Vina Jugoslavije

MNOGI ljudi, među njima i velikani ljudskog roda, rekli su da je vino ponajbolje piće koje je proizveo čovjek. Ono nije samo piće za užitak, za okrepu tijela i duše, ono je hrana i lijek. Dakako, ako se pije umjereno i ako se poštuju kultura pijenja i posluživanja.

U mediteranskim zemljama, među koje se ubraja i naša zemlja, duga je tradicija gajenja vinove loze te proizvodnje i njege vina. Tijekom stoljeća narodi Mediterana ostali su privrženi vinovoj lozi i vinu uz što su stvorili ne mali broj svojih običaja, svetkovina, a da ne spominjemo specifičnu ishranu te kulturu življenja. Zahvaljujući raznolikosti prirodnih uvjeta, geografskom položaju i historijskim utjecajima u vinogradarstvu i vinarstvu, po raznovrsnosti sorti i kvaliteti vina Jugoslavija predstavlja svijet u malome. Nedvojbeno da smo veoma bogati raznim vinima i sortama grožđa, ali to, na žalost, ekonomski još nije adekvatno iskorišteno u interesu naše zemlje i milijuna stanovnika koji žive od toga. U toj složenoj grani privrede utrživanje i prodaja naših vina na domaćem i inozemnom tržištu bila je oduvijek naša najslabija točka. Ni današnja prodaja ni marketing vina nisu onakvi kakve bismo željeli imati, posebice kada je riječ o izvozu vina, potrošačima u našoj zemlji, gostima u ugostiteljskim radnjama te brojnim inozemnim turistima. Jedva da uspijevamo evidentirati promjene u potrošnji u ugostiteljstvu i domaćinstvu.

Premda posjeduje izvjesnu tradiciju u izvozu vina, o čemu svjedoče brojni historijski dokumenti, Jugoslavija se nikada nije dovoljno predstavila svijetu svojim zaokruženim asortimanom kvalitetnih vina. Do nedavno smo ga prodavali drugim zemljama da »popravljaju« svojstva i kvalitetu svojih vina. Zbog toga smo za potrošače diljem svijeta ostali gotovo nepoznati svojim raznovrsnim i kvalitetnim vinima. U novije situacija se nešto poboljšava, ali to ide teško i sporo. Očito je da to stanje valja hitno mijenjati. Predstoji nam mnogo posla da se svijetu i inozemnim potrošačima predstavimo u pravoj svjetlosti, jer zaista imamo što pokazati i ponuditi. Moramo biti svjesni da bez ekspanzije u potrošnji, bez bolje i ekonomski efikasnije prodaje vina u zemlji i u svijetu ne možemo dalje razvijati i unapređivati tu proizvodnju, ma da u tom pogledu posjedujemo povoljne prirodne uvjete, toliku tradiciju i, nadasve, Ijubav.

Eto, te činjenice bile su osnovni motivi što su nas naveli da napišemo knjigu o jugoslavenskim vinima. Prije svega, željeli smo predstaviti i prikazati golemo bogatstvo i kvalitetu vina brojnih naših proizvođača s namjerom da cjelovito upoznamo domaćeg i inozemnog vinoljupca. Smatramo da je to uvjet već potrošnji i kvalitetnijem uživanju vina. To bogatstvo i raznolikost dobivaju na vrijednosti ukoliko ih adi no predstavimo. Jer, ni domaći ni inozemni potrošači neće tražiti vino koje ne poznaju.

U prikazu vina Jugoslavije pošli smo od vinogradarskih rajona, podrajona i vinogorja te velikih vinarskih kuća koje njeguju i isporučuju vina u originalnim bocama. U ovoj knjizi nismo mogli prikazati brojne manje društvene proizvođače što proizvode znatne količine kvalitetnih vina, a da ne spomenemo individualne proizvođače koji nerijetko proizvode visokokvalitetna vina. Razlozi tome leže u ograničenom prostoru knjige. Prikaz u knjizi obuhvaća svih 20 vinogradarskih rajona, oko 190 vinogorja, 95 vinarija i oko 740 vina, od kojih smo detaljno opisali 170. Pokušali smo dati zaokruženu sliku šarolike lepeze naših vina, vinogorja i vinarskih kuća.

Prilikom pisanja knjige susreli smo se s brojnim poteškoćama i dilemama: kako pisati, kako predstaviti vinarije i njihova vina, koliko prostora dati pojedinim vinima i njihovim vinarskim kućama. Izgradili smo kriterije, ali ih nismo mogli provesti posvuda ujednačeno. Negdje smo ustupili prostor posebnoj kvaliteti vina i tradiciji, drugdje, pak, veličini vinarske kuće i količini njezine proizvodnje. No osnovni kriterij za prikazivanje vina bilo je originalno pakiranje i etiketa vina. Tako se moglo dogoditi da su neke vinarije opisane isključivo zbog velike količine proizvodnje, premda ne posjeduju originalno pakiranje. U toku rada na knjizi posjetili smo sve vinarske kuće od kojih smo dobili mnoštvo podataka potrebnih za ovu knjigu. Nekoliko puta smo prerađivali i dorađivali taj materijal dok ga nismo dovršili. Uza sav trud što smo ga uložili u tu knjigu, zasigurno će biti propusta u prikazu pojedinih vinogorja, vinarskih kuća i vina. Zato smo svi unaprijed zahvalni na budućim primjedbama koje će poslužiti za ispravak u novom domaćem ili inozemnom izdanju.

Prof. dr Branko Štancl
Mr Vinko Milat

Sadržaj

Predgovor
Rajonizacija vinogradarstva Jugoslavije
Vina Jugoslavije
Primorski rajon Slovenije
Podravski rajon Slovenije
Posavski rajon Slovenije
Rajon Kontinentalne Hrvatske
Rajon Primorske Hrvatske
Rajoni Bosne i Hercegovine
Rajoni Crne Gore
Rajoni Vojvodine

Šumadijsko velikomoravski rajon Srbije
Zapadnomoravski rajon Srbije
Timočki rajon Srbije
Nišavsko južnomoravski rajon Srbije
Rajon Kosova
Pelagonijsko pološki rajon Makedonije
Povardarski rajon Makedonije
Pčinsko osogovski rajon Makedonije
Svjetska proizvodnja grožda i vina

Vinogradarstvo i vinarstvo u Jugoslaviji
Osnovi marketinga jugoslavenskih vina
Vinske boce, čaše i posluživanje vina
Križevački štatuti
Kazaio vinarskih kuća
Kazalo opisanih vina
Odabrana literatura

Uvod

Ovaj prostor željeli bismo iskoristiti da se zahvalimo svim vinarskim kućama, kolegama i prijateljima na susretljivosti i pomoći koju su nam pružili. Bez njihove suradnje i podrške taj posao ne bismo mogli obaviti. Veoma je teško napisati tako obimnu a ujedno jednostavnu knjigu. Toga smo postali svjesni tek kada smo se, nakon prikupljenih podataka, upustili u pisanje. Zbog toga se posebno zahvaljujemo Josipu Fruku, bivšem direktoru Izdavačke djelatnosti Mladosti i Miroslavu Kutanjcu, uredniku knjige, koji su svojim sugestijama i radom pridonijeli ovakvom izgledu naše knjige.

Za brojne korisne prijedloge i savjete zahvaljujemo i našim recenzentima, dr Dubravki Premužić, profesorici vinarstva na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu, i akademiku dr-u Vladimiru Stipetiću, profesoru na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Kao autori bit ćemo sretni ako našom knjigom pridonesemo boljem upoznavanju bogatog asortimana naših vina i kulturnijem uživanju toga plemenitog pića. Prikazujući vina držali smo se našeg načelnog stava o vinu, naime, da postoje samo dobra i bolja vina. Vjerujemo da smo u pravu ako se radi o prirodnim vinima.

Svaki prigovor da knjigom o vinima Jugoslavije populariziramo pijenje vina, a time da negativno djelujemo na Ijude, mirne duše odbijamo. Mnoge zemlje danas se protiv alkoholizma bore širenjem kulture pijenja vina. Vino je ponajmanje štetno ako se pije umjereno. I lijekovi su štetni ako se piju u većim količinama, što nije razlog za njihovu zabranu. Kao za sve u životu, i u pijenju valja znati mjeru i imati odgovarajuće znanje i iskustvo.

Vino je oduvijek zbližavalo Ijude, otvaralo i nadahnjivalo duše, stvaralo prijateljstva i ugodne trenutke u druženju Ijudi. U ovom našem razjedinjenom i napetom svijetu opuštanje, druženje i međusobno razumijevanje više nam je nego potrebno. Kao autori knjige držimo da tome umnogome doprinosi vinska kultura.

Naposljetku, željeli bismo da naša knjiga istinski posluži razvoju vinske kulture, znalačkom odnosu prema vinu, boljem druženju Ijudi i naroda te bogatijem i Ijepšem življenju.

U Zagrebu, rujna, 1984. godine
Prof. dr Branko Štancl, dipl. inž. agr.
Mr Vinko Milat, dipl. inž. agr.

Svjetska proizvodnja grožđa i vina

Površine pod vinovom lozom u svijetu

PROIZVODNJA grožđa i vina ubraja se među najstarije proizvodne djelatnosti Ijudskoga roda. Ipak, ta je proizvodnja veoma dugo bila ograničena na zemlje, tzv. tradicionalne proizvođače grožđa i vina. Pri tome valja istaći da jedan dio zemalja svijeta ne raspolaže povoljnim prirodnim uvjetima za uzgoj vinove loze. Ta se proizvodnja slabo razvija i kod onih zemalja s povoljnim prirodnim uvjetima, koje u vinogradarstvu nemaju vlastitu tradiciju. lako se razvojem svjetskog prometa proširilo područje uzgoja vinove loze, ipak i nadalje najveći dio proizvodnje odnosi se na evropske zemlje i još nekoliko zemalja s tradicijom uzgoja vinove loze. Značajna ekspanzija proizvodnje grožđa, odnosno površina pod vinovom lozom, nakon drugoga svjetskog rata dogodila se u zemljama s velikom vinogradarskom tradicijom.

Prema podacima FAO , prije drugoga svjetskog rata, tj. u razdoblju od 1934-1938. godine, površine pod vinovom lozom u svijetu iznosile su 8 220 000 hektara1 . Podaci Međunarodnog ureda za lozu i vino (Office Internationale de la Vigne et du Vin), pokazuju da je 1910. godine pod vinovom lozom bilo 6 795 000 hektara.

