Reklama

Svaka promjena okoline, u kojoj životinja živi, zahtijeva privikavanje organizma na tu promjenu. Normalna funkcija pojedinih tkiva, organa i cijelog organizma zahtijeva stanovite uvjete, nužne za svoj opstanak. Životinje su prisiljene udisati zrak iz svoje neposredne okoline, primati izvana hranu i vodu. U neposrednu okolinu izdišu već upotrebljeni zrak i izlučuju za organizam nepotrebne i štetne tvari nastale u toku životnih procesa. Organizam je kadar, da regulira te međusobne odnose do određene granice, t. j. može se priviknuti na stanovite promjene u okolini, ako nisu prenagle, odviše jake ili dugotrajne, Ako su te promjene međutim iznenadne, jake ili dugotrajne i ako se mnogo razlikuju od normalnih uvjeta, organizam se ne može prilagaditi. U takvu slučaju ne mogu više normalno funkcionirati pojedina tkiva i organi, a životinja obolijeva.

Uzrok obolijevanju životinja mogu biti promjene okolnog zraka s obzirom na fizička svojstva zraka (temperatura, stupanj vlage u zraku, zračne struje), ili s obzirom na njegov kemijski sastav (različiti plinovi). Uzrok bolesti može nadalje biti loša, pokvarena hrana, nezdrava ili prehladna voda, vlažno tlo, pa mikroorganizmi, koji u takvoj hrani, vodi ili tlu nađu povoljne uvjete za život, dospiju li odatle bilo kojim načinom u organizam životinje, mogu izazvati bolest.

Zbog svega toga je potrebno pozabaviti se osnovnim faktorima okoline i njihovim utjecajem na životinjski organizam kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Treba forsirati one faktore, koji pozitivno utječu na zdravlje životinja i jačaju njihovu otpornu snagu, a na mogući minimum svesti one faktore, koji djeluju štetno i pogoduju nastajanju bolesti. Ali ni to još nije dovoljno. Treba budno nadzirati Ijude, koji se stokom bave, jer o njihovoj upućenosti, svijesti i revnosti u suštini zavisi naš uspjeh. Njih treba učiti, ispravljati i pravilno im tumačiti određene pojave, pa objašnjavati njihova iskustva iz praktičnog rada. Treba isticati, bilježiti i prenositi uspjeh onih stoćara, koji su uložili trud, okoristili se rezultatima nauke i primjenjivali ih u svome svakidašnjem radu. To je put, kojim treba ići, ako želimo očuvati zdravu stoku i dobiti od nje što veću korist.

Sadržaj

K A Z A L O

UVOD

I. SUNČANA SVJETLOST

Sunčane zrake
Djelovanje sunčane svjetlosti Higijensko značenje svjetlosti

II. ZRAK

Plinski sastav zraka
Dušik
Kiisik
Uigljlični dioksid
Amanijak
Sumporovodiik
Ugljeni monoksid
Vlažnost zraka
Prašina u zraku
Temperatura zraka
Atmosferski pritisak i zračne struje
Oborine
Klima i aklimatizacija

III. TLO

Današnje tlo
Granulometrijski sastav tla
Poroznost tla, volumen pora
Vlaga u tlu
Zrak u tlu
Temperatura tla
Kemizam tla
Mikroorganizmi u tki

IV. VODA

Kišnica
Površinske vode
Riječna voda
Bare i kaljuže
Jezerska voda
Podzemna voda
Opskrba podzemnom vodom
Zabijeni bunari
Građeni bunari Bušeni bunari
Kaptaža izvora
Higijenski zahtjevi na vodu
Temperatura vode
Boja vode
Mutež vode
Vonj i okus
Reakcija vode
Kisik
Ugljioni dioksid
Tvrdoća vode
Organska tvar u vodi
Ukupni dušik
Aiburninoidni amonijak
Slobodni amonijak
Nitriti
Nitrati
Konsumpcija kisika
Kloridi
Željezo
Otrovna tvar u vodi
Plankton u vodi
Kolititar
Poboljšanje vode
Vjetrenje, aeracija
Uklanjanje tvrdoće
Filtracija
Raskužba vode
Značenje vode za organizam životinja
Potreba vode kod životinja
Pojenje životinja

V. OTPADNA VODA

Pojam otpadne vode i procesi koji se u njoj zbivaju
Puštanje otpadne vode u otvorene vodne tokove
Mehaničko čišćenje otpadne vode
Grubo mehaničko čišćenje
Hvatanje pijeska, masti i benzina
Taložnice
Emscherov bunar
Metantank
Biološko čišćenje otpadne vode
Lirigacion-a polja i prskanje
Podzemna irigacija
Filtraciiona polja
Oksidacione gredice
Oišćenje aktivnim muljem
Samočišćenje
Ribinjaci

VI. STOČNE NASTAMBE

Važnost stočnih nastanbi
Izbor mjesta
Građevni materijala
Veličina nastambe
Temelji
Zidovi
Strop
Pod
Kanalizacija
Prozori
Vrata
Ventilacija
Kubatura nastamba
Temperatura nastamba
Konjušnica
Goveđa staja
S v i n j c i
Prostorije z a hranjenje svinja, čuvanje i spremanje hrane
Ovčarnici
Peradnjaci
K u n i ć n j a c i
Veterinarsko zdravstvene zgrade
Veterinarska ambulanta
Izolator
Karantena
S t e l j a
Ispust
G n o j i š t e i gnojmična jama
Gnojište
Gnojnična jama

VII. HIGIJENA PREHRANE

Važnost pojedinih hranjivih tvari u krmivu
Voda
B j e l a n č e v i n a i amidi
Masti
U g l j i k o h i d r a ti
V i t a m i n i
Vitamin A
Vitamin B1
Vitamin B2
Vitamin C
Vitamin D
Vitamin E
Vitamin F
Vitamin H
Vitamin K
Rudne tvari
Značaj rudnih tvari za prehranu radnih životinja
Kalijum
Natrijum
Kalcijum
Fosfor
Magnezijum
Željezo
Bakar
Sumpor
Klor
Kobalt
Jod
Mangan
Cink
Fluor
R u d n a k r m i v a
Koštamo brašno
Precipitat
Vapnenac i kreda
Pepeo od drva
Ugljen od drva
Crvena glina
Kuhinjska sol
Rudne pogače
Različitost u građi probavnih organa i probava
Razdioba krmiva i hranidbene norme
Volutimnozna krmiva
Krepka krmiva
Hranidbene norme
Faktori koji utječu na vrijednost krmiva
Priredba krmiva
Priprema sijena
Brašno od sijena
Trinje i lišće
Priprema slame (parenje, polijevanje vrućom vodom, ovaporenjenje slame)
Priprema pljeve
Priprema zrna
Džibra
Korenjače
Kuhinjski otpaci
H i g i j e n a hranjenja
Gladovanje
Preobilno hranjenje
Prelaz od jedne hrane na drugu
Toplina hrane
Rok pripreme hrane
Čistoća hranilišta
Infekcijia hranom i vodom (a l i m e n t a r n a i n f e k c i ja)
Krmne mikotoksikoze
I n v a z i j a h r a n o m i vodom (alimentarna i n v a z i j a)
Konj
Preživači
Svinje
Perad
Čuvanje krmiva
Prosojivanje krmiva
Miris
Okus
Boja
Struktura
Vlaga
Čistoća
Štetnici životinjskog porijekla u krmivu
Žižak
Brašnar
Moljac brašna
Moljac sijena
Moljac zrna
Grahov žižak
Grinje brašna i sijena
Mjere borbe s tim štetnicima
Higijena pašnjaka i ispaše
Otrovno b i l j e
Bujanje
Bukva
Bunika crna
Čemerika bijela
Đurđica
Gorušica bijela
Repica
Gorocvijet
Gospina trava
Grahor bezlisni ledić
Kaljužnicu
Kiselica mala
Kokotac
Kozlac
Kukolj
Kukurijek
Kukuta
Kužnjak
Lan
Likovac
Lupina
Ljulj
Mak turčinak
Mlječika smrekasta
Mrazovac
Pomoćnica paskvica
Preslica
Pustikara crvena
Različak modri
Resulja
Ricitius
Rosopas
Soja
Suhovrat
Tisa
Trubeljika otrovna
Velebilje
Žanovjet, babji zub
Zabnjak
Djetellinska bolest i fagopirizam
Trovanje biljkama koje stvaraju cijanovo
dičnu kiselinu
B i l j n i p a r a s i t i

VIII. HIGIJENA RASPLOĐIVANJA I UZGOJA

Higijena ždrebne kobile i ždrebeta
Higijena steone krave i teleta
Higijena suprasne krmače i prasadi
Higijena sjagnjene ovce ,i janjadi
Higijena bređe koze i jaradi
Higijena rasplodnih pastuha
Higijena rasplodnih bikova
Higijena rasplodnih ovnova
Higijena rasplodnih nerastova

IX. HIGIJENA MLIJEČNIH ŽIVOTINJA

Higijena mliječnih posuda

X. HIGIJENA TOVA

Tov goveđa
Tov svinja

XI. HIGIJENA TRANSPORTA

XII. NJEGA DOMAĆIH ŽIVOTTNJA

Značenje njege kože
Njega kože konja
Njega kože goveda
Njega kože ovaca
Njega kože u svinja
Njega ekstremiteta
Njega kopita ždrebadi
Nje-ga kopita potkovanih konja
Njega papaka

XIII. HIGIJENA KADNIH ŽIVOTINJA

Ocjena radne sposobnosti konja
Utvrđivanje sile vuče
Vožnja uzbrdo
Brzina kretanja konja
Izdržljivost u radu
Rad za pokretanje vlastitog tijela
Vrsta radova za koje se upotrebljava stoka
Oranje
Drljanj
Košnja i žetva
Rad u transportu
Organizacija i režim rada
Radni dan
Radni volovi
Zaprežnipribor
Ham i njegovi dijelovi
Uzda i njeni dijelovi
Ular
Homut i njegovi dijelovi
Sedlo i samar
Udešavanje homuta i prsnog hama
Udešavanje sedla i samara
Udešavanje uzde
Čuvanje zaprežnog i jahaćeg pribora

XIV. O UVJETIMA NASTAJANJA I ŠIRENJA ZARAZNIH BOLESTI

XV. O MJERAMA ZA SPREČAVANJE ZARAZNIH BOLESTI

Karantena
Neškodljivo uklanjianje lešina
Utilizacioni zavodi
Produkti kod prerade lešina i konfiskata (brašno, mast. klija)
Spaljivanje lešina (jame, peći)
Strvinište
Jame-grobnice

XVI. RASKUŽBA

R a z d i o b a raskužbe p r e m a svrsi i vremenu
njenog izvođenja
Profilaktička raskužba
Stalna raskužba
Zaključna raskužba
Priprema za raskužbu
Razdioba raskužbe prema raskužnim sredstvima
Mehanička raskužba
Fizička raskužba (sunčana svjetlost, sušenje, vatra, vrući zrak, vrela vode, vodene pare)
Kemijska raskužba
Raskužnasredstva
Sublimat Modra galica
Oksidacionasredstva
Klorno vapno
Kaporit
Kloramiin
Kalijcv permanganat Organska srcdstva
Fenol
Krezol i njegove smjesc
Lužine − Natrijeva i kalijeva lužina
Vapno, gašeno i negašcno
Soda
Pepeo
K i s e l i n e
Aparatura z a raskužbu tekućim sredstvima
Plinovi
Klor
Sumporni dioksid
Formaldehid
Raskužba stoenih nastamba
Raskužba u peradarstvu
Raskužba peradnjaka
Raskužba inkubatora
Raskužba jaja
Raskužba kuhinjaka
Raskužba gnoja i gnojnice
Spaljivanje
Zakapanje
Biotermička raskužba gnoja
Raskužba kemijiskim sredstvima
Raskužba transportnih sredstava
Raskužba vagona
Raskužba brodova
Raskužba kamiona i kola
Raskužba mjesta utovara i istovara
Raskužba kod p o j e d i n i h zaraznih b o l e s t i
Svinjska kuga
Slinavka i šap
Zarazna anemija konja
Influencija konja i slične bolesti Vrbanac svinja
Sakagija
Afrička sakagija
Tuberkuloza Bedrenica
Trihofitija
Zarazni pobačaj bruceloza

XVII. DEZINSEKCIJA

XVIII. DERATIZACIJA

Literatura

Pogovor

Čovjek iskorišćuje životinje na različite načine (rasplodne, mliječne i radne životinje, dobivanje mesa, masti, vune i t. d.) a kod toga često ne vodi računa o njihovoj snazi, načinu držanja i prehrane — ukratko o mogućnostima da zadovolje njegove zahtjeve bez štete za zdravlje. Nauka, koja se bavi pitanjima očuvanja zdravlja životinja uz njihovo maksimalno iskorišćivanje, zove se zoohigijena. Ta pitanja su predmet, što ga obrađuje ova knjiga.

I Sunčana svjetlost

Sunčane zrake. Sunčana svjetlast izvor je topline i života na Zemlji. Do njezine površine ne dopire sva sunčana energija. Na prolazu kroz atmosferu — zbog oblačnosti, prašine i vodenih para — do sunčanih zraka odbija se (reflektira), raspršuje se u atmosferi ili biva apsorbiran. Količina sunčane energije, koja dolazi do površine zemaljske, to je veća, što zrake padaju okomitije, dakle — što im je put kroz atmosferu kraći.

Do površine zemaljske stižu samo zrake, kojima dužina vala iznosi otprilike 2300—290 m(x, a zrake kraćih valova (200—290 mu) sasvim apsorbira ozon u atmosferi. Biološko značenje te činjenice je golemo, jer time je život na zemlji zaštićen od razornog djelovanja tih zraka, koje bi ga onemogućile.

Sunčani spektar ima prema Kalitimu ovaj sastav:

Dio spektra u procentima
Ultra violetni 299—399 µm Vidljivi 399—769 µm Infracrveni 769—2300 µm
Na granici atmosfere 5 52 43
Na površini zemlje kod visine sunca 39—40° 1 49 59

Do zemaljske površine sunčane zrake dopiru otprilike u ovim količinama:

Duljina vala µm Djelovanje Procentni dio
2300—760 Infracrveno 60
(toplina)
760—400 Svijetlo 39
Ultraviolet
400—290 (kemijsko djelovanje) 1

Osim direktne sunčane svjetlosti za život na zemlji ima veliko značenje i difuzna, rasijana svjetlost. Ona je u stvari raspršena svljetlost, koja zrači od različitih čestica u atmosferi (molekule plinova, vodene pare, čestice prašine i vodene kapi). Za jasnog vremena difuzno zračenje iznosi oko 10% od direktnog sunčanog zračenja, ali je ono znatno uvećano kod oblačnog vremena i može doseći 73% od sunčanog zračenja. Tim putem dolazi na površinu zemlje više svjetlosti kratkih valova negoli dopire direktnim sunčanim zračenjem.

Stanoviti dio sunčane energije dospjevši do zemlje ponovno se reflektira u atmosferu. Više reflektiraju svijetle površine (snijeg), a manije tamne površine (zemlja crnica). Procentni odnos reflektirane zračene energije prema ukupnoj količini sunčane energije dospjele do površine tla zove se albedo. Albedo za sniježne površine iznosi 85%, a za vlažnu crnicu 13%.

Djelovanje sunčane svjetlosti. Kako djeluju sunčane zrake? Ultra crvene zrake apsorbirane u površnom sloju kože uzrokuju zagrijavanje, ali njihovo biološko djelovanje nije poznato. Vidljiva svjetlost prodire u dublje slojeve i kod intenzivnog zračenja može se znatno povisiti temperatura tkiva — za nekoliko stupnjeva. Sama koža kod toga nije jako zagrijana, iako može nastati crvenilo kože zbog hiperemije, a to treba razlikovati od upale. Osim toplinskog djelovanja nije poznato, imaju li te zrake neko biološko djelovanje na zdrav organizam. U vezi s drugim klimatskim faktorima mogu te zrake imati pozitivno djelovanje.

Kod intenziivnog lokalnog zagrijavanja glave i zatiljka, zbog propusnosti kostiju lubanje za zrake duljine vala 600—1000 mµ, može se povisiti temperatura između lubanjskiog oklopa i mozga, a to uzrokuje pojavu sunčanice.

Biološki najdjelotvomije su ultravioletne zrake. One ne prodiru duboko, i biološki procesi izazvani njima odvijaju se u koži. Najviše ultravioletnog svijetla ima ljeti i u jesen, a vrlo malo zimi i nešto više u proljeće. Sadržina ultravioletnih zraka zavisna je o visdni sunca, i najviše ih ima u podne. Kod intenzivnog djelovanja ultravioletnih zraka dolazi do eritema, do upale kože. Najjači eritem izazivlju zrake, kojima je duljina vala 292—305 mtx. Protiv njihova štetnog ajelolvanja organizam se brani Stvaranjem pigmenta, melanina. Neki drže, da pigment ne igra bitnu ulogu, već odebljanije epidermisa, koje omogućuje, da se u tome neosjetljivome dijelu kiože apsorbira više ultravioletnih zraka.

Higijensko značenje svjetlosti. Gsim navedencg neposrednog utjecaja suničaine svjetlosti na organizam poznato je, da sunčana svjetlost ima i povoljan posredan utjecaj. Pcid utjecajem svjatlosti kod slabokrvnih ljuda i životinja, koji prebole stanovitu bolest, pojačano je stvaranje eritrocita, hemoglobina i leufcocita. Nije još utvrđeno, koliko tu pored svljetlosti utječu i drugi meteorološki faktori.

