Reklama

Nagli razvoj industrije biljnih ulja po kapacitetima i asortimanu proizvodnje zahtjeva sve veći broj ljudi tako da se može računati sa oko 4.000 zaposlenih. Istovremeno i na našim fakultetima, visokim, višim i srednjim stručnim školama ima nekoliko stotina studenata i đaka koji uče kemiju i tehnologiju ulja i masti. Za potrebe ovih kadrova postojala su dva užbenika iz tehnologije ulja i masti, oba u nešto skraćenom obimu, a koji su danas već rasprodani. Ti razlozi pokazuju poslednjih nekoliko godina potrebu za knjigom koja bi zadovoljila spomenute kadrove. Veoma je težak bio izbor opsega gradiva s obzirom da se jednom knjigom trebalo zadovoljiti veoma širok krug čitalaca različitog stupnja školovanja, kao i razne zahtjeve koje pojedini čitalac postavlja, najme negdje će ta knjiga služiti kao priručnik, negdje kao udžbenik a katkada kao stručna literatura za produbljivanje već stečenog znanja.

Što se tiče izbora gradiva autor je pošao s gledišta potreba industrije jestivih biljnih ulja i masti, odakle je i potekla inicijativa za pisanje, tako da će u buduće trebati u drugoj knjizi kao nastavku obuhvatiti daljnju kemijsku preradu u proizvode kojima se danas bavi kemijska industrija. Ako bi se pak željelo u potpunosti zaokružiti cjelokupno gradivo kemije i tehnologije lipida (ulja i masti) onda će trebati uzeti u obzir još i životinjske masti, tehnologiju ostalih lipida, kao napr. vitamina A,D,E,K itd., zatim, analitiku lipida itd. Poznajući ovo gradivo, a stiješnjen veličinom knjige, autor je izabrao gradivo užeg područja kemije i tehnologije lipida, tj. ono koje odgovara stanju i potrebama naše industrije ulja i masti s time da ga je nastojao, a koliko je dozvoljavao prostor, što više produbiti, dok je ostalo ostavio za eventualno drugu i treću knjigu kao nastavke ovoj.

U tehnološkom dijelu autor je uz procese proizvodnje i prerade dao tumačenje mnogih tehnoloških operacija s potrebnim proračunima kapaciteta, potrebe energije, konstruktivnih podataka itd. Kemijska tehnologija se, naime, može posmatrati samo s gledišta procesa, dok se ona u praksi sastoji još i od operacije koje treba poznavati ako se želi njome u potpunosti vladati. Koliko gradiva treba dati o procesima a koliko o operacijama autor je odlučio prema svom iskustvu do koga je došao dugogodišnjim radom.

Posebnu teškoću u pisanju ove knjige predstavljalo je pomanjkanje mnogih naših izraza i naziva za kemijske, tehnološke i tehničke pojmove.

To je prisililo autora, a konzultirajući se s jezičarima i stručnim recenzentima, pa i širim krugom suradnika, da usvaja neke već ranije usvojene strane izraze, a tamo gdje je našao pogodne na našem jeziku da ih zamjeni iako su za te pojmove pojedini strani izrazi udomaćeni. Tako, je na primjer, autor ostao na izrazima dekoloracija, dezodorizacija i vinterizacija jer nije mogao naći pogodne domaće nazive za te procese, dok je, na protiv, zamijenio poliranje ulja s bistrenjem ulja, kolergang s kotrljačom itd. Autor je posebnu pažnju posvetio definiciji nekih pojmova i vezao ih odgovarajućim nazivima, kao na primjer opći pojam masti.

Pri izradi ove knjige autor se poslužio obilnom a najnovijom literaturom, što se vidi po priloženim referencama iza svakog poglavlja. Osim literaturom autor se koristio vlastitim podacima i rezultatima dugogodišnjeg rada, koji su u ovoj knjizi prvi puta objelodanjeni, kao na primjer sastav pojedinih sirovina, litarske težine, sirovina, pogača i sačmi, brzinom ekstrahiranja pojedinim otapalima, kretanje oksidacije tokom rafiniranja i tako dalje. Autor je posebno obradio probleme proračuna koeficijenta vrijednosti sirovina, s obzirom na promjene u sastavu. Proračuni iskorištenja dati su općenito i na primjerima. Autor je u tome želio da ukaže čitaocima na mogućnosti koje postoje pri proračunavanju iskorištenja, ostavljajući im na izbor metode kojima se može pri tome poslužiti, a koje ovime nisu potpuno iscrpljene.
Autor se, osim podataka iz literature i svojih vlastitih, poslužio i mnogim drugim podacima koje je dobio Ijubaznošću kolega iz industrije ulja, pa se tu zahvaljuje drugovima M. Mino Minovu, dipl. inž, Georgu Juristovoskom, dipl. inž i drugim drugovima, a napose suradnicima laboratorija Tvornice ulja u Zagrebu.

Posebno zadovoljstvo i zahvalnost autor duguje stručnim recenzentima prof. dr Božidar Rogini i prof. dr Mirku Filajdiću, koji su solidnim pregledom rukopisa mnogo pomogli da ova knjiga dobije što više na svojoj vrijednosti.

I na kraju treba istaći i pohvaliti nastojanje Poslovnog udruženja proizvođača biljnih ulja, koje je dalo inicijativu, pružilo punu pomoć i organiziralo izdavanje ove toliko potrebne knjige. Autor drugovima iz udruženja i njegovom upravnom odboru ukazuje posebnu zahvalnost.

U Zagrebu, 8. maja 1964. Autor

Sadržaj

PREDGOVOR

I OPĆENITO O MASTIMA

Definicija
Važnost masti u prehrani i životu ljudi
Proizvodnja masti u svijetu
Proizvodnja i potrošnja masti u Jugoslaviji

II HISTORIJSKI PRIKAZ RAZVOJA INDUSTRIJE BILJNIH MASTI

Historijski prikaz razvoja industrije masti u svijetu
Historijski prikaz razvoja industrije biljnih masti u našoj zemlji

III SASTAV (ulja i masti)

Osnovne sastojine i podjela
Struktura glicerida masnih kiselina
Masne kiseline
Glicerol
Negliceridne sastojine

IV FIZIKALNA SVOJSTVA MASTI I MASNIH KISELINA

Fizikalna struktura masti i masnih kiselina
Toplinska svojstva masti i masnih kiselina
Specifična težina, relativna gustoća, gustoća i dilatacija masti i masnih kiselina
Viskozitet masti i masnih kiselina
Topljivost
Svojstva na površini masti i masnih kiselina
Optička svojstva masti i masnih kiselina
Miris i okus masti i masnih kiselina

V KEMIJSKA SVOJSTVA MASTI I MASNIH KISELINA

Reakcija na esterskom vezu i karboksilnoj skupini
Reakcije na ugljikovodikovom lancu
Sinteza masnih kiselina i triglicerida
Karakteristične kemijske konstante masti i masnih kiselina

VI BIOKEMIJA MASTI

Sinteza masti u biljnim organizmima
Encimi sjemenka uljarica i plodova
Resorpcija i metabolizam masti

VII RAZVRSTANJE PRIRODNIH MASTI

VIII SIROVINE — SJEMENKE I PLODOVI ULJARICA

Općenito
Podjela biljnih uljanih sirovina
Pregled osnovnih uljanih biljaka u botaničkoj podjeli
Pojedine uljane sirovine
Kokosov orah
Plod i koštica uljane palme
Batoasu koštica
Kukuruzne klice
Rižine mekinje
Klice pšenice
Bundevine koštice
Bukov žir
Plod sviba
Sjeme suncokreta
Sjeme šaframke
Sjeme nigera
Sjeme konoplje
Sjeme uljane repice
Sjeme gorušice
Sjeme lanafca
Sjeme uljane rotkvice
Sjeme uljane cvjetače
Laneno sjeme
Sjeme soje
Arašid
Sjeme maka
Plod masline
Sjeme ricinusa
Sjeme tungovog drveta
Koštica badema
Sjeme sezama
Pamukovo sjeme
Koštice grožđa
Sjeme perile
Sjeme lalemancije
Ostale uljarice

IX TRANSPORT, KONDICIONIRANJE I USKLADIŠTENJE SIROVINA

Općenito o sjemenju i uslovima uskladištenja
Poznavanje mikrostrukture fizikalno-kemijskih i bioloških svojstava sjemenja
Promjene za vrijeme uskladištenja izazvane unutrašnjim utjecajem
Promjene za vrijeme uskladištenja izazvane vanjskim utjecajima
Posljedice kvarenja sjemenja
Režim uskladištenja
Poznavanje makrostrukture i mehaničkih svojstava sjemenja
Uređaji unutrašnjeg transporta
Sredstva utovara i istovara
Protočne cijevi
Elevatori
Transportne pužnice
Transportne trake — konvejeri
Lančani transporteri
Pneumatski transport
Ostali uređaji unutrašnjeg transporta
Čišćenje sjemenja
Općenito o nečistoćama
Način čišćenja sjemenja
Prosijavanje i rešetanje sjemenja
Provjetravanje sjemenja
Sortiranje sjemenja po obliku
Čišćenje magnetima
Četkanje i pranje sjemenja
Odvajanje sjemenja flotacijom
Sušenje uljanog sjemenja
Općenito o sušenju
Praktično izvođenje sušenja
Proračun utroška za sušenje potrebne toplinske energije
Sušare za sušenje sjemenja uljarica, pogača i sačme
Ljuštenje sjemenka
Svrha Ijuštenja
Ljuštenje sjemenja suncokreta
Ljuštenje koštica bundeva
Ljuštenje arašida
Ljuštenje sjemenki pamuka
čišćenje zraka nakon operacije provjetravanja
Vaganje sjemenja, pogača i sačmi
Skladišta za sjemenke i plodove uljarica
Općenito o skladištima
Proračuni skladišta
Podna skladišta
Dijagrami kondicioniranja i uskladištenja uljarskih sirovina

X PRERADA SJEMENJA I PLODOVA ULJARICA

Općenito o tehnološkim postupcima prerade sjemenja i plodova
Priprema sirovina i redoslijed operacije prerade
Mljevenje sirovina
Općenito o operaciji mljevenja
Izvođenje operacije mljevenja
Prešanje sjemenka i plodova uljarica
Općenito o hidrauličkim prešama
Proizvodnja maslinovog ulja
Proizvodnja ulja prženih bundevinih koštica
Prešanje kontinuiranim prešama i priprema sjemenja
Konstrukcija kontinuiranih preša
Shema tehnološkog procesa dobivanja ulja prešanjem na kontinuiranim prešama
Dobivanje ulja ekstrahiranjem s otapalima
Općenito o ekstrakciji s otapalima
Izbor otapala
Praktično izvođenje procesa dobivanja ulja ekstrakcijom
Toplinska energija potrebna za ekstrakciju
Mjere sigurnosti kod postrojenja za ekstrahiranje otapalima
Sheme kompletnih tehnoloških procesa ekstrahiranja s otapalima s raznim tipovima instalacija
Dobivanje ulja Skipinovom metodom
Dobivanje ulja metodom po „Chayenu“

XI ULJANE POGAČE I SAČME

Općenito
Pogače i sačme kao stočna krma
Pogače i sačme u ljudskoj prehrani
Pogače i sačme kao industrijske sirovine

XII ČIŠĆENJE SIROVOG ULJA I DOBIVANJE LECITINA

Općenito o čišćenju sirovog ulja
Odvajanje mehaničkih nečistoća taloženjem
Odvajanje mehaničkih nečistoća filtracijom
Odvajanje mehaničkih nečistoća vibracionim sitima
Odvajanje mehaničkih nečistoća na filtar-prešama
Odvajanje mehaničkih nečistoća filtriranjem na filtracionim centrifugama
Odvajanje mehaničkih nečistoća separiranjem centrifugalnim separatorima
Odvajanje sluznih tvari iz sirovog ulja i dobivanje lecitina

XIII RAFINACIJA ULJA I MASTI

Općenito o rafinaciji ulja i masti
Neutralizacija
Općenito o neutralizaciji
Neutralizacija lužinom
Korištenje i prerada sapunice
Neutralizacija kiselih ulja destilacijom
Dekoloracija
Odmašćivanje dekolorantne zemlje
Vinterizacija
Dezodorizacija
Općenito o dezodorizaciji
dobivanje visoke temperature
dobivanje visokog vakuuma
kotlovski postupak dezodorizacije
postupak polukontinuirane dezodorizacije
postupak kontinuirane dezodorizacije
izbor postrojenja
stabilizacija jestivih ulja i masti za vrijeme odnosno neposredno iza dezodorizacije
Hlađenje i bistrenje ulja

XIV FRAKCIONIRANJE MASTI I MASNIH KISELINA

Općenito o frakcionirainju
Frakcionirana kristalizacija
Općenito
vinterizacija jestivih ulja
frakcioniranje glicerida životinjskih i nekih biljnih masti
frakcionirana kristalizacija masnih kiselina
frakcionirana kristalizacija u otapalima
Frakcioniranje selektivnim polarnim otapalima
Frakcioniranje masnih kiselina frakcionom destilacijom

XV INTERESTERIFIKACIJA MASTI

Općenito o procesima interesterifikacije
industrijska primjena interesterifikacije
homogeniziranje masti interesterifikacijom
upravljena interesterifikacija
glicaroliza

XVI HIDROGENACIJA MASTI I MASNIH KISELINA

Uvodno o procesu hidrogenacije
Utjecaji na proces hidrogenacije
Utjecaj temperature
utjecaj pritiska i miješanja
utjecaj katalizatora
Problem selektivne hidrogenacije
Sudbina pratioca tokom hidrogenacije
Katalizator
Nikal katalizator iz niklovog formijata
nikal katalizator na podlozi
katalizator iz legure — Raney nikal
regeneracija katalizatora
Vodik za hidrogenaciju
Dobivanje vodika iz vodenog plina
dobivanje vodika kontaktnim putem
dobivanje vodika iz ugljikovodika
dobivanje vodika elektrolizom
Tehnika procesa hidrogenacije
Općenito
predrafinacija masti
proces uže hidrogenacije
praćenje procesa hidrogenacije
ostali postupci hidrogenacije
završna rafinacija hidrogeniranih masti
hidrogenacija pojedinih vrsta masti

XVII JESTIVE KRUTE (KONZISTENTNE) MASTI

Općenito
krute (krte) masti
plastične masti
proizvodnja plastičnih masti

XVIII MARGARIN

Uvod
Sirovine
Masti
mlijeko
emulgatori
arome
boje
vitamini
sredstva za raspoznavanje
sredstva za konzerviranje
Proizvodnja margarina
Priprema masti
priprema mlijeka
sastavljanje smjese
emuigiranje
hlađenje i kristalizacija
naknadna obrada krute emulzije
kontinuirani postupci s ciljevnim kladionicama
pakovanje
Skladištenje

XIX SKLADIŠTENJE I PAKOVANJE ULJA I MASTI

Skladištenje
bačve
staklene boce
ostala ambalaža za jestivo ulje

XX OSNOVI TEHNOLOŠKOG RAČUNA U INDUSTRIJI ULJA

Izračunavanje koeficijenta vrijednosti uljarskih sirovina
iskorištenje sirovina u osnovnoj proizvodnji
rafiniranje ulja
Slike i tabele
Kazalo stranih riječi
Kazalo po autorima
Kazalo po predmetima

IX Transport, kondicioniranje i uskladištenje sirovina

1. Općenito o sjemenju i uslovima uskladištenja

a) Poznavanje mikrostrukture, fizikalno-kemijskih i bioloških svojstava sjemenja

Uljano sjeme kao i svi organizmi sastoji se od veoma mnogo stanica. Srednja veličina tih stanica iznosi 78,5 x 47,7 do 27 x 13,7 μ.

Tipična stanica uljanog sjemena je sagrađena od stanične stijenke s unutrašnjim sadržajem koji se sastoji od eleoplazme i u njoj aleuronska zrnca, jezgre i drugih elemenata stanice kako se to vidi na slici br. 33. Stanice su međusobno odijeljene opnom koja je s jedne i druge strane obložena hemicelulozom. Debljina ovih stijenki je prema vrsti sjemena različita, tako da je ona kod suncokretaa 0,5μ, ricinusa 0,5μ, pamuka 0,3μ, soje 1,3μ, lana 1,3μ itd. Posve je jasno da će ta debljina stijenke kasnije utjecati na tehnološke postupke počevši od operacije mljevenja, pa sve do ekstrakcije sjemenja.

Naročita karakteristika stanice sjemenja uljarica je eleoplazma. Kod drugih vrsta biljki ili onih dijelova uljarica koji ne sadržavaju masti stanicu ispunjava citoplazma u kojoj se odvijaju biokemijski procesi važni za život biljke. U stanicama uljanog sjemenja je u citoplazmi tako fino raspoređena mast da se ne može ni zapaziti. Prema Goldovskom citoplazma je galerta isprepletena miceljskom mrežom koja čini neprekidne ultramikroskopske kanaliće. Kod stanica sjemenja uljarica ti su kanalići ispunjeni mastima i čine eleoplazmu. Tokom dozrijevanja sjemenja iz kanalića se odstranjuje voda, a na njeno mjesto se javljaju masti tako da suha eleoplazma predstavlja suhi čvrsti gel. Ovaj suhi gel sastavljen je od hidrofilnog (privlači vodu) dijela i lipidnog dijela koji je hidrofoban (odbija vodu). U suhom se gelu oba dijela nalaze u međusobnoj ravnoteži, a u slučaju da se ona poremeti odvajaju se kapljice masti koja postaje mikroskopski vidljiva. Treba napomenuti da do pojave hidrofilnog i hidrofobnog dijela gela dolazi tek u stadiju dozrijevanja kada je odstranjen višak vode, a da su prije toga postojale emulzije održavane prisustvom lipofosfatida, lipoproteida, mono- i diglicerida i drugim lipidima hidrofilnog karaktera.

Hidrofilni dio čvrstog suhog dijela eleoplazme u stanju je kao pravi koloid da nabubri primitkom vode u tekućem ili parovitom stanju. Primanje vode vrši se velikom silom (i preko 1000 at) koja čini da sjeme bubri. Sjeme može da navuče vodu 35.47% (suncokret) do 54,14% (pamuka) u roku od 24 sata.
Promjena vlage u zraku može izmijeniti količinu vode u sjemenu.

U slučaju da je pritisak vodene pare u zraku veći od pritiska na površini sjemena, sjeme prima vlagu iz zraka i bubri odnosno obrnuto, ako je pritisak vodene pare u zraku manji nego na površini sjemena, sjeme odpušta vodu. Primanje i otpuštanje vode zavisi prema tome o vlažnosti zraka i sjemena, a zatim o vrsti sjemena i o temperaturi.

Kod viših temperatura brzina izmjene vode je veća zbog pojačane difuzije vode u sjemenu. Sjemenje s većom količinom masti prima manje vlage, jer navlači samo hidrofilni dio njegova gela. Sve masti sjemena zbog nejednolikog sastava gela nemaju istu sposobnost primanja vode, tako da razne vrste sjemena kod iste količine masti mogu sadržavati i pored jednakih uslova različite količine vlage.

U praksi, osim kemijskog sastava sjemena znatno utječu na količinu vode, uvjeti dozrijevanja sjemenja, meteorološke prilike, sušenje ili nesušenje poslije žetve, transportne prilike i sušenje prije uskladištenja.

Biokemijske procese koji se odvijaju u sjemenju kako je rečeno u poglavlju VI ubrzavaju encimi. Za rad encima potrebna je voda. Dozrijevanjem sjeme gubi vodu, čime se u njemu postepeno usporuju biokemijski procesi odnosno životne funkcije sjemenja, pa sjeme prelazi u stanje pritajenog života nazvanog anabioza.

I u tom stanju teku biokemijski procesi, ali s neznatnim intenzitetom sve u vezi s usporenom aktivnosti encima. Aktivnost pak encima zavisi o količini vode i o stupnju zrelosti sjemenja. Encimi u nedozrelom sjemenju su aktivniji od onih u dozrelom sjemenju. Encimi uljanog sjemena gube svoju aktivnost prema vrsti pri temperaturi od 40 — 70°C.

Ako se izmijeni količina vode može doći od aktiviranja encima u kome slučaju sjeme iz stanja anabioze prelazi u stanje intenzivnijeg života. Daljnjim povišenjem količine vode sjeme počima klijati što je obilježeno biokemijskim procesima izgradnje (sinteze) i razgradnje.

Granica količine vode koja prouzrokuje prelaz sjemenja iz stanja anabioze u stanje intenzivnije razgradnje zove se kritična vlažnost.

Sjeme koje ima vode ispod njegove kritične vlažnosti može se uskladištiti bez opasnosti kvarenja.
Kritične vlažnosti koje su prikazane za suncokretovo sjeme odnose se na sorte s manje od 30% ulja. Kod ruskih sorti suncokreta bogatih na ulju ova će kritična vlažnost svakako biti niža, jer te sorte srazmjerno povećanoj količini ulja imaju manju količinu hidrofilnog dijela gelove tvari, na koju se u stvari odnosi kritična vlažnost. Kad ne bi bilo i drugih utjecaja onda bi se kod sjemena suncokreta s 50% ulja kritična vlaga mogla izračunati. Treba pretpostaviti da će se odnositi kritična vlaga na suhu tvar bez ulja u istoj proporciji kod svih vrsta sjemena, pa se dobiva:

Kritična vlažnost sjemena suncokreta s 30% ulja iznosi 9,5% što znači da na suhu tvar u količini 100 — 30 — 9,5 = 60,5 dijelova dolazi 9,5 dijela vode, odnosno na 100 dijelova suhe tvari dolazi 15,7 dijela vode. Kod sjemena s 50% ulja a bez vode suhe tvari ima 100 —50 = 50 dijelova, znači kod odnosa 100:15,7 kritična vlažnost će biti

b) Promjene za vrijeme uskladištenja izazvane unutrašnjim utjecajem

Ako u času žetve procesi dozrijevanja nisu dovršeni onda se oni nastavljaju. Ti se procesi sastoje samo od onih posljednjih u toku dozrijevanja. Da bi sjeme moglo dozrijeti mora imati prirodne uslove, koji omogućuju da otpušta vlagu postepeno i samo od sebe. Ako se nedozrelo sjeme naglo osuši s namjerom da se spriječi kvarenje, ono neće dozrijeti do kraja. Bit će veoma osjetljivo, a neprikladno za preradu, jer u njegovom gelu nije došlo do potpunog odvajanja masti. Zbog toga treba izbjegavati preuranjenu žetvu, jer je samo sprovođenje naknadnog dozrijevanja teško i skupo. Na ovo treba pripaziti osobito u slučajevima kada se žetva obavlja kombajnima pa je put od njive do skladišta toliko skraćen da sjeme nema vremena ni da otpusti grubu vodu. Ako se sjeme osuši ispod kritične vlažnosti prelazi u stanje anabioze kada se procesi kao disanje i razgradnja obavljaju veoma sporo gotovo neprimjetno. Kod povišene količine vode aktivnost encima raste, što ubrzava i navedene biokemijske procese.

Disanje sjemenja je u stvari manifestacija života koja se očituje primanjem kisika iz zraka, a uz istovremeno ispuštanje ugljičnog dioksida. Biokemiiski procesi se mogu provoditi i bez prisutnosti kisika (anaerobno disanje) u kom slučaju dolazi samo do cijepanja ugljikohidrata i drugih kemijskih spojeva manjih molekula. Aerobno disanje (u prisutnosti kisika) je eksotermni proces koji prouzrokuje povišenje temperature sjemenja. Disanje je jače što je količina vode u zrnu veća. Povišenjem temperature pojačava se intenzitet disanja, tako da može dostići maksimalnu temperaturu od 70 — 76°C. Intenzitet disanja povećava i veća koncentracija kisika u zraku, (umjetnim prozračavanjem) obrnuto pak u vakuumu ili bez pristupa zraka, intenzitet disanja pada, a pojačava se anaerobno disanje.

Posljedica disanja sjemenja je gubitak na suhoj tvan, cijepanje glicerida masnih kiselina (utjecaj lipaze) i povišenje temperature. Povišena temperatura dovodi do još intenzivnijeg disanja i do kemijskih promjena kojima podliježu i masti.

Šaroiko (1) je zapazio četiri stadija samozagrijavanja sjemena suncokreta:

  • Pri povišenju temperature do 25°C boja, izgled, miris, okus i sipkost sjemena ostaju nepromjenjeni.
  • Povišenje temperature od 25—40°C izaziva burni razvitak mikroorganizama na sjemenu, sjeme se sabija i gubi sipkost. Sjeme poprima zagušljiv miris i gorak okus. Boja jezgre je izmjenjena, a kiselinski broj masti raste.
  • Pri povišenju temperature od 40—55°C zapaža se sve jači razvitak termofilnih mikroorganizama. Gorki okus i zagušljiv miris sve se više pojačavaju. Ljuska tamni, a jezgra je posve tamna. U tom slučaju pokvarenost sjemenja iznosi 80—85%. Kiselinski broj naglo raste. Sjeme je sasvim ugrudano.
  • Pri daljnjem povišenju temperature boja ljuske i jezgre je sasvim tamna, a pokvarenost sjemena je 100%. Daljnje povišenje temperature dovodi do samozapaljenja sjemena u hrpi. Pri većim količinama vode u sjemenju, uz pojave koje su opisane, dolazi i do klijanja sjemenja koje izaziva joše veće gubitke svake tvari, budući da su procesi kvarenja ubrzani.

