Na samom početku želim sa zadovoljstvom naglasiti da se posljednjih godina povećava zanimanje za gljive. Ono se očituje počevši od povećanog interesa za skupljanje gljiva, pa do želje da se uzgoje neke vrste omiljenih jestivih gljiva. Ova je knjiga namijenjena onima koji su zainteresirani za vlastitu proizvodnju gljiva, kako bi bili što manje ovisni o godišnjim dobima, vremenskim uvjetima i ostalim činiocima koji imaju kao posljedicu dobar ili slab urod gljiva u prirodi. Ova knjiga bi trebala korisno poslužiti, nesamo mogućim uzgajivačima, nego i svim onima koji se zanimaju za gljive. Uzgajivačima bi trebala smanjiti mučne početničke poteškoće u vlastitom radu.
Kad sam prije petnaestak godina razmišljao o mogućnostima vlastitog uzgoja gljiva, mnogi su sumnjičavo odmahivali rukom, jer im se to činilo gotovo nemoguće. Priznajem da su početni koraci u proizvodnji šampinjona bili dosta teški. U nas je postojalo nešto proizvođača gljiva, ali oni su uglavnom Ijubomorno čuvali svoje recepte uzgoja i malo ih je bilo spremno otkriti tajne uspješne proizvodnje. Domaća literatura je bila vrlo oskudna, pa sam bio upućen uglavnom na strane izvore. S obzirom na činjenicu da sam uspješno savladao proizvodnju šampinjona, a obraćali su mi se mnogi zainteresirani za savjet, o tim svojim iskustvima objavio sam knjigu. S vremenom sam pokušao uzgajati i neke druge vrste gljiva i pri tom sam se uvjerio da se neke mogu proizvoditi mnogo lakše i jednostavnije nego šampinjoni. O tim iskustvima pišem u ovoj knjizi. U njoj je naravno obrađen i uzgoj šampinjona, koji se još uvijek u svjetskim razmjerima najviše proizvode.
Danas se javlja pojačano nastojanje da se poveća proizvodnja hrane. Uzgajanje gljiva je jedna od mogućnosti da se tome bar djelomično udovolji. Vrste koje opisujem u ovoj knjizi, uzgajaju se na različitim ostacima poljoprivrednih i drugih proizvoda. Ni ostale potrepštine, pogotovo za amatersku proizvodnju, neće iziskivati prevelika ulaganja, pa će uzgoj gljiva steći vjerojatno mnoge poklonike. Napominjem da uzgajanje gljiva ostavlja mogućnosti za vlastita istraživanja i dalja unapređivanja postupaka. Veselit ću se čujem li uskoro za uspjeh i vlastita iskustva novih uzgajivača.
Svima koji su mi na bilo koji način pomogli u uzgajanju gljiva, a pogotovo pri objavljivanju ove knjige najljepše se zahvaljujem.
Dipl. inž. Zlatko Lisjak
Sadržaj
Predgovor
OPĆENITO O GLJIVAMA
UZGOJ GLJIVA NEKAD I DANAS
POVIJEST UZGOJA
EKONOMIČNOSTI PERSPEKTIVE UZGOJA
UZGOJ ŠAMPINJONA
ŠTO JE POTREBNO ZA UZGOJ ŠAMPINJONA
Prostor za uzgoj šampinjona
Prostor za pripremu komposta
Sirovina za pripremu supstrata (komposta)
Sirovina za pripremu pokrovne mješavine
Micelij
Voda
Grijanje
Sandučići ili vreće za uzgoj
Ventilatori
Mjerni instrumenti
Alatke
Ostale potrepštine
PRIPREMA KOMPOSTA (KOMPOSTIRANJE)
Postavljanje hrpe
Prvo prevrtanje
Drugo prevrtanje
Treće prevrtanje
PRIPREMA SINTETSKOG KOMPOSTA
PASTERIZACIJA
SADNJA (NADIJEVANJE GREDICA)
PRORASTANJE (RAZVOJ MICELIJA)
POKRIVANJE
PLOĐENJE
BRANJE
NEPOŽELJNE POJAVE PRI UZGOJU ŠAMPINJONA
Gljiva gnojištarka
Bijela gipsasta plijesan
Smeđa gipsasta plijesan
Bijela paučinasta plijesan
Meka trulež
Suha trulež
Gljivine muhe i mušice
Nematode
Grinje
Puževi
PREVENTIVNE MJERE ZA SUZBIJANJE BOLESTI I ŠTETOČINA PRI UZGOJU ŠAMPINJONA
OSVRT NA MODERAN – INDUSTRIJSKI NAČIN UZGOJA ŠAMPINJONA
UZGOJ SLAMNATICE
ŠTO JE POTREBNO ZA UZGOJ?
