Sve poljoprivredne kulture u većoj ili manjoj mjeri napadaju razne bolesti, štetnici i korovi. Neki od ovih nametnika znatno snizuju prinose, drugi utječu na sniženje kvalitete, a treći smanjuju i prinos i kvalitet proizvoda. Konačno, neki nametnici prouzrokuju ugibanje biljaka, pa mogu potpuno uništiti i veće površine raznih usjeva i nasada.
Biljne bolesti prouzrokuju uzročnici biljnog porijekla: gljivice, bakterije, virusi, mikoplazme i neke više biljke. Proučavanjem biljnih bolesti i njihovog suzbijanja bavi se posebna znanost: fitopatologija.
Štetnici su životinjskog porijekla. Najvažniji štetnici su insekti (kukci), zatim grinje, nematode, puževi, glodavci i ptice. Proučavanjem insekata i grinja cavi se entomologija, no u širem smislu te riječi u nastavi na drugim smjerovima ovog fakulteta ona zahvata i ostale štetnike životinjskog porijekla.
Danas se smatra da je u svijetu registrirano najmanje 8000 vrsta gljiva, 10000 vrsta insekata i grinja, 2000 vrsta nematoda i preko 2000 vrsta korova koji smanjuju vrijednost poljoprivrednih kultura.
Fitopatologija i entomologija zajedno čine zaštitu bilja, koja obuhvaća suzbijanje korova herbicidima. Prema tome se zaštita bilja bavi proučavanjem biljnih bolesti, štetnika i korova, jednom riječju biljnih nametnika, te njihovog suzbijanja.
Kao što se medicina bavi liječenjem ljudi, a veterina domaćih životinja, tako se zaštita bilja bavi suzbijanjem raznih biljnih nametnika. Stoga se za bilja često upotrebljava izraz fitomedicina, kao što se i znanost koja se proučavanjem kemijskih sredstava za zaštitu bilja (pesticida) naziva fitofarmacijom. Stručnjak za zaštitu bilja mogao bi se nazvati biljnim liječnikom, koji je izraz udomaćen u nekim drugim zemljama.
S obzirom na veliku važnost zaštite bilja i njen sve veći značaj uslovima savremene poljoprivredne proizvodnje, treba poljoprivredni stručnjak poljoprivrednog-ekonomskog smjera biti upoznat barem s osnovama zaštite bilja. Stoga je svrha ovog, u stvari skoro potpuno novog izdanja skripata, omogućiti studentima poljoprivredno-ekonomskog smera Fakulteta poljoprivrednih znanosti u Zagrebu dobivanje osnovnog znanja iz ove važne znanosti vodeći računa o njenom izvanredno naglom napretku i velikim promjenama do kojih je došlo u posljednjih desetak godina.
Skripta su podijeljena na opći i specijalni dio.
Poglavlja o štetnicima, vrsti i izračunavanju šteta, štetama od nametnika, makro- i mikroekonomici zaštite bilja, organizaciji, zakonskoj regulativi i planiranju zaštite bilja, nadalje metodama zaštite bilja, općem dijelu fitofarmacije, insekticidima i ostalim zoocidima, integralnoj zaštiti, te štetnicima pojedinih kultura, uvoda u zaštitu voćaka i vinove loze, te zaštite u skladištima napisao je prof. dr Milan Maceljski.
Poglavlja o bolestima bilja, fungicidima i herbicidima, te bolestima pojedinih kultura, kao i primjeni herbicida u različitim usjevima i nasadima napisao je prof. dr Josip Kišpatić.
Crteže br. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 61, 62, 63, 64, 65, 72, 75, 76, 87, 88, 99, 100, 101, 102, 107, 110, 111, 113, 114, 115. i 116. izradila je prof. dr Ivanka Milafović.
U samim se skriptama nalazi veći broj crteža i grafikona koji dopunjuju tekst i olakšavaju studentima upoznavanje simptoma bolesti te prepoznavanje štetnika. Međutim, u predavanjima i vježbama će studentima biti prikazane bolesti i štetnici, i mnogi drugi materijali ovih skripata kolor diapozitivima, što ukazuje na važnost redovitog posjećivanja predavanja i vježbi.