Izostavljeno iz prikaza

Na slici 35. prikazana je razgrađnja ulja kad je pamukovo sjeme uskladišteno kod raznih vlažnosti. Do razgradnje dolazi djelovanjem encima lipaze čija se aktivnost pojačava povišenjem količine vode u sjemenju.

c) Promjene za vrijeme uskladištenja izazvane vanjskim utjecajima

Isti utjecaj kao vlastita voda zrelog sjemenja ima i voda koja je naknadno dodana sjemenu. Dodana voda stvara povoljne uvjete za aktivnost encima, izaziva bubrenje gela eleoplazme i potpomaže proces klijanja sjemenja, ali isto tako može kisik djelovati i oksidativno na pojedine sastojine, što dovodi do ranketljivosti masti i drugih nepoželjnih promjena.

Važni vanjski uzroci kvarenja sjemena su mikroorganizmi, čije spore donosi struja zraka i taloži na površini sjemenja. U slučaju povoljnih uvjeta, (vlaga i temperatura), mikroorganizmi se naglo razvijaju pružajući povoljne prilike za rad vlastitih encima i onih u sirovinama. Najčešći mikroorganizmi na sjemenu su pljesni kao Aspergillus giaucus, Aspergillus flavus, Aspergillus niger i drugi.

Mikroorganizmi koji se razvijaju na površini sjemenja razgrađuju pojedine sastojine prouzrokujući gubitak suhe tvari, pa sjeme dobiva loš okus, miris i boju.
Strane primjese mogu također biti uzrokom kvarenja sjemenja. Neki djelovi biljki imaju veću hidroskopičnu vlagu od sjemenja čime obogaćuju sjeme vodom i stvaraju uslove pogodne za procese razgradnje. Do kvarenja može doći i u samim primjesama pa nastali razgradni produkti djeluju nepovoljno na uskladišteno sjeme. Primjer za to nalazimo u otpalom dijelu cvata suncokreta, koji je veoma hidroskopičan, i lako dovodi do kvara vlastite tvari čime se povećava vlažnost okoline i temperature.

Posebnu ulogu na promjenu u sjemenu imaju razni životinjski štetočine kao ptice, glodavci i kukci. Ptice i glodavci uništavaju sjeme jer se njime hrane, a isto tako ga zagađuju. Kukci mogu biti naročito štetni. To su razne pipe, žižci, moljci koji prouzrokuju gubitak suhe tvari, a isto tako pospješuju neke procese kvarenja sjemena za vrijeme uskladištenja.

d) Posljedice kvarenja sjemena

Kvarenjem povisuje se temperatura sjemenja do tačke uginuća njegove klice. Istovremeno se naglo razvijaju termofilne bakterije koje ubrzavaju povišenje temperature do te mjere da dolazi do direktnih kemijskih reakcija, do samozapaljenja sjemena kao krajnjeg rezultata njegova samozagrijavanja. Prekine li se grijanje sjemenja prozračavanjem sjeme će biti oštećeno samo do one mjere koja odgovara temperaturi zagrijavanja.

Oštećenje sjemenja očituje se prvenstveno u gubitku na težini, pri čemu su od sastojina sjemena najviše utrošeni ugljikohidrati, zatim bjelančevine, dok se najmanji gubitak zapaža u količini masti.
Kvarenjem je sjeme omekšalo, izgubilo je svoju povoljnu strukturu za preradu, zbog čega je iskoristivost masti umanjena. Kvarenje se najlakše može uočiti po promjeni boje. Sjeme postaje tamnije, a naročito jezgra kao npr. kod suncokreta.

Rečeno je da je kvarenje sjemena usko povezano s aktivnosti encima lipaze, što uzrokuje pojavu veće količine slobodnih masnih kiselina u ulju, pa je prema tome rafiniranje takovog ulja otežano, a i gubici su veći.

Usporedo s kvarenjem dolazi do promjene u organoleptičkim svojstvima, okusu i mirisu. Sjeme dobiva loš okus i miris, koji prelazi na ulje, pogače i sačmu. Ulja dobivena iz pokvarenog sjemenja imaju loš okus i miris, često po plijesni i pokvarenom sjemenu. Takova ulja se veoma teško rafiniraju, jer je miris i okus pokvarenog sjemenja teško odstraniti. Takova su ulja osim toga nestabilna, i brže podliježu kvaru. Tome je uzrok prisutnost tragova oksidacionih produkata kvarenja u ulju koji tokom rafinacije nisu bili, a vjerojatno nisu ni mogli biti potpuno uklonjeni. Kao prva pojava kvarenja ulja od pokvarenog sjemenja pojavljuje se okus i miris pokvarenog sjemenja, što se definira kao reverzija okusa i mirisa. Treba spomenuti da se pri preradi pokvarenog sjemenja mora svakako računati s takovim posljedicama kao pratiocima lošeg stanja sjemena prije prerade, kao i lošeg stanja ulja prije rafinacije. Ova činjenica potkrepljuje staro pravilo: „Dobro, zdravo ulje može se proizvesti samo od dozrelog i zdravog sjemenja“.

e) Režim uskladištenja

Sjeme koje se ubere s polja neda se odmah preraditi. Ono se mora sakupiti, transportirati i uskladištiti prije nego dođe na red za preradu. Takav rad nalaže ekonomika proizvodnje, jer se berba sjemenja vrši u kratkom vremenskom roku pa zahtjeva velike kapacitete koji bi iza berbe ostali prazni i neuposleni. Isto bi tako bilo neekonomično postavljati uz svako područje proizvodnje sjemena odgovarajući kapacitet za preradu. Prema tome nameće se, kao potreba, transportiranje sjemena s mjesta proizvodnje na mjesto prerade, te njegovog uskladištenja do trenutka prerade. Zadaci koji se postavljaju na izvedbu transportiranja i uskladištenja mogu se definirati slijedećim: „Sačuvati sastojine u sjemenu u nepromijenjenom prirodnom obliku i poboljšati izvjesne karakteristike u svrhu povoljnije prerade“.

Uskladištenje će izvršiti svoj zadatak ako uz ove kvalitativne uslove pripremi što veće količine sjemenja istoga kvaliteta s jednoličnim karakteristikama, jer to omogućuje pronalaženje i održavanje najpovoljnijih uslova tehnološkog procesa i prema tome najbolje rezultate prerade. Da bi se osiguralo pravilno uskladištenje, potrebno je isključiti sve što uvjetuje kvarenje pojedinih sastojina. Prema tome treba u sjemenu što više smanjiti količine vode, a svakako ispod kritične vlažnosti, zatim ga držati na niskoj temperaturi, odstraniti štetne primjese, spriječiti razvoj mikroorganizma na površini sjemenja i uništiti štetnike u skladišnim prostorijama kao i u samom sjemenju. Da se to postigne potrebno je u skladištu izvršiti slijedeće operacije:

  • Čišćenje sjemenja propuštanjem kroz strojeve za čišćenje. Odstranjivanjem nečistoća postizava se i smanjenje količine vode, jer nečistoće imaju obično više vode. Čišćenjem se odstranjuju također djelomično mikroorganizmi i štetočine.
  • Sušenje sjemena u sušarama. Time se smanjuje količina vode a uništavaju se mikroorganizmi i štetnici na sjemenu koji ne mogu preživjeti površinsku temperaturu sušenja.
  • Poslije sušenja se sjeme mora ohladiti, jer toplo sjeme jače diše što izaziva samozagrijavanje kao i propratne posljedice. Hlađenje sjemenja mora biti temeljito i u dubinu svake sjemenke.
  • Zračenje sjemenja prevrtanjem ili propuštanjem kroz transportne uređaje. Time se sjeme hladi i otpušta jedan dio vode. Bolji efekt se postiže provođenjem zraka kroz uskladišteno sjeme u podnom skladištu ili silosu. Da li će doći do većeg ili manjeg gubitka vode i topline zavisi o temperaturi i vlažnosti zraka kojim se zrači sjeme. Zračenje sjemenja može se primijeniti prije sušenja ili poslije kao nadopuna sušenju. Ovaj se postupak u posljednje vrijeme sve više primijenjuje kao vrlo podesan.

f. Poznavanje makro strukture i mehaničkih svojstava sjemenja

Da bi se mogle pravilno primijeniti pojedine operacije transporta, uskladištenja i prerade potrebno je upoznati fizički oblik i svojstva sjemenja.

Kao što je ranije rečeno, sirovine mogu biti plodovi uljarica (maslina ili plod uljane palme), dijelovi ploda (kopra) i sjemenke.

Plodovi kao što su maslina i uljane palme obrađuju se obzirom na specifična svojstva drugačije nego ostale sirovine.

Kod sjemenja postoji sjeme s ljuskom kao ljuskom ploda, zatim s ljuskom jedne jedine sjemenke i s ljuskom na samoj jezgri. Te ljuske predstavljaju prirodnu zaštitu sjemenki od klimatskih nepogoda, štetnika i drugih štetnih utjecaja. Ljuska štiti sjeme i onda kada sjeme postaje sirovina, kada se transportira i uskladištava, pa je zato potrebno nastojati da se sačuva netaknuta do početka prerade sjemenja. To se međutim ne odnosi na ljusku plodova. Kod plodova se ljuska obično odstranjuje već u kombajnima kod same žetve ili iza žetve u posebnim vršilicama.

Ovakve ljuske imaju oblik ježice, čahure, mahune, tobolca i sl.

Kod nekih vrsta sjemenja javljaju se ljuske kao zaštita samo jedne jezgre kao kod suncokreta, bundevine koštice, bukovog žira i drugih. Orahova ljuska skida se sa sjemena neposredno pred samu preradu zbog zaštite jezgre koje će se u ljuski bolje držati.

Osim ove ljuske koja je nešto jača neposredno uz samu jezgru svaka sjemenka ima još jednu ljusku, koja može biti sasvim nježna kao kožica ili pak nešto jača, u kom slučaju zamjenjuje ljusku sjemenke. Ova ljuska se obično ne otklanja osim u specijalnim slučajevima, npr. pri proizvodnji „tahana“ iz sezamovog sjemenja ili prerade arašida u specijalne svrhe i slično.

Prema tome neke se vrste uljarske sirovine sastoje od ploda u kome je udruženo više sjemenki s ljuskom, od sjemenki s ljuskom i jezgre s ljuskom. U svakom slučaju primjenjivat će se drugačije operacije prilagođene građi dotične sirovine. Ne manje važno svojstvo sjemenja je njegova veličina i oblik. Na tabeli 35. prikazane su dimenzije nekih vrsta sjemenja (5), pri čemu treba spomenuti odstupanja s obzirom na sorte i klimatske prilike za vrijeme vegetacije. Navedene veličine daju i oblik nekih vrsta sjemenja, što je važno, jer do stanovite mjere također utječe na neka mehanička svojstva sjemenja.

Litarska težina sjemena daje težinu jedne litre sjemena izraženu u kilogramima. Litarska težina sjemena zavisi o sastavu, strukturi (s ili bez ljuske), obliku i dimenziji sjemenja. Što je litarska težina sjemenja veća, to će veća količina sjemena po težini stati u neki određeni volumen. Ovo je svojstvo veoma važno pri izgradnji skladišta jer će potreba prostora za sjeme s velikom litarskom težinom biti manja, a obrnuto za sjeme s malom litarskom težinom. Isto tako ako se u isto skladište mjesto sjemenja s malom litarskom težinom stavi teže sjeme, temelji skladišta će morati podnijeti veći teret, što treba kod proračuna opterećenja skladišta uzeti u obzir. Litarsku težinu možemo nazvati i nasipna težina s obzirom na metodu određivanja, pa se u tom slučaju može izraziti i u t/m3.

Težina od 100 ili 1000 zrna sjemenja ukazuje na kvalitet sjemena, a zavisna je o veličini sjemenja, punoći (jedrosti) zrna. Prazna zrna imaju malu težinu. Ovaj podatak može biti naročito koristan kod grublje ocjene kvalitete istovrsnog sjemenja. U tabeli 37. prikazane su težine od 100 zrna sjemena nekih čišćih sorta suncokreta i soje.

Oblik sjemenja i njegova litarska težina djeluju na veličinu takozvanog kuta rasipanja. Ako neko sjeme pustimo da slobodno pada na jedno mjesto u hrpu, ono će formirati stožac koji će kod raznih vrsta sjemenja imati različiti nagib bočne plohe.

Kut koga zatvara bočna ploha stosca formiranog slobodnim padom sjemena s podnicom stošca, koja je vodoravna, zove se kut zasipanja. Poznavanje kuta rasipanja je važno kod konstruiranja transportnih uređaja naročito onih gdje se trasportiranje vrši vlastitim padom, klizanjem ili kotrljanjem. Kut rasipanja isto je tako važan u projektiranju skladišta za sjeme u rasutom stanju, jer će o njemu zavisiti oblik hrpe sjemena, pa prema tome i njezin obujam. U tabeli 38. prikazan je kut rasipanja nekih vrsta sjemenja uljarica.

Treba međutim istaći da kut rasipanja zavisi, osim o spomenutim uvjetima, i o vlažnosti sjemenja odnosno onečišćenjima. Pokvareno sjeme ima niski kut rasipanja jer naginje grudanju. Kut rasipanja u vezi je sa svojstvima trenja, tj. on zavisi od trenja sjemena o sjeme. Ako sjeme ne klizi preko istovrsnog sjemena nego po nekom drugom materijalu, onda će se taj kut nazvati kut trenja. Da li će kut trenja biti veći ili manji od kuta rasipanja, zavisi ne samo o svojstvima sjemena već i o svojstvima onog materijala po kome se sjeme pomiče.

Kod primjene pojedinih operacija transporta i čišćenja sjemena važna su također aerodinamička svojstva sjemena. Pod aerodinamičkim spojstvima sjemena se podrazumijeva trenje ili otpor što ga pruža sjeme struji zraka ili nekog drugog plina. To svojstvo usko je povezano s oblikom sjemena i njegovom litarskom težinom.

2. Uređaji unutrašnjeg transporta

a) Sredstva utovara i istovara

Uz svako transportiranje javljaju se operacije utovara ili istovara sredstava javnog saobraćaja. Uljane sirovine se mogu transportirati kamionima, željezničkim vagonima, šlepovima ili brodovima. Često se događa da se već za vrijeme transporta od mjesta proizvodnje ili nabave do skladišta ili tvornice mora sjeme pretovarati iz jednog transportnog sredstva u drugo. Ovakovo transportiranje zove se „lomljeni“ transport.

Utovar, istovar ili pretovar vršio se nekad ručno, tj. ljudskom radnom snagom. Ovakav rad je mukotrpan za čovjeka, a onda je polagan i skup. Iz tih razloga se upotrebljavaju razni uređaji koji služe za mehanizaciju ili čak automatizirano utovarivanje ili istovarivanje. Rijetko će se rnoći isti uređaji koristiti za obje operacije. Isto tako transportni uređaji moraju biti prilagođeni načinu pakovanja uljanih sirovina. Sirovine koje su u vrećama zahtijevaju drugačije uređaje za utovar ili istovar od onih u rasutom stanju (rinfuza). Za istovar brodova ili šlepova sa sirovinom u vrećama koriste se dizalice s odgovarajućim hvataljkama ili mrežama koje odjednom podižu veći broj vreća.

Kod rasutih sirovina koriste se najčešće pneumatski uređaji ili pokretljivi elevatori, o kojima će uređajima biti više i opširnije rečeno u posebnom poglavlju.

Vreće sa sirovina se istovaruju iz kamiona ili željezničkih vagona pomoću transportera s gumenom trakom koji se mora posluživati ručno.

Rasute sirovine istovaruju se isipavanjem tako da se vozila nagnu ili prevrnu (kipaju), ispražnjavanjem mehaničkom lopatom ili posebnim pneumatskim transporterima. Iskretanje vozila predstavlja najbrži način istovara, a vozilo može biti konstruirano da se može isprazniti naginjanjem njegove nosive plohe ili pak uređajem koji naginje cijelo vozilo (sl. 41).

Za istovar kamiona i željezničkih vagona s rasutim sirovinama upotrebljavaju se također mehaničke lopate. Takova lopata je veličine otprilike 75 x 75 cm izrađena od laganog materijala s dvije ručice s kojima rukuje jedan radnik. Mehaničku lopatu poteže čelično uže pomoću motornog granika kako se vidi na slici 42. Na ručici lopate su električne sklopke kojima se upravlja motor granika, a čelično uže zateže ili otpušta.

Bilo da se istovar vrši ručnim lopatama, naginjanjem vozila ili mehaničkom lopatom u mjestu istovara mora biti prihvatni bunker za sjeme vezan s ostalim uređajima unutrašnjeg transporta za skladište ili za silos.

Pneumatski uređaj za istovar biti će opisan kasnije.

b) Protočne cijevi

Protočne cijevi služe za transport sirovina vlastitim padom s višeg mjesta na niže. Protočne cijevi su postavljene okomito ili koso. Nagib kosih cijevi treba da je takav da sila teža može savladati trenje sjemena o materijal protočnih cijevi, kako se to vidi na slici 43. Da dođe do kretanja sjemena uslijed vlastite težine sila P mora biti veća od sile trenja F.

Sila F je:

F = f • N

gdje je:

f = koeficijent trenja, a, taj se obično poistovjećuje s tangensom kuta trenja tj.
t = tgφ
N= normalni pritisak tj.
N= G • cos β

Ako se postavi da je F= P = G • sin β

dobiva se G • sinc φ =tg β G • cos β

odnosno tg β = tg φ

ili β = φ

Ukratko kut nagiba kosih protočnih cijevi mora biti veći od kuta trenja. Veličina kuta trenja zavisi o fizikalnim i mehaničkim svojstvima sjemena i podloge po kojoj se pomiče. Taj se kut određuje eksperimentalno za svaku vrstu sjemenja posebno.

Protočne cijevi izrađuju se od čeličnog lima, lijevanja željeza, drva ili drugog materijala. Uslijed trenja i velikih količina sjemenja koje prelazi protočnim cijevima materijal se veoma brzo troši. Zato se za njihovu izvedbu odabire što tvrđi i otporniji materijal, a istovremeno se mogu tako postaviti da se izbjegnu velike brzine.

Protočne cijevi podieljene su u elemente koji se međusobno sastavljaju spojkama, koje mogu biti različite konstrukcije. Osim samih cijevi uz ove uređaje se javljaju i drugi elementi, kao razdjelnici za usmjerivanje toka sjemenja, podne kutije za usipavanje sjemena u protočnu cijev s podne površine, utoci tj. mjesta gdje se dvije protočne cijevi sastaju, koljena, zasuni koji služe za zatvaranje protoka, stakleni umetci za promatranje toka sjemenja i još neki elementi kako je to prikazano na slikama 44. — 47.

Kapacitet protočnih cijevi može se izračunati po jednadžbi:

G = 3600 • K • F • Vk • γ … t/h

gdje je:

G = kapacitet izražen u tonama na sat
K = koeficijent punosti protočne cijevi koji se uzima kod sjemenja uljarica da je K=0,2—0,4
F = svijetla površina protočne cijevi izražena u m2

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

g = 9,81 kg/sek
l = dužina protočne cijevi u m
β = kut nagiba protočne cijevi
f = koeficijent trenja iz tabele br. 38
vn = početna brzina u m/sek
γ = nasipna težina u t/m3

Protočne cijevi kao kose cijevi mogu se izraditi i kao poluotvorene u kom slučaju predstavljaju žljebove. Velikim žljebovima se mogu spuštati i vreće sa sjemenom. Ako se raspolaže s malo prostora žljebovi mogu biti savinuti u spiralu prema sl. 49.

c. Elevatori

Kod prenošenja sjemenja u okomitom smjeru tj. s nižeg na više mjesto primjenjuju se elevatori. Ovi uređaji spadaju među najstarije ove vrste, ali se još i danas uz izvjesne konstrukcione modernizacije nalaze vrlo često u upotrebi. Oni mogu svladati visinu i do 40 m, a kapacitet im može biti i do 300 m3/sat materijala. Mogu se upotrebljavati za prenos raznog materijala npr. za bačve, vreće, sanduke, no najvažnije u ovom slučaju za prenos sjemenja uljarica.

Elementi elevatora za sjeme (sl. 50) su: 1) pogonska glava —g, koja se sastoji od pogonske osovine —po, pogonske remenice ili zupčanika — pa i kućišta —kg; 2) podnožje —p, koje se sastoji od zatezne osovine —zo, zateznog uređaja —i, zatezne remenice ili zupčanika —zr i kućišta podnožja —kp; 3) zaštitne cijevi —e s otvorima za promatranje —op i otvorima za vršenje popravka —pp; 4) trake —t od gume, kože ili tekstila na koju su pričvršćene kofice —k.

Mjesto traka mogu se upotrijebiti zglobni lanci (npr. Evartovi lanci) koji se mogu sastavljati i rastavljati odnosno prema potrebi produžavati ili skraćivati. Rad elevatora počima punjenjem na dnu gdje se kofice pune sjemenom koje ga podignu na vrh elevatora i isipavaju. Kofice elevatora se prazne prema brzini kretanja djelovanjem sile teže bilo djelovanjem centrifugalne sile na materijal (sjeme). Prema tome postoje dvije osnovne vrste elevatora sa centrifugalnim i gravitacionim pražnjenjem.

Brzina kretanja trake s koficama kod elevatora sa centrifugalnim isipavanjem iznosi v = 2 — 3 m/sek, dok kod gravitacijskog tipa iznosi v = 0,6 — 0,8 m/sek. Osim ova dva tipa poznate su i kombinacije što je vezano s promjenom konstrukcije. Kod centrifugalnih tipova elevatora upotrebljavaju se gumene ili tekstilne trake, rijeđe skupa koža, dok se lanci zbog velike brzine trake ne upotrebljavaju. Lanci se češće upotrebljavaju kod gravitacijskih tipova elevatora.

O koficama najviše zavisi pravilno funkcioniranje elevatora. Oblik kofica mora odgovarati načinu pražnjenja. One mogu biti plitke ili duboke. Duboke kofice se upotrebljavaju za sipke materijale kao sjeme uljarica, a plitke za materijale koji teže teku kao kopru, ljusku, vlažno sjeme i drugo. S obzirom na brzinu kretanja i način pražnjenja kofice moraju imati takav oblik da ih materijal lako napušta. Naročito je to važno kod centrifugalnih tipova gdje postoji opasnost da se kofice ne mogu isprazniti potpuno jer su suviše duboke ili lošeg oblika. Kofice su pričvršćene na traku elevatora posebnom vrstom vijaka s plosnatom glavicom da ne bi smetala adhezionoj površini trake s pogonskom remenicom.

Kapacitet elevatora zavisan je o veličini kofica, stupnju punosti, broju kofica na 1 tekući metar trake, litarskoj težini sjemenja i brzini kretanja elevatora. Kapacitet elevatora izražava se u t/sat, a može se iz poznatih elemenata izračunati po jednadžbi:

G = 3600 • K • γ • z • V • n . . . t/sat

gdje je

G = kapacitet elevatora u t/sat
K = koeficijent punosti
γ= nasipna težina u t/m3
n = brzina kretanja u m/sek
V = geometrijski volumen kofice u m3
z = broj kofica na 1 tekući metar trake

Koeficijent punosti kofica zavisi o konstrukciji kofica, o materijalu, brzini kretanja i drugim uvjetima, a kreće se prema praktičkim mjerenjima od 0,3 — 0,6. Broj kofica na 1 tekući metar može se izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

a = razmak između kofice i kofice u m
h = dubina kofice u m

Snaga (na osovini) potrebna za pokretanje elevatora može se izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

G = kapacitet elevatora u t/sat
H = visina na koju se materijal podiže u m
v = brzina trake u m/sek
K1 i K2 = koeficijenti koji zavise o konstrukciji elevatora, te iznose:

  • za trakasti elevator . . . K1 = 1,4 i K2 = 1,6
  • za lančani elevator . . . . K1 = 1,8 i K2 = 1,3

Ako se želi saznato potrebna snaga motora onda se mora uzeti u obzir koeficijent iskorištenja snage η prenosnika tako se dobiva:

Izostavljeno iz prikaza

d. Transportne pužnice

Transportne pužnice upotrebljavaju se za transportiranje sipkog materijala kao i sjemenja uljarica u vodoravnom, ali također i u kosom smjeru. Iznimno postoje konstrukcije pužnica i za okomito transportiranje. Ovaj transportni uređaj danas smatramo zastarijelim, pa ga sve više zamjenjuju lančani transporteri i transportne trake. Njihovo djelovanje je ograničeno dužinom od 30 m i kapacitetom od 5—40 m3/sat kao racionalnim granicama.