Prostor za uzgoj
Sirovina za pripremu supstrata
Sirovina za pripremu pokrovne mješavine
Ostale potrepštine
PRIPREMA SUPSTRATA
SADNJA (NADIJEVANJE SUPSTRATA)
PRORASTANJE SUPSTRATA
POKRIVANJE
PLOĐENJE
BRANJE
NEPOŽELJNE POJAVE I ZAŠTITA
UZGOJ BUKOVAČE
UZGOJ BUKOVAČE NA SUPSTRATU
ŠTO JE POTREBNO ZA UZGOJ?
Prostor za uzgoj
Rasvjeta
Grijanje
Ventilacija
Prostor ili posuda za pripremu supstrata
Sirovina za pripremu supstrata
Ostale potrepštine
PRIPREMA SUPSTRATA
SADNJA (NADIJEVANJE SUPSTRATA)
PRORASTANJE
PLOĐENJE
BERBA
BOLESTI I ŠTETOČINE
Zelene plijesni
Muhe i mušice
Nematode
Preventivne mjere pri uzgoju bukovače
INTENZIVNA PROIZVODNJA
UZGOJ BUKOVAČE NA DRVU
ŠTO JE SVE POTREBNO?
Drvo
CIJEPLJENJE (NADIJEVANJE PODLOGE)
Metoda bušotina
Metoda proreza
Metoda kolutova
Metoda istovremenog cijepljenja i trapljenja oblica
PRORASTANJE
POSTAVLJANJE KULTURE
NJEGA KULTURE
PLOĐENJE
BERBA
CIJEPLJENJE PANJEVA
UZGOJ JABLANOVAČE
ŠTO JE POTREBNO ZA UZGOJ?
CIJEPLJENJE, PRORASTANJE I PLOĐENJE NA DRVU
UZGOJ NA SUPSTRATU
UZGOJ PANJEVČICE
ŠTO JE POTREBNO ZA UZGOJ?
CIJEPLJENJE, PRORASTANJE, PLOĐENJE
UZGOJ BARŠUNASTE PANJEVČICE
UZGOJ NA DRVU
UZGOJ NA SUPSTRATU
UZGOJ SHI-TAKE
UZGOJ NA DRVU
UZGOJ NA SUPSTRATU
Uzgoj na drvu, uzgoj na supstratu
UZGOJ JOŠ NEKIH GLJIVA
Ćopasta tintnica ili velika gnojištarka
Gljiva rižine slame – vrećasta tobolčarka
Judino uho
Modrikača
MIKORIZNE GLJIVE
Vrganj, lisičica, tartuf
NABAVKA I IZBOR MICELIJA
Nadjevena hranjiva podloga
PROIZVODNJA MICELIJA
VELIKE MOGUĆNOSTI ISKORIŠTAVANJA GLJIVA
Duboko zamrzavanje
Sušenje
Kiseljenje
Recepti za pripremu jela od gljiva
LITERATURA
IZVORI SLIKA
Mikorizne gljive
Većina ljudi kad se spomenu gljive misli na vrganje i lisičice. To su najpoznatije gljive, jer su vrlo ukusne, u šumama se pojavljuju u većim količinama i skupljači ih najčešće nude na tržnicama. Rastu po šumama od proljeća do jeseni, osobito kad poslije obilnih kiša zatopli. Na tržnicama postižu dobru cijenu, a tražene su i u otkupnim stanicama gdje se otkupljuju u velikim količinama za potrebe prehrambene industrije. Zbog toga se mnogi zanimaju kako se te gljive mogu uzgajati.
Nažalost, unatoč mnogim nastojanjima znanstvenika, ni do danas se nije u potpunosti ovladalo njihovim uzgojem. Već niz godina u mnogim institutima stručnjaci vrše različite pokuse. O tim pokušajima ima mnogo pisanih materijala s mnogo podataka. No tim podacima čitaoci ne bi trebalo da se zamaraju. Treba da znaju samo to da i vrganj i lisičica, uz mnoge druge gljive, čine grupu takozvanih mikoriznih gljiva. Pod mikoriznim gljivama podrazumijevamo one koje žive u simbiozi sa višim biljkama na njihovom korijenu. Korist je obostrana jer hife micelija gljive obavijaju ili čak prodiru u korijen i na taj se način opskrbljuju nekim hranjivim tvarima, a biljka u prisustvu gljive postaje sposobnija za korištenje mineralnih tvari iz tla te bujnije raste i postaje otpornija na razne bolesti!
