Stručna literatura o pčelarstvu obogaćena je u novije vrijeme kod nas s nekoliko vrijednih izdanja. Međutim, o pčelinjem medu, ipak, je prilično malo pisano.
Brojna otkrića i naučna saznanja o ovom visokovrijednom prirodnom proizvodu i danas su malo poznata širokom krugu običnih potrošača i to je, možda, glavni razlog što se pčelinji med u našoj zemlji još uvijek nedovoljno cijeni i malo koristi u svakodnevnoj ishrani.
Ta praznina u ovoj vrsti literature podstakla me je i da napišem ovaj mali priručnik o medu. U njemu sam, uz pomoć bogate stručne literature, pokušao da sakupim što veći broj podataka i mišljenja
O hranljivim i Ijekovitim svojstvima meda, do kojih su, dugotrajnim laboratorijskim ispitivanjima i praktičnim provjeravanjima, došli najeminentniji naučnici i Ijekari širom svijeta.
Svrha ovog priručnika je, u prvom redu, da običnim čitaocima pomogne u razjašnjavanju tajni o čudotvornoj moći meda i da kod najšireg kruga potrošača još više populariše visoku vrijednost meda kao hrane i lijeka. U tom smislu trebalo bi shvatiti i izvjesna nastojanja za uprošćavanjem pojedinih stručnih pojmova i izraza, koja su bila neophodna radi veće jasnoće teksta.
N. A
Sadržaj
UMJESTO PREDGOVORA
UVOD
MED KROZ ISTORIJU
O MEDU UOPŠTE
Šta je med?
Kako nastaje med?
Pretvaranje nektara u med
Hemijski sastav i fizička svojstva meda
HRANLJIVE I LJEKOVITE OSOBINE MEDA
Med i srce
Značaj meda za krvotok
Kao lijek za jetru i žuč
Med i čir na želucu
Za mozak i nervni sistem
Uticaj meda na probavu
Med u ishrani djece
Jugoslovensko iskustvo u ishrani djece medom
Baktericidna moć meda
Med u hirurgiji
Kod oboljenja gornjih disajnih organa
Upotreba meda kod nazeba
Kod bolesti pluća
Za olakšanje poteškoća kod mokrenja
Med za starce
Sredstvo za jačanje organizma
Ljekoviti napitak za slabunjave
Med za trudnice
Protiv posljedica od alkohola
Med i bolest od raka
Značaj meda u ishrani sportista
Med u kozmetici
Med u stočarstvu i poljoprivredi
Pojave alergije kod nekih uživalaca meda
Med i cvijetni prašak
Pčelinji med obogaćen vitaminima
Matični mlječ u kombinaciji s medom
Ljekovita svojstva pčelinjeg otrova
STRUČNA MIŠLJENJA O MEDU
KLASIFIKACIJA MEDA
Vrste meda po porijeklu
Po načinu dobijanja
Po konzistenciji (gustoći)
Po boji
Po ukusu i mirisu
ČUVANJE MEDA
UPOTREBA MEDA
Potrošnja u našoj zemlji
Zablude o kristalizovanom medu
Kako da prepoznamo pravi pčelinji med?
Med u narodnom Ijekarstvu
Med u kućanstvu
Kuhanje s medom
RECEPTI ZA KOLAČE I PIĆA S MEDOM
RECEPTI ZA SPRAVLJANJE PIĆA
ZANIMLJIVOSTI IZ ŽIVOTA PČELE
Uvod
Med zdravima čuva zdravlje, a bolesnima pomaže da do zdravlja dođu…
Duga je lista vještačkih zamjena i nadomjestaka sa kojima savremena hemija i tehnologija konkurišu mnogobrojnim prirodnim proizvodima.
Od početka prošlog vijeka i tršćani šećer, proizveden industrijskim načinom iz soka šećerne repe i šećerne trske, počeo je sve više potiskivati iz upotrebe pčelinji med, do tada tako reći, jedino sredstvo za oslađivanje jela ili pića.
Masovnom proizvodnjom i jeftinom cijenom, tršćani šećer je u novije vrijeme iz mnogih domaćinstava potpuno potisnuo upotrebu meda. Umjesto nekadašnjih medenjaka, medenog kruha, raznih medenih kolača i pića spravljenih s medom, danas se proizvode raznovrsni slatkiši, bomboni i kolači isključivo uz upotrebu tršćanog šećera.