Elementi transportne pužnice su: 1) pogonska osovina —o s perima —p u obliku valjka — puža, 2) korito ili rov pužnice —K, 3) viseći ležaji —vl, 4) glavni ležaji —gl, 5) elementi za ulaz —u i izlaz —i materijala u pužnicu i iz nje. Vijak na osovini može biti iz punih pera u obliku namotane vrpce, kao i u obliku lopatica ili vrpce koja nije potpuno prislonjena na osovinu. Ove dvije potonje konstrukcije omogućuju da se za vrijeme transportiranja materijal miješa. I kod punih vijaka dolazi za vrijeme transporta do miješanja materijala što je nezgodno, jer se lomljiv materijal mrvi, dok se u nekim slučajevima zahtjeva da zadrži svoj raniji oblik. Rad ovog uređaja sastoji se u tome, da pera vijka okrećući se guraju svojom kosinom materijal niz korito. Kako pužnice mogu imati desni ili lijevi navoj to je kod istog smjera okretanja moguće kretanje materijala u dva smjera, a isto tako kod jednako usmjerenih navoja, a različitih smjerova okretanja.

Kapacitet pužnice zavisi o njenom promjeru, koraku navoja i broju okretaja osovine, a može se iz poznatih elemenata izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

G = kapacitet pužnice u t/sat
n = broj okretaja osovine u minuti
S = korak navoja spirale u m
D = promjer pera pužnice u m
V = nasipna težina izražena u t/ms
φ= koeficijent punosti koji se niože kod kratkih pužnica uzeti 0,33, a kod dužih 0.25.

Izračunavanje kapaciteta transportne pužnice po gornjoj formuli odgovara za pužnice horizontalne i s punim vijkom. Kod nagnutih pužnica kapacitet se mijenja prema kutu nagiba i to:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je K u odnosu na kut nagiba i to:

Izostavljeno iz prikaza

Potrebna snaga (No) na osovini za pokretanje transportne pužnice se može izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

G = kapacitet u t/sat
L = dužina transportiranja u m
K = korficijent otpora guranja, a koji se kreće kod sjemenja oko 2,3, sačme 3,4, a iznimno kod lanenog sjemena 1,8, arašidovog i ricinusovog sjemena 2,0.

e.Transportne trake — korivejeri

Transportne trake mogu služiti uz male konstrukcione preinake za prenos svakovrsnog materijala bilo rasutog ili pakovanog. Njihov kapacitet može biti veoma velik, a isto tako se pomoću njih može prebaciti materijal na 100 i više metara. Transportnim trakama vrši se prenos u vodoravnom ili slabo nagnutom smjeru (do 30°). Za pogon transportnih traka troši se malo energije. One su dugotrajne i jeftine (u eksploataciji) tako da usprkos nešto većih početnih investicija one sve više potiskuju ostale transportne uređaje.

Elementi transportne trake su: 1) pogonska remenica —P; 2) zatezna remenica —Z sa uređajem za zatezanje, 3) traka —T s valjčićima na kojima leži —V, 4) uređaj za nasipanje na traku —N, 5) uređaj za isipavanje s trake —G.

Prema potrebi transportne trake mogu biti izvedene kao stabilne ili prenosive. Konstrukcije isto tako mogu biti izvedene uz razne nagibe transportiranja, te za isipavanje na raznim udaljenostima od nasipavanja.

Osnovnu razliku u konstrukciji transportnih traka nalazimo u izvođenju ležišta, jer ta mogu dati plohi trake ravni oblik prikladan za transportiranje komadnog tereta ili konkavni (žljebasti) oblik za prenos rasutog materijala.

Konkavne trake imaju prednost kod transporta rasutog materijala, jer u tom slučaju iako jednako široke trake mogu primiti više materijala. Konkavnost trake dobiva se odgovarajućim položajem valjčića preko kojih traka teče.

Najčešće susrećemo trake iz gume, koje su još nekad armirane platnom ili su izvedene od gumiranog platna, a upotrebljavaju se i od samog platnenog tkiva. Loša osobina ovih posljednjih je da se lakše istežu pa ih treba češće stezati odnosno skraćivati. Za prenos komadnog materijala kod ravnih traka mjesto gumene ili platnene trake upotrebljavaju se čelične trake ili trake sastavljene od raznih elemenata s različitom namjenom.

Kapacitet transportnih traka zavisi o širini i obliku trake, o brzini kretanja, te litarskoj težini sjemenja. Kapacitet transportne trake može se izračunati po jednadžbama (DIN 22101):

Gr = 240 (0,9 B — 0,05)2 • v • γ …. t/sat
Gk = 440 (0,9 B — 0,05)2 • v •γ . . . . t/sat

gdje je:

Gr = kapacitet ravne transportne trake u t/sat
Gk = kapacitet konkavne transportne trake u t/sat
B = širina trake u m
v = brzina trake u m/sek
γ = nasipna težina sjemenja izražena u t/m3

Ako je transportna traka kosa, njen se kapacitet mijenja po jednadžbi:

Gn = G • K ………………t/sat

gdje je:

Gn = kapacitet kose trake u t/sat
G = kapacitet trake u vodoravnom položaju u t/sat
K = koeficijent koji je zavisan o kutu nagiba traka β kako je prikazano na tabeli 40.

Izostavljeno iz prikaza

Ovako izračunati kapacitet odnosi se samo na transportne trake iz gume ili platna, za trake ostalih konstrukcija valja primijeniti druge formule.

Brzine koje se primijenjuju za sjeme uljarica kreću se od 2—4 m/sek što zavisi o materijalu, širini i dubini trake.

Snaga (N) za pokretanje transportne trake može se izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

Np = potrebna snaga na izlaznoj osovini prenosnika u KS
C = koeficijent zavisan o dužini transportne trake, a određuje se prema tabeli 41.
f = otpor ležajeva valjaka koji nose traku, a koji je:

kod kugljičnih ležaja f = 0,025
kod kliznih ležaja f = 0,05

L = dužina transportiranja u m
np = koeficijent iskorištenja snage prenosnika
qo = težina pomičnih dijelova transportera u kg/tek. m (vidi tabelu 42.)
v = brzina trake u m/sek
G = kapacitet u t/sat

Oznake su kod toga ostale iste kao u pređašnjoj formuli samo što pridolazi H tj. visina u metrima na koju se materijal podiže.

Ako se radi o kosoj transportnoj traci, onda se mora gornja formula za izračunavanje potrebne snage nadopuniti elementima visine tako da onda glasi:

Izostavljeno iz prikaza

Oznake su kod toga ostale iste kao u pređašnjoj formuli samo što pridolazi H tj. visina u metrima na koju se materijai podiže.

f. Lančani transporteri (redleri i riveri)

Lančani transporteri služe za prenos rasutog sitnog materijala kao sjemenja uljarica u vodoravnom kosom ili okomitom smjeru. Ovaj transportni uređaj spada u modernije, a može u normalnim okolnostima vršiti prenos na udaljenost do 50 m s kapacitetom od 50—100 t/sat. Ovi transportni uređaji poznati su pod imenom „redlera“ i „rivera“. Oni služe za transportiranje u vodoravnom i kosom položaju, a mogu prema konstrukciji lanca služiti za transportiranje u svakom položaju tako da sam lančani transporter ne mora biti ravan, već može biti oblika slova L i Z.

Elementi lančanog transportera su: 1) pogonska glava sa zupčanikom —G, 2) zatezna stanica —Z, sa zupčanikom i uređajem za zatezanje, 3) kućište — rov lanca —R, 4) Lanac —L.

Lanac u pokretu gura pred sobom matenjal od njegovog ulaza do izlaza. Rov lanca može biti podijeljen u dva dijela tako da lanac koji se vraća može također vršiti prenos materijala, pa tako služiti istovremeno za transportiranje u oba smjera. Kretanje lanca je polagano od 0,1 do 0,4 m/sek. Kapacitete lančanih transportera kao i potrebnu snagu teško je izračunati. Kapacitet najme zavisi o konstrukciji lanca i oblika transportera, pa zato se ovdje daje općenitom jednadžbom:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

G = kapacitet lančanog transportera u t/sat
F = količina materijala koji nosi lanac u m3 u dužini od 1 tek. metra. Ovaj se podatak izračunao prema konstrukciji lanca uzevši u obzir koeficijent punosti.
v = brzina kretanja lanca u m/sek
γ = nasipna težina izražena u t/m3

Kod izračunavanja potrebne snage u ovom slučaju treba veoma tačno uzeti u obzir trenje i težinu lanca koji se kreće, što je kod lančanih transportera veoma veliko.

g. Pneumatski transport

Pneumatski transport spada među najmodernije načine transportiranja. Uređaji ovog tipa su veoma elastični i primijeniti se mogu za transport u svim položajima, u gibivim cijevima i na udaljenosti preko stotinu metara. Princip pneumatskog transporta je prenos materijala strujom zraka. Da bi mogla vršiti prenos materijala ona mora biti toliko jaka da otpor materijala postaje veći od težine materijala. Otpor čestice materijala zavisi o njihovim aerodinamičkim svojstvima, tj. o obliku, veličini, površini i litarskoj težini, a zatim o brzini strujanja zraka, specifičnoj težini i viskozitetu, ukoliko se mjesto zraka upotrebi koji drugi plin.

Poznata su dva sistema pneumatskog transporta. Kod jednog se struja zraka izaziva sisanjem (vakuum pumpe) zraka i to na kraju cijevovoda kroz koji se materijal transportira, a kad se u cijevi tlači zrak pomoću kompresora. Sistem pneumatskog transporta s usisavanjem zraka upotrebljava se češće, naročito pri istovaru šlepova, brodova, ali i vagona, kamiona i drugih transportnih sredstava. Ovaj sistem je podesan za prenose na veće udaljenosti. Glavni elementi ovog uređaja su: cijev za transport, koja ima na svom početku napravu za primanje materijala i sisanje zraka, recipijent koji djeluje kao ciklon u kome se odvaja materijal od zraka, recipijent koji djeluje kao ciklon u kome se odvaja materijal od meno zatvaranje recipienta (turniker), filteri u kojima se čisti zrak od prašine da ne bi ulazila u sisaljku, vakuum sisaljka koja je snabdjevena oduškom s prigušivačem zraka.

Kod sistema tlačenja zraka su glavni elementi: kompresor za zrak koji tjera struju zraka u transportni cjevovod, sistem cijevi za transportiranje, uređaj za dodavanje sjemena u tlačnu cijev s napravom za dodavanje sjemena uz istovremeno zatvaranje ulaza zraka u krivom smjeru (turniker), naprava za izbacivanje sjemena iz sistema cjevovoda bez odvajanja zraka ili s odvajanjem zraka u kome slučaju cijev ulazi u ciklon za odvajanje zraka. Ovaj sistem je podesan za kraće transporte, a može se kombinirati s prvim sistemom.

Kao kompresori ili vakuum pumpe najčešće se upotrebljavaju rotirajući strojevi koji su velikog kapaciteta, a ne rade s velikim pritiscima.

Na slici 65. prikazan je shematski takav kompresor.

Na slici 67. se nalazi zapor za dodavanje sjemenja u tlačni vod pneumatskog transportera. Isti takav zapor služi i za ispuštanje sjemena iz posude za odvajanje zraka od sjemenja kod sistema na vakuum. Rotor zapora ima krila koja tačno priležu uz kućište zapora i ne dozvoljavaju prolaz zraka. Okretanjem rotora u njegove segmente sjeme upada, a isto tako daljnjim okretanjem ispada, a da zrak nije mogao proći kroz zapor. Ovakav zapor naziva se i turniker.

Važan elemenat na ulazu u sistem transportnih cjevovoda koji rade pomoću vakuuma je ulazna naprava koja je tako konstruirana da može pomoću zraka koji ulazi usisavati sjemenje (sl. 67).

Za odvajanje sjemenja od zraka služe cikloni i njima slične naprave.

Ciklon ima oblik uspravnog stošca s podnicom prema gore, a vrhom prema dolje.

Sjeme sa zrakom ulazi u ciklon tangencijalno u njegovom najširem dijelu tako da se kreće uz plašt ciklona, a kako mora ići prema užem dijelu brzina rotiranja postaje sve veća, tako da počinje djelovati sve veća centrifugalna sila koja teže sjeme prislanja uz plašt ciklona, a zrak struji prema sredini i izlazi kroz gornju cijev u slobodan prostor ili u vakuum sisaljku. Na dnu ciklona kod vakuum sistema nalazi se ranije opisani zapor koji izbacuje sjeme, a istovremeno onemogućuje ulaz zraka.

Kod vakuum sistema zrak treba iza odvajanja od sjemena da uđe u vakuum sisaljku. Kako je taj zrak još uvijek pun prašine koja bi oštetila vakuum sisaljku zrak se prije ulaska filtrira. Jedan sistem takvog filtra prikazan je na slici 69. I taj filter snabdjeven je ranije opisanim zaporom koji omogućuje kontinuirano izbacivanje prašine iz komore filtra. (Opširnije o filtrima za zrak vidi poglavlje o čišćenju zraka).

Pneumatski transport se primjenjuje najčešće u silosima, istovarnim i pretovarnim stanicama, gdje se zahtjevaju veliki kapaciteti istovara ili pretovara i gdje treba velika gibivost transportnog uređaja. U novije vrijeme pneumatski uređaji služe i kod unutrašnjeg transporta u mlinovima, te pogonima za proizvodnju stočne krme. Kod transporta vrlo fino smrvljenog materijala pneumatski uređaji imaju prednost jer kod prenosa najmanje zagađuju okolinu prašinom, pa nisu potrebni posebni aspiracioni uređaji za njeno odstranjivanje.

h. Ostali uređaji unutrašnjeg transporta

Prema vrstama tereta za unutrašnji transport upotrebljavaju se različiti uređaji kao kolica koja mogu biti s vlastitim pogonom, dizalice, viljuškari, staze s valjcima za sanduke itd.

Posebnu pažnju treba posvetiti upotrebi paleta. Palete su standardizirane podloške koje se mogu natovariti s raznom komadnom robom, kao sanducima ili vrećama. Ovako natovarene palete a pogodno konstruirane lako se podižu i prenose viljuškarima. U organiziranom skladištu s pakovanim materijalom danas se smatra korištenje paleta jednim od najpogodnijih načina transportiranja i uskladištenja.

U nekim zemljama palete su dobile značaj javnog transporta. Njih koriste skladišna poduzeća, željeznice, trgovine i druge organizacije uposlene kod prometa robom. Za unutrašnji transport sanduka mnogo se upotrebljavaju transportne staze s valjcirna.

Ove staze uslijed malog nagiba prenose sanduke ili bačve njihovom vlastitom težinom. Da bi se sanduci mogli pomicati, dovoljan je veoma mali nagib, uz pretpostavku da u ležištima valjaka ili kotačića nema većeg otpora.

3. Čišćenje sjemena

a. Općenito o nečistoćama

Čišćenje sjemenja vrši se kod ulaza u skladište prije sušenja i poslije sušenja, kao i prije prerade. Svrha čišćenja je odstranjivanje nečistoće koja može štetno djelovati na uskladišteno sjemenje, zatim onečistiti dobiveno ulje pogače ili sačmu pa time smanjiti njihovu vrijednost. Konačno nečistoća može oštetiti i strojne uređaje za preradu sjemenja.

Nečistoće u sjemenju mogu biti strane nečistoće i vlastite. Stranom nečistoćom smatramo sve primjese u sjemenju koje ne potječu od same biljke. Strane nečistoće mogu biti mineralnog ili organskog porijekla. Mineralne nečistoće su zemlja, prašina, kamenčići, komadi željeza i drugih kovina i slično. U organske nečistoće ubrajamo strano sjeme, djelovi stranog bilja, te druge organske tvari.

Vlastite nečistoće su dijelovi iste biljke, pokvarene, šuplje ili šture sjemenke, polomljene sjemenke, i ljuska bez jezgre itd.

Prema namjeni sjemenja može se izmijeniti definicija onečišćenja naročito obzirom na vlastite nečistoće. Tako se kod sjemena za preradu ne smatra polomljeno zrno uvijek i nečistoćom, dok se npr. kod sjemena za sjetvu takovo zrno, pa čak i ono zakržljalo smatra karakterističnom nečistoćom. Trgovačke i burzovne uzance, standardi i slični propisi daju redovito definiciju nečistoće, a isto se tako u specijalnim slučajevima ugovorima o kupoprodaji nečistoće posebno utvrđuju.

b. Načini čišćenja sjemenja

Čišćenje sjemena kao operacija sastoji se u odjeljivanju krutog od krutog, a može se vršiti po slijedećim principima:

  • odvajanje na bazi različitosti u veličini sjemenja i čestica nečistoća,
  • odvajanje na bazi nejednakih aerodinamičkih svojstava sjemenja i nečistoća,
  • odvajanje po obliku,
  • odvajanje na bazi magnetizma,
  • mehaničkim odvajanjem sitnih nečistoća s površine pranjem ili četkanjem,
  • odvajanje na bazi nejednakosti specifične težine (flotacija).

Operacije koje se zasnivaju na navedenim principima su prosijavanje i rešetanje, vjetrenje ili aspiracija, sortiranje, propuštanje preko magneta, pranje četkanje i flotacija. Za svaku od tih postoje specijalni strojevi.

c. Prosijavanje i rešetanje sjemenja

Prosijavanje sjemenja vrši se pomoću sita, koja su tako dimenzionirana da kroz njih prolazi sjeme, a zaostaju grube nečistoće. Rešeto je pak tako dimenzionirano da kroz njega prolaze finije čestice nečistoća, a sjeme zaostaje. Sita odnosno rešeta odabiru se prema veličini sjemenja i prema njegovom obliku. Sita i rešeta su standardizirana u većini zemalja pa i kod nas (JUS L.J.9.010).
Sita su ili ispletena iz žice ili su to perforirani limovi. Dimenzije žičanih sita računaju se prema veličini otvora i debljini žice, ali također po broju otvora ili oka na 1 cm2. Kod perforiranih limova su dimenzije sita dane veličnom i gustoćom njihovih otvora. Gustoća otvora izražava se postotkom praznih ploha računano na ukupnu površinu sita.

Kapacitet sita izražava se kao specifični kapacitet u kg/m2/sat tj. količinom sjemenja koju u jedinici vremena propusti jedinica površine sita.

Kapacitet sita odlučuje postupak prazne plohe, ukupna površina sita, veličina otvora, te brzina i način gibanja sita.

Strojevi za prosijavanje mogu biti sastavljeni tako da su sita po veličini postavljena jedno iznad drugog ili da su sita postavljena jedno do drugog. U prvom slučaju sjeme prolazi kroz gornje grubo sito, a na donjem se prosijavaju finije nečistoće. U drugom slučaju sjeme dolazi najprije na gusto sito gdje se prosijava fina nečistoća, a zatim dolazi na grubo sito kroz koje sjeme propada, a zaostaju grube nečistoće.

Strojevi za prosijavanje mogu biti izvedeni i kao okrugla sita koja rotiraju, pri čemu je usvojen isti princip kao kod ravnih sita, tj. sjeme dolazi najprije na fino sito pa zatim prolazi kroz grubo. Ova vrsta sita često se upotrebljava za prosijavanje materijala radi ujednačivanja meljave, npr. iza mljevenja pogače ili sačme u kom slučaju postoji samo jedna dimenzija sita.

d. Provjetravanje sjemenja

Zbog nejednakih aerodinamičkih svojstava može se strujom zraka (vjetra) odvojiti nečistoće od sjemenja. Ako se na onečišćeno sjeme duva zrak, onda će vjetar odnositi prašinu i ostalu laku nečistoću dok će sjemenke skrenuti tek neznatno s pravca prostog pada. Grube i teške nečistoće padat će bez skretanja slijedeći zakon prostog pada. Pri vršidbi sjemenja uljarica kao i žitarica veoma se često upotrebljavaju vjetrenjače, strojevi koji se pokreću rukom ili motorom.

U industrijskim pogonima danas se upotrebljavaju strojevi za čišćenje sjemena na bazi kombinacije prosijavanja i vjetrenja. Ovi strojevi čistilice zovu se tarar — aspiratori, a upotrebljavaju se za čiščenje sjemenja uljarica i žitarica.

e. Sortiranje sjemenja po obliku

Sjeme se sortira po obliku strojevima koji se zovu trieri. To su cilindrični strojevi koji polako rotiraju i na svojoj unutrašnjoj površini imaju udubljenja koja tačno odgovaraju veličini i obliku zrna koje se želi izdvojiti. Zrna koja odgovaraju po veličini i obliku upadaju u udubine cilindra. On ih podiže do 3/4 visine, a zatim ispadaju iz udubina u sabirnu pužnicu koja prolazi sredinom cilindra.

Sjeme koje po dimenzijama ne odgovara udubinama ispada iz njih prije nego što ga pokretni cilindar može prebaciti u sabirnu pužnicu, sakuplja se na dnu cilindra i na njegovom izlaznom kraju ispada iz stroja.

Ovakav način sortiranja primjenjuje se za sjeme koje je namijenjeno sjetvi.

f. Čišćenje magnetima

Sjemenke uljarica nekad uz druge nečistoće sadrže i komadiće željeza, željezne predmete, odnosno predmete drugin kovina koje magneti privlače.

Magneti koji se upotrebljavaju za ovakovo čišćenje su permanentni magneti ili elektromagneti. U praksi su češći elektromagneti. Oni su postavljeni u pogonsku remenicu transportne trake, tako da privuku željezne dijelove, na transportnu traku dok je priljubljena uz remenicu sve do momenta kada se traka od nje udalji, tj. dok ne iziđe iz magnetskog polja. Sjemenke uljarica na koje magnetsko polje ne djeluje ispada s remenice mnogo prije i tako se odvajaju od željeznog onečišćenja.

g. Četkanje i pranje sjemenja

Četkanje uljanog sjemenja smatralo se nekoć u industriji ulja obaveznom operacijom, danas se naprotiv ta operacija daleko manje primjenjuje. U prošlosti najme rafiniranje ulja nije bilo toliko dotjerano ili se uopće nije provodiio tako da su površinske nečistoće, a u prvom redu plijesan mogle štetno utjecati na kvalitet ulja. Ovo čišćenje se provodilo u strojevima u kolima su četke smještene u rotar cilindar kako je to prikazano na slici broj 81. U rotoru su četke poredane u spirali, da se pri kretanju rotora i sjeme pomiče od ulaza prema izlazu. Kod modernijih konstrukcija strojeva za četkanje nalaze se četke i na samom plaštu tako da sjeme ne može izbjeći četkama i da je očetkano sa svih strana. Danas se četkaju samo one sjemenke koje se kao takove jedu (arašid, bundevine koštice itd.). Zato je naročito poželjno četkanje bundevinih koštica za grickanje ili arašida (kikiriki). Plodovi arašida kako je poznato, dozrijevaju u zemlji pa je uvijek moguće da su površinski onečišćeni zemljom.

Pranje uljanog sjemenja se danas više ne vrši. Tu operaciju nalazimo još u mlinarstvu gdje se žitarice prerađuju u brašno, isto tako peru se plodovi masline prije prerade.

h. Odvajanje sjemenja flotacijom

Neke vrsti onečišćenja kao npr. ljuska palmine koštice ili ljuska koštice šljiva neda se odvojiti od jezgre ni jednom od ranije spomenutih metoda. U takvom slučaju se čišćenje obavlja na bazi razlike u specifičnoj težini. To se može provesti samo pomoću trećeg medija tj. razdjelne tekućine koja može biti voda ili vodene otopine soli gdje specifički lakša ljuska zaostaje na površini (pliva), dok specifički teža jezgra u istoj tekućini potone.

U tu svrhu se obično primjenjuju hidrocikloni, koji rade na istom principu kao cikloni za odstranjivanje prašine iz zraka.

U hidrociklon ulazi razdjelna tekućina s jezgrama i ljuskom. Rotirajući u njemu, talože se uz plašt teži dijelovi i izlaze s nešto tekućme otvorom na dnu ciklona. Lakši se dijelovi istodobno s tekućinom skupljaju u srednjem dijelu ciklona i izlaze putem cijevi koja je postavljena centralno u gornjem dijelu hidrociklona.

Specifičnu težinu razdjelne tekućine (otopine soli u vodi) treba tako podesiti, većom ili manjom koncentracijom soli, da se nalazi između specifičnih težina ljuske i jezgre, tj. da je od jedne teža a od druge lakša.

4. Sušenje sjemenja

a. Općenito o sušenju

Osnovni princip za ispravno uskladištenje traži da se voda u sjemenu snizi ispod kritične vlažnosti. Vrlo se često najme dešava da sirovine utjecajem klimatskih prilika ili prerane žetve sadrže više vode. U takvom slučaju se sjeme mora prije skladištenja sušiti. Nekad će trebati sjeme sušiti usprkos manje količine vode od kritične vlažnosti u sjemenu, ako to zahtjeva priprema za proizvodnju. Neki procesi prerade sjemenja zahtijevaju posve određenu količinu vode u sjemenu jer će se samo onda postići najpovoljnije iskorištenje sirovina.

Vodu u sjemenkama nalazimo kao:

  • prionulu tekućinu, tzv. gruba (slobodna) ili mehanička voda,
  • tekućinu u kapilarima i nabubrenim koloidima, tzv. hidroskopska voda i
  • kristalnu vodu.