Poslije drugoga svjetskog rata površine vinograda u stalnom su porastu do 1979. godine i za iste zemlje proizvođače grožđa one su porasle gotovo za 2 milijuna hektara. Pored toga, pojavilo se desetak novih zemalja koje ranije nisu uzgajale vinovu lozu. Njihove ukupne površine iznosile su cca 86 000 hektara (Irak, Saudijska Arabija, Jemen, Koreja i dr.). Ako uključimo i površine novih proizvođača, onda su 1979. godine površine pod vinovom lozom u svijetu iznosile 10 276 000 hektara. Nakon te godine površine se blago smanjuju, posebice u evropskim zemljama. Razlozi leže u pretvaranju površina za druge kulture, u napuštanju proizvodnje na strmim terenima i teškim za mehaničku obradu, u porastu prinosa na plantažnim vinogradima, zatim u politici ograničavanja razvoja vinogradarstva (u pojedinim zemljama) te u otežanim uvjetima prodaje na svjetskom tržištu i dr. U osamdesetim godinama ovog stoIjeća više od 50 zemalja u svijetu uzgaja vinovu lozu. Među njima nalaze se zemlje s neznatnim površinama, kao i nekoliko velikih proizvođača s više od milijun hektara. Najveći dio površina pod vinogradima i dalje se nalazi u Evropi, 6 017 000 ha (1979. godine), odnosno 5 782 000 ha (1982. godine) ili nešto manje od 60 posto. Udio površina Evrope u ukupnoj svjetskoj proizvodnji prije je bio veći, a prema stanju u 1934-1938. g. iznosio je gotovo 80 posto (tabela 1). Smanjenje udjela Evrope za više od 20 posto u svjetskim površinama pod vinovom lozom nastalo je kao rezultat najprije blagog, a kasnije i povećanog smanjivanja površina nasuprot ekspanziji površina u drugim dijelovima svijeta.

Osim toga, u površine Evrope, u podacima za 1934-1938. g., obuhvaćeni su vjerojatno i podaci za evropski dio SSSR, dok su u kasnijim podacima površine SSSR-a iskazane zasebno. Ipak, ostaje činjenica da se površine u Evropi u cjelini smanjuju, mada su u pojedinim zemljama u porastu. Nasuprot tome, na svim kontinentima porast površina u istom razdoblju bio je veoma značajan. Najveće proširenje površina pod vinogradima zabilježeno je u SSSR-u, Aziji te Sjevernoj i Južnoj Americi. Radi usporedbe kretanja površina u razdoblju prije i poslije drugoga svjetskog rata dajemo pregled deset najvećih uzgajivača vinove loze.

FAO = Food and Agriculture organization (Organizacija za ishranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda)
Podaci nekih autora za predratno razdoblje iskazuju svjetske površine pod vinogradima znatno višim, tj. za 1934-1938. su po tim podacima 8 820 000 ha uključujući i SSSR

Očito je da je u razmatranom razdoblju došlo do značajnih promjena u površinama vinograda u svijetu, pa i među deset vodećih zemalja. Umjesto Francuske, kao vodeće vinogradarske zemlje, na prvo mjesto izbija Španjolska, zatim slijede Italija, SSSR (u 1982. g. zauzima 2. mjesto), a Francuska pada na četvrto mjesto. Alžir i Grčka znatno su smanjili svoje površine (Alžir za više od 50 posto), tako da se danas više ne nalaze među deset vodećih zemalja proizvođača grožđa u svijetu.

Tabela br. 1 Površine pod vinovom lozom po kontinentima
Kontinent / hektari %	1934-38. g.		1952-56. hektari %		1961-65. hektari %		1976. hektari %		1979. hektari %		1982. hektari %
1. EVROPA	6 470	79 %	6 401	71,1 %	6 543	64,8 %	6 057	59,6 %	6 017	58,9 %	5 782	57,9 %
2. SJ. AMERIKA	240	2,8	233	2,6	250	2,5	349	3,4	355	3,5	385	3,9
3. JUŽ. AMERIKA	330	4,0	389	4,3	467	4,6	559	5,5	577	5,6	519	5,2
4. AZIJA	590	7,2	956	10,6	1 172	11,6	1 338	13,7	1 457	14,3	1 405	14,1
5. AFRIKA	540	6,5	568	6,3	545	5,4	483	4,8	444	4,4	432	4,3
6. OCEANIJA	50	0,5	55	0,6	55	0,5	66	0,6	66	0,6	76	0,8
7. SSSR	(420)**	—	395	4,4	1 027	10,2	1 250	12,3	1 300	12,7	1 380	13,8
	—	—	13 +	0,1	46x	0,4	16xx	0,1	—	—	—	—
8. SVIJET	8 220*	100,0	9010	100,0	10 105	100,0	10 176	100,0	10 276	100,0	9 978	100,0

Izvor podataka: FAO Yearbook — Production (različita godišta)
* Površine uključivši i SSSR
** Izdvojene površine SSSR-a prema podacima V. Tuskića i M. Stojanovića, »Vinogradarstvo« Beograd, 1954.
+ Razlika od 13 000 ha odnosi se na zemlje za koje se nije za te godine raspolagalo s podacima (procjena)
x Razlika od 46 000 ha za zemlje bez podataka (procjena)
xx Razlika od 16 000 ha za zemlje bez podataka (procjena)

Tabela br. 2 Proizvođači grožđa prema vinogradarskim površinama
Države/godine	1934-38.		1979.		1982.
Države/godine	000 ha	redoslijed	000 ha	redoslijed	000 ha	redoslijed
1. FRANCUSKA	1 620	1.	1 260	4.	1 173	4.
2. ŠPANJOLSKA	1 564	2.	1 630	1.	1 655	1.
3. ITALIJA	955	3.	1 450	2.	1 377	3.
4. SSSR	420	4.	1 300	3.	1 380	2.
5. ALŽIR	406	5.	(200)	11.	196	11.
6. TURSKA	359	6.	800	5.	800	5.
7. GRČKA	269	7.	(198)	12.	181	12.
8. PORTUGAL	263	9.	320	8.	260	9.
9. RUMUNJSKA	239	10.	320	8.	260	9.
10. JUGOSLAVIJA	227	11.	240	10.	247	10.
11. ARGENTINA	160	12.	342	7.	318	7.
12. SAD	266	8.	260	9.	310	8.

Izvor podataka: FAO Yearbook Production.

Ostale zemlje uglavnom su zadržale svoje pozicije budući da su im površine rasle razmjerno porastu površina ostalih vodećih svjetskih proizvođača.

Veliki napredak načinila je Argentina koja je, s obzirom na stanje prije drugoga svjetskog rata, gotovo udvostručila svoje površine, pa se tako uvrstila u svjetsku proizvođačku velesilu. Isto tako, SAD su značajno povećale svoje površine, te su zadržale 8. mjesto na listi. Promatrajući odnos površina vodećih zemalja poslije drugoga svjetskog rata, u odnosu na predratno stanje, može se ustvrditi da su osim Alžira veliki pad imale i Grčka (za 26,4 posto) i Francuska (za 22,3 posto). Najveće apsolutno i relativno povećanje površina zabilježeno je u SSSR-u, gdje su površine porasle za više od 900 000 ha ili više od 3,3 puta. Slijedi Turska, koja je povećala površine za 2,2 puta, Italija 1,5 puta, Portugal 1,4 puta. Manje povećanje imala je Jugoslavija (5,7 posto), te Španjolska (4,2 posto).

U razdoblju od 1934-1938. g. 10 vodećih zemalja po površinama vinograda imalo je 6 322 000 ha, što je činilo 76,9 posto od ukupnih svjetskih površina. Prema stanju u 1979. godini, odnosno 1982. godini, 10 vodećih zemalja raspolaže sa 7 974 000 ha odnosno 7 894 000 ha, što čini više od 78 posto ukupnih površina. Znači: unatoč širenju broja zemalja koje uzgajaju vinovu lozu, ipak se u još većoj proporciji koncentrira kod vodećih zemalja.

Prema predviđanjima projekcije FAO, u odnosu na ranije petogodišnje razdoblje, očekuje se znatno usporeni rast površina vinograda u Zapadnoj Evropi. U Portugalu, na primjer, rast novih površina pod vinogradima je zakonom zabranjen. Španjolska će znatno smanjiti širenje površina, kao i neke druge vinogradarske zemlje Evrope. U SAD-u se očekuje, također, snažno opadanje rasta plantažnih vinograda, dok se u istočno-evropskim zemljama, posebice u SSSR-u i Rumunjskoj, predviđa i nadalje značajan porast površina. U Alžiru će se i nadalje stanovite površine vinograda namijeniti drugim kulturama. Povećanje vinograda predviđa se u nekim zemljama u razvoju. Općenito se može konstatirati da je u razmatranom razdoblju došlo do značajne ekspanzije površina u pojedinim vodećim zemljama, naročito u nekim zemljama Zapadne Evrope, te u SAD-u, zatim SSSR-u i nekim istočnoevropskim zemljama. Za očekivati je da će uslijed potreba za ravničarskim površinama za neke druge kulture stopa porasta vinograda u narednom periodu biti sporija, s izuzetkom u već spomenutim istočnoevropskim zemljama i SSSR-u.

Nadalje, značajan utjecaj imat će i činjenica da će proizvodnja grožđa i vina rasti zahvaljujući suvremenijim načinima proizvodnje i primjeni moderne tehnologije. Bitan utjecaj na rast površina, nedvojbeno, imat će i odnosi na svjetskom tržištu vina, a prije svega kako će se kretati potrošnja vina u zemljama netradicionalnim proizvođačima vina.

Radi cjelovitosti uvida u svjetske površine pod vinovom lozom dajemo pregled zemalja po kontinentima koje su proizvodile grožđe. Redoslijed je načinjen prema stanju površina u 1982. godini. Broj u zagradi označava tisuće hektara. U Evropi, uključivši SSSR, redoslijed zemalja bio je slijedeći: 1. Španjolska (1655), 2. SSSR (1380), 3. Italija (1377), 4. Francuska (1173), 5. Portugal (374), 6. Rumunjska (260), 7. Jugoslavija (247), 8. Bugarska (148), 9. Grčka (181), 10. Madžarska (150), 11. Njemačka (89), 12. Austrija (55), 13. Čehoslovačka (38), 14. Albanija (18), 15. Švicarska (14), 16. Belgija i Luxembourg (1), 17. Malta d).

U Sjevernoj i Južnoj Americi redoslijed zemalja po površinama vinove loze bio je slijedeći: 1. Argentina (318), 2. SAD (310), 3. Čile (112), 4. Brazil (58), 5. Mexico (48), 6. Kanada (27), 7. Urugvaj (12), 8. Peru (10), 9. Bolivija (6).

U Africi redoslijed je bio slijedeći: 1. Alžir (196 ha), 2. Južnoafrička Republika (115), 3. Maroko (51), 4. Tunis (26), 5. Egipat (26), 6. Libija (7), 7. Madagaskar (2). U Aziji bilo je 15 zemalja s vinovom lozom, koje su imale slijedeće površine u 1982. godini: 1. Turska (800), 2. Iran (188), 3. Sirija (105), 4. Irak (56), 5. Kina (43), 6. Cipar (34), 7. Japan (53), 8. Libanon (23), 9. Jemen (12), 10. Koreja (11), 11. Indija (11), 12. Izrael (6), 13.J3audijska Arabija (5), 14. Pakistan (3), 15. Jordan (3). Australija je imala u istoj godini 70, a Novi Zeland 6 tisuća hektara.

