, da bi se postigao glavni cilj proizvodnje, tovilišta moraju unapred da obezbede tržište i plasman svojih proizvoda po određenim cenama. Ispunjavanjem i povezivanjem svih navedenih uslova može se očekivati rentabilnost industrijskog tova brojler-pilića.

Ostale kategorije mladih tovljenika — kokica i petlića — uglavnom se đotovljavaju i pređstavljaju sporednu delatnost drugih vidova živinarske proizvodnje (proizvodnja jaja, proizvodnja priplodne živine kao i živine za reprodukciju).

Iskorišćavanje plovaka za proizvodnju mesa slično je iskorišćavanju kokošaka. Plovčići se mogu toviti do svoje osme — desete nedelje života, slično sistemu brojler-tova. Do tog doba, zavisno od rase, oni mogu da dostignu težinu od 2 kg i nešto više, u kom periodu takođe vrlo dobro iskorišćavaju hranu (3,3 do 3,6 kg hrane za kilogram prirasta). Posle perioda kad počinje đa izbija perje nerentabilno je toviti plovčiće. Stariji podmladak plovaka, gajen na ekstenzivan ili poluintenzivan način, može da bude đotovljen bilo prihranjdvanjem ili ređe kljukanjem.

Ćurke možemo koristiti za tov u različita doba njihova života, što je zavisno od načina držanja i iskorišćavanja. Proizvodnja ćuraka kod nas još je izrazito sezonska sa proizvodnjom podmlatka u proleće i početkom leta. Ovo je uslovljeno navikama potrošača da ćureće meso troše uglavnom o zimskim praznicima. Međutim, postoje biološke mogućnosti da se i proizvođnja ćurećeg mesa protrahira, i gubeći karakteristike sezonalnosti, produži trajanje perioda proizvođnosti. Da bi se ovo postiglo, potrebno je omogućiti i ostvariti ranu nosivost. Ćurka obično pronese sa 8 meseci. Međutim, zimski period prekida nosivosti može se skratiti veštačkim osvetljavanjem (električnom sijalicom jačine 60W na svakih 15 m2 poda) i produžavanjem dana na 13—14 sati. Pođ ovim uslovima, uz odgovarajuću ishranu, ćurane treba držati 7 nedelja a ćurke 3 nedelje pre termina za koji se planira početak nosivosti kao i tokom peroida nosivosti. Time će se postići rana aiprodužena nosivost. Posle V meseca (maja) procenat oplođenih jaja sve više opada.

Ćurići se mogu toviti slično brojler-tovu pilića do doba od 10—16 nedelja. Zavisno od rase i dužine trajanja tova oni mogu pri forsiranoj ishrani da postignu težinu od 2,5—4 kg. U prvim danima pod veštačkom kvočkom ćurići ne umeju sami da se hrane, odnosno ne znaju da nađu hranu. Iskustvo je pokazalo, a ogledima je dokazano, da se ćurići u tom periodu života naročito rado okupljaju na intenzivno osvetljenim mestima gde kljucaju sve što se nalazi na podu. Intenzivnim ali ograničenim osvetljavanjem (slično reflektorskom) hranilica i pojilica uspeva se da se ćurići već od prvih dana naviknu da se sami hrane i da u tom kritičnom periodu (1. nedelja) ne izgube u prirastu. Ostatak perioda tova obavlja se slično kao i sa brojler-pilićima.

Ukoliko ćuriće nismo iskoristili za klanje do 3 meseca, zavisno od proizvodnog plana, tov se može nastaviti na dva načina. S obzirom da su ćurići posle bobanja (koje je dotle već završeno) vrlo otporni, oni se dalje mogu toviti na intenzivan (zatvorene prostorije sa ,,sunčanikom“) ili na poluintenzivan način korišćenja travnih površina. Prema tome, tov mladih ćuraka može da traje i do 5 ili 6 meseci kada, zavisno od rase, mogu da dostignu ćurke 6—7, a ćurani 8—9 kg i više. Podešavanjem vremena izleganja i perioda klanja može se ostvariti produžavanje ,,sezone“ odgajivanja ćuraka. Odrasle, selekcijom isključene ili za nosivost iskorišćene ćurke i prekobrojni ćurani dotovljavaju se intenzivnom ishranom u tovilištu ili kljukanjem (u inđividualnim domaćinstvima) i utovljene zavisno od rasne pripađnosti i stepena utovljenosti mogu da dostignu znatne težine (8—15—20 kg). Za sada tržište više ceni laku (3—5 kg) manje utovljenu ćurku.