Gruba (slobodna) ili mehanička voda drži se površine i lako se odstranjuje. Hidroskopska voda se teže odstranjuje i njezina količina zavisi o relativnoj vlažnosti zraka okoline. Odstranjivanje kristalne vode može se postići samo povišenom temperaturom.

Za neki materijal kažemo da je vlažan onda kad je pritisak pare na površini tog materijala veći od parcijalnog pritiska vode u zraku. Kod relativno suhog materijala je pritisak na površini manji, u kom slučaju u materijalu nalazimo sarno hidroskopsku vodu. Suh materijal može navući vodu iz zraka ako je parcijalni pritisak vode u zraku veći od pritiska pare na njegovoj površini. Postoji tako ravnoteža između hidroskopske vode u materijalu i relativne vlažnosti zraka. Krivulja ravnoteže hidroskopske vode u materijalu i relativne vlažnosti zraka je za svaki materijal drugačija, jer zavisi o strukturi i sastavu materijala. Za sjemenke uljarica ravnoteža hidroskopske vode i relativne vlažnosti zraka prikazana je u tabeli 32.

Općenito se može smatrati da se sušenjem odstranjuje voda, dakle operacija kojom se odjeljuje tekućina od čvrste tvari. To se može izvršiti npr. centrifugiranjem ili gnječenjem. Tako se npr. gnječenjem odstranjuje voda iz maslaca, a centrifugiranjem voda iz tekstilnog materijala. Ovim se putem ne može odvojiti cjelokupna voda iz materijala koji se suši, već samo ona gruba.

Ove mehaničke metode sušenja koriste se uglavnom za predsušenje kod materijala s velikom količinom grube vode.

Za odstranjivanje ostatka grube vode i hidroskopske vode primjenjuje se termičko sušenje.
Pri termičkom sušenju se materijalu dovodi toplina koja vodu isparava. Usprkos veće skupoće prednost je ovog postupka, pred jeftinijim mehaničkim da se voda može odstraniti u željenim količinama. Osim toga termičkim sušenjem tvari koje su bile otopljene u vodi zaostaju u sušenom materijalu.

Sušiti se može:

  1. hlapljenjem pri temperaturama nižim od vrelišta vode. Kao npr. sušenje na suncu, provjetravanje i slično (prirodnom sušenju);
  2. isparavanjem na temperaturama bliskih temperaturi vrelišta, može se postići zagrijavanjem materijala na više temperature ili na nižim temperaturama smanjenjem pritiska (sušenje u vakuumu).

Prirodno sušenje ili sušenje provjetravanjem traje dulje za razliku od sušenja pri povišenim temperaturama ili u vakuumu što se odvija mnogo brže. To je jedan od razloga da se te metode najčešće primjenjuju u praksi.

Voda koja se isparuje na površini materijala mora se odvesti pomoću zraka, plina ili nekog drugog plinovitog sredstva. Ovi preuzimaju isparene čestice vode pa se zato zovu „sredstva sušenja“. Kod današnjih konstrukcija sušara za sjeme uljarica najčešća su sredstva sušenja zrak i sagorjevni plinovi. Uloga je zraka i ostalih sredstva sušenja da kod sušenja primaju vodu do svog zasićenja pri određenoj temperaturi. Mjerilo za sposobnost primanja vlage kod zraka je njegova relativna vlažnost.

Relativna vlažnost je odnos parcijalnog pritiska vodene pare u zraku i pritiska zasićenja izražena u postocima. Vodenom parom potpuno zasićen zrak ima relativnu vlažnost 100% pa uslijed toga više nema sposobnost sušenja.

Pritisak zasićenja zraka vodenom parom zavisan je o temperaturi i kreće se izražen u torima kako pokazuje tabela 43.

Izostavljeno iz prikaza

Iz relativne vlažnosti zraka može se izračunati količina vode u gramima 1 m3 zraka po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

V = količina vode u zraku u g/m3
P1 = pritisak vodene pare u zraku u torima koji se može izračunati iz relativne vlažnosti rv i pritiska zasićenja (P) pri odgovarajućoj temperaturi tj.

Izostavljeno iz prikaza

Ako se izračuna količina vode u zraku pri nekoj temperaturi t1 a zatim se zrak s tom količinom vlage zagrije na višu temperaturu t2 relativna vlažnost pada, a zagrijani zrak na temperaturi t2 prema tome može primiti veću količinu vode nego pri temperaturi t1. Ovo istovremeno tumači zašto se zagrijani zrak koristi kao sredstvo sušenja. Ovom jednadžbom (izračunavanja količine vode koju može primiti 1 m3 zraka) može se izračunati koliko zraka kao sredstva sušenja, je potrebno da se otpari određena količina vode.

Prema načinu dovoda i predaje topline materijalu koji se suši moguća su tri teoretska načina sušenja:

  • sušenje kontaktom
  • sušenje konvekcijom
  • sušenje zračenjem.Osim ova tri načina poznat je još sušenje pomoću Jaulove struje i sušenje visokim frekvencijama, koji se, ali ne primijenjuju za sušenje sjemenja uljarica.

Sušenje kontaktnim načinom vrši se u sušarama gdje je materijal u neposrednom dodiru s toplim grijaćim plohama. Princip ovakovog načina sušenja prikazan je na slici 82.

Sušenje konvekcijom se sastoji u zagrijavanju materijala toplim zrakom ili sagorijevnim plinovima koji struje u sušari. U ovom slučaju zrak odnosno plinovi služe kao prenosioci topline, a istovremeno i kao sredstva sušenja. Takve sušare se mnogo upotrebljavaju za sušenje sjemenja i drugih poljoprivrednih proizvoda. Primjer sušenja zračenjem nalazimo u primjeni infracrvenih zraka koje isijavaju odgovarajuće žarulje ili zagrjevna tijela.

Izostavljeno iz prikaza

Sušenje kontaktom kao i zraeenjem može se provoditi i u vakuumu. U tom slučaju je moguće sjemenke sušiti kod nižih temperatura.

Povišene temperature kod kojih se sjemenke obično suše mogu na njih djelovati štetno. Pokazalo se da više temperature ubrzavaju oksidaciju ulja u sjemenju, a isto tako ubrzavaju hidrolitičku razgradnju triglicerida odnosno pojačavaju oslobođenje masnih kiselina u ulju (12). Kod odabiranja prikladne temperature sušenja, treba osim ulja uzeti u obzir i osobine drugih sastojina kao osobine bjelančevina i lecitina, jer se i njihova struktura oštećuje kod povišenih temperatura.

Zanimljivo je, da neke vrste sjemenja ipak podnašaju bez oštećenja, više temperature sušenja, a u vezi je to s posebnom građom, sastavom i vlažnosti tog sjemena. Prema H. D. Aleksejevu preporučaju se za sušenje temperature prema tabeli 44.

Izostavljeno iz prikaza

Sjeme kod sušenja ne gubi vodu uvijek na isti način zavisi to o vrsti vode koja se odstranjuje. Gruba voda se odvaja veoma lako, dok se hidroskopska voda odvaja mnogo teže. Gruba voda se nalazi najme nevezana na površini, dok se hidroskopska iz unutrašnjosti sjemenke probija na površinu odakle isparuje. Za praksu to znači da se sušenje sjemenja mora produžiti ukoliko se želi odstraniti hidroskopska voda.

b. Praktično izvođenje suišenja

Sušenje u praksi treba da prethode slijedeće pripreme:

  • odabiranje i osiguravanje dovoda topline na najekonomičniji način tj. kontaktom ili konvekcijom;
  • osiguravanje dovoda i nesmetanog strujanja sredstva sušenja, prirodnim strujanjem ili ventilatorima;
  • čišćenje materijala, što više u nekim slučajevima se preporuča ljuštenje ili mljevenje;
  • osiguravanje dobrog dodira prenosioca topline i sredstva sušenja, na taj način da se materijal miješa ili prevrće;
  • podjednako punjenje i pražnjenje sušare kako bi se održavao jednoličan režim sušenja;
  • naknadna obrada osušenog materijala hlađenjem, da se spriječi kondenzacija vode na njegovoj površini što bi moglo prouzročiti brzo kvarenje sjemenja.

c. Proračun utroška za sušenje potrebne toplinske energije

Utrošak toplinske energije se može izračunati prema jednadžbi (14):

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

Gt = količina suhe tvari materijala u kg/sat
Xn = količina vode mokrog materijala u kg na 1 kg suhe tvari
Gt • xn = količina vode mokrog materijala kg/sat
Gt (1+xn) = količina mokrog materijala koji se suši kg/sat
xt = količina vode osušenog materijala u kg na 1 kg suhe tvari
Gt (l+xt) = dobiveni osušeni materijal u kg/sat
Gt (xn — xt) = količina vode koju treba odstraniti kg/sat
GL = količina čistog zraka kg/sat
xL = količina vode ulaznog zraka u kg na 1 kg čistog zraka
GL • xL = količina vode ulaznog zraka u kg/sat
GL(l+xL) = količina ulaznog zraka u kg/sat
Gg = težina postolja za sušenje, koji se kreće s materijalom u kg/sat
ct = specifična toplina materijala koji se suši u kcal/kg/°C
cg = specifična toplina postolja za sušenje u kcal/kg/°C
CL = specifična toplina čistog zraka u kcal/kg/°C
CD = specifična toplina vodene pare u kcal/kg/°C
tn = temperatura ulaznog vlažnog materijala u °C
tt = temperatura izlaznog osušenog materijala u °C
tL = temperatura zraka prije zagrijavanja u °C
tD = temperatura izlazne smjese vodene pare i zraka u °C
iD = količina topline 1 kg pare na temperaturi tD u kcal/kg

Q1 = toplina potrebna za zagrijavanje i isparavanje vode koju treba oduzeti. Jednadžba:

Izostavljeno iz prikaza

Q2 = gubitak topline potrebne za zagrijavanje materijala koji se suši. Jednadžba:

Izostavljeno iz prikaza

Q3 = gubitak topline isijavanjem u okolinu zavisi o konstrukciji i izolaciji sušare.
Q4 = gubitak topline na zagrijavanje postolja. Jednadžba:

Izostavljeno iz prikaza

Q5 = gubitak topline za zagrijavanje izlaznog zraka i pregrijavanje vode koiu on prenosi. Jednadžba:

Izostavljeno iz prikaza

Specifične topline zraka, vodene pare i materijala postolja (cg, CL i CD) mogu se naći u tehn. priručnicima, dok se specifična toplina za sjemenje može izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

cosuh = specifična toplina apsolutno suhog sjemenja pri °C
v = količina vode u sjemenju
t = temperatura pri kojoj se želi izračunati specifična toplina u °C

Ako cosuh ne nađemo u priručnicima, može se izračunati po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

m = količina masti u sjemenju u %
cm = specifična toplina masti u kcal/kg/°C (vidi poglavlje o fizičkim svojstvima masti)
a + v = količina bjelančevina i ekstraktivnih tvari bez dušika u %
K = količina celuloze u %
ck = specifična toplina celuloze, iznosi ck = 0,32 kcal/kg/°C
cav = specifična toplina bjelančevina i ekstrahiranih tvari bez dušika, može se uzeti da je cav = 0,34 kcal/kg/°C

d. Sušare za sušenje sjemenja uljarica, pogača i sačme

a) Sušara za sušenje kontaktnim načinom, koritasta sušara

Na slici 84. prikazana je sušara za sušenje sjemenja, pogača i sačme. Na osovini kroz koju može u početku i završetku prolaziti para odnosno kondenzat, postavljene su dvije parne komore spojene s parnim cijevima za dovod oare. Para ulazi u komoru kroz osovinu i razdjeljuje se u cijevi koja svoju toplinu predaje sjemenju. Kondenzat iz cijevi se sakuplja u drugoj komori iz koje kroz osovinu i kondenzni lanac izlazi iz sušare. Na ogrijevnim cijevima nalaze se lopatice za podizanje materijala s dna korita i prebacivanje preko snopa cijevi. Te cijevi rotiraju zajedno s komorama i osovinom.

Materijal je na taj način u stalnom kontaktu s vrućom površinom cijevi, od kojih prima za sušenje potrebnu toplinu. Lopatice na cijevima su tako postavljene da svakim prebacivanjem približuju materijal izlazu i konačno ga izbacuju iz sušare. Da bi se pojačao efekt sušenja može se u sušaru uključiti uređaj za prisilno strujanje zraka. Ova vrst sušare podesna je za sve vrste sjemenja, a naročito su prikladne za sušenje sitnog materijala kao kukuruznih klica, pogača i sačme. Takav materijal se na drugim vrstama sušara ne može sušiti ili se suši vrlo teško.

b. Sušara sa rotirajućim cilindrom

Glavni elemenat ove vrste sušare je cilindar koji rotira. U cilindru su postavljene pregrade da prevrću sjeme ili drugi materijal i tako pojačavaju njegov kontakt sa sredstvom za sušenje, istovremeno i prenosiocem topline. Prema tome u ovom tipu sušare dolazi do izražaja princip sušenja konvekcijom. Sredstva za sušenje ili prenosilac topline može biti zrak koji se zagrijava parnim kaloriferima ili indirektno sagorjevnim plinovima, ali mogu to biti sagorjevni plinovi. U slučaju neposrednog korištenja sagorjevnih plinova postiže se visoka temperatura prenosioca topline.

Ovaj se način sušenja primjenjuje kod vrlo vlažnog materijala, kao što je maslinova komina ili bundevine koštice s debelom ljuskom koja se mora vrlo oštro sušiti da se može lako ljuštiti. Prenosilac topline se kod ovih sušara kreće istrostrujno ili protustrujno u odnosu na smjer kretanja materijala u sušari. Ukoliko je prenosilac topline zrak prihvaća se protustrujni princip, jer je u tom slučaju iskorištenje topline vrlo povoljno. Istosmjerni princip nalazimo kod korištenja sagorjevnih plinova, a tu najtopliji plinovi zahvaćaju najvažniji materijal jer je oštećenje najmanje. Zrak koji se vodi preko kalorifera nikad ne postiže tako visoku temperaturu. Osim toga kaloriferi dozvoljavaju reguliranje temperature tako da nema opasnosti od pregrijavanja sjemenja ili drugog materijala u sušari.

Strujanje zraka ili sagorijevnih plinova postiže se upotrebom ventilatora. Budući da je izlazni zrak redovito pun prašine, to se on provodi kroz ciklon u kojemu se prašina taloži.

c. Uspravna sušara na topli zrak

Ova vrst sušare se danas najčešće primjenjuje za sušenje sjemenja uljarica. Sjeme koje se suši na ovaj način treba da je dovoljno krupno, tako da kroz njega i u zbitom stanju može prolaziti zrak u ulozi sredstva sušenja i prenosioca topline. Otpor kojeg pri tom pruža zrnati materijal kod iste debljine sloja sjemenja i iste brzine prolaza zraka zavisan je o obliku i veličini sjemenja. Što su sjemenke sitnije i nepovoljnijih aerodinamičkih svojstava, one će pružati veći otpor prodiranju zraka. Vrlo sitne sjemenke (repica, mak) kao i sjeme loših aerodinamičkih svojstava (bundevine koštice) teško se suše u ovakovom tipu sušara. U tom slučaju je poželjno da zrak struji što polaganije, jer bi se u protivnom moglo dogoditi da zrak sa sobom povuče i veće količine sjemenja. Sitan materijal, kao kukuruzna klica, pogača ili sačma ne može se sušiti u sušarama ovog tipa. Princip sušenja u ovakovim sušarama je slijedeći. Sjemenke ispunjavaju prostor u obliku visokog stupca koji je s dvije strane omeđen letvicama ili nekim drugim poroznim stijenkama. Stupci sjemenja se stalno prazne pomoću uređaja za jednoliko pražnjenje, uz istovremeno neprekidno punjenje. Kod svih konstrukcija su stupci tako izvedeni da se sjeme mora prevrtati radi što boljeg kontakta zraka i sjemenja.

Sušara je (vidi sliku 87.) podijeljena u tri zone, i to zonu grijanja, zonu sušenja i zonu hlađenja. U zoni grijanja se sjeme grije radijatorima (kontaktnim načinom), zatim prolazi zonu toploga zraka gdje zrak pređe toplinu i odvodi isparenu vodu. Kod nekih konstrukcija (Topf) grije se zrnje isključivo toplim zrakom tako da u tom slučaju sušara radi po principu konvekcije. Sušara koja je prikazana na slici 88 radi na principu kontakta i konvekcije. Nakon zone sušenja sjemenke ulaze u zonu hlađenja. Tu se hladi hladnim zrakom koji odvodi površinsku, vodenu paru i hladi sjeme na temperaturu prikladnu za uskladištenje. Zrak se grije pomoću parnih kalorifera, a struji posredstvom ventilatora. Prije ispuštanja u atmosferu zrak se čisti u ciklonu.

Izostavljeno iz prikaza

Kao zamjena za zrak mogu kod nekih tipova sušara poslužiti sagorjevni plinovi.

d. Sušara na vakuum

Da bi se sastojine sjemenja uljarica što bolje očuvale od štetnog utjecaja povišenih temperatura, nastoji ih se sušiti pri što nižim temperaturama u vakuumu. U vakuumu od 25 tora vrelište vode leži pri 26°C, dok maksimalna temperatura zagrijavanja iznosi 35°C. Ova razlika u temperaturi vrelišta i temperaturi sjemena omogućuje naglo odjeljivanje vode od sjemenja.

Sušare koje se u tu svrhu upotrebljavaju konstruirane su na principu zagrijavanja sjemenja kontaktnim načinom tj. pomoću radiatora. Predhodno zagrijano sjeme ulazi u vakuum koji otparava vodu. Sušara se obično odlikuje kontinuiranim radom, a brtvi se samim sjemenom.

Sušenje u vakuumu zaštićuje kvalitet sjemenki uljarica, a ujedno se postižu uštede na toplinskoj energiji. Temperatura u njima je niža, a nema zraka koji se kod normalnih sušara mora grijati. Budući da nema zraka, ulogu sredstva sušenja preuzima ovdje vodena para.

Proračun potrebne količine toplinske energije za vakuum sušare u skraćenom obliku može se izraditi po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje oznake Q do isto znače kao i u iednadžbi za proračun količine topline potrebne za sušenje u odlomku c).

Ako se usporedi ova jednadžba s onom za normalne sušare, vidi se da je ovdje otpala veličina Q5, tj. toplina utrošena na zagrijavanje zraka. Kao povećani utrošak energije javlja se ovdje međutim upotrebljena energija za pogon vakuum pumpi.

5. Ljuštenje sjemenka

a. Svrha ljuštenja

Ljuske sjemenja ili plodova sadrže vrlo male količine masti, a isto tako imaju i malo drugih hranljivih sastojina. One su uglavnom izgrađene od celuloznih i hemiceluloznih tvari.

Izostavljeno iz prikaza

Metode tehničkog ljuštenja mogu biti biološke, kemijske ili mehaničke prirode. Biološke metode primjenjuju se u primitivnoj preradi npr. tungovog ploda. Tu se ljuska plodova prepusti encimatskom raspadanju i tako se oslobode koštice koje su poznate kao dobra sirovina za proizvodnju sušivih ulja. Ova metoda je naime zastarjela i neekonomična jer se događa da fermentacija zahvati i koštice, što razumije se predstavlja gubitak korisnog dijela ploda. Kemijska metoda se primjenjuje samo za razaranje dlačica (lintera) i omekšavanje ljuske sjemenja pamuka za sjetvu. Kao kemikalija za taj se proces upotrebljava sumporna kiselina. Prema tome za industrijske pogone preostaje samo mehanička metoda ljuštenja sjemenja ili plodova.

Iz ljuske se tokom prerade sjemenja uljarica u ulje ne mogu dobiti nikakve korisne sastojine, zato bi njena prerada s istim strojevima predstavljala tehnički i ekonomski neopravdanu operaciju. Na ljusku bi se zauzelo dio kapaciteta, utrošila energija, pomoćni materijal i radna snaga. Da bi se to izbjeglo ljuska se odstranjuje ljuštenjem, a prerađuje se samo jezgra koja je bogata na ulju i drugim hranljivim sastojinama. Odstranjivanjem ljuske postiže se u stvari koncentracija masti u sirovini koja ide na preradu. Preradom ljuštene soje dobiva se sačma s visokim postotkom bjelančevina, a upotrebljava se za brzi uzgoj pilića.

Odstranjivanjem ljuske ulje jezgre postaje pristupačnije i lakše se odjeljuje mehanički ili otapalima.

Iz količinskog odnosa ljuske i jezgra kod nekog sjemenja ili plodova se vidi da nekad na ljusku otpada velik dio sirovina i da bi prerada takove sirovine bez ljuštenja bila neekonomična.

Izostavljeno iz prikaza

Kod mehaničkog ljuštenja sirovina nalazimo dvije operacije, razbijanje ljuske i oslobađanje jezgre te odvajanje ljuske od jezgre. Ove dvije operacije provode se zasebno ili u istom stroju. Operacija odjeljivanja ljuske od jezgre se u principu podudara s operacijom čišćenja prosijavanjem i provjetravanjem. Jedina razlika je u tome da se ovdje odvaja vlastita ljuska od jezgre, dok se pri čišćenju vrši odvajanje stranih primjesa. Operacija oslobađanja jezgre od ljuske može se vršiti udaranjem zrnja o čvrstu podlogu pri čemu ljuska puca i otpada od jezgre. Zatim mlaćenjem što je slično, a razlika se sastoji u tome da se pri mlaćenju čvrsti predmet giba i udara sjeme koje miruje dok je kod prije spomenutog načina obrnuto. Oslobađanje jezgre može se vršiti i gnječenjem sirovina gumenim valjcima, rezanjem pomoću mlinskih kamena, lomljenjem u pločastim mlinovima itd.

Svaka vrst sjemenja zahtijeva drugu konstrukciju ljuštilice što je u vezi s posebnim oblikom sjemena, veličinom i karakteristikom ljuske itd. Ovo čak vrijedi i kod istorodnog sjemenja, ako se želi postići bolji efekt ljuštenja. U tom slučaju se sjeme prije ljuštenja sortira po veličini, te se za svaku veličinu posebno ugađa ljuštenje, tj. svaka se sortirana partija sjemenja zasebno ljušti.

U nastavku ovog odlomka prikazani su načini ljuštenja nekih vrsta sjemenja koje se češće javljaju u našoj industriji, a mogu poslužiti kao primjer za ljuštenje drugih vrsta sjemenja. Kao primjer uzete su operacije ljuštenja sjemena suncokreta, bundevinih koštica, sjemena arašida i pamuka.

b. Ljuštenje sjemenja simcokreta

Ljuska suncokreta lako puca i lako otpada od jezgre. Na oljuštenoj jezgri zaostaje nježna pokožica koja je tako osjetljiva da ljuštenje treba obaviti pred samu daljnju preradu. Sjemenke suncokreta su obično razne veličine pa ih je zato potrebno sortirati. Ako se ljuštenje vrši bez prethodnog sortiranja, onda će manje sjemenke ostati neoljuštenje, a kod većih će se polomiti jezgre.

Ljuštilica za suncokret (sl. 90.) sastoji se od bubnja s rotorom, koji je opremljen plosnatim željezima kao mlatilicama. Ove mlatilice se kreću u bubnju, u kome se nalaze rebra, o koja udaraju sjemenke i kod toga im puca ljuska.

Ako ljuska sjemenke ne pukne već samim udarcem o rebra onda se razbije pri prolazu mlatilica mimo rebara, jer se taj razmak regulira prema veličini zrna. Razmak između mlatilica i rebara treba biti takav da cijelo sjeme jedva prođe. Budući da se rotor okreće brzinom od 300 o/min, sjemenke, ako su dobro regulirani, moraju puknuti, pa iz bubnja izlaze oljuštene jezgre izmiješane s ljuskom. Odjeljivanje jezgre od ljuske vrši se rešetanjem, prosijavanjem i provjetravanjem. Na prvom situ i rešetu najprije se odstranjuje fino izdrobljeno sjeme da ne zapadne u struju vjetra koji bi ga povukao zajedno s ljuskom. Samo odjeljivanje prikazano je na slici 91. kako bi put pojedinih dijelova sjemenke bio što jasniji.

Nakon što su kroz prvo sito prošli sitan materijal i jezgra, zaostala ljuska odvaja se na kraju sita u prvom zračnom kanalu. Jezgra i izlomljena ljuska kao i fino izmrvljena jezgra dolaze na rešeto kroz koje propadaju najsitnije čestice i izlaze iz ljuštilice. Na kraju rešeta se ponovno odjeljuju ljuske u drugom zračnom kanalu, gdje je vjetar nešto slabiji. Ostatak sa sita i rešeta tj. jezgre i cijelo sjeme koje nije odnio vjetar, dolaze na slijedeće sito na kome se odjeljuje jezgra od čitavih sjemenki. Jezgra zajedno s fino smrvljenim materijalom odlazi na daljnju preradu. Cijele sjemenke se vraćaju ponovno na ljuštenje. Sakupljena ljuska služi za loženje ili se upotrebljava kao sirovina u kemijskoj (furfurol) i papirnoj industriji ili za proizvodnju građevinskog materijala.