Prof. dr Josip Kišpatić i dr Milan Maceljski
Sadržaj
Uvod
Opći dio
BOLESTI BILJAKA
ŠTETNICI
VRSTE ŠTETA OD BILJNIH NAMETNIKA I NJIHOVO IZRAČUNAVANJE
ŠTETNOST BILJNIH NAMETNIKA
MAKROEKONOMIKA I MIKROEKONOMIKA ZAŠTITE BILJA
ORGANIZACIJA ZAŠTITE BILJA
ZAKONSKA REGULATIVA ZAŠTITE BILJA
PLANIRANJE ZAŠTITE BILJA
METODE ZAŠTITE BILJA
KEMIJSKA METODA ZAŠTITE BILJA
FITOFARMACIJA – OPĆI DIO
FITOFARMACIJA – SPECIJALNI DIO
INTEGRALNA ZAŠTITA BILJA
Specijalni dio
ŠTETNICI RAZNIH KULTURA
STRNA ŽITA
KUKURUZ
ŠEĆERNA REPA
SUNCOKRET
ULJANA REPICA
SOJA
KONOPLJA I LAN
DUHAN
DJETELINA I LUCERNA
KRUMPIR
POVRĆE
UKRASNO BILJE
VOĆKE I VINOVA LOZA – UVOD
ŠTETNICI KOJI NAPADAJU RAZNE VRSTE VOĆAKA
JABUKA
KRUŠKA
ŠLJIVA
BRESKVA
TREŠNJA I VIŠNJA
MASLINA
VINOVA LOZA
ZAŠTITA USKLADIŠTENIH POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA
LITERATURA
UVOD
Opći dio – bolesti biljaka
Uvod
Bolesti biljaka mogu se u prirodi naći na svakoj biljnoj vrsti. Medjutim, intenzitet tih bolesti znatno je jači na kulturnim biljkama i to u prvom redu zbog toga što se na jednoj površini uzgaja velik broj individua iste vrste. Radi se, dakle, o monokulturi jedne vrste čega u prirodi, u pravilu, nema. U takovom se slučaju bolesti lako šire s jedne biljke na drugu, prvo se jave žarišta, a zatim, u povoljnim uvjetima za razvoj, bolest plane te zahvati čitav usjev ili nasad. Takovo jako širenje bolesti posebno se javlja ako je parcela pod dotičnom kulturom velika (velike table u ratarstvu, plantaže voćaka i vinove loze).
Današnji industrijski način biljne proizvodnje, u gustom sklopu i s jakom gnojidbom, još više pojačava napad mnogobrojnih bolesti, a neke su od njih ranije, u ekstenzivnoj poljoprivredi, bile od male važnosti. Te, današnje „nove“ bolesti zovemo bolesti biljaka „visokog standarda“ (na pr. pepelnica pfenice i ječma, siva plijesan groždja).
Jači napad bolesti dovodi do sniženja uroda, katkada je to sniženje znatno, a uz to, i do smanjenja kvalitete plodova ili sjemena ili drugih organa i dijelova zbog kojih biIjku uzgajamo. U ekstenzivnim slučajevima to sniženje može biti tako jako da potpuno uništi kulturu ili je njezin uzgoj nerentabilan. Štetnost bolesti veća je u intenzivnoj proizvodnji jer su u njoj i ulaganja veća, pa su zbog toga bolesti i zaštita od njih danas aktuelnije nego ranije u velikom broju slučajeva. Danas, praktički, nema kulture koju ne moramo štititi od bolesti.
Bolesti biljaka mogu uzrokovati različiti faktori, pa iste možemo podijeliti na:
- Nežive ili abiotske (neparasitarne)
- Žive ili biotske (parasitarne)
Neživih je faktora mnogo (hraniva, suša, vlaga i dr.) ali se u ovom predmetu ne razmatraju. Ipak valja odmah naglasiti da u praksi postoji usko vezo izmedju obiotskih i biotskih foktora pa ih se često ne može odijeliti. Naime, mnogi abiotski faktori svojim utjecajem na rast i razvoj biljke pospješuju pojavu i intenzitet nekih bolesti uzrokovanih biotskim faktorima. Na pr. suvišak vlage u tlu ili hladnoća u tlu smanjuju vitalnost klice pa ih lakše napadnu parasitske gljive uzročnici paleža i polijeganja. Dakle, abiotski je faktor stvorio predispoziciju za bolest.
Slijedeći biotski (živi) faktori mogu uzrokovati bolesti:
- Gljive, te bolesti zovemo mikoze.
- Bakterije − bakterioze
- Virusi − viroze
- Mikoplazme − mikoplazmoze
- U novije se vrijeme navode i riketsije.
- Fanerogamni parasiti (vilina kosica, imela i ćr.).
Od najvećeg su značenja mikoze i, zatim, bakterioze, te slijede viroze.