Među proizvođačima očito postoje velike razlike u površinama vinove loze, ali i u korištenju proizvedenog grožđa. Tako, na primjer, u Iranu i Cipru velike količine grožđa služe za proizvodnju suhog grožđa (grožđica), te su u toj proizvodnji vodeće zemlje u svijetu.

Daljnji razvitak vinogradarske proizvodnje ovisit će o brojnim činiocima. Ipak, najvažniji utjecaj na razvoj imat će potrošnja vina, tj. u kojoj će mjeri vino više nego do sada postati svjetskim pićem. Pijenje vina se širi, a posebno je značajno što se ono sve više troši u razvijenim zemljama, a najviše u onim u kojima je ranije potrošnja bila veoma mala. Osim potražnje vina važan činilac bit će tretman vina u svjetskom prometu i režimi na tržištu pojedinih zemalja. Kod toga mislimo na određena ograničenja u prometu, odnosno ulogu carinskih opterećenja, poreza na vino i dr., što će imati značajan utjecaj na potrošnju vina, te na veća ili manja širenja proizvodnje u narednom razdoblju.

Proizvodnja vina u svijetu

ZAHVALJUJUĆI napretku ostvarenom u tehnologiji proizvodnje, proizvodnja vina u svijetu uznapredovala je više nego površine pod vinogradima. U periodu od 1934-1938. godine, svjetska proizvodnja vina iznosila je 203 milijuna hl, da bi u 1979. godini dostigla 365, a u 1982. g. 371 milijun hl.

Podaci o svjetskoj proizvodnji pokazuju promjene u pojedinim godinama. Tako je na primjer, u trogodištu od 1976. do 1979. proizvodnja vina bila slijedeća:

1976/77. 313 000 000 hl
1977/78. 281 000 000 hl
1978/79. 293 000 000 hl

Najveći dio svjetske proizvodnje vina odnosi se na Evropu, koja je u periodu od 1934-1938. g. iznosila 156 000 000 hl, odnosno 76,8 posto (bez evropskog dijela SSSR-a). S obzirom na veći rast proizvodnje nakon drugoga svjetskog rata u drugim dijelovima svijeta, udio evropske proizvodnje u ukupnoj svjetskoj proizvodnji bio je u stalnom opadanju. To, naravno, ne znači da se smanjio ukupni fizički obujam poizvodnje, koji je veoma značajno porastao i dostigao u 1979. i 1982. godini veličinu od 268 940 000 odnosno 261 240 000 hl vina. lako je porast proizvodnje u Evropi u analiziranom periodu impozantan, još uočljiviji je porast proizvodnje vina u Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi, Oceaniji i SSSR-u.

Sjeverna i Južna Amerika prije drugoga svjetskog rata proizvodile su svega 8,2 posto svjetske proizvodnje vina, a prema stanju 1982. g. udio proizvodnje iznosi 15,5 posto, SSSR je povećao svoj udio u svjetskoj proizvodnji vina od 4 posto prije drugoga svjetskog rata na 9,2 posto u 1982. godini. To je u količinama još impozantnije, tj. od 7 600 000 hl povećao je proizvodnju prema stanju u 1982. g. na 34 000 000 hl. Napredak u proizvodnji vina učinjen je u Aziji i Oceaniji. Jedino je Afrika drastično smanjila svoj udio u svjetskoj proizvodnji vina, relativno i apsolutno, a ponajviše zbog smanjene proizvodnje u Alžiru.

U periodu od 1934-1938. godine Afrika je proizvodila 21 500 000 hl, ili 10,6 posto svjetske proizvodnje vina, da bi njen udio u novijem razdoblju opao na svega oko 3 posto (vidi tabelu 3). Relativni udio zemalja u razvoju opada i pored stanovitog rasta fizičkog obujma proizvodnje vina. Najveći porast bilježi SSSR i neke druge istočnoevropske zemlje, na primjer, Bugarska, Madžarska, koje su znatno povećale svoj udio u svjetskoj proizvodnji vina. Visoku stopu rasta proizvodnje također pokazuju Kanada i SAD.

Porast domaće potražnje u zemljama netradicionalne potrošnje vina utječe na snažan porast površina pod vinogradima, a to, pak, rezultira povećanjem obujma proizvodnje u tim zemljama. Pojedine zemlje kao, na primjer, ŠSSR i Argentina snažno proširuju proizvodnju sa ciljem da dostignu i podmire domaće potrebe u vinu. Druge, pak, zemlje nastoje da uzgojem vinograda najbolje iskoriste raspoložive površine, te osiguraju zaposlenost i rast dohotka pretežno sitnih proizvođača grožđa i vina. Kretanje svjetske proizvodnje i ograničavanje prometa vina na svjetskom tržištu čini ogromne teškoće zemljama s usitnjenom strukturom proizvodnje. S druge strane, dohodak i standard tisuća proizvođača i njihove životne egzistencije ovi se o toj proizvodnji znači da je izgubio ranije šesto mjesto. Na devetom je mjestu Rumunjska koja je prije drugoga svjetskog rata bila na petom mjestu, dok je naša zemlja zadržala i dalje deseto mjesto.

U vodećih 10 zemalja proizvodilo se prije drugoga svjetskog rata gotovo 90 posto ukupne proizvodnje vina u svijetu. Prema sadašnjem stanju 10 vodećih zemalja proizvodi između 86 do 87 posto svjetske proizvodnje, jer se proizvodnja proširila i

Tabela br. 3 Proizvodnja vina po kontinentima proizvodnja vina u 000 hl
KONTINENT	1934-38. g.	%	1952-56.	%	1961-65.	%	1971-75.	%	1979.	%	1982.	%
1. EVROPA	156 000	76,8	162 240	74,3	194 130	71,1	220 910	70,0	268 940	73,5	261 240	70,3
2. AZIJA	300	0,1	540	0,3	1 090	0,4	1 639	3,6	1 950	0,5	2 490	0,7
3. AFRIKA	21 500	10,6	21 780	9,9	20 660	8,4	14 720	4,6	9 760	2,8	11 610	3,1
4. SJ. AMERIKA	5 500	2,7	9 210	4,3	12 770	4,7	15 460	4,9	16 860	4,6	20 470	5,5
5. JUŽ. AMERIKA	11 200	5,5	18 810	8,6	25 890	9,6	31 400	10,0	34 400	9,4	37 280	10,0
6. OCEANIJA	830	0,3	1 330	0,6	1 710	1,0	3 170	1,0	4 240	1,2	4 450	1,2
7. SSSR	7 600	4,0	4 340	2,0	11 300	4,2	28 410	9,0	29 200	8,0	34 000	9,2
UKUPNO:	202 930	100,0	218 250	100,0	269 260	100,0	315 700	100,0	365 350	100,0	371 540	100,0

I pored znatnih promjena u površinama pod vinogradima, Francuska i dalje vodi u svjetskoj proizvodnji vina. Italija joj se dosta približila i u odnosu na predratno stanje, jer je svoju proizvodnju više nego udvostručila. Španjolska je zadržala i nadalje treće mjesto, zahvaljujući znatnom porastu površina vinograda. Alžir je izgubio mjesto među 10 velikih, smanjivši proizvodnju na 2 milijuna hl, tj. gotovo za 8 puta. Na četvrtom mjestu nalazi se SSSR (od predratnog sedmog mjesta). Peto mjesto pripada Argentini, a šesto SAD-u (umjesto Portugala). Na sedmo mjesto stigla je SR Njemačka, koja prije rata nije bila među 10 vodećih zemalja. Portugal je na osmom mjestu što

Tabela br. 4 Najveći proizvođači vina u svijetu proizvodnja vina u 000 hl
Zemlja	1934-38.	Redoslijed	1979.	Redoslijed	1982.	Redoslijed
1. FRANCUSKA	62 580	1.	84 560	1.	79 660	1.
2. ITALIJA	37 670	2.	79 680	2.	75 500	2.
3. ŠPANJOLSKA	19 260	3.	50 580	3.	39 010	3.
4. ALŽIR	17 880	4.	(2 000)	—	(2 300)	—
5. RUMUNJSKA	9 290	5.	8 720	8.	8 700	9.
6. PORTUGAL	7 960	6.	11 500	7.	10 000	8.
7. SSSR	7 600	7.	29 200	4.	34 000	4.
8. ARGENTINA	6 790	8.	25 160	5.	27 800	5.
9. SAD	5 260	9.	15 830	6.	19 500	6.
10. JUGOSLAVIJA	4 760	10.	6 740	10.	8 500	10.
11. NJEMAČKA	(3 760)	—	7 140	9.	15 230	7.

Izvor podataka, FAO Yearbook Production

Kod ostalih zemalja, čak brže nego kod vodećih. Prvih pet vodećih zemalja danas proizvodi oko 269 milijuna hl, što čini oko 70 posto svjetske proizvodnje vina.

Redoslijed svih važnijih proizvođača vina po kontinentima prikazujemo prema stanju u 1982. godini. U zagradi je količina vina izražena u tisućama hektolitara.

Redoslijed zemalja proizvođača vina u Evropi, uključujući i SSSR bio je slijedeći: 1. Francuska (79 660), 2. Italija (75 000), 2. Španjolska (39 010), 4. SSSR (34 000), 5. Njemačka (15 230), 6. Portugal (10 000), 7. Rumunjska (8700), 8. Jugoslavija (8500), 9. Madžarska (6000), 10. Grčka (5600), 11. Bugarska (5120), 12. Austrija (5000), 13. Švicarska (1700), 14. Čehoslovačka (1250), 15. Albanija (220), 16. Belgija-Luxembourg (160), 17. Malta (20).

U Americi redoslijed proizvođača vina bio je slijedeći: 1. Argentina (27 800), 2. SAD (19 500), 3. Čile (5760), 4. Brazil (2750), 5. Urugvaj (810), 6. Mexiko (490), 7. Kanada (470), 8. Peru (90), 9. Paragvaj (70), 10. Bolivija (20). U Africi u istoj 1982. godini proizvođači su se svrstali slijedećim redom: 1. Južnoafrička Republika (7730), 2. Alžir (2300), 3. Maroko (830), 4. Tunis (630), 5. Madagaskar (110), 6. Egipat (20).

U Aziji redoslijed je bio slijedeći: 1. Cipar (620), 2. Turska (390), dok je 1979. g. proizvodnja iznosila (630), 3. Izrael (330), 3. Japan (310), 5. Sirija (300), 6. Irak (70), 7. Libanon (50). Za proizvodnju u Kini nema odgovarajućih podataka.

U 1982. godini proizvodnja u Australiji bila je 4000, a u Novom Zelandu 450 000 hektolitara.

Svjetski izvoz vina

PORAST stanovništva u svijetu, a naročito ekonomski rast proizvodnje i porast kupovne moći utjecao je uz ostalo i na porast potrošnje vina i porast međunarodne trgovine vinom. Tome valja dodati i promjene u načinu života, u ishrani stanovništva i drugim brojnim činiocima, koji su sve više utjecali na porast potrošnje vina, kao svjetskog pića.