Svjetlost podražuje živčani sustav, disanje je nešto dublje, povećana je sadržina kalcija u krvnom serumu i povećana baktericidna snaga krvi.

Izmjena tvari je življa kod životinja izloženih svjetlosti, one brže rastu i bolje se razvijaju, povrijeđeno tkivo brže i lakše zarašćuje. Pod utjecajem svjetlosti smanji se količina šećera u krvi, a kod dijabetičara i u mokraći. Svjetlost utječe na izmjenu bjelančevina, a to se može utvrditi po uvećanim izlučivanju dušika. Bit će da je to uvjetovano pojačanjem regeneracionih procesa stanica u organizmu.

Poznat je utjecaj svjetlosti na izmjenu rudnih tvari. Pod utjecajem ultravioletnih zraka iz provitamina ergosterina stvara se u koži vitamin D, i time se sprečava pojava rahitisa. Antirahitično djelovanje imaju zrake duljine vala do 313 mg, a zrake duljih valova imaju slabo biološko djelovanje. Dokazano je, da sunčana svjetlost povećava rasplodnu sposobnost životinja. Kokoši izložene utjecaju svjetlosti nesu više jaja. U stočarskoj praksi poznata je činjenica, da su životinje držane u tami manje živahne, slabokrvne i lako obole od rahitisa. Takove su životinje sklone tuberkulozi i drugim bolestima. Njihova je produktivnost znatno smanjena, a mladunčad (počevši od ploda u utrobi matere) slabije se razvija. Životinje pak izložene svjetlosti temperamentnije su, otpornije i produktivnije.

Na kraju treba spomenuti baktericidno djelovanje svjetlosti, naročito ultravioletnih zraka. Najdjelotvornije su zrake duljine vala 270 mm. Glavni nedostatak tih zraka je njihova mala prodornost, pa stoga ne treba precjenjivati baktericidnu snagu snnčane svjetlosti. U čistoj vodi ultravioletne zrake ne prodiru dublje od 1—3 metra. Te zrake mogu prodrijeti kroz pijesak, koji nije deblji od 1—1,5 mm, i kroz sloj sječke, koji nije deblji od 0,5—1 cm. Konačno moramo imati na umu to, da prljavština na prozorima ili mutež u vodi zadržavaju zrake kratkih valova, a mogu ih i sasvim apsorbirati.

Sunčana svjetlost može i štetno utjecati na životinjski organizam. Životinje izložene djelovanju direktne sunčane svjetlosti lako obole od već spomenute sunčanice. Pojavi sunčanice može pogodovati napciran rad ili transport životinja u otvorenim kolima. Kod hranjenja nekim krmivima (heljda, djetelina) može na nepigmentiranim diijelovima kože doći do upalnih promjena (fagopirizam), no o tome će biti govora kasnije.

Štetno može biti i naglo izlaganje životinja svjetlosti, jer su zamijećeni znakovi poremećaja u općem stanju organizma. Umornost, koja se javlja kao posljedica proljetnoig sunca, zacijelo je posljedica djelovanja i drugih meteoroloških faktora. Osim toga se smatra, da tu igra određenu ulogu i nestašica vitamina, prije svega vitamina C. Pod utjecajem svjetlosti, a zbog pojačane izmjene tvairi povećana je i potreba za vitaminima, jer njih ima u hrani najmanje baš pred kraj zime.

Prema sunčanoj žegi naročito su osjetljive ovce, svinje i kunići. Manje su osjetljivi konji i goveda, Ovce i svinje ne smiju se po sunčanoj žegi tjerati na udaljenije pašnjake, jer bi lako uginule od paralize srca ii plućne kongestije. U to je vrijeme ujedno najveći broj muha, koje uznemiruju životinje. Kimićima mora biti omogućeno, da se za vrijeme žege sakriju u sjenu. Stoga je važno, da se životinjama za vrijeme ljeine žege stvori mogućnost, kako će se zaštititi cd štetnog djelovanja sunčane žege, a to se postiže gradnjom nadstrešja na pašnjacima i ispustim-a.

Ako direktna sunčana svjetlost udara životinjama neposredno u oči, mogu one čak i oslijepiti zbog prejakog -nadražaja. Upravo zbog toga se i traži, da sunčana svjetlost u nastamibama za stoku udara životinjama ne u oči, već iza njihove glave.

II Zrak

Plinski sastav zraka

Bez zraka nema života. Zrak se uglavnom sastoji iz ovih plinova: dušika, kisika, ugljičnog dioksida i nekih drugih manje važnih plinskih primjesa, pa vodenih para. Procentni sastav zraka je otprilike ovaj:

Vrsta plina Udisani Izdisani
Dušik 78% 78%
Kisik 21% 15,6%
Ugljeni dioksid 0,03% 4,4%
Plememti plinovi 0,5 % 0,5%
Vodene pare 0,47% 1,5%

Osvrnut ćemo se ukratko na pojedine od tih plinova.

Dušik nema nikakva neposrednog značenja za životinjski organizam. Njegova je glavna zadaća u tome, da razrijedi zrak. Veliko značenje ima za bilje.

Kisik je onaj dio zraka, bez kojega nisu mogući procesi sagorijevanja u životinjskom organizmu, usvajanje hrane i njeno pretvaranje u meso, mast, vimu, radnu energiju, toplinu organizma i t. d. Kisik prenosi se disanjem kroz pluća u krv i dalje u druge organe. Ako bi onemogućili udisanje kisika, život bi zamro. Količina kisika u vanjskom zraku unatoč njegovu trošenju u golemim količinama uvijek je jednaka oko 21% cjelokupnog obujma zraka. Klorofilne biljke stvaraju ga kod procesa asimilacije i izlučuju u atmosferu. Kisik jednolično u zraku raspoređuju zračne struje. Usponom u visinu smanjuje se količina kisika. Na visini od 5000 m zrak sadrži otprilike 50% gore navedene količine kisika.

U vanjskom zraku nema nikada opasnosti od nestašice kisika. U zatvorenim prostorijama, koje su nedovoljno zračene i gdje se nalazi veliki broj životinja, mogu se smanjiti količine kisika, a povećati druge štetne primjese. Prema malim promjenama u sadržini kisika životinje nisu osjetljive. Prvi znakovi nemira i teškog disanja zamjećuju se onda, kada procentna sadržina kisika u zraku spadne na 15% ili niže. Smanji li se na 12—11%, javljaju se znakovi gušenja, a kod 7—8% nastaje smrt.

Ozon se stvara i raspada pod utjecajem sunčane svjetlosti kratkih valova. To je bezbojan plin karakteristična mirisa. U atmosferi ga ima otprilike 2 mg na 100 m’1 zraka. Ozona nema u zatvorenim prostorijama, gradovima i naseljenim mjestima uopće. Najviše ga ima u čistom šumskom i gorskom zraku. Njegova nazočnost u zraku znači, da je zrak slobodan od organskih tvari, jer se on u dodiru s njima brzo raspada.

Nekada se smatralo, da ozon ima veliko značenje sa zdravstvenog gledišta, ali se kasnije utvrdilo, da ozon djeluje na bakterije tek onda, kada ga ima u zraku 2 mg/l zraka. Prevelika komcentracija ozona štetna je za zdravlje ljudi. Koncentracija 10 mg na m3 zraka izaziiva smrt.

U visini od 25 km nalazi se u atmosferi mnogo ozona, pa stoga se taj sloj atmosfere i naziva ozonosfera.

Vodikov superoksid stvara se zajedno s ozonom. Količina, koja se obično nalazi u zraku, nema važnosti za životinjsko zdravlje. Vodikov superoksid možemo lako zamijeniti s ozonom, jer se dokazuju na isti način.

Ugljični dioksid stvara se u organizmu kod procesa sagorijevanja (oksidacije); izlučuje se disanjem kroz pluća, a djelomice i kroz kožu. On se pored toga stvara kod raspadanja gnoja i stelje u stočnim nastambama, pa kod procesa raspadanja uopće. Biljke ga udišu u velikim količinama, a izdišu kisik. Ugljični dioksid je 1,5 puta teži od zraka. Jeđna litra CO2 važe oko 2 mg, Ugljični dioksid zbog svoje težine sakuplja se uglavnom pri dnu staje i tamo se zadržava.

Sadržina ugljičnog dioksida u vanjskom zraku iznosi 0,03—0,04%, a u stočnim nastambama može se i znatno povećati. To je i razumljivo, jer izdisani zrak sadrži prosječno 15,6% kisika i 4,4% ugljienog dioksida, a to znači za 100—120 puta više nego vanjski zrak. On je osim toga potpuno zasićen vodenim parama. Životinje srednje težine izluče u jednom satu ove priosječne količine ugljiičnog diioksida: konj 125 lit, govedo 115 lit, svinja 40 lit i ovca 15 lit. Premda ugljični dioksid sam po sebi nije štetan za organizam životinja u uobičajenoj količini, on ipak služi kao pokazatelj pokvarenog zraka u stočnim nastambama. Kao dopustiva higijenska granica uzima se njegovo 10rostruko povećanje prema količini u vanjskom zraku, a to znači 0,3%. Prema podacima nekih istraživača količina ugljičnog dioksida u stočnim nastambama ne bi smjela biti veća od 0.167%.

U pokusima, koji su vršeni, dokazana je njegova relativna neškodljivast, jer postaje štetan tek kod sadržine 5% i više. Kod sadržine 12—15% C02 u zraku uginu male pokusne životinje, a kod 20% i velike životinje.

Danas se uglavnom smatra, da količina ugljičnog dioksida u stočnim nastambama ipak stvara uvjete, koji nisu normalni, i kod dugotrajnog djelovanja postaje štetan. Pored ugljičnog dioksida nailazimo u stajskom zraku i na druge štetne primjese (amonijak, sumporovodik, crijevni plinovi). Zajedničko djelovanje tih štetnih primjesa povećava i štetnost pojedinih. Sve zajedno uvjetuje slabu ventilaciju pluća, slab apetit, mlitavost, opadanje općeg gojidbenog stanja i malokrvnost. S time je u vezi i otporna snaga organizma i produktivnost životinja.

K. M. Bikov kaže, da suvišak ugljične kiseline djeluje na organizam analogno nedostatku kisika. »Povišenje kiselosti u tkivima izaziva tkivnu anoksiju, koja dražeći koštanu moždinu izaziva eritrocitozu. Pod utjecajem ugljične kiseline smanjeni su oksidacioni procesi u organizmu, a pojavljuje se i leukocitoza. Uzrok i mehanizam leukocitoze nijesu objašnjeni. Dulji boravak u atmosferi s velikom sadržinom ugljične kiseline dovodi do jako izraženih »acidoznih edema«.

Amonijaka i sumporovodika ima malo u slobodnom zraku. U nastambama prilike su sasvim druge.

Amonijak je produkt raspadanja organskih tvari, koje sadrži dušik. Njegov glavni izvor je mokraća, naročito mokraća konja. Amonijak je jak. otrov, koji kod sadržine 2,5% djeluje toksički, a kod 5% djeluje smrtno nakon udisanja kroz 10 minuta (Dahmen).

Amonijak draži sluznicu očiju i dišnih putova, a kroz pluća i poplućnicu izlučuje se u grudnu šupljinu, gdje može izazvati upalu. Kroz povrijeđenu sluznicu (koja je u početku nepropusna i amonijak) mogu kasnije ući i mikrobi te uzrokovati različita oboljenja. Amonijaka redovnim ima u velikoj količini tamo, gdje ne vrijedi ventilaciona naprava ili gdje mokraća sporo otječe; ukratko u neuredinim stajama.

Sumporovodik je vrlo otrovan plin, a nastaje kod raspadanja različitih bjelančevinastih tvari. Pored toga, što se stvara kod raspadanja gnoja i gnojnice, izlučuju ga i same životinje, naročito one, koje imaju bolesne probavne organe.

Sumporovodik imia vrlo jak miris po gnjilim jajima. Po mirisu možemo ga utvrditi čak i onda, kada se kemijskim putem više ne da dokazati.

Njegovo djelovanje očituje se na centralnoim nervnom sistemu, gdje u većim količinama (dakako relativno većim) izaziva paralizu dišnog centra. Nadalje se sumporovodik veže sa željezom iz dišnog fermenta u tkivima. Na taj način je dišini ferment inaktivan, a hemoglobin bez željeza nije kadar vezati kisik, i organizam oskudijeva kisikom. Pored toga sumporovodik se taloži u tkivima, naročito u sluznicama, gdje se stvara natrijev sulfid, koji jako draži.

Sumporovodik u količini 0,5‰ izaziva pojave otrovanjia, a iznad l‰ nastaje smrt od otrovanja.

Sumporovodik se rijetko nalazi u stočnim nastambama u štetnim količinama. Nalazimo ga obično ,u onim nastambama, koje su vezane s gnojničnom jamom bez automatskog zapušača.

Ugljični monoksid stvara ,se kod sagorijevanja uz inedovoljan pristup zraka. To je plin bez boje i mirisa, u organizam ulazi disanjem pluća i ne izaziva u dušnom kanalu nikakove promjene. Došavši: preko plućnih alveola u krvotok veže se s hemoglobinom (prema kojemu ima oko 250 puta veći afinitet od kisika) stvarajući karboksihemoglobi’n. Odnos karboksihemoglobina prema cjelokupnoj količini hemoglobina naziva se toksični koeficijent.

Otrovanja ugljionim monoksidom česta su kod ljudi, a rjeđa kod životimja. Najveća je opasnost za to u prostorijama za imlade piliće, koje ,se zagrijavaju ugljenom ili drvom, ako je slab dovod zraka dli odvod dima.

Kod pckusa na psima zamijećene su kod koncentraci.je 0,03‰ smetnje kao razdražljivost ,i povraćanrje, povećan je broj eritrocita, i srce češće udara. U koncentraciji 0,5—1% ugljični momoksid dovodi do uginuća za nekoliko sati, a kod koncentracije 5% za nekoliko minuta.

Plinske primjese u atmosferskom i stajskom zraku utvrđuju se kemijskim načinom.

U našoj praksi čovjek se često čudi. kako gospodari mirne duše puštaju da mlade životinje s nedovoljno razvijenim nervnim i probavnim sustavom borave u prostoriji s velikim procentom amonijaka, sumporovodika i vlage, a bez dovoljno svijetla, vaijane prehrane i u skučenom prostoru. U takvim prilikama mogu nastati bolesti i bez sudjelovanja i kakove mikroflore. Tu dolaze prije svega bolesti dišnih organa, koje gdje kada poprimaju oblik zaraze.

Vlažnost zraka

Vlažnost zraka označuje u stvari stupanj zasićenosti zraka vodenim parama, koje potječu iz oborina (kiša, snijeg) ili nastaju od isparivanja vode iz tla i vodnih crpilišta.

Količina vodenih para u zraku može biti različita, a to zavisi o temperaturi zraka.

Količina vodenih ,para u 1 ms zraka neke nastambe mjerena u gramima (ili pritisak vodenih para izražen u milimetrima stopca žive je apsolutna v l a g a. Najveća količina vodenih para u zraku, kolja je moguća kod neke određene temperature, jest maksimalna vlaga. Procentni odnos između apsolutne vlage prema maksimalnoj vlagi je relativna vlaga. U onome Slučaju, kada je relativna vlaga 100%, apsolutna vlaga jednaka je maksimalnoj vlagi kod dane temperature.

Donja tabela pokazuje, koliko grama vodenih para može sadržati 1 m3 zraka kod određene temperature:

Temperatura —10° —5° 0 10° 15° 20° 25° 30°
Maksimalna vlaga g/m3 2,4 3,4 4,9 6,8 9,4 12,7 17,1 22,8 30,4

Razlika između apsolutne i maksimalne vlage naziva se deficit zasićenja. On nam kaže, koliko još vodenih para može primiti zrak kod stanovite temperature do svoga potpunog zasićenja.

Nas posebno interesira tzv. fiziološki deficit zasićenja. On pokazuje razliku između apsolutne vlage stanovite nastambe i maksimalne moguće vlage kod srednje temperature životinjskog tijela, zapravo temperature kože.

Količina vodenih para u zraku je vrlo važna. Vlaga u zraku utječe na odavanje topline iz životinjskog organizma, na uravnoteženost temperature tijela (termoregulacija). Kao najpovoljnija količina vodenih para u zraku smatra se 50—70% relativne vlage, ali da u ,nastambi za mladunčad ne prelazi 70%, no za odraslu stoku može se nešto i povećati — do 75%. U praksi, pak relativna vlaga je uvjek veća.

Domaće životinje pripadaju u red toplokrvnih životinja, koje su kadre održati na istoj visini temperaturu svoga tijela bez obzira na vanjske temperaturne prilike. Ta uravnoteženošt održava se na račun dviju djelatnosti, t. j. s jedne strane na račun stvaranj a_ topline u samom organizmu i primanja izvana 4 s druge strane na račun odavanja topline u okolinu.

Vlažan zrak uvodi bolje toplinu nego suhi zrak. Ako je zrak hladan i vlažan, organizam odaje više topline u okolinu nego je potrebno. Da bi se održala toplinska ravnoteža organizma, povećavaju se procesi oksidacije u organizmu, stvara se više topline (kemijska termoregulacija). Hladnoća pobuđuje apetit i kretanje, troši se više hrane. Usto se redovno javlja podrhtavanje mišića (cvokotanje kod ljudi) i tako se povećava toplina u organizmu. Osim toga organizam nastoji da sa što manje topline. Krvne žile se suze i na površinu tijela dolazi manje krvi, koja bi se tu ohladila i tako odala toplinu (fizička termoregulacija).

No postoji li stanje hladnoće đulje, životinje mogu se prehladiti. To naročito vrijedi za mlađunčad jli inače za neotpome životinje.