Usklađivanjem jakosti struje vjetra i veličine otvora kroz koji treba da prolazi zrnje u zračni kanal može se regulirati oduzimanje ljuske iz ljuštenog materijala.

Nakon ljuštenja uz jezgru još uvijek zaostaje 10—12% ljuske, što olakšava cijeđenje ulja pri prešanju ili prolaz otapala pri ekstrahiranju. Veća količina zaostale ljuske s jedne strane pogoduje tehnološkom procesu, ali s druge strane smanjuje vrijednost sačme, koja u tom slučaju ima manje bjelančevina.

Vrlo je važno da pri postupku ljuštenja jezgra ne ulazi u ljusku. Količina jezgra u ljuski ne smije biti veća od 0,5%, što se u praksi može lako postići. Veće količine jezgre u ljuski, naročito kod većih kapaciteta predstavlja osjetljive gubitke na ulju.

Isto tako treba pri ljuštenju nastojati da bude što manje neoljuštenog sjemenja. To se postiže pravilnim centriranjem rotora u bubnju i veoma tačnim podržavanjem razmaka između mlatilica i rebara bubnja.

c. Ljuštenje koštica bundeva

Bundevine koštice mogu se ljuštiti na ljuštilicama za suncokret da se promijene sita i rešeta i u tu svrhu usklade mlatilice na rotoru.

Pri proizvodnji specijalnog ulja iz prženih bundevinih koštica ovakvo ljuštenje ne odgovara, jer ostaje još uvijek previše ljuske koja se prženjem razgrađuje i daje loš okus ulju. Radi toga se ljuštenje bundevinih koštica vrši pomoću kamenih mlinova.

Koštice valja vrlo dobro osušiti da im ljuska što lakše prsne, a zatim se sortiraju po veličini.

Osušene i sortirane koštice, u svrhu ljuštenja prolaze kroz kamene mlinove. Razmak između mlinskih kamena je odmjeren prema veličini koštice da kameni trenjem i sječenjem skidaju ljusku, a da jezgra ostaje skoro neoštećena. Ovako dobivena smjesa jezgre i ljuske ide na odvajanje. Ova operacija se sastoji u odsijavanju finih čestica, a zatim u odvajanju ljuske od jezgre provjetravanjem. Zato su potrebni posebni strojevi.

d. Ljuštenje arašida

Ljuska plodova arašida lako puca i lagano se odstranjuje, pa njihovo ljuštenje ne čini naročite tehničke poteškoće. Jezgra, kojih može u jednoj čahuri ploda biti više, obavijena je tankom pokožicom koja štiti jezgru od kvarenja. Ova se tanka pokožica odstranjuje samo u iznimnom slučaju tj. onda kad se želi od njihovih pogača proizvesti bijelo brašno arašida namijenjeno ljudskoj prehrani. Ljuštenje ploda arašida obavlja se u specijalnim ljuštilicama. Moderni takovi strojevi sastoje se obično od okomito postavljenih rotirajućih ploča koje skidaju ljusku plodova arašida pri njihovom prolazu. Kao i kod suncokreta, tako je i ovdje potrebno plodove pri ljuštenju sortirati da bi se mogao razmak između ploča za ljuštenje dobro uskladiti s veličinom plodova.

Oljuštena jezgra i ljuska odvajaju se sitom, rešetom i provjetravanjem slično kao kod suncokretovog sjemenja.

Ljuštenje plodova arašida vrši se obično odmah na mjestu berbe, tako da se kao uljana sirovina prodaje jezgra obavita zaštitnom pokožicom.

e. Ljuštenje sjemenki pamuka

Pamukove sjemenke i nakon što su bile očesane pokrite su još uvijek s manje ili više (zavisno od sorti) kratkih vlakanaca nazvanih „linter“, a njihovo tehničko skidanje „delinteriranje“. Ovaj linter otežava daljnju preradu sjemenke jer smeta kod izvođenja pojedinih operacija. Linter nadalje predstavlja na mjestima gdje se skuplja veliku požarnu opasnost jer se lako pali. Osim toga, on je nepoželjan u sačmi namijenjenoj ishrani stoke, a može biti u izvjesnoj mjeri štetan za neke životinje.

Pri ljuštenju sjemenja linter navlači prašinu zdrobljene jezgre pa tako nastaju nepoželjni gubici u proizvodnji. Pokazalo se da je ostatak ulja u ljuski manji što je delinteriranje bolje izvedeno. Delinteriranje sjemena pamuka vrši se pomoću specijalnih strojeva kod kojih se propuštaju sjemenke pamuka preko niza cirkularnih, fino ozubljenih pila za skidanje lintera. Sama operacija je skupa i nije jednostavna. Strojevi za delinteriranje imaju mali kapacitet pa ih treba mnogo.

Kod delinterovanja makeđonskog sjemenja pamuka dobiva se na sjeme 1% lintera koji se prodaje kao drugorazredno vlakno za tekstilnu industriju. Količina lintera zavisi o sorti pamuka, stupnju prethodnog češanja vlakna i konačno o načinu izvođenja same operacije delinterovanja. Delinterovanje vrši se veoma često još u primarnoj proizvodnji tj. odmah nakon skidanja glavnine vlakna s površine sjemenka, tako da sjeme odlazi u promet već delinterovano. Pred samu preradu sjemenke pamuka se ljušte na isti način kao arašid. Ljuštilice su nalik na pločaste mlinove, dok se odjeljivanje ljuske od jezgre vrši prosijavanjem, rešetanjem i provjetravanjem. Kod dobrog rada u ljuski zaostaje do 0,5% masti, što zavisi o stupnju delinterovanja kao i o stupnju odjeljivanja. Ako je količina jezgre u ljuski velika, a to se dešava ako je na sjemenu ostalo lintera, ljuske se još jednom mlate i prosijavaju u posebnim strojevima, da se iz njih izvuče što više jezgre. Kod ljuštenja pamukovog sjemenja dobiva se (u našim prilikama) 25% ljuske i 75% jezgre.

6. Čišćenje zraka nakon operacije provjetravanja

Zrak koji je bio iskorišten za razne operacije kao provjetravanje, čišćenje, ljuštenie, sušenje, pneumatski transport i slično onečišćen je znatnom količinom prašine. Na mjestima gdje zrnje slobodno pada, a naročito kod njegova čišćenja podižu se čitavi oblaci prašine koju se treba provjetravanjem odstraniti da se što više očuva čistoća okolne atmosfere.

Zrak onečišćen prašinom nesmije se puštati u atmosferu iz zdravstvenih razloga, a ujedno to brane mjere protupožarne sigurnosti. Osim toga ta prašina se taloži u okolini tvornice i stvara prljavštinu pogodnu za razvoj mikroorganizama, štetnika, uzroka raspadanja itd.

Čišćenje zraka od prašine nije jednostavno provesti jer je ona toliko sitna da se veoma teško taloži i u najpolaganijoj struji zraka.

U tu svrhu se danas upotrebljavaju slijedeće metode:

  1. taloženje prašine u prašnim komorama,
  2. odstranjivanje prašine uz pomoć centrifugalne sile u ciklonima,
  3. filtriranje zraka.

Osim ovih spomenutih metoda postoje još i druge, kao taloženje prašine vodom, taloženje pomoću elektrostatičkih filtera, a poznati su i drugi postupci koji se u industriji biljnih masti rjeđe upotrebljavaju.

a. Taloženje prašine u prašnim komorama

Ova metoda je najjednostavnija, ali ujedno manje efikasna naročito onda ako se radi o finoj prašini. Princip je ove metode da se zrak pusti ekspandirati u praznoj komori. Time čestice prašine kao i zrak gube brzinu, pa se specifički teže čestice prašine uslijed sile teže talože na dnu komore. Da bi odjeljivanje bilo efikasnije, unutar tih komora se nalaze pregrade o koje udara ulazeći zrak, mijenja se smjer strujanja što također pospješuje taloženje prašine. Iz prašne komore zrak odlazi u atmosferu kroz otvor koji treba da mu dozvoljava malu brzinu kretanja, jer bi u protivnom slučaju zrak ponovno sa sobom ponio prašinu.

Kako je rečeno, ovim principima se ne postiže potpuna čistoća zraka napose ne kod sjemenja uljarica jer se kod njih radi o vrlo finoj laganoj prašini koja ima razmjerno veliku površinu pa se teže taloži od druge

b. Odstranjivanje prašine u ciklonima

Ova metoda slijedi sličan princip kao i čišćenje zraka u prašnim komorama s tom razlikom da u ciklonu djeluje na čestice prašine centrifugalna sila, a ne sila teža. Ciklon za prašinu po obliku i djelovanju sličan je hidrociklonu. Razliku nalazimo u tome što je u hidrociklonima medij voda ili otopina soli, dok u ovim ciklonima ulogu medija preuzima zrak pa se zato cikloni ove vrsti nazivaju i aerocikloni. Zrak onečišćen prašinom ulazi tengecijalno u najširi gornji dio ciklona, te rotira sve većom brzinom unutar plašta ciklona. Tako dolazi do izražaja centrifugalna sila koja djeluje na čestice prašine skuplja ih uz sam plašt, pa se zajedno sa strujom zraka spušta prema dnu ciklona tj. prema izlazu. Stariji tipovi ciklona bili su velikih dimenzija (sl. 96). Zahvaljujući boljem poznavanju strujanja unutar ciklona počeli su se u novije vrijeme graditi cikloni manjeg promjera, pa se je dobila veća brzina rotacije, a time i veća centrifugalna sila odnosno bolje odjeljivanje prašine. Da bi se postiglo još bolje odjeljivanje prašine spaja se više malih ciklona u baterije (sistem Van Tongeren) ili se cikloni povezuju u seriju koje onda predstavljaju tzv. super-ciklone, multiciklone itd. (sl. 97).

Prašina u industriji biljnih masti je tako fina da primjena ciklona nije uvijek dostatna, naročito ne onda kada se radi o slabijim i starijim konstrukcij ama.

c. Filtriranje zraka

Za filtriranje zraka onečišćenog prašinom sa sjemenka uljarica mogu se koristiti samo suhi filteri. Ta prašina je masna, pa je prema tome ona hidrofobnog karaktera i voda je ne može nakvasiti odnosno otežati i istaložiti. Kao materijal za filtriranje upotrebljava se specijalno platno ili u novije vrijeme cijevi od poroznog materijala koji može biti keramika ili neka umjetna masa (tzv. svijeće) Zračni filtri su konstruirani po principu tlačnih ili sisnih filtara. Kod tlačnog filtra je pritisak unutar cijevi veći pa se prašina taloži na unutarnjoj strani filtracionih ploha. Kod sisnog filtra se prašina sabire izvana, jer u cijevi vlada smanjeni pritisak. Skidanje prašine sa površine platnenih cijevi vrši se neprestanim potresivanjem ili protiskivanjem zraka u suprotnom smjeru. Kapacitet ovih filtara zavisi o broju cijevi, kao i o finoći prašine.

7. Vaganje sjemenja, pogača i sačmi

Sirovina i gotov proizvod se u konačnoj bilansi obračunavaju po težini. Radi toga se sve sirovine koje ulaze u skladište važu, a isto tako se važu i proizvodi koji se odpremaju.

Vagati se može komadno na običnim decimalnim, centezimalnim ili vagonskim vagama. Taj princip vaganja zadovoliava kod malih tvorničkih kapaciteta ili u skladištu kod preuzimanja sirovma. Vaganje sirovma i produkta za vrijeme prerade vrši se kontinuirano automatskim vagama, budući da je i prerada kontinuirana. Također se vrši mjerenje pojedinih međuprodukata nastalih prilikom prerade.

Takvo se mjerenje vrši da se može računski utvrditi eventualni gubitak odnosno da se odredi iskorištenje. Za mjerenje sjemenja su najprikladnije automatske vage za zrnasti materijal. Ove vage odmjeravaju i izbacuju kod svakog okretaja istu količinu sjemenja, a broj okretaja se registrira posebnim brojilom. Automatska vaga ima posudu koja se puni sjemenom. Posuda visi na bridnim ležištima i spojena je s automatskim zatvaračem koji priječi pridolazak sjemenja kada je posuda već natovarena određenom težinom. Usipavanje sjemenja u vagu vrši se u dva maha. Kod usipavanja kod oko 80% težine dovod se najprije smanji tako da sjeme polakše pada u vagu sve dok se posuda ne napuni do 100% težine. U tom trenutku zatvori se i ovaj smanjeni otvor, a posuda se prekrene i isprazni. Kad je posuda prazna ona se vraća u svoj prvobitni položaj, otvori se otvor i mjerenje se ponavlja. Pažljivim baratanjem i stalnom kontrolom težine odmjeravanja rad automatske vage može biti vrlo tačan. Iako najme nastaju greške kod pojedinog mjerenja one se u krajnosti međusobno izravnavaju uz pretpostavku da je isti broj prevelikih i premalih odmjera.

Ova vrst vage može služiti za mjerenje sjemenja, pogača (samljevenih) ljusaka, jezgre, sačme i međuprodukata.

Kod punjenja vreća s materijalom se upotrebljavaju vage posebne konstrukcije. Tu se važe ukupna (brutto) težina materijala i vreća kao ambalaža. Na slici 100. prikazana je poluautomatska vaga za punjenje vreća. Radnik postavlja vreću na vagu i otvara njezine zatvarače. Zatim vaga sama na isti način kao što je opisano kod automatske vage izmjeri određenu količinu materijala usutog u vreću. Iza toga se vreća skida i zatvara, a radnik na grlo vage stavlja novu vreću, otvara njen zatvarač i mjerenje se ponavlja.

8. Skladišta za sjemenke i plodove uljarica

a. Općenito o skladištima

Spremanje sjemenja u skladišta poznato je već davno. Za skladišta su u to vrijeme služile jame ili trapovi. U nerazvijenim zemljama se uskladištavanje sjemenja još i danas vrši na sličan način. Tamo gdje su klimatske prilike povoljne sjemenje se sprema na otvorenom prostoru. Vreće sa sjemenjem se slažu u piramide koje se pokrivaju ceradama. Piramidalni oblik je kod toga važan jer u slučaju kiše voda lakše otiče pa nanosi manje štete. U nekim zemljama se tako uskladištuje pamukovo sjemenje bez vreća i bez pokrivača. Površina piramide se nabije tako da se dobiju ravne plohe po kojima curi voda i ne prodire u unutrašnjost hrpe.

Ovakav način skladištenja je bez sumnje jednostavan i jeftin, ali potpuno ne spriječava kvarenje sirovine, pa se kod njegove primjene uvijek računa s neizbježivim gubicima.

Mnogo je bolje spremanje, iako još uvijek jednostavno, pod šatorima ili nadstrešnicama. Postoji još mogućnost da se sirovina u rasutom stanju ili vrećama stavlja u posebne velike vreće (šatore) iz plastične mase, koje se dadu hermetski zatvarati i evakuirati.

Moderna tehnika, ne samo da prati procese koji se odvijaju u uskladištenom sjemenju, nego vodi računa i o načinu punjenja i pražnjenja skladišta. Zbog toga se danas s pravom govori o mehaniziranim i nemehaniziranim skladištima.

Danas se nastoje sva skladišta mehanizirati da se uštedi radna snaga i olakša fizički rad čovjeka.

b. Proračun skladišta

Bilo bi neracionalno da se zapremine skladišta dimenzioniraju prema ukupnoj godišnjoj potrebi sjemenja, jer bi u tom slučaju veći dio go dine ono ostalo prazno, a to dovodi do povišenja troškova po jedinici uskladištene robe.

Ako se količina u skladište unesene robe označi s U, a iznešene s I u jednom određenom vremenu onda se može izračunati ukupno opterećenje skladišta O u tom vremenskom razdoblju po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

Odnos između godišnjeg opterećenja skladišta i njegovog kapaciteta zove se koeficijent obrtaja skladišta K i izračunava se po jednadžbi:

Izostavljeno iz prikaza

gdje E znaci kapacitet skladišta. Količine unesene i iznešene robe kao i kapacitet skladišta izražava se u tonama.

Koeficijent obrtaja skladišta karakterizira stupanj iskorištenja skladišta. Kad je K manji od jedan, onda skladište nije ispunjeno. Kad je vrijednost K jednaka jedan onda je skladišni prostor potpuno iskorišten u kraćem vremenskom razdoblju, uz pretpostavku jednolikog iznošenja materijala tokom cijele godine. Korištenje skladišta je to bolje što je K veći. Ovaj koeficijent treba računati na vrijeme od godinu dana.

Kapacitet skladišta izračunat će se prema tome po najvećem opterećenju (O) u jednom kraćem vremenskom razdoblju. Kod pojedinih skladišta sjeme zauzima oblik piramide koju poprima slobodnim padom kako se to vidi na slici 101. U tom slučaju se sadržaj hrpe računa jednadžbom:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

Izostavljeno iz prikaza

V = volumen hrpe u m3

a’= a-2h • ctg α u m
α = nasipni kut sjemenja.

Ako se želi znati težina hrpe onda se mora uzeti u obzir još i nasipna težina sjemenja, pa se dobije:

Izostavljeno iz prikaza

G = težina hrpe sjemenja u t
V = volumen hrpe u m3
γ= nasipna težina izračunata u t/m3

Kod proračunavanja opterećenja skladišnog poda valja uzeti u obzir i pritisak kao kod tekućina jer se sjeme i pored razlike povećanog unutrašnjeg trenja ponaša kao tekućina.

Izostavljeno iz prikaza

Gdje je:

P = opterećenje poda u tonama na 1 m2
h = visina hrpe sjemena u m
γ = nasipna težina u t/m3

Budući da se sjeme ponaša kao tekućina, postoji i bočni pritisak koji se po H. A. Jansen-u može izračunati iz jednadžbe:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

L = bočni pritisak
w = težina sjemenja
R = hidraulički radius
f = koeficijent trenja sjemenja na stijeni skladišta
K = odnos bočnog i podnog pritiska
h = visina stupca sjemenja

Vrijednosti f i h treba odrediti eksperimentalnim putem. Za pšenicu ove vrijednosti iznose f = 0,4 i K = 0,6 a W = 66 kg/hl. Ukoliko se ove vrijednosti primijene kod sjemenja uljarica dobit ćemo nešto više rezultate tj. nešto viši koeficijent sigurnosti, jer je pšenica jedna od najtežih zrnatih plodina.

c. Podna skladišta

Podna se skladišta mogu koristiti za sve vrste sjemenki i plodova uljarica, bile one u vrećama ili rasute. Isto tako je podno skladište prikladno za uskladištenje i sitnijeg brašnatog materijala kao kukuruznih klica, pogača ili sačme. U tome je njihova prednost pred silosima koji se mogu puniti isključivo sjemenjem u rasutom stanju. Prednost podnih skladišta je nadalje i u tome što se sjeme može spremati u vrlo tankim slojevima, vlažno i nezrelo, dok se u silos smije spremati samo sjeme koje potpuno odgovara režimu uskladištenja. Lošu pak stranu podnih skladišta nalazimo u mnogo manjoj mogućnosti mehanizacije no što je to slučaj kod silosa.

Ako se ukaže potreba dezinsekcije vrši se to mnogo lakše u silosima koji se mogu hermetski zatvarati za razliku od podnih skladišta gde to nije tako lako.

Već i najprimitivnija skladišta ili šupe pripadaju u grupu podnih skladišta. Takova skladišta često se postavljaju kao prihvatna u otkupnim centrima, sabiralištima i željezničkim stanicama.

Za izgradnju ovakovih skladišta se često upotrebljavaju montažni prenosivi elementi koja su obično privremenog karaktera da se nakon nekog vremena mogu premjestiti. Ovakovih konstrukcija danas ima veoma mnogo i izvedene su od raznog materijala kao drveta, željeznih cijevnih i betonskih elemenata. U poljoprivredi većinom se koriste prizemna podna skladišta od jeftinog materijala ali opremljeno izvjesnom mehanizacijom. Takovo skladište prikazano je na slici 102. Industrijska podna skladišta podižu se na katove. Ovakovo izvođenje zahtijeva manju građevnu površinu, a istovremeno omogućuje potpuniju mehanizaciju. Ta skladišta grade se od betona dok se drvo kao građevinski materijal sve više napušta, jer je manje trajno i uvijek postoji opasnost od požara.

Izostavljeno iz prikaza

Kako se na slici 104, vidi, skladište ima centralno smještene transportne uređaje za prenos sjemena u vertikalnom smjeru. Ovi uređaji nalaze se zajedno s uređajima za kondicioniranje sjemena u tzv. strojarskoj kućici, koja mora biti viša od skladišta da sjeme može prostim padom teći iz elevatora u horizontalni uređaj za razdjeljivanje sjemenja po površini skladišta.

Za spuštanje sjemenja s viših katova na niže postoje uređaji od protočnih cijevi i zatvarača koji omogućuju da se sjeme prebacuje s višeg kata na niži, odnosno da se istovar izvrši već u slijedećem nižem katu. Ovi uređaji razmješteni su po površini podova u katovima skladišta tako da veći dio sjemenja može vlastitim padom kroz podnu kutiju ući u protočni uređaj, a da se samo ostatak mora pogurati lopatom. Za prevrtanje materijala, te za zgrtanje prema protočnim uređajima osim ručnih lopata služe i mehaničke lopate prikazane uz ostale transportne uređaje za istovar sjemenja iz kamiona ili vagona. Ovim je uređajem omogućen ne samo transport sjemenja s viših na niže katove kod pražnjenja skladišta već i premještanje sjemenja radi provjetravanja. Ovakva skladišta ne grade se samo za sjeme u rasutom stanju, već i za uskladištenje materijala u vrećama. U tom slučaju višekatna skladišta moraju imati transportne uređaje, kao elevatore i dizala za vreće, spiralne kanale za spuštanje vreća itd. U primitivnijim skladištima se u istu svrhu služe koloturama za podizanje vreća ili raznim klizaljkama za spuštanje.

Ako su sjemenke u vrećama, one se slažu, tako da zrak ima slobodan pristup do sjemenja. Pokazalo se da je najpovoljniji način slaganja ako se dvije i dvije vreće stavljaju poprijeko jedne na druge, pri čemu se dobiva dobro zračenje i statički veoma stabilna hrpa. Ako je sjeme vlažno, treba vreće slagati osobito pažljivo i ostavljati između njih što više zračnosti.

I pri uskladištenju rasutog sjemenja drugačije će se postupiti ako je sjeme vlažno ili ako je suho, ako je vrijeme toplo (ljeti) ili hladno (zimi). Kod vlažnog sjemenja i u ljetno doba treba da je sloj sjemenja što niži 5—25 cm, dok se kod suhog i dobro kondicioniranog sjemena mogu održavati debljine slojeva i po nekoliko metara (kao u silosu) bez opasnosti kvarenja.

I kod podnih skladišta mogu se primijeniti uređaji za umjetno provjetravanje sjemenja. Ti su uređaji ugrađeni u podove i omogućavaju prolaz zraka kroz hrpu sjemenja.

d. Silos

Silos je staro keltski naziv za žitne jame. Prema tome se i silosima nazivaju skladišta dubokih valjkastih ili prizmatičnih oblika u koja se sjeme nasipava i sprema u rasutom stanju.

Velika je prednost silosa što zauzimaju malu površinu jer su građeni u visinu i što je njihovo posluživanje mehanizirano u tolikoj mjeri da se pritok sjemenja, punjenje i pražnjenje upravlja s jedne komandne ploče.

Silos (zgrada) podijeljen je u dva dijela i to: strojarska kućica u koju su smješteni transportni uređaj sa strojevima za kondicioniranje sjemenja i skladišni prostor. Skladišni prostor razdijeljen je u više ćelija. Te mogu biti okrugie, odnosno u obliku šesterostrane ili četverostrane prizme. Okrugle ćelije imaju neke prednosti u statičkom pogledu jer su bočne sile podjednako raspoređene dok im ie nedostatak međućelijski prostor, no taj se može također koristiti za skladištenje.

Sjeme spreraljeno u ćeliji silosa tvori veoma visok stupac koji nekad iznosi i više desetaka metara. Uslijed toga je otežan u unutrašnjosti silosa pristup zraka. Kako je međutim provjetravanje vrlo korisno za zrnje u moderne se silose ugrađuju sistemi zračenja. Ukoliko nema sistema za zračenje mora se sjeme koje ulazi u silos prethodno dobro očistiti i jednoliko osušiti ispod kritične količne vode. Kad ovi uvjeti nisu ispunjeni, u pomanjkanju provjetravanja sjeme se veoma brzo kvari. Pokvareno sjeme tvori ugrudanu masu koja je izgubila sipkost, pa se ćelije začepe. Vađenje pokvarenog sjemenja iz začepljenog silosa čini velike teškoće, tako da se može dogoditi da se ošteti građevinska konstrukcija silosa.