Svjetska trgovina vinom bilježi posebno značajan i neprekinuti porast poslije 60-tih godina. U periodu od 1962-1964. svjetski izvoz vina iznosio je oko 27 milijuna hl, da bi u 1976. dostigao 44 milijuna hl i taj se nivo kasnije nešto smanjio i stabilizirao na oko 43 milijuna hi.

Na samo da je 60-tih godina došlo do značajne ekspanzije izvoza vina, nego su se dogodile i krupne promjene kod izvoznika vina. Ponovno navodimo drastično smanjenje izvoza vina iz zemalja Sjeverne Afrike, napose Alžira. Poznato je da je taj izvoz bio u prvom redu namijenjen Francuskoj.

Nadalje, teškoće na tržištu nastupile su kao rezultat osnivanja Evropske ekonomske zajednice (EEZ). Od 1970. godine na području zemalja EEZ uvedene su mjere preferencije za uvoz vina od članica grupacije, što je pogodilo treće zemlje, a posebno afričke. One su do tada bile značajni izvoznici vina u Francusku i Zapadnu Njemačku. Mjerama EEZ ograničava se uvoz iz trećih zemalja a također su značajno porasle carine, što ovim zemljama otežava izvoz. Povoljnu situaciju od stvaranja EEZ iskoristile su Francuska i Italija. To pokazuju slijedeći podaci: Italija je povećala izvoz od 5 961 000 hl u 1969-1971. na 14 148 000 hl u 1975, a Francuska od 4 300 000 hl na 7 079 000 hl u istom razdoblju. Izvoz vina u zemlje članice zajedničkog tržišta više je nego udvostručen, a ostalo povećanje izvoza odnosi se na zemlje izvan EEZ-a. U isto vrijeme izvoz zemalja u razvoju (Alžir, Maroko, Tunis, Argentina) smanjen je za više nego dvostruko. U 1969-1971. izvoz tih zemalja iznosio je 12 171 000 hl, da bi se u 1975. godini smanjio na svega 5 834 000 hl. To je jedinstveni, golemi pad izvoza u svjetskoj trgovini, koji nikada do tada nije zabilježen a koji je imao krupne posljedice na razvoj vinogradarstva tih zemalja.

Izvoz Francuske, Italije i Španjolske i dalje je veoma značajan te bilježi porast i u količinama i u vrijednosti. lako su se smanjile količine, ipak je vrijednost izvoza bila u 1977. g. u porastu. Narednih godina izvoz raste i u količini i u vrijednosti. Francuska, Italija i Španjolska dostižu u pojedinim godinama i više od 60 posto ukupnog svjetskog izvoza. Posebno je porastao izvoz vina s kontroliranim porijeklom iz Francuske u SAD, a i unutar EEZ. U 1982. godini Francuska je ostvarila izvoz od 9 435 010 hl u vrijednosti od 1 543 000 US dolara. Italija je također imala uspon izvoza, koji je u istoj godini dostigao 20 719 420 hl, u vrijednosti od 953 876 000 US dolara. Očita je golema razlika u izvezenom vinu između ovih dviju zemalja. Francuska izvozi kvalitetna, visokokvalitetna i stolna vina zaštićenog geografskog porijekla, dok Italija izvozi pretežno masovna stolna vina. Tako je prosječna cijena postignuta u 1982. godini iznosila 46 US dolara po hektolitru izvezenog vina iz Italije, a 160 dolara iz Francuske ili 3,5 puta više. Izvoznu ekspanziju, mada s manjim rastom, u ovom razdoblju imale su i druge vodeće zemlje izvoznice. Argentina nakon 1975. godine, također, značajnije povećava svoj izvoz koji dostiže oko 850 000 hl.

Značajniji rast izvoza bilježi Bugarska, Madžarska i Rumunjska, pretežno u zemljama SEV-a. Jugoslavija ekspandira svoj izvoz nakon 1975. godine, kada je izvezla 634 000 hl, da bi u 1979. dostigla 1 100 000 hl, te uz stalni uspon izvoza u 1982. godini imala je izvoz od 1 554 340 hl, i time se uvrstila u vodeće svjetske izvoznike vina.

Svjetski uvoz vina

SVJETSKI uvoz vina pratio je svjetski izvoz, s određenim razlikama vezanim za smanjenje ili povećanje stokova vina. Prema stanju od 1969-1971. ukupni svjetski izvoz vina iznosio je 34 400 000 hl, da bi 1975. godine dostigao nivo od 45 126 000 hl. Porast svjetskog uvoza pretežno valja zahvaliti porastu potrošnje vina u razvijenim zemljama. Porast potrošnje u pojedinim zemljama zavisi o tradiciji potrošnje, domaćoj proizvodnji vina, mijenjanju navika potrošača, kao i o porastu realne kupovne moći stanovništva. Porast uvoza ponajviše je došao do izražaja širenjem potrošnje vina u zemljama netradicionalne potrošnje vina. Pored uvoza razvijenih zemalja tradicionalnih potrošača, porastao je uvoz vina u zemlje netradicionalne potrošnje vina kao, na primjer, u Sjevernoj Americi, Skandinaviji te nekim zemljama sjeverne Evrope i Oceanije. U tim zemljama vino je postalo piće uz jelo, što ranije nije bio slučaj. Uvoz vina u tim zemljama porastao je naročito u ranim sedamdesetim godinama; nakon toga došlo je do stagnacije kao rezultat ekonomske recesije (sredinom 70-tih godina). Nakon oporavljanja svjetske proizvodnje uvoz je počeo ponovo da raste. Zemlje u razvoju pokazuju također tendenciju uvoza, uz znatne varijacije, dok su razvijene zemlje nastavile ekspanziju uvoza vina. Veliku ekspanziju uvoza vina imaju istočnoevropske zemlje, posebno SSSR. Ova zemlja s manje od 5 posto svjetskog netto uvoza 60-tih godina, povećala je svoj udio na 20 posto sredinom 70-tih godina. Mjere ograničavanja potrošnje u SSSR-u imaju za cilj da zaustave ekspanziju uvoza, kao i da potiču vlastitu proizvodnju radi većeg zadovoljavanja potreba iz vlastite proizvodnje. Uvoz vina u SSSR porastao je od 5 836 620 hl u 1978. godini na 6 663 750 u 1982. godini, ali je to ipak manje nego u 1981. i 1982. godini, kada je dostignut najveći uvoz od 8 281 170 hl. SR Njemačka i dalje ima najveći uvoz vina, koji je porastao od 7 970 410 hl u 1978. godini na 9 945 250 hl u 1982. godini; najveći uvoz je dostignut 1981. godine kada je uvezeno 10 176 370 hl vina. I uvoz u SAD je u stalnom porastu i dostigao je u 1982. godini količinu od 4 516 260 hl, prema 3 450 250 hl u 1978. godini. Rast uvoza bilježe i druge glavne zemlje uvoznice i to: Velika Britanija, Belgija, Nizozemska, DR Njemačka, Švicarska, a uvoz Francuske se prilično stabilizirao na visini od 7,7 milijuna hl. Od razvijenih zemalja rast uvoza bilježi Kanada i Japan, gdje se predviđa, osobito kod Japana, i dalje visoka stopa rasta uvoza. Kod zemalja u razvoju značajnije povećanje u količinama predviđa se u nekim zemljama Latinske Amerike.

Pogledi na svjetsku potrošnju vina

IAKO je vino jedno od najstarijih pića u svijetu, njegova potrošnja najvećim dijelom odnosi se na zemlje tradicionalne proizvođače vina. Ipak, potrošnja vina naglo se širi porastom svjetske trgovine vinom, rastom kupovne moći stanovnika, kao i sve većom spoznajom da je vino jedno od najboljih pića koje je čovjek proizveo. Premda se vino ubraja u alkoholna pića, ono posjeduje i druge sastojke veoma korisne za Ijudsko zdravlje.

Suvremenim analitičkim postupcima utvrđeno je da vino sadrži više stotina različitih sastojaka, od kojih su mnogi korisni za zdravlje čovjeka, a među njima sui hranjivi sastojci. Zbog alkoholnog sastava postoje različiti tretmani vina u pojedinim zemljama, što se odražava na potrošnju vina. Budući da alkoholizam ugrožava izvjestan broj stanovništva, šteti zdavlju i radnoj sposobnosti kao i ponašanju pojedinaca, u pojedinim zemljama postoje određena ograničenja prema vinu kao alkoholnom piću. Zbog toga postoje zemlje koje različitim mjerama ograničavaju potrošnju vina, slično ili identično kao i za ostala alkoholna pića. Kod drugih zemalja, posebno kod većih proizvođača vina, ono se tretira kao hrana. Mnogi su, pak mišljenja da bi zbog Ijekovitosti vina trebalo unapređivati njegovu potrošnju, dok štetnost valja sprečavati podizanjem kulture pijenja vina, i time ograničiti potrošnju vina na razumne granice. Vinska kultura mogla bi djelovati u smislu smanjenja potrošnje drugih alkoholnih pića. S druge strane poznato je da se nikakvim administrativnim zabranama ne može riješiti problem alkoholizma. S vinom je dosta slično kao i s lijekom. U razumnim količinama ono.je Ijekovito, hranjivo, predstavlja užitak, dok je u većim količinama opasno za zdravlje i pogibeljno za čovjeka. Naravno, teško je ograničiti i odrediti dopuštenu količinu vina. To ovisi o osobama. Ipak, smatramo da će uza svu tu bojaznost, vino ekspandirati kao svjetsko piće u potrošnji, kao dio obroka, kao užitak, kao faktor od utjecaja na smanjenje alkoholizma, s time da će doći do povećanja kulture pijenja i uživanja vina. To pokazuju, uostalom, i podaci. Potrošnja vina u svijetu je u porastu, te se proširuje u sve većem broju zemalja u svijetu. Vino će biti i jedan od činilaca borbe protiv alkoholizma, protiv pijenja žestokih pića. Mnoge zemlje to već sada čine da bi smanjile potrošnju votke, viskija i sl. Spoznaja o vrijednosti vina kao pića, uz porast kupovne moći i širu primjenu suvremene tehnologije proizvodnje, kao i mjera i akcija marketinga, stvarno će učiniti vino svjetskim pićem. Najnovija shvaćanja kao i potezi na tržištu velikih proizvođača, dorađivača i prodavača vina, jasno ukazuju na dvije izrazite tendencije u prometu vinom.