Kemijska termoregulacija očituje se uglavnom kod temperature niže od 20°C, a fizička (radijacija, kondukcija i konvekcija, isparivanje) kod temperature više od 20°C. U normalnim prilikama, kada je toplinska ravnoteža, organizam ,niti prima odviše topline (ne zagrijava se), niti je guibi (ne rashlađuje se).

Životinjski organizam odaje toplinu u vanjsku cikolinu: 1) odvođenjem i konvekcijom, 2) zračenjem i 3) isparivanjem s površine kože, kroz pluća i sluznice.

Odvođenijem ili kondukcijom odaje se toplina na onotm graničnom sloju, gdje se površina izagrijanoga tijela dodiruje s hladnim zrakom ili predmetom (pod, ziđ). Kod toga se čestiee, koje prenose toplinu, ne miču. Čelični štap se postepeno zagrijava, a kod toga se čestice ne miču.

Kod odavanja topline konvekcijom miču se čestice, koje prenose toplinu, na pr. hladan zrak, koji struji uz tijelo. Taj način odavanja topline je važan, a količina topline izlučena tim načinom razmjema je s razlikom u temperaturi tjelesa, među korjima se ta razmjena vrši.

Odavanje topline zračenjem (rasprostiranje elektromagnetskih valova u prostoru) zavisi o površini i apsolutnoj temperaturi tijela, koje zrači. Sto je ta temperatura veća u odnosu na temperaturu okoline, veća je količina topline izlučene zračenjem .(radijacijom).

U onom slučaju, kada vanjski zrak i okolni predrneti imaju istu ili čak i višu temperaturu od temperature životinjskog tijela, odavanje topline naprijed opisanim načinlima (zračenje, .vodljivost, konvekcija) postaje nemoguće. Jedini put, kojim se tada može izlučiti toplina, jest isparivanje (znojenje). Koliko će se topline moći izlučiti znojem, zavisi o procentu vlage u vanjskom zraku, zapravo o fiziološkom deficitu zasićenja.

Konj kod 15°C odaje zračenjem 64% topline, provođenjem 6—8%, 6% ide na zagrijavanje primljene vode i hrane, 10% ,na isparivanje kroz pluća i 15% na isparivanje s površine kože. Povisi li se naglo temperatura okoline, onda prva fri načina odavanja topline opadnu, a poveća se odavanje isparivanjem kroz pluća i kožu. Velika vlaga u zraku otežava isparivanje, a time i odavanje topline; to može imati za posljedicu, da se nagomila toplina u organizmu, on se pregrije i nastaje tzv. toplinski udar. Ako se životinje dobro hrane i naporno rade, onda prema Dobrosimislovu može doći do toplinskog udara, već kod 24°C i 70—80% relativne vlage. Vlaga u stočnim nastambama vrlo je težak problem u stočarstvu, kod uzgoja mladunčadi napose. Kijetko nalazimo povoljne temperaturno vlažne uvjete. Stupanj vlage u zraku, vidjeli smo, bitno utječe na biološke funkcije organizma. Odviše velik procenat vlage u nastambi uzrokuje maceraciju sluznice i kože, .a to stvara povoljne uvjete za ulazak mikroorganizama i nastajanje bolesti. U pokusima zarazivanja životinja u suhoj komori, gdje je relativna vlaga iznosila samo 25%, nije uspjelo eksperimentalno zaraziti životinje raspršivanjem kultura. Zarazivanje je naprotiv uspjelo, čim je relativna vlaga u zraku bila povećana na 85—95%. U tome slučaju zaraženo je 60—100% životinja. Budući da je vlaga u većini naših stočnih nastambi vrlo velika, sasvim je očito, da se .životinje u takvim prostorijama lako inficiraju (tbc i t. d.).

Za mjerenje vlage služimo se higrometrima i psihrometrima.

Prašina u zraku

P r a š i n a u stočnim nastambama može biti nosilac klica i zbog toga ima važno higijensko značenje. Sastav prašine zavisi o njenom porijeklu.

Prašina anorganskog porijekla obično ;se sastoji iz mineralnih čestica tla. Prašina nastala od bilja, različitih krmiva, gnoja, stelje i sl. jest organski dio. a bakteriji. spore ,gljivica i eventualno jaja parasita organizovani su dio prašine.

Sl. 3. Konimetar, Zeiss

Izostavljeno iz prikaza

Prašina se razlikuje i po ,veličini čestica, koje lebde u zraku. Što su čestice manje, to dublje prodiru u dišne organe i draže ih. Gruba prašina može mehanički povrijediti gornje dišne puteve. Zbog naglog razvoja industrije treba uzeti na um, da zdravlje životinje može stradati od tvorničkog dima, ako on sadrži štetne tvari.

U vanjskom zraku je opasnost od prenošenja bolesti prašinom malena, ali je neisporedljivo veća ,u stočnim nastambama. Mikrobi se mogu prilijepiti na pojedine čestice prašine i dugo lebdljeti u zraku, pa ih stoka udiše i tako se zarazuje (infekcija prašinom). Prašina može biti štetna i zbog toga, što onećišćuje kožu i draži je, začepljuje njene pore i tako ometa pravilno funkcioniranje kože, koja je vrlo važan organ.

Pored prašine može se u zraku naći i sitnih kapljica vode, što ih izbacuju životinje kod disanja, kašljanja, blejanja, mukanja, rzanja i sl. Zajedno s vodenim kapljicama mogu životinje izlučivati i zarazne klice, koje dopiru na udaljenosti od 4—5 metara (Pičugin). Tim načinom mogu se u stočnoj nastambi zaraziti i zdrave životinje (kapljična infekcija).

Prašina se utvrđuje spravom zvanom konimetar.

Temperatura zraka

Izvor topline za zemlju je sunčana energija. Za toplinu zraka naročito su važne toplinske tamne zrake. One se reflektiraju od površine i odlaze u atmosferu zagrijavajući zrak. Baš u tome i leži uzrok činjenici, da je zrak za svakih 100 m uspona hladniji otprilike 0,5—1°C. Toplina je na površini kugle zemaljske sasvim nejednoliko razdijeljena. S time je u vezi i nejednolika temperatura zraka. Sto je koje mjesto udaljenije od ekvatora, to mu je temperatura niža. Prema stupnju temperature zemlja je podijeljena na pojase: žarki pojas (25—26°C), topli pojas (15—25°C), hladni pojas (—5 do +5°C) i polarni pojas (—5 do —15°C). Navedene temperature su srednje godišnje vrijednosti. Razlike u temperaturi između ljeta i zime iznose na ekvatoru svega 1,5—2°C, a na polovima dosežu 30°C. Slična je stvar i sa dnevnim promjenama u temperaturi. Na ekvatoru su dnevne razlike vrlo male, a u umjerenom pojasu one već iznose 20—25°C. Najviša dnevna temperatura (maksimum) je negdje oko 2 sata poslije podne, a najmanja (minimum) pred izlazak sunca.

Na stupanj topline mnogo utječe nadmorska visina i blizina mora. Na svakih 100 m uspona temperatura se snizi za 0,5—1°C. Mjesta u blizini mora imaju ne samo višu temperaturu u poredbi s unutrašnjošću kopna, već je ona i jednoličnija tokom godine, t. j. nema naglih i jakih variranja. Kao bitnu karakteristiku pak gorskog zraka treba navesti povećanu insolaciju zbog povećanja topline dobivene neposredno od sunca. Insolacija se dobiva tako, da se odredi razlika u temperaturi u sjeni i na suncu.

Što se više penjemo u brdo, ta je razlika veća. Dok ona za visinu od 20 m iznad mora iznosi svega 5°C, na visini od 3000 m iznosi 53°0.

Za mjerenje temperature služe termometri. Želimo li točno odrediti najvišu (maksimalnu) i najnižu (minimalnu) temperaturu u stanovitom vremenskom razdoblju, služimo se t. zv. maksimum − minimum termometrima.

Jedan takav termometar po SIX-BELLANIJU prikazan je na slici 4.

U donjem dijelu cijevi (crno) je živa, a iznad nje se . u obim koljenima cijevi nalazi etilni alkohol. U desnom koljenu ostaje otprilike polovina okrugle glavice prazna.

U tome prostoru nalaze se alkoholne pare. Iznad žive nalaze se plivači, koji se prije svakog mjerenja pomoću magneta prislone sasvim uz stupac žive. Živa ima samo taj zadatak, da pomiče plivače. Kod povišenja temperature ,alkohol se rasteže i kako u lijevom prostoru nema slobodnog mjesta, pritisne živa, kaplja se penje u desnom koljenu. To je omogućeno ondmah praznim, točnije rečeno parama ispunjenim prostorom u kuglici, jer se pare mogu stisnuti. Živa potiskuje plivač, a taj se ustavi na točki najviše temperature. Ohlađuje li se zrak, počinje se spuštati živa u suprotnom smjeru, no plivač u desnome koljenu ostaje na svome mjestu; međutim diže se plivač u lijevome koljenu, i to do najviše temperaturne točke. Temperatura se očita kod donjeg dijela plivača.

Djelovanje temperature na organizam usko je povezano sa stupnjem vlage u zraku. Organizam životinja može podnijeti i razmjerno visoke temperature, na kraće vrijeme i temperaturu od 60—70°C, a pritom se unutrašnja temperatura organizma povisi svega za 0,5—1°C. Ako se temperatura organizma povisi za 4—6°C, dolazi do toplinskog udara.

Organizam lakše podnosi niže temperature. Ako se životinje dobro hrane i dovoljno kreću, podnose i temperaturu nižu za 40—60°C od temperature svoga tijela. No drže li se dulje vrijeme na temperaturi višoj za 10°C od temperature vlastitog tijela, dolazi do uginuća.

Osjetljivost životinja prema hladnoći individualno je različita. Utvrđeno je smrzavanje pojedinih dijelova tijela (noge, rep, uši i t. d.), ali uginuća zbog hlađnoće su mnogo rjeđa. Kako djeluje hladnoća? Pod njenim utjecajem pojačana je djelatnost srca i pluća, produljene su ekskurzije disanja, Mišići želuca i crijeva oslabe, životinje češće mokre, a krvne žile se suze. Ako taj podražaj potraje dulje, onda zbog otjecanja krvi u unutrašnje organe imamo dugotrajnu anemiju površine tijela i gornjih dišnih putova, a to lako dovodi do prehlade. Što je hlađenje naglije i dugotrajnije, to šu te pojave više izražene. U ruskoj literaturi opisan je niz slučajeva paralize srca kod svinja transportiranih iz toplih krajeva u područje jake studeni, koji su prestali nakon seobe u toplije krajeve.

Hladnoću podnose mnogo lakše životinje privikle na nju, očeličene u toku razvoja i pretežno držane na slobodi. U tome smjeru dadu se postići neobično dobri rezultati shodnim načinom uzgoja mladih životinja.

Za organizam su osobito štetne nagle temperaturne promjene. Ako se ugrijana životinja s proširenim krvnim žilama na površini tijela naglo izloži djelovanju hladnoće, onda ona odaje odviše topline, a krv ohlađena na površini ohlađuje i unutrašnje organe. U takvim prilikama životinje se lako prehlade, obole od različitih reumatičnih bolesti i sklonije su infekciji.

Temperatura zraka povezana s vlagom utječe na proces regulacije topline u organizmu — na termoregulaciju.

Atmosferski pritisak i zračne struje

Atmosferski zrak svojom težinom stalno pritište na zemlju i na sve predmete i živa bića na njoj. Pritisak zraka, ma da je neobično velik, ne osjećamo zbog toga, što je isto takav pritisak i u organizmu, pa to dovodi do ravnoteže.

Usponom u visinu zračni pritisak opada. Uporedo sa smanjenjem zračnog pritiska ide i smanjenje kisika, a time se objašnjavaju i smetnje kod ljudi nenaviklih na te promjene (opća slabost, mučnina, povraćanje, plavilo kože, krvarenje iz nosa i t. d.). Slijedeća tabela pokazuje, kako se otprilike mijenja pritisak zraka i parcijalni pritisak kisika penjanjem u visinu.

Visina iznad razine mora (u m) Barometarski pritisak (u mm) Parcijalni pritisak kisika (u mm) Visina iznad razine mora (u m) Barometarski pritisak (u mm) Parcijalni pritisak kisika (u mm)
0 760 159 8000 277 56
1000 734 142 9000 230 48
2000 596 125 10000 196 41
3000 526 1,10 11000 169 36
4000 462 98 12000 145 30
5000 405 85 13000 123 26
6000 354 74 14000 105 22
7000 308 66 15000 90 18

Zrak se ne ugrijava jednako na svim područjima zemlje, a ugrijani zrak je lakši. Jedan kubični metar zraka važe kod 0°C 1293 g, a kod 25°C 1185 g. U vezi s time je i barometarski pritisak u području toploga zraka niži, a u području hladnoga zraka viši. Zbog toga opet topli zrak iz područja, gdje je barometarski minimum, struji prema području višeg pritiska. Što se topli zrak više penje, to se jače ohlađuje (0,5°C—1°C na svakih 100 m). Kada se zrak zasićen vodenim parama kod stanovite temperature ohladi, onda se stvaraju oblaci i pada kiša, snijeg ili grad. Prema tome nizak barometarski pritisak (c i k 1 on a) nosi sa sobom loše vrijeme i kiše, a visok barometarski pritisak (anticiklona) naprotiv vedrinu i lijepo vrijeme.

Sl. 5. Anemometar

Izostavljeno iz prikaza

Iako utjecaj atmosferskog pritiska na životinje nije istražen (nešto je bolje istražen kod ljudi), zna se, da životinje teže podnose nizak atmosferski tlak, a to je i razumljivo, imamo li na umu, da to uvjetuje oblačnost i kišu. Životinje su naročito osjetljive prema nagloj promjeni barometarskog pritiska, pa to može uzrokovati na pr. koliku kod konja.

Za mjerenje barometarskog pritiska služimo se spravama zvanim barometri.

Zbog nejednolikog zagrijavanja površine zemlje, a prema tome i zraka, uvjetuju neprekidna premještanja zračnih masa stalna strujanja zraka ili vjetrove. Nastali na različitim mjestima zemlje i pod različitim uvjetima vjetrovi su različiti kako po svojoj snazi (brzini), tako i po smjeru, u kojem duvaju.

Obilježja za procjenu jačine vjetra po Beaufortovoj skali sa odgovarajućim apsolutnim brzinama:

Stepen Jacina Obiliježe m/sek km/s
0 tišina potpuno tiho; dim se diže uspravno 0,0 0
1 lahor dim se diže gotovo uspravno 0,9 3
2 povjetarac povremeno krece lišćce na drvecima 2,4 9
3 slab vjetar pokrece zastave i lišce šiblja i drveca neprekidno 4,4 16
4 umjeren vjetar leprša zastavom, povija grancice 6,7 24
5 jak vjetar povija vece postaje nelagodan za osjetila, baca talase na stajacim vodama 9,3 34
6 žestoki vjetar cuje se, kako huji iznad kuca i drugih cvrstih predmeta, krece tanja drveca, baca talase na stajacim vodama, od kojih se neki zapjenuše 12,3 44
7 olujni vjetar povija tanja stabla, prebacuje talase na stajacim vodama, koji se zapjenuše 15,5 55
8 oluja povija cijela jaca stabla, lomi grane, osjetljivo zadržava covjeka, koji koraca u pravcu vjetra 18,9 68
9 jaka oluja lomi vece i jace grane, nanosi štetu na krovovima 22,6 82
10 žestoka oluja obara i lomi drveca, obara slabe dimnjake, nanosi znatne štete zgradama 26,4 96
11 vihor teško razorno djeluje, ruši krovove sa zgrada 30,5 110
12 orkan sve uništava 34,8 125

Brzina vjetra mjeri se t. zv. anemom etrima, a izražava se m/sec ili km/s. Kako u praktičnim uvjetima redovno nemamo sprava za mjerenje brzine vjetra, možemo se poslužiti skalom izrađenom na osnovu zapažanja, kakove promjene izaziva vjetar različite brzine i snage na okplinu, u kojoj duva. Tabelu je izradio Beaufort.

Za fine pokrete zraka, gdje zrak struji malenom brzinom (stočne nastambe) umjesto anemometra služimo se katatermometrom.

Higijensko značenje vjetrova zavisno je u jednu ruku o njihovoj brzini i smjeru, o temperaturi i vlažnosti zraka, a u drugu ruku o dobi, zdravlju i vrsti životinje. Hladan vjetar uz vlažan zrak uzrokuje prehlade bilo lokalne, bilo opće — naročito kod mladih i slab h životinja — a time je smanjena njihova otpornost prema infekciji. Naročito štetna su jednostrana i jaka hlađenja, nagle i dugotrajne promjene.

U veterinarskoj praksi često je važno utvrditi smjer vjetra i znati, koji su glavni, dominantni vjetrovi u nekome kraju, jer o tome zavisi izbor mjesta za stočnu nastambu, okretanje njene fasade, smještaj veterinarskih objekata, gnojišta, pašnjaka, ispusta i sl.

Glavni vjetrovi u našoj zemlji su ovi: U jugozapadnoj polovini Jugoslavije dominiraju preko zime sjeveroistočni vjetrovi. Onisu uvjetovani sniženim atmosferskim pritiskom na Jadranu i istočnim predjelima Mediterana uz istodobni vispki atmosferski pritisak u istočnom dijelu Rumunije. U području sliva Vardara zimi uvijek duvaju sjeverni vjetrovi, dok na sjeveroistoku naprotiv duvaju jugoistočni vjetrovi. U području države, koje se prostire otprilike istočno od Papuka i rijeke Bosne pa sve do rijeke Tise, duvaju sjeverni i sjeverozapadni vjetrovi. U području istočno od Morave do Tamiša preteže jugoistočni vjetar (košava). U području pak između Tamiša i Begeja sukobljuju se jugoistočnjak i sjeverozapađni vjetar i uvjetuju u zapadnom Banatu zapadne i jugozapadne vjetrove.