Hellmut Steineck spominje uspješnu primjenu mikorize prilikom podizanja velikih plantaža borova u Argentini. Zadovoljavajući rast i zdravstveno stanje borova postigao se tek mikorizivanjem sadnica gljivom iz roda vrganjevki (Suillus granulatus). Nas ovdje više zanima što gljiva dobiva od biljke. Prema nekim istraživanjima opskrbljuje se ugljikohidratima, aminokiselinama i drugim. Dosad nije precizno utvrđeno koje sve tvari u kojim količinama te pri kakvim uvjetima pojedina vrsta gljiva prima od pojedine vrste biljaka, što i jest najveći problem usavršavanja umjetnog uzgoja mikoriznih gljiva. Zbog nepotpunih podataka nije moguće pripremiti hranjivu podlogu za uspješan uzgoj. Zato se mikorizne gljve zasad uzgajaju na prirodnim staništima ili na odgovarajućim staništima zajedno sa svojim simbiontima.
Problem je pronaći simbionte pojedinih vrsta gljiva. No tu već ima nekih iskustava. Na tržištu se danas može naći micelij i za mikorizne gljive. Preporučuje se da se u proljeće na prirodnim staništima zamiješa micelij sa tlom i dalje prepusti prirodi. Tako se može dobiti polukultura vrganja. Kod lisičice (Cantharellus cibarius) postoje dvije sorte. Jedna preferira kiselo tlo, tj. raste u crnogoričnoj šumi, dok druga raste u bjelogoričnoj šumi na neutralnom vapnenastom tlu. O tome prilikom uzgoja treba voditi računa.
Mikoriza se može uspostaviti i u vrtu rasadniku ili na nekom drugome mjestu gdje se želi naseliti neka od mikoriznih gljiva.
Sadnice odgovarajućega partnera sade se u gredice ili cvijetnjake u sterilizirano tlo pomiješano s micelijem željene vrste gljiva. Sadnja se obavlja u proljeće. U toku ljeta micelij gljive proraste cijelo tlo pa se tako hife isprepliću s korijenjem simbionta. Pri presađivanju na mjesta gdje će dalje rasti, preporučljivo je malo primiješati zemlje s prirodnog nalazišta iste gljive. Navodno se tako pomaže stvaranje odgovarajuće bakterijske flore koja je bitna za formiranje plodišta.
Od mikoriznih gljiva osobito je zanimljiva gljiva TARTUF.
Ta izuzetna gljiva, još u davnim vremenima prozvana čudom prirode, koja je u nekim zemljama omogućila zamah vrlo unosne gljivarske djelatnosti, izaziva pažnju zbog više neobičnosti:
- Smatraju je jednim od najbiranijih gastronomskih specijaliteta tako da postiže fantastične tržišne cijene, pa je potražnju teško podmiriti.
- Pored delikatesnosti tartuf je cijenjen i kao navodni afrodizijak.
- Raste pod zemljom pa se plodište pronalazi i vadi uz pomoć posebno dresiranih pasa.
- Ne živi samostalno nego u simbiozi sa nekim vrstama drveća i grmlja.
- U posljednje vrijeme tartuf je moguće uzgojiti jer se već mogu nabaviti sadnice određenih vrsta drveća na čijem korijenskom sistemu je uspostavljena mikoriza.
BIJELI TARTUF (Tuber Magnatum, Pico) je gljiva gomoljastog plodišta, okeržutoilovaste boje ili žutoilovaste, u jesen veoma karakteristična mirisa.
Gomoljika je nepravilnog oblika i naraste do različitih veličina od 10 gr 0,5 kg. Raste na vapnenasto-ilovastim tlima. Vjerojatno raste u simbiozi s različitim vrstama drveća i grmlja jer je pronalazimo ispod hrasta, topole, jasena, graba, lipe, lijeske i drugih. Kod nas je najpoznatije nalazište u Istri. Stručnjaci koji su se bavili tartufima smatraju da tartufa ima i u drugim dijelovima naše zemlje. U manjim količinama pronađeni su na nekoliko lokaliteta. Ozbiljnije se iskorištavaju samo na području Istre.
Otkup i plasman organizira Šumarija Buzet. Godišnje se skupi 2000 6000 kg i najveći dio izveze u susjednu Italiju gdje postiže cijenu 500 600 tisuća lira po kilogramu, ovisno o kvaliteti.
Tartuf se isključivo pronalazi pomoću dresiranih pasa (u Francuskoj navodno za istu svrhu koriste svinje). Pas istančanim njuhom pronalazi gljive koja se nalazi 5-15 cm ispod površine zemlje. Kad je počne iskopavati tartuf ar mu j e uzme, a za nagradu pas dobije komadić gljive ili neke druge hrane. Jedan čovjek sa dobrim psom može dnevno u sezoni tartufa skupiti 0,3 1 kg gljiva. Kako je to veoma unosno, nije čudo da poznavaoci gljive u vrijeme berbe tartufa zanemaruju sve druge poslove.