Prva se oslanja na kontinuirani nastavak dosadašnje tradicije, gdje se želi zaštititi sorta, porijeklo i godina proizvodnje, s ciljem da pravi pilci, znalci i uživaoci dobiju takova vina što ih određeno područje, sorte i berbe uz odgovarajuću tehnologiju mogu dati. Nasuprot tome, sve više vina stavlja se u promet kao rezultat uspješnih standardnih kvaliteta, različite razine kakvoće, namijenjena masovnijoj potrošnji. Ova druga tendencija objektivno mijenja dosadašnji tradicionalni način prodaje vina, ali istovremeno i brže krči put vinu kao svjetskom piću. Pri tome valja naglasiti da ni jedno piće (i alkoholno i bezalkoholno) nije se proširilo u svijetu i nije postalo svjetskim, ako nije imalo određeni standardni kvalitet. Nedvojbeno je da će se u daljem razvoju prodaje vina ispreplitati i prodaja sortnih vina sa svojim individualnim karakteristikama i vina različitih kupaža, standardnog kvaliteta, namijenjena širokom krugu potrošača. Standardizacija vina jedan je od bitnih elemenata ekspanzije talijanskog vina na svjetskom tržištu. Istovremeno najpostojaniji zastupnik proizvodnje prirodnih sortnih vina i vina zaštićenih geografskim porijeklom je Francuska. Ostvarila je u svjetskom prometu vinom, također, izuzetne rezultate. Za sve veći krug potrošača vina s visokom kupovnom moći oni su ponudili vrhunsku kvalitetu vina, s oznakom zaštite, opremom i marketingom koji se vješto uklopio na svjetskom tržištu. Iz svega toga proizlazi da će na tržištu vina egzistirati obje koncepcije prodaje. Tradicionalna s mogućnošću odabira vina po područjima proizvodnje, sortama, godištima za posebni krug kupaca jače kupovne moći i posebne prilike, a za širi krug potrošača standardna vina za svakodnevnu i masovnu potrošnju. Za svjetsko tržište vinom potrebno je da i mi u Jugoslaviji razradimo našu koncepciju prodaje i time se na najbolji način uklopimo u svjetske tokove prodaje.

Postoje ogromne razlike u potrošnji vina po glavi stanovnika u pojedinim zemljama svijeta. Postoje, također, i velike regionalne razlike u potrošnji vina, zavisno od toga je li područje proizvođača vina, ima li tradiciju i običaje potrošnje, postoje li vjerske zabrane i sl.

Ukupna potrošnja vina značajno je porasla u periodu od 1962. do 1976. godine. Dakle, za 15 godina potrošnja je porasla za 12,7 posto. I dalje se predviđa porast potrošnje vina, iako slabije od prethodnog razdoblja.

Potrošnja i tendencija u potrošnji vina po glavi stanovnika u svijetu

PROSJEČNA potrošnja vina po glavi stanovnika u svijetu ima blagu tendenciju opadanja, što znači da porast potrošnje vina nije slijedio rast broja svjetskog stanovništva, iako je kao što smo istakli, ukupna potrošnja porasla. U razdoblju od 1962. do 1964. godine potrošnja po glavi stanovnika u svijetu iznosila je 7,1 a u 1976. godini 6,9 litara.

Vodeća zemlja po potrošnji vina po glavi stanovnika godišnje u svijetu je Francuska s potrošnjom od 102,3 litre po glavi stanovnika u 1976. godini, ali s tendencijom smanjivanja te potrošnje, koja je u 1980. godini iznosila 95,3 litre. Druga zemlja je Italija s potrošnjom 97,2 litre po glavi stanovnika u 1976. godini, ali isto tako s tendencijom pada potrošnje na 93,0 litre u 1980. godini. U Portugalu kao trećoj zemlji, također se pokazuje tendencija pada potrošnje vina, dok se kod svih ostalih vodećih zemalja potrošača vina predviđa daljnji porast potrošnje po glavi stanovnika. To pokazuju i podaci o potrošnji vina po glavi stanovnika u deset vodećih zemalja u navedenoj tabeli.

Tabela br. 5 Potrošnja vina po glavi stanovnika za deset vodećih zemalja svijeta (1976. i 1980. Godina) u litrama
Redoslijed		1976.	1980.
1.	FRANCUSKA	102,3	95,3
2.	ITALIJA	87,2	93,0
3.	PORTUGAL	80,0	70,0
4.	ŠPANJOLSKA	63,0	64,7
5.	ŠVICARSKA	48,0	47,0
6.	ČILE	47,2	—
7.	MADŽARSKA	34,0	35,0
8.	GRČKA	33,9	44,9
9.	AUSTRIJA	33,3	35,5
10.	URUGVAJ	29,9	—

Jugoslavija s potrošnjom od 25,5 I po stanovniku u 1976. g. zauzimala je 12. mjesto, dok je u 1979. g. s potrošnjom od 27,5 I zauzimala 13. mjesto u svijetu. Osim potrošnje po glavi stanovnika veoma je važna stopa rasta za pojedine zemlje, naročito za zemlje s velikim brojem stanovnika. O tome ovisi daljnja potrošnja vina i međunarodna trgovina, odnosno uvoz vina ukoliko ga zemlje potrošača ne proizvode ili nemaju dovoljno za potrebe vlastitog tržišta.

U tom pogledu naročito se mogu istaći visoke stope rasta potrošnje u zemljama Dalekog istoka, zatim u zemljama Sjeverne Amerike, pojedinim zemljama Zapadne i Istočne Evrope, te u zemljama Južne Afrike, Oceanije i u Japanu. Visoke stope rasta u potrošnji vina po glavi stanovnika imat će u narednom razdoblju slijedeće zemlje: Kanada, SAD, Belgija, Luxembourg, SR Njemačka, Nizozemska, Velika Britanija, Švedska, SSSR, DR Njemačka, Australija, Japan i Južna Afrika. Ove zemlje ili proizvode nedovoljne količine vina, ili kao neproizvođači predstavljaju potencijalne kupce vina od zemalja s tradicionalnom proizvodnjom vina, pa predstavljaju važne činioce razvoja međunarodne trgovine vinom.

Na svjetskom tržištu vina, pod utjecajem iskazanih činilaca, u proizvodnji i potrošnji nastale su veoma značajne promjene. Povećana potrošnja vina, rast kupovne moći stanovništva, širenje potrošnje vina na sve veći broj stanovnika, posebno u razvijenim zemljama svijeta, rezultiraio je snažnim porastom svjetske proizvodnje vina. No, naročito brojnim ograničenjima kod zemalja uvoznica vina, a posebno kod pojedinih ekonomskih grupacija (EEZ, SEV, EFTA i dr.), trgovina vinom ipak je u neprekidnom porastu. Razumije se da su najveće teškoće doživjele zemlje koje ne pripadaju grupacijama, budući da su ograničenja u prvom redu pogađala njih. S druge pak strane, preferencije za kupnju vina iz zemalja članica grupacija omogućile su ekspanziju izvoza vina pojedinih zemalja članica. Tako, na primjer, unutar EEZ-a posebno povoljne uvjete za izvoz vina dobila je Francuska i Italija: isto tako Bugarska, Madžarska i Rumunjska, kao zemlje članice SEV-a za izvoz na tržište te grupacije. Ipak i unatoč ograničenju za treće zemlje izvoznice, pojedine zemlje izvan tih ekonomskih grupacija bilježile su, naročito u posljednjim desetljećima, rast izvoza, među njima i Jugoslavija.

Osnovi marketinga jugoslavenskih vina

FUNKCIJU marketinga i, napose, specifičnost marketinga poljoprivrednih proizvoda i u tome vina, smatramo potrebnim opisati, jer tu postoje značajne razlike u shvaćanju kod pojedinih autora. Sasvim je sigurno da postoje bitne razlike u shvaćanju marketinga u kapitalističkom sistemu, od one u socijalističkom, centralističkom, i našem samoupravnom socijalističkom sistemu. U nas marketing vrši funkciju povećanja uspješnosti poslovanja u smislu povećanja dohotka organizacija udruženog rada u okvirima koje omogućuje privredni sistem, odnosno ekonomska politika i funkcioniranje tržišta. S druge strane, to je nastojanje proizvođača da svoju proizvodnu politiku usmjeravaju prema potrošaču da se što bolje zadovolji veličinom potrošnje, asortimanom i kvalitetom. Smatramo, također, da bi u našim uvjetima marketing morao da doprinese razvijanju društveno-ekonomskih odnosa između proizvođača — prerade i prometa i potrošača, kao i otklanjanju pojave imperfektnosti i monopola na našem tržištu. U tom smislu marketing bi imao pored ekonomske i svoju društvenu funkciju. Unutar već poznatih specifičnosti poljoprivrednog tržišta vino kao proizvod ima svoje osobine:

Unutar alkoholnih pića vino je agregatni proizvod. Kod vina postoje naturalna i tržna potrošnja; zatim ono se koristi za čitav niz pojedinačnih proizvoda različite kvalitete, a postoje i prelazne zalihe, izvoz i uvoz, što sve otežava utvrđivanje bilansa vina. Za promet vina od bitnog je značaja tretira li se kao prehrambeni proizvod ili kao alkoholno piće.
Za ocjenu potrošnje i kod razrade marketinga vina važno je respektirati specifičnost prometa u ugostiteljstvu i turizmu, trgovini na malo i potrošnji u domaćinstvu, te u izvozu. Potrebno je također, istražiti marketing i rješenja prilagoditi različitim ukusima i željama potrošača, te u odnosu na kupovnu moć prilagoditi ponudu po kvaliteti vina, ocjenama, pakovanjima i dr. Važna je, također, i regionalna komponenta zbog različitosti u veličini potrošnje, zahtjevima prema kvaliteti vina, kako na domaćem, tako i na inozemnom tržištu.
Na kvalitetu vina veoma mnogo utječu prirodni uvjetj, sorta, uzgojni oblici, tehnologija proizvodnje i prerade, njega vina i dr. Individualnost vina veoma je cijenjena osobina, ali istovremeno otežavajuća okolnost u masovnoj potrošnji, budući da zahtijeva odredene tipove standardiziranih kvaliteta vina. Tijekom stoljeća u pojedinih naroda, koji njeguju vinogradarsku i vinsku proizvodnju, stvorena je određena vinska kultura, znanje o vinu i njegovom uživanju. Nasuprot tome, u drugih naroda potrošnja vina tek se razvija i tu su potrebne druge mjere za razvitak navika i porast potrošnje.
Vino je veoma podložno kvarenju i osjetljivo je na način kako se njime manipulira u prometu. U prometu vinom važnu ulogu ima pakovanje, ambalažiranje, etiketiranje i oprema boce; svi ti elementi imaju svoju tradiciju i svoja pravila, koje je potrebno respektirati.
Propaganda vina ograničena je u pojedinim zemljama. O tome valja voditi računa. Istodobno, u nekim zemljama, uvoznicima vina, troškovi propagande su veoma visoki, ali su povoljniji uvjeti za širi prodor na njihova tržišta. Zbog toga propagandu valja osmisliti maštovito, raznovrsno i originalno. To vrijedi za one zemlje koje nisu u stanju da izdvajaju tako velika sredstva za propagandu a imaju potrebu za izvozom, kao što je slučaj i s našom zemljom.
Ističući u općenitim crtama osobitost tržišta i marketinga vina, valja spomenuti i posebnosti koje proizlaze iz karakteristika vina kao pića i prehrambenog proizvoda. Od posebnog je značenja činjenica da vino sve više postaje svjetskim pićem. Iz svih tih razloga marketing vina veoma je složen, interdisciplinarni problem, koji zahtijeva stvaranje znanstvenih i stručnih timova sa stručnjacima različitih profila obrazovanja, koji svojim izučavanjima mogu dati rješenja za unapređenje marketinga i povećanje potrošnje vina. Marketing vina počinje izborom lokaliteta proizvodnje grožđa, izborom asortimana, zatim tehnologijom proizvodnje, preradom, njegovanjem vina, tehnologijom prometa, uskladištenjem te prodajom i svim drugim radnjama do krajnjeg potrošača. Od svih tih činioca zavisi zadovoljstvo kupaca i veličina potrošnje, ali i dohodak svih sudionika u lancu od proizvodnje do krajnjeg potrošača.