Preko ljeta ti se odnosi mijenjaju, jer su toplinske dnevne razlike u zagrijavanju mora i kopna velike. Ujutro duva sjeveroistočnjak u području Jadrana, sjeverozapadnoj Slovenijl.

Hrvatskoj i Bosni, u Dalmaciji i manjem dijelu Crne Gore. U istočno položenom području države vladaju zapadni i sjeverozapadni vjetrovi.

U najistočnijem dijelu države, u području između Tamiša, Morave i istočne državne granice duvaju južni i jugoistočni vjetrovi. Poslije podne pravac vjetrova se mijenja. naročito u zapadnim graničnim područjima. U sjevernom području Jadrana (Primorje) i na otocima duvaju zapadni i sjeverozapadni vjetrovi. U unutrašnjosti pretežu vjetrovi s jugozapada i juga. U području Morave, i Drine, pa u eijeloj Srbiji, pretežu zapadni i jugozapadni vjetrovi. U području države smještenom sjeverno od Save i Dunava, pa otprilike istočno od Čazme duvaju zapadni i sjeverozapadni vjetrovi.

Osim navedenih vjetrova duvaju u pojedinim krajevima zemlje vjetrovi karakteristični za to područje.

Bura je hladan, izvanredno jak suhi vjetar u području jadranskog Primorja, brzina mu se u prosjeku kreće od 16—33 m/sec. Bura je naročito jaka u području Trsta, Senja, Karlobaga i Kraljevice, a. zatim Šibenika i nešto manje Dubrovnika.

Košava je snažan vjetar, koji uglavnom duva u sjeveroistočnom dijelu Jugoslavije. Košava obično duva po nekoliko dana uzastopce brzinom od 25—30 m/sec. Košava je najjača u Podunavlju, u području Bele Crkve i Velikog Gradišta do Beograda. Ako je košava jaka, može se proširiti na cijelu Vojvodinu i Mačvu, pa i dalje.

Od lokalnih vjetrova dolaze još Vardarac i Široko.

Oborine

Oborine nastaju zavisno o stupnju vlage i temperature zraka. Do kondenzacije vodenih para dolazi onda, kada je zrak maksimalno zasićen vodenim parama, a istodobno spadne njegova temperatura. Tada dolazi do stvaranja finih kapljica rose, a kod temperatura nižih od 0°C stvara se mraz. Stvaranje takvih kapljica možemo vidjeti na hladnim predmetima (beton i željezo) u vlažnim nastambama, koje su same tople. Kapljice se naglo stvaraju samo onda, ako u zraku ima zrnaca prašine, koja služe kao kondenzacione jezgre. Na taj način nastaju magle i oblaci, koji se neprekidno stvaraju i nestaju (ponovno se isparuju) u toplijim i suhim područjima atmosfere. Svako stvaranje oblaka ne znači dakle kišu, ali kod hlađenja ti sitni mjehurići spajaju se u veće kapljice, koje kod daljeg sniženja temperature padnu na zemlju kao kiša ili snijeg. Iznenadna, jaka ohlađenja izazivlju stvaranje tuče (grad).

U našoj zemlji je količina oborina prilično nejednoliko razdijeljena. Najviše oborina padne u području Kotorskog zaliva (Krivošije), a to je ujedno područje s najviše oborina u Evropi. Tu padne na godinu oko 250—460 cm kiše. U Gorskom Kotaru, Velebitu i Sloveniji (planine) padne oko 180—300 cm. Na otocima su količine male (50—95 cm) a u Primorju padne 90—290 cm s povećanjem od sjeverozapada prema jugoistoku. U sjevernoj Bosni i Hercegovini, pa srednjoj Hrvatskoj padne 100—120 cm, a u njihovu istočnom dijelu 70—100 cm. U Panonskoj nizini padne oko 60 cm.

Količina palih oborina utvrđuje se obrometrom.

Higijensko značenje oborina. Padne li mnogo oborina u kojim područjima, mogu se onesposobiti vodni izvori i poplaviti pašnjaci te tako postati neupotrebivi. Izvori u Kršu obično su nakon kiše vrlo mutni.

Stvaranje magle d rose uvjetuju jače odavanje topline, a to može biti uzrok prehlade. Hladne jesenske magle često su uzrok reumatskih bolesti mlade stoke koja rado leži na pašnjacima. Životinje, koje pasu rosnu travu, naročito goveda i ovce, često obole od nadirana, jer rosna trava brže fermentira (vri) u želucu, a pritom se naglo stvaraju plinovi.

Pozitivno značenje oborina je u tome, što se iz zraka ispire različita nečist (prašina i plinske primjese). Amonijak, amonijačne soli i nitrati isprani iz zraka služe bljkama kao hrana, a druge štetne tvari u tlu oksidiraju i postaju neštetne.

Premalo oborina u tlu ima za posljedicu sušu sa svim njenim posljedicama u ekonomskom i zdravstvenom smislu.

U suhim periodima životinje su često prisiljene jesti i one biljke, kojih se inače klone kao štetnih i tako obole. Poznato je, da baš korovi imaju najmanje zahtjeva i da mogu rasti i pod lošijim uvjetima. Nadalje u sušnim godinama životinje zbog niske trave na pašnjacima uzimlju i dijelove tla te se tako lako invadiraju ili zaraze klicama iz tla (bedrenica).

Klice iz tla uđu u organizam kroz povrijeđenu sluznicu usta ili probavnog trakta.

U mnogim našim krajevima znamo pored toga, da je hvatanje kišnice jedini način opskrbe vodom.

Klima i aklimatizacija

Pod »v r e m e n o m« u meteorološkom smislu razumijevamo sveukupnost meteoroloških faktora utvrđenih u stanovitom mjestu tokom jednog ili više dana. »Vrijeme« nije stalno, ono se može mijenjati više puta čak i u istom danu.

Pod klimom razumijevamo sveukupnost svih meteoroloških faktora njihovo srednje stanje utvrđeno tokom više godina ili decenija, a karakteristično je za neki kraj i ima značajan utjecaj na organizam čovjeka i životinja, na tlo i biljni pokrov. Dok je »vrijeme« promjenljivo, klima je naprotiv postojana, jer se promjene odigravaju sporo, tokom stoljeća.

Utjecaj meteoroloških faktora na živa bića, na njihov razvoj i: životnu djelatnost predmet je obrade u »Meteorobiologiji«. Ti utjecaji vrlo su različiti, a po svome djelovanju lokalnog ili općeg značenja. U različitim klimatskim područjima nalazimo i različite životne oblike. Pod utjecajem klime i djelatnošću čovjeka nastale su nove vrste i rase, novi vanjski znakovi i produktivna svojstva. Klima neposredno utječe na zdravlje životinja i njihovu otpornost. Klima utječe na stanje tla i biljni pokrov, a u neposrednoj vezi s time je hranidba životinja i uzgoj uopće. Upravo zbog toga, što se život, među ostalim, formirao i pod utjecajem meteoroloških faktora, a ne možda samo pod utjecajem čovjeka kao takva ili slučajno, životinjski svijet obuhvata sve klimatske pojase. Baš zbog toga je sposobnost aklimatizacije kod životinja (prilagođivanje novim klimatskirn prilikama) razmjerno velika.

Glavni faktor klime je temperatura. Istaknuto je prije, da na količinu energije, koja dopire do površine zemlje, osim geografske širine utječe reljef tla, blizina mora, biljni pokrov i t. d. Imajući to pred očima, pa utjecaj tih faktora na meteorološke prilike nekog područja razlikujemo različita klimatska područja: područje kontinentalne klime, područje morske klime, gorsku klimu, nizinsku klimu i t. d.

Klima u užem smislu označena je pojmom mikroklima. Svako mjesto zavisno o relijefu tla, biljnom pokrovu, blizini rijeke i t. d. ima svoju posebnu klimu, koja se može temeljitije istražiti u kraćem vremenu. Poznavanje mikroklime važno je kod prosuđivanja klime u stočnim nastambama, jer ona je s njome u neposrednoj vezi. Mikroklima neke nastambe pak zavisi o njenom smještaju, nadmorskoj visini, okolini, propusnosti građevnog mateirijala, o načinu ventilacije i konačno o vrsti i broju životinja.

Jugoslavija ima pretežno umjerenu kontinentalnu klimu. U krajevima bližim Jadranu i Egejskom moru imamo sredozemnu klimu sa stanovitim razlikama. U nekim drugim područjima preteže alpska, subalpska ili gorska klima.

S obzirom na temperaturu pojedinih krajeva Jadransko primorje ima najblažu klimu u cijeloj zemlji. U njegovu sjevernom dijelu (Sušak, Split) prosječno godišnje temperature iznose 13,5—15,5°C, a u južnom dijelu 15—17°C. Izuzevši brda temperatura nije nigdje niža od 6°C. Vrlo su rijetki mrazovi: ljetna žega traje 3—5 mjeseci, razlike u temperaturi između sjevernih i južnih krajeva nešto su veće tek zimi. Godišnja kolebanja temperature iznose prosječno 15—19°C, a jesen je nešto toplija od proljeća. Jednako tako i sva obližnja primorska područja i doline Krke, Neretve, Morače i Zete imaju blažu klimu. Gotovo najtoplije područje u cijeloj našoj državi jest područje Danilov-građa, Titograda i Mostara, a to je posljedica jakog zagrijavanja tla na tim područjima.

Oštriju (približno subalpsku) klimu imaju naša kraška polja (Ličko polje, Kupreško polje, Glamočko polje), jer u tim područjima ne osjeća se više utjecaj Jadrana. U Makedoniji se opet osjeća utjecaj Egejskog mora, koji opće uzevši nije tako snažan kao ovaj od Jadrana, i zbog toga su ljeta tamo vruća, premđa ne tako kao na pr. u dolini Zete. Zime nisu oštre, toplina iznosi otprilike 2°C. U makedonskim pak kotlinama osjeća se kontinentalna klima uvjetovana dubinskim smještajem kotlina i okolnim brdima. U tim kotlinama sakuplja se naime zimi hladan zrak, a preko ljeta topli zrak ne može da odlazi. U tom cijelom području u brdovitim krajevima na jugu naše države klimatski odnosi prilično su komplicirani. U područjima Bosne i zapadne Hrvatske osjećamo prijelaz od blage jadranske klime u srednjoevropsku, a isto tako prijelaz alpske klime prema srednjoevropskoj imamo u području Međumurja. Sjeveroistočni dio naše države ima kontinentalnu klimu. Razmjerno jednaku razdiobu topline imamo u Panonskoj nizini. Alpsku klimu imamo u nekim područjima Slovenije.

S obzirom na oblačnost moramo istaći, da je ona najveća u planinskim područjima (55—60%), a najmanja u Primorju (35—45%). Srednja vrijednost je u sjeveroistočnim krajevima (45—55%). Oblačnost je najmanja ljeti, a najveća u novembru—decembru.

Karakteristični su podaci o trajanju sunčanog sjaja u našim krajevima, a to u prvome redu zavisi o stanju oblačnosti. Sjevemo Primorje ima prosječno 2100—2400 sati sunca, a južno i do 2750, u Makedoniji je ta vrijednost nešto manja 2400—2600. Planinski krajevi imaju prosječno 1550—1900 sati, dok sjeverna nizina ima 2200—2500. Navedene brojke označuju srednje vrijednosti, dakako broj sunčanih dana veći je ljeti, a manji zimi.

Imamo li pred očima sve što je dosada navedeno, onda je očito, da utjecaj klimatskih promjena nije nikakva slučajnost, jer na tako bitne i konstantne promjene životinjski organizam mora reagirati već prema njihovu intenzitetu i duljini trajanja. U brdskim krajevima manji je tlak zraka i količina kisika (njegovo razrijeđenje je veće), a to ima posljedicu, da životinje dublje dišu, da im se grudni koš i pluća šire, stoga se i mogu lakše kretati u brdskim područjima. Životinje iz tih područja (simentalac), iako se mogu aklimatizirati i živjeti u drugim područjima (uz odgovarajuću prehranu i njegu), ipak redovno ne zadržavaju sve osobine stečene u rodnom kraju.

Istraživanja pokazuju, da se stanovite bolesti javljaju samo ili barem uglavnom u određeno doba godine a to još više ukazuje na značenje klimatskih promjena za životinjski organizam i njegove biološke funkcije. Poznate su t. zv. tropske bolesti, dok u polarnim krajevima gotovo i nema zaraznih bolesti (Tbc). Jasno je, da klimatske promjene ne djeluju uvijek same po sebi, već tu imaju određeno značenje i drugi faktori proizašli iz tih promjena. Cinjenica jest, da jake i iznenadne promjene u atmosferi, napose temperature i vlage, štetno utječu na organizam Ijudi i životinja. Istina je, da se životinjski organizam razmjerno vrlo dobro prilagođuje promijenjenim uvjetima vanjske sredine (aklimatizacija). Priviknemo li životinjski organizam potpuno na nove prilike, onda je to potpuna aklimatizacija. Ipak, ona može biti i relativna, a očituje se u parcijalnom i nestabilnom privikavanju, t. j. organizam nije kadar podnijeti sve radnje ili mu je smanjena produktivna sposobnost. Valja naročito istaknuti, da kod toga igra bitnu ulogu način, na koji je privikavanje vršeno. Treba se dobro brinuti o načinu držanja životinja, pa o njezi, racionalnoj prehrani i upotrebi u novim prilikama. Praksa je pokazala, da samo tako široko postavljen problem aklimatizacije stvara najmanje pogrešaka u praktičnom radu. Unutar istih geografskih širina aklimatizacija je lakša i brža nego ondje, gdje se radi o premještanju životinja u druga klimatska područja. Opaženo je, da se životinje iz južnih područja aklimatiziraju mnogo lakše u sjevernim krajevima, nego li životinje iz sjevernih područja u južnim. To je i razumljivo, jer znamo iz fiziologije, da životinje lakše podnose niske temperature nego li visoke, dakako, uz odgovarajuću hranu i njegu. Konačno, one životinje, koje su došle u nove prilike, kud i kamo lakše obole od različitih bolesti bilo specifičke, bilo nespecifičke prirode, i teže podnose bolest. To se može najbolje pratiti u zoološkim vrtovima, gdje su životinje pored toga podvrgnute očito neprirodnom načinu držanja. Tuberkuloza redovna je pojava u svim zoološkim vrtovima.

U ruskoj literaturi opisan je niz slučajeva paralize srca kod svinja prevezenih s juga na daleki sjever u područjima jake studeni, a te su pojave prestale nakon vraćanja u toplije krajeve. Ovce stradaju većinom u nizinskim područjima, a konji odrasli u nizini teže se naviknu na brdske krajeve. U što ranije doba aklimatizacija započne, i što se biološki procesi organizama ranije podvrgnu djelovanju nove sredine, to je aklimatizacija potpunija i lakša.

IX Higijena mliječnih životinja

Higijena mliječnih životinja ima dvostruko značenje. Mlijeko, koje dobivamo mužnjom, mora biti čisto i bez ikakvih stranih mirisa. To je moguće samo onda, ako je stoka čisto držana i ako se brinemo o čistoći za vrijeme mužnje. S druge strane je važno očuvati i povećati produktivnost životinja, a da kod toga ne strada njihovo zdravlje. Samo dobro hranjene i njegovane životinje mogu ispuniti taj zahtjev.

Vrlo mliječna grla izlučuju u mlijeko mnogo tvari, koje treba nadomjestiti dobrom i zdravom hranom. Tu hranu treba preraditi i pretvoriti je u mlijeko i tvari potrebne za sam organizam životinja. Poznato je, da na pr. od tuberkuloze i bolesti vimena obolijevaju ponajviše vrlo mliječna grla. Sve je to i razumljivo, jer velika produkcija mlijeka stavlja na organizam velike zahtjeve. Fiziološki procesi u organizmu vrlo su bujni, organizam je napregnut i zbog toga je manje otporan prema štetnim utjecajima okoline.

Vrlo mliječna grla valja hraniti dovoljnim količinama dobre hrane, ali preobilna hranidba jednolikim krmivima može vrlo štetno djelovati na zdravlje životinja. Preobilno hranjenje snažnim krmivima, naročito s velikom sadržinom bjelančevina izaziva u organizmu poremećaje u pravilnom odnosu između lužina i kiselina, dolazi do t. zv. acidoze (preobilno nakupljanje kiselina u tkivima organizma). Organizam, da bi neutralizirao kiselost u tkivima, prisiljen je trošiti rudne tvari iz kostiju, i stoga kod mliječnih krava dolazi lako do osteomalacije (omekšanje kostiju) i naknadno drugih bolesti. Poremećaji zbog preobilnog davanja bjelančevina nijesu sasvim rijetka pojava. Prehrana mliječnih krava mora prema tome zaokupiti svu pažnju stručnjaka; mora biti zasnovana na naučno utvrđenim normama i stalno kontrolirana.