Inače, postoji više vrsta tartufa, bolje ili lošije kvalitete. Npr. u cijelom svijetu je po tartufima poznata pokrajina Perigord. Tamo raste crni tartuf (Tuber melanosporum) koji se skuplja zimi od prosinca do ožujka. Manjih količina nego u Francuskoj ima i u nekim pokrajinama Italije, te u Španjolskoj i nekim drugim zemljama. U Francuskoj se unazad 50 g. količina skupljenih tartufa naglo smanjila jer su šume iskrčene i površine privedene drugoj svrsi. Sad se vodi akcija za obnovu šuma u kojima bi se proizvodili tartufi. Pošumljavanje se vrši mikoriziranim sadnicama hrasta i lješnjaka. Proizvodnjom sadnica bavi se Nacionalni institut AGRRI TRUFFE. Stručnjaci tog instituta garantiraju uspješnu proizvodnju tartufa u nasadima zasađenim njihovim sadnicama. U Francuskoj nisu ostali usamljeni u ovom poslu jer su se i u drugim zemljama stručnjaci sa područja uzgoja gljiva itekako pozabavili mikorizom. Na mikorizi se u posljednje vrijeme sve više radi i kod nas.
Suvišno je ponavljati višestruku ekonomsku opravdanost ovih pokušaja. Povećanje površina pod šumom čak i na mineralima siromašnim tlima, veći prirast ovakvih šuma, bolje zdravstveno stanje, te proizvodnja tartufa veoma traženog izvoznog artikla.
Na korinom sistemu primjećuju se prvi tragovi mikorize
Najednostavniji i najsigurniji način za podizanje kultura za uzgoj tartufa je sadnja mikoriziranih sadnica na pažljivo odabranom staništu. Zemljište mora udovoljavati nekim zahtjevima da bi uspjeh bio što sigurniji. Tlo mora biti vapnenasto, uz obavezno veći Ph od 7,5. Struktura treba da je sipka, mrvičasta, da omogućuje laganu cirkulaciju vode i plinova. Odgovara glinasto, pjeskovito tlo sa primjesom organskih tvari. Poželjno bi bilo da je zemljište južne ekspozicije a po mogućnosti i uz kakav vodotok. Veoma odgovaraju topla staništa u umjerenim klimama. Prevelika vlaga a i učestale hladnoće ispod -10°C mogu biti štetne za tartuf. Štetni su i dulji sušni periodi, pa je tada potrebno kulturu navodnjavati ili zalijevati.
Prije sadnje sadnica zemljište je potrebno obraditi. Preporučuje se saditi 400-600 sadnica po ha u razmaku 5-6 m. Prvih godina može se kultura površinski obraditi, a može se čak još nešto uzgajati kao međukultura. Imajući u vidu zaštitu od isušivanja, ili u drugom slučaju prekomjernu vlagu i hladnoću nekad bi bilo potrebno pokriti površine slamom ili folijom. Kultura ne smije biti pregusta da bi sunčeve zrake mogle doći do tla. O tome treba voditi računa kod formiranja krošnje, pa se suvišne grane mogu obrezati. Prve gomoljike mogu se naći 6-10 godina nakon osnivanja kulture, vjerojatno i prije ukoliko su preduvjeti optimalno ispunjeni. U literaturi se susreću podaci da se tada pod jednim stablom može naći 0,250,50 kg godišnje.
Ako se ne mogu nabaviti sadnice od specijaliziranog proizvođača, tartuf se može pokušati naseliti na odgovarajuću podlogu koristeći se sadnicama koje su nikle i rasle na području gdje ima tartufa. Korijenje tih sadnica je često sasvim dobro isprepleteno micelijem. Presadi li se na odgovarajuću, naprijed opisanu podlogu, može se očekivati da će se tu pojaviti gomoljike.
Sadnice se mogu odgojiti i samostalno. Preporuča se da se radi toga koristi sjeme (žir ili lješnjak) iz šume tartufa. Sjemenke se zasade i puste da proklijaju. Na korijenje novih biljaka stavljaju se zrele spore tartufa ili što je još sigurnije, podloge proraštene micelijem tartufa. Tako se uspostavlja mikoriza. Daljnji rast biljke teče u staklenicima ili cvjetnjacima do presađivanja. Za uspjeh je opet važno da se za presađivanje odabere takvo mjesto da i tlo i klima odgovaraju istodobnom rastu biljke i razvoju tartufa.