Korištenje proizvodnih površina

CIJELI svijet suočen je danas s problemom čuvanja i racionalnog korištenja proizvodnih površina u poljoprivredi. Svakodnevno nestaju površine koje se koriste za druge potrebe izvan poljoprivrede. Drugi je problem u korištenju raspoloživih poljoprivrednih površina s gledišta adekvatnog razmještaja kultura prema raspoloživim prirodnim uvjetima. Svjedoci smo podizanja novih vinograda na veoma pogodnim zemljištima, i u ravnicama, uz snažno napuštanje vinogradarske proizvodnje na terasama, strmim i krševitim terenima, ali s povoljnim ekološkim uvjetima. Sve više nam nedostaju površine za ratarske, industrijske kulture, a ako dalje nastavimo takvu zemljišnu politiku, nastat će još veći problemi. Iz tih razloga postojeću zemljišnu politiku moramo mijenjati i donijeti propise na nivou Jugoslavije o vinogradarskim površinama i ograničenju ekspanzije vinograda na površinama pogodnim za ratarske kulture. To su već učinile neke vinogradarske zemlje (Portugal, Španjolska, te propisi EEZ). Jugoslavija vrlo hitno treba utvrditi rajonizaciju cjelokupne poljoprivredne proizvodnje i u tome odrediti površine za podizanje i obnovu vinograda.

Na domaćem i svjetskom tržištu sve veću ulogu zadobija kvaliteta vina, koju možemo postići ako proizvodnju organiziramo u najpovoljnijim ekološkim uvjetima, čak uz otežanu obradu zemljišta. Obnova i podizanje vinograda na izrazitim vinogradarskim terenima, koji nisu pogodni za druge kulture, napredovat će samo uz uvjet da se cijenom priznaje kvaliteta vina. U nas je odnos stolnih vina prema kvalitetnim i čuvenim 1 : 3-4, a u drugim vinogradarskim zemljama 1 : 6-12. U vezi s neizdiferenciranim cijenama vina po kvaliteti, a isto tako i u otkupu grožđa, posebno naglašavamo degradaciju nekih visokokvalitetnih sorti u nas, na primjer, u Dalmaciji vugave, bogdanuše i druge, u Slavoniji nestajanje i ograničavanje površina pod tramincem, silvancem … Uz ostalo, taj kvalitetni asortiman potrebno je podržavati odgovarajućim uzgojem matičnjaka i uzgojem sadnog materijala, mjerama selekcije itd. S tim u vezi naglašavamo potrebu za jasno definiranom rajonizacijom vinogradarstva na nivou Jugoslavije, po rajonima, podrajonima i vinogorjima, kako u pogledu površina, tako i asortimana, tehnologije uzgoja, odnosno u proizvodnji privatnog i društvenog sektora, te njihovih ekonomskih odnosa.

Unatoč značajnom napretku u preradi i preradbenim kapacitetima, ne možemo biti zadovoljni kvalitetom prerade i rasporedom kapaciteta. Ne možemo prihvatiti da i u izuzetno kvalitetnim ekološkim uvjetima, koji daju visokokvalitetno grožđe, u podrumima nemamo odgovarajuću opremu za proizvodnju kvalitetnih vina. Često nedostaju prostori za odležavanje vina u bocama, zatim obrtna sredstva za podržavanje zrenja vina, za proizvodnju arhivskih vina i drugo. Podaci o kretanjima površina i proizvodnje vina po pojedinim rajonima, republikama i pokrajinama, pokazuju jedan veoma neravnomjeran razvoj što nužno zahtijeva intervenciju i društvene dogovore. Društvena zajednica treba svojim regulativno interventnim mjerama osigurati ravnomjerniji razvoj vinogradarske proizvodnje i posebno stimulirati podizanje vinograda u ekološko povoljnim uvjetima, na slabije plodnim površinama, nagibima, terasama i slično.

Potrošnja vina

POTROŠNJA vina u Jugoslaviji po glavi stanovnika drži se dugi niz godina na približno istoj razini, uz neznatne oscilacije u pojedinim godinama. Potrošnja vina po glavi stanovnika još je uvijek relativno malena, pogotovo u usporedbi s potrošnjom vina u drugim vinarskim zemljama. Na to utječu posebno značajne i velike regionalne razlike u potrošnji vina po stanovniku, u pojedinim republikama i pokrajinama. Bez obzira na to kako razmatramo promet vina u ugostiteljstvu, trgovini na malo ili potrošnji po članu radničkih ili seljačkih domaćinstava, razlike po pojedinim regijama, pokrajinama i republikama su veoma izražene. Potrošnja po glavi stanovnika u Jugoslaviji kreće se posljednjih godina između 26 i 27,5 I. Po tome se nalazimo na trinaestom mjestu u Evropi. Manje od nas, od vinarskih zemalja troši samo Bugarska, SR Njemačka, ali koje imaju znatno veću stopu porasta potrošnje. Prosječna godišnja potrošnja vina po članu radničkog domaćinstva kreće se od 46,6 I u Hrvatskoj i 43,7 I u Sloveniji (u 1979. god.) do svega 5,2 I u SAP Kosovo, 9,6 I u BiH i 9,7 I u Crnoj Gori, 16,2 I u Srbiji u cjelini i užem području 17.4 I a u Vojvodini 13,7 I. Slični su odnosi i kod potrošnje vina po članu seoskog domaćinstva, gdje još više odskaču Hrvatska i Slovenija (48 I i 46 I), u odnosu na 1 litru na Kosovu, 3 I u BiH i 4 I u Crnoj Gori i Makedoniji. Posebno je zanimljiva potrošnja po glavi stanovnika u ugostiteljstvu i u trgovini na malo. Putem ova dva kanala, najveća potrošnja je u Sloveniji 27,8 I, u Hrvatskoj 18,3 I, dok je u BiH 2,9 I u Makedoniji 3,9 I, Crnoj Gori 8,9 I, Srbiji 6,2 I, a za Jugoslaviju kao cjelinu 9,2 I. U oba segmenta prodaje Hrvatska ima udio gotovo 40 posto, Slovenija 23.5 posto, Srbija 26,1 posto, a udio ostalih republika: Makedonija 3,3 posto, BiH 5,7 i Crna Gora 2,4 posto (podaci za 1979. god.).

Kretanje potrošnje vina u ugostiteljsko-turističkoj privredi pokazuju da rezultati nisu u razmjeru s razvojem ugostiteljstva, a naročito turizma u našoj zemlji. Promatrajući cjelokupni promet alkoholnih i bezalkoholnih pića u posljednjih deset godina, može se utvrditi da je promet piva, žestokih pića, sokova bezalkoholnih pića, soda-vode i mineralne vode, veoma porastao, dok je istovremeno zabilježen pad potrošnje vina i prirodne rakije. Bilo je za očekivati da će u Jugoslaviji kao vinogradarskoj zemlji, širenjem ugostiteljske mreže, a naročito turističkog prometa, doći do porasta potrošnje vina i prirodnih rakija, a upravo se tu dogodio pad ili stagnacija. Tako, na primjer, promet vinom u 1970. godini iznosio je u ugostiteljstvu Jugoslavije 83,9 milijuna litara, a nakon toga bilježi se stalan pad prometa do 1977. godine. Nakon toga blago raste promet i u 1979. godini dostiže 80,8 milijuna litara. Znači da i unatoč porastu potrošnje posljednjih godina još uvijek je potrošnja manja za više od 3 milijuna litara (ili za 4 puta manje) nego prije deset godina.

Golemi porast turističkog prometa i tranzitnih putnika kroz Jugoslaviju, koji je zabilježen u isto vrijeme, upozorava na potrebu poduzimanja smišljenih i efikasnih mjera u smislu unapređivanja prometa vinom u ugostiteljsko-turističkoj privredi.

Po pojedinim republikama imamo, doduše, različito stanje. Promet je opao u Srbiji i Hrvatskoj, neznatno porastao u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, a najznačajnije je porastao u Crnoj Gori i Makedoniji, premda se tu radi o manjim količinama. Treba imati u vidu da su Hrvatska i Slovenija u ovom ukupnom prometu sudjelovale u 1970. godini sa 74,4 posto, a u 1979. godini nešto manje, tj. sa 70 posto. To se dogodilo zbog promjena u udjelu ostalih republika i pokrajina, kao i pada potrošnje u Hrvatskoj. Spomenimo da se u ukupnoj financijskoj realizaciji ugostiteljskog prometa udio pića smanjio od 37,5 posto u 1970. godini na 35,6 posto u 1979. godini, a vina od 8,1 posto na 6,9 posto. Udio vina u ukupnom prometu pića je, također, opao od 21,7 posto u 1970. godini na 19,7 posto u 1979. godini. Smatramo da su te tendencije dovoljan signal za poduzimanje odgovarajućih marketinških akcija, ali i odgovarajućih organizacijskih i društvenih mjera za unapređenje prodaje i porast potrošnje vina, a time i vanpansionske potrošnje u turističkoj privredi.