I u slučajevima uskladištavanja najkvalitetnijeg sjemenja ono se mora stalno kontrolirati. Kontrola stanja sjemenja u silosu vrši se mjerenjem temperature na pojedinim visinama u ćeliji. U tu su svrhu u svaku ćeliju s više strana i na različitim visinama ugrađeni daljinski termometri tako da se u svakom trenutku može s centralne komandne ploče kontrolirati temperatura sjemenja u ćelijama. Temperature se svakog dana prate i bilježe, a već i najmanji njihov porast upućuje na neke promjene koje traže intervenciju. Stupac sjemenja kod koga je primijećeno povišenje temperatura nastoji se najprije presipati u drugu ćeliju kako bi na taj način provjetrilo i ohladilo. Pokaže li se da je ta zaštitna mjera nedovoljna ili ako se analizom ustanovi da neke partije imaju previše vode, a da se to ranije nije primijetilo, onda se sjeme mora podvrći sušenju prije ponovnog sipanja u novu ćeliju. Kod silosa koji je opremljen uređajem za zračenje, taj se stavija povremeno u pogon. Naročito je to potrebno onda kada se primijeti porast temperature u jednoj skladišnoj ćeliji.

Uskladištenje usitnjenog materijala u silose, kao smrvijenih pogača ili sačme čini naročite teškoće, jer se takav materijal već kod neznatno nepovoljnih uvjeta vrlo lako kvari i ugrudava. Da se to ne bi dogodilo, on treba da je vrlo suh, a prije unošenja u silos hladan, pa tek onda može mjesecima ostati u silosu, a da se ne pokvari. Još sigurnije je upotrebljavati silose koji su građeni specijalno za takovu vrstu materijala, a u kojima se ventilacijom materijal stalno održava u sipkom stanju.

Velika brzina padanja koju postižu sjemenke zbog visine silosa te trenje o stijenke ćelija mogu zrno oštetiti. Često tako dolazi do pucanja ljuske, a mogu se oštetiti i same jezgre. Da se to ne dogodi, stavljaju se u ćeliju ustave koje smanjuju brzinu sjemenja, a stijene ćelija se nastoji izraditi sa što glađom površinom. Materijal za građu silosa može biti drvo, cigla, armirani beton ili željezo. Za uskladištenje sjemenja najpovoljniji materijal je drvo. Nezgoda je kod drveta da se zbog premale čvrstoće njime ne mogu izgraditi visoke građevine, a i zapaljivo je. Ipak se drvo upotrebljava za oblaganje unutarnje strane silosa od cigle ili drugog materijala. Sličan je slučaj s ciglom koja se može upotrijebiti samo kod nižih građevina. Ostaju prema tome kao materijali za izgradnju silosa armirani beton i željezo. Silosi iz armiranog betona su teške građevine i zahtijevaju jače temelje nego silosi od željeza. Loša im je strana hrapava površina stijena, koje se moraju fino zagladiti. Masti koje se iscijede iz oštećenog sjemenja korozivno djeluju na beton, pa se preporuča da se za obradu stijena osim mehaničke glatkoće upotrijebi povoljna betonska smjesa. To može biti cement otporan prema kiselinama ili kakova druga glatka i antikorozivna masa.

Silosi od čeličnog lima su mnogo lakši, zahtijevaju slabije temelje, a na svjetskom tržištu su u prosjeku jeftiniji. Njihova je loša strana da su im stijenke tanke. Nadalje da je čelik dobar vodič topline tako da se za hladnih dana uslijed topline disanja sjemenja stijene takovog silosa orose. Ovako orošene stijene korodiraju. a sjeme se u dodiru s njima vlaži i kvari. Da se to izbjegne odnosno da se ipak koriste dobre strane čeličnih silosa, u te se silose uvijek ugrađuje ventilacioni uređaj, a površine im se premazuju zaštitnim antikorozivnim premazima. Pokušalo se spriječiti znojenje stijena čeličnih silosa oblaganjem stijenki izvana izolacijom. Pokazalo se međutim da je to skuplje, a ujedno manje efikasno od ventilacije.

e. Dijagrami kondicioniranje i uskladištenje uljarskih sirovina

Redoslijed operacija od istovara sjemenja do izlaza sjemenja iz skladišta diktira režim uskladištenja. Operacije kondicioniranja moraju predhoditi uskladištenju. Ako je priliv sjemena u skladište veći od kapaciteta strojeva za kondicioniranje, sjeme se može privremeno i na kraće vrijeme uskladištiti u podno skladište ili ćelije s provjetravanjem. U tom slučaju se sjeme naknadno kondicionira, a zatim konačno uskladištava.

Kako se iz redosljeda operacija vidi između pojedinih operacija se sirovina i međuprodukti važu čime je u prometu skladišta osigurana stalna kontrola procesa i bilansa materijala.

Prikaz redosljeda operacije, te put kojim teče zrnje od ulaza do izlaza može se prikazati shemama ili dijagramima (vidi sl. 108).

X Prerada sjemenja i plodova uljarica

1. Općenito o tehnološkim postupcima prerade sjemenja i plodova uljarica

Danas se više ne može zamisliti proizvodnja bilo koje živežne namirnice, a da se istovremeno ne zapitamo kako će ona djelovati na ljudski organizam (1). Pri izboru tehnoloških procesa treba paziti da se po mogućnosti što više sačuva hranjiva i biološka vrijednost sastojina masti uz istovremenu brigu da se ne unose bilo kakve strane primjese.

Iz sirovina se vadi danas ulje (ili mast) primjenom dviju osnovnih metoda, prešanjem (mehaničkom ekstrakcijom) ili ekstrakcijom s otapalima (solventima). Osim ovih dviju osnovnih u tehnici daleko najčešćih metoda postoje još neke druge koje su više specifičnog karaktera, a primjenjuju se samo za neke sirovine. Tako ima niz metoda za vađenje maslinovog ulja. Za vađenje ulja iz kostiju upotrebljava se metoda Chayen-a, dok je u SSSR-u za vađenje ulja iz sjemena suncokreta i pamuka uvedena metoda Skipina.

Metoda prešanja je najstarija, ali je ona danas tako usavršena da je u nekim slučajevima bolja od metode s otapalima. Strojevi koji su bili ranije u upotrebi u uljarama za prešanje sjemenja i plodova uljarica ostavljali su velike količine ulja u pogačama (5—10%), dok je kod ekstrakcije s otapalima taj zaostatak ulja u sačmi mnogo manji (ispod 1%).

U novije vrijeme se javliaju na tržištu kontinuirane preše koje već jednim prešanjem postižu dobro iskorištenje tako da u pogačama zaostaje tek 2,5 — 3,5% ulja. Upotrebom ovih preša postupak prešanja postaje znatno ekonomičniji. Ulje koje se dobiva prešanjem manje gubi na svojoj prirodnoj vrijednosti, manje je onečišćeno nepoželjnim sastojinama pa se pri rafinaciji prema potrebi može obrađivati s mnogo blažim sredstvima. Upravo iz tih razloga prešanje u odgovarajućim uvjetima uspješno se suprotstavlja ekstrakciji s otapalima.

Izostavljeno iz prikaza

Tabela 47. ne iskazuje znatno veću razliku u iskorištenju između ekstrakcije s otapalima i prešanja kod sirovina bogatih uljem iako nisu uzeti u obzir ekstremni slučajevi. Ova je razlika međutim mnogo veća, pa i odlučujuća kod sirovina siromašnih uljem.

Uz iskorištenje kao i kvalitetu treba uporediti i druge ekonomske pokazatelje koji mogu biti odlučujući faktori u izboru načina prerade sirovina. A. Paleni (2) daje pregled visine troškova investiranja kod raznih tipova prerade u odnosu na kapacitet (slika 109.).

Izostavljeno iz prikaza

Po krivuljama možemo zaključiti da su troškovi investiranja kod malih kapaciteta povoljniji kod prešanja, ali da povećanjem kapaciteta mnogo brže rastu nego kod metoda ekstrakcije. Isto se tako vidi da su investicije kod hidrauličkih preša veće nego kod kontinuiranih preša, a da je pri većim kapacitetima kontinuirana ekstrakcija jeftinija od baterijske.

Prema podacima iz SAD su troškovi prešanja soje 1,8 — 2,2 puta veći od troškova ekstrahiranja soje. Dokazano je nadalje da je i kod pamukovog sjemenja rentabilnija proizvodnja ekstrakcijom s otapalima, jer su troškovi investieije i potrošak elektroenergije manji, a iskorištenje veće, Usporedba je načinjena kod kapaciteta prerade od 200 t sirovine dnevno. Dosljedno tome u SAD poslije drugog svjetskog rata naglo se podižu ekstrakcije s otapalima za preradu soje, dok se još uvijek 71% pamučnog sjemena prerađuje prešanjem kako se to vidi na slici 110.

U Evropi se ekstrahiranje primjenjuje mnogo više nego u SAD. Cini se da je tome razlog siromaštvo Evrope na sirovinama bogatim na ulju, a time i nužda da se ti oskudni izvori što bolje iskoriste.

Torwald uzevši u obzir razne ekonomske i tehnološke faktore, zakijučio je da pod evropskim uvjetirna ekstrakciju s otapalima treba primijeniti u slijedećim slučajevima:

  1. kada je kapacitet za preradu istovrsne sirovine najmanje 100 t dnevno;
  2. kod srednjih kapaciteta za naizmjeničnu preradu različitih sirovina;
  3. kod prerade masnih otpadaka neke druge industrije.

Pri izboru metoda treba uzeti u obzir osim ovih postavki i ranijih izlaganja, te kapaciteta i vrste sirovina još i kvalitet ulja te lokalne, ekonomske i energetske prilike. Kod prerade su moguće i kombinacije tj. da se iz sirovina veći dio ulja izvadi prešanjem, a onda dobivene pogače ekstrahiraju s otapalima.

2. Pripreda sirovine i redoslijed operacije prerade

Sirovine iz kojih se želi vaditi ulje treba tako pripremiti da ga lako ispuštaju.

Već je rečeno da eleoplazma ima gelovu strukturu kod koje su molekule bjelančevina i masti međusobno povezane unutrašnjim silama. Ako želimo osloboditi jednu od tih sastojina, potrebno je najprije vanjskim utjecajima poremetiti tu prirodnu ravnotežu. Vanjskom utjecaju se u tom slučaju suprotstavlja stanična i kemijska struktura sirovine. Ti utjecaji mogu biti mehaničke (mljevenje), toplotne (grijanje) ili kemijske (voda) prirode. To znači da se sirovina za preradu priprema mljevenjem, grijanjem te vlaženjem ili sušenjem.

Izostavljeno iz prikaza

U kojoj će se mjeri primjenjivati ove operacije zavisi o prirodi sirovine. Zbog toga je za preradu veoma važno da se osigura velika količina sirovine ujednačene kvalitete odnosno samo tako se mogu održati najpovoljniji uslovi prerade.

Optimalnom vlagom za preradu smatra se za suncokretovo sjemenje 7 — 7,5% vode, sojino sjemenje 12,5 — 13%, laneno sjeme 8 — 10% i pamukovo sjeme (jezgra) 7,5%. Korisno je kondicioniranje sušenjem vršiti nekoliko (4—16) sati prije prerade da sjemenke odleže i da se u njima voda podjednako rasporedi.

Kondicioniranje se može vršiti u sušarama, rotacionim bubnjevima ili transportnim puževima koji se griju i imaju uređaj za vlaženje.

Nakon kondicioniranja sjemenke se melju i griju uz prema potrebi istovremeno vlaženje ili sušenje.

Zatim slijedi prerada koja se sastoji u jednokratnom ili dvokratnom prešanju u prešanju kombiniranom s ekstrakcijom ili u neposrednoj ekstrakciji.

3. Mljevenje sirovina

a. Općenito o operaciji mljevenja

Mljevenje valja primijeniti u svakom slučaju tj. bez obzira koji će tehnološki proces zatim uslijediti. Pod mljevenjem razumijevamo samo mljevenje, a onda i davanje dijelovima sirovine, potrebnu, za daljnju preradu, veličinu i oblik. Mljeti se mogu čitave sjemenke s ljuskama, ili samo njihove jezgre. Osim sjemenka melju se pogače i sačme, no tu je mljevenje pomoćna operacija.

Kod mljevenja treba imati na urnu pravilo koje su postavili mnogi autori, a koje glasi: „Ne mljeti ništa suvišno“!

Da bi se udovoljilo tom pravilu vrši se prije mljevenja odsijavanje već dovoljno usitnjenog materijala, da se taj materijal ne melje ponovo, jer to dovodi do gubitka kapaciteta i energije.

Zadaci mljevenja su:

  1. Mljevenjem treba da se stanice biljnog tkiva u toj mjeri razore da se ulje iz njih lako vadi, ali da se samo ne cijedi.
  2. Mljevenjem valja postići optimalnu veličinu čestica. Sitna meljava omogućuje lakše zagrijavanje, bolje prodiranje vode za kvašenje, bržu difuziju kod ekstrakcije s otapalima a lakše istjecanje ulja pri prešanju. Presitno mljevenje sirovine otežava cijeđenje ulja i difuziju. Zato se za ekstrakciju melje u listićima (pločicama ili laticama) što dozvoljava bolji prolaz otapala.
  3. Mljeti se mora jednoliko jer se samo tako može održavati konstantni režim daljnje prerade.

Mljevenjem se povećava površina sirovine kojom izlazi ulje. Istovremeno se mljevenjem smanjuje udaljenost sredine sjemenke do površine kroz koju kapljice ulja treba da izađu.
Optimalna veličina čestica nije ista kod svih vrsta sirovina. Ona zavisi o veličini stanica, čvrstoći stanične strukture, te debljini i čvrstoći staničnih stijenka. Velike stanice, tanke stijenke i struktura male čvrstoće dozvoljavaju grubu meljavu. Sitne stanice, čvrsta stanična struktura i jake stijenke naprotiv traže finu meljavu.

Laneno sjeme, kukuruzne klice i sojino sjeme melje se na finu meljavu. Arašidovo, pamukovo sjeme te bundevine koštice dadu se prešati i bez prethodnog mljevenja. Ostalo sjeme melje se na grublju ili finiju krupicu.

Za predprešanje se može sirovina mljeti grublje, jer se pogače prije drugog prešanja ili ekstrakcije ponovo melju. Za drugo prešanje ili jednokratno prešanje meljava mora biti fina, za ekstrakciju se melje u obliku listića.

b. Izvođenje operacije mljevenja

Sjemenke i plodove uljarica nekad su usitnjavali tucanjem, zatim kamenim mlinovima koji su nestali razvitkom industrije ulja, a zamijenili su ih kameni kolergangi (kotrljače) koji se još i danas upotrebljavaju za preradu maslinovih plodova. Kolergangi se sastoje od jedne vodoravne karnene ploče po kojoj se uspravno kotrlja par kamenih valjaka koji svojom težinom drobe maslinove plodove. Ovi kameni su obično od prirodnog granita jer po trajnosti nadmašuju bilo koji umjetni kamen. Razmak između valjaka i osnovne kamene ploče se može po volji regulirati, a time se odabire i krupnoća mliva. Na osnovnom kamenu su strugači koji sakupljaju materijal i podmeću ga pod valjke koji se kotrljaju. Ova vrsta mlinova radi diskontinuirano jer se za vrijeme punjenja i pražnjenja mljevenje mora prekinuti.

Danas se za mljevenje sjemenja i plodova uljarica najčešće upotrebljavaju mlinovi na valjke. Oni mogu biti razne izvedbe što zavisi o broju valjaka i njihovom međusobnom smještaju. Tako su danas u upotrebi mlinovi s jednim parom valjaka, s dva ili tri para, no isto tako s tri valjka (trovaljci) i s pet valjaka (petovaljci).

Kod mlinova s dva para valjka, parovi se mogu smjestiti tako da su jedan iznad drugoga ili jedan pokraj drugoga. U drugom slučaju jednokratni prolaz materijala znači ujedno i jednokratni prolaz između valjaka.

Promjer valjaka usklađuje se s veličinom zrna koje se melje i finoćom meljave. Što je veće zrno, a manji otpor na površini valjka, potrebno je da valjak ima veći promjer. Prema Aleksejevu promjer valjka može se izračunati iz slijedeće jednadžbe:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

D = promjer valjka
f = tg γ = koeficijent trenja između materijala valjka i zrna koje se melje
ϑ = razmak između valjaka
K = d/ϑ = koeficijent mljevenja
d = promjer zrna

Koeficijent trenja određuje se eksperimentalno, pa za jezgru suncokretovog sjemenja kut trenja iznosi φ= 10—12°,

Uvrstavanjem kuta dobivaju se jednadžbe i to:

Izostavljeno iz prikaza

Obje jednadžbe važe za glatke valjke. Za sjemenke uljarica najčešće iznose promjeri ozubljenih valjaka 300—400 mm, a kod glatkih valjaka 800—1000 mm.

Valjci mlinova redovito se ozubljuju pa se na taj način povećava trenje a ujedno se materijal bolje usitnjava siječenjem. Ozubljavanje valjaka vrši se tako da su zubi oba valjka istog smjera kako je to prikazano na slici 115. Različitim brzinama valjaka (v1 > v2) se postiže da se jedan valjak u paru okreće polakše i pridržava materijal, a drugi ga valjak s većom brzinom siječe. Veličina zubaca zavisi o veličini materijala koji se melje, a izražava se brojem zubaca na 1 tekući centimetar.

Za sitno sjemenje upotrebljavaju se valjci s 4—8 zubaca na 1 cm, a za grublje sjemenje kao suncokreta i soje s 2 do 4 zubaca na 1 cm. Kod mljevenja kopre zupci su znatno veći, a mogu se upotrebljavati valjci sa šiljcima. Na slici 116. vidi se da su zupci s jedne strane blažeg uspona (kut α2 a sa strane koja siječe da su strmiji (kut α1, Kad je kut α1 manji zupci su oštriji i pojačava se efekat siječenja, a kod većeg kuta α1, zupci su tuplji. Zupci gledani po dužini valjka poprimaju oblik brazda koje su postavljene koso na osovinu valjka. Ovako ozubljena dva valjka u paru potpuno priklješte svojim brazdama sjeme da ne mogu kotrljajući se između zubi izbjeći mljevenje. Valjci su ugrađeni u stalke koje često nazivamo stolicama, a kreću se u ležajevima koji mogu biti kugljični ili klizni. Od svakog para po jedan valjak ima ležajeve na pero tako da se taj valjak u prisutnosti nekog tvrdog predmeta odmakne i tako izbjegne kvar valjka ili njegovo začepljenje.

Kod mlina s dva i više pari valjaka gornji valjci su grublje ozubljeni, a donji sitnije ili su pak glatke površine.

Kapacitet mlina na valjke može se izračunati po jednadžbi Aleksejeva:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

G = kapacitet mlina u t/sat
c = koeficijent proizvodnosti, koji je zavisan o materijalu, finoći mlina i konstrukciji stroja, a može se odrediti eksperimentalno
D = promjer valjka u m
L = dužina valjka u m
n = broj okretaja u m
φ = nasipna težina u t/m3
ϑ = razmak između valjka u m.

Uvođenjem eksperimentalno izmjerenih veličina za c,ϑ i φ dobiva se:

kapacitet glatkog jednoparnog valjka za soju

G = 0,031•D•L•n……….t/sat

kapacitet ozubljenog jednoparnog valjka za soju

G = 0,119•D•L•n……….t/sat

kapacitet peterovaljka za suncokret

G = 0,017•D•L•n………t/sat

Za mljevenje pogača ili sačme mogu se također upotrebljavati mlinovi na valjke. Takvi mlinovi su razmjerno skupi, a budući da postoji samo zahtjev da se taj materijal usitni bez obzira na jednolikost i oblik usitnjenih čestica za ove materijale upotrebljavaju se obično mlinovi na ploče, mlinovi čekićari i druge konstrukcije.

Izostavljeno iz prikaza

Mlinovi na ploče sastoje se od dviju okruglih ploča (diska) s nazubljenim vijencem koji je postavljen jedan nasuprot drugome. Jedna ploča je stabilna i pričvršćena na kućište mlina, a druga se okreće oko svoje osi brzinom od 900—1200 o/min. Materijal ulazi u međuprostor ploča kroz središte stabilne ploče. Ploča koja rotira zahvaća s dva zupca materijal i centrifugalnom silom odbacuje ga između vijenaca ploča. Uslijed centrifugalne sile materijal se pomiče prema obodu ploča. Tako prolazi kroz vijenac od zubaca koji ga sijeku i na koncu izbacuju iz mlina. Finoća mlina može se mijenjati povećanjem ođnosno smanjenjem međuprostora ploča.

4. Prešanje sjemenka i plodova uljarica hidrauličkim prešama

a. Općenito o hidrauličkim prešama

Hidrauličke preše predstavljaju najstarije strojne uređaje u proizvodnji biljnih ulja i masti, a prvi put su uvedene prije 150 godina. U našoj zemlji koriste samo još za preradu maslina i bundevinih koštica. Prije hidrauličkih preša bile su poznate ručne preše, preše na vijak, preše na klin itd. Nedostatak ovih preša je bio mali pritisak, pa prema tome i nedovoljno iskorištenje sirovina. Zato je uvođenje hidrauličkih preša jačeg pritiska u ono doba predstavljalo pravu revoluciju u proizvodnji ulja, a može se kazati da su one otvorile put razvitka industrije ulja.

Djelovanje hidrauličkih preša zasniva se na poznatom zakonu Pascala da se pritisak u tekućinama širi na sve strane podjednako. Ako se taj zakon tehnički iskoristi lako se pomoću malih sila mogu dobiti veliki pritisci. Iz Pascalova zakona, a prema slici 123. može se postaviti odnos:

p : P = f : F

gdje je:

p = sila koja djeluje na mali stap
P = sila koja djeluje na veliki stap

Izostavljeno iz prikaza

Dakle raniji odnos glasi:

p : P = d2 : D2

Ako se mjesto sile p uzme specifični pritisak u kg/cm2, dakle u atmosferama, dobiva se sila velikog stapa tj. hidrauličke preše i to:

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

p = specifični pritisak hidraulične tekućine u atmosferama
D = promjer stapa preše u cm

Ako se želi upoznati specifični pritisak koji vlada unutar pogače, treba ukupnu snagu podijeliti s površinom koja djeluje na materijal.

Izostavljeno iz prikaza

Praktički će taj pritisak ipak biti manji zbog trenja, pritiska na bokove itd.

Izostavljeno iz prikaza

Glavni dijelovi hidrauličke preše su: tlačni cilindar (c) stap (S), spojne osovine osovine (o), s maticama (m) i glava preša (g) s protustapom (p). Stap se brtvi kožnatom manšetom (K). Prema načinu laganja materijala postoje: a) otvorene preše i b) zatvorene preše.

Izostavljeno iz prikaza

Klasičan primjer otvorenih preša su marsejske preše na slici 125. Slične preše upotrebljavaju se za preradu maslina. Kod otvorenih preša materijal se stavlja u tekstilne vreće različitih oblika. Vreće su odjeljene čeličnim pločama tzv. slojnicama. Ova vrst preša upotrebljava se danas još jedino u proizvodnji mislinovog ulja premda i tamo postoji tendencija da se pređe na tipove zatvorenih preša.

Zatvorene preše imaju između stapa i protustapne glave porozni cilindar (sl. 126) u koji se ulaže materijal. Materijal se jednolično raspoređuje u situ u tankom sloju, iza toga se postavlja čelična ploča (slojnica), pa materijal i opet naizmjence čelična ploča itd.

Između materijala i čelične ploče može se u svrhu bolje drenaše stavljati uložak od konjske grive. Ti su skupi pa se obično izbjegavaju.

Ova vrst preša se dugo upotrebljavala no danas ih ima kod nas još u pogonima za proizvodnju sirovog ulja prženih bundevinih koštica. Za preradu zrna kakaovca se također upotrebljavaju hidrauličke preše, posebnog tipa tj. preše s lađicama.

Sam rad preše treba nadopuniti s niz pomoćnih strojeva.

Pritisak kod svih vrsta hidrauličkih preša dobiva se pomoću dvo — i višestepenih pumpa (sl. 128). Karakteristika tih pumpa su mali stapovi malog promjera, a većeg broja okretaja. Ka taj se način malom silom dobiva visoki pritisak u preši.

Izostavljeno iz prikaza

Budući da je rad na hidrauličkim prešama diskondimiran, to se već jednom postignuti pritisak preša nastoji djelomično sačuvati za slijedeći ciklus rada. U tu svrhu služe akumulatori pritiska koji pri popuštanju pritiska primaju tekućinu pod pritiskom, a ta prenosi pritisak opet napunjenoj preši. Pri tome se ne može akumulirati sva količina energije, pa ni onda kad je uključen i veći broj akumulatora. Uvijek postoji najme potreba razlike u pritisku između preša i akumulatora kod pražnjenja preša, kao i akumulatora i preša kod punjenja preša. Upotreba akumulatora je ipak korisna i ona će se isplatiti naročito kod velikih pritisaka i kapaciteta, jer donosi čistu uštedu rada pumpa. Poznata su dva tipa akumulatora s utegom (sl. 129. i 130.) i u obliku boca za plinove gdje se hidraulička tekućina nalazi pod zračnim pritiskom.