Rijetke su porodice kod kojih se može naći makar i jedna posudica meda za kućnu upotrebu, a hiljade djece odraste i ne kušajući med, iako su od najranijeg djetinjstva naučeni na mnoge druge poslastice.
Moglo bi se zato s pravom reći da je prema medu, kao visokovrijednom prirodnom proizvodu učinjena velika nepravda. Jer, njegov izvanredno bogat hemijski sastav nije samo obična smjesa raznih tvari koje bi se fabričkim načinom mogle proizvoditi, nego je to — kako kaže čuveni naučnik doktor Enoh Cander — »veoma složen proizvod kojemu je sama pčela udahnula život.«
Upravo zbog toga pčelinji med i jeste još uvijek, i pored najepohalnijih otkrića nauke, jedan od rijetkih prirodnih proizvoda koji se ne može vještački nadomjestiti.
Med kroz istoriju
Još od prastarih vremena ljudi su cijenili med kao lijek i hranu i upotrebljavali ga bilo kao jelo i piće za jačanje organizma, bilo kao lijek mnogim bolestima.
Letimičan pogled u istorije kulturnih epoha čovječanstva pokazuje da su Indijci prije 4000 godina novorođenčadi davali med sa maslacem kao hranu za razvoj i jačanje najnježnijeg organizma.
Egipćanima je služio kao poslastica i kao sredstvo za održavanje ljepote, a medom su balzamirali i svoje mrtvace.
Naročiti značaj medu su pridavali Rimljani, koji su redovno pili medom oslađena vina, a med su prinosili i kao žrtvu svojim bogovima. Plinije naziva med božijim«, a Varo o njemu veli: »Ništa nije slađe od meda, jer on je bogovima i ljudima sve«.
Rimljani su na svojim posjedima imali posebnog roba koji se bavio isključivo uzgojem pčela i pripravljanjem raznih pića od meda. Takva pića su u to vrijeme mnogo tražena i trošila se naročito na obilnim gozbama rimskih patricija. Zbog toga su i potrebe Rima u medu bile velike, pa je samo mala Atika imala oko 20 hiljada pčelinjih društava, a Korzika je svake godine davala kao tribut (danak) po 10 hiljada kilograma meda i voska.
Plutarh“ veli da je »medica« (med s vodom) bila prvi ljudski napitak.
Stari Grci i njihovi pjesnici opjevali su med kao hranu bogova koja se nalazi na brdu Olimpu i gdje se iz meda priređuje nektar i ambrozija. Grčki liječnik Galenus sastavljao je svoje lijekove miješajući razne ljekovite trave s medom, a i Hipokratu — ocu medicine — med je bio najmiliji lijek, dok Pitagora pripisuje svoju duboku starost upravo medu.
Istočni narodi, među njima ponajviše muslimani, smatrali su med rajskim darom i univerzalnim lijekom i on im je predstavljao najveću slast i užitak.
I naši preci hranili su se i napajali medom i medenim pićima.
Bilo bi zato od neocjenjivog značaja kad bi i danas, u svakodnevnoj ishrani Ijudi, med ponovo zauzeo mjesto koje mu i pripada.
O medu uopšte
Šta je med?
Najvećem broju ljudi i danas je poznato samo toliko da je med — slatka i ukusna hrana! Kako, međutim, nastaje taj proizvod i koji su njegovi glavni sastojci? — na ta pitanja jedva da zna odgovoriti veoma mali broj ljudi.
Rijetko kome je, na primjer, poznato da med sadrži više od 70 raznih materija potrebnih za normalan razvitak i funkcionisanje organizma. U stvari, svaka kap meda je čitav arsenal hemijskih materija od kojih su sve »prijatelji zdravlja«, jer imaju ogromnu biološku i profilaktičku vrijednost. Tu vrijednost medu naročito povećavaju visoki procenti invertnih šećera koji imaju osobinu da nepromijenjeni mogu izravno preći u krv.
Prema tome, za med se slobodno može reći da je to stoprocentno iskoristiva hrana, bogata raznim Ijekovitim sastojcima i osobinama koje mu daju niz prednosti nad ostalim prehrambenim proizvodima.
Kako nastaje med?