Podaci o prometu alkoholnih i bezalkoholnih pića i u tome vina u trgovinama na malo pokazuju stalan uspon potrošnje vina preko tog kanala prometa. Prije deset godina, a pogotovo ranije, promet vina u ugostiteljstvu bio je znatno iznad onog koji se odvijao putem trgovačke mreže na malo. Prema tome, središte potrošnje prebacio se iz ugostiteljstva u trgovinu na malo. I ovdje je, na žalost, potrošnja vina u posljednjih deset godina najmanje porasla u odnosu na alkoholna i bezalkoholna pića. Tako, na primjer, u posljednjih deset godina količinski promet bezalkoholnih pića porastao je za 3,4 puta, piva za 2,5 puta, dok je indeks porasta kod vina iznosio 1,8 puta. Da bi zadovoIjila raznovrsne ukuse potrošača, ponuda vina u trgovačkoj mreži ne odgovara niti po asortimanu niti po diferenciranim cijenama a niti po pakiranju. Visoki troškovi prometa, ambalaže i skladišnog prostora u trgovinama, čine vino skupim i neprihvatljivim za mnoge kategorije potrošača. Poskupljenje ambalaže naročito u posljednje vrijeme (a i pomanjkanje boca, pluta, kapica) učinili su situaciju takvom, da je u pojedinim slučajevima ambalaža i oprema boca s troškovima transporta skuplja od vina u njoj. Mali je broj specijaliziranih prodavaonica za prodaju pića i vina, a u trgovačkoj mreži ne postoji dovoljan stimulans za unapređenje prometa vinom. Pomanjkanje ekonomske propagande i predstavljanja vina, uz istaknuti problem cijena, čine da je promet vinom u tako slabom porastu. Ispitivanje žeIja potrošača i prilagođavanje ponude gotovo da ne postoji, izuzev nekih pojedinačnih pokušaja. Način na koji se prodaje vino sve je samo neosmišljena, organizirana akcija u smislu odgovarajućeg marketinga koji bi unaprijedio njegovu potrošnju. Promjene u načinu života i navikama u potrošnji pokazuju da bi uz odgovarajuće mjere mogli značajno porasti promet vina u trgovini na malo i potrošnja u domaćinstvu. Još 1970. godine potrošnja vina u ugostiteljstvu bila je za deset milijuna litara veća (iznosila je u ugostiteljstvu 83,9 milijuna litara) nego u trgovinama na malo (74,8 milijuna litara). U 1979. godini potrošnja je u ugostiteljstvu iznosila 80,8 milijuna litara, a u trgovačkoj mreži 135 milijuna litara, što znači da je veća za 44,3 milijuna litara. Potrebno je naglasiti da u toj potrošnji putem trgovine sadržan je i dio turističke potrošnje, jer su cijene u ugostiteljstvu tako visoke da se dio gostiju odlučio snabdjevati vinom u trgovačkoj mreži. To bi se moglo popraviti boljom i diferenciranom ponudom u ugostiteljstvu.

Po potrošnji vina u trgovini na malo na prvom mjestu je Hrvatska (1979. godine, 48,6 milijuna litara ili 36 posto od ukupna prometa), slijedi Slovenija (1979. godine 22,1 posto) uz istovremeno najvišu potrošnju po glavi stanovnika u trgovini (16,3 litara).

Hrvatska i Slovenija putem trgovine na malo prodaju blizu 60 posto od ukupnih količina u Jugoslaviji. Srbija je nešto povećala svoj udio u prometu, koji iznosi 38,0 posto u 1979. godini, međutim, još je uvijek veoma niska potrošnja po glavi stanovnika. Makedonija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora imaju malu potrošnju vina putem trgovačke mreže, a također je veoma niska i potrošnja po glavi stanovnika. (Makedonija troši 2,8 litara, B i H 1,91 litara, Crna Gora 3,13 litara.) Ispitivanje potrošnje vina po republikama ukazuje na značajan porast broja domaćinstava koja troše vino. U 1967. godini u Jugoslaviji 40 posto domaćinstava uopće nije trošilo vino, a u 1978. godini taj je broj opao na 27 posto. Taj je podatak značajan, iako postoje razlike po republikama, a posebno u veličini potrošnje po stanovniku.

Izvoz vina

PROMATRAJUĆI izvoz vina iz Jugoslavije, od vremena kada postoje podaci, može se reći da smo prije sto godina, u predfilokserno vrijeme, izvozili prema procjeni 1,6 milijuna hl vina, što do danas nikada nismo dostigli. Ohrabruje činjenica da smo u posljednjih deset godina, uz jedini zastoj u 1975. godini, imali stalan porast izvoza vina, s time da 1979. godine po prvi put prestižemo izvoz od milijun hl (1,1 milijun) da bi se u narednim godinama nastavio blagi uspon izvoza. Porast izvoza vina doveo je do porasta udjela izvoza u ukupnoj jugoslavenskoj proizvodnji vina, pa je 1979. godine iznosio 16,3 posto a u 1980. godini 14,1 posto (pad zbog povećane proizvodnje vina u toj godini). Za našu zemlju izvoz vina ima izuzetno značenje, kao važan izvor dohotka tisuća proizvođača i ostalih zaposlenih u toj grani i oko nje, te zbog značajnog netto priliva deviza. Jugoslavija kao veliki proizvođač vina mora zadobiti svoje mjesto na svjetskom tržištu. Zbog toga naš udio mora ne samo da povećava, već treba težiti i izmjeni dosadašnje strukture izvoza. Novije tendencije u izvozu vina ukazuju na te mogućnosti i kroz to ostvarenje boljih ekonomskih efekata u izvozu. Da bi ne samo održali nego i dalje razvili izvoz, potrebna su neprekidna proučavanja i razrade marketinga našeg izvoza. Svijetu se moramo predstavljati svojim vinima a to ćemo postići, ako pored vina u rinfuza stanju, prodajemo kvalitetna i visokokvalitetna vina pakirana u bocama i s oznakom porijekla vina. Posjedujemo veliku tradiciju, kvalitetna vina, stručne kadrove, velike i suvremeno opremljene podrume, koji su preduvjet ekspanziji na svjetsko tržište. Mi se svijetu moramo bolje predstaviti, samo to trebamo činiti mnogo organiziranije, udruženo, jer je to preduvjet uspjeha na tržištu. Na svjetskom tržištu ne možemo nastupati s desetinama ili stotinama vina (osim ako se ne radi o visokokvalitetnim, arhivskim vinima, vinima pojedinih godišta i slično) nego moramo stvoriti tipove vina, stolnih i kvalitetnih, kojima ćemo osvajati i zadržavati svoju poziciju na svjetskom tržištu. Moramo, također, proširiti broj zemalja uvoznica naših vina i za svaku od njih izraditi odgovarajuću strategiju marketinškog nastupa. Struktura našeg izvoza po vrijednosti, kao i po zemljama izvoznicama, mora se poboljšati. To je pretpostavka da se ostvare ambiciozni planovi za izvoz 1,8 miiijuna hl vina do 1985. godine, a još više da dostignemo vrijednosni plan izvoza. Za takve ambicije potrebno je mnogo više proučavanja, osmišljavanja i zajedništva, nego u dosadašnjem nastupu.

Prijedlozi za marketing vina

S OBZIROM na karakteristike vina kao pića, u razradi marketinga trebalo bi polaziti u dva smjera:

Da se stvaraju standardna, kvalitetna i stolna vina za masovnu potrošnju u svakodnevnom životu kao sastavni dio obroka i to za domaće tržište i potrošača, ali i za izvoz.
Da se izdvajaju odgovarajuće količine posebno kvalitetnih vina pojedinih vinogorja, kvalitetnih sorti, dobrih godina, u cilju prodaje na tržište vina posebnih kvaliteta, za odgovarajuće kategorije potrošača, za vinske znalce, za posebne ugođaje, svečanosti, obiteljske zgode itd. Uz ovo idu i sva pjenušava, desertna, aromatizirana, Ijekovita, voćna i arhivska vina. Koliki će biti odnosi u količinama pojedinih vrsta tih vina, zavisi prije svega o politici asortimana vina, ekološkim uvjetima, te o željama i navikama potrošača.

Uvjereni smo da je za omasovljenje potrošnje vina potrebno imati i znatne količine zaliha pojedinih komponenata za stvaranje standardnih kvaliteta vina, koje će taj kvalitet i »image«, postignut kod potrošača, beskompromisno održati i njegovati. Brojni potrošači, opredijeljeni za određeni tip ili kvalitetu vina, žele da dobiju ono isto što im se svidjelo i koje su navikli piti. U pogledu kvalitetnih i visokokvalitetnih sortnih vina pojedinih vinogorja i lokaiiteta te odležanih vina, smatramo da ona moraju održavati deklariranu kvalitetu, te da je tu potrebno voditi strogu kontrolu u cilju stjecanja povjerenja potrošača, što vrijedi i za kontrolu prometa vina uopće.

Za razradu koncepcije marketinga jugoslavenskih vina mora se polaziti od proučavanja potrošnje i potrošača. Bilo bi nužno da se na razini pojedinih republika i pokrajina, te zajednički na razini Jugoslavije, posebno za izvoz, oforme odgovarajući timovi različitih stručnjaka koji bi sistematski radili na proučavanju problema marketinga vina. Ta proučavanja i razrade morale bi biti specificirane za:

ugostiteljsko-turističku potrošnju, za različite kategorije ugostiteljskih radnji, za kampove i slično;
trgovinu na malo i za potrošnju različitih kategorija domaćinstava, s različitim navikama, kupovnom moći i zahtjevima prema potrošnji vina;
izgradraju koncepcije marketinga za izvoz jugoslavenskih vina za pojedine zemlje uvoznice, regije i ukuse potrošača u pojedinim zemljama.

Jugoslavenski izvozni marketing mora ispravno ocijeniti mjesto naših vina na svjetskom tržištu i u tome razraditi strategiju izvoza za pojedine zemlje uvoznice u skladu s mogućnostima i zahtjevima potrošača na tim tržištima.

Smatramo veoma značajnim da se u razradi marketinške koncepcije zahvati cjelina problema, što znači da je njegova razrada trebala poći od proizvodnje, preko prerade, do plasmana vina. Proučavanje marketinga mora biti prisutno i u razradi ekonomskih odnosa u toj reprodukcijskoj cjelini. U razradi marketinga bitno pitanje je razrada diferencirane politike cijena u široj lepezi raznovrsnih kvaliteta vina. Proizvođači moraju na osnovu proučavanja da se sporazume u okviru reprodukcijskih cjelina i u okviru različitih udruženja, kako bi se cijene i njihove razlike na toj osnovi formirale (a ne administrativno).

To je uvjet da proizvođači mogu voditi bitku za kvalitetu vina, a time i za potrošače. Značajno mjesto pridaje se proučavanju racionalnosti troškova prometa, raznovrsnosti pakovanja, dizajnu i opremi, ekonomskoj propagandi, promociji vina, izložbama, specijalnim prodavaonicama i drugome. Veliku važnost potrebno je dati i mjerama stalnog obučavanja i podizanja znanja prodavača vina, na svim razinama, a osobito u ugostiteljstvu i trgovini. U okviru razrade marketinške koncepcije, važan segment čine propisi o oporezivanju vina, prometu, kontroli vina, zemljišnoj poiitici itd.

Dosadašnja istraživanja potrošnje vina u ugostiteljsko-turističkoj privredi nisu dovoljna da bi se na toj bazi mogao razraditi odgovarajući marketing. Zbog toga iznosimo neke prijedloge, kao rezultate dosadašnjih parcijalnih istraživanja i analiza (proučavanje potrošnje u Zagrebu i turističkim objektima na Korčuli, anketa provedena u glavnim turističkim centrima na Jadranu i odgovarajući statistički podaci). Osnovni zaključci o potrošnji u ugostiteljsko-turističkoj mreži su:

Asortiman vina, raspon diferenciranosti cijena po kvalitetima vina, kao i kvaliteta ugostiteljskih objekata ne zadovoljavaju i neprimjerni su zahtjevima gostiju (domaćih i inozemnih).
Pakovanja vina nisu adekvatna, a niti nam je ponuda kvalitetna; slaba obučenost kadrova koji ne mogu ponuditi gostu širi asortiman vina s kojim raspolažemo.
Vrlo je karakteristično da od brojnih hotela visoke kategorije, ni u jednom nismo našli odgovarajućeg skladišta za vina širokog asortimana, a koja bi bila u stanju da zadovolje želje znalaca i uživalaca vina.
Cijene vinu po kvaliteti i kategoriji nisu adekvatno izdiferencirane, a u cjelini su previsoke u odnosu na cijene u susjednim trgovinama.
U velikim turističkim središtima izgrađene su specijalizirane radnje »pivnice« uz određene sadržaje.