Biljka, na kojoj parasitira odredjeni uzročnik bolesti, zove se biljka-domaćin. Pojedine bolesti napadaju samo jednu biljnu vrstu-domaćina, a neke opet imaju mnoge vrsta kao domaćine (polifagni parasiti). ,
Definicija je bolesti različita, pa se navodi samo ova: To je svaka poremetnja, fiziološke ili anatomsko-histološke naravi, u biljci a koja utječe negativno na njezin životni pofencijal, s tim da to ošteti cilj uzgoja i proizvodnje dotične kulturne biljke. Stoga nas, u prvom redu, zanimaju bolesti kulturnih biljaka. Te bolesfi kulturnih biljaka zabilježene su onog časa kada je čovjek iste počeo, skupivši „sjeme“, uzgajati u monokulturi na jednoj površini tj. sijati i saditi. I kako je ratarstvo i druga proizvodnja rasla, intenzivirala se, tako je rastao i broj bolesti i njihovo značenje. Počeci znanstvenog proučavanja biljnih bolesti padaju oko 1850-ih godina. Od tada fitopatologija se razvija kao samostalna disciplina, kao dio primjenjene botanike, ali su u nju danas uključene i kemija, fizika i niz drugih znanstvenih disciplina. Svoj je pun razvoj i značenje doživjela u intenzivnoj industrijskoj proizvodnji iza 1950-ih godina. Danas se zahtijeva ne samo visoka i kvalitetna, nego i sigurna proizvodnja, a bolesti su jedan od glavnih faktora koji uvjetuju kolebanja uroda.
Fitopatologija se dijeli na etiologiju (proučava uzrok bolesti), simptomatiku (opis bolesti), epidemioiogiju, te zaštitu itd.
Zaštita od bolesti je vrlo raznorodna, no ipak razlikujemo 3 glavne grupe:
- Upotreba fungicida
- Biljno-higijenske mjere (na pr. plodored, izbor sorte)
- Uzgoj otpornih sorti
Jasno je da se često te 3 metode zaštite i kombiniraju.
Danas zaštifu bilja vode u tu svrhu posebno specijalizirani stručnjaci za zaštitu bilja.
Značenje pojedinih bolesti se je danas promijenilo. Nekih, nekada vrlo štetnih, nema ili su bez značenja, ali zato ima mnogo „novih“ s velikom štetnošću. Uz to, danas su uzroci bolesti bolje proučeni, pa su mnoge bolesti i objašnjene tj. što im je uzrok. Na pr. smrdljive snijeti na pšenic! gotovo danas i nema, a još prije 30 g. biia je vrlo štetna. Tretiranjem sjemena ona je uspješno suzbijena. Isto su tako rdje pšenice u nas, zahvaljujući selekciji, manje štetne. Ali, zbog vrlo gustog sklopa i jake gnojidbe pšenicu danas (i ječam) mnogo više napadaju druge bolesti osobifo pepelnica, te septorioze i helminfosporioze. U plantažama jabuka znatno je jači napad pepelnice i fuzikladija. U uzgoju na žicu znatno je jači napad sive plijesni groždja. Takvi bi se primjeri mogli iznijeti za svaku kulturnu biljku. Stoga danas fitopatologija, kao i sveukupna zaštita bilja, ima još veće značenje u biljnoj proizvodnji.
Uz to, danas se sve češće dogadja da se neke bolesti prenesu iz kontinenta na kontinent (na pr. peronospora duhana, palež cvijeta krušaka). To omogućuju današnja brza prometna sredstva i živa izmjena sjemena i drugih biljnih di jelova.
Gljive (fungi)
Mikoze su najraširenije bolesti biljaka, Prve su mikoze dokazane izmedju 1840-1870-ih godina. Nauka o gljivama zove se mikologija.
Gljive su heterotrofni organizmi te, za razliku od zelenih biljaka, ne mogu asimilirati. Stoga su vezane u ishrani na organsku tvar. Saprofitske gljive koriste mrtvu organsku tvar, a parasitske iskorištavaju živu organsku tvar tj. one parasitiraju na različitim organima i dijelovima biljaka, crpeći iz njih hranu, što dovodi do štetnosti. Hraneći se tako parasitski, gljive se razvijaju i, konačno, plode i dalje šire.
U prirodi nalazimo sve moguće prelaze od čistih saprofitskih gljiva do obligatno parasitskih. Obligatno parasitske gljive žive isključivo u cijelom svom razvojnom ciklusu kao parasiti (na pr, rdje). Druge pak gljive žive jedan dio ciklusa kao parasiti, a onda ga nastavljaju kao saprofiti, to su tzv. fakultativni parasiti.