U prirodi postoji obilje biljaka koje putem naročitih žlijezda — nektarija, na svojim cvjetovima ili izvan njih, izlučuju slatku mirišljavu tečnost — nektar. To izlučivanje je uslovljeno različitim vanjskim faktorima: sastavom zemljišta, temperaturom, vlažnošću zraka, vjetrom itd. Glavna mu je namjena da svojim mirisom privuče insekte-oprašivače koji će na tim cvjetovima, prenošenjem cvijetnog praha, izvršiti oplodnju biljke.
Pčele, kao glavni oprašivači bilja, pronalaze cvjetove s nektarom i pomoću usnog aparata sišu izlučeni nektar, koji onda u svom mednom mjehuru prenose do košnice. Tamo ga spremaju u voštane ćelije da bi imale od čega živjeti i onda kad u prirodi nestane nektara ili kada zbog vremenskih neprilika ne mogu izlaziti iz košnice.
Dugo vremena smatralo se da je nektar samo razblažena šećerna voda. Kasnije se, međutim, ustanovilo da je to veoma složen proizvod specijalnih biljnih žlijezda. Pored vode i šećera, u nektaru ima i raznih mineralnih sastojaka, eteričnih ulja, fermenata i peludnih zrnaca. A s obzirom na to da se u raznim biljkama nalaze i vitamini, to jedan dio njih putem nektara dolazi i u medni mjehur pčele. Tu se oni uopšte ne mijenjaju već im se pridružuju još i druge izlučine iz pčelinjeg organizma koje putem mnogih žlijezda prelaze i u med.
Procenat šećera i vode u nektaru je veoma kolebljiv. I vrsta bilja sa koga je sakupljen nektar, i vlažnost zemljišta i vazduha, i temperatura vazduha ili jačina vjetra — sve to može znatno da utiče na sadržaj šećera u nektaru, tako da taj procenat varira od 10—70 posto. U većini slučajeva u nektaru preovladava tršćani šećer (saharoza) tako da pčele pored smanjivanja procenta vode, prilikom pretvaranja nektara u med, moraju vršiti i izmjenu hemijskog sastava šećera, jer je poznato da je med sastavljen pretežno od invertnog šećera — glikoze i fruktoze.
Pretvaranje nektara u med
Iako pčela jedan dio nektara potroši još na samom putu od paše do košnice, znatan dio te tekućine donese u mednom mjehuru i u košnicu. Da bi za svoje potrebe tu hranu sačuvale i preko zime, sakupljeni nektar i druge slatke tekućine pčele podvrgavaju komplikovanom hemijsko-fizikalnom procesu, čije pojedinosti još ni do danas nisu potpuno poznate.
Suština tog procesa mogla bi se uglavnom okarakterisati kao pretvaranje običnog šećera — saharoze, u voćni — fruktozu (levulozu) i grožđani — glikozu (dekstrozu), odnosno u tzv. invertni šećer. Pri tome se istovremeno vrši i zgušćavanje te tekućine.
Pretvaranje tršćanog šećera u invertni odvija se pod uticajem fermenata invertaze. Taj ferment rastvara saharozu na glikozu i fruktozu, a nalazi se u sekretu žlijezda slinovnica kod pčele i dolazi u dodir s nektarom još pri samom usisivanju nektara. Dodavanje sekreta nektaru i mladom medu produžuje se i u samoj košnici kad pčele prenose med iz jedne ćelije u drugu, a njegovo djelovanje traje i u samoj ćeliji. Zbog toga u zrelom medu ne nalazimo, osim u malim količinama, šećer saharozu, već je to najvećim dijelom invertni — voćni i grožđani šećer.
Smanjivanje procenta vode u nektaru, odnosno zgušćivanje te slatke tekućine zahtijeva veoma mnogo rada i energije od pčela, jer u zrelom medu ne smije ostati više od 16-—22 posto vode, a poznato je da u mnogim nektarima taj procenat vode dostiže 50, pa čak i 80 posto.
Da bi se što brže i sa što manje energije voda iz nektara pretvorila u paru i odstranila iz košnice, pčele smještaju nektar u najtopliji dio gnijezda i to u prazne ćelije koje sasvim ne napune. Na ovakav način površina za isparavanje se znatno povećava, a tanak sloj nektara u ćelijama, pod uticajem toplote i strujanja zraka koje se stvara stalnim lepezanjem pčelinjih krila u košnici i ispred nje, u velikoj mjeri pospješuje isparavanje vode.