Uz ove pomoćne strojeve postoje u pogonima s hidrauličkim prešama još naprave za grijanje materijala prije prešanja. Nadalje su tu strojevi za punjenje i pražnjenje koševa preša, kolica za koševe itd., o čemu će biti pobliže govora u odlomcima o preradi maslina i bundevinih koštica.

b. Proizvodnja maslinovog ulja

Proizvodnja maslinovog ulja znatno se razlikuje od dobivanja ulja iz drugih sirovina. Do ove razlike dolazi zbog posebne građe ploda maslina koji za razliku od ostalih sirovina sadrži ulje u svom mesnatom dijelu. Ovaj mesnati dio ploda sadrži osim ulja i znatnije količine vode, bjelančevina, ugljikohidrata i drugih sastojina. Struktura stanica mesa je mekana što priječi primjenu onih istih operacija prerade koje smo upoznali kod sjemenja. Međutim ovakav sastav i struktura masline daje mogućnost da se ulje vadi, iako uz visoko iskorištenje, ipak primjenom veoma jednostavnih metoda. Upravo ova jednostavnost rada uvjetovala je da se još i danas kod nas, kao i u drugim zemljama održala primitivnost u preradi maslina. Za modernu tehnologiju takova primitivnost prerade predstavlja znatan gubitak u iskorištenju sirovina i kvalitetu proizvoda, pa samim time i u ekonomici ove veoma važne poljoprivredne grane za obalna područja Sredozemnog mora. Tehnološki proces prerade masline počima već kod same berbe. Svako mehaničko ili parazitarno oštećenje maslina, od kojih su najopasnija oštećenja maslinove mušice (Dacus oleae) prouzrokuje kvarenje plodova što se kod ulja odrazuje povišenjem količine slobodnih masnih kiselina i pojavom lošeg okusa i mirisa. Radi toga se već kod berbe odstranjuju oštećene masline kao i one koje su same pale na zemlju. Masline treba brati rukama ili odgovarajućim napravama, a ako se stablo trese ili mlati plodove treba hvatati u ponjave razastrte ispod stabla. Preduslov da se može dobiti kvalitetno ulje je sigurno zdrav i neoštećen plod masline. Velika količina vode u plodovima masline predstavlja povoljne uslove za rad encima, naročito lipaze koja vrlo brzo cijepanjem triglicerida oslobađa masne kiseline. Prema M. Buliću količina slobodnih masnih kiselina može tako porasti u tri dana čuvanja svježih plodova masline od 0,80 na 1,35%. Zbog toga se danas plodovi maslina čuvaju na poseban način. Sortirane i zdrave plodove se stavlja u plitke sanduke letvarice ili na ljese u tankom sloju, a skladište se u mraku pri temperaturi od 12—15°C uz češće provjetravanje. Ovakovim postupkom prijeći se zagrijavanje plodova maslina prirodnim disanjem. Niska temperatura smanjuje aktivnost lipaze i time usporava porast količine slobodnih masnih kiselina. Isključenjem direktnog dnevnog svijetla, odstranjuje se njegovo katalitičko ubrzavanje procesa kvarenja. Održavanjem ovakovog režima čuvanja maslina ne može se doduše posve spriječiti proces kvarenja ali se znatno usporava, tako da se nakon čuvanja od 45 dana još ne zamjećuju oštećenja kvalitete ulja.

Osim ovog načina čuvanja postoje i drugi, kao potapanje u morskoj vodi, upotrebom raznih kemikalija, čuvanje u hlađnjačama i slično. Jeftinija čuvanja daju slabije rezultate, a bolji rezultati se mogu očekivati samo kod skupog čuvanja u hladnjačama.

Neposredno prije prešanja vrši se pranje, drobljenje i mljevenje plodova te priprema tijesta za prešanje.

Držanje maslina jedan do dva dana u hrpama prije prerade je štetno i pogrešno. To je naime uobičajeno izazivanje spontanog zagrijavanja i omekšavanja plodova, a da se olakša cijeđenje ulja iz plodova kod prešanja. Zagrijavanje plodova u hrpi je uvijek znak da je došlo do intenziviranja encimatskih procesa razgradnje, a posljedice su toga nagli porast slobodnih masnih kiselina. Ujedno se javljaju kao nusprodukti aldehidi i ketoni čime je uništen kvalitet ulja pa i onda kad su masline nakon berbe bile zdrave tj. kad su postignuti svi preduslovi za dobivanje kvalitetnog ulja. Plodovi maslina se peru, da se s njihove površine odstrane grube nečistoće koje bi mogle onečistiti ulje. Naročito je to važno za ulje koje se nakon prešanja bez daljne prerade upotrebljava za pripremu jela. Plodovi maslina danas se peru još i zato da se odstrane razni u ulju topljivi insekticidi, a koje moderna agrotehnika sve više upotrebljava za zaštitu plodova od napada štetnika. Svaka strana primjesa u ulju smanjuje njegovu vrijednost, pa tako i insekticidi koji mogu biti potpuno neškodljivi za ljudsko zdravlje. Za pranje maslina upotrebljavaju se strojevi koji imaju oblik rešetkastog bubnja. U prvom dijelu se nalazi uređaj za štrcanje i eventualno četkanje maslina, dok se u produženju nalazi manji rešetkasti cilindar za odjeljivanje vode (sl. 132).

Izostavljeno iz prikaza

Za drobljenje maslina služe drobilice s jednim parom valjaka koji su zbog veličine ploda ozubljeni velikim zupcima. Masline se drobe da se dobije sitniji materijal za mljevenje u kolergangu, jer bi cijeli plodovi mogli izbeći mljevenju, klizeći pred kamenima koji se kotrljaju.

Za mljevenje maslina danas se još uvijek upotrebljavaju kolergangi (kotrljače), iako su oni zastarjeli, nepraktični i neekonomični. Njihov polagan rad uz mljevenje djeluje na staničje plodova tako da razdvaja ulje od hidrofilnih sastojina i vode. Kod toga nastaje tijesto iz kog se prešanjem veoma lako odjeljuje ulje i vegetabilna voda. Kod nekih tehničkih postupaka priprema završava mljevenjem bez zagrijavanja. Smatra se da je ovako dobiveno ulje kvalitetnije. Da bi se međutim postiglo bolje iskorištenje sirovina često se pripremljeno tijesto još zagrijava. To sa može postići uljevanjem tople vode neposredno u kolergang ili se zagrijavanje vrši u posebnim plitkim mješalicama kod kojih topla voda prelazi njihovim dvostrukim stijenama. U slučajevima kad se melje u mlinovima na valjke ili drugim vrstama mlinova pa je operacija mljevenja kontinuirana i kratkotrajna dobiveno tijesto mora se podvrći kondicioniranju miješanjem i zagrijavanjem. Na taj način se postiže bolje odvajanje ulja, a i veće iskorišćenje sirovina. Na slici 134. prikazana je shema tehnološkog procesa prerade maslina. Prema toj shemi pripremljeno tijesto se stavlja na podloge od kokosovog vlakna (slojnice, šporete, dijafragme) zatim se pokrije ponovo vlaknatom podlogom koju od slijedeće podloge dijeli čelična ploča (disk) itd. Slaganje jednog ovakovog punjenja vrši se na kolicima pokraj preše tako da se rad preše što manje prekida.

Pritisak na preši se povisuje postepeno i polako. Naglo postizavanje visokog pritiska ne daje najbolje iskorištenje. U superprešama koje su prikazane na slikama 131. i 133, može se postići pritisak od 300—360 atm.

Prešanjem dobiveno ulje sadrži velike količine prirodne, vegetabilne vode i ta se mora odijeliti. Voda se može odijeliti dugotrajnom dekantacijom koja je nepodesna, jer u vodi ima dosta lipaze koja uslijed povoljnih uvjeta počima vrlo brzo cijepati ulje. Da se to štetno djelovanje izbjegne danas se voda odjeljuje centrifugalnim separatorima, pri čemu se može dodavanjem vode izvršiti ispiranje ulja.
Maslinovo ulje ima 8,4 — 19,2% krutih masnih kiselina od kojih jedan dio tvori krute trigliceride, koji se izlučuju pri nižim temperaturama u obliku kristala i zamućuju ulje. Radi toga se maslinovo ulje stavlja u hladne prostorije gdje će kruti trigliceridi iskristalizirati, a zatim se ulje filtrira. Ukoliko je predviđeno da se ulje stavlja u promet zimi onda se filtracija mora obaviti pri nižim temperaturama da ulje ostane bistro i kod hladnih klimatskih prilika.

Ako se preša sirovina na prešama slabijeg pritiska, bit će potrebno prešanje ponoviti. Prije drugog prešanja materijal se priprema kao i prije prvog prešania. Kominu iza prvog prešanja valja ponovo samljeti uz eventualno zagrijavanje ili dodatak vruće vode. Istom ovako usitnjenu kominu se stavlja u preše i preša. Dobiveno ulje se obično pomiješa s uljem prvog prešanja, a može se i zasebno obraditi odnosno prodati kao ulje drugog prešanja.

Opisani proces iako klasičan, danas se još uvijek primjenjuje, premda se gotovo svakog dana javljaju patenti s novim tipovima strojeva koji trale afirmaeiju u praksi. Francuska firma A. Olier konstruirala je pužnu prešu za masline pomoću koje je moguća kontinuirana prerada maslina. Postoje i drugi uspješni pokušaji od kojih treba još neke napomenuti.

Izostavljeno iz prikaza

Proces mljevenja, priprema tijesta i doziranje na kokosove slojnice neki su konstruktori jednim strojem potpuno automatizirali. Njima je štaviše uspjelo hidrauličko prešanje uključiti u jednu cjelinu.
Kao nov postupak prerade maslina može se smatrati direktno centrifugiranje maslinova tijesta. Masline se drobe i onda priprema tijesto.

Pri nekim se postupcima dodaje više, a pri nekim manje vode. Voda je kod tih postupaka sredstvo za potiskivanje ulja za tijesta. Postupak može biti kontinuiran. Dobiveno ulje je dobre kvalitete, kraj veoma povoljnog iskorištenja sirovine.

Veliki je međutim nedostatak opisanih postupaka, a napose onih kod kojih se tijestu dodaje veća količina vode, da se dobiva komina s mnogo vode koja se zbog toga teško može korisno upotrijebiti.

Nusprodukti pri preradi maslina su maslinove pogače, odnosno komine i vegetabilna voda, nazvana murga. I jedan i drugi nusprodukt imaju veeu važnost samo za zastarjele pogone. Nedovoljno isprešana komina sadrži 8—16% ulja i to se ulje naknadno vadi ekstrakcijom s otapalima, pa se dobiva tzv. sulfurno ulje koje služi za proizvodnju sapuna, oleina i drugih tehničkih proizvoda masti. Ako je takvo ulje dobiveno od svježih komina, onda se može rafinirati za ljudsku prehranu. U modernoj proizvodnji komina je izgubila to značenje, jer sadrži svega 3% ulja, pa se ekstrakcija ne isplati. Količina ostalih hranjivih tvari je u takovim kominama mala, tako da su one loše stočno krmivo pa je najbolje upotrijebiti ih za gorenje. Jednako je i s murgom. Kod starih pogona murga je bila bogata na emulgiranom ulju pa se je mogla upotrijebiti kao sirovina u sapunarstvu.

c. Proizvodnja ulja prženih bundevinih koštica

Ulje prženih koštica bundeve se troši za pripremanje jela u Slavoniji, Podravini, Hrvatskom zagorju, Međumurju, Sloveniji kao i graničnim pokrajinama Austrije i Madžarske. Uz maslinovo ulje je ovo jedno od najstarijih ulja domaće proizvodnje. Napose treba naglasiti da je koštica bundeve bila i prva sirovina za industriju dobivanja ulja. Ulje prženih bundevinih koštica dobiva se prešanjem koštica koje su prethodno oljuštene i pržene.

Obzirom na mali broj potrošača i posve određen tehnološki proces, koji je uvjetovan udomaćenom kvalitetom ulja, ovom se preradom bave uglavnom manji pogoni često obrtničkog tipa.

Redoslijed operacija kod prerade bundevinih koštica je slijedeći: sušenje koštica, sortiranje po veličini, ljuštenje, odvajanje ljuske od jezgre, mljevenje jezgre i priprema tijesta, prženje tijesta i prešanje. Dobiveno ulje se bistri taloženjem, a pogače se upotrebljavaju kao krmivo.

Koštice se moraju sušiti oštro da im ljuska lako puca. Sortiranje je potrebno da se kamene ljuštilice mogu uskladiti s veličinom koštica pa da ljuštenje bude što potpunije. Pri ovoj preradi treba naročito paziti da se ljuska dobro odijeli iz jezgre, jer prženjem ljuska daje veoma loš okus ulju. Ovako dobivena jezgra se rešeta i provjetrava te konačno melje u mlinovima na valjke. Samljevena jezgra odlazi u mješalicu gdje se miješa s nešto vode (po potrebi) dok se ne dobije odgovarajuće tijesto. Tijesto se iza toga stavlja na pržionik gdje se brzo zagrije do vrelišta vode, pri čemu se tijesto prži i izmijeni boju. Tijesto se zatim puni u koševe prema poznatom principu i preša u dvije etape, tj. najprije do 100 at, a zatim polaganije do 300—350 at prema konstrukciji preša. Po završenom prešanju dobiva se ulje koje se odvodi u rezervoare za bistrenje, a pogače se koriste kao krmivo. Pogače dobivene ovakvom preradom imaju oblik okruglih ploča i odatle im naziv „pogače“.

d. Prešanje kontinuiranim prešama i priprema sjemenja

Hidrauličke preše, kako se moglo razabrati iz dva spomenuta primjera, zahtiievaju mnoge zahvate ljudskom radnom snagom. Uslijed toga rad na hidrauličkim prešama upošljuje mnogo radnika čija je produktivnost zbog malog kapaciteta stroja veoma slaba. Godine 1905. američka tvornica strojeva V.D. Anderson u Cleveland-u uvodi prve kontinuirane preše nazvane ekspelerima ili pužnim automatskim prešama.

Princip rada ovih preša je snažna pužnica koja gura sjemenke iz većeg slobodnog, ali zatvorenog prostora u manji. Time su sjemenke stiještene u manji volumen, što dovodi do porasta pritiska i do cijeđenja ulja. Prije tiještenja sjeme treba zagrijati što se može kombinirati prema potrebi sa sušenjem ili dodavanjem vode. „Dobra priprema sirovine za prešanje obavlja pola posla“ je stara i poznata izreka tehnologa uljara.

Kako je već uvodno rečeno treba gelovu strukturu eleoplazme stanice sjemenja vanjskim silama razbiti da se ulje oslobodi. Zagrijavanjem samljevenog sjemenja te vlaženjem ili sušenjem izaziva se najprije bubrenje bjelančevina eleoplazme, a zatim do njihove koagulacije čime je poremećena unutrašnja ravnoteža. Uslijed toga prestaju djelovati međumolekulame sile i ulje se sakuplja u kapljice. Osim toga bubrenje bjelančevina vrlo naglo poveća obujam eleoplazme što dovodi do pucanja staničnih stijenki pa se tako otvara put za cijeđenje ulja.

Priprema se sastoji prema tome od dva procesa u stanici. Najprije nastupa bubrenje bjelančevina uz eventualno pucanje staničnih opna, a zatim slijedi odvajanje ulja od bjelančevinastog dijela stanice (hidrofilnog).

Kad je vlažnost sjemenki najpovoljnija onda nije potrebno dovoditi vodu za bubrenje, te se kondicioniranje može vršiti bez vlaženja. Zagrijavanjem bez dovoljno vode uzrokuje se nepotpuno odvajanje ulja pa će iskorištenje sirovine biti slabije. To isto će se desiti i onda kađ ima previše vede napose ako su sjemenke bile nedozrele, pa eleoplazma nije formirana u suhi čvrsti gel nego predstavlja vrlo finu emulziju koja je stabilna i koja se teško razdvaja, pa je cijeđenje ulja veoma otežano. U takvim slučajevima sjemenke treba duže vrijeme zagrijavati i sušiti.

Ovakva priprema sjemenja mora predhoditi svakom vađenju ulja, dakle prešanju s hidrauličkim prešama, prešanju na kontinuiranim prešama i ekstrakciji otapalima, dok se metoda Skipina osniva na tom procesu.

Priprema sjemenja zagrijavanjem i kondicioniranjem vlage vrši se u grijalicama za sjeme koje mogu biti vodoravni bubnjevi i pužnice ili okomite etažne grijalice s mješalicom. Ovi uređaji često predstavljaju sastavni dio preša, ali se mogu izvoditi posebno tako da podmiruju po trebe više preša odjeđnom. U etažne grijalice ugrađeni su uređaji za ubrizgavanje vode (ubrizgava se topla voda), a zatirn i uređaj koji automatski održava stalnu debljinu sloja sjemenja na etažama. Na nižu etažu ovaj uređaj propušta samo onaj višak koji pridolazi iz predhodne etaže. Na taj se način regulira grijanje sjemenja u grijalici. Najpovoljnija količina vode za kondicioniranje kako je ranije rečeno zavisi o vrsti sjemenja a zatim i o tome u kakvom se stanju nalazi sjemenje prije ulaska u grijalicu.

Preporučljivo je zato posebno za svaki slučaj pokusom odrediti stepen vlaženja, temperaturu zagrijavanja i vrijeme zadržavanja u grijalici. Temperature grijanja variraju prema vrsti sjemenja od 70—130°C, a trajanje grijanja od 15—30 minuta.

e. Konstrukcija kontinuiranih preša

Glavni elementi kontinuiranih preša je vodoravni puž na glavnoj osovini, koš koji se nalazi oko puža, uređaj za punjenje i doziranje materijala za prešu, uređaj za reguliranje debljine isprešane pogače, zupčani prenosnik i kućište preše. Puževi preše navučeni su na radnu osovinu, tako da se u slučaju kvara ili istrošenosti mogu skinuti i izmijeniti.

Koš preše je sastavljen od segmetnih štapića u obliku cijevi. Segmentni štapići su uloženi u ležište konstrukcije, koja ih drži i tako zajedno s njima tvori koš. Konstrukcija koša je veoma čvrsta da može izdržati pritiske u preši. Koš je sastavljen od štapića, ier se oni veoma brzo troše pa se moraju često mijenjati, a ujedno tako konstruirani koš podnosi i mnogo veće pritiske. Trajanje štapića zavisno je o kvaliteti konstrukcionog materijala, o vrsti sjemenja koje se prerađuje i o pritiscima. Prosječna izdržljivost štapića i time rok njihove izmjene računa se 6—9 mjeseci. Kod predpreša izdržljivost može biti nešto duža, zbog dorade pogače bilo prešanjem ili ekstrakcijom pri čemu se zaostali višak ulja u pogači naknadno iskorišćuje. Uz štapiće su u koš ugrađeni strugači (noževi). Njihov je zadatak da sa svojim izbočinama, gdje nema navojnica puža, dopiru do površine osovine i tako prijeće okretanje materijala zajedno s pužnicom usmjerujući ga prema izlazu.

Oblik puža i slobodnog prostora između puža i koša nije kod svih tipova preša jednak. Ta raznolikost ne leži samo u nejednolikosti konstrukcije nego i o namjeni preše, tj. zavisi o tome da li će preša služiti za predprešanje, drugo prešanje ili jednostruko završno prešanje. Isto tako konstrukcija puža zavisi i o kapacitetu koji se želi postići.

Da bi se postigli što bolji efekti prešanja neki konstruktori daju prednost stepenastom mijenjanju promjera osovine i promjera koša. Ovakvim naglim promjenama pravca i volumena želi se postići kretanje materijala čemu se onda pripisuje i bolje iskorištenje sirovina.

Materijal se uslijed velikog trenja pri prešanju jako zagrijava. Da ne bi došlo do zagorevanja materijala u preši, neke konstrukcije su opremljene uređajem za hlađenje koša. Hlađenjem se priječi samo prekomjerno zagrijavanje preše jer je određena povišena temperatura inače nužna za rad preše.
Kontinuirane preše mogu biti konstruirane kao predpreše za djelomično prešanje, tako da u pogačama zaostaje 12—20% ulja. Ova vrst preša je prikladna za veće uljare. Prolaz materijala kroz njih je mnogo brži nego kod preša koje rade s većim učinkom prešanja.

Ova se vrst preša primjenjuje za dvostruko prešanje i u kombinaciji dobivanja ulja prešanjem i ekstrakcijom. Kod dvostrukog prešanja pogača se mora prije drugog prešanja ponovo pripremiti.

Iza prvog prešanja pogača se melje, no ovaj puta finije nego prije prvog prešanja, a onda slijedi kondicioniranje vlaženjem i grijanjem u već opisanim grijalicama. Pri kondicioniraniu pogača prije drugog prešanja, neće vrijediti oni isti uvjeti kondicioniranja koji su predhodili prvo prešanje. I ovdje je naime potrebno ove uvjete pokusom predhodno utvrditi i to za svaki slučaj posebno.

Preše za drugo prešanje ne rade tako brzo kao prve preše pa prema tome imaju manji kapacitet.

Prešanje u dva navrata u modernim je pogonima zamijenjeno jednokratnim završnim prešanjem, a provodi se u prešama odgovarajućih konstrukcija izgrađenih iz veoma čvrstih materijala. Zato postoje dva tehnička riješenja i to ugradnjom dvaju puževa ili produženjem i pojačanjem konstrukcije jednog puža.

Kod preša s dvodjelnim pužem prvi puž radi kao predpreša, a vruća pogača direktno pada u drugi puž koji radi kao preša konačnog prešanja. Kod ovih preša zadržan je u potpunosti princip dvostrukog prešanja tek što umjesto dviju radi samo jedna preša.

Kod preša s jednom pužnicom, puž je nešto produžen, da se materijal zadrži duže vrijeme pod pritiskom. Za manje kapacitete prikladne su preše univerzalne primjene. Takve se preše mijenjanjem broja okretaja radne osovine mogu upotrijebiti kao predpreše, završne preše kod dvostrukog prešanja, ali i kao preše za prešanje u jednom prolazu. Efekat rada će kod raznih načina upotrebe biti različit, npr. kod preše tipa SEP (Harburger Eisen — und Bronzewerke, Hamburg — Harburg) kapacitet prešanja je:

  1. kod predprešanja 25—30 t/24 sati
  2. kod završnog prešanja 10—13 t/24 sati
  3. kod jednokratnog prešanja 12—14 t/24 sati

Istim redosljedom mijenjat će se i količine ulja u pogači od 20—5% što naravno zavisi o načinu pripreme i vrsti sirovine. Sasvim je razumljivo da univerzalnost strojeva ove vrsti ide na štetu iskorištenja sirovina i da će se specijalnim prešama postići bolji rezultati do 3% ulja u pogači.

Kapacitet kontinuiranih preša zavisi o mnogim faktorima kao i o promjeru ulaznog dijela koša, hodu pužnice, brzini kretanja pužnice, punosti materijalom, odnosu krutih prema tekućim sastojinama materijala itd.

Napose utječe na kapacitet preše vrst sirovine koja se želi prešati, a zatim konstrukcija preša. Može se zato dati samo približna jednadžba za izračunavanje kapaciteta i potrebne snage i to prema Aleksejevu.

Izostavljeno iz prikaza

gdje je:

G = kapacitet preša u t/sat
γ = nasipna težina sjemenja u t/m3
φ = koeficijent punosti materijalom
Do = promjer koša na početku pužnice u m
so = hod pužnice na ulazu u m na okretaj
no = broj okretaja puža u minuti

gdje je:

Izostavljeno iz prikaza

N = potrebna snaga preše na osovini
Do,so,no,φo = kao u ranijoj formuli
Dk = promjer koša na kraju pužnice u m
sk = hod pužnice na kraju u m na okretaj
nk = broj okretaja pužnice na izlazu preše
φk = koeficijent punosti kod izlaza iz preše

Izostavljeno iz prikaza

gdje je: K veličina volumena krutih čestica u ukupnoj masi pogače, a može se odrediti eksperimentalno.

Veličina K u prednjoj iednadžbi karakterizira mogućnost pritiskivanja pogače.

f. Sheme tehnološkog procesa dobivanja ulja prešanjem na kontinuiranim prešama

Na slici 148. prikazana je shema tehnološkog procesa dobivanja ulja dvostrukim prešanjem. Očišćene i izvagane sjemenke odlaze na mljevenje. Prvo mljevenje je nešto grublje, a dobiveni materijal priprema se u grijalicama i preša. Pogača se treba ovaj put mljeti sitnije što se vrši petovaljkom, a zatim se materijal ponovo grije i preša. Pogače se nakon drugog prešanja melju i prodaju kao sirovina za krmivo. Ulje zajedno s uljem prvog prešanja služi nakon čišćenja kao sirovina za jestivo odnosno industrijsko ulje.

Na slici 149. prikazano je jednokratnu prešanje, a kao primjer je odabrana prerađa jezgre pamukovog sjemenja (10). Postupak je sličan ranije spomenutom, premda ovdje nema dvokratnog prešanja, a ni dvokratnog mljevenja odnosno kondicioniranja. Da se jednom obradom postigne ipak zadovoljavajući rezultat, posvećena je veća pažnja pripremi materijala, zato su za mljevenje uzeti snažniji mlinovi i posebna grijalica za kondicioniranje.