Neke gljive uzrokuju i kvarenje uskladištenih poljoprivrednih proizvoda, a kako u tom procesu proizvode i otrovne tvari (mikotoksine) to je često pokvareni proizvod i otrovan (na pr. zrno kukuruza).
Morfologija i razmnažanje gljiva. Vegetativno tijelogljive sastavljeno je iz tankih cjevastih, bezbojnih ili obojenih, stanica poput niti koje zovemo hife. Hife rastu na taj način da se na vrhu izdužuju i granaju u svim pravcima, pa se spletu u gušći splet, koji se zove micelij. Jedino neke primitivne gljive nemaju micelij.
Sl. 1. Intercelularne hife s haustorijima u stanici
Izostavljeno iz prikaza
Hife odn. micelij u parasitskih gljiva rastu ili na površini napadnutih organa ili u njihovoj unutrašnjosti Hife u endoparasita mogu biti intercelularne ili intracelularne.
Haustorij je organ („sisaljka“) kojim gljive crpu hranu iz stanice.
Veoma gusti splet hifa, tvoreći posebno plodno tijelo, zove se sklerocij (sl. 2). Ti sklerociji služe održanju gljive a na njima nastaju plodna tijela.
Sl.2. Sklerociji u stanici (a) i klijanje sklerocija (b)
Izostavljeno iz prikaza
Gljive se mogu razmnažati na dva načina: vegetativno ili pomoću spora. Vegetativno se razmnažaju cijepanjem micelija odn. hife. Pretežno se gljive razmnažaju pomoću posebno oblikovanih stanica koje se općenito nazivaju spore ili truske. Spore mogu nastati nespolnim putem (nespolne spore) ili nakon spolne oplodnje (spolne spore).
Nespoinih spora ima vrio različitih oblika, neke nastaju na hifi (egzogene spore) pa se zovu konidije a ogranak koji ih nosi jest konidiofor. Ti su konidiofori često skupljeni u grupe posebnog acervul). Endogene spore nastaju u unutrašnjosti posebne hife koja se zove sporangija.
Sl.3. Konidiofor (a), konidije (b) i oospora (c) rod Peronospora
Izostavljeno iz prikaza
Piknida je vrećasto plodište u kojem se nalaze spore. Oblik je i smještaj nespolnih spora (konidija) vrlo različit i to je jedan od osnova sistematike gljiva.
Sl.4. Piknid i piknospore
Izostavljeno iz prikaza
Odredjene vrste spora nastaju tek iza spolne oplodnje, pa te spolne spore nose različite nazive. zigospore, oospore, askospore, bazidiospore. Spolna generacija u gljiva naziva se i savršeni stadij (a nespolna nesavršeni) i služi pretežno za prezimljenje.
Sl.5. Peritecij /A/ i askus sa askosporama /B/
Izostavljeno iz prikaza
Gljive se dijele na više razreda a u svakom od njih nalaze se porodice parazitskih gljiva.
A. Razred Archimycetes
Vegetativno tijelo bez membrane, često ameboidne forme. Razvijaju se ‘ u stanicama domaćina.
Parazitske porodice: Olpidiaceae, Synchitriaceae (krumpirov rak!), Plasmodiophoraceae.
B. Razred Phycomycetes
Micelij bez poprekih membrana (neseptiran).
Red Oomycetes.
Razmnažaju se nespolno zoosporama koje nastaju u sporangiju.
Važna porodica Peronosporaceae s mnogobrojnim uzročnicima bolesti (peronospora vin.loze, fitoftora krumpira).
C. Razred Ascomycetes
Micelij septiran. Svojstveno je gljivama iz tog razreda tvorba askusa i to endogeno u različitim plodišnim tijelima. Uz askospore, tvore i nespolne spore različitog oblika.
Važne:
Taphrinales (kovrčavost bresaka, Taphrina deformans)
Erysiphaceae (pepelnice), s mnogo parazitskih vrsta (pepelnica jabuke, vin. loze, breskve, pšenice).
Pseudosphaeriaceae (fuzikladij jabuke i kruške) i dr.
D. Razred Bosidiomycetes
Micelij takodjer septiran, a spolne spore − bazidiospore − nastaju eksogeno na bazidijama.
U Holobasidiomycetes s neseptiranom bazidijom pripadaju Hymenomycetes s velikim brojem gijiva s sfručkom i klobukom (pečurkai).
Zatim red Uredinales-rdje, vrlo velika porodica obligatnih parasita (rdja žitarica). Svojstven razvoj: teleutospore-bazidiospore-spermacije-ecidiosporeuredospore-teleutospore.