Sasvim je nelogično da istovremeno nismo razvijali i odgovarajuće specijalizirane ugostiteljske radnje za prodaju vina s razrađenim sadržajem, gurmanskim specijalitetima sl. Takve radnje uz osmišljenu ponudu i druge ugođaje trebale bi biti mjesta ugodna provoda i kušanja naših vina, pristupačna širokom krugu gostiju. Podizati posebne restauracije za vinske znalce, tzv. »vinske hramove«, u kojima se kušaju kvalitetna i čuvena vina, uz odgovarajuće kvalitetne sireve, pršut, slanu ribu itd.

Premalo je zabavnih programa u pojedinim turističkim središtima, uz odgovarajuće sadržaje i pogodnije cijene vina, natječaje u prepoznavanju vina itd.
Poseban vid potrošnje i usluga mogu se nuditi u objektima na tzv. vinskim cestama, zatim organiziranim posjetama podrumima i slično.
Pakovanja u ugostiteljsko-turističkoj privredi moraju se proširiti: od manjih za pojedinačnog gosta, do većih pakovanja za kampove, vikend — naselja i slično.
Veoma malo turističkih centara poslužuje vino za ručak u sastavu jelovnika, što bi, također, povećalo potrošnju vina i zadovoljilo goste.
Asortiman vina trebao bi da bude prilagođen gostu: od laganih do jakih vina, od suhih do slatkih i poluslatkih vina.
Gost mora dobiti ono što traži i treba ga poslužiti znalački uz potrebnu pažnju i ritual, da se on osjeti počašćenim i zadovoljnim.
Naglašavamo velike propuste u posluživanju vina u odgovarajućim čašama.
Posebno je značajno posluživati vina kod određenih temperatura (ti su propusti redoviti).
Veoma malo ugostiteljskih i turističkih objekata posjeduje širu i lijepo dizajniranu vinsku kartu, i u njoj dobro prezentirano vino.
Na jadranskoj obali — našem najjačem turističkom području trebalo bi otvarati odgovarajuće stalne izložbe i priredbe uz kušanje vina (tzv. dani vina), uz posebnu organizaciju transfera turista i sl.
Na kraju boravka turista, posebno u nekim objektima moglo bi se gostu pokloniti »suvenir« vino, arhivsko ili čuveno, lijepo pakovano, što bi zasigurno izazvalo lijep odjek (možda i kao dio aranžmana).
Za kampove, turistička naselja, apartmane, turističke kuće, važan činilac unapređenja prodaje bila bi dostava vina u većim pakovanjima, uz zamjenu boca, kombinirana s ponudom voća, prehrambenih proizvoda i slično. Vina bi bila jeftinija za gosta, a ekonomski efekt veći, što već pokazuju, doduše, rijetka ali pozitivna iskustva.
Šira razrada ovih nekoliko prijedloga i daljnja proučavanja pružaju mogućnost široke primjene raznovrsnih marketinških rješenja za veće zadovoljstvo gostiju i povoljnije ekonomske efekte i prodaju znatno većih količina vina u tom segmentu potrošnje.

Povećanje potrošnje vina u domaćinstvu, kao rezultat određenih promjena u načinu života i navikama stanovništva, otvara vinogradarsko-vinarskoj privredi značajne mogućnosti. Još uvijek se u domaćinstvu troše značajne količine vina koja se proizvode ili nabavljaju mimo trgovačke mreže. Smanjiti taj put nabave i povećati je putem trgovine moguće je samo primjenom razvijenog marketinga i mjera kojima bi se zadovoljilo povjerenje potrošača, te ispunilo njihove raznovrsne želje i ukuse, a ponudu prilagodilo različitim razinama kupovine potrošača. Danas je pivo najveći supstitut u potrošnji vina, tu su zatim bezalkoholna pića i žestoka alkoholna pića. Potrebno bi bilo provesti sistematska istraživanja za ocjenu činilaca bitnih za opredjeljenje prema vinu. Naime, valja imati u vidu da se potrošnja vina po republikama i pokrajinama veoma razlik.uje: ona je različita po veličini naselja, prihodima domaćinstava, zaposlenosti, sastavu domaćinstava itd. Za ponudu domaćinstvu imamo premalo specijaliziranih prodavaonica, vinoteka i butika vina, kojim bi se potrošač mogao snabdijevati po svom ukusu i uz prihvatljivije cijene. Bolje zadovoljavanje potrošačkih želja moguće je osigurati većim i širim asortimanom vina te jače izdiferenciranim cijenama, ali i snižavanjem troškova prometa, zatim većim i jeftinijim pakovanjima za kućnu potrošnju i drugo.

Posebno bi bilo značajno smanjiti troškove transporta, ambalaže i drugih troškova prometa, gdje postoje odgovarajuće mogućnosti. Veoma je malo vinarskih kuća koje su održale kvalitetu vina koju potrošači prihvaćaju.

Propisi o prometu vina u trgovini također nam u znatnoj mjeri otežavaju širinu ponude. Još uvijek ne raspolažemo luksuznim pakovanjima vina, vina uz određene aranžmane, za poklone, svečanosti i slično. Potrošnja vina kod velikih potrošača, koje snabdijeva trgovina (bolnica, armija, starački domovi) još je uvijek nedovoljna. Do sada nismo razvili organiziran način ambulantnog snabdijevanja domaćinstva vinom, uz zamjene boca, čime bi učinili vina jeftinijim i pristupačnijim. Smatramo važnim i mjere za oporezivanje vina po kvaliteti: one bi trebale biti selektivnije, čime bi se povećala prodaja pojedinih vina putem trgovine. Posebno bi bilo važno organizirati različita predstavljanja tzv. promocije vina i odgovarajuće mjere propagande vina, koje se moraju ponovno omogućiti. Prethodno je potrebno dokinuti postojeću zabranu koja je neprihvatljiva za vinarsku i turističku zemlju.

Raznovrsnost kvalitete jugoslavenskih vina predstavlja na svjetskom tržištu odgovarajuću prednost, ali i posebne teškoće budući da ne postoji odgovarajući marketing za predstavljanje i učvršćivanje ponude naših vina. U tom pogledu, smatramo važnim istaći tri pravca za koncipiranje marketinga izvoza jugoslavenskih vina.

Izvoz vina u rinfuza stanju, stolnih i kvalitetnih vina za masovnu potrošnju, putem odgovarajućih uvoznih kuća, s time da se na bocama u prometu vina naznači jugoslavensko porijeklo i osigura odgovarajuća kontrola. Za takav izvoz veoma je važno da se u zemlji udružimo i izvršimo tipizaciju odgovarajućih kvaliteta vina koja su zastupljena u odgovarajućim proizvodnim područjima.
I nadalje ćemo izvoziti vina na svjetsko tržište, koja će služiti za kupaže i proizvodnju vina određenih kvaliteta posebno za ta tržišta. No trebali bismo nastojati da zajedno s uvoznim partnerima sistematski unapređujemo proizvodnju određenih tipova vina. To bi omogućilo trajniju vezu naših izvoznika i poslovnih partnera u zemljama uvoznicama.
Povećati izvoz vina u originalnim našim pakovanjima, u bocama, posebice kvalitetnih i vrhunskih vina. Kod toga mislimo na izvoz:

tipiziranih vina u bocama standardne kvalitete, prilagođenih zahtjevima uvoznika,
kvalitetnih, visokokvalitetnih (čuvenih)
pjenušavih, aromatiziranih, voćnih vina, vina najboljih godišta i kasnih berbi, arhivskih vina.

Jedan dio kvalitetnih i visokokvalitetnih vina, posebice pojedinih godišta kasnih berbi, već danas mogu se izvoziti u količinama koje prelaze naše mogućnosti. Zato bi već danas trebalo posvetiti veću pažnju odlaganju vina izuzetnih godišta i njihovom njegovanju u stakleničkim odjelima u podrumima i stvaranju arhivskih vina. Tu posebno valja riješiti problem financiranja zaliha. Čvrsto smo uvjereni da će ta vina imati sve veću prođu na svjetskom tržištu, ne samo zbog porasta kupovne moći, već i zbog porasta vinske kulture, te povećanog broja kolekcionara vina.

Osmišljenom propagandom naših vina mogli bismo povećati zahtjeve stranih potrošača za našim vinima, a s obzirom da se radi o kvalitetnim vinima, to bi znatno povećalo ekonomske efekte našeg izvoza.

Malo smo učinili na prezentaciji naših pjenušavih i desertnih vina na svjetskom tržištu, a još manje na proizvodnji voćnih vina koja se sve više traže.

Na kraju želimo naglasiti da smo pri koncipiranju iznesenih osnovnih ideja na kojima bi trebalo graditi jugoslavenski marketing izvoza vina imali u vidu potrebu da se prema svjetskom tržištu okrenemo mnogo aktivnije i agresivnije u prodaji vina nego do sada. To znači da trebamo mnogo aktivnije svijetu predstavljati naša vina i naše mogućnosti: to uključuje tradiciju, ali i naše prednosti u suvremenoj proizvodnji, koncentraciji proizvodnje i prerade, asortimanu i kvaliteti vina. Pri tome valja imati u vidu određene regionalne zatvorenosti i osjetljivosti pojedinih tržišta pod utjecajem ekonomskih i neekonomskih činilaca. Bitka za svjetsko tržište je veoma žestoka, zahtijeva strpljenje, znanje i umijeće, ali i plaćanje određene »takse« za njegovo osvajanje.

Ne možemo se posebno zadržati na mjerama ekonomske propagande, kao i na drugim mjerama za unapređenje prodaje i promocije naših vina. U pogledu ekonomske propagande i promocije vina na svjetskom tržištu, dio tog posla možemo obaviti u našoj zemlji, jer to kao turistička zemlja možemo učiniti. Mi se ne možemo takmičiti u izdacima za propagandu s velikim izvoznim kućama i zato moramo iznalaziti mnoge druge načine za propagandu naših vina na svjetskom tržištu. To ne znači da nećemo i mi uložiti sredstva za propagandu. Međutim, ona moraju biti raznovrsnija i jeftinija, a po efektima takva da nam omoguće napredak u izvozu. Osmišljenim mjerama treba učiniti da inozemni gost upozna što više vina, da ih zavoli i propagira u inozemstvu’. Za to postoje ogromne mogućnosti i trebaio bi ih zajedničkom akcijom svih vinarskih kuća sistematski realizirati u zajedničkom interesu.

Tehnologija hrane