Pčele u košnici antiperistaltičkim gibanjem jednjaka i mednog mjehura izbacuju na usta i rilce tu slatku tekućinu i predaju je, s rilca na rilce, drugim pčelama koje to odlažu u ćelije saća, pa ga onda ponovo prenose u druge ćelije dok se konačno ne dobije zreli med.
U svojim košnicama pčele često spreme mnogo više meda nego što im je potrebno do naredne sezone. Od tog viška pčelari, zapravo, i uzimaju svoj dio meda.
Jedno dobro razvijeno pčelinje društvo utroši za svoje potrebe u toku godine i po 80 kilograma meda, a u dobro rodnim pčelarskim godinama isto toliko, pa i više, može pripasti i pčelaru.
Hemijski sastav i fizička svojstva meda
Nije svaki med jednak po svom hemijskom i fizičkom sastavu. Mnoge njegove osobine zavise kako od cvijeta sa kojeg taj med potiče, tako i od tla na kome se nalazi ta biljka, zatim od doba i načina vađenja meda iz košnice, a znatnim dijelom i od spremanja i čuvanja.
Poznati stručnjaci Braun i Hajdak ustanovili su da med prosječno sadrži sljedeće sastojke:
- vode 17,7 posto
- šećera glikoze 34 posto
- šećera fruktoze 40,5 posto
- šećera saharoze 1,9 posto
- pepela 0,18 posto
Ostatke u tom sastavu čine razne materije kao što su: kiseline, polenova zrnca (cvijetni prah), parčići voska, bjelančevine, pigmenti, aminokiseline, aromatični spojevi, viši alkoholi, drugi šećeri, dekstrini, koloidalne materije, encimi, hormoni, vitamini itd.
Od kiselina u medu najviše ima jabučne i limunove, a u manjim količinama — mravlje, sirćetne, ćilibarske i glukonične.
Svi minerali koji se nalaze u medu koriste se u živom organizmu i na taj način doprinose povećanju vrijednosti meda kao hrane.
Gorbah i Vindhaber našli su pomoću spektometra da u cvijetnim medovima redovno ima 12—13 elemenata: —kalij, natrij, hlor, sumpor, kalcij, magnezij, željezo, mangan, fosfor, silicij, nikal i barij, a u miješanim medovima i medljikama redovno se nalazi i po 20—30 elemenata.
Šnet i njegovi saradnici otkrili su prilikom ispitivanja da su tamniji medovi bogatiji mineralima, naročito gvožđem, bakrom i magnezijumom.
Poznato je da se pri davanju ocjene hranljive vrijednosti neke materije uvijek uzima u obzir i koliko i kakvih vitamina ona sadrži. Do tridesetih godina ovoga stoljeća, podaci o prisustvu vitamina u medu bili su protivriječni. Međutim, nekoliko evropskih naučnika, u vremenu od 1938. do 1940. godine, utvrdili su da se u medovima koje su ispitivali nalaze izvjesne količine vitamina C.
Naučnici Hajdak, Palmeri, Tenkeri i Vivino iz Poljoprivredne eksperimentalne stanice Minesota (SAD) definitivno su 1942. godine dokazali da medovi sadrže različite količine jednog broja vitamina kao: tiamina (Bt), riboflavina (Bo), askorbične kiseline (vitamin C), pirodoksina (Bs), pantotenske kiseline i nikotinske kiseline (niacina).
Specifična težina zrelog meda varira između 1,41 do 1,44, odnosno jedan litar zrelog meda, već prema sadržaju vode, može da bude težak 1,41 do 1,44 kilograma.
Sakupljena sunčana snaga i sunčana toplina koja se nalazi u medu prelazi u čovječijem tijelu direktno u snagu mišića, pokreta i rada. Jer, med je kao najbolji od svih ugljičnih hidrata toliko probavljiv da ga naši organi gotovo bez ikakvih opterećenja odmah po uzimanju prenosi direktno u krv.
Jedan kilogram meda sadrži oko 3.280 kalorija i po toj vrijednosti može se porediti sa 3 kilograma goveđeg mesa ili 50 jaja ili 5,5 litara mlijeka ili 3 kilograma riječne ribe ili više od jednog kilograma šunke ili pet kilograma pomorandži ili tri kilograma banana itd.