Red Ustilaginales − snijeti, mnoge od njih vrlo štetne (prašna snijet pšenice i ječma, mjehurasta snijet kukuruza)j za njih su svojstvene hlamidospore.
E. Fungi imperfecti
U taj su razred smještene sve gljive kojima ne poznamo spolni rasplod pa se stoga ne mogu svrstati u prednje razrede. Nije isključeno da su neke i izgubile spolni raspiod. Tri su podgrupe: Sphaeropsidales, Melanconiales i Hyphomycetes.
Bakterije
Bakterije koje su se prilagodile parasitskom načinu života u biljkama zovu se fitopatogene bakterije. Pretežno su polifagne, a manji broj vrsta oligofagan.
Bakterije pripadaju grupi jednostavnih organizama, pretežno su jednostanične. Imaju velik potencijal razmnažanja. Razmnažaju se dijeljenjem: stanica se podijeli na dvije nove stanice. Oblik im je različit: štapičast, okrugiast ili spiralan. Sporogene su bakterije one koje stvaraju spore, a asporogene nemaju spore. Sfanice u nekih vrsta kreću se pomoću freplji. Bakterijska stanica nema organiziranu jezgru. Fitopatogene su bakterije šfapičaste i pripadaju redovima: Pseudomonas, Xanthomonas i Agrobacterium.
Biljku mogu inficirati samo putem rana ili prirodnih otvora (puči), a bolest se obično manifestira kao trulež, gnjiloća, rak ili začepljenje žila.
U bakterije se ubrajaju i aktinomiceti, koje isto mogu uzrokovati bolesti bil jaka.
Virusi
Broj je poznatih viroza manji od mikoza, ali se svaki dan otkrivaju nove. Značenje im je veliko jer se u pravilu teže suzbijaju od mikoza.
Fitopatogeni virusi su uzročnici bolesti koji nemaju vlastite izmjene tvari. Sposobni su da se u stanicama domaćina-biljke umnažaju i šire. Makromolekula virusa sastoji se iz ribonukleinske kiseline (RNS) i nukleoproteida (po KIinkowski).
Čestice pojedinih virusa razlikuju se po veličini, obliku, finoj strukturi, infekcioznosti, načinu prenošenja i drugim svojstvima, što sve služi za sistematiku koja nije jedinstvena.
Osobito je različit način prenošenja pojedinih viroza. Za biljne je viroze svojstveno da su sistemične tj. da su proširene u cijeloj oboljeloj biljci, s izuzetkom meristema. Stoga, uzme li se reznica zaražene biljke, i nova će biljka biti zaražena. To isto vrijedi i za gomolj, lukovicu. U tom je velika opasnost vegetativnog umnažanja biljaka (v. loze, voćki).
Neki se virusi prenose (i) sjemenom a još rjedje polenom. Dalje, neki se šire i dodirom dijelova zaražene i zdrave biljke. I sam čovjek ih mehanički prenosi (cijepljenjem, pinciranjem). Cijepljenje je najčešći način prenošenja viroza u voćarstvu i vinogradarstvu. Zbog toga je važna zdravstvena kontrola matičnog materijala.
Izuzetno, viroze prenose i neke gljive te više biljke (vilina kosica).
Medjutim, najrašireniji način prenošenja viroze jest pomoću tzv. „vektora“. Uz nematode, glavni su vektori kukci i to grupe rilčara koji sišu sok iz biljaka (lisne uši, cikade i dr.). Breskvina lisna uš i crna bobova uš u nas prenose velik broj virusnih bolesti. Kod tog prijenosa razlikujemo persistentne viruse kod kojih je potrebno da vektor duže vremena siše na oboljeloj biljci, pa onda taj vektor tek nakon dužeg vremena postaje sposoban da bolest prenese na drugu biljku. A|; taj vektor prenosi tu zarazu za cijelog svog života. U nepersistentnih virusa vektor je odmah nakon sisanja virotične biljke sposoban da inficira zdravu biljku, ali tu sposobnost gubi vrlo brzo. Ta je podjela važna i s praktičnog gledišta jer nam se isplati suzbijanje samo vektora persistetnih virusa. Breskvina lisna uš prenosi oko 150 različitih virusa.
Za dokazivanje virusa postoje posebne laboratorijske metode, serološka, test-biljke i indeksiranje. Tim se bave virusološki laboratoriji. Za praksu je svrha tog rada da se proizvede „virus tested“ tj. na viruse ispitani „virus-free“ tj. od virusa slobodan biljni rasadni materijal.