Guska kao izraziti biljojed odlično koristi pašu već od prvih dana, a u doba od 6 nedelja može isključivo od paše da živi. Stoga je njeno odgajivanje najčešće ekstenzivno, u područjima bogatim vodenim površinama (reke, kanali i sl.). Nisu za sađa poznata izrazito industrijska tovilišta, niti industrijski način iskorišćavanja gusaka. Međutim guščići se mogu toviti i u doba do 12—16 nedelja kada odgovarajućom intenzivnom ishranom postižu težinu od 4—5 kg. U ekstenzivnom načinu držanja domaća guska (iz Posavine na području SR BiH-a, Čopić i saradnici) u zaklanom stanjii sa 4—5 meseci postiže prosek težine od oko 3 kg. Dotovljavanje pašnog podmlatka vrši se u manjim grupama (20—30 komada). Tov odraslih gusaka (po završenom iskorišćavanju paše) vrši se takođe u manjim grupama dotovljavanjem ili kljukanjem. Kljukanje može da bude ručno ili pomoću posebne mašine koja se pokreće rukom ili nogom i pod pritiskom ubacuje kašastu hranu u jednjak guske. Kljukanje se vrši dva puta dnevno (u razmaku od 8—10 časova) i traje najviše 20 dana za koje vreme guske postignu maksimalni stepen ugojenosti. Kljukane i utovljene guske više su cenjene zbog njihove masti a naročito masne i povećane jetre nego zbog mesa (koje je suvo pošto nije prožeto mašću).

Proizvodnja perja. Najviše je cenjeno guščije, zatim plovčije i najzad perje ostale živine. Na inđividualnim domaćinstvima postoji običaj čupanja gusaka (prilično nehuman). Posle čupanja guska ne dobija u prirastu težine tela pošto svu hranu organizam koristi za porast perja. U proseku guska daje od tri čupanja ,,naživo“ oko 0,5 kg perja, a pri klanju mladih oko 270 g perja.

U industrijskom iskorišćavanju živine perje je takođe prihod koji ne treba zanemariti. Industrijske klanice živine uspevaju da sve lične rashode klanice pokriju prihodima od prodaje perja.

Najzad kao najmanje važan sporedni proizvod je i gnojivo. Čisto, sa prostirkom neizmešano živinsko gnojivo (guana) je vrlo cenjeno y cvećarstvu i sasušeno postiže visoku cenu. Ono može da se sabira iz industrijskih odgajivališta podmlatka, iz živinarnika nosilja odnosno odraslih kokošaka i pri baterijskom gajenju živine. Duboka prostirka, bilo iz tovilišta ili drugih objekata nema neke veće ekonomske vrednosti.

VI. Mere za unapređenje živinarstva

U cilju unapređenja prosečne vrednosti jata živine, kao što je ranije podvučeno, obavlja se selekcija sa namerom da održi ili unapredi pojedine proizvodne sposobnosti. U živinarstvu kao i u ostalim granama stočarstva, uslov za pravilno odgajivanje i efikasno korišćenje rezultata selekcijskog rada jeste vođenje matičnih knjiga.

Poznavanje jedinki koje će poslužiti za popunu matičnih i priplodnih jata treba da je što potpunije. Svaka osobina koja se bilo u kom obliku može da odrazi na proizvodnost jedinki, odnosno njenog potomstva, mora da bude evidentirana i praćena kroz niz generacija potomaka. Osobine kao što su nosivost, stasavanje, iskorišćavanje hrane, nesumnjivo je da će biti od prvorazrednog značaja. Međutim, kompleks osobina koje ukazuju na konstituciju, a u vezi sa njom i na zdravlje jedinke, odraziće se na proizvodnost. Praćenje i evidentiranje razlioitih patoloških pojava, oboljenja i mortaliteta, ukazuje na manje ili više pogodan konstitucijski tip. Poznavanje ovih podataka omogućava selekcioneru da odabere jedinke iz onih porodica ili jata u kojima su te pojave ređe.

Prikupljanje i dalje iskorišćavanje svih navedenih i drugih podataka potrebnih za matično knjigovođstvo vrši se preko vrlo različitih evidencija, dnevnika j kontrolnika proizvodnih i drugih osobina, koje mogu da budu različito ustrojene prema cilju i potrebama farme. Svaka jedinka u priplodnom jatu treba da ima svoj evidentni list. Robinson daje primer jednog takvog.