Mliječna stoka mora biti smještena u čiste, suhe i svijetle zračne prostorije. Kanalizacija i ventilacija mora biti u takvim stajama dobro uređena, jer mlijeko vrlo lako prima neugodne mirise. U mliječnim stajama valja periodički dobro čistiti i prati stajske zidove i pregrade. Jasle moraju biti čiste, naročito iza hranjenja sočnim krmivima, koja se brzo ukisele (silaža i džibra). Temperatura neka je jednolična, bez naglih i jakih kolebanja, a vlažnost u nastambi što manja. To nije lako postići, i stoga treba sprečavati suvišno rasipanje vode u staji. Gnoj neka se češće uklanja iz nastambe, i treba se pobrinuti, da mokraća brže otječe iz staje. Pod neka nije hladan, već posut suhom i čistom steljom. U Americi i Sovjetskom savezu sprečavaju vlažnost staje tako, da drže u posebnim sanducima različite tvari, koje upijaju vlagu. Naročito se dobar pokazao silikagel. Za naše bi se prilike moglo upotrebiti negašeno vapno.

Svaka staja, ma koliko se brinuli o njoj, ima mnogo nedostataka, pa treba životinje držati što više na slobodi, na pašnjacima i ispustima. Izbjegavati treba niskim, vlažnim pašnjacima. Vani na slobodi životinje se kreću, bolja im je ventilacija pluća i probava, uvijek su zdravije i otpornije, pa rjeđe obole od tuberkuloze.

S mliječnim životinjama neka rade odabrani ljudi, koji vole čistoću i red, ljudi, kojima je stalo do uspjeha u njihovu radu. Njih treba i dolično nagrađivati.

Svaki praktičar zna, da mliječne krave daju veće količine mlijeka i da je ono bolje, ako se krave prije teljenja na vrijeme presuše. Tom prilikom treba oprezno postupati, naročito kod vrlo mliječnih krava, kako ne bi došlo do upale vimena i svih štetnih posljedica. O tome je već dovoljno govoreno kod higijene rasplodnih životinja, i ovdje nemamo ništa dodati.

Mliječnost krava ne zavisi samo o valjanoj prehrani i njihovu držanju. Vrlo važan činilac je pravilno dojenje i njega samog vimena.

Proces stvaranja mlijeka vrlo je složen, a zavisi o pravilnom radu i svih ostalih organa u tiielu. Probavnim aparatom rastvorena hrana dolazi u krvni optok, a odatle opet krvotokom u samu mliječnu žlijezđu. Pravilna djelatnost mhječne žlijezde pa žlijezda s unutrašnjom sekrecijom (hipofiza) i djelatnost živčanog sistema imaju bitno značenje za stvaranje i izlučivanje mlijeka. Prema tome pravilna ishrana, presušenje, njega vimena i dojenje životinja u vrijeme mliječnog perioda (laktacija) povećavaju i djelatnost same mliječne žlijezđe.

Različito se misli o tome koliko puta valja musti krave preko jednog dana. Neki misle, što se češće muze, to ima više i mlijeka. To ne mora biti tako. Najbolje je stoga proučavati svaku kravu, naročito vrlo mliječna grla. Krave s vrlo razvijenim vimenom, koje se brzo puni mlijekom, treba musti češće. Konačno broj dnevnih mužnji određuje se tako, da se ukupna količina mlijeka dobivena preko jednog dana podijeli s količinom mlijeka dcbivenom kod jedne mužnje u momentu najveće muznosti. Kohčina mlijeka dobivena od jedne mužnje predstavlja u stvari obujam vimena, a to je bitno. Ako neka krava daje na dan 21 lit. mlijeka, a kod pojedine mužnje daje 7 lit., onda je treba musti 3 put na dan. Daje li ona kod pojedine mužnje svega 5 litara, onda je treba musti četiri puta na dan. Vime ne smije biti nikada tako puno, da mlijeko curi samo iz sisa. Ipak to rado udešavaju naši stočari, kad prodaju mliječne krave. Česta posljedica takva postupka jest upala vimena, ili pak krave kasnije daju manje mlijeka. Dojiti češće nego je potrebno nema nikakve svrhe i rnože čak biti štetno, jer životinje sasvim nepotrebno uznemirujemo, one teže daju mlijeko, a gdjekađa prestaju uopće davati mlijeko. Krave se obično muzu triput na dan. Samo vrlo mliječna grla i novotelke u prvih 15 dana iza porođaja muzu se češće, 4 do 5 puta. To je naročito važno za prvotelke. Steone mliječne krave daju redovno sve manju količinu mlijeka, što su više steone. Zbog toga se smanjuje i broj dnevnih mužnji, dok krava konačno sasvim ne presuši oko 2 mjeseca pređ teljenje.

Važno je, da se mužnja vrši u određeno vrijeme i u jednakim vremenskim razmacima, a to zavisi o broju mužnja u jednom danu.

Krave možemo musti na dva načina, t. j. strojem i rukama. Svaki od tih načina mužnje ima svoje prednosti. Mužnja strojem kao mehaniziranfi posao ima prednost prije svega u tome, što štedimo vrijeme i radnu snagu. Pored toga mlijeko je čišće, ono ima malo klica, prašine i stranih primjesa uopće. Takvo mlijeko se mnogo sporije kvari, jer je dobivenc pod najhigijenskijim uvjetima. Muzači i muzačice u poređenju s ručnom mužnjom ne ulažu nikakav napor. Naprotiv za ručnu mužnju hoće se mnogo dulje vrijeme i veliki fizički napor. Da muzač izvrši prosječno dnevnu normu, mora musti oko 4 sata. Za isti broj krava (12 grla) međutim dostaje jedan stroj za mužnju i jedna muzlica za dvije krave. Stroj za mužnju radi na principu prirodnog sisanja. Zbog razlike u tlaku između vimena i sisne čaške stroja, mlijeko se iz sisa izlučuje u čašku i zatim u muzlicu. Periodična izmjena zraka u sisnoj čaški (između oklopa i gumenog uloška) pogoduje skupljanju mlijeka u cisterni i zatim izlučivanju iz sise. Stroj radi po dvotaktnom ili trotaktnom principu. Ovaj posljednji je bolji, jer kod prvog imamo samo dvije izmjenične radnje: sisanje i stiskanje donjeg dijela sise, a kod trotaktnog još i odmor sise. Mužnja strojem ne djeluje štetno na zdravlje vimena. Pritisak je jednolik, ne oštećuju se sise i životinje su mirne, jer im taj način mužnje godi. Strojem se mogu musti sve krave s normalno razvijenim sisama. Ako su sise naročito kratke i tanke, ili pak odviše debele, onda se takove životinje ne mogu musti strojem. Valja istaknuti, da se u svim četvrtima vimena ne stvara jednaka količina mlijeka, i stoga se krave do kraja izmuzu rukom. Strojem se krave muzu tek 20 dana iza teljenja, a prestaju se musti otprilike isto toliko vremena pred presušenje.

Sl. 150. Alužnja strojem

Izostavljeno iz prikaza

Više mlijeka daju bolje razvijene stražnje četvrti vimena, i prema tome se kod mužnje treba orijentirati na prednje četvrti i skinuti aparat, čim su one ispražnjene. Inače lako dođe do upale vimena zbog vakuuma, koji nastaje u sisnoj čaški stroja i djeluje na prazno vime. Strojem se životinje ne muzu do kraja, već se aparat skine nešto prije i mužnja se dovrši rukama.

Tvrdnja, da je mlijeko izmuzeno strojem čišće i zdravije, vrijedi samo onda, ako se vime prije mužnje očisti, kao i kod mužnje rukom, i ako je čist sam stroj. Nije li stroj čist, onda je mlijeko uvijek nečistije negoli kod mužnje rukom. Prema tome samo savjesno i znalačko postupanje sa strojem i oprez kod dojenja daju pozitivnu osnovu tome načinu mužnje.

Strojem se ne muzu »tvrde« životinje ili one s bolesnim vimenom, jer se bolest može još i pogoršati.

Mužnja rukom je posao, za koji se hoće mnogo pažnje. Nepravilnom mužnjom lako povrijedimo kravi sise, i davat će manje količine mlijeka ili će joj presušiti pojedine četvrti vimena. Musti se može sa dva prsta ili cijelom šakom. Mužnji sa dva prsta treba izbjegavati; lako dođe do kiđanja sluznice i mišićnih vlakana u sisi ili do krvarenja iz sise, jer popucaju krvne žilice. Posljedica bit će zaraslice u sisnom kanalu, pa se mlijeko teško izmuzava i lako nastane upala vimena. Kod mužnje sa dva prsta sisa se navlaži mlijekom, da prsti lakše klize niz sisu, no od toga može popucati koža i nastaju razne upale.

Kod mužnje cijelom šakom pritisak na sisu je mnogo jednoličniji i blaži, pa treba musti samo tim načinom. Kod mužnje šakom postupamo ovako: Palcem i kažiprstom obuhvatimo sisu ispod same četvrti vimena i stisnemo. Time se mlijeko u sisi odijeli od mlijeka u mliječnoj cisterni i postepenim sažimanjem šake sasvim istisne iz sise u muzlicu. Zatim šaku raširimo (ali ne sasvim) i ponavljamo isti postupak sve do kraja mužnje. Obično se muze obadvjema rukama, i to jedna polovina vimena. Uglavnom je svejedno, hoće li to biti prednja ili stražnja, ali se ipak običava musti ona polovina vimena, u kojoj ima više mlijeka. Kod mužnje šakom gdjekada rade tako, da kažiprstom obuhvate savinuti palac i sisu. Time se vrši grub pritisak na sisu i može je povrijediti kao i kod mužnje sa dva prsta.

Sl. 151. Smještaj i djelovanje sisne čaške

Izostavljeno iz prikaza

Prije svake mužnje treba vime očistiti, pripremiti za mužnju. Nije li vime čisto, lako se onečisti i mlijeko, a pored toga se kod dojenja mogu u vime ili sisni kanal utrljati uzročnici gnojenja, koji izazovu upalu vimena. Kratko vrijeme prije dojenja natjerat ćemo krave, da se dignu, da im se operu svi onečišćeni dijelovi na trbuhu, nogama i samom vimenu, pa rep. Nakon pranja vime se dobro osuši. Ako je hladno vrijeme, možemo vime samo otrti mokrom krpom. Voda i krpa moraju biti čiste. Ne smijemo svim kravama prati vime istom vodom i iz iste posude, izuzevši da je to posuda s pipcem, gdje ne idemo rukom u posudu, već voda curi kroz pipac u potrebnoj količini. Nakon završenog pranja pipac se zatvori. Uzmemo li istu vodu za sve krave, prat ćemo čistom vodom samo prvo vime i lako bolest s jednog vimena prenesemo na drugo. Vime obraslo đlakom dobro je ošišati, jer se na njemu lakše održava prljavština i dlake smetaju kod čišćenja vimena i mužnje. Vime se nakon pranja otare čistom krpom, a kravi zavežemo rep za nogu, kako ne bi udarala njime o muzača i onečistila mlijeko. Muzač mora makon pripreme oprati ruke i musti u čistu posudu. Prvi mlazovi mlijeka muzu se u posebnu posudu.

Svako drugo čišćenje životinja pred mužnju ili razdavanje hrane treba zabraniti, da se ne diže prašina i onečišćuje mlijeko.

Važno mjesto zauzima masaža vimena. Masaža pogoduje stvaranju mlijeka, a to je osobito važno kod prvotelki. Masaža se vrši blagim trljanjem i pokretanjem vimena odozgo prema dolje i obratno. Najprije se masira samo jedan dio vimena, a onda drugi, i konačno se masiraju i same sise. To se čini tako, da se sise postepeno sažimaju djelom šakom, ali se kod toga ne istiSkuje mlijeko. Masaža se vrši prije i poslije mužnje; to je t. zv. pripremna i zaključna masaža. Pokusima je dokazano, da se vime masirano neposredno nakon mužnje bolje puni mlijekom, i da masaža pogoduje razvoju mliječne žlijezde. Naročito je važno, da kod svega toga ne bude nikakvih grubih pokreta ili gnječenja, jer takova bi masaža bila štetna.

Kod zaključne masaže obično se masira najprije jedna, i to desna polovica, zatim pojedine četvrti i konačno sise. Obadvjema se rukama obuhvati djela polovina vimena pri dnu, što je moguće više. Vršci prstiju desne ruke sežu između prednjih četvrti, a lijeve ruke između stražnjih četvrti. Palci se nalaze s vanjske strane obiju četvrti. Vime se kod toga polako sažima odozgo prema dolje. Postupak se ponovi otprilike tri puta. Zatim se prstima dohvati sisa, pritisne najprije malo prema gore i onda sažme, a pritom se izluči u sisi sakupljeno mlijeko. Isti se postupak ponovi i s lijevom polovinom vimena ne prelazeći na drugu stranu, i stoga su sada palci između četvrti vimena, a ostali prsti obuhvataju vime s vanjske lijeve strane. Nakon toga se masiraju pojedine četvrti ovim redom: prednja desna, prednja lijeva, a onda desna stražnja i konačno lijeva stražnja četvrt. Kod masaže prednje desne četvrti prsti lijeve ruke stave se što više između prvih četvrti odostrag, a desnom rukom obuhvati se četvrt izvana. Ruke se pomiču naprijed i natrag, pa onda odozgo prema dolje. To se ponovi prosječno 3 puta i onda na kraju istisne mlijeko sažimanjem sise. Na isti način postupa se s lijevom četvrti stavljajući lijevu ruku što više između prednjih četvrti sprijeda, a desnom se četvrt obuhvati s vanjske strane. Dalji je postupak potpuno jednak. Kao što se masiraju prednje četvrti, masiraju se i stražnje.

U našoj širokoj praksi često se događalo, da se krave ne izmuzuju do kraja. Takav postupak je štetan, jer se time smanjuje količina izlučivanog mlijeka i vime lakše oboli. Pored toga baš to zaostalo mlijeko sadrži najviše masti.

Gdje kada se malo brinemo o tome, da za vrijeme mužnje u staji bude mir. Suvišno uznemirivanje ili grub postupak sa životinjama može smanjiti količinu mlijeka, naročito kod mladih životinja.

Neke su krave nemirne za vrijeme mužnje, a razlozi nemira mogu biti različiti. Ako je to posljedica bolesti, ne pomaže ništa osim liječenja. Prisilne mjere posljednje su sredstvo.

Velika je muka musti »tvrde« krave. To neka rade snažni muzači, jer inače zaostane u vimenu mlijeko, koje može izazvati upalu. Takve krave valja češće musti.

Mliječne krave moraju se dovoljno kretati, jer to povećava mliječnost. Nemamo li pašnjaka, neka se svaki dan izvode na ispuste barem na nekoliko sati. Ljeti mogu boraviti vani veći dio dana, a zimi nekoliko sati. Općenito rečeno, mora i tu biti neki određeni način rada.

Hraniti, čistiti stoku i musti treba u određeno vrijeme. Životinje moraju imati uobičajeni odmor, kada u nastambi nema nikoga osim dežurnoga, inače se životinje uznemiruju i daju manje mlijeka.

Higijena mliječnih posuda

Nečiste posuđe, u koje se mlijeko muze, ili nečisti strojevi za mužnju jako zagade mlijeko. Odmah nakon upotrebe treba posude isplahnuti hladnom vodom i onda vrućom otopinom kalcinirane sode (0,5%). Nema li nje, može se upotrebljavati i kaustična soda, ali nešto slabija (0,15—0,25%). Kada nema sode uopće, upotrebi se lukšija dobivena kuhanjem 1 kg prosijanog čistog pepela u 10 lit. vode. Nakon toga posude se isplahnu opet hladnom i vrućom vodom, a onda suše na suncu i svježem zraku s dnom okrenutim prema gore. Posuđe za mlijeko valja povremeno raskužiti 0,5%-tnom otopinom klornog vapna. Najprije se spremi 10%-tna suspenzija i ostavi da stoji. Nakon toga se uzme samo čisti dio otopine i čuva u dobro zatvorenim bocama i na tamnom mjestu. Od te 10%-tne otopine napravi se 0,5%-tna tako, da se na 10 litara vode uzme 0,5 lit. osnovne otopine. Posuda se pere tom otopinom jedno 5 minuta, isplahne vrućom vodom i onda suši.

Isto toliko, pače i više pažnje treba obratiti stroju za mužnju. Onečišćeni stroj ne samo da zagađuje mlijeko, nego može uzrokovati bolest vimena. I taj se stroj najprije ispire tako, da se propušta kroz njega najprije hladna voda, a onđa 0,5%-tna kalcinirana soda. Iza toga se aparat ispere još vrućom (70°C) vođom i osuši. Barem svakih 5 dana treba stroj rastaviti na sastavne dijelove i dobro isprati vodom i otopinom sode. Za raskužbu uzima se i 0,1%-tna otopina klornog vapna dobivena na gore opisani način. Razlika je u tome, što se na 10 lit. vruće vode umjesto 0,5 lit. osnovne otopine uzme samo 0,1 lit., t. j. 100 cm3. Nema li klornog vapna, može poslužiti vruća lukšija ili vruća voda (70°C).

Da bi se sav taj posao mogao uredno vršiti, treba da je za nj na svakoj farmi naročita prostorija. Mlijeko krava, koje boluju od kroničnih bolesti, prenosivih na ljude (tbc., zarazni pobačaj), mora se pasterizirati.

Važno je, da muzači imaju čiste haljetke i uvijek podrezane nokte, kako ne bi kod mužnje povrijedili sise.

XI Higijena transporta

Životinje možemo s jednog mjesta na drugo pregoniti ili prevoziti različitim prometnim sredstvima (željeznica, paroorodi, kamioni i obična kola). Transport sam po sebi je naporan, naročito na veće udaljenosti, i može škoditi zdravlju životinja. S druge strane loš smještaj, nedovoljno hranjenje i napajanje ili prenatrpanost na stanovitom prevoznom sredstvu mogu još i više pojačati taj napor i sasvim oslabiti otpornost životinjskog organizma.