Izostavljeno iz prikaza

XI Uljane pogače i sačme

1. Općenito

Pogače su nusproizvod koji zaostaje pri prešanju sjemenja ili plodova uljarica. Prešanjem pogače dobivaju oblik okrugle ili kvadratične ploče debele 1—3 cm. Zahvaljujući ovom obliku dobio je ovaj nusproizvod naziv „uljane pogače“. Danas upotrebom kontinuiranih preša u industriji ulja pogače su izgubile svoj klasični oblik, zato ih u nekim zemljama ovu vrst pogača nazivaju ekspelerima.

Uljane sačme su nusproizvod koji zaostaje iza ekstrakcije otapalima sjemena ili plodova uljarica. Sačma se naziva i uljanim brašnom ili samo „brašnom“, pri čemu se redovito misli na potpuno ekstrahiranu sačmu za razliku od brašna dobivenog mljevenjem nekih uljarica prije vađenja ulja. Kod soje npr. poznajemo brašno koje može biti punomasno, polumasno (mljevena pogača) i nemasno (mljevena sačma).

Pogača odnosno sačma izvađena iz preša ili ekstraktora, može imati veće količine vode, pa se zato mogu lako pokvariti. Za sačme i pogače vrijedi slično kao i za sjemenje uljarica, tj. da se mogu uskladištiti bez opasnosti kvarenja, a da voda u njima ne prelazi granicu od 8—12% prema vrsti sačme. Osim održavanja određene količine vode veoma je važno da se sačme i pogače unose u skladište ohlađene. U toplim pogačama ili sačmama voda prodire od središta prema periferiji gdje stvara povoline uslove za kemijsko i mikrobiološko kvarenje.

Ako su pogače pravilno uskladištavane, i ako su proizvedene od zdravih sirovina, ulje će se u njima teško pokvariti. Jedino kod pogača koje su proizvedene od loših sirovina, ili pak imaju veću količinu vlage događa se da utjecajem lipaze dolazi do stvaranja slobodmh masnih kiselina. Kod pogača koje su bogatije na ulju s visokim jodnim brojem dolazi do polagane oksidacije ulja.

Uz veće ili manje količine lipidnih tvari pogače i sačme sadrže ugljikohidrate, celulozu, mineralne tvari i drugo. Za sjeme i plođove uljarica je karakteristična velika količina bjelančevina, za razliku od žitarica koje imaju uglavnom samo ugljikohidrate. Upravo toj povećanoj količini bjelančevina zahvaljuju pogače i sačme svoju vrijednost kao koncentrirana stočna krma, a onda i kao prirodna bjelančevinasta sirovina za industriju. Na tabeli 50 prikazan je prosječan sastav nekih pogača i sačmi.

Količina bjelančevina u pogačama i sačmama nije uvijek ista i varira prema vrsti i sorti sjemenja, klimatskim i pedološkim prilikama tokom vegetacije, ali također prema stepenu ljuštenja, ukoliko se sjeme prije prerade ljuštilo.

Ako su sačme dobro sušene i ohlađene one se mogu uskladištavati bez kvara razmjerno dugo, pa i godinama, dok je naprotiv trajnost pogača donekle ograničena.

2. Pogače i sačme kao stočna krma

Pogače i sačme sadrže za ishranu stoke niz vrijednih sastojina od kojih na prvom mjestu treba istači bjelančevine koje su rnahom građene iz raznih amino kiselina. Ta krma osim toga ima i mnoge vitamine. Kombiniranjem različitih sačmi s drugim krmivima dobivaju se takve krmne smjese koje mogu potpuno zamijeniti animalne bjelančevine u ishrani stoke. I u strukturi bjelančevina postoje tako zvane esencijalne aminokiseline. Za svaku vrstu životinja one su druge, tako neke životinje trebaju 2—3 aminokiseline dok ih druge trebaju 10 i više. Kao biološki najvažnije amino kiseline smatramo arginin, lizin, metionin, cistin i triptopan. Potrebno je istaći da se prehrambena vrijednost pogača i sačmi ne može ocijeniti isključivo po količini bjelančevina (probavljivih i neprobavljivih) ili samo po energetskoj vrijednosti pojedinih sastojina već je nužno da se uoči i količina kritičnih hranjivih tvari od kojih su od presudne važnosti spomenute esencijalne aminokiseline, zatim vitamin A, tiamin, riboflavin, niacin, pantotenska kiselina te mineralne tvari.

U ishrani životinja je također od velike važnosti znati koliko celuloze ima u nekim krmivima. Pokazalo se najme da su za intenzivni uzgoj nekih životinja bolja krmiva s malo celuloze. Radi toga moraju se neke uljane sirovine bogatije na celulozi ljuštiti. Tako sačma soje namijenjena ishrani pilića mora imati najmanje 50—52% bjelančevina, a taj se visoki postotak bjelančevina može postići ljuštenjem soje. Kad se ta sačma daje preživačima, soju nije potrebno ljuštiti.

To znači da se prehrambena vrijednost sačme može povisiti operacijom ljuštenja, a sniziti ostavljanjem ljuske u jezgri. Poznat je još jedan način oplemenjenja sačme odnosno bjelančevina i to postupkom tostiranja. Sačma se može tretirati na razne načine s namjerom da bjelančevine postanu bolje probavljive. Svakom naknadnom obradom sačme često se ne oplemenjuju bjelančevine već im je svrha drugačija. Termičkim tretiranjem sojine sačme smanjuje se probavljivost bjelančevina, ali se odstranjuju nepoželjne sastojine koje svojom prisutnošću donekle umanjuju njenu prehrambenu vrijednost. U nekim sačmama i pogačama ima i škodljivih sastojina tako npr. u ricinusovoj pogači nalazimo jak otrov ricin, koji se može odstraniti parenjem. Sačma i pogača repice sadrže opet glikozide kao glikonapin, sinigrin i sinalbin. Utjecajem encima mirozina stvara se gorušičino alilovo ulje koje kod životinja izaziva probavne smetnje, a nekad prouzrokuje i uginuće. Neke uljane repice sadrže više, a neke manje tih glukozida, što je važno znati pri ishrani stoke. U sačmi bukovog žira nalazi se glukozid fagin, aii prema nekim autorima škodljivost ove sačme treba prvenstveno pripisati prisutnoj oksalnoj kiselini. Usprkos takvim škodljivim sastojinama ove se pogače i sačme, izuzev neoplemenjene ricinusove, koriste za ishranu stoke i drugih životinja (ribe) uz određene mere predustrožnosti.

Nema sumnje da su za ishranu stoke važne u krmi sadržane masti.

Kako su pogače upravo nosioci masti, to će njihova prehrambena vrijednost biti veća za one životinje kojima treba davati masna krmiva.

Iz dosada rečenog je jasno da proizvodnji pogača i sačmi treba posvetiti punu pažnju jer samo u tom slučaju se mogu polučiti dobri rezultati ishrane.

Ne bi trebalo posebno isticati, da pogače i sačme namijenjene ishrani stoke ne smiju biti pokvarene, zaražene mikroorganizmima, onečišćene itd.

3. Pogače i sačme u ljudskoj prehrani

Za ljudsku prehranu su od važnosti tek neke pogače i sačme. Tako se u slastičarstvu i pekarstvu upotrebljavaju pogače kokosa, sezama i arašida pa njihova proizvodnja mora odgovarati propisima koji vrijede za prehrambenu industriju. U svakom slučaju ovakve se pogače i sačme proizvode od oljuštenog sjemenja. Posebno mjesto u tom pogledu zauzima soja, jer je poznato da su njezine sačme i pogače ljudi trošili već u davna vremena u najrazličitijim oblicima. Ovi proizvodi dolaze na tržište kao nemasno, polumasno i punomasno brašno.

Sojom se često obogaćuje svakodnevna hrana bjelančevinama, a nekad ona uiazi i kao sastavni dio posebnih dieta, naročito kod onih kod kojih se mora životinjske bjelančevine zamijeniti biljnima. Da soja, odnosno njene pogače ili sačma postanu prikladne za ljudsku prehranu, neophodno je potrebno da se predhodno obrade odnosno oplemene. Cilj ovakvog oplemenjivanja je dobivanie ugodnog okusa i mirisa, a zatim i dezaktiviranje nekih encima (inhibitora probave) što sve pridonosi povećavanje vrijednosti sojinih brašna. Metode oplemenjivanja soje mogu biti biološkog, kemijskog ili termičkog karaktera.

Biološka obrada se manje upotrebljava kod proizvodnje brašna, ali zato češće u proizvodnji sireva, kečupa, sosova i sličnih namirnica.

U proizvodnji sojina brašna danas se najčešće primjenjuje vlažna termička obrada premda su poznati pokušaji oplemenjivanja kuhanjem kiselinarna, klijanjem, ekstrakcijom selektivnim otapalima itd. Cilj je ovih pokušaja da se nađe način kako bi se uz oplemenjivanje postiglo i optimalna probavljivost sojinih bjelančevina. Termičkom obradom soje se općenito postižu po okusu dobri proizvodi, međutim nedostatak je svake termičke obrade smanjenje probavljivosti bjelančevina. Kao najpovoljnije se pokazalo zagrijavanje soje s vodom (oko 20%) na temperaturama približno 120°C, u trajanju od 10—20 minuta. Biološka vrijednost sojinog brašna prosuđuje se po prirasta na težini životinje po jediniei konzumirane bjelančevine (kratiea = PER), zatim po indeksu topivog dušika (kratica = NSI) i po aktivnosti ureaze (ureaza test) itd.

Brašno neobracene soje ima NSI = 80—90%, a ureaza test takvog brašna pokazuje vrijednost iznad 0,3 pH. Sojino brašno umjereno pareno, ima NSI = 30—45%, a ureaza test treba pokazati vrijednost 0,1—0,3 ph. Ovakvo brašno je prikladno za ljudsku hranu samo onda kad se dokuha, npr. u kobasicarna, dječjem brašnu, pahuljicama i slično. Brašno koje je namijenjeno potrošnji bez naknadnog kuhanja mora se jače termički obraditi i zato ono ima NSI = 10—30%, a ureaza test ne smije pokazivati veću vrijednost od 0.5—0,15 ph.

Sprovodi li se termička obrada uz dodatak vode, onda se povećava biološka vrijednost brašna soje i za nekoliko puta u odnosu na biološku vrijednost sirove soje (vidi sliku 184).

Izostavljeno iz prikaza

Sojino brašno uz spornenute karakteristike mora biti čisto tj. na smije biti onečišćeno otpacima glodavaca ili drugih štetnika, ne smije sadržavati prekomjerne količine klica, ne smije imati više od 0,1% u solnoj kiselini netopivog pepela (pijeska), ne smije sadržavati više od 3,5% celuloze itd.

Poznati su također preparati soje koji se dobivaju ekstrakcijom sojine sačme vodom i ti su redovito bogati na bjelančevinama (70—90%). Ekstrakcija bjelančevina iz sačme mora se vršiti blagim sredstvima, ukoliko se žele proizvesti bjelančevinasti produkti za ljudsku prehranu.

4. Pogače i sačme kao industrijske sirovine

Kao industrijske sirovine dolaze u obzir samo sačme gdje one služe za vađenje bjelančevina, a za takovu sirovinu je poželjno da bude što koncentriranija i da je sa što manje otpadaka.

Bjelančevine dobivene iz sačmi iskorištavaju se u sliene svrhe kao kazein dakle kao lijepilo, ili za proizvodnju umjetnih masa. I za ove svrhe se pokazala kao najprikladnija sojina sačma.

U novije vrijeme nastoji se izolirati čiste bjelančevine. U tom slučaju se izolacija bjelančevina vrši lužinama, koje se onda ponovno koaguliraju kiselinama. Na ovom principu je uspjelo izraditi postupak za proizvodnju umjetnih vlakana iz sojinih bjelančevina.

Izolirane biljne bjelančevine, a tako ih se može nazvati, treba i industrija papira napose kao sredstvo za ljepljenje i apretiranje. U tekstilnoj industriji njihovu primjenu nalazimo kod apretura, kao i kod proizvodnje kazeinskih boja. Biljne bjelančevine našle su konačno primjenu i u proizvodnji protupožarne pjene i to kao njenog stabilizatora.

XIX Skladištenje i pakovanje ulja i masti

1. Skladištenje

U predhođnim poglavljima (V., XIII. i XVIII.) rečeno je o kvarenju i uzrocima kvarenja masti. Kod pakovanja i skladištenja treba isključiti ove uzroke kako bi masti došle u potrošnju kvalitetne. Ovo se osobito odnosi na jestive masti gdje i najmanji kvar uzrokuje njihovu neupotrebljivost.

Pakovanje i skladištenje treba dakle provesti kod niskih temperatura, u odsutnosti svijetla, bez mogućnosti ulaza stranih tvari u masti, uključivo iz ambalažnog materijala, itd. Masti lako upijaju razne mirise i ako skladišta imaju miris ili se u skladištu nalaze tvari koje mirišu (sapuni, ribe, mirođije itd.) masti će za kratko vrijeme primiti ove mirise vlaga u skladištima može također utjecati na kvalitet masti. Vlaga pogoduje razvoju mikroorganizama. Ako su uskladištene masti pakovane u papirnate omote papir prima vlagu te u dodiru s mastima može prouzrokovati cijepanje masti tj. oslobađanje masnih kiselina, kao i usloviti površinske infekcije.

Skladišta jestivih masti treba graditi iz čvrstog materijala. Prostorije moraju biti suhe, zračne i bez direktnog dnevnog svijetla. Radi održavanja niskih temperatura od 3° do 5°C skladišta treba toplinski izolirati, a za vrijeme ljeta umjetno hladiti. Iznimno se masti mogu skladištiti na kraće vrijeme i pri temperaturi do 18°C, pri čemu treba računati sa skraćenom trajnosti. Podovi skladišta treba da su od tvrdog materijala i takove površine da se lako čiste. Treba svakako isključiti mogućnost ulaženja štetočina. Masti i ulja uskladištavaju se u ambalaži kao rezervoarima, bačvama, kantama, bocama, omotima itd. Jestiva ulja prije punjenja u malu ambalažu drže se u rezervoarima. Rezervoari mogu biti željezni s time da su unutrašnje površine kalajsane ili pocaklene ili premazane nekim drugim materijalom koji štiti masti od ulaza željeza. Danas se često upotrebljavaju aluminijski rezervoari koje nije potrebno iznutra posebno obrađivati.

Rezervoari za jestiva ulja smještaju se u zatvorena skladišta da se zaštite od vanjskih promjena temperature, vlage itd.

Rezervoare ne treba puštati poluprazne, jer ulje na stijenkama brže oksidira. Isto tako rezervoare treba redovito čistiti da se s površine skine oksidirano ulje. Dobro je unutrašnje površine rezervoara premazati nakon čišćenja otopinom citronske ili vinske kiseline. Rezervoare treba svakako čistiti u slučajevima kada su stajali duže vrijeme (par dana) prazni.

Rezervoari za tehnička i sirova ulja postavljaju se na otvorenom prostoru kako se to vidi na slici 310. Kod ovih rezervoara treba predvidjeti hlađenje vodom preko vanjske površine rezervoara kad to zahtjevaju klimatske prilike. Sirova ulja treba također štititi od oksidacije ako su namijenjena za proizvodnju u jestiva, jer se je pokazalo da jestiva ulja koja su proizvedena iz oksidiranih sirovih uija brže podliježu kvarenju. Isto je tako povoljno da se u takve rezervoare ugrađuju cijevi za grijanje kako bi se spriječilo skrućivanje pri niskim vanjskim temperaturama. Rezervoare za sirovo i tehničko ulje treba također iza svakog ispražnjavanja čistiti i odstraniti vodu i taloge koji se skupljaju na dnu rezervoara, a mogu uzrokovati kvarenje ulja.

2. Bačve

Za transportiranje jestivih masti bačve se kao ambalaža koriste još samo u slučajevima kada su masti namijenjene industrijskoj proizvodnji. Bačve za jestiva ulja izrađuju se od čeličnog lima iznutra presvučene lakovima koji su otporni na ulja i lužine s kojima se bačve peru. Danas se isto tako upotrebljavaju bačve od plastičnih masa koje moraju odgovarati toj namjeni. Isto tako još uvijek ima u upotrebi drvenih bačava koje sve više potiskuju limene.

Prije punjenja bačve treba čistiti. Bačve se najprije peru izvana. Pranje se vrši razređenim toplim otopinama lužine i toplom vodom. Iza toga bačve se operu iznutra. Limene bačve treba lančati tj. iznutra strugati lancima ako su jače korodirale ili se je u njima nakupio deblji sloj oksidiranog ulja. Lančanje se vrši tako da se u bačve stavljaju lanci, a bačve se okreću u nekoliko smjerova da bi lanac ušao u sve kutove bačava. Posve je jasno ako su bačve do te mjere onečišćene da se moraju lančati da će se upotrebljavati samo za tehnička ulja ili ih treba iznutra lakirati.

Nakon vanjskog pranja, nekad i lančanja, bačve se propuhuju parom, a zatim se peru lužinom i vodom. Pranje bačava iznutra vrši se otopinom lužine kojoj se dodaje trinatrijev fosfat koji pospješuje emulgiranje masti i otopine lužine. Pranje bačava vrši se u sličnim strojevima kao parenje no s time da se tekućina pod pritiskom uštrcava u bačve. Iscijeđena lužina iz bačve vraća se u rezervoar za ponovno pranje. Lužina se na taj način upotrebljava u kružnom toku sve do iscrpljenja.

Nakon pranja lužinom bačve se ispiru toplom vodom. Pranje vodom se obavlja na sličnim strojevima s time da se voda ne vraća. Nakon što je bačva isprana, a to se vidi po vođi koja izlazi bistra, iz bačve se voda iscijedi i bačva suši. Sušenje bačva vrši se toplim zrakom.

Danas postoje automatski strojevi za pranje tzv. bačava, kabine za pranje. Automat bačve ravna, pari, pere lužinom, ispire vodom i suši. Prednost ovakovih automata je mala potreba radne snage i veliki kapacitet na malom prostoru.

Drvene bačve treba nakon upotrebe impregnirati vodenim staklom da bi se spriječilo ulaženje ulja u drvo.

Limene pak bačve dobro je poslije pranja i sušenja oprati jestivim uljem. (Sl. 315 vidi na sledećoj, 439 str.)

3. Staklene boce

Mođernizacija prometa robom, a naročito podizanje trgovina tipa samoposluživanja uslovljava mala pakovanja. Danas se staklena boca javlja kao najčešća ambalaža za jestiva ulja u malim količinama od 0,5 i 1 lit. Staklene boce su u higijenskom pogledu veoma prikladne. One se lako čiste, isto se tako lako primjećuje zaostala prljavština. Staklena boca nema nikakvog utjecaja na ulje osim što propušta svijetio što je moguće odstraniti upotrebom boca od obojenog (zaštitnog) stakla ili umatanjem u tamne omote. Loša strana staklenih boca je njihova lomljivost i težina, što zahtjeva čvrste i skupe sanduke. Ako je boca povratna ambalaža ona zbog svoje težine postaje još skuplja s obzirom na troškove transportiranja.

Danas se sve više ulja pakuje u bocama, tako da veći kapaciteti zahtjevaju primjenu automatskih strojeva za pranje, punjenje, čepljenje i etiketiranje.

Primjena automatskih strojeva zahtjeva bocu propisanih veličina i dobre kvalitete stakla. Boca tokom pranja, sušenja itd. izvrgnuta je mehaničkim udarcima, velikim promjenama u temperaturi i unutrašnjim pritiscima. Mehanički udarci koje boca mora izdržati odnose se na njezin transport od tvornice stakla do potrošača ulja uključivo transportiranje u automatima za pranie, punjenje itd. Promjene u temperaturi nastaju kad boca ulazi hladna u praonik nakon čega se pere otopinom lužine i sredstava za pranje pri 90°C. Slijedeća je promjena pri izlazu iz praonika i ulijevanja hladnog ulja. Uslijed ovih velikih temperaturnih razlika staklo često puca, a primjećeno je da se to češće događa pri hlađenju. Boca je isto tako izvrgnuta pritiscima, npr. kad se puni pod vakuumom ili pak kad se čepi.

U kvalitet boce ulazi također održavanje točnih veličina. Odstupanja u širini grla ili debljini i visini boce smiju biti vrlo mala (+1,5 mm). Veća odstupanja izazivaju lomove. Svaki lom boce izaziva prekid rada automatske linije u koju su vezani stroj za pranje, punjenje, čepljenje i etiketiranje. Kako ti strojevi rade s velikim kapacitetom i do 30.000 boca na sat to svaki zastoj koji traje svega jednu minutu odnosi 500 boca. Znade se da zastoj zbog loma boce u stroju, jer se isti mora očistiti od krhotina, da se ne bi oštetio traje najmanje 3 do 5 minuta onda je gubitak u proizvodnji 3 do 5 puta veći, tj. 1.500 do 2.500 boca. Ako se to uoči bit će jasno koliko je važno da su boce po veličini unutar tolerancije.

Automatskih strojeva za pranje ima raznih tipova no može ih se svrstati u dvije grupe. U nekim strojevima predviđeno je samo pranje boca štrcanjem izvana i iznutra, dok je kod drugih strojeva predviđeno namakanje boca a zatim pranje štrcanjem. Kod polusušivih ulja (kao suncokretovog i sojinog) u boci se stvara sloj oksidiranog ulja koji omekša tek dužim namakanjem u lužinama, pa se takve boce moraju prethodno namakati.

Automati za pranje obavljaju slijedeće operacije: namakanje, skidanje etikete, pranje otopinama sredstava za pranje, ispiranje vodom i sušenje, Kod nekih strojeva predviđeno je iscijeđivanje ulja prije namakanja. Ako u automatu za pranje nije predviđeno namakanje onda kod boca s oksidiranim polusušivim uljima treba izvršiti namakanje prije ulaza u autornat za pranje. Na slici 318. vidi se stroj za namakanje boca malog kapaciteta, a s ručnim pokretanjem. Oprana i osušena boca nakon izlaza iz automata za pranje prolazi kontrolno mjesto gdje se na odgovarajućoj podlozi, a uz dobro osvjetljenje pregleda boca koja mora biti čista, suha i čitava. Manjkave boce se odstranjuju a ostale se lančanim transpor terom dovode đo stroja za punjenje. Strojevi za punjenje danas najčešće rade pod vakuumom, da bi se izbjeglo ulaženje mjehurića zraka u ulje. Istovremeno vakuum povlači iz boce višak ulja. Mjerenje količine ulja vrši se prema visini od dna boce do vakuum cijevi koja se može u malim granicama regulirati. Radi održavanja stalne količine ulja boce moraju imati stalne dimenzije.

Hod ovog stroja mora biti podešen s kapacitetom stroja za pranje kao i slijedećim strojevima za čepljenje i etiketiranje. Napunjene boce daljnjim lančanim transporterom dolaze na čepljenje. Čepljenje se može vršiti raznim tipovima čepova kao krunskim čepovima i aluminijskim kapicama s ili bez vijka. Između boce i kovnog dijela čepa postavIja se pločica od pluta ili plastične mase. Ove pločice služe kao brtvila, a dozvoljavaju elastičniji pritisak stroja na grlu boce. Stroj za čepljenje koji se vidi na slici 320. Sam izrađuje aluminijske kapice iz trake te im dodaje brtvilo. Nakon čepljenja boce se etiketiraju na automatu za etiketiranje.

Ovako napunjena začepljena i etiketirana boca transportira se do sanduka u kojima se dalje odprema.

4. Ostala ambalaža za jestivo ulje

Limene kante kao ambalaža za ulje odavno su u upotrebi, i u svijetu veoma raširene. Kako međutim za njihovu izradu treba upotrijebiti bijeli lim, to su skuplje od stakla, a ne mogu služiti kao povratna ambalaža.

Da bi se izbjegla skupoća limenih kantica, a također nepođesnost staklenih boca zbog njihove lomljivosti i velike težine, posljednjih nekoliko godina čine se veliki napori da se pronađe pogodna i jeftina nepovratna ambalaža za jestiva ulja.

Većim dijelom prišlo se ispitivanju mogućnosti upotrebe plastičnih masa, od kojih se je kao najpogodniji pokazao polivinilklorid (PVC) pripremljen bez omekšivača. Omekšivaći se ne smiiu upotrijebiti jer se tope u mastima. Takav pak PVC bez omekšivaća ie tvrd i slabe čvrstoće. Bilo je potrebno naiprije proizvesti odgovarajući materijal koji bi se dao na pogodan način formirati. To je prema podacima nekih autora u potpunosti uspjelo, tako da je konstruiran automat koji iz PVC folije oblikuje ambalažu, puni, zatvara varenjem, etiketira i izrezuje. Prednosti ovakovog pakovanja su velike. Ambalaža je jeftina, ne lomi se, ima malu težinu, a može biti različitih oblika. Sama proizvodnja je potpuno automatizirana i jeftina.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">