Poznato je, da kod duljeg transporta stoke željeznicom može doći do t. zv. »transportne bolesti«. Znakovi kojima se ta bolest kod goveda očituje, jesu: nemir, slabost, klimavost u hodu, punokrvnost vidljivih sluznica, učestalo bilo i ubrzano disanje, a temperatura je normalna. Ako se grlo đoveđe u normalne uvjete, bolesti obično nestaje za 2—3 dana. »Transportna bolest« često je vrlo slična porođajnoj groznici kod goveda. Mnogo rijeđe obole konji kod prijevoza u vagonima ili brodovima. Bolest se obično javlja, ako su životinje jako skučene; kod konja naziva se »Pleurodvnia«, a glavni su joj znakovi ovi: jaka osjetljivost međurebranih mišića, preteže trbušni tip disanja, usporeno je baleganje i mokrenje, a temperatura je i tu normalna. I kod konja bolesti nestaje nakon 2—3 dana, kad životinje dođu u normalne prilike.

Transportna sređstva ili putovi, kojima se stoka pregoni, mogu biti izvor zaraze za prevoženu stoku, ili obratno, prevožena stoka može njih zaraziti. Prema nepovoljnim uvjetima transporta osobito su osjetljive plemenite životinje, mlada stoka uopće i ptice. I kod svakog transporta ili pregona životinja treba se držati sanitarnih propisa i pravila higijene. Veterinarska služba je dužna brinuti se kod svakog prijevoza ili pregona životinja s jednog mjesta na drugo, da životinje ne gube na tjelesnoj težini, da se među njima ne pojavi kakva bolest, naročito ne zarazna, i konačno, ako se bolest već pojavi, da se ne proširi na svu stoku u transportu ili na okolinu transportnih putova.

Pregonu stoke treba izbjegavati, jer se životinje mnogo umaraju i redovno gube na težini. Pored toga vrlo je teško utvrditi besprijekorne putove za pregon stoke sa sanitarnog gleđišta. Spriječiti životinje, da tom prilikom ne đolaze u đodir s ostalim životinjama, nije lako, pogotovo ako je putovanje đulje. Pregonjene životinje mogu biti bolesne i izlučevinama zaraziti putove, kojima prolaze. Za vrijeme pregona treba se uklanjati pašnjacima, sajmištima i drugim mjestima, gdje se sakuplja stoka, a hraniti i pojiti smije se samo na točno određenim mjestima.

Prije pregona veterinar mora dobro pregleđati stoku i utvrditi njezino zdravstveno stanje. Nakon toga se stoka grupira, tako da broj goveda ne prelazi 200—300, a broj ovaca 500—700 grla. Nikada ne valja pregoniti svinje ili perad. Svaki čopor stoke jest cjelina, iz koje se ne smiju na stanicama grla izdvajati ili uvoditi nova. U popratnom dokumentu potvrđenom od veterinarskog stručnjaka mora biti točno naznačeno, kome stoka pripada, kamo se pregoni i u koju svrhu, vrsta životinja i njihov broj. Nadalje mora biti naznačeno, da je stoka zdrava, inače se ne smije pregoniti, nadalje i to, da u mjestu, odakle stoka potječe, nema zarazne bolesti, za koju je navedena vrsta stoke primljiva. Isto tako mora biti naznačeno, da li je stoka bila tuberkulinizirana, maleinizirana (ako se radi o kopitarima) i pretražena, ne boluje li od zaraznog pobačaja. Bez takva dokumenta stoka se ne smije pregoniti. Ako se stoka pregoni, moramo točno imati podatke o zdravstvenim prilikama onih područja, kroz koja se stoka pregoni. Treba već unaprijed točno odrediti mjesta za hranjenje i pojenje životinja.

U jednom danu krupna rogata stoka ne prelazi više od 15 km, a sitna rogata stoka prosječno 12 km. Sa stokom treba postupati blago, skrbiti se za pojenje i hranu, a pregoniti za vrijeme vrućine ujutro, uvečer ili noću. Ne valja za hranjenje ili odmor birati ona mjesta, gdje su se prije toga zadržavale druge životinje, a nijesu očišćena i raskužena.

Prevoziti smiju se samo zdrave životinje, koje je prije samog utovara pregledao veterinarski stručnjak. Stoka ne smije potjecati iz zaraženog područja; o tome treba da imamo uvjerenje nadležnog veterinarskog stručnjaka. Rasplodne životinje moraju prije utovara biti pretražene, ne boluju li od stanovitih bolesti (tbc, zarazni pobačaj, sakagija) odnosno cijepljene (svinjska kuga, vrbanac, kolera peradi i t. d.). To vrijedi i za stoku, koja se prevozi na različite izložbe. No nije dovoljno kontrolirati samo životinje; i prevozna sredstva moraju biti pod neprekidnom zdravstvenom kontrolom i raskužena nakon svakog transporta, kako prispjele životinje ne bi došle u opasnost, da se zaraze.

Gdje kada treba prevoziti životinje, bolesne od koje kronične bolesti, na određeno mjesto, da se zakolju ili sakupe za tov prije klanja (tbc, zarazni pobačaj). Prevoženje ne smije trajati predugo, a bolesne životinje ne smiju biti u istoj prostoriji ili možda u neposrednom dodiru sa zdravima. Njih moraju poslužiti posebni pratioci, koji stoku hrane i napajaju iz posebnih posuda.

Takve se životinje ne smiju pregoniti putovima. Nakon završenog transporta sav vagonski inventar šalje se u zatvorenom vagonu na raskužnu stanicu. Na vagonu treba točno označiti, od koje bolesti boluju životinje.

Prije svakog transporta valja točno pregledati vagone i njihov uređaj, pa utvrditi, mogu li se upotrebiti za određenu vrstu, broj životinja i klimatske prilike. Vagoni za transport ne samo što moraju biti čisti i raskuženi, ne smiju imati ni razbijene stijene (pukotine i otvori), a na stijenama ne smije biti kuka i čavala ili bilo kakvih drugih predmeta, koji bi mogh povrijediti životinje. Dvoetažni (ili s više etaža) vagoni moraju imati nepropusne podove nagnute prema žlijebu, koji odvode mokraću u posebne rezervoare. Prostor između vrata mora biti slobodan, jer se tu smješta hrana i inventar. U svakom vagonu sa stokom mora se nalaziti potreban inventar (metle, lopate, torbe za hranu, posude za napajanje, pribor za čišćenje i t. d.). U vagonu za prijevoz peradi i kunića mora biti sandučić od nepropusnog materijala, u koji se stavljaju lešine uginulih životinja. Ako je put dulji i transportne prilike teže, valja pratioce točno uputiti, kako će postupati sa životinjama, kada i kako će ih hraniti i napajati. Stoci treba osigurati dovoljnu količinu hrane (dobro sijeno, zob) i stelje.

Kod prijevoza životinja valja zimi paziti, da se ne prehlade, a ljeti da ne stradaju od vrućine i zapare. Opazilo se, da su na pr. konjima u vagonu, gdje je bio propuh iznad samog poda, oboljeli gornji đišni organi, a nije nikakva rijetkost, da u transportu tovne životinje često ugibaju od vrućine. Treba dakle nastojati, da se stoka za jake vrućine prevozi noću, a za hladnih dana da stoka ima dovoljno stelje, a u vagonima da ne bude propuha.

Pravilnik o otpremanju životinja željeznicom ili brodom određuje, na koji način i koliki broj životinja valja stavljati u jedan vagon. Osnovni je princip, da se u vagon tovare samo životinje iste vrste (izuzevši seobu pojedinog vlasnika). Priplodne životinje, naročito vrijedna grla, ili životinje bolesne od organske bolesti i koje se prevoze na liječenje, treba otpremiti naročito oprezno. Takova grla okreću se glavom prema sredini i tu se vežu, a mladunčad naprotiv može biti nevezana. Stoka za klanje okreće se glavom prema zidu i veže o karike na podužnim stranama vagona.

Koliko se životinja smije tovariti u jedan vagon? To prije svega zavisi o veličini vagona i njegovoj prikladnosti za prijevoz životinja. Praktički se smatra, da u vagonu nema odviše životinja, ako čovjek može prolaziti između njih. Za prilike našeg transporta navodimo ovu tabelu:

  • Površina potrebna za
    U vagonu s 15 m2 površine može se utovariti
  • Goveda:
    velika goveda
    manja goveda
    srednja goveda
    manjih goveda
    srednjih goveda
    velikih goveda
  • Po komadu u m2
    goveda
    mršava
    srednje utovljena
    utovljena

Broj goveda, koji se prema tome može utovariti u jedan običan transportni vagon, ne bi smio prijeći 8—12 grla. Najveći broj konja neka bude 8, ako su životinje brede ili naročito vrijedne, onda 4. U jedan vagon može se smjestiti najviše 30 komada teladi, 50 ovaca u jeđnoj etaži ili 80 u dvije etaže, oko 30 svinja u jednoj i 40—-70 u dvije etaže. Važno je, da životinje u transportu mogu ležati. Sitna stoka ima za ležanje dosta prostora, ako se skupi u jedan kraj vagona, pa ostaje 1/5 vagona slobodna. Gore navedene brojke ne smiju se prelaziti. Kod upotrebe vagona s više etaža, stoka se ne smije upućivati u različita mjesta. Upotrebi li se samo jedna etaža, onda neka to bude donja. Perad i kunići prevoze se u krletkama različite veličine i od različitog materijala. Za perad mogu biti krletke od drva s promjerom od 180X55X44 cm. U takvu krletku može se smjestiti 18—24 komada peradi, prema vrsti i težini. Korito za hranjenje pričvrsti se na donji dio podužne prednje strane krletke. U jedan vagon može se na taj način smjestiti u etažama oko 1000 kokošiju ili oko 700 pataka i gusaka.

Za kuniće zgođne su krletke: 100X50X40 cm. Tri stijene su cjelovite od dasaka, a sprijeda je rešetka. Svaka krletka ima 8 odjela, a u svakom se nalazi po 1 kunić. U jedan vagon može se na taj način smjestiti 312 kunića.

Treba se pobrinuti, da u vagonu bude đovoljno svježeg zraka. Prevoz ne smije trajati predugo. Neki traže, da se perad za klanje prevozi najdalje 300 km. Vagon se ventilira tako, da se otvore prozori ili vrata samo s jedne strane, da ne bude propuha.

Utovarivati treba bez buke, da ne uznemirujemo životinje, i oprezno da ih ne povrijedimo.

Stoku treba za vrijeme transporta pažljivo hraniti i pojiti. Zbog različitih utjecaja tom prilikom stoka slabije uzima i probavlja hranu. Zbog toga treba joj hranu davati u manjim obrocima i češće. Dajemo li veće količine, životinje mogu lako pokvariti probavu, a ujedno i upropastiti mnogo hrane. Za vrijeme transporta najbolje je davati dobro sijeno, a uobičajeni obrok zrnate hrane smanjiti na 1/3 ili barem 1/2. Napajanje životinja još je važnije negoli hranjenje. Barem jedanput na dan treba napojiti životinje svježom i zdravom vodom, a ako se može, najbolje ih je napajati 2—3 puta. Nedovoljno napojene životinje nerado uzimlju hranu i slabije je iskorišćuju, pa mogu putem jako oslabiti.

Na kojim se željezničkim stanicama stoka hrani i poji mora se pratilac uvijek obavijestiti. Na samoj stanici točno je određeno mjesto, gdje se stoka smije hraniti ili pojiti. Važno je, da sami imamo hranu potrebnu za vrijeme cijelog transporta, isto tako i posude za napajanje. Kupovati hranu na stanicama, naročito u područjima zaraznih bolesti, ne samo da je nepoželjno, već je i zabranjeno.

Često se postavlja pitanje: nakon kojeg vremena treba hraniti životinje. Na osnovu stečenog iskustva Stang je predložio, da se kao najdulji rok uzme 24 sata zimi, a 18 sati ljeti. Ako je sigurno, da će stoka nakon 24 sata stići na odredište i biti odmah istovarena, onda se hranjenje i napajanje može izostaviti. Stoka se ne mora istovarivati radi hranjenja, ako u vagonu ima mjesta. Istovarivanje je naročito otežano kod sitne stoke, jer se životinje lako povrijede. Ako je stoka krupna treba istovariti barem jedan dio životinja, a po mogućnosti i sve. Kao hrana za goveda, konje i ovce najbolje je dobro sijeno, ali se obrok zrna smanji na 1/2 do 1/3 od uobičajenog obroka. Za hranu svinjama najbolje je uzeti krumpir i repu. Voda, kojom napajamo životinje, ne smije biti prehlađna, jer može izazvati koliku. Govedima i konjima dobro je davati najprije samo malo vode, a zatim ih hraniti i tek onda napojiti do kraja. Ovce najprije nahranimo sijenom, i onda ih napajamo. Svinjama ne treba davati vodu, ako im za hranu dajemo navedena sočna krmiva.

Za hranu stoci treba osigurati prosječno ove dnevne količine: konjima 8 kg sijena, svinjama 4 kg zrnate hrane, peradi oko 90 g zrna, kunićima oko 80—100 g sijena, 25 g zrna i oko 100 g korenjača (mrkve). Osim hrane treba po grlu 1 kg stelje na dan.

Dobro je i to, da životinje pripremimo za transport. Otprilike 5—10 dana prije prijevoza valja stoci umjesto uobičajenog obroka postepeno davati samo suho sijeno. Nagli prijelazi na takovu hranu bez ikakove pripreme uzrokuju u skrajnjoj formi gubitak na težini i slabi otpornost životinjskog organizma.

Nekako se ustalilo mišljenje, da za vrijeme transporta životinje ne treba čistiti. To proizlazi odatle, što se tako obično postupa sa životinjama, koje se transportiraju za klanje. Rasplodne životinje, koje se prevoze na izložbe i t. d., treba čistiti svakog dana vlastitim priborom za čišćenje. Na stanicama, gdje transport dulje stoji, poželjno je na pr. konje izvoditi iz vagona i prošetati ih u staničnu krugu. Ne može li se to učiniti, treba im pored ostalog masirati noge, naročito zimi.

Vagone treba čistiti, a gnoj i onečišćenu stelju stavljati na mjesto ođređenc od rukovođstva stanice, na kojoj se čišćenje vrši. To je naročito važno, ako se prevoze bolesne životinje (tbc, zarazni pobačaj i đr.).

Za vrijeme transporta moramo stalno motriti životinje, pa ako posumnjamo na kakvu zaraznu bolest ili ako životinja ugine, obavijestit ćemo odmah nadležnog rajonskog veterinara, koji će odrediti potrebne mjere. Te mjere zavise o tom, da li je bolest zaraznog ili nezaraznog karaktera i konačno o tome, koja je bolest utvrđena. Ako je transport stoke veći, poželjno je, da ga prati pomoćni veterinarski stručnjak s potrebnom opremom, koji će voditi neprekidnu kontrolu o zdravlju stoke, i ako zatreba pružit će joj prvu pomoć.

Slabe i premlade životinje (izuzevši piliće) nijesu sposobne za transport kao ni za pregon iz jednog mjesta boravka u drugo. Naročita briga i oprez nužni su onda, kada se prevoze bređe životinje.

Čim stoka prispije na odredište, treba je što prije istovariti i podvrći kontroli veterinara. Svi popratni dokumenti moraju točno odgovarati stvarnom stanju kako s obzirom na broj, vrstu i dob životinje tako i na njihovo zdravlje. Ako se utvrdi, da stoka ne odgovara onoj, koja je nađena u dokumentima, ili da potječe iz zaraženog područja, treba je poslati u klaonicu ili staviti u karantenu kao sumnjivu. Nastane li pak objektivna sumnja na stanovitu bolest ili utvrdi li se bolest, svu stoku treba karantenizirati.

Stoka mora biti istovarena najkasnije 12 sati nakon prispjeća na određište. Stoka prevožena brodovima mora biti podvrgnuta kontroli kao i životinje prevožene željeznicom. To je najekonomičniji način prijevoza. Prostorije, u kojima se stoka prevozi, moraju biti svijetle, a hladne podove najbolje je pokriti pilotinom ili strugotinama od drva. Za toplih dana životinje mogu biti na otvorenom prostoru.

Kod prijevoza životinja brodovima treba kao orijentacione norme, s obzirom na potrebu prostora, uzeti ove brojeve: za goveda 2—2,5 m2; za konje 2—3 m2; za ovce 0,80—1 m2; za velike svinje 1,70—2,20 m2, a za manje svinje 1,0—1,5 m2. Goveda i konji neka su uvijek vezani, a sitna stoka neka se smjesti u boksove. Perad i kunići prevoze se kao i na željeznici u krletkama. Životinjama treba za vrijeme prijevoza osigurati dosta hrane i pitke vode. ‘Računa se, da za jedno grlo krupne stoke treba oko 25 litara vode, a za jedno grlo sitne stoke oko 10 lit. vode na dan. Kao kod prijevoza željeznicom, stoku je i na brodu najbolje hraniti sijenom, a količinu zrna smanjiti, jer se ono teže probavlja i može izazvati koliku. Gnoj i lešine uginulih životinja ne smiju se bacati u more. Gnoj se ostavlja na ođređenimpristaništima i stavlja na određeno mjesto. Ako je brod udaljen od najbliže obale više od 12 sati vožnje, mogu se gnoj i lešine bacati u more.

Životinje treba njegovati za vrijeme transporta i prostoriju sa stokom držati čisto. Na brodovima valja životinje dobro vezati i staviti tako se ograde, o koje se ne mogu povrijediti. Treba se pobrinuti za dovoljan broj pratilaca. Prema propisima nekih zemalja na 15 goveda ili konja, 45 svinja ili teladi, 50 ovaca ili 10—15 krletaka peradi mora biti barem jedan pratilac.

Stoka se mnogo rjeđe prevozi kamionima ili običnim kolima. Kamionima se uglavnom prevoze sitne životinje i telad, a rjeđe krupne životinje. I tu se životinje mogu povrijediti, i tu se može prenijeti bolest, i stoga valja biti na oprezu. Kamionima se mogu prevoziti kronično bolesne životinje (tbc i zarazni pobačaj) u obližnje klaonice ili tovilišta. Tim se načinom mogu prebacivati i životinje bolesne od drugih bolesti, ako za to ima naročitih razloga, ali treba udesiti, da se izlučevine životinjskog organizma, kojima se može prenositi bolest putem ne rasipaju. Kamioni imaju za takovu svrhu naročitu ogradu, životinje se dobro vežu, a poduzimlju se i druge mjere opreza. Nakon svakog prijevoza životinja kamioni i ostala transportna sređstva raskužuju se onako, kako je opisano u odjelu »Raskužba«.

Za vrijeme transporta životinja redovno se može vidjeti, kako se malo pažnje obraća potrebama životinjskog organizma. Pratioci su obično pijani ljudi, mliječne krave na pr. ne muzu, stoku slabo hrane i poje, ali zato obilno tuku. I najmanje odgovorni ljudi zaprepastili bi se od čuda, da znaju, kakva je ekonomska šteta, od takva postupka. Pored svega ostalog takav način transporta često je jedini uzrok, što naknadno izbijaju zarazne bolesti. Kao pratioci stoke za vrijeme transporta smjeli bi se upotrebiti samo trijezni ljudi, poučeni u svim mjerama, koje se moraju održati za vrijeme transporta.

Od gruba postupka sa životinjama (udaranje životinja, savijanje repa kod utovara ili pregona i t. d.) mogu nastati različite rane i izljev krvi, pa čak i prelomi. Kako su takova povrijeđena mjesta manje otporna, mogu poslužiti kao vrata za ulaz infekcije, a osim toga redovno obaraju vrijednost mesa. Konačno, meso s takvim defektima nije sposobno za čuvanje, jer se brže kvari.

Na svaka 3 vagona stoke za klanje treba postaviti barem jednog trijeznog pratioca. On se brine o smještaju životinja, hranjenju i pojenju. On se brine, da se vagon svakog dana očisti i razastre stelja. Važno je, da što više bude u vagonu među životinjama, jer su one tada mirnije. Pored toga je bitno, da su mu na pameti već spomenuta pravila: a) Vagoni se čiste samo na točno određenim stanicama, a gnoj se stavlja na mjesto, koje odredi rukovodstvo stanice, b) Pojavi li se bolest, da o tome odmah obavijesti veterinara dotičnog područja, gdje se momentano transport nalazi, a bolesno grlo (koliko je to god moguće) da drži odvojeno ud ostale stoke, c) Da se bolesna grla hrane i poje nakon svih ostalih, a posude za pojenje da se raskuže na najbolji moguć način (kuhanje u vrućoj vodi i sl.). d) Lešine eventualno uginulih životinja ne smiju se bacati, već se na najbližoj stanici predaju veterinarskom stručnjaku na propisan način sa svim potrebnim podacima, e) Brine se, da životinje budu redovno čišćene i da im se mijenja stelja.

XVII Dezinsekcija

Rečeno je već, da insekti ne nanose samo velike štete gospodarstvu, nego mogu prenositi i zarazne bolesti. Borba s njima je prema tome važna, nije ni laka. Insekte ćemo uništiti uspješno samo onda, ako primijenimo kompleks mjera, koji u jednu ruku zahvaća uništavanje odraslih insekata, a u drugu ruku sprečava njihov razvoj.

Nas u veterinarskoj praksi, pored onih insekata, o kojima smo govorili kod ishrane, uglavnom zanimaju, muhe, bomarci, obadi, štrkovi, krpelji i različite uši.

Obična muha je naš svakidašnji gost i neprijatelj u isto vrijeme. Što je prostorija više nečista, broj muha je veći. Na stajski gnoj i različite druge otpatke sjedaju muhe, da se hrane, a u gnoj pored toga polažu i svoja jaja. Muhe se vrlo brzo razmnažaju. U toku svoga života, koji prosječno traje oko 30 dana, ženka snese oko 5—6 puta razmjerno velik broj jaja (100—150). Muhe polažu jaja na gnojište, u zahodskoj jami ili na kakvoj god nečisti u staji i u kući. Za toplih ljetnih dana već nakon 4 sata izlegu se ličinke, koje se nakon 4—7 dana zakukulje. Iz kukuljice nakon određenog vremena izlaze mlade muhe. Taj cijeli razvojni put u povoljnim prilikama temperature i vlage traje 12—14 dana. –

U borbi s muhama kao prvo i najdjelotvornije sredstvo moramo spomenuti oduzimanje uvjeta potrebnih za njihov razvoj. Tu prije svega dolazi redovno čišćenje nastamba, iznošenje gnoja iz nastambe i spremanje na određeno gnojište. Naprijed je bilo govora o gradnji higijenskih gnojišta, ali valja spomenuti, da se oko gnojišta može iskopati kanal dubok 15 cm, koji ima kose stijene. Ličinke, prije nego što se zakukulje, bježe iz gnoja i padnu u kanal, gdje obično ima vode. Budući da zbog kosih zidova ne mogu napolje, uginu u toj jami ili još žive postaju plijen ptica ili peradi. Treba dalje istaći, da muhe doduše sjedaju, ali ne polažu jaja na pregorjeli gnoj, već samo na svježi, gdje ih biotermičkom raskužbcm možemo posve uništiti.

U nastambu za stoku dobro je stavljati na prozore finu žičanu mrežu, da muhe ne mogu unutra. Pored tcga dobro je obojiti strop plavo i ljeti stvoriti uvjete za pojačano kretanje zraka. Prevlačenje prozora plavom bojom protivno je svrsi, zbog koje su prozori građeni, i takav je način besmislen.

Od kemijskih sredstava za borbu s muhama u nastambama moramo kao vrlo efikasno sredstvo preporučiti DDT ili naš preparat Pantakan. DDT upotrebljava se kao 5%-tni prašak ili kao emulzija, a dobro ih je i kombinirati. Najprije se stajske stijene, pod, strop i pregrade poprskaju 5%-tnom vodenom emulzijom, a onda se napraše pomoću raspršivača 5%-tnim DDT-jem. Može se upotrebiti i sam prašak. Najbolji je kombinirani način, jer tada nema u prostoriji muha1 barem 2V2 mjeseca, dok se kod naprašivanja pojave za 2 mjeseca, a kod obrade vodenom emulzijom već nakon mjesec dana.

Neki stručnjaci preporučuju, da se DDT-ijem napraše i životinje. Djelotvornost praška traje 10 dana. Za jedno krupno grlo stoke treba 200 g praška1.

Borba s muhama u stočnoj nastambi je usko povezana s borbom protiv muha u kućama, zahodskim jamama, pomijarama i smetištima. Čistoća je i tu glavno sredstvo u borbi. Jame s tekućim sadržajem (osočare* dobro je polijevati naftom, treba je eko 2 litre na 1 m3 sadržaja. Zahodske jame i smetišta dobro je polijevati klornim vapnom barem jedamput na tjedan.

Za borbu s muhama mogu se upotrebiti još i različite otrovne tekućine ili listići kartona namočeni u arsenove soli. Takove listiće stavljamo u plitku posudu ili na tanjur i prelijemo ih vodom ili mlijekom. Dobro je dodati malo šećera. Muhe slete na tanjur, piju vodu, otruju se i uginu.

U Italiji je pred rat prof. Berlese preporučivao mješavinu zvanu »Myaphonina«, koja je ovako sastavljena: 10 đijelova mlijeka bez vrhnja, 100 dijelova melase, 5 dijelova K ili Na-arsenita. To se pomiješa i rastopi u 5—10 puta toliko vode. Mješavina nije opasna ni za stoku ni za ljude, a primjena je jednostavna: Grančice s lišćem postavimo oko mjesta, gdje se najviše sakupljaju muhe (bolnice, javni nužnici, gnojišta, smetišta i sl.), te ih poprskamo navedenom tekućinom pomoću ručne prskalice. Muhe rado sjedaju na te grančice i brzo ugibaju.

O b a d i su veliki neprijatelji stoke na paši i izvan nastambe. Naročito mnogo obada ima po šikarama s v.odnim površinama i korovištima, odakle se zalijeću i na pašnjake. Za razliku od goveđeg štrka obadi kadšto ulaze i u stočne nastambe i tu napadaju stoku. Najljuće napadaju za vrijeme vrućih ljetnih i sparnih dana pred kišu. Jedna ženka može tokom godine snijeti više od 500 jaja, koje prilijepi na zasjenjene dijelove lišća ili stabla. Poslije 10—11 dana izlaze iz jajeta ličinke, koje žive na vlažnim mjestima u mulju, a u proljeće se zakukulje i konačno izađu mladi obadi.

Obadi svojim ubodom uznemiruju stoku, pa joj se smanji produktivnost, a pored toga mogu prenositi i zarazne bolesti (bedrenicu, zaraznu anemiju).

Borba s obadima je vrlo teška, često i bezuspješna. Ona je dvojaka: 1. zaštićujemo stoku od njihova uboda, 2. uništavamo ih u prirodi. Stoku možemo zaštititi na različite načine: napasivamo je noću ili kad nema sunca; prskamo je kreolinom, kamforom i sl.; neki opet iskopaju u blizini stočnih nastambi i pašnjaka t. zv. »jame smrti«: manje vodne površine, pokrivene tankim slojem nafte ili petroleja, na koje obadi sjeđaju i brzo ugibaju. Takve jame treba dobro ograditi, kako nebi bile pristupačne životinjama.

Borba na sve ove i njima slične načine ne da se uvijek lako voditi, a ni uspjeh ne zadovoljava. Danas se sve više preporučuje premazivati životinje uljanom emulzijom DDT-ija za vrijeme najveće opasnosti. Taj način trebalo bi ispitati i u borbi s golubačkom mušicom.

Goveđi štrk nanosi veliku štetu našoj privredi. To je muha slična obadu. Oči su joj nešto manje, a tijelo je obraslo nježnim dlačicama. Ženka u brzom letu za Ijetne žege polaže ovalna jajašca na kožu govečeta priljepljujući ga na dlaku. Ličinke, koje se razviju iz tih jajašca, same probiju kožu i dospiju u potkožje, odakle putuju dalje u vezivno tkivo jednjaka i dalje do potkožnog tkiva leđa. Nakon završnog putovanja po tijelu govečeta ličinka probuši kožu, izlazi napolje i padne na tlo. Tu se zakukulji i kasnije izađe mladi štrk.

Životinje koje imaju ugrke (ličinke štrka) pod kožom, Često jako omršave i daju manje mlijeka. Kakvoća njihova mesa je lošija, a koža manje vrijedna ili čak i bezvrijedna za industriju.

Posebne vrste štrkova napadaju ovce i konje.

Uništavanje ugrka ispod kože životinja ima dvojaku važnost: invadirana stoka brzo se oporavlja, a na taj način u isti mah sprečavamo i dalji razvoj štrka.

Važna mjera za suzbijanje je čišćenje i njega životinja. Svakih tjedan dana, naročito u vrijeme, kada štrk polaže jaja na dlaku goveda, treba skinuti dlaku na mjestima, gdje se nalaze jaja štrka. U tu svrhu služimo se oštrim nožem.

Dalje je važno: istiskivati ugrke rukama ili vaditi ličinke pincetom i zavinutom iglom. Ako je ličinka već probušila kožu, ali je otvor premalen, proširimo ga sami. Ugrkljivo mjesto treba najprije pripremiti, kako se to vidi na priloženoj slici. Treba paziti, da ličinku tom prilikom ne zgnječimo, jer tada na tome mjestu dolazi do upaie i gnojenja. Pošto istisnemo ličinku, koju treba spremiti i naknadno spaliti, očistimo gnoj, a šupljinu isperemo kakvim raskužnim sredstvom.

Sl. 208. Ugrkljlvo goveđe (10.)

Izostavljeno iz prikaza

Navedenim mehaničkim načinom, oslobađamo životinju .od parasita, tek pošto on završi migraciju po tijelu sa svim njenim posljedicama. Držati pak životinje u staji i čuvati ih tamo za ljetne žege od uboda goveđeg štrka, ili pak voditi ih na pašu noću — takve profilaktičke mjere nije lako izvršiti. Zbog neefikasnosti takove borbe tražili su ljudi nova sredstva. A. M. Priselkov i dr. primijenili su uvarak korijena bijele čemerike i 5%-tnu emulziju DDT-ija u vazelinskom ulju. Korijen čemerike sasušen i samljeven zalije se toplom (ne vrućom) vodom u odnosu 1 : 5 i zatim se posuđa stavi u vrelu vodu kroz 1—2 sata. Tako dobivenim toplim uvarkom natrljamo četkom leđa životinje od prednjeg kraja do repa. Za to vrijeme treha’ životinje kratko vezati, da se ne oblizuju. Na jedno grlo treba oko 400 ccm uvarka.

Preparat DDT otapa se u zagrijanom vazelinskom ulju (70°C) u odnosu 1 :20. Nakon toga se ostavi, i čim temperatura spadne na 25—30°C, može se upotrebiti. Na jedno grlo dostaje 150 ccm emulzije.

Kod primjene treba paziti, da sredstvo nije vruće, da koncentracija nije veća od navedene, da životinje nisu na suncu. Kožu ne valja trljati odviše grubo, a životinje treba spriječiti, da ne ližu utrljani preparat.

Navedenim sredstvima ubit ćemo ličinke štrka, prije no što oštete kožu.

Sl. 210. šlšanje dlake prlje istiski vanja ugrka

Izostavljeno iz prikaza

Kočergm preporučuje 7%-tnu emulziju DDT-ija. Emulzija se drži na 12—14 dana. Mladi ugrci uginu već prvih dana iza primjene emulzije srednje zreli pak 6 do 9 dana. Zreli ugrci uginu za 2—3 dana, ali dulje, 25—30 pa čak i 40 dana. Kočergin je dobio bolje rezultate dvokratnom primjenom emulzije utrošivši oko 100 ccm emulzije. Drugo mazanje izvršio je 15 dana iza prvoga.

Efektivnost 5%-tne emulzije DDT-ija u vazelinskom ulju potvrdili su P. D. Satko i T. Bogolepova. Prije primjene oni su emulziju zagrijali na 30—35°C, a trošili su za grlo do 2 godine 100 ccm, a za starija grla 150 ccm emulzije. Primjenjivali su je dvokratno u vremenskom razmaku od 20—25 dana. Trokratna se emulzija primjenjuje samo kod jako ugrkljivih životinja.

Navedena sredstva treba l kod nas što prije ispitati, a najdjelotvornija primjenjivati.

Krpelji su prenosioci krvavog mokrenja, a mogu prenijeti i druge bolesti (bedrenicu). Krvlju se hrane samo ženke, koje u toku mjeseca (jednom u životu) odlažu nekoliko tisuća jaja i onda uginu. Razvojni stadiji krpelja vrlo su otporni u vanjskom svijetu. Glad mogu podnositi nekoliko godina. Preko ziime borave u tlu ili na tijelu domaćina. Lieinke mogu preživjeti zimu i zbog toga, što sišu krv ft malimi divljim životinjama.

Kod nas je najčešći krpelj nazvan Ixodes ricinus, koji se može razvijati na tri domaćina. Ličinka, pošto se napoji krvi jednoga gazde, silazi s njega i pretvara se u nimfu, koja prelazi na drugog domaćina, pije mu krv i iznova pada na tlo, gdje se presvuče i pretvara u običnog krpelja (klopa). Treći domaćin ne mora pripadati novoj životinjskoj vrsti, već samo istoj vrsti prvog ili drugog domaćina.

Taj krpelj je mnogo rasprostranjen po našim vlažnim pašnjacima i šikarama, odakle prelazi na goveda, siše* njihovu krv i pritom može prenositi uzročnike krvavog mokrenja goveda.

Od uzročnika piroplazmoza (to su praživi-protozoi) dolaze bod nas ovi:

Piroplasma bigeminum dolazi u krvi goveda i bivola.

Piroplasma bovis dolazi uglavnom kod goveđa, rjeđe kod srna i jelena. Prenosi ih krpelj Ixodes ricinus.

Babesia mutans dolazi kod goveda, ali obično ne sama, već u zajednici s Piroplasma bigeminum i Theileria parva. Kao prenosilac utvrđen je Rhipicepha i u severtsi i appendiculatus.

Babesia (Babesiella) ovis dolazi kod ovaca i koza, a kao njen prenosilac utvrđen je Rhipicephalus bursa. Neki misle, da stanovitu ulogu kod prenošenja ima iovčja krpuša (Melophagus ovinus).

Od babesija dolaze kod konja:

Piroplasma (Babesia) caballi, koju prenosi krpelj. Derma − centor reticulatus, i Nuttalia equi, koju prenosi Dermacentar silvarum, Rhipicephalus bursa i sanguineus.

Navedeni krvni parasiti uzrokuju kod goveda krvavo mokrenje, piroplazmozu. Bolest se očituje u krvavom mokrenju, proljevu, povišenoj temperaturi. Parasiti razaraju crvena krvna zrnca, a posljedica toga je teška anemija. Bolest nije lakša ni kod konja. Temperatura je povišena, životinje jako oslabe i anemične su, a vidljive sluznice poprime žućkastu boju (ikterus). Slezena i limfni čvorovi nateknu.

Vidjeli smo, da su prenosioci tih krvnih parasita različiti krpelji. Oni su nužni za njihov razvoj i širenje parasita, stoga je profilaksa i usmjerena upravo na tu kariku u razvojnom lancu parasita.

Mjere, kojima se borimo s krpeljima, dvojake su. Prvi način borbe je u tome, da krpelje nastojimo uništiti već na pašnjacima, a to nije lako. Drugi način sastoji se u tome, da ih uništavamo na životinjskom tijelu.

Prvi način borbe daleko prelazi djelokrug samog veterinarskog rada, a sastoji se prije svega u tome, da se melioriraju vlažni pašnjaci i uklanjaju nepotrebne šikare. Pritom je poželjno da znamo granicu zaraženih i nezara1ženih područja. Ako je znamo, bit će i borba uspješnija. Svako grlo, koje prelazi iz zaraženog područja u nezaraženo, može biti prenosila’c zaraze. U drugu ruku moramo znati, da od krvavog mokrenja najprije obole životinje, koje su odrasle na nezaraženom području i naknadno došle u zaraženo područje. Takova zaražena područja treba odvojiti od nezaraženih širokim poj>asom biljnih kultura, na pr. lucerne i sl. Dalja mjera borbe s krpeljima jest organizacija izmjene pašnjaka, o kojoj je već bilo govora.

Čim krpelji dođu na tijelo životinje, treba ih skidati i uništavati ili prati životinju otopinama otrovnim za krpelje. Stoka se prska, trlja ili kupa. Kao najpovioljnije sredstvo služi otopina natrijevog arsenata u ovim koncentracijama:

  • za govedo 0,16%
  • za konja 0,18—0,20%

Stoka se prvi puta prska, trlja ili kupa oko 10 dana prije izgona na pašu, a kasnije svaki tjedan jedamput. Životinje moraju. biti zdrave i bez ikakovih povreda na koži. Ne valja kupati ili trljati zaprljane ili oznojene životinje. U bazenu za kupanje stoka boravi barem 20 sekunda. Kod trljanja potroši se prosječno 3 litre otopine na 1 grlo krupne stoke.

U istoj se otopini može okupati nekoliko tisuća grla (više od 5), ali tako. da se nakon svakih 500 grla dodaje odgovarajuća količina svježe otopine.

Sl. 213. Kupanje goveda u svrbu dezinsekeije (73.)

Izostavljeno iz prikaza

Osim otopine natrijeva arsenata može se upotrebiti emulzija dobivena miješanjem 10 litara te otopine, 50 g petroleja i 14 g sapuna. Njom je dobro mazati životinje na onim mjestima, gdje se krpelji najviše nalaze, a stoci i glavu kod kupanja.

Prije negoli vraćamo stoku u nastambu za zimovanje, treba temeljito pregledati, nemaju li krpelja, i uništiti ih, ako se nađu.

U posljednje vrijeme sve više se upotrebljuje emulzija DDT-ija. Prema podacima I—V. Mutovina za široku stočarsku praksu najpovoljnija je emulzija u automobilskom benzinu. Benzin ne izaziva nikakove štetne pojave. Doza od 3 g DDT-ija u emulziji dovoljna je za 100 kg tjelesne težine kao zaštitno sredstvo protiv insekata. Dobri rezultati postignuti su primjeniom 1%-tne emulzije u benzinu. Kod suzbijanja piroplazmoze, t. j. uništavanja krpelja, postignuti su s tom emulzijom vrlo dobri rezultati. Prema istome autoru emulzija se može korisno upotrebiti i za suzbijanje šuge kod domaćih životinja. Kako se emulzija drži na koži dosta dugo, ne treba đezinficirati staju, a to mnogo vrijedi.

DDT u obliku praška djeluje vrlo dobro na insekte kod peradi.

Sl. 214. Kupanje ovaca

Izostavljeno iz prikaza

Uši zadaju često dosta brige stočarima. Njihova je odlika, da se vrlo brzo razmnažaju. U 2 mjeseca može jedna jedina uš ostaviti nekoliko hiljada potomaka.

Za borbu s ušima najprikladnije je sredstvo DDT. Vrlo dobar pokazao se naš domaći preparat »Novoinsektin«, koji se uzima kao prašak. Samu prostoriju dovoljno je prati vrućom lukšijom ili toplom otopinom 1—2%-nog kreolina ili lizola dodavajući na svakih 10 litara otopine 1 dcl. octenog koncentrata.

Predmeti, koji podnose kuhanje, kuhaju se 5—10 minuta odnosno raskužuju se tekućom parom, formalinskim parama i sl. To naročito vrijedi za grmjeve, vuneni ili prteni umetak sedla, homut i t. d.

Možemo se poslužiti i plinskom komorom za šugu i zapaliti u njoj sumpor. Jedno plinjenje nije dovoljno, jer ne ubija gnjide, i treba ga ponoviti otprilike nakon 10 sati

Za dezinsekciju hambara i žita u njima služimo se različitim otopinama ili plinovima.

Otopine, koje služe za dezinsekciju, moraju kod prskanja ili mazanja kistom temeljito pokriti površinu stijena, stropa i unutrašnjeg uređaja. Važno je, da otopina dopre u sve pukotine, jer baš u njima mogu se zadržavati štetnici. Najradije se upotrebljava kaustična soda. Stijene i strop prskamo 10%-tnom otopinom, a pod 15%-tnom otopinom.

U posljednje vrijeme upotrebljuje se sve više 1%-tna otopina DDT-ija Stijene, strop i pod dobro se poprskaju tom otopinom. Prije prskanja treba prostoriju dobro očistiti i pomesti. Smeće je najbolje spaliti. Ako smo prisiljeni spremiti žito u onečišćeno i zaraženo skladište, tada je najbolje staviti novo žito u vreće namočene u otopini 1%-tnog DDT-ija.

Za plinjenje hambara sluii klorpikrin i ugljični sulfid. Klorpikrin se dugo isparuje, osobito iz brašna, stoga i životinje nerado jedu takovo krmivo, Vlažnost u zrnu ne smije prijeći 16%. Temperatura za klorpikrin ne smije biti niža od +15°C, a za ugljični sulfid (CSŽ) od +12°C.

Ugljičnim sulfidom možemo raskužiti svaku vrstu krmiva, jer ne smanjuje njihovu vrijednost, a iz zrna ili brašna izluči se razmjerno brzo.

Veliki silosi mogu se ciklonizirati.

Svi su navedeni plinovi otrovni, stoga smiju s njima raditi samo izučeni Ijudi — raskužitelji.

Štetnici u žitu mogu se uništiti i zagrijavanjem. Žito se zagrijava na 50— 60° C kroz 24 sata. To, dakako, ne vrijedi za ono žito, koje će služiti za sjeme.

Temeljita obrada dezinsekcije skladišta i žita može se naći u gospodarskim priručnicima.

XVIII Deratizacija

Kod nas je najviše rasprostranjen kućni štakor. Boja mu je tamnosiva, a donji dio tijela je nešto svjetliji. Tijelo mu je dugo oko 16 cm, a rep je redovno duži od tijela. Pored njega susretamo i štakora selca, koji je dugačak oko 24 cm. Boja mu je smeđe-siva, a s donje strane više sivobijela. Rep mu je red-ovno kraći od tijela.

Obični kućni miš je žućkastosive do crne boje, a donja mu je strana nešto svjetlija. Dugačak je oko 9 cm.

Stakiori i miševi vrlo su plodne životinje. Jedan par štakora može imati na godinu 860 potomaka, a jedan par miševa oko 420. Ženka štakora spolno je zrela već u trećem mjeseeu. Bređost traje samo -20 do 25 dana. Ženka štakora okoti na godinu 6—7 puta po 6—19 štakora. Ženka miša je spolno zrela već u drugom mjesecu života, a koti se na godinu oko 9 puta. Štakori žive 2—3 godine, a važu 350—500 g.

Gospodarska šteta, koju nanose štakori, jest golema. Kao hrana služe im gotovo svi proizvodi biljnog i životinjskog porijekla .Prema njemačkoj procjeni godišnja šteta uzrokovana štakorima i miševima jednaka je vrijednosti rada od 100.000 ljudi. Pokusima je utvrđeno, da jedan štakor može za 24 sata pojesti 60 g ili na godinu 22 kg zrna, a kruha oko 37 kg.

Stakori nijesu samo štetnici u poljoprivredi; oni mogu prenositi velik broj bolesti, i to mehanički ili mogu s balegom, mokraćom, slinom, krvlju i t. d. uzročnike bolesti izlučiti u hranu i na ostale predmete u okolini. Hrana i zagađena na taj način postaje izvonom zaraze za ljude i životinje. Bolest mogu prenijeti i insekti (uši i buhe), koji žive na štakorima i miševima. Stakori najčešće prenose ove bolesti: kugu i koleru, tifus i paratifus, leptospirozu, vrbanac svinja, koleru peradi, tuberkulozu, bedrenicu, slinavku, trihinelozu i dr.

Sve ovo govori dovoljno, da štakore treba uništavati, gdje je god moguće.

Borba sa štakorima nije laka. Temelji ograda određenih za nastambu životinja i ljudi, za magazine s hranom i t. d. treba da su od takva materijala, koji onemogućuju tim glodavcima, da prodru u nastambu. Rupe u zidovima i pukotine zabrtvit ćemo mješavinom cementa, pijeska i komada stakla, a na rupe u podu pribit ćemo limene ploče. Nastambe za perad možemo osigurati čeličnim mrežama. Ostaci hrane i ostala nečist, koja bi .mogla poslužiti štakorima za hranu, mora se uklanjati na određena mjesta, da štakori ne mogu do nje.

Štakore i miševe možemo uništiti uglavnom na 5 načina: otrovnim mekama, otrovnim plinovima, stupicama, bakterijama, mačkama i psima.

Za uništavanje štakora moramo imati točan plan rada. Treba točno poznavati područje, gdje štakori žive, jer o tome bitno zavisi i način rada, polaganje otrovne meke i t. d. Samom uništavanju štakora treba pristupiti onda, kada se na određenom prostoru nalazi najmanji broj drugih životinja, a usto valja neprekidno kontrolirati i uspješnost poduzetih mjera.

Nužno je da znamo običaje štakora, njihovo stalno boravište i putove, kojima prolaze tražeći hranu. Štakori se najviše kreću noću i u sumraku. Oni su vrlo oprezni i osjetljivi. Pomoću svojih brkova mogu se vrlo dobro orijentirati u prostoru, a oči im se mogu prilagoditi i na najslabiju svjetlost. Preko dana obično se odmaraju u svojim rupama. Vrlo rado smjeste se u skladištu hrane. Bit će da je kud i kamo teže nadvladati lukavost štakora, negoli naći zgođno sredstvo, kojim bismo ih utamanili. Osim toga važno je, da ih tamanimo istođobno na što širem području, a ne samo u pojedinoj nastambi ili gospođarstvu.

Prvi i svima pristupačan način uništavanja štakora je postavljanje stupice (štakorolovka, mišolovka) različite konstrukcije. Stupice treba da imaju mamce one vrste, koja štakorima nije na tome mjestu uobičajena hrana. Kao mamac može se upotrebiti slanina, kobasice, sir, kruh, kuhani krumpir i sl. Ti mamci su još primamljiviji za štakore, ako ih premažemo uljem od sleda ili ruža. Stupice se postavljaju pred rupe, gdje štakori borave, ili nešto ispred njih na put, kuda prolaze, ili u kut prostorije i kamufliraju. Dobro je, ako se štakori već prije naviknu na mjesto, gdje kanimo postaviti zamku. Na takvo mjesto stavljamo mamce bez stupice, a kad se već naviknu, postavljamo i stupicu. Mjesto treba mijenjati, jer se štakori vrlo brzo dosjete jadu. Čim je stupica bila samo i jednom upotrebljena, treba je temeljito očistiti od eventualnih ostataka dlake, balege, mokraće ili krvi, i to tako, da je operemo u vrućoj vodi i osušimo. Ako to ne učinimo, štakori će se uklanjati stupici.

Sl. štakrolovka (73.)

Izostavljeno iz prikaza

Osim stupice koje zatvore ili prignječe štakora odnosno miša, čim dodirne određeno mjesto,imamo i takove, gdje štakori padaju u vodu, čim prijeđu određeno mjesto. Sasvim jednostavnu takovu stupicu možemo učiniti i sami. Bure ili bilo kakovu veću posudu napunima do polovice vodom. Iznad vode stavimo otprilike 4 cm đebeli sloj pljeve, slame ili što slično. Na taj sloj pak stavimo mamce. Uz bure se prislone daske, kojima se štakori penju i ulaze u bure. Kad stanu na kamufliranu površinu vode propadnu zbog svoje težine u vodu i utope se. Ljeti stavi se u vodu kuhinjske soli, da se spriječi truljenje i smrad.

Dalji je način borbe, da postavljamo otrovne mamce. Važno je, da otrov određen za štakore, ne bude pristupačan ostalim životinjama (kokoši, mačke, psi) ili djeci. Onaj koji radi s otrovnim mamcima,“ mora znati, kakve opasnosti prijete od njih i mora raditi oprezno.

Kod pripreme otrovnih mamaca treba paziti na to, da sadrže i dovoljnu količinu otrova za štakore, ali ne za domaće životinje i ljude. Mamce treba čuvati na točno određenom mjestu i pod ključem. Na njima mora biti jasno istaknuto, da su otrovni. Otpaci zaostali kod spremanja mamaca moraju se ukloniti na neštetan način, a ne valja ih baciti bilo kamo.

Uništavati štakore otrovnim mamcima moći ćemo samo onda, ako su ogladnjeli. Zbog toga valja temeljito pokupiti sve, što bi im moglo poslužiti kao hrana.

Kao otrovna sređstva služe: barijev karbonat, fosfor, arsen, morski luk, strihnin, fluor i dr. Priprema otrovne meke vrlo je različita. Barijev karbonat, bijeli prašak bez mirisa i okusa, možemo pripremiti na ovaj način: 100 g praška i 300 g raženog ili pšeničnog brašna izmiješamo drvemom lopaticom polijevajući smjesu vodom. Kada se stvori gusto tijesto, tada od cjelokupne mase čisto opranim rukama napravimo 80—90 kuglica, koje služe kao mamci.

Kod nas se mnogo upotrebljava fosfin pasta, koju proizvodi »Vetserum«, i treba se točno držati uputa proizvodnog zavoda. Pred rat se kod nas upotrebljavala zelio pasta ili zrnca, a djelotvorna tvar u njima bila je talijev sulfat.

Morski se luk rado upotrebljava, jer količine otrovne za štakore nijesu otrovne za ljude i stoku. Njegovu otrovnost treba ispitati prije masovne upotrebe, jer nije u svakom morsbom luku jednaka. Mamce od morskog luka priugotavljamo od razmrvljenog svježeg morskog luka, 50 g masti i 2 g salicilne kiseline, ili: 100 g morskog luka i 100 g izrezanog mesa. Od smjese dobivene miješanjem naprave se kuglice teške 0,5 g.

U novije vrijeme pročuli su se otrovi ANTU i KRISID. Prvi je amerikanski, a drugi ruski proizvod. Oba su po svome kemijskom sastavu alfanaphtyltiokarbamidi. Velika je neprilika, što su jako otrovni ne samo za štakore, nego i za cstale životinje. Prema pokusima V. I. Vaškova krisid nema kumulativnih svojstava, već obratno, preboljeli štakori stječu otpornost prema otrovu. Otpornost je povećana za 2—3 puta, i takova ostaje 15 dana. Životinje osim toga mogu otrov često prepoznati po okusu, a gdjekada i po mirisu.

Kenneth Du Bois izvjestiio je o pronalasku novog otrova, koji je navodno 5 puta jači od Antu-a, ali je i on jako otrovan za domaće životinje. Otrov je nazvan »Castrix«, a eventualno preboljeli štakori ne stječu otpornost. Stakiori ugibaju uz jake grčeve za jedan sat.

Svojedobno se preporučivalo uništavati štakore patogenim bakterijama iz grupe paratifusa. Danas se taj način manje upotrebljuje zbog toga, što pojedini štakori mogu preboljeti zarazu, postati imuni i onda dalje raznositi zarazu kao kliconoše. Zaraziti mogu se i ostale životinje i Ijudi. U nizu zemalja zabranjeno je upotrebljavati bakterijske kulture za uništavanje štakora i miševa.

Plin ovi mogu se upotrebiti samo tamo, gdje se prostorija može hermetički zatvoriti. Plinovi su opasni za stoku i ljude, i s njima smiju rukovati samo ljudi, koji su vješti tome poslu. Plinovita sredstva obično se upotrebljavaju za deratizaciju brodova, na pr. cijanovodik, sumporni dioksid, ugljični monoksid, klorpikrin i t. d.

Glodavce na poljima tamanimo tekućim sumpornim dioksidom, koji ulijemo u jame, pa ih zatrpamo. Nijemci su upotrebljavali svoj »Hora« aparat (vidi sl. 217) cjevastog oblika, na kojega se dnu nalazi patrona sastavljena od sumpornog dioksida, ugljičnog sulfida i ugljičnog monoksida; patrona se ispaljuje u jamu i zbog jake otrovnosti njenog sadržaja glodavci nastradaju, prije negoli dospiju pobjeći.

Na kraju treba spomenuti mačke i pse (terijeri, štakoraši). Nešto glodavaca stradava .od lasica i tvorova, ali sve to ima uglavnom tek lokalno značenje, jer rečene životinje zapravo rastjeraju štakore i miševe, a ovi potraže drugo, sigurnije mjesto.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">